Pratite nas

Kultura

Šibenska kapa

Objavljeno

na

Šibenska kapa je najpoznatija hrvatska inačica crvene kape, vrste narodnog pokrivala za glavu. Danas je obično narančaste boje s dva niza crnih vezenih ukrasa (obično zvanih bovuli, bouli, boule ili bule).

Crvenu kapu se tipski povezuje s japodskim oglavljem, iako je kod Japoda bila nošena samo kod žena dok se crvena kapa u narodu nosila i među muškarcima i među ženama.

Nakićeni oblik kape (u narodu kićenka), kakav je nošen npr. kod svadbenih djevera ili alkarskih momaka, naliči na neobičnu crvenu kapu koju nosi orač naslikan na fresci u crkvici Gospe Srimske između Šibenika i Vodica (XII./XIII. st.).

 

Na donjem ukrasnom vijencu portreta šibenske katedrale nalazi se i lik pučanina pod kapom. Ovaj portret potječe iz vremena popravka katedrale 1850. godine. Na gornjem ukrasnom vijencu portreta (iz pred-Dalmatinčeve faze izgradnje, oko 1440.) također je brkati lik pod sličnom kapom.

Crvenu kapu je kao muško oglavlje u dokumentu iz 1500. pronašao don Krsto Stošić, dok je kao “kapu od skrleta s kožnom podstavom” pronašao u dokumentu iz 1660. godine.

Narodne kape fotografirane u Šibeniku početkom XX. st.

Politički povodi za poznatost ovakvog oblika narodne crvene kape 1880-ih godina je bilo nadmetanje narodnjaka (s narodnom kapom kao simbolom, redovito s brkovima) i autonomaša (s gospodskim klobukom kao simbolom, redovito s bradom i brkovima) za vlast u Šibeniku i u drugim dalmatinskim gradovima, a 1920-ih godina narodna kapa kao simbol slavenstva pred anektiranim Zadrom.

U valu modernizacije nakon 2. svjetskog rata kapa je, kao i druga pučka obilježja, bila u drugom planu iza simbolike klasne ideologije. Svečanosti poput proslave 900. obljetnice prvog spomena grada Šibenika 1966. godine i proglašenje šibenskog franjevca Nikole Tavelića svetim 1970. godine, kao i ekonomsko otvaranje konzumentima kulture izgradnjom Jadranske turističke ceste 1964. i izgradnjom hotela od 1966., pojačali su javni interes za kapu kao simbol identiteta i suvenir.

Današnji grb i uspravna zastavica Šibensko-kninske županije ima dvije komponente prenesene sa šibenske kape (tj. šibensko-drniške kape, kako je tim povodom službeno obrazloženo): boju i ukras. Boja je opisana kao crvena a u stvarnosti se na županijskom grbu često prikazuje kao narančasta. Ukras na uspravnoj zastavici su boule, spiralno vezene spojene kružnice.

 

Kapa je koncem XIX. st. i u prva dva desetljeća XX. st. pojednostavljena za izradu od uposlenih žena ili kooperantica uz pomoć šivaćeg stroja s dodatnom mogućnošću vezenja, kakve im je s materijalom i plasmanom osiguravao obrtnik. U to vrijeme je kućno rađena narodna kapa u Šibeniku bila niža, istaknutijeg vrha i vezenih ukrasa s disproporcionalno malim punjkama (u narodu zvana oštruljica ili težačka kapa), a u Drnišu i okolici je kapa bila viša, plosnatijeg vrha, sa strane sa šupljim punjkama veličinom približenima ili izjednačenima s ostalim vezenim krugovima (drniška kapa, u tom kraju u narodu jednostavno zvana seljačkom kapom). Strojnom ubrzanju proizvodnje za veće tržište prikladnije je bilo približavanje obliku i ukrasima veće kape.

Slična je kapa nošena i u Kninu, prije polovice XIX. st. zamotana pod crvenu ćalmu.

U tom smislu je današnja šibenska kapa amalgam šibenske i drniške kape, u vrijeme širenja proizvoda Industrije narodnog veziva u raznim krajevima prozvana kapom šibenkinjom. Vrijeme promjene rukom izrađivane narodne kape u kupovnu kapu iz Industrije narodnog veziva može se vidjeti na Meštrovićevim slikama u Gradskom muzeju Drniša (“Momak i djevojka u kolu”, “Pastir s mijehom”, “Žene iz Dalmatinske zagore”, skulptura “Ludi Mile”, sve nastale između 1911. i 1913. godine).

Naziv “šibenska kapa”, koji u narodu nije postojao prije XX. st., opravdan je zbog nastanka ovako modificirane narodne kape u Industriji narodnog veziva.

Kamenjar.com

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kultura

Natječaj za najbolju knjigu iz Domovinskog rata

Objavljeno

na

Udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.), u suradnji s drugim Udrugama proizašlim iz Domovinskog rata, i ove je godine, raspisala  tradicionalni natječaj za najbolju knjigu na temu – Domovinskog rata – „Bili smo prvi kad je trebalo“.

Na natječaj se do kraja kolovoza ove godine mogu javiti autori koji su objavili knjige (od lipnja prošle do kolovoza ove godine)  vezane uz Domovinski rat, odnosno stvaranje slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države: prozu, poeziju, fotografije i drugo.

Knjige za natječaj (po tri primjeraka) treba dostaviti na adresu:

UHBDR91.,(za natječaj), 48000 Koprivnica, Dr. N. Sertića 15,

zaključno do 30. kolovoza 2019.

Stručni prosudbeni sud nagradit će jednog ili više autora – Velikom zlatnom plaketom – Bili smo prvi kad je trebalo.

Svečano uručenje bit će krajem rujna ili početkom listopada u Zagrebu.

Inače, natječaj se  kontinuirano organizira od 2000., a  u posljednje tri godine ovo su priznanje za svoje knjige primili: dr. Josip Jurčević, dr. Andrija Hebrang i lani dr. Miljenko Brekalo („Slatinska kronika Domovinskoga rata“).

Udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Odbacivši ćirilicu Srbijanci su uspjeli Hrvatima nametnuti vukovicu

Objavljeno

na

Objavio

Ako hrvatski jezik ima četiri različita pravopisa u upotrebi, kako kaže profesor Pranjković, onda je logično zaključiti da hrvatski jezik nije standardiziran i neće biti standardiziran dok brigu o njemu vode vukovci. Jezik je nemoguće standardizirati ako se koriste četiri različita pravopisa jer standardni jezik zahtjeva samo jedan pravopis. Za standardizaciju jezika nisu potrebna literaturna djela jer ona koriste različite idiome umjesto standardnog jezika, što ne znači da u standardni jezik ne mogu ući i riječi iz različitih hrvatskih idioma.

Jezik se standardizira preko rječnika koji sadrži još gramatiku i pravopis, a mi takvog rječnika nemamo nego se koriste različiti jezični pamfleti. Za to je odgovoran osobni vukovski oportunizam pa više   jezičara stvara drukčiji standard. Tako se uništava jedan jezik, a kod nas su hrvatski jezik uništili vukovci, što čine i danas. Hrvatski jezik je različit od srbijanskoga i nastao je davno prije srbijanskoga koji je inačica kajkavske ekavice. No, vukovci su prihvatili ijekavicu i jekavicu na temelju srbijanskog jezika i Srbijanci danas sa pravom tvrde da je hrvatski jezik nastao od srbijanskoga.

Tako će biti sve dok se ne odreknemo ijekavice i ne prihvatimo kao štokavsku inačicu jekavicu kojom govore Crnogorci, a ona nema nikakve povezanosti sa srbijanskom ekavicom. Tu jekavicu Hrvatima je nametnuo katolički Rim uz pomoć Bartula Kašića. Međutim, ravnatelj Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje dr. Željko Jozić je okorjeli vukovaca kao i svi njegovi suradnici. Pitam se na čemu su doktorirali? Možda na uništavanju hrvatskog jezika jer doktorate su stekli kod hrvatskih vukovaca.

Nije tako nametnuta samo jekavica već su nametnute jakavica, jukavica i jikavica. Primjerice, riječ ”dak” se odrazila kao djak (đak) ili glagol ”iti” je postao itji, dakle, ići. U glagolu ”iti” fali početni suglasnik zbog latiničnog pisma. Dakle, suglasnicima D i T je dodavan nepostojeći glas J, pa su tako nastali novo glasovi Đ i Ć. Na isti način su od glasova L i N nastali glasovi LJ i NJ. Svaki suglasnik koji se nalazio ispred samoglasnika, najčešće E, je dobivao nepostojeći glas J.

Slično se ispred početnih samoglasnika u riječima umetao glas J koji je zamjenjivao glasove Č, H, Š i V. Tako je riječ ”ura” postala JURA, riječ ”ara” postala JARA ili riječ ”ezero” je postalo JEZERO. U prva dva slučaja glas J je zamijenio glas H, dok je u riječi jezero, glas J je zamijenio glas V jer jezero se zvalo vezera ili vizera zato što u njemu vidimo svoje lice. Glasovi H i V su ispušteni zbog tuđeg pisma.

Hrvati imaju svoju kajkavsku ekavicu koja se po naglasku razlikuje od srbijanske, što znači da su Srbijanci samo izmijenili naglasak zahvaljujući stoljetnoj nepismenosti pod Osmanlijama. Srbijanski jezik nema naglasne sličnosti ni sa jednim ”slavenskim” jezikom. U Novom Sadu Srbijanci su se odrekli ćirilice jer ćirilica je hrvatsko pismo nastalo u srednjevjekovnoj Bosni, a pravoslavni Bugari su sve do tada koristili grčko pismo koje nije imalo slova za glasove Č, H, J, Š i V, što je iskrivilo izvorni jezik. Zbog toga bugarska prezimena završavaju na EV i OV jer  grčko pismo nije imalo slovo za glas Č. Slično je kod katolika učinilo latinsko pismo i izvorni jezik se počeo mijenjati na temelju pravopisa.

Hrvatska ćirilica je utemeljena na glagoljici i njezina slova imaju istu brojevnu vrijednost kao glagoljica, a alfabet se zvao azbuka jer u glagoljici dva početna slova su se zvala ”az” i ”buka”. Kod srbijanske ćirilice brojevne vrijednost nisu iste jer su gore navedena slova dodana grčkom pismu kasnije. Tu glagoljicu na hrvatske prostore su donijeli Hrvati koji su poznati kao Sarmati i zato to pismo nalazimo često u okolici Azovskog mora. Sarmati su u grčkim kolonijama također koristili grčko pismo, što nam pokazuje Tanajska ploča.

Odbacivši ćirilicu Srbijanci su uspjeli Hrvatima nametnuti vukovicu koje je nastala na temelju srbijanskog ekavskog naglaska, dakle, srbijanskog jezika. Tako su Hrvati izgubili svoj jezik jer su se zbog novosadskog dogovora pod paskom Partije morali odreći čakavske ekavice i ikavice, dakle, svojeg jezika. Tako je u hrvatski jezik ušla i srbijanska semantika. Čakavska ekavica se razlikuje od kajkavske ekavice zbog latiničnog pisma jer čakavci su se služili glagoljicom i hrvatskom ćirilicom.

Vukovica nam pokazuje zašto je hrvatski jezik težak za učenje Hrvatima i strancima, pa su stranci najradije uzimali srbijanski jezik na stranim fakultetima. Ukinimo vukovicu jer cijeli postupak povratka  izvornom hrvatskom jeziku može trajati pet godina, a za taj povratak trebaju nam tri desetogodišnje generacije. Učinimo hrvatski jednostavnijim uvođenjem reda u njega jer vukovci su stvorili jezični nered.

Mi smo prihvatili srbijansku inačicu Ujedinjeni Narodi mada se radi o Ujedinjenim Državama. Slično smo prihvatili nacionalne umjesto etničkih ili narodnih manjina. Mnoge strane hrvatske riječi ulazile su hrvatski jezik u srbijanskim inačicama pa umjesto, recimo, estetičar koristimo srbijanski inačicu esteta ili estet. Slično umjesto zvanja psihologičar ima srbijansku inačicu psiholog, a za žensko zvanje psihologinja umjesto psiholgičara. Ispada da je psihologinja nastala od psihologa jer to je značenje sufiksa ”inja”.

Srećko Radović

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari