Pratite nas

Kolumne

Silvana Oruč Ivoš: Eksperimentalni program koji se uveo u 74 osnovne škole je ‘mačak u vreći’

Objavljeno

na

Ministarstvo znanosti i obrazovanja počekom ove školske godine, otkrio je Jutarnji list, zaboravilo je uplatiti novac za udžbenike za siromašnu djecu, a to su vjerojatno napravili tek nakon što je priča došla u medije. Zbog te zaboravljivosti u ministarstvu Blaženke Divjak osam tisuća najsiromašnije djece u Hrvatskoj nije na vrijeme dobilo novac za knjige. Ministrica se ispričala i nastavila po svom. Jer nitko se nije sjetio njene zapovjedne odgovornosti.

Koji dan kasnije u Provjerenom Nove tv objavljena je potresna priča o bratu i sestri, Ružici i Marinku Markoviću, učenicima koji žive na sjevernom Velebitu, a koji dva dana tijekom tjedna ne mogu ići u srednju školu u Senj jer – nemaju prijevoz. Doduše pored njihove kuće svakodnevno prolazi autobus u koji oni ne mogu ući zbog birokratskih prepreka. I taj je problem riješen zahvaljujući objavljenoj reportaži.

Portal Dnevno.hr ovih je dana objavio informaciju kako je prema podatcima Centralnog obračuna plaća broj zaposlenih u državnim i javnim službama porastao za 680 novih ljudi. Prema istim podatcima troškovi za zaposlene na proračunu porasli su u prvih šest mjeseci ove godine za oko 774 milijuna kuna, konkretnije sada iznose oko 13,7 milijardi kuna, dok je godinu prije iznos bio 12,9 milijardi kuna.

Sva ta mašinerija zaposlenih u državnom i javnom sektoru nije dovoljna da tamo neki činovnik radi svoj posao i rješava probleme za koje je plaćen. Ove dvije priče, koliko god bile nevezane, oslikavaju pravo stanje stvari u državi u kojoj ministrica obrazovanja i njen mentor Vrdoljak posvuda mašu eksperimentalnim programom u školama i informatizacijom, a nisu u stanju na vrijeme osigurati da siromašna djeca dobiju udžbenike.

Da me ne bi netko krivo shvatio, informatizacija je potrebna no ne tako da bude temelj obrazovanja nego njegov servis. Eksperimentalni program koji se početkom godine uveo u 74 osnovne škole zapravo je mačak u vreći. O njemu se zna malo, gotovo ništa. Iskušat će se na jednoj generaciji, pa što bude, bude. Djeca uvijek mogu poslužiti kao pokusni kunići. Bilo bi dobro čuti koje je tijelo materijale po kojima se provodi eksperimentalni program – verificiralo?! I jesu li oni razlog zbog čega se na brzinu želi provući novi Zakon o udžbenicima koji bi takve materijale ozakonio?!

Zanimljiva je ta opterećenost informatizacijom koja se predstavlja kao svojevrsna kurikula reforma. No, još su zanimljiviji troškovi koji se uz nju vežu. Na primjer, prema nekim dostupnim podatcima, udžbenici za sve razrede u 74 škole u kojima se provodi eksperimentalni program iznose oko 9 milijuna kuna. Istodobno za iste te škole priručnici kojima se obrazlaže eksperimentalni program – iznose oko 80 milijuna kuna. U najmanju ruku, nevjerojatan nerazmjer. Inače, takve priručnike izdavačke su kuće uglavnom do sada dijelile besplatno nastavnicima i školama pa praktički nisu ovisili o državnom proračunu. Troškovi nabave računalne opreme još su puno nevjerojatnija i kompliciranija priča.

Pravo je pitanje što će nama taj skupocjeni i upitni projekt donijeti? Bolje školstvo i za učenike i za nastavnike, ne će. Nove troškove i zaradu za dobavljače koji će sudjelovati u tom projektu, vrlo vjerojatno. Pedagoški standardi ostat će na razini kakva je i bila. Istodobno mnogi će učenici i dalje pohađati škole koje se nalaze u lošem materijalnom stanju, mnogi od njih ne će imati topli obrok, prijevoz, knjige, itd. Mnoge hrvatske škole ni danas nemaju onu osnovnu opremu koju bi trebale imati. No zato će svima biti puna usta toga kako je potrebno nabaviti tablete i drugu informatičku opremu.

Zanimljivo je i da je ministrica Divjak kojoj je kako je sama izjavila „tehnologija važnija od ideologije“ neprofesionalno odradila čak i nabavu informatičke opreme za uvođenje informatike, te nabavu tableta za eksperimentalne škole. Još je zanimljivije da je u „RTL Direktu“ kazala kako je pitanje koji su učitelji uopće koristili tablete? Pa čiji je posao naučiti ih? I kakva je to poruka učiteljima koji bi trebali biti najvažniji dio reforme? Bavi li se ministrica statusom učitelja ili joj je jedini zadatak skupljati jeftine bodove za svoj političkog mentora Vrdoljaka.

Ono što ministrica Divjak kao da ne želi shvatiti jest to da obrazovanje među ostalim, ima ključnu zadaću u oblikovanju nacionalnog identiteta, a da kurikulna reforma ne bi trebala ići u smjeru koji će negirati taj nacionalni identitet. Obrazovanje treba djecu učiti razmišljati, povezivati, te upućivati na kapitalna materijalna i nematerijalna djela hrvatske i svjetske baštine.

Svaka članica EU odgovorna je za svoj obrazovni sustav, tako da izlike kako je nešto nametnuto ne drže vodu. Ministarstvo obrazovanja i ministrica Divjak partnere bi trebali tražiti u ljudima iz struke, nastavnicima, učenicima, pa i roditeljima. Trebali bi osluškivati poslodavce i potrebe na tržištu rada, a ne se pretvarati u ministarstvo informatizacije koje partnere ima u korporacijama i njihovim dobavljačima i prodavačima opreme.

Silvana Oruč Ivoš/Hrvatsko slovo

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Tko kome vodi kampanju!?

Objavljeno

na

Objavio

Isječak: Nacional

U Hrvatskoj su u posljednje vrijeme sve popularnije “afere mailovi“. Prije nekoliko dana pompozno su u jednom hrvatskom tjedniku najavljeni mailovi koji sadržavaju korespodenciju između Predsjednice RH i njenog nekadašnjeg savjetnika. Riječ je navodno o 200-tinjak mailova koji su poslani s privatne adrese Predsjednice, s naglaskom odmah u startu da su s privatne adrese – kako njihovo puštanje u javnost ne bi zadiralo u sferu nacionalne sigurnosti.

Piše: Ante Rašić

Mailovi između Kolinde Grabar-Kitarović i Mate Radeljića u javni su prostor mogli pustiti jedino Kolinda Grabar-Kitarović i Mate Radeljić. Kolindi oni ne idu u korist i jeftini pokušaji njenog bivšeg savjetnika da ih prišije Predsjednici i nazove to napadom na sebe – teško da će javnost progutati.

Koji je onda razlog najave ovih mailova? Postaje jasno nakon dva dana medijskih istupa Mate Radeljića, što je potvrdio i izvor iz stožera Miroslava Škore.

Po našim informacijama iz izvora bliskog stožeru Miroslava Škore, Radeljić želi svakako tijekom idućih nekoliko mjeseci kampanje pustiti sporne mailove u javnost, a ovo što sada radi je priprema. Činjenica je da je samo on mogao pustiti informaciju kako postoje mailovi usput otkrivajući navodne sadržaje dvije do tri njihove prepiske, te nakon toga žustro napao Predsjednicu. Cilj mu je odmaknuti priču o mailovima od sebe i prebaciti lopticu u dvorište Pantovčaka kako bi mogao nakon nekog vremena pustiti navodne mailove, a onda se opravdati da otpočetka govori kako on s njima nema ništa.

Da je ovaj scenarij moguć govore i izvori bliski Predsjednici jer pokazuju modus operandi bivšeg savjetnika, koji je slično funkcionirao i u Uredu predsjednice.

Matu Radeljića javnost pamti i po tajnim snimkama USKOK-a u aferi utaje 27 milijuna kuna poreznog duga jednog poduzetnika. U istoj se aferi spominju i Biljana Borzan i Ivan Vrdoljak s kojima je, prema snimkama USKOK-a, Radeljić često razgovarao.

Prije toga Radeljić je radio za Glavaša, Sanadera, Kosor i Karamarka. Objavom „Afere mailovi“ jasno se svrstao u stožer predsjedničkog kandidata Miroslava Škore. Iz ovoga je vidljivo da Radeljić bez problema mijenja dres, ali navike ostaju iste. Stoga i ne čudi što se pojavila panika u Škorinom stožeru, kaže naš izvor koji od početka upozorava Miroslava Škoru da je Radeljić solo igrač i da do sada nije ni s jednim bivšim poslodavcem ostao u dobrim odnosima.

Polako toga postaje svjestan i Škoro, ali Radeljić je čini se, preduboko ušao u njegovu kampanju i drži konce, kako političke, tako i financijske.

Je li Škoro pokazao naivnost kada je izabrao Radeljića za lidera svoje kampanje ili je pristao i na „malo prljavog veša“ kako bi se dokopao Pantovčaka teško je razlučiti. No Škori se, kaže naš izvor, sve manje sviđa Radeljićev način rada, posebno ga je razljutila priča oko mailova jer je očekivao ozbiljniju i sadržajniju kampanju.

Političkog iskustva Škoro realno, unatoč kratkim izletima u politiku, baš i nema. Iskustvo koje mu nosi Mate Radeljić koji bivšim poslodavcima prijeti otkrivanjem privatnih mailova, izgleda da i njemu postaje jasno, nije pametno imati u svojoj blizini.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Sud kao ideološka komisija CK

Objavljeno

na

Objavio

Postojao je nekada CK SK i u njemu jako važna ideološka komisija koja je ocjenjivala i sudila o ideološkim „skretanjima“ u društvu, a najčešće je na udaru bio nacionalizam, hrvatski dakako.

Sada više nema ni SK ni CK, nema ni te ideološke komisije, ali zato postoji, primjerice, Visoki prekršajni sud koji je preuzeo ulogu ideološkog sudišta, presuđujući pozdravu „Za dom spremni“, odnosno pjevaču Marinu Rosi koji je u Makarskoj zapjevao „Čavoglave“, postavši tako kolateralna žrtva cijele zavrzlame koja se već godinama valja našim medijima.

Ne može se zanemariti ni činjenica da je vijećem ovoga suda predsjedao Siniša Senjanović potomak jedne istaknute partizanske obitelji, ostavljajući sumnju u vlastitu ideološku i emocionalnu opterećenost, koja nikada nije dobar saveznik pravde.

Presuda je problematična s pravno-logičkog i političkog aspekta. Vijeće se poziva na Ustav RH koji zabranjuje pozivanje na nacionalnu, vjersku ili rasnu mržnju i svaki oblik nesnošljivosti, ali iz toga se samo krajnje slobodnom interpretacijom ta odredba može odnositi i na sporni pozdrav. Sudovi, osim toga, ne sude izravno temeljem Ustava nego temeljem zakona koji za ovakav slučaj ne postoji.

U obrazloženju se još navodi kako je ZDS korišten u NDH, simbolizirajući time mržnju prema ljudima različitih rasa, vjeroispovijesti i etničkog identiteta. Ako se to može kazati za NDH, ne može se automatski prenijeti na sve simbole korištene u toj državi. Nikakvom se semantičkom analizom ne da iz ovoga pozdrava izvesti poziv na mržnju.

Česta usporedba s nacističkim „Sieg Heil“ je promašena. U „živjela pobjeda“ sadržan je osvajački poklič, dok je ZDS obrambeni poklič korišten u raznim formama prije i poslije NDH, a naročito u Domovinskom ratu, na kojega prvenstveno asocira. Danas je dijelom legaliziranog znakovlja HOS-a.

No, ono puno važnije: zabranom jednog pozdrava ne dobiva se ništa, a gubi se puno? Zabranom se na nevjerojatan i anakroničan način vraćamo u vrijeme verbalnog delikta. U javnoj dnevnoj komunikaciji može se naći niz primjera nesnošljivosti u kojima se još izravnije i grublje vrijeđaju nacionalni i vjerski osjećaji građana pa nikome ne pada na pamet nekakva zabrana, i gdje bi nas to uopće odvelo.

Problem s tim pozdravom je beskrajno predimenzioniran i prenaglašen (kome je danas do NDH i do ZDS?) a ovakvim presudama on se samo (namjerno) potencira i provocira. U svakom ludilu, naravno, ima i sistema.

Postoje određene skupine u društvu kojima je cilj izazivanje nacionalnih podjela i klevetanje države za fašizam i neoustaštvo, u kontekst čega se sve otvorenije stavlja i obrambeni rat devedesetih, čemu i oni koji vode državu kumuju u velikoj mjeri, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

 

U Thompsonovoj pjesmi sve im smeta, a najmanje pozdrav!

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari