Pratite nas

Gost Kolumne

Silvana Oruč Ivoš: Čudimo se aferama? Pa Milanović je ukinuo sigurnosne provjere dužnosnika!

Objavljeno

na

Milanović se u svom mandatu osim ukidanja sigurnosne provjere za dužnosnike, zalagao i za smanjenje ovlasti predsjedniku RH. Štoviše, još 2015. predlagao je da se predsjednika RH bira parlament. Na taj bi se način još više minorizirala ionako gotovo slaba uloga predsjednika države kao korektiva vlasti, a što je mogućnost koja proizlazi iz izbornog mandata.

Brojne afere vezane uz, sada već bivšeg, Plenkovićeva ministra Lovre Kuščevića, zaprepastile su cijelu javnost. Ali i ponovno otvorile pitanje kako je moguće da osoba koja ima toliko repova iza sebe, uključujući i porezni dug, može obnašati dužnost ministra u Vladi?! Je li netko prije stupanja ministara na dužnost, a s obzirom na podatke koji će im tijekom mandata biti dostupni, napravio njihovu sigurnosnu provjeru?!

Nažalost, nitko to nije trebao napraviti, iz jednostavnog razloga što je 2012., dok je bio predsjednik Vlade, Zoran Milanović pogurao promjenu Zakona o sigurnosnim provjerama i gotovo potpuno iskorijenio sigurnosne provjere dužnosnika. Drugim riječima, aktualni pretendent na mjesto predsjednika države, u svom je premijerskom mandatu iznio Zakon po kojem ministri, njihovi pomoćnici ili državni tajnici ili neki drugi dužnosnici koje imenuje Vlada Republike Hrvatske, uopće ne trebaju imati sigurnosnu provjeru. Odnosno, ona se može provesti samo ako to ne zatraži čelnik tijela. Primjerice, za ministre bi provjeru trebao zatražiti predsjednik vlade.

Teško da je ovakav meki Zakon o sigurnosnim provjerama bilo tko donio i usvojio slučajno, bez posebnog cilja. Smanjenje postojećih sigurnosnih standarda i to s obrazloženjima da sigurnosne provjere dužnosnika opterećuju sustav i smanjuju učinkovitost rada sigurnosnih službi, kako su to tada objašnjavali, zvuči kao nesuvisla laž. Kao da su u pitanju tisuće dužnosnika pa bi se te provjere otegnule u nedogled. Sudeći po aferama koje su izbijale i za vrijeme Milanovićeve vlade, a onda i u kasnijim vladama, takve su zakonske izmjene samo omogućile da svatko može postati ministar.

Pa i porezni dužnici i drugi „muljatori“. Milanovićev šef kabineta Saucha optužen je da je preko lažnih putnih naloga otuđio preko milijun kuna, Slavko Linić bez problema je posjećivao Dubai u društvu s Jozom Kalemom, koji je pod istragom zbog teške porezne malverzacije, Anka Mrak Taritaš zaigrala se sa sredstvima za obnovu Gunje, Tihomir Jakovina ostao je dužan preko 150.000 kuna pa i oštetio državni proračun, šefica porezne uprave Nada Čavlović-Smiljanec bila je osumnjičena u više afera, Vesna Pusić, uostalom kao i Ivan Vrdoljak, zaboravila je unijeti potpuno imovinsko stanje u imovinsku karticu… I nisu bili jedini.

Jedna ministrica je službenom karticom na bankomatu podizala novac i trošila ga za svoje potrebe, a nekoliko lokalnih dužnosnika, na čelu sa županicom Marinom Lovrić Merzel, nizali su afere za aferom…

Slično se događalo i nakon odlaska Milanovićeve vlade. Sigurnosne provjere sasvim sigurno ne bi zaustavile sve nezakonitosti, ali bi neke ljude spriječile da budu u mogućnosti obavljati odgovorne državničke poslove. I da barataju povlaštenim informacijama. Zapravo, žalosno je da danas visoki državni dužnosnik možeš postati samo s potvrdom o nekažnjavanju?! Posljedice i te kako dobro znamo. No, da apsurd bude veći, za otkrivanje afera nisu zaslužni oni kojima je to posao (npr. Državno odvjetništvo) nego isključivo mediji. Zapravo, u današnje vrijeme, jedino se pod pritiskom medija smjenjuju loši „dečki“.

Milanović se u svom mandatu, osim za ukidanje sigurnosne provjere za dužnosnike, zalagao i za smanjenje ovlasti predsjedniku RH. Štoviše, još 2015. predlagao je da predsjednika RH bira parlament. Na taj bi se način još više minorizirala ionako gotovo slaba uloga predsjednika države kao korektiva vlasti, a što je mogućnost koja proizlazi iz izbornog mandata. Promjenom Ustava, odnosno smanjivanjem ovlasti predsjednika i njegovim izborom kroz parlament, otvorili bi vrata mogućnosti da predsjednik države postane stranački poslušnik koji je, recimo, dobio tek nekoliko stotina glasova. Za razliku od izravno demokratski izabranog predsjednika / predsjednice (tako je predsjednica Grabar-Kitarović godine 2014. izabrana s 1,2 milijuna glasova)!

Nije to prvi put da su se iz redova SDP-a čuli ili proveli prijedlozi vezani uz ograničavanje mogućnosti kontrole vlasti. Račan je 2000., uz populističku doskočicu kako treba štedjeti, promijenio Ustav i ukinuo Županijski dom koji tadašnja većina predvođena SDP-om nije kontrolirala. A zapravo, riječ je bila o tome da je Županijski dom, kao svojevrstan korektiv Zastupničkom domu, imao pravo veta na određene zakone i odluke, što vladajućima nije odgovaralo.

Zato ne treba čuditi da su građani, bez obzira na to s kojeg političkog spektra dolaze, podržali ideju predsjedničkog kandidata Miroslava Škore, koji se založio za jačanje ovlasti predsjednika države pa i za pravo predsjednika da uloži veto na zakone koje smatra spornim dok ne prođu mišljenje Ustavnog suda. Naime, po sadašnjem sustavu, a to narod dobro zna, vladajuća većina može provesti što god želi, jer nema nikakvog primjerenog mehanizma kontrole.

Zar ne bi bilo normalno i pravno valjano da pri donošenju zakona, posebno onih koji se tiču ograničavanja prava građanskih sloboda kao što je referendum, postoji mogućnost kontrole vlasti?! Tko se god za to bude zalagao u kampanji za predsjedničke izbore, osvojit će simpatije javnosti, a i obrnuto.

Izvor: narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Gost Kolumne

Bandić protiv Bandića: ‘Ovi šaljivi predsjednički izbori dobili su na smrtnoj ozbiljnosti’

Objavljeno

na

Objavio

Dario Juričan (redatelj filma „Gazda“) promijenio je ime u Milan Bandić i istaknuo je kandidaturu za predsjedničke izbore. Zalaže se za korumpiranje Hrvatske i njezino brendiranje kao koruptivne, korumpirane i korumpirajuće države. Na stranu što to djelomično ima smisla, jer nalikuje na vrstu promocije porezne oaze plus države s utjecajnom mafijom.

Na stranu filozofski problemi poput korupcije u demokratskom sustavu ili osobnog identiteta. Na stranu pitanje zafrkava li se novi Bandić i/ili time promovira svoja nova filmska iznašašća. Na stranu sličnosti s ljudima koji su iz drugih razloga mijenjali imena, prezimena ili imena i prezimena. Na stranu za kraj i sličnost sa sličnim kandidatima u Europi i svijetu.

Na prvu loptu Dario Juričan a.k.a. Milan Bandić 2 kako se to u Zagrebu kaže, spelava huncutarije, zafrkava se i/ili istovremeno promovira svoj profesionalni rad i sve staje na tome. Na drugu, čak i usprkos zafrkanciji, nešto je komično kontradiktorno i potmulo tautološki u toj kandidaturi. O čemu se radi? Razmislimo što Milan Bandić 2 radi. On promovira korupciju na svim razinama kao srž vlastite predsjedničke kampanje na račun Milana Bandića 1, a potaknut slutnjama, indicijama, sumnjama i optužbama za koje vjerujemo da su stvarne (nazovimo to stvarnošću korupcije u RH). Sad, ako su stvarne, a Milan Bandić 2 uzima ih kao stvarne, onda je njegova zafrkancija samo privid dok je ona zaista stvarnost koja je u potpunosti u skladu sa stvarnošću Milana Bandića 1. Ako je tome tako, nekoliko je zanimljivih posljedica.

Prvo, većina ostalih kandidata, uključujući i Milana Bandića 1, vjerojatno će negirati stvarnost korupcije u RH i time promovirati privid koji kaže da korupcije nema i da ju ne treba niti priznavati, a još manje promovirati. Milan Bandić 2 koji se čini prividom zaista je stvarnost u odnosu na stvarnost Milana Bandića 1 koji za sebe i drugi za njega drže da je prividan kao korumpiran. Drugo, čini se da je Milan Bandić 1 stvarnost (ozbiljnost), a Milan Bandić 2 privid (vic). No ako je Milan Bandić 2 stvarnost (ozbiljnost), a Milan Bandić 1 privid (vic) u koji vjeruje ne samo on nego i svi ostali kandidati (pod raznim izlikama poput one o nepostojanju pravomoćne presude što je implicitno priznanje korumpiranosti ako se zna na kojem je mjestu hrvatsko pravosuđe u EU), onda je glasanje za bilo kojeg kandidata osim za Milana Bandića 2 podržavanje privida i poricanje stvarnosti. Treće, na prvi pogled Milan Bandić 1 je stvarnost, a Milan Bandić 2 je privid. No, ako Milan Bandić 2 promovira stavove koje temelji na činjenicama o RH kao korumpiranoj državi, onda je Milan Bandić 2 stvarnost, a Milan Bandić 1 privid. No čega je Bandić 1 privid? On je privid nekorumpirane vlasti. On je privid legalne i legitimne vlasti. On je privid dobrog čovjeka iz Zagreba. Privid gradonačelnika za pamćenje.

Recimo i koliko ljudi će pristati uz privid Bandića 1, a koliko uz stvarnost Bandića 2? Ako Bandić 1 pobjeđuje na lokalnim izborima sa 100-150.000 glasova i ako Zagreb ima oko 600.000 birača, onda je to maksimalno ¼ biračkog tijela koja vjeruje u privid. Nasuprot nje ¾ biračkog tijela ne vjeruje u taj blistav privid nego sluti ili ima indicije mračne stvarnosti. Ako Bandić 2 sakupi 10.000 potpisa i glasova da prestigne nekoliko fiktivnih kandidata koji se predstavljaju kao stvarni, onda je pomaknuo granicu zbilje. Svi ostali kandidati osim Bandića 1 morat će se odlučiti između privida i stvarnosti spariti s njima s Bandića 1 i Bandića 2. Ako stvarnost spare s Bandićem 1, onda moraju poricati činjenice i tvrditi kako je Bandić 2 privid (vic) što za posljedicu ima da je Bandić 1 stvaran, a ako učine obrnuto, onda moraju potvrditi činjenice i tvrditi kako je Bandić 1 privid (vic).

Prisjetimo se kako je najsnažniji razlog u prilog prividu onaj koji kaže da je bilo koji opis stvarnog ovisan o tome da bude konstrukcija privida, tj. ljudskog uma (u ovom slučaju uma birača). Tako su ponudom Milana Bandića 2 ovi šaljivi predsjednički izbori dobili na smrtnoj ozbiljnosti jer su birači stavljeni pred izbor između potvrđivanja i poricanja činjenica; između stvarnosti i privida. Taj izbor nisu znali riješiti najveći filozofski umovi pa nije jasno kako će ga riješiti hrvatski birači no ponudio ga je Bandić 2 ili Dario Juričan (koji trenutačno režira film „Kumek“ o Bandiću 1).

Piše: Prof. dr. sc. Kristijan Krkač/HrvatskaDanas.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Čudna sinteza kapitalizma i ‘ljevičarstva’

Objavljeno

na

Objavio

Nema što, Emil Tedeschi je uspješan privrednik. Vlasnik je ‘ALtantic‘ grupe koja zapošljava 5500 ljudi, sa stalnim rastom prihoda i profita. No, ovih je dana izazvao veliku pozornost izletom u politiku, što je popraćeno pohvalama u stilu „oštar nikad kao do sada“, „bez dlake na jeziku“ i slično.

Reagirali su tek Gradski odbor HDZ-a i Hrvatski časnički zbor iz Splita, koji su se osjetili pogođenima spominjanjem Splita i hrvatskog naroda u rasističkom kontekstu.

Naime, ovaj je poduzetnik, koji se voli poput nekada Ćire Blaževića kititi šalovima i glembajevskim glamuroznim proslavama rođendana i vjenačanja, održao govor na jednoj poslovnoj konferenciji u kojemu je napravio svojevrstan presjek nacionalnog duha.

Rekao je kako mi kad vidimo crnca u Splitu, volimo ga linčovati, kad čujemo nekoga govoriti srpski, bacamo ga u more, kad vidimo Azijata na Markovu trgu, upiremo prstom u njega. Hoće reći kako su Hrvati zatvoreni i ksenofobični, čemu, naravno, proturječi slika gostoprimstva, turizma, pa i iseljavanje.

Nije Tedeschi u svom političkom pledoajeu propustio spomenuti 1941. i 1945., s aluzijom na one koji idu stopama djedova i očeva, za razliku od Nijemaca. Očito je upro prstom samo u jednu nostalgičnu stranu zaboravivši one druge, pa i samog sebe, koji također slijede očeve i djedove.

Ovakvim stavovima pridružio se primitivnom i politikantskom trendu sotonizacije i optužbi na račun države i naroda u sklopu programirane propagandne kampanje o „fašizaciji društva“. Primjer je ovo čovjeka kojemu moć, slava i novac udare u glavu u toj mjeri da izgubi svaku kontrolu nad sobom i zaluta u područje koje ne poznaje ili si dopušta svoje subjektivne osjećaje nametati kao konačne istine.

Kako je sam otkrio, Tedeschi je do prvog milijuna (nek vjeruje tko može) došao prodajući žvake i lizalice, i to u 24. godini života, i u ratnoj 1991. Sama Atlantic grupa nastala je preuzimanjem niza trgovačkih firmi, i to, izgleda, i po babi i po stričevima. Već dulje vrijeme je zinuo na “Podravku” i na “Jamnicu”.

Priča priče kako mu je otac Svetozar bio moćan i u bivšem socijalističkom, ali i u onom još „bivšijem“, kraljevskom sistemu. Taj pedigre, uostalom, nije ništa neobično ni rijetko za suvremene najmoćnije hrvatske tajkune.

On danas kaže kako ne priznaje (balkanske) granice, ne misleći očito pri tome tek na trgovinu. BiH je, veli, njegova domovina, a Srbija mu je na vrh jezika. Bili su mu dragi Stjepan Mesić i Ivica Račan, a i danas je intimus Zorana Milanovića, kojemu će zacijelo pružiti svu potrebnu pomoć u izbornoj kampanji, a on će se njemu, ako Bog da, odužiti.

Čudna je uopće u nas ta sinteza kapitalizma i „ljevičarstva“, piše Josip Jović/SlobodnaDalmacija

Kako je hrvatska Udba (današnji tajkuni) stjecala prve milijune

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari