Pratite nas

Kolumne

Silvana Oruč-Ivoš: Alan Ford na Markovu trgu

Objavljeno

na

Predstavnici udruga, a na snimkama se vidi kako je riječ o isključivo mladim ljudima, kao paraziti su čekali da im se da novac svih nas iako znaju u kakvoj se krizi nalazi država. Toga dana desetci autobusa punih hrvatske sirotinje krenuli su u mnoga europska odredišta. U njima su oni koji sebi ne mogu priuštiti taj luksuz da dan provedu zabavljajući se jer moraju preživjeti. Radeći, a ne “žicajući”.

Hrvatska ima i previše ozbiljnih problema i pravi je luksuz upuštati se u ideološki obojane skandale bez obzira s koje strane oni dolazili. Međutim, postoje skupine i pojedinci koji ih potenciraju. Oni, bez obzira na lijevi ili desni predznak, imaju nešto zajedničko. A to je da jedni bez drugih ne mogu. I jedni i drugi mogu preživljavati samo u ekstremno radikaliziranoj situaciji, i jedni i drugi se moraju baviti naelektriziranim ideološkim skandalima. Da se razumijemo, to nisu argumentirane rasprave već prepucavanje koje nema veze s poviješću, činjenicama, dobrim namjerama i kulturom.

[ad id=”93788″]

Ovih dana glumac Rene Bitorajac objavio je uradak, odnosno obradbu legendarne pjesme Simona & Garfunkela Sound of Silence, preimenovanu u Mi Hrvati. Obradbom, kaže Bitorajac, poručuje da se domoljublje iskazuje i kritikom. Pa je tako u svom uratku nabrojao sve stvari koje Hrvate čine ponosnima, a po mišljenju poznatoga glumca to su loš odnos prema turistima, odnos prema homoseksualcima, ustašoidnost, vjera i crkva i slično. No, kao i mnogi u Hrvatskoj, ni Bitorajac nije shvatio bit satire, pa se onako “muški” obračunao sa – ni krivim ni dužnim – narodom. A da bi pokazao i dokazao kako je hrvatski narod primitivan, naš je poznati glumac iskoristio snimke i fotografije poljskih, grčkih i ruskih huligana za koje podmeće da su na njima Hrvati, te zapaljenu LGBT zastavu, koja je zapaljena u Americi. Prikazuje, primjerice, skupinu navijača s nacističkom zastavom ispod koje piše Mi Hrvati i slično. Za sve postoje dokazi, a mnogi portali su ih i naveli.

Osobno me neugodno iznenadilo to što je Bitorajčev uradak daleko ispod njegove profesionalne razine i talenta. Nemaštovit, nategnut, nedorečen, neduhovit. Uz činjenicu da je iskoristio snimke huligana s interneta i podmetnuo ih “zločestim” Hrvatima, njegov se uradak stvarno može svrstati u rubriku – smeće. Dakako, od kritike ne smijemo bježati. Ona je normalna i poželjna, pa čak i ako je u pitanju vlastiti narod. Ali ona mora biti racionalna, argumentirana, pa čak i pristojna da bi postigla ono što joj je cilj. Bitorajac je, na svoju žalost, daleko od toga.

Ipak, sve ovo navedeno ne opravdava linč koji ovih dana provode pojedinci, koji se vole nazivati desničarima, nad Bitorajcem i njegovom obitelji. Čak i kada bi bilo točno sve ono što je o Bitorajčevim predcima navedeno, za to sam Bitorajac ne može odgovarati. Oni koji su ga na takav način napali sebi su učinili medvjeđu uslugu, a od Bitorajca napravili zvijezdu i – žrtvu. Iako su jedine prave žrtve njegova uratka samo zdrav razum i umjetnost.

Imamo i drugih slučajeva netolerancije. Na primjer, stalno veličanje i pozivanje na komunističkog diktatora Tita. Iako, cijela demokratska Europa bez zadrške osuđuje sve totalitarne režime, pa tako i komunizam, iako i hrvatske vlasti nedvosmisleno osuđuju režim NDH, još uvijek u dijelu javnosti postoje oni koji veličaju zločinca Tita?! I što je najstrašnije takvo se što tolerira iako je i Ustavom i drugim zakonima zabranjeno veličanje i javno nošenje obilježja i simbola totalitarnih režima. No da bi mnoge udruge, lige i pojedinci mogli opstati i javno djelovati moraju izmisliti neprijatelja. U ovom slučaju fašizam. U Hrvatskoj im to lako polazi za rukom jer oni koji sebe vole nazivati desničarima i desnim “higijeničarima”, daju dostatno materijala. Ni jedna krajnost nije dobra, ali ovdje su svi zadovoljni jer ekstremno lijevi ne mogu bez ekstremno desnih i obratno. Simbioza savršeno funkcionira jer je atmosfera u društvu dovedena do usijanja. Dovoljno posla za jedne i druge. I dovoljno za njihove gluposti.

A evo još jedne. Prije koji dan predstavnici i članovi 435 udruga civilnog društva stajali su nekoliko sati u redu na Trgu sv. Marka da bi u Vladi urudžbirali nešto što su nazvali „Apel za očuvanje hrvatskog modela podrške razvoju civilnoga društva“. Ili jednostavno rečeno, njih 435 u Vladi je urudžbiralo dopis u kojem izražavaju nezadovoljstvo jer ove godine u proračunu naše prezadužene države nisu osigurana sredstva za njihove projekte. Oni bi, naime, da njihove tzv. nezavisne udruge i potpuno irelevantne projekte financiraju porezni obveznici. Podsjetili su me ti predstavnici udruga, a na snimkama se vidi kako je riječ o isključivo mladim ljudima, na likove iz legendarnog Alan Forda pa tako i na generala Wara iz Ministarstva za istraživanje ruda i gubljenje vremena. No, zabrinula sam se. Nije ugodno vidjeti mlade ljude koji kao paraziti čekaju da im se da novac svih nas iako znaju u kakvoj se krizi nalazi država. Stoga ih ne moraju čuditi osude javnosti, pogotovo onih ljudi koji po cijele dane “rintaju” za mali novac, onih ljudi koji rade, a ne primaju plaću ili onih koji su prisiljeni napuštati Hrvatsku jer za njih kod kuće nema posla. Za razliku od gospode, njih 435, koji su odlučili taj dan utrošiti na predstavu na Markovu trgu, autobusi puni hrvatske sirotinje krenuli su u mnoga europska odredišta. U njima su oni koji sebi ne mogu priuštiti taj luksuz da dan provedu zabavljajući se, jer moraju preživjeti. Radeći, a ne žicajući.

Silvana Oruč-Ivoš / Hrvatsko slovo

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Jesmo li kao narod i pojedinačno zreli i spremni i za izvaninstitucionalnu borbu?

Objavljeno

na

Objavio

Nove okolnosti traže nove ljude, nove političke vođe naroda, naroda suočenog s prijetnjom nestanka

Prigodom prve obljetnice smrti predsjednika mr. Mate Bobana otkriven je spomenik u obliku stećka sa stablom potomstva Mate Bobana s jedne strane i s likom vile Svetigorke Hrvatice na pročelju. Spomenik je rad akademskoga slikara Anđelka Mikulića. Na stećku stoji urezan tekst fra Ante Marića:

U KRATKOM ŽIVOTU DICU DICE SVOJE UGLEDAH I MIR NAĐOH NA SVOM PLEMENITOM JA MATE BOBAN SIN STIPANA JURE I MATE MOLEĆI SVETOG STIPANA PRVOMUČENIKA ZA POKOJ NEPOMUĆENI PO TKO ZNA KOJI PUT ZLOTVORI UDARIŠE NA SVE HRVATSKO NAROD HRVATA HERCEG BOSNE PRVAKOM ME UČINI OSNOVASMO HRVATSKU REPUBLIKU HERCEG BOSNU I VOJSKU SLAVNOG HRVATSKOG VIJEĆA OBRANE KRVLJU NAJBOLJIH HRVATSKIH SINOVA U LJUTIM BOJIMA SAČUVASMO OD SAVE DO SINJEG JADRANA ZEMLJU JEZIK IME SVETO HRVATSKO KATOLIČKO DESNICOM SVOJOM HRVATSKOM NARODU ZLA NE UČINIH RIČI I BILIGA NAJMANJEG PROTIVU HRVATA ZABILIŽIO NISAM VILA SVETIGORKA HRVATICA SVIDOKOM MI NA GROBU I MOJIH VITEZOVA STOJI MRTVE NAS ŠTITI VISOKO DRŽEĆ ŠTIT HRVATA MAČEM ĆE PRIT BUDU LI NAS POPIRALI ZORIT ĆE NAM ZORE ZBRAJAT DANE U VRIME VRIME U VIČNOST ZA BESMRTNI ŽIVOT HRVATSKE ZEMLJE HERCEG BOSNE

Zaista, naša djeca i unuci trebaju ove riječi znati naizust znati i u srca urezati!

„Krvlju najboljih hrvatskih sinova u ljutim bojima sačuvasmo od Save do Sinjeg Jadrana zemlju, jezik, ime sveto, hrvatsko, katoličko“ (…)

Za besmrtni život hrvatske zemlje Herceg Bosne!!!

Hoće li naša djeca znati sačuvati, razgovorima, pregovorima, umijećem mogućeg, u danim okolnostima, u novim vremenima, na istim prostorima, blago koje im očevi označiše svojom krvlju, svojim kostima?

Stoljećima narodi čekaju vođu koji ih je spreman povesti na put ostvarenja snova, u Slobodu. Moderna vremena s novim komunikacijskim kanalima, u novoj, potpuno drugačijoj dimenziji značenja pojmova „neovisnost“, „suverenost“, možda skraćuju taj period na pola ili na četvrt stoljeća, ali je važno da potomci ne izgube dušu duše nacionalne, bitak naroda, svijest o potrebi samobitnosti, samostojnosti, čvrstu nit, poveznicu s precima koji ih zadužiše.

Je li današnji naraštaj hrvatskih političara u BiH sačuvao instinkt za samoodržanjem, prepoznaje li znakove vremena i hoće li, kada opet uskoro bude trebalo, znati stati i ustati? A trebat će! Jer za o(p)stanak nam nisu dostatne deklaracije, prkos i ponos, sjećanja i uspomene, pjesme, tradicija pa ni čuvanje samog jezika kao zadnjeg bitka nacije.

U zrelim nacijama o tomu brinu instituti, vijeća intelektualaca, ratni i politički veterani, a narod kojega su u hodu k Slobodi zaustavili prije nego je prohodao, nema organiziranu misleću logistiku, nema svoj „think tank“, a u BiH ni svoju kakvu-takvu vojsku. Što nam preostaje? Od onih koji su svojim odlukama uveli kršenje mirovnih sporazuma kao pravilo, od onih koji su na najbrutalniji moguću način smijenili stotine hrvatskih političara u BiH, tenkovima „uvodili red“ u bankarski sustav opet samo jednog naroda, od onih koji ni u mirovini ne miruju nego se otvoreno miješaju ne samo u pitanja unutarnjeg uređenja BiH nego se drznu držati lekcije Europskoj Komisiji i euro-parlamentarcima, očekivati da se pospu pepelom i priznaju svoje grijehe, da konačno shvate u kakvoj su to državi „uvodili red“ zadnjih četvrt stoljeća. Oni ne odgovaraju nikomu, osim možda nekim nevidljivim a moćnim svjetskim nad-vladama, sotonskim krugovima kojima odgovara zadržavanje kriznih područja u kojima po potrebi mogu lako izazvati nove sukobe i ratove. Stoga su jadne, čak i navodne hrvatske „javne“ medijske kuće koje Petritschu, Bildtu, Schwarz-Schillingu i Inzku daju toliko medijskog prostora i predstavljaju njihovo mišljenje kao referentno kada čak i bošnjački neupitni intelektualci sami komentiraju zadnje izbore kao nametanje volje brojnijeg naroda malobrojnijem narodu. Na koncu i Miroslav Lajčak, jedini od „visokih predstavnika“ koji se usudi imati drukčije mišljenje, pokazuje nerazumijevanje Daytonskog sporazuma kada kaže da je u slučaju #sejdokomšić prekršen samo duh, ali ne i slovo mirovnoga Sporazuma.

Dobro je da su hrvatski euro-parlamentarci postigli konsenzus, još bolje je što, inače Briselu do kraja odana, trenutna hrvatska vlast i dalje ustrajno brani prava Hrvata u BiH, ne samo na nacionalna nego i na temeljna ljudska prava – birati i biti biran. Dobro je da su i službene strukture katoličke Crkve u BiH suglasne bar kada se govori o minimumu prava Hrvata kao konstitutivnog naroda u BiH. Dobro je što je trenutni vođa Hrvata u BiH, kakogod ga doživljavali i štogod o njemu mislili, proširio krug zajedničkog djelovanja izvan i iznad Hrvatskog Narodnog Sabora, djelujući kao hrvatski politički blok. Još bi bolje bilo kada bi se jedni, drugi i treći uspjeli dogovoriti o konkretnom, jasnom političkom stavu, koji ne bi bio usmjeren protiv nikoga i kojega bi onda branili pod svaku cijenu.

Jesmo li kao narod i pojedinačno zreli i spremni za izvaninstitucionalnu borbu?

Pitanje egzistencije, strah od gubitka ionako teško stečenih pozicija ili običnih poslova, je razumljiv i donekle prihvatljiv argument, bar kada govorimo o Hrvatima službenicima i zaposlenicima ministarstava, agencija, ureda, instituta itsl. u Sarajevu ili Mostaru. Razumjeti je donekle i političke „uhljebe“ koji nisu sposobni ništa drugo raditi kako bi sebi i obitelji osigurali egzistenciju. Ali, dolazi vrijeme kada će biti teško ostati principijelan do kraja i zadržati takve pozicije i pojedinačne beneficije. Jer, znamo već iz prijašnjih iskustava, u slučaju principijelnog stava o ne sudjelovanju u vlasti dok se ne riješi pitanje izbornog zakona, ostavlja se „prazan“ prostor koji će Bošnjaci opet popuniti „lojalnim“ Hrvatima, a takvih se uvijek nađe.

Prva „pragmatičarka“ koja floskulom o „politici kao umijeću mogućeg“ govori upravo o očekivanom egzistencijalnom strahu ili uhljebničkoj paranoji, dosadašnja Čovićeva ministrica obrane BiH, Marina Pendeš je bila (ne)očekivano iznenađena što joj se zamjeri salutiranje nametnutom članu Predsjedništva Komšiću koji je na sporno postrojavanje OS BiH došao umjesto Dodika (koji ne drži do tog Dana, 25. Studenog, valjda obilježavanje ZAVNO BiH?).

Najprije je izjavila: “Politika je umijeće mogućeg, a politika u Sarajevu umijeće političkog preživljavanja, barem što se hrvatskog naroda u BiH, osobito u Središnjoj Bosni, tiče, a takve impulzivne i instant reakcije i blokade nas mogu samo odvesti u veću propast i ponor. Takve smo scenarije već imali i znamo svi kako smo prošli kao narod” – rekla je tada Pendeš a onda se ispričavala brojnim hrvatskim braniteljskim i studentskim udrugama koje su joj zamjerile prerano „legitimiranje“ Komšića kao „našeg člana Predsjedništva“. A sam Komšić je reagirao izjavom, bolje reći prijetnjom Hrvatima Središnje Bosne: „ Ako se ovo nastavi Hrvati u Središnjoj Bosni će biti glavne žrtve“.

Druga „pragmatičarka“ je ministrica vanjskih poslova u Vladi RH, Pejčinović Burić koja je o izboru Komšića i daljnjoj suradnji s njim kao nametnutim „hrvatskim“ članom Predsjedništva BiH, u izjavi za Hrvatski Radio, kazala otprilike da se čudi nekim njegovim izjavama nakon izbora, ali da se nada da će suradnje biti jer je mora biti.

Predsjednik Vlade RH Andrej Plenković je odmah nakon usvajanja Deklaracije o Hrvatima u BiH, na sastanku Vijeća Europe u Briselu, dobio otvorenu potporu deset europskih zemalja, među kojima su Austrija, Italija, Grčka, Slovačka, Sam Plenković kaže da je kolegama na Europskom vijeću rekao da govori kao najveći zagovornik BiH, “da se nitko nije više zauzeo za napredak BiH prema EU-u i tako ćemo i nastaviti”, te je dodao „Signaliziramo da imamo problem koji se može prilično jednostavno riješiti i da dođe do konsenzusa oko promjene izbornog zakona. Stvar je jasna”, istaknuo je Plenković. A ministrica vanjskih poslova Federica Mogherini je kazala da je priključenje balkanskih zemalja prioritet EU. I ona se slaže da se promjene izbornog zakona u BiH moraju što prije donijeti.

Međutim bit će uzalud i Plenkovićevo ustrajno i argumentiramo zalaganje (ako ništa) bar za povratak na izvorne osnove Daytonskog sporazuma, bit će uzalud i Čovićevo balansiranje između Dodika i Izetbegovića, i „ostajanje na terenu“ kao i eventualni bojkot sudjelovanja u vlasti, ako kao narod nismo spremni dosljedno do kraja braniti svoja nacionalna prava u BiH i na BiH. Ako nismo spremni zbog toga podnijeti nova kažnjavanja političara, i ako treba nove sankcije ionako razbijenom gospodarstvu.

Pravo je dakle pitanje jesmo li kao narod konačno zreli za svaki mogući scenarij pa i izvaninstitucionalni otpor. Jesmo li spremni riskirati pozicije i ako bude trebalo podnijeti načelne ostavke na dobro plaćene funkcije? Jesu li pojedinci spremni prigušiti vlastiti ego i povući se iz politike ako se procjeni da je to jedini način izlaska iz zatvorenog kruga? Ne vjerujte onima koji kažu da nema osoba spremnih preuzeti rizik vođenja naroda do konačne slobode i rješenja hrvatskog nacionalnog pitanja u BiH. Ima ih! I nisu opterećeni ni komunističkom ni kriminalnom prošlošću. I ne boje se! Samo im treba otvoriti vrata, pustiti ih da se predstave narodu i povedu svoj narod iz „ropstva nemila“.

(MM)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Trpimir Jurić: Nema laka križa, ali nema ni krunice bez križa

Objavljeno

na

Objavio

Trojica pripadnika Devete bojne HOS-a na bojištu – nisu išli nigdje bez križa ili krunice

U najranijoj fazi našeg života, kao bebe, mi glasajući se izgovaramo glasove, vokale A, O, U. U drugoj fazi naših govornih početaka počinjemo s spajanjem glasova u slogove. To stvara neizmjerno veselje i zabavu našim roditeljima, starijoj braći i sestrama, bakama i djedovima. Prvi ili među prvim udvojenim slogovima je ma-ma. Oni koji su nam svojim glavama zatvarali pogled i stalno nas poticali na nastavak gugutanja priželjkivali su da „izgovorimo“ ono što bih oni htjeli čuti: ma-ma, ta-ta, ba-ba…)

Nesvjesnost ili svjesnost da smo izgovorili ma-ma i da je to glasanje zainteresirana publika iznad naše kolijevke, razumjela kao da smo dozivali ili imenovali mamu, kontinuirano će potrajati do kraja našeg života. Kad više, kad manje svjesno i smisleno, kad nehotično, kad kao vapaj, mama, majko moja.

Vjerojatno sam vas zbunio s ovim uvodom i ne nalazite smislenosti i razloga spominjanja ove naše ljudske govorne faze.
Trojica pripadnika Devete bojne HOS-a na bojištu – nisu išli nigdje bez križa ili krunice

Ma-ma, mama, majko, majko moja, kako rekoh ostat će nam do kraja života, često ili najčešće kao zazivanje, traženje, naposljetku moljenje, molitvu.

U prvoj kolumni govorio sam o izrađivanju vizualnog, osobnog ili skupnog identiteta kod pripadnika ZENGA (posebne frizure, posebni detalji na odori, znakovlje i sl). Jedan važan detalj nisam spomenuo, pa sada koristim priliku, je krunica.

Naklono ili nenaklono, ljudi nas se sjećaju s krunicom oko vrata, oko epolete naše jakne. Neki su je nosili sa diskrecijom u nekom od brojnih džepova, ali rijetko tko ju nije imao i kad nije znao razloga zašto ju imati uz sebe, a još manje zašto ju ne imati.
Mnogi su s njom umrli. Neki naši poginuli imali su specifično izrađene krunice, pa je to bio bitan detalj kod identifikacije. Pojedinci ju, niti nakon ovoliko godina poraća, nikad više nisu skinuli s vrata. Baš tu, tu ratnu, čudotvornu za koju vjeruju da im je nebrojeno puta pomogla.

Najgora iskustva iz ratnih logora, službeno kao psiholog, čuo sam od prvih naših razmijenjenih zarobljenika, logoraša. Kasnije, bar se tako čini, kao da je blago popustila sva opakost koju čovjek prema čovjeku može napraviti.

U jednom od stotina provedenih psiholoških intervjua s logorašima po njihovoj razmjeni, jedan naš vojnik, logoraš s Manjače, mi priča:

“Već kod vrućeg prijama u logoru ostao sam bez ičega materijalnog što sam imao kod sebe. Među ostalim, krunicu su mi potrgali i bacili. Slijedilo je uništavanje mog dostojanstva. Doslovno su me zgazili, Boga u meni ubili. Zazivao sam u sebi, naglas majku (onu majku s početka ove priče). Kad su me koliko toliko ostavili na miru, ne zaboravljajući mi dati redovnu porciju batina, koristio sam svaku priliku, u početku samo u sebi, moliti se Bogu, Majki Božjoj, Gospi. Upoznavajući logoraše, supatnike, molili bi se u paru. Kako je vrijeme odmicalo i krug molitelja postajao veći, a strah od javnog moljenja manji, molili smo Gospinu krunicu.

Taj obred molitve sve više i više se ponavljao, postajući naša duhovna praksa za koju ni logorski čuvari više nisu marili. Bitnije od toga je što su nam se u molitvi pridruživali i oni koji se prije nisu molili. Zapravo ne znam jesu li bili ateisti, agnostici, vjernici bez prakse, nevažno.
Stotine krunica na spomen obilježju iznad jedne od masovnih grobnica kod Vukovara

Ja sam počeo izrađivati svoju novu krunicu. Koristio sam kamenčiće s poda oblikujući ih u kuglice kad god sam stigao. Najčešće otvorenim dlanom pritiskujući izabrani kamenčić od betonsko tlo staje (logor Manjača bio je napravljen na jednoj farmi).

Rupice na kuglicama sam bušio s ogromnom požrtvovnošću, teškim trudom i domišljatošću, rekao bih inženjerskom kreativnošću i zanatskom vještinom. Pritom nisam osjećao umora ili dosade. Cijeli taj proces imao je smisla. Svaka nova obrađena i probušena kuglica približavala me je cilju. Napraviti svoju novu krunicu. Time sam kratio vrijeme, otklanjao crne misli i pesimizam kojem nitko bar u početku nije uzmogao umaći. Dlanovi su mi u početku bili s podljevima i žuljevima. Kako je vrijeme odmicalo, a broj kuglica se povećavao, žuljevi su nestajali. Paralelno s tim, trud je dobivao smisao, vrijeme prolazilo, a ja sam usprkos svim neprekinutim torturama postajao snažniji.

Kad sam izradio 59 kuglica, za dovršiti krunicu ostalo je napraviti križ. Nema laka križa, ali nema ni krunice bez križa. U njegovu izradu uložio sam sve svoje stečeno znanje i vještinu stečenu u izradi kuglica i puno više od toga. Ima tu puno novih detalja, pa izrada nije prošla bez pokušaja i pogrešaka. Svaki put kada bih pogriješio ili nisam bio zadovoljan, krenuo bih od početka. Na duhovnom planu, svaki neuspjeh u izradi križa, doživljavao sam kao Kristovo padanje pod križem i ponovno ustajanje. Svaki novi početak u izradi novog, približavao me je uspjehu. Interesantno je koliko me to nije frustriralo niti obeshrabrivalo, štoviše, bivao sam strpljiviji i uporniji.

Napokon sam dovršio svoju krunicu, unikatnu, neponovljivu. Mojih osamnaest mjeseci na Manjači je proteklo, razmijenjen sam. Razmjena i moj povratak kući svojoj obitelji je moje uskrsnuće. Ja nisam Isus Krist, ali sam sebi sam dokazao da je moguće opstati usprkos svih bestijalnosti. Ljudska duhovna narav izražena kroz vjerovanje, upornost, davanje smisla svakoj žrtvi, veselje svakoj i najmanjoj pobjedi je prelazak u sasvim novu dimenziju koju do tada nisam imao.”

Trpimir jurić/dalmacijadanas.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari