Pratite nas

Kolumne

Silvana Oruč Ivoš: Demografija ne smije biti prigodničarska mantra

Objavljeno

na

Prošle se godine u Hrvatskoj dogodio najveći demografski pad.

Za državu koja je godinama suočena s ozbiljnom gospodarskom situacijom, državu iz koje mladi ljudi u fertilnoj dobi masovno iseljavaju, te državu u kojoj više ljudi umire nego se rađa, pitanje demografske obnove ne može biti nešto s čime se bilo tko može igrati ili pokušavati populističkim provizornim mjerama krpati rupe. Jer od toga ne će biti ama baš nikakve koristi.

[ad id=”93788″]

Dobro je što su predsjednik Vlade Orešković i ministar financija Marić ipak odustali od dijela prijedloga proračuna za 2016. u kojem se predviđa smanjenje državnih subvencija za prijevoz srednjoškolaca koji u školu putuju javnim prijevozom sa 75 na 50 posto. Naime, ne samo da je bila riječ o prijedlogu koji bi poprilično opteretio kućne proračune, ionako osiromašenog, seoskog stanovništva nego bi bio i izravan udar na najavljenu demografsku obnovu. Jer upravo je i ta mjera povećanog državnog subvencioniranja javnog prijevoza za učenike prije desetak godina i usvojena kao jedna od nužnih demografskih mjera. Samim tim i najava kako je od iduće godine moguće smanjenje udjela države u sufinanciranju mjesnog i međumjesnog prijevoza srednjoškolaca iz državnog proračuna sa 75 na 50 posto, odnosno uvođenje imovinskog cenzusa, pri čemu će se za socijalno ranjive skupine zadržati financiranje u stopostotnom iznosu – na skliskom je terenu. Nekoliko je razloga za to, a jedan od njih je taj da je riječ o mahom seoskim obiteljima koje uglavnom imaju više djece, a među njima je pristojan broj onih koji ne spadaju u socijalnu kategoriju. Upravo će takve obitelji nižeg srednjeg sloja biti pogođene jer se može dogoditi da za dvoje školske djece mjesečno za prijevoz do škole moraju izdvajati i oko tisuću kuna, što je veliki novac. Iako se to možda ne čini presudnim korakom u ukupnom problemu zvanom pad nataliteta, ako analiziramo primjenu pojedinih proračunskih mjera u posljednjih petnaest godina, razvidno je da su se u vremenima gospodarske krize upravo takve vrste ušteda negativno odražavale na natalitet. Možda je najbolji primjer godina 2000. kada je ondašnji predsjednik Vlade Račan značajno smanjio rodiljne naknade da bi 2006. i 2007. bili suočeni s drastičnim smanjenjem prvih razreda. Odnosno, već od 2000.-te broj obitelji koje su se odlučivale na drugo ili treće dijete poprilično je smanjen. A kada se rodiljna naknada u Sanaderovu mandatu povećala, a kasnije i delimitirala broj novorođene djece počeo je skromno, ali ipak, rasti. Račanu se taj sramotni potez i te kako spočitavao i obilježio mu je cijeli mandat, a slično bi se moglo dogoditi i Oreškoviću što bi automatski ugrozilo i samu Domoljubnu koaliciju koja je u predizbornoj kampanji, među ostalim, demografsku obnovu najavljivala kao jedan od stupova razvoja države.

Za državu koja je godinama suočena s ozbiljnom gospodarskom situacijom, državu u kojoj mladi ljudi u sve kasnijoj i kasnijoj dobi zasnivaju obitelji, državu iz koje mladi ljudi u fertilnoj dobi masovno iseljavaju, te državu u kojoj više ljudi umire nego se rađa, pitanje demografske obnove ne može biti nešto s čime se bilo tko može igrati ili pokušavati populističkim provizornim mjerama krpati rupe. Jer od toga ne će biti nikakve koristi.

Za početak odgovorni moraju shvatiti da demografske mjere moraju biti ciljane, a nikako isključivo socijalne. One moraju potaknuti majke i očeve da se odluče za dijete, da za vrijeme rodiljnog dopusta te obitelji ne osiromaše, te da se po njegovu završetku majke mogu mirno vratiti na svoje radno mjesto. Jer nije točno da se na rađanje više djece lakše odlučuju zaposlene žene. Događa se upravo suprotno, zato je nužno i ženama koje rade i stvaraju karijeru, koje su uložile u svoje znanje, koje su poduzetnice, omogućiti da se lakše realiziraju kao majke. Postoji cijeli niz poreznih i gospodarskih zakona, te zakona iz radne politike koji se mogu prilagoditi na način da potiču rast nataliteta.

Drugo, demografske mjere nisu isključivo pitanje novca nego i organizacije. Smiješno je da se u Hrvatskoj djeca koja navrše godinu dana u vrtić mogu upisati samo u rujnu?! Kao da se djeca ne rađaju tijekom cijele godine?! Smiješno je da u današnje vrijeme dječji vrtići mahom rade samo do 17 sati, a velika većina roditelja, pogotovo u gradovima na poslovima ostaje daleko duže. Žalosno je da i dan danas poslodavci pitaju žene jesu li rodile ili koliko im djeca imaju godina i da su majke na tržištu rada nekonkurentne. Veliki problem je i stajalište koji se i preko dijela medija i preko dijela politike, odnosno njihovih surogata, sustavno nameće. Riječ je o floskuli da je obitelj staromodna, da su djeca teret, a brak izmišljotina konzervativnih aktivista. Iako je činjenica da se u Hrvatskoj još uvijek najviše djece rađa u braku.

[ad id=”93788″]

Prošle se godine u Hrvatskoj dogodio najveći demografski pad. Prema podatcima Državnog zavoda za statistiku u 2015. rođeno je 37.762 djece a umrlo je 55.660 osoba, što znači prirodni pad iznosi čak – 17.898 osoba.Tim katastrofalnim podatcima ne mogu se suprotstaviti populističke mjere kojima će se mazati oči javnosti. Sve razvijene države demografskoj politici pristupaju ozbiljno i dubinski traže uzrok problema, a onda ga rješavaju. U Hrvatskoj je, na žalost, posljednjih godina puno toga napravljeno što je još više potaklo depopulaciju. Sad je prilika da se racionalizira rad raznoraznih agencija, zavoda i udruga i da se taj novac iskoristi za ono što nam je svima nasušna potreba – rast nataliteta.

Silvana Oruč Ivoš / Hrvatsko slovo

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

IVKOŠIĆ: Knjiga ‘Radni logor Jasenovac’ Igora Vukića je golem doprinos istraživanju istine o Jasenovcu

Objavljeno

na

Objavio

Nema gotova dana da se u javnosti ne spominje Jasenovac, bilo u povodu optužbi protiv Thompsona, u povodu presuda za poklič “Za dom spremni!” ili u povodu različitih knjiga i tekstova, često međusobno vrlo oprečnih, suprotstavljenih, isključivih.

Pročitao sam sjajnu knjiguRadni logor Jasenovac(Naklada P.I.P.) Igora Vukića, neobičnog autora, Srbina po nacionalnosti, čiji su članovi obitelji bili u jasenovačkom logoru, no njegovi tekstovi potpuno se razlikuju od velike većine dosadašnjih o toj temi. Već sama sintagma u naslovu knjige “radni logor” pokazuje kako je riječ o vrlo “grešnom” istraživanju. Ono je u bitnoj opreci prema desetljećima nametanom mitu o Jasenovcu u kojemu su razlozi za zatočeništvo, karakter logora, broj žrtava… posve drukčiji nego u Vukića, piše Milan Ivkošić/VečernjiList

Autor je hladni istraživač posve predan činjenicama, bez ikakve negativne ili pozitivne strasti, opredjeljivanja i pristranosti. A te su činjenice mnoštvo primjera koji ispunjavaju cijelu knjigu, primjera nađenih u arhivima, uglavnom u Hrvatskom državnom arhivu, i dobivenih iz drugih pouzdanih izvora.

Ako je autoru neki podatak do kojeg je došao sumnjiv, upozorit će čitatelja na oprez. I to su zapravo jedine autorove “intervencije”, sve ostalo govore ljudi, njihove sudbine, zapisi s poslijeratnih saslušanja, autentični dokumenti i informacije.
Kao što, naravno, ne piše o “radnom logoru Jasenovac” isključivo kao o gubilištu ljudi kao komunistički autori i propagandisti, Vukić također zločine ne poriče.

Samo ih iznosi, opisuje, a bilo ih je mnogo, i s izlikom, i s izmišljenom ili fabriciranom izlikom, ali bilo je i kažnjavanja ustaša koji su neke od njih pravili, a kazne su znale biti i strijeljanje.

U logor su odvođeni oni koji su učinili neka nedjela protiv države, no s vremenom je za Židove počelo vrijediti zastrašujuće pravilo – da se mogu zatočiti samo zato što su Židovi. Najduža kazna bila je tri godine, nakon odsluženja kazne zatočenici su puštani, a neki i prije, kad su imali dobre zagovornike ili s drugih razloga. Hrana je općenito bila vrlo loša, osim kad su je dobivali izvana, iz židovskih općina ili drugih izvora, što je bilo posve slobodno i dopušteno. Bilo je dosta bolesti i smrti, koje su potvrđivali liječnik i mjesni dužnosnik.

Prijestupi su najstrože kažnjavani, ponekad i najokrutnije – zatvaranjem zatočenika u prostore u kojima su umirali od gladi i žeđi. Bile su najstrože kazne i za bijeg. Ako bjegunac ne bi bio uhićen ili ubijen, ubijan je određeni broj ljudi iz njegove skupine.

U knjizi se spominje i stav nadbiskupa Stepinca o Jasenovcu kao “sramotnoj ljagi NDH”. U logoru je bilo obilje radionica u kojima su zatočenici mogli pokazati i svoje kreativne sposobnosti i sposobnosti za izradu kompliciranih proizvoda. Tako su u jednoj radionici izrađivani dijelovi za automobile i zrakoplove. Te su ga radionice činile radnim, rad je obilježavao svakodnevni život.

Ali u tom je životu bilo i nečega što je pronositeljima mita o isključivo zločinačkom Jasenovcu najteže priznati. To jest, u logoru je bilo i zabave. Bilo je sportskih utakmica, pogotovo nogometnih, koncerata, kazališnih predstava među kojima su izvođena i djela što su ih stvarali sami zatočenici.

Logorski orkestar vodio je poznati glazbenik, zatočenik i komunistički simpatizer Natko Devčić, koji o glazbenim priredbama u logoru posije rata piše u neobjavljenom dnevniku. Bilo je i skečeva u kojima su sudjelovali i dopuštali da budu ironizirani i najviši dužnosnici Jasenovca, kao što je Dinko Šakić. Zatočenici su se bavili i znanošću, a kad je Vuk Vernić, zatočeni profesor sociologije i statistike, od ustaškog vodstva zatražio da mu se nabave određene knjige iz Sveučilišne knjižnice u Zagrebu – dobio ih je! Logor su posjećivale i međunarodne inspekcije, a jedna je zabilježena i u publikaciji AVNOJ-a 1942. godine, gdje piše i kako su zatočenici radi brže gradnje novih objekata dobivali bolju hranu.

Vukić se puno ne bavi brojem žrtava, tek na kraju spominje jedan nevjerojatan primjer: premda je 1941. godine, prema dokumentima i svjedočenjima logoraša, u logoru bilo oko 1200 zatočenika na službenom popisu žrtava stoji da je te godine ubijeno 10.700 ljudi!. Mogao bi se navesti još cio niz obilježja Jasenovca iz ove knjige, koja je po podacima opsežna a s oko 330 stranica i nije velika. Takva, ona je golem doprinos istraživanju istine o Jasenovcu očišćene od ideologizacije, pristranosti, afektivnosti i naslijeđa koje čine velikosrpske i komunističke krivotvorine.

Milan Ivkošić/VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ako u Hrvatskoj smije pjevati četnik, smije i ‘ustaša’

Objavljeno

na

Objavio

Otkako je Marku Perkoviću Thompsonu isključen mikrofon na dočeku hrvatske reprezentacije u Zagrebu, ne jenjava drama glede nastupa svakojakih izvođača diljem Lijepe Naše.

S jedne strane, braniteljske se udruge protive, primjerice, nastupima Bajage ili Miroslava Ilića, koji srčano pjevaše četničke pjesme i bodriše srbočetničku JNA u doba Domovinskog rata. Vanna je otkazala nastup u Crnoj Gori jer shvatila da, dok Crnogorci ne vrate oteti jedrenjak „Jadran“ (brod kojeg je dao izgraditi Aleksandar Karađorđević), nije baš primjereno pjevati njegovoj posadi u čast. Preminuo je Oliver Dragojević, a osim po svojim šansonama, ostat će upamćen kao principijelan čovjek koji, nakon spomenute jugočetničke agresije, nije nikad išao pjevati u Srbiju.

S druge strane, kontroverzni „hrvatski“ europarlamentarac, jedan od najbogatijih ljudi u ovom dijelu Europe i bivši predsjednik IDS-a poručuje Thompsonu da ne će pjevati pulskoj Areni. Kad bismo nabrajali gdje je sve Thompsonu zabranjivan nastup, onda bismo se samo tim bavili. I sad se prosječan hrvatski branitelj pita: zašto se njegovu suborcu, Thompsonu, mladiću koji je svoje najbolje godine dao u Domovinskom ratu u obranu naroda i države, brani nastup u zemlji koju je branio? I zato su branitelji revoltirani, jer se Hrvatima brani, a pročetničkim izvođačima dopušta, štoviše, potiče ih se na uvoz neke druge kulture u Hrvatsku.

Međutim, trebalo bi težiti društvu bez zabrana. Zabrana, ma kakva bila, ukoliko ne spada u područje Kaznenog zakona, jest posljedica i svojstvo totalitarnog sustava, napose totalitarnih umova.

Ako razmislimo, zašto bi trebalo braniti nastup Bajagi u Hrvatskoj?

Neka čovjek pjeva i neka na njegove koncerte dolazi tko god hoće, ako je voljan platiti ulaznicu. Država će ubrati svoj PDV i život ide dalje. Treba li se nama ostalima sviđati što četnički stihoklepac pjeva? Ne treba, no, nismo dužni odobravati ni prihvaćati tuđa politička stajališta, ali, u dobrom demokratskom i republikanskom odgoju, moramo prihvatiti da postoje drugi i drukčiji, ma koliko različiti, štoviše, suprotni bili.

Ipak, čini se da je revolt i gnušanje spram nastupa raznoraznih četničkih simpatizera, kako braniteljskih udruga, tako i „običnih“ ljudi izazvano upravo upornim zabranama i šikaniranjem Marka Perkovića Thompsona. Ne smije biti dvostrukih kriterija; ako smije pjevati četnik, smije i „ustaša“, ali i ustaša. Dakle, treba težiti onomu što nekoć bijaše SAD, u kojem su i nacisti i KKK ili komunisti mogli i smjeli organizirati javni skup, samo ukoliko su ga prijavili nadležnim državnim tijelima.

Politička odgovornost ne smije biti pravna odgovornost. Čovjek je, kako to reče Aristotel davno, politička životinja, što znači da živi u zajednici, „osuđen“ na druge i različite od sebe. Hrvatska pomalo, korak po korak, postaje suvremena, uređena i demokratska zemlja. Zar netko misli da će svi ljudi, koji odu na koncert Bajage, Ilića, Balaševića, Čorbe, Cece ili koga već, ostati anonimni ili nepoznati sigurnosnim službama i agencijama?

Zar itko misli da će se netko, tko odlazi na koncerte spomenutih ili njima sličnih, moći zaposliti u, primjerice MORH-u, SOA-i ili VSOA-i? Za 20 godina, kad već institucije budu izgrađene i kad se riješimo komunističkog i protudržavnog elementa u državnoj službi, zar itko misli da će obožavatelj Lepe Brene moći biti zaposlen kao činovnik, državni službenik: sudac, policajac, vatrogasac, odnosno službenik u bilo kojem ministarstvu?

Naravno da ne će biti zakona koji će braniti zapošljavanje ljubitelja četničkih pjesama, ali, zar netko doista smatra da će takvi moći proći sigurnosnu provjeru prilikom zapošljavanja? Iako sad sve izgleda crno i neobećavajuće, ne će tako ostati zanavijek. Uostalom, sagledajmo stvari kulturološki; kako će netko, ma kojeg porijekla bio, ukoliko je odgojen u duhu građanstva i ljubavi prema hrvatskoj Domovini, uopće htjeti prisustvovati nastupima srbijansko-turskih izvođača? „Vizant“ ne može biti prihvaćen u srednje-europskom kulturološkom krugu, a Hrvati, odnosno politički Hrvati upravo njem’ pripadaju. Ako mladi Hrvati naginju „palanačkom“ opanku, onda je to stvar odgoja, a tek potom školstva i obrazovnog sustava.

Stoga, ne treba nikoga zabranjivati. Nastojmo živjeti u društvu slobode, iako nam se ne sviđa „ojkanje“ ili zavijanje poturica; moramo prihvatiti ostale sugrađane. Ne moramo ih voljeti, čak ni poštivati, ali ih, kao dobri demokrati, moramo „trpjeti“, jer, to je cijena demokracije. Za to su se borili hrvatski branitelji – za slobodu – sviju, pa čak i slobodu bivših neprijatelja.

Ipak, dok se prema svima ne postupa jednako i ravnopravno, svatko ima pravo izraziti negodovanje. Stvar je isključivo pravednosti: ako ne može Thomspon, ne može ni Bajaga, Ilić, Brena, Ceca… Pobjeda Hrvatske nad srbo-jugo-četnicima nije samo vojna; ona je moralna i ljudska – ako će oni zabranjivati – mi ne ćemo, jer sva žrtva i krv nije prolivena kako bismo jedno jednoumlje zamijenili drugim.

L. C./Hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari