Pratite nas

Povijesnice

Sibinj – Krvoproliće u kraljevskoj Jugoslaviji nad nevinim hrvatskim pukom Slavonije

Objavljeno

na

Velikosrpsko krvoproliće u kraljevskoj Jugoslaviji nad nevinim hrvatskim pukom Slavonije – Sibinj 19. veljače 1935.

Sibinjske žrtve nisu samo simbol Sibinja, Slavonije, oni su simbol obrane Hrvatske

Mirna slavonska ravnica od kraja 19. do sredine 20. stoljeća bilježi nekoliko krvavih obračuna seljaka, ponesenih hrvatskom nacionalnom ili stranačkom politikom, s oružanim odredima vladajućih ražima. Od Bošnjaka, preko Andrijevaca i Perkovaca, do Sibinja lila se krv hrvatskih seljaka koji su nastojali legalno prakticirati političke ideje drugačije od onih koje su favorizirali khuenovci ili Karađorđevići. Osobito okrutno ugušena je posljednja pobuna seljaka u Slavoniji prije Drugoga svjetskog rata – ona u Sibinju, selu nedaleko od Slavonskog Broda.

Povijesni i društveni kontekst uoči krvoprolića u Sibinju – položaj Hrvata u kraljevskoj Jugoslaviji

Zbivanja u Sibinju iz veljače 1935. valja promatrati kao posljedicu društvenih, gospodarskih i političkih prilika koje su u Kraljevini Jugoslaviji vrijedile od stvaranja »zajedničke države«, a napose od uvođenja »ustavnosti« 1931. Nasuprot službenoj politici beogradskog dvora većinsko hrvatsko stanovništvo Brodskog posavlja velikim dijelom opredjeljivalo se za ideje Stjepana Radića i politiku HSS-a.

Naime, političke odnose u Brodskom posavlju još od 1918. čvrsto je određivala i nacionalna podređenost Hrvata, koja je bila očigledna još od trenutka ulaska u zajednicu sa Srbijom i Slovenijom, a napose nakon uvođenja »Vidovdanskog ustava« 1921., kojim se ozakonio centralizam i unitarizam, te nakon ubojstva Stjepana Radića u Beogradskoj skupštini i uvođenja otvorene diktature kralja Aleksandra Karađorđevića. Osim političkih pretpostavki, za pobunu seljaka ključni su i društveno-ekonomski uvjeti koji su vladali na hrvatskom selu.

Gospodarska kriza koja je započela 1920. ostavila je duboke posljedice na hrvatske seljake. Pad cijena poljoprivrednih proizvoda, dugovi i nezaposlenost pogoršali su njihov ionako loš položaj. Naime, hrvatsko je selo osiromašilo već nakon ulaska u novu državu, a nakon stvaranja jedinstvenoga monetarnog tržišta (pritom su dvije krune mijenjane za jedan dinar) te obvezom plaćanja većeg poreza.

Kulminacija nepravdi velikosrpskog režima prema hrvatskom seljaku – Sibinj 1935.

Svi ti problemi kulminirali su u sibinjskim događajima 1935. No, najkonkretnija prethodnica pobuni seljaka iz Sibinja odvijala se u razdoblju 1932-1935. U tom razdoblju zbilo se nekoliko incidenata koji su uvelike odredili smjer razvijanja događaja u Brodskom posavlju 1935. Najteži događaj bilo je ubojstvo Pavla Birtića, člana HSS-a iz Starih Perkovaca. Njega je 9. lipnja 1933. ustrijelio Petar Rusić, član JRSD-a (Jugoslavenska radikalna seljačka demokracija) i jedini Srbin u selu.

No, policija nije uhitila ubojicu, već najuglednije Perkovčane, koji su prosvjedovali pred ubojičinom kućom. Nadalje, policija je okružila i izolirala cijelo selo. Nije se smjelo otići ni na rad u polje. Takav postupak policije ponajbolje ilustrira trajnu i snažnu potporu režima JRSD-u. Ubojstvo Pavla Birtića, preseljenje andrijevačkog župnika Ferde Gerstnera (imao je velik utjecaj u Perkovcima) te maltretiranje seljaka diljem brodskoga kraja zbog nošenja hrvatske trobojnice i drugih znakova nacionalne posebnosti zaoštrili su odnose između Hrvata i vlasti do krajnjih granica.

S druge strane, četnička organizacija iz Starog Slatnika dobila je 1934. pravo na isticanje vlastite zastave. Po zastavu, koja je iz Beograda upućena vlakom, krenula je velika, organizirana povorka, koja je prisustvovala primanju zastave, a zatim se, uz bučno odobravanje Karađorđevićima i režimu, vratila u selo. Pri povratku su na hrvatskim kućama porazbijani prozori. Krv nije prolivena, ali nije reagirala ni policija.

Nakon svih tih događaja spontano političko djelovanje Hrvata u okolici Slavonskog Broda poprimilo je organiziraniji oblik. Veliku su ulogu pritom imali katolički svećenici, koji su, osim što su bili dušebrižnici seljaka te se svakodnevno s njima susretali, bili pravi bastion hrvatske nacionalne misli.

Počelo je skidanje ploča po hrvatskim selima sa dvojezičnim natpisima na latinici i ćirilici (Dubovik, Glogovica, Zdenci, Podvinje). Zbog tih događanja bilo je uhićeno i fizički maltretitano nekoliko Hrvata iz tog kraja, kao i župnik. Došlo je do spontanog okupljanja i bunta hrvatskih seljaka brodskog kraja, pa su slijedila nova uhićenja što je izazvalo nove proteste Hrvata brodskog kraja koji su zahtijevali da se uhićenici oslobode.

Krvoproliće srbijanskog režima nad nevinim hrvatskim seljacima

Centar okupljanja seljaka postao je pitomo hrvatsko selo pored Broda – Sibinj – gdje su se okupili seljaci iz Sibinja i okolnih sela. Dočekala ih je žandarmerijska jedinica razvijena u strijelce, no to nije uplašilo hrabre slavonske seljake.

Neki iz grupe seljaka povikali su: „Ne pucajte, gospodo, mi se nećemo tući!“ Ne obazirući se na ove pozive, žandari su zapucali u masu. Pogođeni dum-dum mecima, na poprištu pred kućom Ivana Juretića ostalo je ležati 8 seljaka, neki su bili ranjeni, dok se najveći broj razbježao. Žandari su zašli među poginule i ranjene te nogama i kundacima karabina gurali njihova tijela provjeravajući jesu li još živi. Ranjenog Đuku Štimca, koji se previjao od bolova, dotukli su udarcima kundaka. Među ranjenima u Sibinju nalazio se i Andrijevčanin Petar Luić-Šarić. On je na licu mjesta uhićen i sproveden u Brod.

Žandari su ubili na mjestu 8 Hrvata i 3 teško ranili. Mnogi su uhićeni odvedeni u Brod, gdje su mučeni te isti dan odvedeni u Zagreb. Najmlađi ubijeni mladić Antun Ecegović imao je 19 godina, a najstariji Stjepan Dunčević, otac petero djece, svega 38 godina.

Poginuli su:

1. Petar Topalović, iz Jakačine Male
2. Antun Ercegović, iz Jakačine Male
3. Đuka Štimac, iz Jakačine Male
4. Ivan Katalinić, iz Jakačine Male
5. Stjepan Gunčević, iz Grižića
6. Antun Perković, iz Andrijevca
7. Mato Pejić, iz Jakačine Male
8. Ivan Janković, iz Jakačine Male

Sutradan, 20. veljače, palo je od metaka brodskih žandara na istočnom ulazu u Brod, kod groblja, šest seljaka iz Ruščice i Gornje Vrbe(Vrbske žrtve).  Oni su krenuli protestirati protiv ubijanja seljaka u Sibinju koje se dogodilo dan ranije. Tako je ukupan broj poginulih u dva dana bio četrnaest Hrvata brodskog kraja.

Kod groblja na ulazu u Brod su poginuli:

1. Ivan Martić, iz Ruščice
2. Mirko Milec, iz Ruščice
3. Stipo Mirković, iz Ruščice
4. Franjo Borevković. iz Gornje Vrbe
5. Ivan Borevković, iz Gornje Vrbe
6. Tomo Vargić iz Gornje Vrbe.

Rasplet događaja u Sibinju

Jugoslavenska žandarmerija uhitila je preko 70 osoba i sprovela u Zagreb. Dio njih je nakon saslušanja kažnjen zatvorskim kaznama u trajanju do 30 dana ili manjim novčanim kaznama, a dio je vraćen u Brod. Ondje je kotarsko načelništvo neke pustilo kućama, a druge kaznilo s nekoliko dana zatvora.

Šesnaestorica prvooptuženih upućena su Državnom sudu u Beograd. Nakon nekoliko mjeseci provedenih u istražnom zatvoru (do sredine rujna 1935.) protiv desetorice je obustavljen postupak, a protiv četvorice nastavljen u okružnom sudu u Požegi. Oni su dobili robiju u trajanju od jedne do tri godine.

Nakon veljačkih zbivanja u Brodskom kotaru žandarmerijske su patrole svakodnevno krstarile selima i pazile na svaki korak žitelja. Zaredali su pregledi seoskih kuća, od seljaka je oduzeto oružje – ponajviše lovačke puške. Seljaci su se zbog takvih postupaka žalili mjerodavnim organima. Tako su se žene uhićenih požalile »zbog zlostavljanja njihovih muževa, djece i njih samih«. Službenik im je odgovorio da ih »treba sve poubijati, poklati i ponaticati na bajunete.«

Upravo taj mali i opori dijalog seljanki i službenika režima predstavlja najbolji sukus situacije i zbivanja u Brodskom kotaru tijekom 1935, ali i ranijih godina. Ondašnje društvo bilo je jasno podijeljeno na dva modela ponašanja i dva smjera političkog djelovanja. Izrazita je nesnošljivost režima prema narodu koji je izražavao snažnu odanost HSS-u i hrvatskoj nacionalnoj ideji. Zbog te ideje i njezina oživotvorenja seljaci sela iz okolice Slavonskog Broda bili su spremni dati i život.

Zadušnice za poginule u Sibinju te njihovu braću u žrtvi koji su pali u Brodu, održane su 23. veljače u zagrebačkoj katedrali. Zadušnicama je, uz mnoštvo naroda, prisustvovao i predsjednik HSS-a dr. Vlatko Maček.

Cijeli hrvatski narod suosjećao je sa brodskim seljacima znajući da su svoje živote položili za slobodu hrvatskog naroda i običnog čovjeka.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

27. ožujka 1530. poginula Mila Gojsalić hrvatska mučenica i narodna junakinja

Objavljeno

na

Objavio

Mila Gojsalić hrvatska je mučenica i narodna junakinja, a podrijetlom je iz sela Kostanja iznad Omiša.

Danas je brojni nazivaju hrvatskom Ivanom Orlenaskom ili hrvatskom Juditom.

Brojnim se naraštajima Hrvata Dalmacije poslije 1530. pripovijedalo kako je „poljička cura nakon ljubavne noći, koju je silom provela u čadoru turskog vojskovođe, pred zoru u zrak digla barutanu i čador svoga neželjenog ljubavnika Ahmed-paše“.

Međutim, uzalud je u hrvatskim enciklopedijama tražiti najslavniju žensku osobu iz Zagore, Milu iz roda Gojsalića, gorštačku Ivanu Orleansku. Te poljičke renesanse heroine, koja je preslika Marulićeve “Judite”, nema u tim knjigama.

Turski osvajač Osman-paša okupio je 1530. godine veliku vojsku od oko 10.000 vojnika s namjerom da osvoji slavna Poljica. Mila Gojsalić bila je djevojka iz sela Kostanja u Dalmatinskoj zagori. Paša ju je oteo i u svom taboru silovao. Da bi se osvetila, ona je na današnji dan zapalila skladište baruta u osmanskom taboru.

Tom prilikom poginula je djevojka Mila, turski paša i mnogi njegovi časnici. Ostatak turske vojske bio je tako zbunjen da su ih Hrvati Poljičani uspjeli poraziti.

Mili Gojsalić u čast održava se u Kostanju svake godine manifestacija “Dani Mile Gojsalić”. Njenu skulpturu iznad Omiša izradio je slavni kipar Ivan Meštrović, o njoj je pisao August Šenoa, a Jakov Gotovac je 1951. na osnovu njene priče skladao operu, piše narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Španjolska gripa, nekad prava pošast – danas gotovo zaboravljena

Objavljeno

na

Objavio

Pandemija španjolske gripe, koja je prije malo više od stoljeća zavila svijet u crno, po broju žrtava svrstala se odmah uz bok milenijskoj pošasti kugi, premda je trajala svega godinu dana.

Prema procjenama, od posljedica pandemije španjolske gripe, čiji su se valovi na različitim geografskim područjima pojavljivali približno godinu dana, u Hrvatskoj je umrlo oko 109 tisuća ljudi, kaže povjesničar medicine sa Sveučilišta u Rijeci Robert Doričić.

Španjolska gripa pojavila se u vrijeme kada je svijet bio iscrpljen posljedicama Prvog svjetskog rata, njegovim ljudskim i materijalnim gubicima, pa se njene posljedice mogu pratiti usporedno s onima ratnim. Ona je dodatno oduzela mlade živote, pa je time utjecala na demografski i ekonomski oporavak koji je slijedio u poraću, kaže on.

Četiri vala pandemije

Pojedini valovi razlikovali su trajnošću i težinom kliničke slike zaraženih kao i brojem smrtnih slučajeva, dodaje.

Prvi val španjolske gripe zabilježena je u ožujku 1918. u Sjedinjenim Američkim Državama, a mjesec dana kasnije i u Europi.

Drugi tzv. jesenski val, od rujna do studenog 1918. obilježen je visokom smrtnošću, dok je treći tzv. zimski val započeo u prvim mjesecima 1919. godine. Pojedini autori navode i četvrti val koji je započeo u prvim mjesecima 1920. godine.

Proljetni val u Hrvatskoj nije donio značajan porast smrtnosti od španjolske gripe, ali jesenski jest, kaže Doričić.

Slaba istraženost u Hrvatskoj

Navedena brojka od 109 tisuća mrtvih je procjena jer pouzdani podaci u granicama današnje Hrvatske nedostaju. Još je teže utvrditi broj oboljelih, jer je upravo u vrijeme vrhunca pandemije došlo do raspada Austro-Ugarske Monarhije i formiranja Države Slovenaca, Hrvata i Srba, a to je, uz rat koji je završavao, imalo za posljedicu reorganizaciju i poteškoće u administrativnim poslovima, kaže Doričić.

Smrtnost u pojedinim regijama bolje je poznata, primjerice u sjevernoj Hrvatskoj zahvaljujući istraživanju Nikole Anušića, zatim u pojedinim gradovima kao što su Zagreb, Rijeka, Pula zahvaljujući radu Ive Milovan Delić, i Osijeku, kao i manjim mjestima u Istri i na području Imotske krajine.

Zapravo, dugo je vladao svojevrsni „znanstveni“ zaborav te pandemije jer ona u Hrvatskoj nije istraživana gotovo do kraja 20. stoljeća. Prvo sustavno istraživanje bilo je ono Stelle Fatović – Ferenčić i Snježane Šain o smrtnosti na području grada Zagreba iz 1991. godine.

Unatoč tome, sjećanje na nju ostalo je utkano u kolektivnu memoriju sve do danas, naravno fragmentarno, kroz kazivanja o prošlosti vlastitih obitelji ili pak prošlosti zajednice uz koju je kazivač/kazivačica vezan, kaže Doričić.

Vidimo to i danas u jeku pandemije koronavirusa u medijima, kad mnoge javne ličnosti, prvenstveno političari u obraćanju javnosti spominju španjolsku gripu. Nedavna stogodišnjica obilježavanja kraja Prvog svjetskog rata, ujedno i vremena kada je pandemija španjolske gripe harala svijetom, postavila je temu španjolske gripe u prvi plan.

Odmah do Crne smrti

Zbog nedostatka podataka teško je rangirati epidemije koje su se događale u prošlosti na hrvatskom području. Ipak uzmimo u obzir procjene o smrtnosti od Crne smrti, epidemije kuge sredinom 14. stoljeća, koja je na svjetskoj razini uzela do 200 milijuna života i činjenicu da je od nje umrla jedna četvrtina europskog stanovništva. Epidemije kuge su se događale na hrvatskom području i ranije, a i nakon 14. stoljeća, sve do 19. stoljeća. Ako te podatke usporedimo s procjenama o umrlima od španjolske gripe, oko 50 milijuna ljudi u svijetu, možemo tvrditi da je Crna smrt uzela puno više života.

Pandemija kuge je, dakle, po broju žrtava na prvome mjestu, ocjenjuje izvršni urednik Časopisa Acta medico-historica Adriatica i dodaje da pravci prijenosa španjolske gripe nisu bili jednaki u svim dijelovima Hrvatske.

Uvriježeno je mišljenje da su je donijeli vojnici vraćajući se s raznih bojišta diljem Europe. U tiskovinama u srpnju 1918. piše kako su prije Hrvatske već zahvaćeni Beč, Berlin i Budimpešta.

Anušić smatra da je u jesenskom valu 1918. na sjever Hrvatske španjolska gripa stigla iz područja jugozapadne Mađarske. Za Pulu i Rijeku, primjerice, ne zna se smjer širenja. Zanimljivo je dodati da su svi umrli u župi Trsat, koja je danas gradska četvrt Rijeke, u jesenskom valu epidemije bili francuski vojnici, kojima je kao uzrok smrti zabilježena gripa, kaže Doričić.

„Liječenje“ konjakom

Zdravstveni sustav je imao ograničene mogućnosti liječenja španjolske gripe i njenih komplikacija. Epidemiološke mjere bile su kratkoročne i izostao je sustavni napor na podizanju zdravstvene zaštite i poboljšanju higijenskih prilika kod siromašnog dijela stanovništva. Također, zdravstvena zaštita nije bila jednako dostupna svim slojevima društva, ističe Doričić.

Preventivne mjere su do stanovništva dolazile najbrže putem tiskovina. One su uključivale obavijesti o zabrani bolničkih posjeta, novosti o pojavi i širenju epidemije u Europi, ali i području koje su novine pokrivale, i o simptomima bolesti. Objavljivali su o zatvaranju škola, osobito u jeku jesenskog vala, preporuke građanstvu o sprečavanju širenja epidemije te što poduzeti u slučaju obolijevanja, kaže Doričić.

Dnevni tisak donosio je i odluke gradskih uprava o ograničenju javnog prijevoza, zatvaranju škola koje se dogodilo dva puta, i zabrane javnih okupljanja. Također, objavljivane su i vijesti o tobožnjem pronalasku lijekova koje „uspješno“ liječe tu bolest i niz preporuka koje preparate koristiti, kao što su npr. Kegelićev konjak, gorka voda Franz Josef i sl.

Osim aspirina, koji se koristio u liječenju simptoma gripe, upotreba većine drugih preporučenih novootkrivenih lijekova i preparata bila je, naravno, znanstveno neutemeljena, napominje.

Hrvatska iskustva

U Hrvatskoj je utvrđena specifičnost u spolnoj distribuciji umrlih u odnosu na druge europske zemlje. Većinom su umirale žene, što se može dijelom tumačiti činjenicom da je u vrijeme jesenskog vala epidemije 1918. godine muški dio stanovništva još bio na bojištima ili su se s njih tek počeli vraćati, ističe Doričić.

Na regionalnoj razini ostaje nepoznanica iz kojeg razloga u maticama umrlih u gradu Rijeci nije eksplicitno upisivana španjolska gripa kao uzrok smrti, već samo gripa, kako je to bio slučaj na drugim istraživanim područjima, pa čak i u manjim susjednim sredinama na istočnoj obali Istre. U isto vrijeme riječki dnevnik La Bilancia izvješćivao je o preventivnim mjerama, broju oboljelih od španjolske gripe u gradu, problemima vezanima za sahranu preminulih građana i drugim novostima vezanima za gripu.

Iz usmenih svjedočanstava prenesenim kazivačima koje sam intevjuirao, stječe se dojam kako su suvremenicima ove pandemije ostale u trajnom sjećanju dvije karakteristike oboljenja: brzo nastupajući simptomi bolesti i smrt, te činjenica da je španjolska gripa uzimala mlade živote, kaže Doričić koji je svoj doktorski rad posvetio istraživanju španjolske gripe analizom matica umrlih na područje istočne Istre i u gradu Rijeku.

Španjolska gripa : Covid-19

Da se danas pojavi španjolska gripa, odnosno pandemija uzrokovana virusom influence tip A podtipom H1N1, zasigurno bi imala manji učinak nego li onaj kojega je imala pred sto godina. Danas raspolažemo cjepivom protiv virusa gripe, imamo djelotvorne antiviralne lijekove i djelotvoran sustav za nadzor epidemija gripe na globalnoj razini pri Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji kao i razvijen sustav prevencije u okviru nacionalnih institucija javnoga zdravstva, drugih srodnih ustanova i tijela.

S obzirom na antibiotike, uspješniji smo u liječenju komplikacija misleći pritom na sekundarne komplikacije španjolske gripe tj. upalu pluća koja je bila odgovorna za veliku smrtnost od ove bolesti.

Uostalom, novi virus gripe A podtipa H1N1, podtipu kojem pripada i virus španjolske gripe, bio je uzročnikom pandemije gripe poznate pod nazivom „svinjska gripa“ 2009. godine, ali ona nije imala ni blizu učinke španjolske gripe. Prema službenim procjenama Svjetske zdravstvene organizacije od te je bolesti u svijetu umrlo više od 18.449 osoba. Kasnija objavljena istraživanja donose značajno veće procjene broja umrlih – 284.500 onih čija se smrt može povezati s ovom gripom. U Hrvatskoj je prema izvješću Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo od početka srpnja 2009. do kraja siječnja 2010. oboljelo 57.124 osobe, a od posljedica bolesti umrlo je 29 osoba.

Doričić zaključuje: Da se pandemija uzrokovana virusom Covid-19 pojavila prije 100 godina, bila bi zasigurno veća nego li je danas, jer unatoč činjenici da ni za njega još nemamo u kliničkoj primjeni djelotvorno cjepivo, suvremeni stupanj razvoja medicine omogućava uspješno liječenje upale pluća koje se mogu javiti kao jedna on najtežih manifestacija kod oboljelih.

Piše: Ivo Lučić/Hina

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari