Pratite nas

Kolumne

Silvana Ivoš Oruč: Pitanje demografije je pitanje opstojnosti naroda

Objavljeno

na

Problem depopulacije nije od jučer. No iseljavanje je tek posljednjih godina poprimio masovne razmjere. Iako se Hrvatska već desetak godina suočava s tim problemom, rješenja koja su se nudila bila su parcijalna, nedovoljna ili potpuno neodgovarajuća.

Jednostavno je i izlike nema. Zadnji je čas da se svi koji mogu i moraju uhvate u koštac s galopirajućom depopulacijom i masovnim iseljavanjem. Znamo svi da broj novorođenih nikad nije bio niži, a iseljavanje nikad veće. Dnevno Hrvatsku napusti i do 150 ljudi. Oni ne idu u turistički obilazak odredišta u bijelom svijetu, ne idu na studijska putovanja, nego idu tamo gdje mogu svojim radom preživjeti. Idu raditi u neku državu koja ih cijeni i plaća. Među njima su i oni koji odlaze zaraditi kako bi u Hrvatskoj platili dugove.

Problem depopulacije nije od jučer. No iseljavanje je tek posljednjih godina poprimio masovne razmjere. Iako se Hrvatska već desetak godina suočava s tim problemom, rješenja koja su se nudila bila su parcijalna, nedovoljna ili potpuno neodgovarajuća. I vrlo često su se svodila isključivo na socijalne mjere kao što su to, na primjer, razni dodaci za socijalno ugrožene. A to ne može biti i nije mjera populacijske politike.

U kontekstu višegodišnjeg zanemarivanja tog važnog segmenta, predsjedničino uključivanje i naglašavanje tema vezanih uz demografski oporavak treba gledati kao dobrodošlo i poticajno. Davno sam već pisala o tome kako je pitanje demografije strateško i sigurnosno pitanje, odnosno pitanje opstojnosti naroda. Samim tim, to je i predsjedničina obveza koju ne bi trebalo propitivati, već razmišljati o tome da bi nam se, ako se tempo iseljavanja nastavi kao što je to sada slučaj, već za pet godina moglo dogoditi da imamo probleme u pojedinim sustavima.

Predsjednica predstavila demografske mjere: Riječ je o životnom pitanju

Činjenica je da Hrvatska već sada ima izrazito staro stanovništvo, a uz masovni egzodus logično je očekivati destabilizaciju važnih sustava u državi – mirovinskog, zdravstvenog, obrazovnog, financijskog te tržišta rada i radne snage. Nijedno gospodarstvo taj trend ne može izdržati, a pogotovo iscrpljeno, kakvo je hrvatsko. Moglo bi se dogoditi da teškoće pri isplati mirovina, veliki troškovi zdravstvenog sustava, a onda u konačnici i ukupnog financijskog sustava. Pitanje je tko će i kako puniti proračun, a s druge strane kako će se sa smanjenim proračunskim prihodima vraćati milijunski krediti, odnosno dug?!

Uz te nesporne činjenice, zbilja je otrcano polemizirati o tome koliko implementacija pojedinih mjera iznosi. Pa naravno da mjere koštaju. Kao i u svakom ozbiljnom poslu i reformi treba uložiti da bi se dobilo natrag. Važno je pametno ulagati, a ne rasipati novac na mjere koje nisu populacijske i koje neće polučiti rezultat kakav bi trebale. No nema sumnje da je cijena koju sada treba platiti daleko manja, nego što će to biti za pet ili deset godina.

U dokumentu koji je predstavila predsjednica navedene su i mjere koje je Hrvatska davno trebala primijeniti. Od ozbiljnog rasterećenja poduzetnika i smanjenja parafiskalnih nameta koji guše zdravo poduzetništvo. Umjesto da mu se omogući da diše i puni proračun. Istodobno, nužno je smanjenje javne uprave i bespotrebne birokracije na svim razinama. Treba smanjiti glomazan državni aparat koji je neodrživ i koji stalno generira nove proračunske dubioze. To su nepopularne reforme ili takozvani vrući krumpiri i nitko se s njima ne želi uhvatiti u koštac jer su oni vrlo često i siguran put za gubitak izbora. No to su stvari koje se moraju napraviti i oko kojih kod ozbiljne državne politike (pri čemu mislim i na vlast i na oporbu) ne bi trebalo biti nikakvih upitnika.

I ključno, u prijedlogu mjera koje je predsjednica predstavila stoji i jedna iznimno značajna i neophodna. I koja bi mogla biti spas za 330 tisuća prezaduženih i blokiranih ljudi u Hrvatskoj. To je problem koji treba kvalitetno i dugoročno rješavati, a ne samo kozmetički mijenjati zakon. Naime, predsjednica je predložila ono što svi znamo da je davno trebalo napraviti, a to je prijedlog da se Ovršni postupak vrati u djelokrug sudova i iz njega isključi posrednike, kao što su javni bilježnici i FINA. Jer, upravo su posrednici ti koji su blokiranim i prezaduženim ljudima generirali dodatne troškove i gurali ih u još veći financijski minus.

Istodobno, oni su sami na tuđoj nevolji zarađivali goleme sume. Svi vrlo dobro znamo za slučajeve u kojima su troškovi posrednika premašivali iznos stvarnog duga. Što je sramotno i nedopustivo. Predsjednica je s pravom primijetila da je “sustav je dopustio da troškovi postupka nerijetko budu daleko veći od glavnice i na taj način građane odvedu u dužničko ropstvo“. A onda to dužničko ropstvo tjera ljude u druge zemlje, a za njima idu i cijele obitelji. Spirala je to koju treba hitno prekinuti.

Silvana Ivoš Oruč/Hrvatsko Slovo

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

SSSR se preselio na zapad i sad se zove EU

Objavljeno

na

Objavio

Tko je ikad koristio Uber, zna da se radi o inovativnoj, brzoj, transparentnoj, jeftinoj i lako dostupnoj usluzi.

Dok je Vlada pod pritiskom određenih lobija nije odlučila “poboljšati”. Novim zakonom vožnja je postala skuplja, a čekanje duže jer je dobar dio vozača isključen iz mreže zato što im vozila ne udovoljavaju novim standardima.

Politika se upetljala i sad je gore i pružateljima usluge i korisnicima. Tako to obično završi kad ljudi bez dana radnog staža u privatnom sektoru “popravljaju” ekonomiju.

Ništa bolje, nažalost, nije ni na europskoj razini. Nova inicijativa Europske komisije nameće dodatne regulacije Skypeu, Viberu, WhatsAppu i sličnim aplikacijama koje će se ubuduće tretirati kao telekom operatere, a Opća uredba o zaštiti osobnih podataka (GDPR) nizom suvišnih odredbi pretvorena je u noćnu moru za male i srednje poduzetnike, piše Mate Mijić / Večernji list

Šlag na torti bit će Direktiva o zaštiti autorskih prava o kojoj će matični odbor Europskog parlamenta glasovati ovaj tjedan.
 Autorska prava treba zaštititi, o tome nema spora. Pravi je izazov kako to učiniti, a da se pritom ne uvede cenzura i uništi potencijal digitalne ekonomije.

EU bi, po svemu sudeći, mogao pasti na tom ispitu. Članak 13. direktive pružateljima usluga informacijskog društva koji pohranjuju velike količine djela i drugih sadržaja koje su učitali njihovi korisnici – dakle, društvenim mrežama – preporučuje uporabu tehnologija prepoznavanja sadržaja kojima trebaju pročešljati sav učitani sadržaj i eliminirati sve što krši autorska prava.

Kako sami ne bi bili izloženi ogromnim tužbama, logično je zaključiti da će tehnološki divovi uklanjati sav dvojbeni sadržaj, a korisnike koji više puta učitaju takav sadržaj blokirati.

Sve će to, naravno, biti rađeno automatski i uz puno kolateralnih žrtava kojima će tako biti ugrožena sloboda govora.

Sličnu stvar iskusili smo nedavno kad je nakon samoubojstva generala Praljka Facebook masovno uklanjao sadržaj i blokirao korisnike.

Čak i one u čijem je statusu starom nekoliko mjeseci ili godina bio spomenut neki Praljak koji s generalom nije dijelio ni ratnu ulogu ni hašku optužnicu, nego samo prezime.

Direktiva neće negativno utjecati samo na korisnike društvenih mreža čija će sloboda komunikacije biti znatno ograničena jer više neće moći, primjerice, koristiti popularne memeove ili gifove.

Glavne žrtve bit će mali izdavači, autori i umjetnici jer za mnoge od njih svijet nikad ne bi čuo da im radovi nisu popularizirani na društvenim mrežama gdje su neovlašteno dijeljeni ili prekrajani u nekomercijalne svrhe. A kad se za njih pročulo, nešto su i zaradili.

O tome koliko bi znanja ostalo skriveno na prašnjavim policama da nije Wikipedije koja će se sad također naći na udaru, ne treba ni govoriti. A tko će profitirati?

Veliki etablirani igrači u medijskoj i zabavnoj industriji koji će dodatno napuniti džepove i usput eliminirati inovativnu konkurenciju koja se lakše prilagođava trendovima.

Establishment EU njihov je odani prijatelj jer je i sam neprilagođen novom vremenu i još živi u starom snu o centraliziranoj europskoj superdržavi.

Dok se drugi veliki globalni igrači pripremaju za 2050., EU živi u 1950. A kuda vodi daljnja politička integracija koju forsira europski mainstream, vidljivo je i iz ovog primjera.

Koncentracijom političke moći u Bruxellesu možemo očekivati samo još više protekcionizma, gušenja inovacija, globalne nekonkurentnosti, birokratizacije i pogodovanja velikim igračima preko sumnjive regulacije nastale pod utjecajem moćnih lobista.

Takva je budućnost za Europu pravi déjà vu. Ponekad se čini kao da se Sovjetski savez samo preselio malo zapadnije.

Mate Mijić / Večernji list

 

 

Starešina: Hrvati u Njemačku, Sirijci k nama

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Građani Ruande, evo vam naši dužnosnici, dajte nam Kagamea

Objavljeno

na

Objavio

Ruanda i Hrvatska imaju dosta zajedničkih stvari, i jednu važnu različitost. I jedna i druga zemlja prošle su kroz krvavi rat i masakre početkom devedesetih. Ruanda puno krvavije. I jedna i druga zemlja su, prije i nakon stabilizacije stanja, mi nakon ulaska u EU, doživjele masovno (ekonomsko) iseljavanje.

No imamo i jednu različitu stvar danas. Kod nas se puno priča o reformama, puno se priča o ljudima koji odlaze i ne vraćaju se, ali se ne poduzima gotovo ništa.

Sasvim suprotno od Hrvatske, članice Europske unije, Ruanda je nakon iskustva krvavih pokolja zatvorila stranicu na način dosta priče o tome, te u ekonomskom i političkom smislu, dakako u afričkim prilikama, postaje uzorna zemlja, pravo gospodarsko čudo.

Zahvaljujući kome? Svojim političarima, poglavito predsjedniku Paulu Kagameu, koji su se hrabro uhvatili u koštac s reformama.

Miljama ispred Hrvatske

U drugom dijelu devedesetih Ruanda je bila među zemljama svijeta s najvišim postotkom ljudi ugroženih siromaštvom. Ruanda nema izlaz na more, nema ni tako bogate prirodne resurse kao druge afričke zemlje koje danas, unatoč tome, gledaju Ruandi u leđa, kao mi Česima, Slovacima ili Poljacima.

U čemu je tajna uspjeha? Ruanđana je oko 12 milijuna i imaju veliku dijasporu. Kagame i njegovi suradnici prije svega aktivirali su ono što se zove “socijalni kapital”, najizvrsnije, a ne najpodobnije ljude, ponovno su otkrili vrijednosti vlastite tradicije i nacionalnog identiteta te se istovremeno otvorili inovacijama i modernim načinima upravljanja.

Krenuli su raznim olakšicama i liberalizacijom privlačiti strane investicije, micati državu iz ekonomije, plus izvrsna iskoristivost novca, međunarodne pomoći (mi bismo rekli europski fondovi), koja je stizala izvana zbog nečiste savjesti zapadnjaka. To je postao pobjednički društveni model.

Rezultat je izvješće Svjetske banke za Ruandu u kojem piše: “Ruanda je bila u stanju ostvariti važne gospodarske i strukturalne reforme, tako da rast BDP – u Ruandi od 2011. do 2015. godine iznosi u prosjeku 8 posto” s tendencijom rasta, a značajno je smanjena i stopa siromaštva kao i društvene nejednakosti, pišu iz Svjetske banke.

Osim Svjetske banke, o ruandskom čudu i njegovoj “tajni” progovorio je i Svjetski ekonomski forum koji u svom izvješću u učinkovitosti svjetskih vlada Ruandu stavlja na sedmo mjesto u svijetu (!), svjetlosnim miljama ispred Hrvatske.

S druge strane, Katolička crkva i druge kršćanske zajednice i denominacije uložile su ogromna sredstva u bolnice i škole, tako da je zdravstveni i obrazovni sustav dobio na kvaliteti, što samo podupire daljnji prosperitet Ruande. Naši fratri tu su se istakli.

Jeste li primijetili da se među mnoštvom Afrikanaca koji ekonomski migriraju u Europu nema Ruanđana? Zahvaljujući kome? Njihovim političarima, upravljačima, koje hvali i Svjetska banka i Svjetski gospodarski forum, dijagnosticirajući kako su veoma efikasno iskoristili domaće i inozemne resurse.

Kao i Hrvatska, i Ruanda se suočila s problemom masovnog iseljavanja zbog ekonomskih (prije toga sigurnosnih) razloga, ali nije sjedila prekriženih ruku.

Povratak iseljenih

Nakon što su stvorili stabilan mir, ekonomski pokrenuli zemlju, okrenuli su se programu povratka iseljenih Ruanđana, razasutih po svijetu, u projektu koji su nazvali “Come and see, go and tell”, odnosno dođi i vidi što smo sve dobro napravili, onda idi i pričaj drugima.

Za razliku od nas, Ruanda je u svojim iseljenicima vidjela priliku, a ne prijetnju, za podizanje ekonomske konkurentnosti. I stvari su se pokrenule, Ruanđani su znanja i vještine koje su stekli po svijetu, zahvaljujući dobroj upravljačkoj politici, mogli primjenjivati u domovini.

Dakako, ne treba idealizirati, Ruanda je daleko od savršenstva, to je siromašna zemlja, ali ako Svjetska banka i druge relevantne svjetske institucije nešto kažu, to se ne može ignorirati, to nije propaganda ruandskog predsjednika Kagame.

Afrika nije Europa, pa i analogiju između Hrvatske i Ruande donosim metaforički. Mi stalno govorimo o reformama, o masovnom (ekonomskom) iseljavanju, svisoka gledamo na zemlje poput Ruande, no što bi se dogodilo da danas pokrenemo, prekopiramo ruandski model povratka dijaspore sa istim sloganom “Dođi i vidi, idi i pričaj”?

Bolje ne, jer bi i ono malo Hrvata od Njemačke do Irske izgubilo i onaj minimum volje da se vrate jer se ne pokreće i ne događa ništa, ili skoro ništa bitnoga, kod nas vlada “stabilnost” koja je toliko stabilna da će Hrvati, ako se ovakva stabilnost nastavi, uskoro početi iseljavati i u Ruandu.

Možda je put obnove Hrvatske da počnemo iseljavati političare. U Ruandu, recimo, a neka oni nama daju njihova predsjednika Kagamea, mi ćemo njima poslati Plenkovića i Pupovca. Da im stabiliziraju zemlju i pokrenu reforme.

No, brzo bi ih potjerali jer Ruanđani su vrijedan narod, rade ko crnci. A i dosta su ih bijelci (Belgijanci) svađali i dijelili favorizirajući manjinu (Tutsi), pa bi im “Pupovci” opet postali sjeme razdora…

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

INTERVJU: IVICA ŠOLA: ‘Ideologije su zamijenile statusne i materijalne borbe’

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori