Pratite nas

Kolumne

Silvana Oruč Ivoš: Hrvatska se uvijek povlači iako ima sve argumente i povijesne istine na svojoj strani

Objavljeno

na

Najvažnije je kako će se Hrvatska postaviti  najprije prema zaštiti svojih vrijednosti, a onda i prema srpskoj bahatoj politici koja godinama docira. U tom odnosu Hrvatska se uvijek povlači iako ima ama baš sve argumente i povijesne istine na svojoj strani.

Dok hrvatska službena politika mahom šuti i izigravajući uljuđenu damu, ona srbijanska širi laži i manipulacije gdje god stigne. Tako je i tamošnji ministar obrane Aleksandar Vulin izjavio kako je uvjeren da će Hrvatska ove godine reći ‘ne’ fašizmu i da neće slati državno izaslanstvo na komemoraciju na Bleiburg.

Jer, nemoguće je, smatra europejac Vulin, da bi zemlja, članica Europske unije, otišla položiti vijenac na grob „strijeljanim čuvarima bivšeg ustaškog logora Jasenovca, na grob koljačima iz Jasenovca“.

Ne govori takvo što Vulin bez razloga. Zna taj dobro, uostalom kao i njegovi mentori, da će na takve srpske provokacije junaci u Hrvatskoj zamuknuti.  Da se razumijemo, istu je stvar i prije dvije godine poručio tadašnji srbijanski premijer, a sada predsjednik Vučić, i isto tako nije dobio primjereni odgovor iz Hrvatske.

No vrijeme je da im netko odgovori. I da se jasno i glasno kaže nekoliko stvari. Prvu, da je srbijanska politika zadnjih sto godina isključivo hegemonistička. I drugo, da u Srbiji, za razliku od Hrvatske, antifašizam nikad, ali baš nikad, nije imao značajniju ulogu.

Piše: Silvana Oruč Ivoš

Srbija je, naime, bila uglavnom pronacistička. U samoj Srbiji antifašistički pokret nije nikada bio jak. U travnju 1941., nakon kapitulacije Kraljevine Jugoslavije, nacistima je potporu dala službena Srbija i vlada Milana Nedića. Srbija je odmah po tom sporazumu implementirala rasističke zakone protiv Židova i Roma.

U kolovozu 1941. postignut je tajni dogovor da bi se sredinom studenoga 1941. četnički vojvoda Draža Mihailović, sastao s njemačkim vojnim izaslanstvom u selu Divci pokraj Valjeva. Mihailoviću su nacisti dali oružje za borbu protiv partizana. Štoviše, i Srpska pravoslavna crkva je javno izrazila da podupire naciste.

Današnja Vučićeva politika nije se ni milimetar odmaknula od toga. Jer da je, ne bi se događalo da podižu spomenike Mihajloviću, ali novovjekim četnicima i zločincima koji su ubijali, klali, pljačkali i palili po Hrvatskoj tijekom srpske agresije na Hrvatsku početkom devedesetih.

Zbog svega toga, najvažnije je kako će se Hrvatska postaviti  najprije prema zaštiti svojih vrijednosti, a onda i prema srpskoj bahatoj politici koja godinama docira. U tom odnosu Hrvatska se uvijek povlači iako ima ama baš sve argumente i povijesne istine na svojoj strani. Hrvati su valjda jedini narod na svijetu koji to dozvoljava i to na svim razinama.

Evo, samo se nama može dogoditi da u Zagreb, na Hrvatsku televiziju –  koja se financira i iz proračuna i od pretplate građana – dođe srpski glumac, i mrtvo hladno izvrijeđa Hrvate. Hrvatske političare usporedi sa srpskim osuđenim zločincima i koljačima, a HDZ nazove gamadi i usporedi ih sa Šešeljevim radikalima.

Voditelj Aleksandar Stanković, koji se godinama ponaša kao da je ta emisija njegovo privatno vlasništvo, većinu je izgovorenih uvreda doslovno prešutio. Naravno, Hrvatsko novinarsko društvo nije reagiralo na takav neprofesionalizam koji se financira iz našeg džepa. No, tko se njima više može čuditi?!

Dosadašnja hrvatska ulizivačka politika, a koja traje gotovo dva desetljeća, dovela je Hrvatsku u poziciju da nam o demokraciji i ljudskim pravima pametuju komunisti koji još žive na otetoj imovini hrvatskih domoljuba predstavljajući se kao antifašisti. Da se politička vodstva doslovno srame odati počast na mjestima stravičnih zločina nad Hrvatima jer se boje Pupovčevih ucjena i Vučićevog lamentiranja.

A oni nam istodobno svakodnevno serviraju hrpu laži o Jasenovcu i tako  opravdavaju velikosrpska divljaštva u Hrvatskoj tijekom Domovinskog rata. Hrvatska to ne bi trebala trpjeti nego napokon razriješiti pitanje Jasenovca na način da se konačno dozna ime i prezime svake žrtve bez obzira na njenu nacionalnu pripadnost. Ali i imena onih koji su počinili zločin u Jasenovcu. Ali za to treba imati političke hrabrosti i domoljublja.

I snage da netko napokon jasno kaže da Srbija nema nikakvo pravo manipulirati nedužnim žrtvama Jasenovca i koristi ih za svoje jeftine i ofucane fore o nekakvoj njihovoj tobožnjoj ugroženosti u Hrvatskoj. Jer jedina je istina da službena Srbija čiju okosnicu i aktualno političko vodstvo čine deklarirani četnici, nije odustala od velikosrpske politike.

Isto tako svima onima koji nedužne žrtve bilo kakvih totalitarnih režima dijele na „naše i njihove“ treba jasno reći da nisu ništa bolji od krvnika koji su na najgore načine smaknuli te nedužne žrtve. Ako branimo princip, onda nema druge mogućnosti!

Silvana Oruč Ivoš/Hrvatsko slovo

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Politička odluka

Objavljeno

na

Objavio

Opasan politički voluntarizam

Glasovima 105 zastupnika u Hrvatskom saboru donesena je u petak 15. veljače politička odluka kojom se odbija raspisati referendume na zahtjev građanskih inicijativa »Narod odlučuje« i »Istina o Istanbulskoj« i svih onih više od 400 tisuča birača koji su ih potpisali, te je tako još jednom u Hrvatskoj očitovana prevlast politike ne samo nad više nego reprezentativnim dijelom političkoga naroda, nego i nad zdravim razumom.

Političke odluke koje se suprotstavljaju volji tako velikoga dijela biračkoga tijela uvijek su vrlo kratkovidne te vrlo rijetko mogu ostati bez ozbiljnih posljedica za one koji ih donose.

Također, političke odluke koje se suprotstavljaju zdravu razumu opasan su politički voluntarizam koji je uvijek oblik političkoga nasilja, za koje vrijedi narodna poslovica: Svaka sila za vremena.

Takvom odlukom 105 zastupnika s lijevoga i desnoga političkoga centra još je jednom blokiralo zaokret u hrvatskoj državnoj politici, tj. zaokret u upravljanju državom, premda gotovo svi u Hrvatskoj znaju da dosadašnje usmjerenje ne samo da ne daje dobre rezultate, nego upravo priječi stvarni boljitak, bez obzira na to kojega bila predznaka koalicija na vlasti.

Bez obzira na to što političari samo-reklamerski isticali, gotovo svima u Hrvatskoj veoma je jasno da bi zemlja s takvim resursima i komparativnim prednostima, kad bi bila bolje vođena, nakon dva i pol desetljeća života – evala, a sada umjesto da cvjeta zapravo tek grca.

Najbolji pokazatelj neprimjerena, neodgovorna i nemušta upravljanja Hrvatskom jest činjenica da baš ni jedno jedino područje društvenoga života na državnoj razini još uvijek nije postavljeno na stvarno zdrave, reklo bi se danas održive temelje niti je bez prikrivenih ili očitih interesa pojedinih skupina usmjereno općemu dobru odnosno općemu boljitku.

Neformalna velika koalicija

Naime, sadašnje stanje, koje se može opravdano smatrati više ili manje kaotičnim, upravo je idealno za pojedine interesne skupine kojima je njihov povlašteni položaj važniji od svake ideološko političke matrice.

Upravo političko odbijanje referendumskih inicijativa još je jednom očitovalo ne samo postojanje, nego i djelovanje tzv. neformalne velike koalicije i skrivenih tutora koji njome upravljaju.

Tu činjenicu više ne mogu previdjeti ni prosječni hrvatski birači, a ni oni koji su, često, u silnoj potrebi za boljitkom, do sada romantičarski gledali na pojedine političke stranke više ne će moći upadati u takvu zabludu.

Više je nego opasno kad politika zlorabi bilo koji pravni okvir, a u Hrvatskoj je to i danas višestruko opasno jer u njoj još uvijek žive manire upravljanja iz komunističkoga totalitarnoga sustava u kojem je pravni okvir bio tek privid kad se gledalo s pozicija vlasti, a tvrdi zid odnosno batina za sve pripadnike drugorazrednoga dijela društva.

Pravni okvir za iniciranje i raspisivanje referenduma na poticaj građanskih inicijativa – koliko god načelno bio s jedne strane sramotno restriktivan i jedva dostižan, a s druge strane nedorečen s ugrađenim »rupama u zakonu« za veči prostor manipulacije vlasti – u konkretnom slučaju građanskih inicijativa »Narod odlučuje« i »Istina o Istanbulskoj«, više nego grubo kršen je i izigravan.

Strah vladajućih elita

Prosječni hrvatski građanin nema ama baš ni jednoga jedinoga opravdanoga razloga da bi vjerovao političarima u pošteno prebrojavanje i poštenu, tj. nepristranu provjeru prikupljenih potpisa hrvatskih birača koji su se dobrovoljno i spontano uputili do štandova na kojima su potpisi bili prikupljani, tim više što vlasti nisu dopustile stvarni uvid u tobože nevaljale potpise.

Tzv. službena državna politika (zapravo mentorirana velikokoalicijska politika) i većina medija koji su u službi istih skrivenih ideoloških i političkih tutora usprotivili su se tim referendumima od same najave građanskih inicijativa o prikupljanju potpisa za njihovo raspisivanje, a bilo je mjesta u kojima su vlasti zabranile i onemogućile prikupljanje potpisa. Nitko nikada nije pozvan na odgovornost za to premda je to bilo očito kršenje ljudskih, političkih, ustavnih i zakonskih prava.

To početno jasno političko stajalište sada je u Hrvatskom saboru dobilo i službenu potvrdu i zato je to isključivo politička, voluntaristička i nasilna odluka koja nema veze s hrvatskom stvarnošću u političkom narodu ni s istinom o javno očitovanim mišljenjima svih birača koji su dali svoje potpise, pa bili i – kako se sada sve to izruguje – »nečitki«.

Takvo političko, a može se reći i politikantsko, odlučivanje istodobno očituje strah tzv. vladajućih elita i od referenduma i od probuđenih građana, ali i neizbježnu najavu da takav režim u Hrvatskoj mora ići svomu kraju, a to je i nova najava boljih vremena.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Ljubav začinjena perverzijom

Objavljeno

na

Objavio

Ljubav je vrlo složena kategorija koja uključuje nježnost, diskreciju, poštovanje, suosjećajnost pa i kajanje.

U poželjnoj ljubavi i prijateljstvu između dvaju susjednih država uglavnom nema ništa od toga. Ima ponajviše perverzije.

Tako su se nekako zadnjih dana i mjeseci intenzivirali i nanizali slučajevi sadomazohističkih odnosa između Hrvatske i Srbije, koji izazivaju osjećaje bijesa i poniženja, a nikako neke plemenitije emocije.

Evo, baš na Velentinovo, 14. veljače u državnom Muzeju „Mimara“ održana je prigodna svečanost u čast Dana državnosti i Dana vojske Republike Srbije.

Na skupu su, osim organizatorice i ambasadorice Mire Nikolić i Milorada Pupovca bili i predstavnici predsjednice i Vlade RH, a sponzorirao ga je Grad Zagreb i Atlantic grupa, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Hajde de dan državnosti, ali uveličati obilježavanje dana vojske države koja je ne baš tako davno napala zemlju i ostavila krvave tragove iza sebe, države koja je našega ministra obrane proglasila personom non grata, države čiji ministar vanjskih poslova neki dan ponavlja staru tezu o srpskoj vojsci koja je Dalmaciji donijela slobodu, to doista spada u političku perverziju.

Vrijedi apostrofirati ulogu Milana Bandića kao domaćina i sponzora, čime je on zaokružio svoju trilogiju koju je započeo pobratimstvom s glavnim Arkanovim jatakom, nastavio dodjelom Medalje Grada ministru vanjskih poslova bivše države u vrijeme kad je ta država razarala Vukovar da bi sada evo sve zaokružio predstavom u Mimari.

Posebno je zanimljivo kako o ovoj seansi nije bilo ni službenih priopćenja, osim priopćenja srbijanske ambasade, ni medijskih izvješća. Valjda zbog srama.

Ima toga još. Podsjetimo, na domjenku prije pravoslavnog Božića, kad je ono baš Bandić pronašao novčić sreće u razlomljenom hljebu, mitropolitu Porfiriju, koji je tako zanosno pjevao pjesmama o Draži i Momčilu, poklonio se cijeli državni vrh.

Vlada i nadalje plaća vlastite klevetnike u formi jedne tiskovine koja ne propušta priliku nazivati i tu vladu i državu ustaškima, a u skladu s tom navikom u posljednjem broju voditelja HDZ-ova odjela za medije naziva ustaškim revizionistom i ratnim huškačem.

Pretrgali su se svi na vrhu osuditi huliganski napad na vaterpoliste CZ, mada bi jednako prošli i igrači Dinama da su se pojavili na Rivi, ali nije baš bilo reakcija kad je razbijena spomen-ploča braniteljima ponad Dubrovnika, ili kad je jajima poliven Tuđmanov spomenik.

Nakon svega i izjava Mate Radeljića kako je bivša šefica zabranila spominjati velikosrpsku agresiju djeluje vjerodostojnije. Ne znam otkuda sve ovo dolazi, ali sam siguran da nikamo ne vodi, pogotovu ne prema ljubavi, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari