Pratite nas

Kolumne

Silvana Ivoš Oruč: Pitanje demografije je pitanje opstojnosti naroda

Objavljeno

na

Problem depopulacije nije od jučer. No iseljavanje je tek posljednjih godina poprimio masovne razmjere. Iako se Hrvatska već desetak godina suočava s tim problemom, rješenja koja su se nudila bila su parcijalna, nedovoljna ili potpuno neodgovarajuća.

Jednostavno je i izlike nema. Zadnji je čas da se svi koji mogu i moraju uhvate u koštac s galopirajućom depopulacijom i masovnim iseljavanjem. Znamo svi da broj novorođenih nikad nije bio niži, a iseljavanje nikad veće. Dnevno Hrvatsku napusti i do 150 ljudi. Oni ne idu u turistički obilazak odredišta u bijelom svijetu, ne idu na studijska putovanja, nego idu tamo gdje mogu svojim radom preživjeti. Idu raditi u neku državu koja ih cijeni i plaća. Među njima su i oni koji odlaze zaraditi kako bi u Hrvatskoj platili dugove.

Problem depopulacije nije od jučer. No iseljavanje je tek posljednjih godina poprimio masovne razmjere. Iako se Hrvatska već desetak godina suočava s tim problemom, rješenja koja su se nudila bila su parcijalna, nedovoljna ili potpuno neodgovarajuća. I vrlo često su se svodila isključivo na socijalne mjere kao što su to, na primjer, razni dodaci za socijalno ugrožene. A to ne može biti i nije mjera populacijske politike.

U kontekstu višegodišnjeg zanemarivanja tog važnog segmenta, predsjedničino uključivanje i naglašavanje tema vezanih uz demografski oporavak treba gledati kao dobrodošlo i poticajno. Davno sam već pisala o tome kako je pitanje demografije strateško i sigurnosno pitanje, odnosno pitanje opstojnosti naroda. Samim tim, to je i predsjedničina obveza koju ne bi trebalo propitivati, već razmišljati o tome da bi nam se, ako se tempo iseljavanja nastavi kao što je to sada slučaj, već za pet godina moglo dogoditi da imamo probleme u pojedinim sustavima.

Predsjednica predstavila demografske mjere: Riječ je o životnom pitanju

Činjenica je da Hrvatska već sada ima izrazito staro stanovništvo, a uz masovni egzodus logično je očekivati destabilizaciju važnih sustava u državi – mirovinskog, zdravstvenog, obrazovnog, financijskog te tržišta rada i radne snage. Nijedno gospodarstvo taj trend ne može izdržati, a pogotovo iscrpljeno, kakvo je hrvatsko. Moglo bi se dogoditi da teškoće pri isplati mirovina, veliki troškovi zdravstvenog sustava, a onda u konačnici i ukupnog financijskog sustava. Pitanje je tko će i kako puniti proračun, a s druge strane kako će se sa smanjenim proračunskim prihodima vraćati milijunski krediti, odnosno dug?!

Uz te nesporne činjenice, zbilja je otrcano polemizirati o tome koliko implementacija pojedinih mjera iznosi. Pa naravno da mjere koštaju. Kao i u svakom ozbiljnom poslu i reformi treba uložiti da bi se dobilo natrag. Važno je pametno ulagati, a ne rasipati novac na mjere koje nisu populacijske i koje neće polučiti rezultat kakav bi trebale. No nema sumnje da je cijena koju sada treba platiti daleko manja, nego što će to biti za pet ili deset godina.

U dokumentu koji je predstavila predsjednica navedene su i mjere koje je Hrvatska davno trebala primijeniti. Od ozbiljnog rasterećenja poduzetnika i smanjenja parafiskalnih nameta koji guše zdravo poduzetništvo. Umjesto da mu se omogući da diše i puni proračun. Istodobno, nužno je smanjenje javne uprave i bespotrebne birokracije na svim razinama. Treba smanjiti glomazan državni aparat koji je neodrživ i koji stalno generira nove proračunske dubioze. To su nepopularne reforme ili takozvani vrući krumpiri i nitko se s njima ne želi uhvatiti u koštac jer su oni vrlo često i siguran put za gubitak izbora. No to su stvari koje se moraju napraviti i oko kojih kod ozbiljne državne politike (pri čemu mislim i na vlast i na oporbu) ne bi trebalo biti nikakvih upitnika.

I ključno, u prijedlogu mjera koje je predsjednica predstavila stoji i jedna iznimno značajna i neophodna. I koja bi mogla biti spas za 330 tisuća prezaduženih i blokiranih ljudi u Hrvatskoj. To je problem koji treba kvalitetno i dugoročno rješavati, a ne samo kozmetički mijenjati zakon. Naime, predsjednica je predložila ono što svi znamo da je davno trebalo napraviti, a to je prijedlog da se Ovršni postupak vrati u djelokrug sudova i iz njega isključi posrednike, kao što su javni bilježnici i FINA. Jer, upravo su posrednici ti koji su blokiranim i prezaduženim ljudima generirali dodatne troškove i gurali ih u još veći financijski minus.

Istodobno, oni su sami na tuđoj nevolji zarađivali goleme sume. Svi vrlo dobro znamo za slučajeve u kojima su troškovi posrednika premašivali iznos stvarnog duga. Što je sramotno i nedopustivo. Predsjednica je s pravom primijetila da je “sustav je dopustio da troškovi postupka nerijetko budu daleko veći od glavnice i na taj način građane odvedu u dužničko ropstvo“. A onda to dužničko ropstvo tjera ljude u druge zemlje, a za njima idu i cijele obitelji. Spirala je to koju treba hitno prekinuti.

Silvana Ivoš Oruč/Hrvatsko Slovo

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Povijesni trenutak

Objavljeno

na

Objavio

Prijetnja epidemije koronavirusa te sve žešće mjere za sprječavanje njezina razmahivanja, a u Zagrebu i široj okolici i suočavanje s posljedicama razornoga potresa, čine sadašnji povijesni trenutak posebno teškim i izazovnim za sve ljude, pa i za katoličke vjernike

Gotovo svi ljudi suočeni su s brojnim neočekivanim poteškoćama i nije im nimalo lako nositi se s njima. Mnogi su se do te mjere osjetili životno ugroženi da su ispraznili police trgovačkih lanaca i drugih prodavaonica, očitujući tako još jednom svoju sebičnost, jer njima je očito važno da prežive samo oni i njihovi najbliži. Paraliziranje realnoga društvenoga života, ograničavanje kretanja, premda sa sobom donosi goleme materijalne štete do te mjere da vrlo vjerojatno slijedi nova recesija, pogađa mnoge još teže jer je to prijetnja ljudskoj slobodi i stvaranje nevidljiva, ali neraskidiva okova koji što dulje traje, to više guši.

Mnogi su sada izloženi gotovo isključivo raznim ekranima koji im omogućuju bijeg iz stvarnosti u fiktivni i virtualni svijet, no pitanje je trenutka kad će im dodijati i ti često konzumirani isprazni sadržaji. Nevidljivi virus i borba protiv njega inficirali su kvalitetu ljudskoga života do te mjere da će mnogi ili početi iskreno tragati za dubljim smislom svoga života ili stradati na mnogo ružnih načina. Posebno to vrijedi za sve one koji su uz ograničenja zbog prijetnje epidemije doživjeli i posljedice jakoga potresa, bilo egzistencijalne, psihičke ili materijalne.

Izazov za sve ljudi

Sadašnji teški povijesni trenutak izazov je za sve ljude, a za vjernike, osobito katoličke vjernike, osim toga je poseban test osobnoga odnosa s Bogom. Naime, vjernici, koji su po krštenju pravi članovi Crkve Kristove, u aktualnom povijesnom i osobnom životnom trenutku pred izazovom su svjesnoga, osobnoga prihvaćanja Boga, uključujući i sve ono što stvarno prihvaćanje Boga sa sobom donosi, ili pred odbacivanjem, nijekanjem ili ignoriranjem Boga sa svim posljedicama što to donosi.

Sadašnji čas u tom je smislu posebno velik izazov za sve vjernike koji su to do sada bili kao tradicionalisti, formalisti ili samo deklarativno, da prijeđu prag vjere te svjesno i slobodno donesu promišljenu odluku da Bogu dadnu prvo i najvažnije mjesto u svom životu. Svojevrsni je paradoks što sadašnji čas zahtijeva tu odluku dok su vjernička okupljanja obustavljena, a sakramentalni život gotovo zamrznut. Iskrenim tražiteljima Boga posebno teško pada nemogućnost osobne ispovijedi koja je jedan od najboljih putova za iskorak u vjeri, za prijelaz praga vjere. Naime, prihvaćanje i izgradnja odnosa odnosno prijateljstva, štoviše ljubavi prema Bogu, donosi sa sobom nove obzore, nove univerzalne vrjednote, sasvim nove perspektive i novo svjetlo na sve sadašnje poteškoće i mogućnosti.

Bez mise

Praktičnim vjernicima, onima koji su se usprkos svojim ljudskim slabostima odlučili za Boga, u sadašnjem povijesnom času brojnih ograničenja posebno nedostaje sudjelovanje u euharistijskom slavlju. Mnogi se vrlo teško mire samo s mogućnošću da dođu na tihu osobnu molitvu u svoju župnu ili drugu crkvu, a većina vjernika u Zagrebu i široj okolici zbog posljedica potresa ostaje sada i bez te mogućnosti. U takvim okolnostima velika je blagodat što se na određeni način u misnom slavlju može sudjelovati praćenjem i osobnim moljenjem uz prijenos misa na televiziji, radiju, društvenim mrežama ili platformama. Ako žele i znaju birati, praktični vjernici u ovo doba velikih ograničenja mogu nadoknaditi što su propustili pročitati ili pogledati, a vjerskoga je sadržaja bilo na internetu, ukoričeno u knjige ili otisnuto u različitim katoličkim glasilima. Za uzimanje u ruke i makar kratko čitanje Svetoga pisma ovo je vrijeme vjerojatno povoljnije nego ikoje drugo ranije.

Neki vjernici ne mogu se pomiriti što ne mogu sudjelovati na misnim slavljima pa ne prezaju ni od teških optuživanja crkvenih pastira, štoviše neki doživljavaju nemogućnost vjerskih okupljanja kao pobjedu neprijatelja Božjih. Među vjernicima javlja se i mišljenje da prestankom okupljanja vjernika na misnim slavljima prijeti propast čitavu čovječanstvu.

Takva stajališta često dijele i dobrodušni i dobronamjerni vjernici očito zaboravljajući da je Bog apsolutni gospodar svega i svih događanja i da pravi, svjesni odnos s Bogom baš ništa izvana ne može ugroziti. Naime, premda je čašćenje i slavljenje Boga i kroz sakramente iznimno važno, nemogućnost takvih slavlja ne može Boga razljutiti. U jednom od misnih predslovlja nedjelja kroz godinu kaže se: »Tebi nije naša hvala potrebna, ali je Tvoj dar što smo Ti mi zahvalni.«

Drugim riječima, nisu euharistijska slavlja i slavlja drugih sakramenata ili različitih pobožnosti potrebna Bogu, nego su potrebna ljudima, vjernicima jer su jedan od načina komuniciranja s Bogom, učvršćivanja uzajamne ljubavi i povjerenja. U aktualnim okolnostima Bog, po sebi ili sa svoje strane, nije ništa manje bliz svim ljudima, a oni koji mu vjeruju i koji se u njega uzdaju imaju mnogo drugih načina potvrđivati svoju ljubav prema Bogu, a najbolji je ostvarivanjem opipljive ljubavi prema bližnjima.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Miljenko Stojić: Čija svijetla budućnost?

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Vatican Media

Već mi je postalo teško pratiti medije. Čak i same naslove. Govore čas jedno, čas drugo. Ne samo glede pošasti zvane koronavirus. Veliki Europljani na jeziku ne pritekoše u pomoć drugima, nego se okrenuše sebi, nerijetko skroz sebično. zbog toga Talijani rekoše da će najprije pobijediti ovaj virus, a onda će poslije toga razmisliti o Europi.

Raspada EU-a se boji čak i Sigmar Gabriel, bivši njemački ministar vanjskih poslova. A baš Nijemce mnogi zbog zatvorenosti napadaju ovih dana. Neki se pitaju i je li koronavirus kraj sretne globalizacije? A ima i razmišljanja da bi oporavljena Kina mogla preuzeti globalnu nadmoć nad Amerikom koja se trenutno zatvara. I puno još toga, da ne nabrajamo.

U Herceg Bosni također brinu brige, ali nešto drukčije. Pitaju se hoće li sve ovo još potaknuti iseljavanje koje je ionako trenutna rak rana društva. U poduzećima se počinju dijeliti otkazi, smanjuju plaće, čak i kod onih koji imaju dovoljno zaliha da to ne rade. Dolaze polako u pitanje naknade za nezaposlene i druga društvena davanja. Kamo to sve ide?

Teško pitanje, još kad istu državu dijeliš s drugima. Tako se ravnatelj poduzeća Igman iz Konjica liječi od korone u SKB Mostar, dok njegovi umjesto nje pomažu bolnicu u Konjicu, Istočnom Mostaru i DZ u Jablanici. Iz sličnog tabora idu toliko daleko da napadaju Nevenka Hercega što je pomogao Zagrebu tijekom posljednjeg potresa. Zaboravili su da je taj isti Zagreb pomagao Sarajevu, obnavljao Stari most… U isto vrijeme u Sarajevu pokušavaju Parlament Federacije BiH, takav kakav je, staviti pod nazor SDA. Nije onda čudno da Ante Nazor drži kako su zaprepašćujući razmjeri neznanja u Hrvatskoj i svijetu o stradanju Hrvata u BiH, jer nadziratelji istine nameću pogled samo jedne strane.

Kad smo već kod njih primijetiti nam je kako ih se slabo vidi i čuje ovih dana dok hara koronavirus i potres u hrvatskom stolnom gradu. Drugi ljudi, određeni od njih do sada slabo poznati, zauzeše njihova mjesta. I odjedanput sve ide kako treba unatoč nepovoljnim okolnostima. Kao u Domovinskom ratu. Stoga se nasmijem kada netko upita kako prije nije moglo biti ovako uspješno. Ma jednostavno! Trebalo je samo skloniti te grlate koji u miru navale na naše društvo kao miš na sir. I gotovo. Imajmo to na pameti kada sve ovo prođe. Odbacimo njihov hod u svijetlu budućnost, a prihvatimo naš, samo naš.

Papa i Crkva općenito pokazaše se u dobrom svjetlu. Najprije je na raznim stranama počela molitva. Iznosili su se čudesni križevi, čudesni kipovi, čudesne slike, blagoslivljalo s Presvetim, molilo u tišini doma. Jer na djelu je progonstvo, svejedno jesu li u pitanju Rimljani, masoni, komunisti, isilovci… U Fatimi crkvene vlasti određenih država posvetiše ih Presvetom Srcu Isusovu i Bezgrješnom Srcu Marijinu. A još nam pred očima blješti ono što je Papa učinio na Trgu Sv. Petra. Sablasno prazan prostor. Papa se moli pred čudesnim raspelom za čitavi svijet. Kasnije je darovao i 30 respiratora bolnicama koje se bore s koronavirusom. Slijedili su ga i neki biskupi osobnom štednjom i skupljanjem darova. Treba se moliti, ali treba i zavrnuti rukave. Crkvu su oponašali i neki političari, kao što je Trump ili poljski predsjednik Duda. Molili su se za svoje zemlje. Nešto ne čuh da su hrvatski predstavnici vlasti slično učinili.

Vatikan je i podigao zastave na pola koplja u znak solidarnosti sa žrtvama pandemije. Pozdravio je naravno i zatvaranje dosta klinika za pobačaj po svijetu. Kad odrastu, bit će tomu zahvalni i rođeni koji se inače ne bi rodili. Vatikan se upitao i kako će , kao uvjet prestanka širenja koronavirusa, oprati ruke oni koji nemaju uvjeta za to; na svijetu je takvih 40%? Ne ču se odgovor iz tabora transhumanista ili onih koji ne vjeruju u besmrtnost ljudske duše, ali bi rado prešli u besmrtnost pomoću ugrađivanja tehničkih dostignuća u svoje tijelo. Ništa novo.

Puno lakše moralo bi ići naše zajedništvo. Njega je spomenuo Zvonko Milas, državni tajnik za Hrvate izvan domovine. I hvala mu na tome. Ali hrvatske državne vlasti trebale bi i djelatno pomagati te Hrvate diljem svijeta. Jedan od načina svakako bi trebao biti da pomognu Svjetski festival hrvatske književnosti. To do sada ide nekako šepavo pa je upitno hoće li se nastaviti taj hvalevrijedni pothvat.

O nama, naizgled, puno više misle oni koji stvaraju zabavu, ma što god to značilo. Razglasiše takvi po medijima da sada svoja vrata otvaraju na internetu. Možemo uživati u njihovoj glazbi do mile volje, možemo… nije mi se dalo više čitati. Ali sam pozorno pročitao da večernji molitveni program iz molitvenog središta Kraljice Mira prate milijuni preko interneta. Odlično. No, mislim se nešto, ne bi li bilo dobro pokrenuti i televiziju, tehnička dostignuća sada to omogućavaju uz mnogo manje sredstava nego prije. Kada smo pokretali radiopostaju, onda smo namjeravali čitav pothvat medija u službi Kraljice mira okruniti televizijom. Ali vremena biše kakva biše.

Korizma je, Crkva nas poziva i na post. Poslušamo li je otvorit će nam se i neki novi vidici u životu. Zaista.

Miljenko Stojić/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari