Pratite nas

Kultura

Šibenska kapa

Objavljeno

na

Šibenska kapa je najpoznatija hrvatska inačica crvene kape, vrste narodnog pokrivala za glavu. Danas je obično narančaste boje s dva niza crnih vezenih ukrasa (obično zvanih bovuli, bouli, boule ili bule).

Crvenu kapu se tipski povezuje s japodskim oglavljem, iako je kod Japoda bila nošena samo kod žena dok se crvena kapa u narodu nosila i među muškarcima i među ženama.

Nakićeni oblik kape (u narodu kićenka), kakav je nošen npr. kod svadbenih djevera ili alkarskih momaka, naliči na neobičnu crvenu kapu koju nosi orač naslikan na fresci u crkvici Gospe Srimske između Šibenika i Vodica (XII./XIII. st.).

 

Na donjem ukrasnom vijencu portreta šibenske katedrale nalazi se i lik pučanina pod kapom. Ovaj portret potječe iz vremena popravka katedrale 1850. godine. Na gornjem ukrasnom vijencu portreta (iz pred-Dalmatinčeve faze izgradnje, oko 1440.) također je brkati lik pod sličnom kapom.

Crvenu kapu je kao muško oglavlje u dokumentu iz 1500. pronašao don Krsto Stošić, dok je kao “kapu od skrleta s kožnom podstavom” pronašao u dokumentu iz 1660. godine.

Narodne kape fotografirane u Šibeniku početkom XX. st.

Politički povodi za poznatost ovakvog oblika narodne crvene kape 1880-ih godina je bilo nadmetanje narodnjaka (s narodnom kapom kao simbolom, redovito s brkovima) i autonomaša (s gospodskim klobukom kao simbolom, redovito s bradom i brkovima) za vlast u Šibeniku i u drugim dalmatinskim gradovima, a 1920-ih godina narodna kapa kao simbol slavenstva pred anektiranim Zadrom.

U valu modernizacije nakon 2. svjetskog rata kapa je, kao i druga pučka obilježja, bila u drugom planu iza simbolike klasne ideologije. Svečanosti poput proslave 900. obljetnice prvog spomena grada Šibenika 1966. godine i proglašenje šibenskog franjevca Nikole Tavelića svetim 1970. godine, kao i ekonomsko otvaranje konzumentima kulture izgradnjom Jadranske turističke ceste 1964. i izgradnjom hotela od 1966., pojačali su javni interes za kapu kao simbol identiteta i suvenir.

Današnji grb i uspravna zastavica Šibensko-kninske županije ima dvije komponente prenesene sa šibenske kape (tj. šibensko-drniške kape, kako je tim povodom službeno obrazloženo): boju i ukras. Boja je opisana kao crvena a u stvarnosti se na županijskom grbu često prikazuje kao narančasta. Ukras na uspravnoj zastavici su boule, spiralno vezene spojene kružnice.

 

Kapa je koncem XIX. st. i u prva dva desetljeća XX. st. pojednostavljena za izradu od uposlenih žena ili kooperantica uz pomoć šivaćeg stroja s dodatnom mogućnošću vezenja, kakve im je s materijalom i plasmanom osiguravao obrtnik. U to vrijeme je kućno rađena narodna kapa u Šibeniku bila niža, istaknutijeg vrha i vezenih ukrasa s disproporcionalno malim punjkama (u narodu zvana oštruljica ili težačka kapa), a u Drnišu i okolici je kapa bila viša, plosnatijeg vrha, sa strane sa šupljim punjkama veličinom približenima ili izjednačenima s ostalim vezenim krugovima (drniška kapa, u tom kraju u narodu jednostavno zvana seljačkom kapom). Strojnom ubrzanju proizvodnje za veće tržište prikladnije je bilo približavanje obliku i ukrasima veće kape.

Slična je kapa nošena i u Kninu, prije polovice XIX. st. zamotana pod crvenu ćalmu.

U tom smislu je današnja šibenska kapa amalgam šibenske i drniške kape, u vrijeme širenja proizvoda Industrije narodnog veziva u raznim krajevima prozvana kapom šibenkinjom. Vrijeme promjene rukom izrađivane narodne kape u kupovnu kapu iz Industrije narodnog veziva može se vidjeti na Meštrovićevim slikama u Gradskom muzeju Drniša (“Momak i djevojka u kolu”, “Pastir s mijehom”, “Žene iz Dalmatinske zagore”, skulptura “Ludi Mile”, sve nastale između 1911. i 1913. godine).

Naziv “šibenska kapa”, koji u narodu nije postojao prije XX. st., opravdan je zbog nastanka ovako modificirane narodne kape u Industriji narodnog veziva.

Kamenjar.com

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kultura

MOJ HRVATSKI

Objavljeno

na

Objavio

zaplakao sam hrvatski
progovorio hrvatski
hrvatski govorim
šapćem hrvatski
šutim hrvatski
sanjam hrvatski
i na javi sanjam hrvatski
volim na hrvatskom
volim hrvatski
pišem hrvatski
kad ne pišem ne pišem hrvatski
sve mi je na hrvatskom
hrvatski mi je sve

Pajo Kanižaj

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kultura

Hrvatskom se jeziku želi isključiti moć

Objavljeno

na

Objavio

Književnik i sveučilišni profesor Antun Lučić smatra da se materinski jezik želi reducirati, odnosno da mu se želi isključiti ona organska moć sporazumijevanja.

”Obzirom na političku poziciju hrvatski mediji u BiH nisu u mogućnosti promicati hrvatski jezik u onoj količini koliko bi trebali”, komentirao je za Bljesak.info profesor hrvatskog jezika i književnosti Marko Tokić položaj hrvatskog jezika u Bosni i Hercegovini.

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Naime, međunarodni dan materinskog jezika obilježava se svake godine 21. veljače s ciljem unapređivanja, učenja i razvoja materinskog jezika, te njegovanja jezične i kulturne različitosti i višejezičnosti.

Današnji položaj hrvatskog jezika u višenacionalnoj i višejezičnoj Bosni i Hercegovini profesor Tokić ocjenjuje zadovoljavajućim i boljim nego u prijašnjim vremenima, ali naglašava da uvijek ima prostora za napredak.

”Problem je što medija na hrvatskom jeziku nema dovoljno, a za one koji postoje valja postaviti pitanje koliko uspijevaju voditi brigu o jeziku”, ističe Tokić i objašnjava da je najveći problem novac koji onemogućava zapošljavanje lektora u redakcijama.

”Mediji bi trebali imati lektore koji bi upozoravali novinare na greške koje svakodnevno čine”, kaže Tokić.

Drugi mediji, prema njegovim saznanjima, funkcioniraju drugačije zahvaljujući financiranju iz državnog i federalnog proračuna, dok nijedan hrvatski medij nema takve izvore novca.

Tokić također ističe da se često unutar tekstova u hrvatskim tiskovinama i portalima može pronaći priličan broj nehrvatskih izraza, što objašnjava činjenicom da je jezik u dodiru sa drugim kulturama, te da je isto tako velik utjecaj hrvatskog jezika na druge jezike bliskih kultura.

Školovanje na hrvatskom jeziku omogućeno je svima od najranije dobi do završnog školovanja, i zato je, kako kaže profesor Tokić, na prosvjetnim djelatnicima i Crkvi da rade ustrajnije na njegovanju hrvatskog jezika.

Književnik i sveučilišni profesor Antun Lučić smatra da se materinski jezik želi reducirati, odnosno da mu se želi isključiti ona organska moć sporazumijevanja.

”Ako je ta reduciranost nužnost, pribojavamo se da će doći do šifriranosti, a time jezik gubi onaj ‘materinski’ osjećaj”, objašnjava profesor Lučić.

Prema njemu upravo su izloženost viškovima ili šumovima, obilatost slikama, brzina i forsiranje engleskih riječi i ostalih tuđica jedni od najvećih problema potiskivanja materinskog jezika.

”Izazovima ovog doba možemo jedino odgovoriti kroz opću jezičnu kulturu i narodnu baštinu”, zaključio je profesor Lučić.

Međunarodni dan materinskog jezika obilježava se od 2000. godine, a UNESCO-v dokument kaže da materinski jezik označuje put ljudskog bića i pomoću njega ono ulazi u društvo, čini svojom kulturu grupe kojoj pripada i postavlja temelje razvoju svojih intelektualnih sposobnosti.

Prema procjenama, gotovo svakodnevno u svijetu nestane po jedan jezik, a najugroženiji su jezici s malim brojem govornika.

Inače, prema popisu stanovništva iz 2013. godine u BiH, hrvatski jezik koristi 515.481 građanin, što je tek 14,60%, od čega 36.857 građana ne živi na području Federacije.

Hrvatski jezik, prema popisu, najviše se koristi u Županiji Zapadnohercegovačkoj – 98,83%, što je 93.783 građana. Općina u kojoj najveći broj stanovnika govori hrvatski jezik je Posušje.

U Hrvatskoj se svake godine u ožujku obilježavaju Dani hrvatskoga jezika. Taj je spomen-tjedan utemeljen odlukom Hrvatskoga sabora 1997. u spomen na Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, a obilježavaju ga i pojedine škole u BiH koje rade po hrvatskom planu i programu.

Na Međunarodni dan materinskoga jezika, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje obilježava početak Mjeseca hrvatskoga jezika, manifestacije koja počinje 21. veljače, a završava 17. ožujka, na dan objave Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari