Pratite nas

Gost Kolumne

Silvana Oruč Ivoš: Čudimo se aferama? Pa Milanović je ukinuo sigurnosne provjere dužnosnika!

Objavljeno

na

Milanović se u svom mandatu osim ukidanja sigurnosne provjere za dužnosnike, zalagao i za smanjenje ovlasti predsjedniku RH. Štoviše, još 2015. predlagao je da se predsjednika RH bira parlament. Na taj bi se način još više minorizirala ionako gotovo slaba uloga predsjednika države kao korektiva vlasti, a što je mogućnost koja proizlazi iz izbornog mandata.

Brojne afere vezane uz, sada već bivšeg, Plenkovićeva ministra Lovre Kuščevića, zaprepastile su cijelu javnost. Ali i ponovno otvorile pitanje kako je moguće da osoba koja ima toliko repova iza sebe, uključujući i porezni dug, može obnašati dužnost ministra u Vladi?! Je li netko prije stupanja ministara na dužnost, a s obzirom na podatke koji će im tijekom mandata biti dostupni, napravio njihovu sigurnosnu provjeru?!

Nažalost, nitko to nije trebao napraviti, iz jednostavnog razloga što je 2012., dok je bio predsjednik Vlade, Zoran Milanović pogurao promjenu Zakona o sigurnosnim provjerama i gotovo potpuno iskorijenio sigurnosne provjere dužnosnika. Drugim riječima, aktualni pretendent na mjesto predsjednika države, u svom je premijerskom mandatu iznio Zakon po kojem ministri, njihovi pomoćnici ili državni tajnici ili neki drugi dužnosnici koje imenuje Vlada Republike Hrvatske, uopće ne trebaju imati sigurnosnu provjeru. Odnosno, ona se može provesti samo ako to ne zatraži čelnik tijela. Primjerice, za ministre bi provjeru trebao zatražiti predsjednik vlade.

Teško da je ovakav meki Zakon o sigurnosnim provjerama bilo tko donio i usvojio slučajno, bez posebnog cilja. Smanjenje postojećih sigurnosnih standarda i to s obrazloženjima da sigurnosne provjere dužnosnika opterećuju sustav i smanjuju učinkovitost rada sigurnosnih službi, kako su to tada objašnjavali, zvuči kao nesuvisla laž. Kao da su u pitanju tisuće dužnosnika pa bi se te provjere otegnule u nedogled. Sudeći po aferama koje su izbijale i za vrijeme Milanovićeve vlade, a onda i u kasnijim vladama, takve su zakonske izmjene samo omogućile da svatko može postati ministar.

Pa i porezni dužnici i drugi „muljatori“. Milanovićev šef kabineta Saucha optužen je da je preko lažnih putnih naloga otuđio preko milijun kuna, Slavko Linić bez problema je posjećivao Dubai u društvu s Jozom Kalemom, koji je pod istragom zbog teške porezne malverzacije, Anka Mrak Taritaš zaigrala se sa sredstvima za obnovu Gunje, Tihomir Jakovina ostao je dužan preko 150.000 kuna pa i oštetio državni proračun, šefica porezne uprave Nada Čavlović-Smiljanec bila je osumnjičena u više afera, Vesna Pusić, uostalom kao i Ivan Vrdoljak, zaboravila je unijeti potpuno imovinsko stanje u imovinsku karticu… I nisu bili jedini.

Jedna ministrica je službenom karticom na bankomatu podizala novac i trošila ga za svoje potrebe, a nekoliko lokalnih dužnosnika, na čelu sa županicom Marinom Lovrić Merzel, nizali su afere za aferom…

Slično se događalo i nakon odlaska Milanovićeve vlade. Sigurnosne provjere sasvim sigurno ne bi zaustavile sve nezakonitosti, ali bi neke ljude spriječile da budu u mogućnosti obavljati odgovorne državničke poslove. I da barataju povlaštenim informacijama. Zapravo, žalosno je da danas visoki državni dužnosnik možeš postati samo s potvrdom o nekažnjavanju?! Posljedice i te kako dobro znamo. No, da apsurd bude veći, za otkrivanje afera nisu zaslužni oni kojima je to posao (npr. Državno odvjetništvo) nego isključivo mediji. Zapravo, u današnje vrijeme, jedino se pod pritiskom medija smjenjuju loši „dečki“.

Milanović se u svom mandatu, osim za ukidanje sigurnosne provjere za dužnosnike, zalagao i za smanjenje ovlasti predsjedniku RH. Štoviše, još 2015. predlagao je da predsjednika RH bira parlament. Na taj bi se način još više minorizirala ionako gotovo slaba uloga predsjednika države kao korektiva vlasti, a što je mogućnost koja proizlazi iz izbornog mandata. Promjenom Ustava, odnosno smanjivanjem ovlasti predsjednika i njegovim izborom kroz parlament, otvorili bi vrata mogućnosti da predsjednik države postane stranački poslušnik koji je, recimo, dobio tek nekoliko stotina glasova. Za razliku od izravno demokratski izabranog predsjednika / predsjednice (tako je predsjednica Grabar-Kitarović godine 2014. izabrana s 1,2 milijuna glasova)!

Nije to prvi put da su se iz redova SDP-a čuli ili proveli prijedlozi vezani uz ograničavanje mogućnosti kontrole vlasti. Račan je 2000., uz populističku doskočicu kako treba štedjeti, promijenio Ustav i ukinuo Županijski dom koji tadašnja većina predvođena SDP-om nije kontrolirala. A zapravo, riječ je bila o tome da je Županijski dom, kao svojevrstan korektiv Zastupničkom domu, imao pravo veta na određene zakone i odluke, što vladajućima nije odgovaralo.

Zato ne treba čuditi da su građani, bez obzira na to s kojeg političkog spektra dolaze, podržali ideju predsjedničkog kandidata Miroslava Škore, koji se založio za jačanje ovlasti predsjednika države pa i za pravo predsjednika da uloži veto na zakone koje smatra spornim dok ne prođu mišljenje Ustavnog suda. Naime, po sadašnjem sustavu, a to narod dobro zna, vladajuća većina može provesti što god želi, jer nema nikakvog primjerenog mehanizma kontrole.

Zar ne bi bilo normalno i pravno valjano da pri donošenju zakona, posebno onih koji se tiču ograničavanja prava građanskih sloboda kao što je referendum, postoji mogućnost kontrole vlasti?! Tko se god za to bude zalagao u kampanji za predsjedničke izbore, osvojit će simpatije javnosti, a i obrnuto.

Izvor: narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Gost Kolumne

Što je pozadina napada na predsjednicu RH nakon svakog posjeta i izjave o BiH?

Objavljeno

na

Objavio

Kao i svi dosadašnji, tako je i prošlotjedni posjet hrvatske predsjednice BiH zločesto popraćen od dijela tamošnje javnosti. Arsenal medijskog streljiva već je bio pripremljen i bilo je dovoljno da Kolinda Grabar-Kitarović u Vitezu, Bugojnu ili Mostaru samo progovori o nepravdi prema bh. Hrvatima i njihovoj neravnopravnosti pa da se da znak za paljbu. A ona je u Mostaru na proslavi obljetnice utemeljena Udruge Prsten, kao i svaki put dosad, samo naglašavala prijateljski odnos prema BiH i zalagala se za ravnopravnost ugroženoga hrvatskog naroda. Dakle, ništa više od onoga što je i dosad govorila, a to su, uostalom, općepoznate činjenice.

Kako to, i zašto, svaku izjavu i gestu Kolinde Grabar-Kitarović o BiH radikali iz bošnjačkih i lijevih i desnih stranaka dočekuju “na nož”?! Dovoljno je samo da spomene ime te države i odmah počinje paljba. Često primitivna, uvrjedljiva i ispod svake razine. Vještina kojom se predsjedničine izjave izvlače iz konteksta zadivljuje i najveće svjetske manipulatore. Neupućenima je sve skupa apsurdnije zbog činjenice što su predsjednica, premijer i hrvatska država dokazani prijatelji bošnjačkog naroda. I što u BiH istinski žele imati dobrog susjeda. Međutim, velikobošnjačka politika to ne želi. Barem ne zasad. Zašto?

Riječ je o dobro osmišljenoj strategiji. Treba razvlastiti Hrvate u BiH. U tom projektu dio “službenog Sarajeva” “topništvom” ušutkava “službeni Zagreb”, a “pješadijom” politički diskreditira “službeni Mostar”. Taktikom zastrašivanja šalju poruke tko se (ne)smije miješati u unutarnje odnose u BiH. A u tim odnosima, bez pomoći, najmalobrojnijima je unaprijed upisan poraz. Politika iz Sarajeva neće Hrvatskoj dopustiti pravo na “miješanje” sve dok Hrvate u BiH ne svedu na građane drugog reda, odnosno dok “temeljni narod” i ustavno ne ovlada “svojom” državom. Građanskom.

Uz premijera RH Andreja Plenkovića, velika brana unitarnom projektu institucionalno i personalno je i Kolinda Grabar-Kitarović. Ona se u svim svojim domaćim i međunarodnim istupima snažno zalaže za rješenje hrvatskog pitanja i BiH po mjeri svih triju naroda. Nema gotovo nijednog susreta sa stranim državnicima gdje to nije potaknula. Na koncu, predsjednica je na svom inauguralnom govoru pitanje bh. Hrvata najavila kao prioritet svoje politike. Ispunjavanje tog obećanja najzornije ilustrira činjenica da je BiH njezina najčešća međunarodna destinacija.

U BiH se zbog obespravljivanja Hrvata, odnosno perfidnog rušenja daytonskih načela, s velikom pozornošću prati predizborna kampanja u Hrvatskoj. Ideolozima unitarne BiH i njihovim međunarodnim sponzorima nije svejedno tko će biti na čelu države koja je jamac tog sporazuma. Oni bi opet željeli nekoga tko će, pričajući viceve i ismijavajući svoje sunarodnjake u BiH, blagoslivljati njihov progon. Da, tako je to bilo u povijesti. Pa su Hrvati i zbog toga kriminalizirani i izgubili su mnoga svoja prava. Svjesni svoje neizvjesne budućnosti životno su zainteresirani da imaju “čvrstu branu” na Pantovčaku i u Banskim dvorima. Znaju da brojem svojih glasova u BiH ne mogu utjecati ni na jedan izbor. Ali, kako Hrvata iz BiH danas više živi u Hrvatskoj nego što ih je ostalo u domovini, moglo bi se dogoditi da upravo oni presude o pobjedniku.

Dodatnu snagu crpe iz sve jače umreženosti s obiju strana granice. Uz političke stranke okupljene u Hrvatski narodni sabor BiH, jedno od jačih vezivnih tkiva je nepolitička Udruga Prsten. Koja djeluje u Hrvatskoj 14 godina, a u BiH je obilježila prvu obljetnicu. Uveličavajući tu proslavu Grabar-Kitarović istaknula je će kako će briga za Hrvate BiH ostati njezina državna politika.

Ono što predsjednica sigurno želi i mora jest graditi porušene odnose s Bošnjacima. Osvoji li drugi mandat, bit će joj to jedan od važnijih prioriteta. Dobri bošnjačko-hrvatski odnosi preduvjet su ozdravljenja društva i temelj na kojemu će se graditi iskrena međudržavna, međunacionalna, gospodarska, politička i svaka druga suradnja. Svi oni koji misle drukčije, štete, prije svega, svom nacionalnom korpusu. Pozitivno je što se sve više stvara kritična masa onih koji vjeruju u savezništvo. Udruga Prsten jedna je od tih. Oni već svih godina jednako promoviraju važnost unutarhrvatskog zajedništva koliko i hrvatsko-bošnjačko savezništvo. Takvu strategiju želi i predsjednica. “Kolindin prsten” nije ograničen samo ljubavlju prema Hrvatima. U njemu ima dovoljno mjesta i za “brak” s drugim narodima. Čim se otklone smišljeno stvoreni šumovi u komunikaciji, ljubav bi i s Bošnjacima mogla biti obostrana.

Piše: Jozo Pavković/

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Koji dan slavi jedan BH narod, taj ne obilježavaju druga dva

Objavljeno

na

Objavio

U Bosni i Hercegovini, zemlji ispunjenoj mržnjom svakojakog predznaka, gdje još tinjaju žeravice ratnih sukoba, između vjera i nacija, kultura i svjetova, režima i sustava, carstava i imperija, koje su zapaljive i najmanjim dodirom, ili ne daj Bože sudarom, i dalje se sve čini da mržnja traje, da žeravice gore, jer ni jedna od sukobljenih strana niti je izašla kao apsolutni pobjednik ni apsolutni gubitnik. Nije to rezultat samih ratnih sukoba, i odnosa snaga zaraćenih strana, to je plan Svjetske zajednice skovan u Daytonu i stalno provođen na beha terenu politikom Visokih predstavnika, suvremenih šerifa Dvadeset i prvog stoljeća na periferiji Starog kontinenta.

Pokazuje se kako tim stranim čimbenicima, i najbrojnijoj nacionalno vjerskoj bošnjačko muslimanskoj beha strani, nikako nije do iskorjenjivanja mržnje, gašenja ratnih žeravica, jer nestankom i mržnje i gašenjem ratne vatre koja tinja, Svjetska zajednica ne bi imala razloga za daljnji protektorat nad zemljom, a brojniji bošnjački narod izgubio bi svaku nadu, svaki put, do u ratu zacrtanog cilja, muslimanska Bosna i Hercegovina.

Stoga svake godine, zapravo 9. siječnja, bošnjačka strana pokušava svim i svačim, napose sijanjem ratne mržnje između Hrvata i Srba, kako bi opet mogli kazati „to nije naš rat“ zapaliti žeravicu koja tinja u strašni ratni plamen, uistinu s daleko većim i strašnijim posljedicama negoli su one iz beha rata devedesetih godina prošlog stoljeća.

Bile bi to, a zasigurno to znaju i Bošnjaci strašnije i tragičnije posljedice zato što današnji međunarodni interesi, i odnosi snaga koji se sudaraju u Bosni i Hercegovini nisu isti kao u vrijeme građansko vjerskog beha rata za teritorij. Danas je duboko u beha odnosu svjetskih čimbenika ukopana Rusija, veliki vojni i politički povratnik na svjetskoj političkoj sceni.

Današnja Putinova Rusija, koja se u Bosni i Hercegovini sudara sa sultan Erdoganovom Turskom, gotovo da sa zadovoljstvom čeka priliku da svijetu pokaže svoju staru vojnu moć, i u beha problemu, kojeg bi rješavala i riješila onako kako joj je u nacionalnom i vojnom interesu, svijetu, na najstravičniji način kaže, evo me, tu sam, i tu ostajem. U sudaru interesa Rusije i Turske, Putinovu odlučnost ne će umanjiti Erdoganovo poznato povlačenje i ulizivanje kada vidi da mu prijeti opasnost. Rusija će ići do kraja, i zasigurno ne će uvažiti nikakvo Erdoganovo poniženje kakvo je pokazao pred Putinom nakon obaranja ruskog aviona. Također, povijesna ratna netrpeljivost između pravoslavlja i islama, kakva je vidljiva i u odnosima Srba i Bošnjaka, bit će poticaj Rusiji da ide do kraja, do konačne pobjede i osvajanja velikog beha dijela.

Za taj krvavi vjerski rat pravoslavlja i islama s apokaliptičnim posljedicama, prema kojima bi onaj u Daytonu zaustavljeni bio, gotovo, dječja igračka, i jedna i druga strana pripremala je i pripremila čak i djecu. Srbi šalju svoju djecu na ratnu obuku u vojni kamp u Rusiju, kako bi bili kompatibilni s ruskim vojnicima na beha terenu, Bošnjaci svoju djecu kao askere obučavaju po vojnim kampovima u beha federaciji, s ciljem što boljeg upoznavanje federalnog terena, bilo za terorističke ili vojne akcije.

Sama pomisao na tako strašne posljedice nastavka beha rata, morala bi sve njegove aktere koji ga zagovaraju, u prvom redu Bošnjake kao glavne zagovornike unitarizma i vjerskog fundamentalizma, priželjkuju i čine sve da krene, spustiti na zemlju, i da se ni jedna od tih strana ne uzdaju u snagu svojih momentalnih saveznika. Da se Srbi ne uvlače pod ruske skute, a Bošnjaci muslimani pod turske. Teško magarcu preko kojeg se konji tuku.

Povijest je, naime, pokazala, dokazala,i potvrdila da tuđin nikada nije donio mir i prosperitet,

slobodu i neovisnost, bilo kojem narodu, pa ni onom na čijoj strani je, tobože, bio. Svaki taj tuđin gleda svoje interese, i oni su mu uvijek prioritet. I ako bi i donijeli neki mir, neku pobjedu, obično je mir nepravedan, nestabilan, i bez obzira na to tuđin ga skupo naplaćuje.

Najveća cijena takvog mira je gubitak slobode i suverenosti naroda kojeg je tuđinac „oslobodio”. Takva sloboda je zapravo novo, i uvijek teže ropstvo. U narodu se za takvo nešto kaže, „sjaši Murta da uzjaši Kurta”.

Jer ako Bošnjacima smeta 9. siječanj, i Srbima, jednako i Hrvatima, smeta 25. studeni. I jedan i drugi dan je neustavan za onaj narod koji ga ne slavi. Koji dan slavi jedan beha narod taj ne obilježavaju druga dva.

Jedina istina u Bosni i Hercegovini, a sve dok je ne priznaju i ne prihvate sva tri njena naroda

bit će do rata usijanih situacija, je ta da svaki narod ima svoj, Srbi 9. siječanj, Bošnjaci 25. studeni, Hrvati 28. kolovoz. Jer kad ne bi bilo tako, kad ne bi bilo te trojne istine onda bi to značilo da je Bosna i Hercegovina, ili samo bošnjačko muslimanska, ili samo srpsko pravoslavna, ili samo hrvatsko katolička. A Bosna i Hercegovina to nikako nije, i zasigurno će je prije i nestati negoli će samo jednog naroda postati.

I zbog toga svaki beha narod ima i svoj dan državnosti, i svoj dan neovisnosti, i dan svoga entiteta. Na narodima je da se dogovore, ako je to moguće, za neke zajedničke dane koji bi ih barem na taj dan ujedinio, a unutar tog zajedničkog postojala i ostala i druga tri nacionalna. Samo ta tri zasebna, nacionalna, dana govore da je Bosna i Hercegovina i bošnjačka, i srpska i hrvatska. Kao što i jest. I samo kao takva može ostati i opstati.

Vinko Đotlo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari