Pratite nas

Kolumne

Silvana Oruč-Ivoš: Alan Ford na Markovu trgu

Objavljeno

na

Predstavnici udruga, a na snimkama se vidi kako je riječ o isključivo mladim ljudima, kao paraziti su čekali da im se da novac svih nas iako znaju u kakvoj se krizi nalazi država. Toga dana desetci autobusa punih hrvatske sirotinje krenuli su u mnoga europska odredišta. U njima su oni koji sebi ne mogu priuštiti taj luksuz da dan provedu zabavljajući se jer moraju preživjeti. Radeći, a ne “žicajući”.

Hrvatska ima i previše ozbiljnih problema i pravi je luksuz upuštati se u ideološki obojane skandale bez obzira s koje strane oni dolazili. Međutim, postoje skupine i pojedinci koji ih potenciraju. Oni, bez obzira na lijevi ili desni predznak, imaju nešto zajedničko. A to je da jedni bez drugih ne mogu. I jedni i drugi mogu preživljavati samo u ekstremno radikaliziranoj situaciji, i jedni i drugi se moraju baviti naelektriziranim ideološkim skandalima. Da se razumijemo, to nisu argumentirane rasprave već prepucavanje koje nema veze s poviješću, činjenicama, dobrim namjerama i kulturom.

[ad id=”93788″]

Ovih dana glumac Rene Bitorajac objavio je uradak, odnosno obradbu legendarne pjesme Simona & Garfunkela Sound of Silence, preimenovanu u Mi Hrvati. Obradbom, kaže Bitorajac, poručuje da se domoljublje iskazuje i kritikom. Pa je tako u svom uratku nabrojao sve stvari koje Hrvate čine ponosnima, a po mišljenju poznatoga glumca to su loš odnos prema turistima, odnos prema homoseksualcima, ustašoidnost, vjera i crkva i slično. No, kao i mnogi u Hrvatskoj, ni Bitorajac nije shvatio bit satire, pa se onako “muški” obračunao sa – ni krivim ni dužnim – narodom. A da bi pokazao i dokazao kako je hrvatski narod primitivan, naš je poznati glumac iskoristio snimke i fotografije poljskih, grčkih i ruskih huligana za koje podmeće da su na njima Hrvati, te zapaljenu LGBT zastavu, koja je zapaljena u Americi. Prikazuje, primjerice, skupinu navijača s nacističkom zastavom ispod koje piše Mi Hrvati i slično. Za sve postoje dokazi, a mnogi portali su ih i naveli.

Osobno me neugodno iznenadilo to što je Bitorajčev uradak daleko ispod njegove profesionalne razine i talenta. Nemaštovit, nategnut, nedorečen, neduhovit. Uz činjenicu da je iskoristio snimke huligana s interneta i podmetnuo ih “zločestim” Hrvatima, njegov se uradak stvarno može svrstati u rubriku – smeće. Dakako, od kritike ne smijemo bježati. Ona je normalna i poželjna, pa čak i ako je u pitanju vlastiti narod. Ali ona mora biti racionalna, argumentirana, pa čak i pristojna da bi postigla ono što joj je cilj. Bitorajac je, na svoju žalost, daleko od toga.

Ipak, sve ovo navedeno ne opravdava linč koji ovih dana provode pojedinci, koji se vole nazivati desničarima, nad Bitorajcem i njegovom obitelji. Čak i kada bi bilo točno sve ono što je o Bitorajčevim predcima navedeno, za to sam Bitorajac ne može odgovarati. Oni koji su ga na takav način napali sebi su učinili medvjeđu uslugu, a od Bitorajca napravili zvijezdu i – žrtvu. Iako su jedine prave žrtve njegova uratka samo zdrav razum i umjetnost.

Imamo i drugih slučajeva netolerancije. Na primjer, stalno veličanje i pozivanje na komunističkog diktatora Tita. Iako, cijela demokratska Europa bez zadrške osuđuje sve totalitarne režime, pa tako i komunizam, iako i hrvatske vlasti nedvosmisleno osuđuju režim NDH, još uvijek u dijelu javnosti postoje oni koji veličaju zločinca Tita?! I što je najstrašnije takvo se što tolerira iako je i Ustavom i drugim zakonima zabranjeno veličanje i javno nošenje obilježja i simbola totalitarnih režima. No da bi mnoge udruge, lige i pojedinci mogli opstati i javno djelovati moraju izmisliti neprijatelja. U ovom slučaju fašizam. U Hrvatskoj im to lako polazi za rukom jer oni koji sebe vole nazivati desničarima i desnim “higijeničarima”, daju dostatno materijala. Ni jedna krajnost nije dobra, ali ovdje su svi zadovoljni jer ekstremno lijevi ne mogu bez ekstremno desnih i obratno. Simbioza savršeno funkcionira jer je atmosfera u društvu dovedena do usijanja. Dovoljno posla za jedne i druge. I dovoljno za njihove gluposti.

A evo još jedne. Prije koji dan predstavnici i članovi 435 udruga civilnog društva stajali su nekoliko sati u redu na Trgu sv. Marka da bi u Vladi urudžbirali nešto što su nazvali „Apel za očuvanje hrvatskog modela podrške razvoju civilnoga društva“. Ili jednostavno rečeno, njih 435 u Vladi je urudžbiralo dopis u kojem izražavaju nezadovoljstvo jer ove godine u proračunu naše prezadužene države nisu osigurana sredstva za njihove projekte. Oni bi, naime, da njihove tzv. nezavisne udruge i potpuno irelevantne projekte financiraju porezni obveznici. Podsjetili su me ti predstavnici udruga, a na snimkama se vidi kako je riječ o isključivo mladim ljudima, na likove iz legendarnog Alan Forda pa tako i na generala Wara iz Ministarstva za istraživanje ruda i gubljenje vremena. No, zabrinula sam se. Nije ugodno vidjeti mlade ljude koji kao paraziti čekaju da im se da novac svih nas iako znaju u kakvoj se krizi nalazi država. Stoga ih ne moraju čuditi osude javnosti, pogotovo onih ljudi koji po cijele dane “rintaju” za mali novac, onih ljudi koji rade, a ne primaju plaću ili onih koji su prisiljeni napuštati Hrvatsku jer za njih kod kuće nema posla. Za razliku od gospode, njih 435, koji su odlučili taj dan utrošiti na predstavu na Markovu trgu, autobusi puni hrvatske sirotinje krenuli su u mnoga europska odredišta. U njima su oni koji sebi ne mogu priuštiti taj luksuz da dan provedu zabavljajući se, jer moraju preživjeti. Radeći, a ne žicajući.

Silvana Oruč-Ivoš / Hrvatsko slovo

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola: Što je SDSS-ov dožupan Ćurčić radio na Ovčari?

Objavljeno

na

Objavio

Za zločine u Vukovaru nikada nitko nije odgovarao. Samo za Ovčaru. I to nebitne osobe, a ne nalogodavci i arhitekti tog zločina, i to vrh JNA i KOS-a te vlasti u Beogradu. To je zasluga Carle del Ponte, i domaćih izdajnika, koja je svojom politikom optuživanja odvojila zločin u Vukovaru i masakr na Ovčari.

Ni hrvatske vlasti u ovih 27 godina nisu ništa poduzele. Šokantna je spoznaja da ove godine nije postojala policijska radna skupina za zločine na Ovčari koja bi istraživala srpske zločine, ali su zato postojale iste policijske skupine za istraživanje zločina u Varivodama, Gospiću, Medačkom džepu… koje su istraživale zločine koje su počinili Hrvati. Vukovarom se i danas šeću silovatelji, ubojice, a žrtve ih gledaju, piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Takvo ignoriranje od strane hrvatskih institucija jednog od najvećih zločina u Europi, uz Srebrenicu, nakon Drugog svjetskog rata je nevjerojatno, neobjašnjivo, pa budi sumnje u zataškavanje od strane struktura “naše države”, koje to nisu učinile ili što nisu željele, ili što nisu smjele.

Bilo je tu i apsurda kada je bivši državni odvjetnik Mladen Bajić procesuiranje za zločine na Ovčari prepustio – Beogradu!? Opet su presuđene nebitne osobe.

Njegov nasljednik Dinko Cvitan govorio je kako za istraživanje tog zločina nema novca!? Ali bilo je za bizarne optužnice poput one protiv Bandića, bilo je novca za procesuiranje hrvatskih branitelja koji su prosvjedovali na Markovu trgu, bilo je…

Neusporediv krimen

Onda se dogodio preokret. Počelo se istraživati. Policijski inspektor Nikola Kajkić dolazi na čelo skupine i kreće s istragom na Ovčari.

Sve je bilo divno i krasno dok nije došao do istaknutog člana Pupovčeva SDSS-a, Plenkovićeva koalicijskog partnera, aktualnog dožupana Vukovarsko-srijemske županije Đorđa Ćurčića, koji je također tamo u koaliciji s HDZ-om. Ćurčić je u vrijeme zločina bio na Ovčari i tamo jamačno nije okopavao papriku, tamo su se radile druge “radnje”.

Kajkić ga je krenuo obrađivati, da bi ubrzo bio smijenjen s obrazloženjem da je sačinio neki dokument “s poduzetim radnjama koje u stvarnosti nije poduzeo”. I policajac istražitelj zločina je procesuiran, no SDSS-ovac Ćurčić nije.

Nastupila je šutnja. U redu, Kajkić je munjevito maknut i optužen, najednom su se sjetili da nešto nije dobro radio, našli su najednom i da mu žena navodno nije plaćala porez.

Ali ako su Kajkića, policajaca koji je istraživao zločin, brzopotezno istražili i šutnuli, zašto ne istraže do kraja što je SDSS-ov dožupan Ćurčić radio na Ovčari kada se tamo ubijalo ranjenike i civile i bacalo u jamu?

Ako su optužbe protiv Kajkića točne (u što sumnjam), zašto se munjevito reagiralo na navodno falsificiranje dokumenta, a nije na počinjenje ratnog zločina, na pucanje u leđa izmasakriranim ranjenicima i civilima, što je u usporedbi s navodnim Kajkićevim falsificiranjem dokumenata neusporediv krimen?

Javnost, a prije svega žrtve i njihove obitelji imaju pravo na odgovor kojeg već 27 godina nema, a čim je netko, poput Kajkića, malo dublje zagrebao, eto najednom falsifikatora. Gradonačelnik Penava s razlogom je najavio prosvjed.

Cijela Vlada ustala je na noge, lupeta se o politizaciji, o nekakvim mračnim silama koje bi u Vukovaru rušile Vladu, digli su braniteljske udruge koje čine HDZ-ovci koji su protiv prosvjeda, kao i velečasni ministar Medved.

Čuvanje koalicije

Hrvatski branitelj koji nije vidio fronte, ministar Božinović, staje pred kamere i maše jednim slučajem, ali nitko ne ulazi u meritum. Prvo, je li Pupovčev, SDSS-ov dožupan Ćurčić počinio zločin ili nije?

Drugo, tko je odgovoran za to da se 27 godina nije učinilo gotovo ništa, da nije bilo radne skupine sve donedavno, kao da su zločini u Vukovaru nešto što nije jedna od najdubljih trauma Hrvata?

Dakle, govoriti o politizaciji prosvjeda, a ne primijetiti da nije bilo Penavine reakcije i slučaja dožupana Ćurčića, šutnja, prikrivanje zločina i nepoduzimanje i dalje bi se nastavili.

HDZ je stranka koja je cijelo to vrijeme najdulje na vlasti. I to najviše u koaliciji s SDSS-om, još od Sanadera. Zašto se onda Vukovar i Ovčara nisu istraživali na način radne skupine, kao u drugim mjestima?

Je li problem politizacija o kojoj govori Plenković, “stabilna većina”, politička trgovina…, preko leđa žrtava? Čim je Kajkić dublje zagrebao, odmah je stradao nakon susreta s jednim ministrom kojem je priopćio rezultate svoje istrage.

Budući da je, u trenutku dok ovo pišem, previše nejasnoća, većina ljudi ovdje na istoku Hrvatske, s pravom ili ne, sumnja da je Vukovar (opet) žrtva politike i dugogodišnje koalicije HDZ-a i SDSS-a, kojem pripada i dožupan Ćurčić.

Da, tu je razlog nečinjenja 27 godina, kao i puno šira priča o starim udbaškim strukturama na ključnim mjestima ove države i društva.

Očito je važnije ekspresno procesuirati istražitelja zločina, policajca Nikolu Kajkića, nego pitati SDSS-ova dožupana što je radio na Ovčari.

Opet će se sve skupa zataškati, kao i u zadnjih 27 godina. Jer, treba čuvati koaliciju kao zjenicu oka.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Je li istina da je Luka Modrić najveći kriminalac, a da ministar Davor Božinović nema pojma što je to KOS?

Objavljeno

na

Objavio

Ja se ozbiljno bojim da sam populist. Propitujem se svaki dan. I što se više propitujem, na površinu izlazi sve više populističkih simptoma. Evo, ja uopće ne vjerujem da su Luka Modrić i Dejan Lovren najveći, najopasniji i za stabilnost hrvatske države najpogubniji kriminalci. Toliko pogubni da su institucije sustava odlučile baš na njima sankcionirati krivokletstvo pred hrvatskim sudovima.

Kravica bu naša

Raspitala sam se među svojim prijateljima odvjetnicima, i nitko se ne sjeća da je ikada ona prevažna institucija zvana DORH pokrenula protiv ikoga kazneni postupak zbog lažnog svjedočenja. Štoviše, u sjevernim krajevima naše domovine kao nematerijalna kulturna baština uvriježila se uzrečica: “Ak je do svedoka, kravica bu naša”, a diljem domovine cvjeta sudska praksa u skladu s njome.

Uostalom, jedan od bivših hrvatskih predsjednika, Stipe Mesić, kao tajni je svjedok, zapleten u vlastite međusobno proturječne izjave u sudnici Haaškog suda, na optužbu predsjedavajućeg suca da laže, lakonski odgovorio: “Samo moja žena vjeruje da ja uvijek govorim istinu.”

Ako pak treba tražiti prvaka zaborava i trajne sinkope pred istražiteljima i sudovima, kako hrvatskim tako i haaškim, onda bi to vjerojatno bio Ivan Jarnjak. Ne sjeća se gotovo ničega ni iz ratnog ni iz mirnodopskog vremena ili se pogrešno sjeća. Pa se institucija za obranu hrvatske pravne države (DORH) ni u slučaju gospodina Jarnjaka, ni u slučajevima mnogih sličnih svjedoka nije osjetila dužnom opaliti mu optužnicu za krivokletstvo: jer je uvrijedio suca, unatoč zakletvi da će govoriti istinu, cijelu istinu i ništa osim istine.

Institucija zvana DORH procijenila je da I. Jarnjak, koji je ovdje samo simbol sinkope i zaborava u mnogih zaštićenih vrsta u hrvatskoj pravosudnoj praksi, nije uvrijedio suca. Da smije sve zaboraviti ili se krivo sjećati. Ali Luka Modrić i Dejan Lovren su prema DORH-u bili dužni sjetiti se kojeg su dana prije sedam-osam godina potpisali anekse svojih ugovora.

I time što se nisu točno sjetili toliko su uvrijedili časnog hrvatskog suca da je DORH odmah odlučio učiniti presedan u hrvatskom pravosuđu, zaštititi i suca i temelje države od takve uvrede i puknuo im optužnicu. Sad će im morati dokazivati da su s umišljajem vrijeđali časnog suca.

I sad se u meni budi taj populistički poriv. Počinjem sumnjati u institucije. U takav DORH i u njegovu zaštitu hrvatske pravne države. Čak duboko sumnjati. Prije bih povjerovala da Dražen Jelenić (novi državni odvjetnik, za one koji ga još nisu upamtili) igra nogomet bolje od Luke Modrića, a u svlačionici pjeva “Čavoglave” glasnije od Dejana Lovrena, nego da DORH kao institucija zaštite ustavno-pravnog temelja države nije dosad bila u stanju istražiti baš niti jednu ratnu operaciju JNA i njezine obavještajne službe u osvajačkom ratu protiv Hrvatske.

I da DORH ne zna da preko ratnih operacija mogu najjednostavnije doći do zapovjednog vrha JNA i strukture KOS-a, koja je poveznica između JNA i srpskih paravojnih postrojbi, uobičajenih počinitelja zločina. Pa o tome ih je barem javno godinama poučavao Sava Štrbac, riječju i djelom. Pa tako su radili s hrvatskim zapovjednicima. Da, ja vjerujem da je to nečinjenje smišljena namjera institucija. I to me još dublje gura u populizam.

Prije bih povjerovala da ministar unutarnjih poslova Davor Božinović u slobodno vrijeme pleše balet bolje nego Rudolf Nurejev nego da ne zna što je to KOS, da ne zna kako hrvatske institucije ponavljaju obrazac beogradskog suda za ratne zločine kada nam kao velika postignuća u istraživanju ratnih zločina servira dva pokojna i tri nedostupna četnika. I dakako – statistiku.

Bitno je tko broji

A baš kao i beogradski sud, tako i hrvatske institucije zaobilaze strukturu JNA i KOS-a kao glavnog organizatora etničkog čišćenja i zločina nad ratnim zarobljenicima. Ne vjerujem da to čine iz neznanja. Moje nepovjerenje u institucije raste kada vidim kako su brze kada treba zateći u nedjelu i kazniti cvjećarku ili pekaricu za prijestup od dvadesetak kuna. A možda i nekoliko puta po dvadesetak kuna!

Ili kada vidim kako inspektori kao organi institucija po otočnim konobama pedantno kontroliraju je li kirnja u južnom Jadranu već iz mora izvučena s pripadajućim očevidnikom, da odmah znade odgovoriti gdje, kada, kako i tko ju je ulovio. Ili je možebitno zaboravila ponijeti očevidnik, pa onda za to treba kazniti vlasnika konobe s nekoliko desetaka tisuća kuna. A istodobno se milijarde prelijevaju i redistribuiraju u “uljanike”, “3. majeve” i druge ponose hrvatske dogovorne, klijentelističke ekonomije. Bez očevidnika, bez interesa institucija i, dakako, bez kazne.

To nepovjerenje u institucije gura me u populizam. I da, vjerujem da jedino promjena političkog sustava, počevši s izbornim sustavom, može donijeti promjenu u hrvatske institucije. I ne vjerujem u brojenje glasova referendumske inicijative za promjenu izbornog sustava koje organizira Bracanin Veli, preko poduzeća koje je stvorio Bracanin Mali (Apis), kako bi ostvario stari revolucionarni ideal: “Nije važno tko glasa, nego tko broji.”

Ali nisam sigurna koliko je već sad opasno priznati populizam. U ime progresivnosti može se djelovati kao i u ime naroda. Ta znanja i iskustva kod naših progresivaca nisu upitna.

Višnja Starešina/Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari