Pratite nas

Povijesnice

Sibinj 19.veljače 1935. – Krvoproliće u kraljevskoj Jugoslaviji nad nevinim hrvatskim pukom Slavonije

Objavljeno

na

Sibinjske žrtve nisu samo simbol Sibinja, Slavonije, oni su simbol obrane Hrvatske

Mirna slavonska ravnica od kraja 19. do sredine 20. stoljeća bilježi nekoliko krvavih obračuna seljaka, ponesenih hrvatskom nacionalnom ili stranačkom politikom, s oružanim odredima vladajućih ražima. Od Bošnjaka, preko Andrijevaca i Perkovaca, do Sibinja lila se krv hrvatskih seljaka koji su nastojali legalno prakticirati političke ideje drugačije od onih koje su favorizirali khuenovci ili Karađorđevići. Osobito okrutno ugušena je posljednja pobuna seljaka u Slavoniji prije Drugoga svjetskog rata – ona u Sibinju, selu nedaleko od Slavonskog Broda.

Povijesni i društveni kontekst uoči krvoprolića u Sibinju – položaj Hrvata u kraljevskoj Jugoslaviji

Zbivanja u Sibinju iz veljače 1935. valja promatrati kao posljedicu društvenih, gospodarskih i političkih prilika koje su u Kraljevini Jugoslaviji vrijedile od stvaranja »zajedničke države«, a napose od uvođenja »ustavnosti« 1931. Nasuprot službenoj politici beogradskog dvora većinsko hrvatsko stanovništvo Brodskog posavlja velikim dijelom opredjeljivalo se za ideje Stjepana Radića i politiku HSS-a.

Naime, političke odnose u Brodskom posavlju još od 1918. čvrsto je određivala i nacionalna podređenost Hrvata, koja je bila očigledna još od trenutka ulaska u zajednicu sa Srbijom i Slovenijom, a napose nakon uvođenja »Vidovdanskog ustava« 1921., kojim se ozakonio centralizam i unitarizam, te nakon ubojstva Stjepana Radića u Beogradskoj skupštini i uvođenja otvorene diktature kralja Aleksandra Karađorđevića. Osim političkih pretpostavki, za pobunu seljaka ključni su i društveno-ekonomski uvjeti koji su vladali na hrvatskom selu.

Gospodarska kriza koja je započela 1920. ostavila je duboke posljedice na hrvatske seljake. Pad cijena poljoprivrednih proizvoda, dugovi i nezaposlenost pogoršali su njihov ionako loš položaj. Naime, hrvatsko je selo osiromašilo već nakon ulaska u novu državu, a nakon stvaranja jedinstvenoga monetarnog tržišta (pritom su dvije krune mijenjane za jedan dinar) te obvezom plaćanja većeg poreza.

Kulminacija nepravdi velikosrpskog režima prema hrvatskom seljaku – Sibinj 1935.

Svi ti problemi kulminirali su u sibinjskim događajima 1935. No, najkonkretnija prethodnica pobuni seljaka iz Sibinja odvijala se u razdoblju 1932-1935. U tom razdoblju zbilo se nekoliko incidenata koji su uvelike odredili smjer razvijanja događaja u Brodskom posavlju 1935. Najteži događaj bilo je ubojstvo Pavla Birtića, člana HSS-a iz Starih Perkovaca. Njega je 9. lipnja 1933. ustrijelio Petar Rusić, član JRSD-a (Jugoslavenska radikalna seljačka demokracija) i jedini Srbin u selu.

No, policija nije uhitila ubojicu, već najuglednije Perkovčane, koji su prosvjedovali pred ubojičinom kućom. Nadalje, policija je okružila i izolirala cijelo selo. Nije se smjelo otići ni na rad u polje. Takav postupak policije ponajbolje ilustrira trajnu i snažnu potporu režima JRSD-u. Ubojstvo Pavla Birtića, preseljenje andrijevačkog župnika Ferde Gerstnera (imao je velik utjecaj u Perkovcima) te maltretiranje seljaka diljem brodskoga kraja zbog nošenja hrvatske trobojnice i drugih znakova nacionalne posebnosti zaoštrili su odnose između Hrvata i vlasti do krajnjih granica.

S druge strane, četnička organizacija iz Starog Slatnika dobila je 1934. pravo na isticanje vlastite zastave. Po zastavu, koja je iz Beograda upućena vlakom, krenula je velika, organizirana povorka, koja je prisustvovala primanju zastave, a zatim se, uz bučno odobravanje Karađorđevićima i režimu, vratila u selo. Pri povratku su na hrvatskim kućama porazbijani prozori. Krv nije prolivena, ali nije reagirala ni policija.

Nakon svih tih događaja spontano političko djelovanje Hrvata u okolici Slavonskog Broda poprimilo je organiziraniji oblik. Veliku su ulogu pritom imali katolički svećenici, koji su, osim što su bili dušebrižnici seljaka te se svakodnevno s njima susretali, bili pravi bastion hrvatske nacionalne misli.

Počelo je skidanje ploča po hrvatskim selima sa dvojezičnim natpisima na latinici i ćirilici (Dubovik, Glogovica, Zdenci, Podvinje). Zbog tih događanja bilo je uhićeno i fizički maltretitano nekoliko Hrvata iz tog kraja, kao i župnik. Došlo je do spontanog okupljanja i bunta hrvatskih seljaka brodskog kraja, pa su slijedila nova uhićenja što je izazvalo nove proteste Hrvata brodskog kraja koji su zahtijevali da se uhićenici oslobode.

Krvoproliće srbijanskog režima nad nevinim hrvatskim seljacima

Centar okupljanja seljaka postao je pitomo hrvatsko selo pored Broda – Sibinj – gdje su se okupili seljaci iz Sibinja i okolnih sela. Dočekala ih je žandarmerijska jedinica razvijena u strijelce, no to nije uplašilo hrabre slavonske seljake.

Neki iz grupe seljaka povikali su: „Ne pucajte, gospodo, mi se nećemo tući!“ Ne obazirući se na ove pozive, žandari su zapucali u masu. Pogođeni dum-dum mecima, na poprištu pred kućom Ivana Juretića ostalo je ležati 8 seljaka, neki su bili ranjeni, dok se najveći broj razbježao. Žandari su zašli među poginule i ranjene te nogama i kundacima karabina gurali njihova tijela provjeravajući jesu li još živi. Ranjenog Đuku Štimca, koji se previjao od bolova, dotukli su udarcima kundaka. Među ranjenima u Sibinju nalazio se i Andrijevčanin Petar Luić-Šarić. On je na licu mjesta uhićen i sproveden u Brod.

Žandari su ubili na mjestu 8 Hrvata i 3 teško ranili. Mnogi su uhićeni odvedeni u Brod, gdje su mučeni te isti dan odvedeni u Zagreb. Najmlađi ubijeni mladić Antun Ecegović imao je 19 godina, a najstariji Stjepan Dunčević, otac petero djece, svega 38 godina.

Poginuli su:

1. Petar Topalović, iz Jakačine Male
2. Antun Ercegović, iz Jakačine Male
3. Đuka Štimac, iz Jakačine Male
4. Ivan Katalinić, iz Jakačine Male
5. Stjepan Gunčević, iz Grižića
6. Antun Perković, iz Andrijevca
7. Mato Pejić, iz Jakačine Male
8. Ivan Janković, iz Jakačine Male

Sutradan, 20. veljače, palo je od metaka brodskih žandara na istočnom ulazu u Brod, kod groblja, šest seljaka iz Ruščice i Gornje Vrbe(Vrbske žrtve).  Oni su krenuli protestirati protiv ubijanja seljaka u Sibinju koje se dogodilo dan ranije. Tako je ukupan broj poginulih u dva dana bio četrnaest Hrvata brodskog kraja.

Kod groblja na ulazu u Brod su poginuli:

1. Ivan Martić, iz Ruščice
2. Mirko Milec, iz Ruščice
3. Stipo Mirković, iz Ruščice
4. Franjo Borevković. iz Gornje Vrbe
5. Ivan Borevković, iz Gornje Vrbe
6. Tomo Vargić iz Gornje Vrbe.

Rasplet događaja u Sibinju

Jugoslavenska žandarmerija uhitila je preko 70 osoba i sprovela u Zagreb. Dio njih je nakon saslušanja kažnjen zatvorskim kaznama u trajanju do 30 dana ili manjim novčanim kaznama, a dio je vraćen u Brod. Ondje je kotarsko načelništvo neke pustilo kućama, a druge kaznilo s nekoliko dana zatvora.

Šesnaestorica prvooptuženih upućena su Državnom sudu u Beograd. Nakon nekoliko mjeseci provedenih u istražnom zatvoru (do sredine rujna 1935.) protiv desetorice je obustavljen postupak, a protiv četvorice nastavljen u okružnom sudu u Požegi. Oni su dobili robiju u trajanju od jedne do tri godine.

Nakon veljačkih zbivanja u Brodskom kotaru žandarmerijske su patrole svakodnevno krstarile selima i pazile na svaki korak žitelja. Zaredali su pregledi seoskih kuća, od seljaka je oduzeto oružje – ponajviše lovačke puške. Seljaci su se zbog takvih postupaka žalili mjerodavnim organima. Tako su se žene uhićenih požalile »zbog zlostavljanja njihovih muževa, djece i njih samih«. Službenik im je odgovorio da ih »treba sve poubijati, poklati i ponaticati na bajunete.«

Upravo taj mali i opori dijalog seljanki i službenika režima predstavlja najbolji sukus situacije i zbivanja u Brodskom kotaru tijekom 1935, ali i ranijih godina. Ondašnje društvo bilo je jasno podijeljeno na dva modela ponašanja i dva smjera političkog djelovanja. Izrazita je nesnošljivost režima prema narodu koji je izražavao snažnu odanost HSS-u i hrvatskoj nacionalnoj ideji. Zbog te ideje i njezina oživotvorenja seljaci sela iz okolice Slavonskog Broda bili su spremni dati i život.

Zadušnice za poginule u Sibinju te njihovu braću u žrtvi koji su pali u Brodu, održane su 23. veljače u zagrebačkoj katedrali. Zadušnicama je, uz mnoštvo naroda, prisustvovao i predsjednik HSS-a dr. Vlatko Maček.

Cijeli hrvatski narod suosjećao je sa brodskim seljacima znajući da su svoje živote položili za slobodu hrvatskog naroda i običnog čovjeka.

 

18. veljače 1931. – Mučki napad na hrvatskog znanstvenika i domoljuba dr. Milana pl. Šufflaya

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Na današnji dan 1990. – Održani prvi slobodni višestranački parlamentarni izbori u Hrvatskoj

Objavljeno

na

Objavio

Nedjelja, 22. travnja 1990., pamtit će se kao jedan od najvažnijih datuma u hrvatskoj političkoj povijesti. Toga dana u Hrvatskoj, tada još u sastavu socijalističke Jugoslavije, održan je prvi krug prvih slobodnih višestranačkih izbora nakon 1938.

Na današnji dan prije 29 godina u Hrvatskoj su održani prvi višestranački parlamentarni izbori. Na izbore je izašlo više od 80 posto građana, a pobjedio je HDZ na čelu s Franjom Tuđmanom

Izbori tog proljeća su bili prilika da građani Hrvatske napokon se oslobode od nacionalnog, vjerskog, ideološkog, kulturnog i svakog drugog ugnjetavanja unutar Jugoslavije.

22. travnja 1990. održani su prvi slobodni parlamentarni izbori u Hrvatskoj nakon 45 godina komunističkog jednopartijskog sustava.

Pobjedu je odnio HDZ na programu dr. Franje Tuđmana koji se zalagao za neovisnu, samostalnu i principijelnu hrvatsku politiku koja će hrvatski narod odvesti prema slobodi i blagostanju.

Devastacija koju je donio totalitaristički komunistički sustav očitovala se u svim porama društva. Zbog toga su se brojne prohrvatske snage, od običnih ljudi pa do akademika, angažirale u predizbornoj kampanji koja je bila vrlo okrutna i prljava, čak sve do napada i ubojstava HDZ-ovih aktivista kod lijepljenja promidžbenih plakata.

U predizbornoj kampanji se osobito stigmatiziralo hrvatsko iseljeništvo, kao i hrvatsko znakovlje (hrvatski grb i zastava), a koje je bilo zabranjeno i podložno krivičnom progonu tijekom komunizma.

Ali oslobođena slobodoljubiva volja naroda, praćena i strahom od otvoreno najavljivane srpske agresije pod vodstvom Slobodana Miloševića, dala je „dodatni vjetar u leđa“ hrvatskim domoljubima, pa je tako nakon prvog i drugog održanog kruga izbora na vlast došla Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) na čelu s njenim predsjednikom, dr. Franjom Tuđmanom.

Program Franje Tuđmana i HDZ kojim je dobio povjerenje naroda bio je: iskreno domoljublje, otpor veliksrpskoj agresiji i uključivanje svih Hrvata – iz Hrvatske, BiH i dijaspore – u obnovu moralno i gospodarski devastirane domovine.

Nažalost, mnogo toga nakon tih izbora nije krenulo smjerom koji je hrvatski narod želio, osobito zbog toga što su se političke snage iz komunizme uspjele infiltrirati u sve stranke i pore društva, umrežili se i preuzeli velik dio medijske javnosti. Lijek tome koje su učinile gotovo sve bivše komunističke zemlje zove se – lustracija. Ona ima uvijek smisla: političkog, pravnog i moralnog.

U prvom sazivu (tada trodomnog) parlamenta HDZ je osvojio 205 mjesta, Savez komunista Hrvatske (SKH-SDP) 107 mjesta, a Koalicija narodnog sporazuma (HSLS – Dražen Budiša, HDS – Marko Veselica, HKDS – Ivan Cesar, nestranački Savka Dabčević, Mika Tripalo i dr.) 21 mjesto, SDS (Srpska demokratska stranka – Jovan Rašković) 5 mjesta, a 13 mjesta su dobili nezavisni zastupnici i predstavnici nacionalnih manjina.

 

 

(HRT/narod.hr)

Prof. dr. sc. Matko Marušić: ‘Sjetite se Franje Tuđmana i ne igrajte se svojom sudbinom’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

21. travnja 753. – Osnovan grad Rim

Objavljeno

na

Objavio

Prema legendi 21. travnja 753. godine prije Krista braća Romul i Rem osnovala su grad Rim koji će na vrhuncu moći vladati cijelim tada poznatim antičkim svijetom.

Rimske su se granice protezale od britanskog otočja do Crnog mora i obuhvaćale sve zemlje uz obalu Sredozemlja. Trebalo je tisuću godina da Rimljani ostvare prevlast na tim golemim prostranstvima i u njih usade civilizacijska dostignuća koja su vidljiva čak i danas.

Primjerice, europska sveučilišta još rabe latinski jezik u osobito svečanim prigodama. Gradovi Pariz, London, Köln, Milano i mnogi drugi važna su središta kao i u rimsko doba.

Velik dio europskog zemljovida još izgleda onako kako su ga oblikovali Rimljani kada su gradili vojarne i ceste. I u Hrvatskoj vrijeme je dijelom poštedjelo dva velebna rimska spomenika: Vespazijanovu Arenu u Puli i Dioklecijanovu palaču unutar koje je poslije izrastao hrvatski grad Split.

Neobično je ali istinito da je Englezima tek u 20. stoljeću postalo normalno imati tople domove. Dva milenija prije Rimljani, skloni udobnosti, koristili su u svojim kućama parne kupelji pa čak i podno grijanje!

Legenda o Romulu i Remu, braći blizancima koje je – bačene u Tibar – podojila vučica a odgojio neki pastir, imala je tragičan kraj. Romul je u nekoj svađi ubio brata i svoje ime ostavio novom gradu – Romi.

Od drevnog kraljevstva nastala je moćna republika koja je vojnim pohodima i lukavom diplomacijom nadaleko proširila granice.

Naposljetku je uspostavljeno golemo carstvo s brojnim gradovima, žarištima rimske civilizacije. Mnoge su se pokrajine romanizirale i ponosile rimskom baštinom. No ni “vječni Rim” nije živio vječno.

Provale barbara rastrojile su njegov unutarnji sustav i uništile gospodarstvo a zatim i ostatke velike antičke države. U tom povijesnom metežu smrt cara Romula Augusta 476.-te uzima se kao završetak višestoljetne vlasti koja je počela s Romulom i Remom. Na Istoku će Bizant još tisuću godina pronositi donekle preoblikovano rimsko nasljeđe.

Europljani su još dugo živjeli u sjeni Rima i njegove baštine. Tek u početku 19. stoljeća pred Napoleonovom silom nestat će titula cara “Svetoga rimskog carstva” kojom su se još od barbarskih vremena kitile generacije europskih vladara. (HRT)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari