Pratite nas

Kolumne

Silvana Oruč Ivoš: Demografija ne smije biti prigodničarska mantra

Objavljeno

na

Prošle se godine u Hrvatskoj dogodio najveći demografski pad.

Za državu koja je godinama suočena s ozbiljnom gospodarskom situacijom, državu iz koje mladi ljudi u fertilnoj dobi masovno iseljavaju, te državu u kojoj više ljudi umire nego se rađa, pitanje demografske obnove ne može biti nešto s čime se bilo tko može igrati ili pokušavati populističkim provizornim mjerama krpati rupe. Jer od toga ne će biti ama baš nikakve koristi.

[ad id=”93788″]

Dobro je što su predsjednik Vlade Orešković i ministar financija Marić ipak odustali od dijela prijedloga proračuna za 2016. u kojem se predviđa smanjenje državnih subvencija za prijevoz srednjoškolaca koji u školu putuju javnim prijevozom sa 75 na 50 posto. Naime, ne samo da je bila riječ o prijedlogu koji bi poprilično opteretio kućne proračune, ionako osiromašenog, seoskog stanovništva nego bi bio i izravan udar na najavljenu demografsku obnovu. Jer upravo je i ta mjera povećanog državnog subvencioniranja javnog prijevoza za učenike prije desetak godina i usvojena kao jedna od nužnih demografskih mjera. Samim tim i najava kako je od iduće godine moguće smanjenje udjela države u sufinanciranju mjesnog i međumjesnog prijevoza srednjoškolaca iz državnog proračuna sa 75 na 50 posto, odnosno uvođenje imovinskog cenzusa, pri čemu će se za socijalno ranjive skupine zadržati financiranje u stopostotnom iznosu – na skliskom je terenu. Nekoliko je razloga za to, a jedan od njih je taj da je riječ o mahom seoskim obiteljima koje uglavnom imaju više djece, a među njima je pristojan broj onih koji ne spadaju u socijalnu kategoriju. Upravo će takve obitelji nižeg srednjeg sloja biti pogođene jer se može dogoditi da za dvoje školske djece mjesečno za prijevoz do škole moraju izdvajati i oko tisuću kuna, što je veliki novac. Iako se to možda ne čini presudnim korakom u ukupnom problemu zvanom pad nataliteta, ako analiziramo primjenu pojedinih proračunskih mjera u posljednjih petnaest godina, razvidno je da su se u vremenima gospodarske krize upravo takve vrste ušteda negativno odražavale na natalitet. Možda je najbolji primjer godina 2000. kada je ondašnji predsjednik Vlade Račan značajno smanjio rodiljne naknade da bi 2006. i 2007. bili suočeni s drastičnim smanjenjem prvih razreda. Odnosno, već od 2000.-te broj obitelji koje su se odlučivale na drugo ili treće dijete poprilično je smanjen. A kada se rodiljna naknada u Sanaderovu mandatu povećala, a kasnije i delimitirala broj novorođene djece počeo je skromno, ali ipak, rasti. Račanu se taj sramotni potez i te kako spočitavao i obilježio mu je cijeli mandat, a slično bi se moglo dogoditi i Oreškoviću što bi automatski ugrozilo i samu Domoljubnu koaliciju koja je u predizbornoj kampanji, među ostalim, demografsku obnovu najavljivala kao jedan od stupova razvoja države.

Za državu koja je godinama suočena s ozbiljnom gospodarskom situacijom, državu u kojoj mladi ljudi u sve kasnijoj i kasnijoj dobi zasnivaju obitelji, državu iz koje mladi ljudi u fertilnoj dobi masovno iseljavaju, te državu u kojoj više ljudi umire nego se rađa, pitanje demografske obnove ne može biti nešto s čime se bilo tko može igrati ili pokušavati populističkim provizornim mjerama krpati rupe. Jer od toga ne će biti nikakve koristi.

Za početak odgovorni moraju shvatiti da demografske mjere moraju biti ciljane, a nikako isključivo socijalne. One moraju potaknuti majke i očeve da se odluče za dijete, da za vrijeme rodiljnog dopusta te obitelji ne osiromaše, te da se po njegovu završetku majke mogu mirno vratiti na svoje radno mjesto. Jer nije točno da se na rađanje više djece lakše odlučuju zaposlene žene. Događa se upravo suprotno, zato je nužno i ženama koje rade i stvaraju karijeru, koje su uložile u svoje znanje, koje su poduzetnice, omogućiti da se lakše realiziraju kao majke. Postoji cijeli niz poreznih i gospodarskih zakona, te zakona iz radne politike koji se mogu prilagoditi na način da potiču rast nataliteta.

Drugo, demografske mjere nisu isključivo pitanje novca nego i organizacije. Smiješno je da se u Hrvatskoj djeca koja navrše godinu dana u vrtić mogu upisati samo u rujnu?! Kao da se djeca ne rađaju tijekom cijele godine?! Smiješno je da u današnje vrijeme dječji vrtići mahom rade samo do 17 sati, a velika većina roditelja, pogotovo u gradovima na poslovima ostaje daleko duže. Žalosno je da i dan danas poslodavci pitaju žene jesu li rodile ili koliko im djeca imaju godina i da su majke na tržištu rada nekonkurentne. Veliki problem je i stajalište koji se i preko dijela medija i preko dijela politike, odnosno njihovih surogata, sustavno nameće. Riječ je o floskuli da je obitelj staromodna, da su djeca teret, a brak izmišljotina konzervativnih aktivista. Iako je činjenica da se u Hrvatskoj još uvijek najviše djece rađa u braku.

[ad id=”93788″]

Prošle se godine u Hrvatskoj dogodio najveći demografski pad. Prema podatcima Državnog zavoda za statistiku u 2015. rođeno je 37.762 djece a umrlo je 55.660 osoba, što znači prirodni pad iznosi čak – 17.898 osoba.Tim katastrofalnim podatcima ne mogu se suprotstaviti populističke mjere kojima će se mazati oči javnosti. Sve razvijene države demografskoj politici pristupaju ozbiljno i dubinski traže uzrok problema, a onda ga rješavaju. U Hrvatskoj je, na žalost, posljednjih godina puno toga napravljeno što je još više potaklo depopulaciju. Sad je prilika da se racionalizira rad raznoraznih agencija, zavoda i udruga i da se taj novac iskoristi za ono što nam je svima nasušna potreba – rast nataliteta.

Silvana Oruč Ivoš / Hrvatsko slovo

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

ZMAJ KOJI UMIRE GLASNO RIČE

Objavljeno

na

Objavio

Prolazeći sinoć pored HNK imao sam dojam da sam nekim nevjerojatnim prirodnim fenomenom vraćen u 1950-u ili 60-u godinu.  Oko mene neki hodali su gerijatrijski primjerci odjeveni  u odjela i kostime „Beko“ i „Vesna“ kao da sam upao na Šesti kongres KPJ u Zagrebu u studenom 1952.

Jedini promašeni modni detalji te činovničke komunističke kaste bile su tenisice „Walkmaxx“ i mali ruksačići koji nisu bili u SMB boji.  Naokolo zastave komunističke partije, nekoliko zastava SRH te meni nekoliko nepoznatih. Jedna od njih privukla mi je pažnju pa sam prišao bliže kako bi vidio o čemu se tu radi. Svojim izgledom podsjetila me na neke pravoslavne crkvene stjegove no radi velike bijele petokrake na vrhu i zlatnim resicama ukrašenog „ušatog U¨“ na dnu u kojem se crvenila petokraka shvatio sam kako to ne može biti crkveni stijeg.  Tada sam vidio na sredini stijega velikim štampanim slovima izvezeno TITO i nekakav čudni uradak s grbom poput onoga iz SRH.

Dakle, nije se tu radilo o nikakvom modnom retro skupu već je to bio skup osoba izgubljenih u vremenu i prostoru. Neki zlobnik mogao bi reći osoba malo zaustavljenih u razvoju ili kako se to medicinski kaže retardiranih.

I dok sam u čudu gledao taj skup iz polusvijesti su me u trgli taktovi „Internacionale“ koje su s ushićenjem izvodile neke mlade djevojke. Sa strane ih je ozarenog lica s velikim oduševljenjem promatrao gospodin Zoran Pusić. Među 200-tinak  okupljenih ugledao sam i gospodina Ivu Josipovića u blizini kojeg sam opazio i jedini stijeg Republike Hrvatske. Taj se stijeg po ničemu nije uklapao u koncepciju ovog skupa. Svi govornici po više puta spominjali su svog druga Tita što je bilo pozdravljano frenetičnim aplauzima tako da sam se uplašio i od same pomisli kako će se odjednom odnekuda pojaviti na bijelom konju u bijeloj maršalskoj uniformi. Bojeći se da neki još nisu saznali kako je Broz odavno umro pokušao sam to priopćiti jednoj sudionici skupa. Prostrijelila me je očima prepunim dobro poznate antifašističke mržnje tako da su mi se smrzni i đonovi na cipelama. Ne daj Bože da poviče revizionist, klerofašist ili ustaša. Tada sam se sjetio njihovih čuvenih parola „I poslje Tita Tito“ i „Zauvek s nama Tito“ te svog davno shvaćenog saznanja kako je nemoguće promijeniti njihov nakaradni mentalni sklop.  Ti zombiji bi me rastrgali u pravoj antifašističkoj maniri i po dobro poznatom obrascu bacili u neku rupetinu. Ne bi me mogao spasiti ni čelnik zagrebačkog SDP-a koji je također došao evocirati uspomene na „slavni partizanski antifašizam“.

Bilo je tu svakakvih demagoških obraćanja u kojima je bila osjetna mržnja prema ovakvoj hrvatskoj državi, prema hrvatskim braniteljima koji su na neki način proglašeni teroristima jer navodno kao „braniteljska kasta“ drže kao taoce cjelokupni hrvatski narod. Neki su spominjali crnokošuljaše na ulicama no ja nisam uspio uočiti niti jednoga. Po tko zna koji puta su optužili Hrvatsku za fašizaciju, ušato ustaško U i povijesni revizionizam kojim se želi okaljati njihov „humani i pravedni antifašizam. Prijatelj Jure, s kojim sam prolazio pored ovog skupa, potiho mi je rekao: Hajdemo odavde. Mogli bi shvatiti kako smo branitelji, dragovoljci i iskreni domoljubi a onda smo nadrljali.“  Upravo u tom trenutku netko od govornika pribijao je na stup srama Marka Perkovića Thompsona radi njegovih „pjesmuljaka“.  Između govornika čitale su se pjesme partizanskih pjesnika Vladimira Nazora, Ivana Gorana Kovačića i novijeg hrvatskog pjesnika Bore Radakovića rođenog u Zemunu. Opet je drug Tito je zajahao na čelu kolone uz krokodilske su sljedbenika. Suze  za Titom i „otetim Trgom maršala Tita“ bile su veličine tenis loptice tako da su možda oštetile asfalt s istočne strane HNK gdje se antifašisti uvijek okupljaju. Sa zapadne strane zatvoren im je pogled prema neprežaljenom glavnom gradu i  grobovima drugova Lenjina i Staljina.  To što su uništili travu pored ceste nije važno jer će to s velikim entuzijazmom obnoviti gradonačelnik gospodin Milan Bandić (vjerojatno vam je poznata parola: „Ako te netko pita, sve za Tita!“).  To je ipak radi voljenog druga Tita, a sjećate se kako je nedugo s ponosom na reveru nosio bedž s njegovim likom.

Upita me moj prijatelj Jura imam li ja što protiv skupa, a ja mu rekoh: „ Nažalost, trenutno ništa efikasno“. Kad su uz ponovno pjevanje „Internacionale“ u zrak pustili balone u crvenoj i bijeloj boji krenuli smo dalje. Putem prema tramvajskoj stanici mi je pala na pamet pomisao kako bi se slobodno pravo na abortus moglo dopustiti samo  takozvanim antifašistima. To i oni sami traže, a na taj način bi sami vrlo brzo znatno smanjili svoj broj.  „Jer vi ste to tražili!“

Zoran Čapalija – Čaplja

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Trica Argentincima? Pa za jednu močvaru i nije tako loše!

Objavljeno

na

Objavio

Nas 4, njih 44 milijuna – u totalu… Nas 5, njih 20 tisuća – na tribinama… Nas 11, njih 11 – na terenu!

Oni u majicama s naizmjence bijelim i nebesko-plavim uspravnim prugama, baš kao u najslavnijim danima pri usponu na krov svijeta – prije 40 ljeta na krilima čupavca Kempesa i 8 godina poslije na geniju “malog zelenog” – Maradone! Naši, pak, u tradicionalnoj boji kad se ide na Rus…, ovaj,… u Rusiju. Lijepo je, a i kad tad se isplati, držati do tradicije. U spomen na časne predšasnike… za čije se grobove uglavnom ne zna.

Poštovanje naših navijača njihovoj himni i izostanak njihovog pri najavi Lijepe Naše poslužilo je kao uvertira i navještaj razvoja prilika na terenu. Njima je biti ili ne biti! Mi, i ako izgubimo, i dalje ovisimo o sebi samima. Gaučosi su žestoki, gotovo rogobatni, ali i nemirni, ne posve sigurni u sebe.

Pameću i mudrošću krotimo im žestinu i pojačavamo nesigurnost. No, protiv prgavaca bez drskosti ništa… Gazi Mandžo preventivno njih, ali gaze i oni Mandžu. Ante je nervozan. U žestokim srazovima, nalik onima iz Ratova zvijezda, sudac mu svira faul i kad je fauliran, što ne umanjuje njegovu nervozu. Naprotiv! Krvnički gazi Argentinca pred očima, kako sudca, tako i onog bojadisanog čovječuljka koji nestrpljivo skakuće oko argentinske klupe.

Bojadisani kažiprstima po zraku crta pravokutnik tražeći pravorijek mudraca iz “Star Trek” komore. Ante ne bježi,… nije mu to u krvi,… pleše po rubu. Sikički, kako bi rekao Matan u Prosjacima i sinovima, djeluje na sudca unijevši mu se u lice uz smiješak. Nadobudni Uzbek, koji ga je isključio na prethodnoj svjetskoj smotri, sad je očito odlučan u namjeri ukrotiti “zvijer” i bez crvendaća. Ah, što je malo ludosti, ako na kraju ispadne sve na dobro. Uh, samo neka to ne ponavlja ako baš ne mora.

Sukus prvog dijela – oni više drže loptu, mi disciplinirano (i očito dogovoreno) malo stisnemo pa onda par minuta popustimo i, sve u svemu, znatno konkretnije prijetimo.

Oni slabo ili nikako,… hm … osim onomad kad nam zasta dah uslijed šuma u komunikacijskom kanalu na liniji zapovjednik obrane – čuvar mreže. Pošteno nam se zatresla mreža. Srećom, s one druge strane.

Povratak na travnjak. Miris nadolazeće drame osjeti se u zraku, čak i 2700 kilometara od poprišta. I dalje smo mudri i strpljivi, a Ante bez respekta. No, zato vratar Caballero respektira Antu. Čak i previše, no to je njegova stvar. Nespretno ispucavanje pretvara se, baš poput gusjenice u leptira, u idealnu asistenciju za volejčinu… Ante je, naime, nervozan. Nema vremena ni volje čekati, školski smirivati loptu, zaobilaziti i što sve ne. Iskusni Argentinac ostaje zabezeknut, tko će ga znati je li više svojim kiksom ili nemilosrdnim Antinim blic zakucavanjem. Kako bilo, vrijeme nam je zapjevati:
Anteee, Anteee,… U nas svi se zovu… Anteee, Anteee…
Ante im zabija, no oni i dalje biju… još jače… kao da su tek počeli… Onaj što trčkara oko argentinske klupe mak’o sako. Vruće je u toj Rusiji… Sad se dobro vidi i da je bojadisan. Uz dekoriranu mu kožu posve prianja majica s izraženijim, pomalo damskim izrezom. Ah, što se može, … takva su vremena … “Mali zeleni” na tribini gricka nokte… Valjda nema kokica, a bolje je i to nego da šmrče. Ma bit će vremena i za šmrkanje… za šmrcanje i prije. Opća nevjerica u “albi-celeste” redovima na tribinama. Djeca plaču. Krivi su odrasli. Nisu im objasnili protiv koga igraju. Krivi su njihovi mediji. Nisu to objasnili odraslima.

No, ovi na travnjaku naočigled svijeta i dalje mlate kao navijeni. Rebra samo što ne pucaju pod batinama. Siledžije ne mare za fair play – ne obaziru se kad protivnik leži ozlijeđen. S pravom na glasu kao veliki prljavci, unatoč plejadi vrsnih igrača najviše svjetske klase (od Stabilea, najboljeg strijelca prvog prvenstva davne 1930., kojeg više i nema tko pamtiti, preko Di Stefana, Maradone, Batistute do Messija), za razliku od susjeda im Brazilaca, nikad nisu uživali zamjetnije simpatije nogometnog puka izvan vlastite zemlje. Kako ih takve uopće primiriti?

HTV-ov komentator Drago Ćosić poziva kapetana Modrića da se odvaži na udarac izvana. To, doduše, zvuči kao urok s obzirom na dosad iskazanu moć predviđanja dragog nam Drage. Naime, ne samo što se njegova maštanja ne ostvaruju, nego nerijetko izađe na suprotno. Stoga, čim počne čarati, svakom se iole normalnom želudac zgrči k’o čvarak.

Ipak, u narodu se uobičajilo kazati – treća sreća. Ima ih i koje sreća hoće iz prve, a evo našem se Dragi posrećilo iz stote (jer bî mu to stota utakmica repke u komentatorskoj karijeri). Netom nakon Draginog prozivanja velemajstor odapinje i…. pogađa.

Messiiii, … Messiiii, …. Messiiii,… pa de si Messi? E, danas je Luka za tebe – Messi!
Prugasti i dalje biju četvrtaste sve u četiri na kvadrat. Tako moćno, a sve iz potpune nemoći. Teški očaj tjera jednoga da s metra napuca Ivana u glavu. Srećom ne baš precizno … A kad si neprecizan s metra udaljenosti, to ipak govori nešto o općem stanju duha i tijela. Teledirigirani Raketin projektil odsjeda na pola lakta od spoja grede i uspravne vratnice – kao zadnje upozorenje. No, ovi mlate i dalje. Dijele batine i šakom i kapom. Kao da su zanat pekli u Stajićevu i Begejcima.

Napokon Ivan, sav izranjavan, nakon gotovo obrednog hakla u šesnaestercu, u maniri toreadora probada grogiranog argentinskog bika ravno među rogove. I ovaj potpuno klone…
Ajme meni, nije im dobro,… ajme meni – ovo je san!

Nekome san snova, drugome noćna mőra – takav je nogomet! Potonje, ipak, ne samo suparnicima s onu stranu velike bare. Ni na ovim paralelama i meridijanima nisu svi oduševljeni spektakularnim zbivanjima u Nižnjem Novgorodu. Recimo, Ivo Petokraka, u mladosti čuvar Kuće cvijeća, a potom revni sakupljač svakojakog smeća iz istog razdoblja, ali i sudrug mu na zadatku Ranko Svastika,… ili ono bješe – Sutjeska?

Obeshrabren kostimografijom vatrenih, ovaj dvojac tekmu vjerojatno nije gledao, no sigurno su obaviješteni kako nasred zemlje Rusije veselo gmiže guja – prava crna ustaška guja! I kvari im željno iščekivani nastup slijednice njihove zemlje u lijepim crvenim dresovima na sâm Dan antifašističke borbe.

Nasuprot im stoje Šiptari, ti okorjeli kontrarevolucionari ojačani gdjekojim ustašom, k tome i zakrabuljeni barjakom kojeg krasi ništa manje omrznut im prepoznatljivi simbol kršćanstva. I opet – pušing!

Zastave na pola koplja spustili su i huligani-skojevci na kratkoj uzici spomenutog dvojca, okupljeni u uličnim samoupravljačkim udrugama tipa Naš ovaj, Zajedno za onaj… S njima su u tuzi i boli sjedinjeni i njihovi dežurni huškači, pokorni sluge slugu stranaca prema Hrvatima ne baš dobrih namjera.

Njih posebno smeta boja dresova budući u njoj vide isto što i oni koji se njome diče – međugeneracijski kontinuitet borbe Hrvata za Hrvatsku! Smeta ih to više nego muhe što im se vrzmaju oko šešira, ponekima i rado na čelenku slijeću, po svoj prilici privučene sadržajem kojeg, što pod šeširom, što iza čelenke, nalaze.

Argentinci, koliko god prijeke i nagle naravi bili, i emotivno proživljavali nacionalni nogometni brodolom, ipak nisu toliko “napredni” da bi zbog iznevjerenih očekivanja izveli pred sud – ne javnosti, nego onaj pravi – svoju glavnu uzdanicu Messija i tragičara Caballera.

No, u zemlji njihovih prekjučerašnjih takmaca vladaju neka druga, začudna pravila. Tamo se sudi onima koji stvaraju, koji grade, koji imaju svjetske rezultate, koji žive od vlastitog rada, ali i omogućavaju drugima da žive od svog. Graditelj sustava, u čijim plodovima rada s ponosom nacija uživa već dvadesetak godina, u osvit je prvenstva nepravomoćno drakonski osuđen, a pravosudni se ražanj prema haaškom obrascu zlurado priprema “ministru obrane” i glavnom arhitektu igre na terenu.

Zvuči poznato? Deustašizacija – odricanje od neostvarenih snova djedova! Detuđmanizacija – odricanje od ostvarenih djela očeva! Isušivanje nogometne močvare – odricanje od zadnjeg izvora okupljanja i zajedništva. Nije li to sasvim prirodan slijed aktivnosti vođenih pod zajedničkim nazivnikom – dekroatizacija – odricanje od Hrvatske?

Nužan je i neizbježan obračun i s tim prljavcima, u svojoj raboti daleko podmuklijim od Argentinaca na nogometnom terenu. Nema drugih koji bi to mogli učiniti osim onih koji su uspjeli očistiti tribine od josipovićevaca iz Milana, ostojićevaca – crtača poljudske svastike i (m)ostojićevaca iz Saint Etiennea (karakterizacije su konstruirane prema onima koji su uzeli u zaštitu izvođače radova i njihova zlodjela pokušali politički kapitalizirati svaljujući krivnju na vodstvo hrvatskog nogometa). Time su ujedno omogućili da reprezentacija više ne igra pred praznim tribinama i plasira se na prvenstvo (jer prijetnja izbacivanjem visjela je u zraku) pa čak da i, do jučer nezamislivo, ne plaća više ni novčane kazne.

Sazrijeva vrijeme da hrvatska državna tijela prestanu propitkivati – di su pare? – vrijedne stvaratelje i graditelje koji su ih zaslužili veličanstvenim i časnim djelima na radost Hrvata. Ali i da isto zapitaju one koji se k’o pijani plota drže one stare – Drž’te lopova …! Riječ je o praktičarima razvaline koji ne zarađuju novac časnim djelima nego prljavim protudržavnim rabotama, katkad financiranim iz proračuna države koju nemilice potkopavaju. Taj, pak, proračun u najvećoj mjeri pune oni u koje, zaogrnuti velom lažne moralne superiornosti te praćeni podrškom medijskih topova i pljeskom misaono tromih, prstom upiru pitajući – di su pare?

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori