Pratite nas

Kolumne

Silvana Oruč Ivoš: Hrvatska se uvijek povlači iako ima sve argumente i povijesne istine na svojoj strani

Objavljeno

na

Najvažnije je kako će se Hrvatska postaviti  najprije prema zaštiti svojih vrijednosti, a onda i prema srpskoj bahatoj politici koja godinama docira. U tom odnosu Hrvatska se uvijek povlači iako ima ama baš sve argumente i povijesne istine na svojoj strani.

Dok hrvatska službena politika mahom šuti i izigravajući uljuđenu damu, ona srbijanska širi laži i manipulacije gdje god stigne. Tako je i tamošnji ministar obrane Aleksandar Vulin izjavio kako je uvjeren da će Hrvatska ove godine reći ‘ne’ fašizmu i da neće slati državno izaslanstvo na komemoraciju na Bleiburg.

Jer, nemoguće je, smatra europejac Vulin, da bi zemlja, članica Europske unije, otišla položiti vijenac na grob „strijeljanim čuvarima bivšeg ustaškog logora Jasenovca, na grob koljačima iz Jasenovca“.

Ne govori takvo što Vulin bez razloga. Zna taj dobro, uostalom kao i njegovi mentori, da će na takve srpske provokacije junaci u Hrvatskoj zamuknuti.  Da se razumijemo, istu je stvar i prije dvije godine poručio tadašnji srbijanski premijer, a sada predsjednik Vučić, i isto tako nije dobio primjereni odgovor iz Hrvatske.

No vrijeme je da im netko odgovori. I da se jasno i glasno kaže nekoliko stvari. Prvu, da je srbijanska politika zadnjih sto godina isključivo hegemonistička. I drugo, da u Srbiji, za razliku od Hrvatske, antifašizam nikad, ali baš nikad, nije imao značajniju ulogu.

Piše: Silvana Oruč Ivoš

Srbija je, naime, bila uglavnom pronacistička. U samoj Srbiji antifašistički pokret nije nikada bio jak. U travnju 1941., nakon kapitulacije Kraljevine Jugoslavije, nacistima je potporu dala službena Srbija i vlada Milana Nedića. Srbija je odmah po tom sporazumu implementirala rasističke zakone protiv Židova i Roma.

U kolovozu 1941. postignut je tajni dogovor da bi se sredinom studenoga 1941. četnički vojvoda Draža Mihailović, sastao s njemačkim vojnim izaslanstvom u selu Divci pokraj Valjeva. Mihailoviću su nacisti dali oružje za borbu protiv partizana. Štoviše, i Srpska pravoslavna crkva je javno izrazila da podupire naciste.

Današnja Vučićeva politika nije se ni milimetar odmaknula od toga. Jer da je, ne bi se događalo da podižu spomenike Mihajloviću, ali novovjekim četnicima i zločincima koji su ubijali, klali, pljačkali i palili po Hrvatskoj tijekom srpske agresije na Hrvatsku početkom devedesetih.

Zbog svega toga, najvažnije je kako će se Hrvatska postaviti  najprije prema zaštiti svojih vrijednosti, a onda i prema srpskoj bahatoj politici koja godinama docira. U tom odnosu Hrvatska se uvijek povlači iako ima ama baš sve argumente i povijesne istine na svojoj strani. Hrvati su valjda jedini narod na svijetu koji to dozvoljava i to na svim razinama.

Evo, samo se nama može dogoditi da u Zagreb, na Hrvatsku televiziju –  koja se financira i iz proračuna i od pretplate građana – dođe srpski glumac, i mrtvo hladno izvrijeđa Hrvate. Hrvatske političare usporedi sa srpskim osuđenim zločincima i koljačima, a HDZ nazove gamadi i usporedi ih sa Šešeljevim radikalima.

Voditelj Aleksandar Stanković, koji se godinama ponaša kao da je ta emisija njegovo privatno vlasništvo, većinu je izgovorenih uvreda doslovno prešutio. Naravno, Hrvatsko novinarsko društvo nije reagiralo na takav neprofesionalizam koji se financira iz našeg džepa. No, tko se njima više može čuditi?!

Dosadašnja hrvatska ulizivačka politika, a koja traje gotovo dva desetljeća, dovela je Hrvatsku u poziciju da nam o demokraciji i ljudskim pravima pametuju komunisti koji još žive na otetoj imovini hrvatskih domoljuba predstavljajući se kao antifašisti. Da se politička vodstva doslovno srame odati počast na mjestima stravičnih zločina nad Hrvatima jer se boje Pupovčevih ucjena i Vučićevog lamentiranja.

A oni nam istodobno svakodnevno serviraju hrpu laži o Jasenovcu i tako  opravdavaju velikosrpska divljaštva u Hrvatskoj tijekom Domovinskog rata. Hrvatska to ne bi trebala trpjeti nego napokon razriješiti pitanje Jasenovca na način da se konačno dozna ime i prezime svake žrtve bez obzira na njenu nacionalnu pripadnost. Ali i imena onih koji su počinili zločin u Jasenovcu. Ali za to treba imati političke hrabrosti i domoljublja.

I snage da netko napokon jasno kaže da Srbija nema nikakvo pravo manipulirati nedužnim žrtvama Jasenovca i koristi ih za svoje jeftine i ofucane fore o nekakvoj njihovoj tobožnjoj ugroženosti u Hrvatskoj. Jer jedina je istina da službena Srbija čiju okosnicu i aktualno političko vodstvo čine deklarirani četnici, nije odustala od velikosrpske politike.

Isto tako svima onima koji nedužne žrtve bilo kakvih totalitarnih režima dijele na „naše i njihove“ treba jasno reći da nisu ništa bolji od krvnika koji su na najgore načine smaknuli te nedužne žrtve. Ako branimo princip, onda nema druge mogućnosti!

Silvana Oruč Ivoš/Hrvatsko slovo

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Pero Kovačević: Sretan ti 27. rođendan Hrvatska vojsko!

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Boris Kovacev / CROPIX

Hrvatska vojska odnosno oružane snage Republike Hrvatske 28. svibnja slave svoj 27. rođendan.

Kao aktivni sudionik ustrojavanja obrambenog sustava Republike Hrvatske i stvaranja Hrvatske vojske prisjetit ću nas kako je stvarana Hrvatske vojska.

Sudjelovati u tom procesu mi je bila istinska čast i ponos, biti dio tima pokojnog predsjednika Franje Tuđmana, ministra Gojka Šuška, generala Janka Bobetka i Zvonimira Červenka i drugih .

Naime, 28. svibnja 1991. godine, na stadionu Zagreba u Kranjčevićevoj ulici u Zagrebu, prvi put u javnosti su predstavljene prve postrojbe Zbora narodne garde. Zbog toga se 28. svibnja obilježava Danom oružanih snaga RH.

Hrvatska vojska, kao i cjelokupni obrambeni sustav stvarani su zapravo iz ničega, u posebno složenim ratnim okolnostima. Tada je istodobno trebalo zaustavljati neprijateljsku agresiju i od samog početka ustrojavati vlastitu oružanu silu pripravnu za borbu protiv svih onih koji su nasrnuli na Hrvatsku. Mnogi su se problemi rješavali u ”hodu”. Ali, drugog izbora nije bilo.

Istodobno s odlučnom obranom i borbom za međunarodno priznanje, postupno su stvarani elementi obrambenog ustroja i sustava. Ova, nimalo laka zadaća se ostvarivala kontinuiranim procesom u kojem se uvjetno može razlikovati nekoliko faza-razdoblja.

U prvoj fazi, obrana se organizirala unutar policijskog sustava i provodila legalnim djelatnim i pričuvnim snagama MUP-a. Postrojbe MUP-a su ujedno i prve obrambene postrojbe Hrvatske. To je bilo i jedino moguće rješenje, dovijajući se takvoj mogućnosti u tadašnjim ustavopravnim okvirima u kojima se nalazila Hrvatska.

U drugoj fazi potpuno je jasno da se samostalnost Hrvatske ne može obraniti bez borbe, što je značilo da Hrvatska mora odlučno i neodložno započeti sa stvaranjem svoje oružane sile i cjelovitog obrambenog sustava.

Pitanje koje je i dalje predstavljalo prepreku, bilo je na koji način sustavu obrane i Hrvatskoj vojsci dati potrebni legalitet- pravnu osnovu. Rješenje je i dalje bilo u okvirima MUP-a i policijskih snaga, i to donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o unutarnjim poslovima, 17. travnja 1991. godine.

Tim se izmjenama djelatnost unutarnjih poslova proširuje i na provedbu obrambenih zadaća, te se unutar policijskih snaga Odlukom o ustrojstvu Zbora narodne garde, koju je donio predsjednik Republike 20. travnja 1991. godine, ustrojavaju i prve postrojbe Zbora narodne garde.

Te postrojbe ustrojene su kao profesionalne oružane postrojbe s vojnim ustrojstvom za provedbu obrambenih i redarstvenih zadaća. Formalno su ustrojene unutar policijskog sustava, ali pod Zapovjedništvom Zbora narodne garde koje je bilo u sastavu Ministarstva obrane.

Prve brigade Zbora narodne garde službeno su osnovane u razdoblju od 10. do 15. svibnja 1991. godine, a Zapovjedništvo Zbora narodne garde osnovano je 21. travnja 1991. godine.

Postrojbe Zbora narodne garde bile su ustrojene većinom od pripadnika policije za posebne namjene i dragovoljaca, koji su tada postali i prvi profesionalni vojnici Hrvatske vojske. Na taj način postrojbe Zbora narodne garde postale su jezgra i prvi početak Hrvatske vojske.

Prve postrojbe Zbora narodne garde su 28. svibnja 1991. godine u Zagrebu, prvi put predstavljene javnosti. U proljeće 1991. godine započinje i samoorganiziranje hrvatskog naroda i ostalih građana Hrvatske za obranu u dobrovoljačke postrojbe Narodne zaštite, koje su službeno ustrojene Odlukom tadašnjeg Vrhovnog vijeća od 30. lipnja 1991. godine.

Treću fazu u stvaranju i razvoju Hrvatske vojske čini razdoblje usvajanja Zakona o obrani, 26. lipnja 1991. godine. Time su konačno stvorene pravne osnove za ustrojavanje Hrvatske vojske i obrambenog sustava.

U srpnju 1991. godine, radi bolje organizacije obrane, koordinacije snaga koje su u njoj sudjelovale te učinkovitog vođenja i zapovijedanja, osnivaju se Republički, regionalni i općinski krizni štabovi.

Dana 17.kolovoza 1991. predsjednik Republike donosi temeljne dokumente za povezivanje elmenata obrambenog ustroja Hrvatske:

• Plan obrane RH;
• Plan uporabe oružanih snaga RH i
• Plan osvajanja vojarni tzv „JNA“

Agresija na Hrvatsku sve je više eskalirala i prerasla u otvoreni rat protiv Hrvatske svim sredstvima,a Hrvatska vojska stasa u respektabilnu oružanu silu i razvija sve tri grane: Kopnenu vojsku, Hrvatsku ratnu mornaricu i Hrvatsko zrakoplovstvo i protuzračnu obranu.

Četvrta faza u razvoju Hrvatske vojske i obrambenog sustava je intezivna i ubrzana poduka svih njezinih pripadnika i postrojbi za oslobađanje privremeno okupiranih područja i izvođenje oslobodilačkih vojno-redarstvenih akcija: Bljesak, Oluja , Južni potez, Maestral…

Učinkovitost obrambenog sustava na najbolji način potvrđuje vrijeme trajanja oslobodilačkih operacija: ”Bljesak” – 36 sati, ”Oluja”-84 sata. To su ujedno bile i najveće operacije Hrvatske vojske. U operaciji”Oluja” sudjelovalo je 138 500 pripadnika HV, MUP-a i HVO .

Sretan ti 27. rođendan.

 

Pero Kovačević

Promaknuća, odlikovanja i pohvale u prigodi Dana Oružanih snaga RH

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Dolinom Neretve se brzo prodre do hrvatske jadranske obale

Objavljeno

na

Objavio

Bošnjački prijedlog izbornoga zakona nije škodljiv za hrvatske interese i opstanak hrvatskoga naroda pod uvjetom da on bude primjenjiv na teritoriju hrvatske federalne jedinice, koja treba biti jednakopravna Republici Srpskoj i neosmanskoj zemljici, koju priželjkuju Bošnjaci. Zašto im to, kad već ne će Zapad, ne bi priuštili hercegbosanski Hrvati!?

Mnogo je vremena, dobre volje i partnerskih riječi utrošeno u beznadni pokušaj oživotvorenja bošnjačko-hrvatskoga partnerstva u Federaciji, ali i u cjelokupnim bošnjačko-hrvatskim odnošajima.

Uzalud su bila sva hrvatska popuštanj premda je i nakon krvavoga bošnjačko-hrvatskoga sukoba u znatnom je dijelu hrvatskoga naroda, ako ne svjesno, onda sigurno podsvjesno tinjala nada u partnerski odnos s bošnjačkom stranom.

Jačanje Erdoganove Turske i promoviranje političkoga neoosmanizma potpirila je nikad ugaslu svijest i osjećaj poturčenjaka o zajedničkoj civilizacijskoj, ali i nacionalnoj pripadnosti turskoj naciji.

Nedavni Erdoganov posjet Sarajevu te njegovo sultansko obraćanje stranačkim pristašama i bošnjačkoj javnosti jasno su potvrdila stajališta Ankare kako u BiH, unatoč ustavnoj odredbi, ne vidi nikakvih Hrvata, nego samo Bošnjake i Srbe.
Taj drski osmanski potez dodatno je potvrdio sumnju to kako je novi Sulejman, poput svojih osmanskih predaka, nedavno u Ankari tijekom službenoga posjeta hrvatske predsjednicu s Porte jednostavno potjerao Kolindu Grabar Kitarović, koja je došla moliti pomoć sultana za poboljšanje statusa hercegbosanskih Hrvata.

Kako bi ubrzao proces osmanizacije bosanskohercegovačkoga prostora, očito je prije spektakularnoga posjeta Sarajevu, u dogovoru s bošnjačkom politikom pojačao migrantski pritisak na tu krhku zemljicu, što je bošnjačkoj strani poslužilo da transferom bliskoistočnih migranata u Mostar promijeni nacionalnu strukturu pučanstva u Hercegovini.Dugoročno bi to, u slučaju masovne podjele azila, bošnjačkoj politici omogućilo da preuzme vlast u Mostaru, a onda i cijeloj Hercegovini.

Kratkoročno migrantski kamp u Mostaru svojevrsna je mirnodopska “vojarna” za sustavno destabiliziranje hrvatskoga juga, jer dolinom Neretve se vrlo brzo može prodrijeti do hrvatske jadranske obale, odnosno područja Europske unije.
Manje je važna ova europska dimenzija problema jer hrvatsko gospodarstvo znatnim dijelom počiva turističkoj industriji, koju svaki radikalniji pokret može dugoročno destabilizirati.

Srpska pak strana u Bosni Hercegovini formalno je zaštićena entitetskom granicom, vlastitim redarstvom te cjelokupnim državnim aparatom Republike Srprske.

Osim vlastitih snaga srpsku državotvorinu u BiH gospodarski i politički snažno podupiru Srbija i Ruska Federacija. Američka pasivnost i posvemašnja nesnalažljivost europskih zemalja pretvorili su područje BiH u poligon za sučeljavanje ruskih i turskih probitaka.

Ravnodušnost američkoga veleoposlanstva u Sarajevu prema odluci Ustavnoga suda da se zbog nejednakopravnosti Hrvata izmijeni izborni zakon, što su ga svojedobno nasilno nametnuli Inzkovi politički predšasnici na tronu visokoga predstavnika te lutanja europskih politika, od one njemačkoga upravitelja Mostara Hansa Koschnicka pa sve britanskoga komandosa Paddyja Ashdowna doveli su na kraju u pitanje i sam utjecaj Zapada na čelu s SAD-om u BiH.
Odgovor na pitanje što je, osim kolektivnoga napuštanja Bosne i Hercegovine ostalo hercegbosanskim Hrvatima znatnim dijelom ne leži u odlukama hrvatskih političara.

Bez obzira na pripremljene varijante političkoga nastupa u izborno i poslijeizborno vrijeme, hrvatska politika bi unatoč potrošenim rokovima na kraju ipak trebala prihvatiti možebitne izmjene izbornoga zakona.

Bošnjačka politička strategija nikad ne će pristati na povratak Daytonskim odredbama izbornoga zakona pa Hrvatima ne preostaje ništa drugo nego da prihvate bošnjački prijedlog izmjena tog zakona.

Bošnjački prijedlog izbornoga zakona nije škodljiv za hrvatske interese i opstanak hrvatskoga naroda pod uvjetom da on bude primjenjiv na teritoriju hrvatske federalne jedinice, koja treba biti jednakopravna Republici Srpskoj i neosmanskoj zemljici, koju priželjkuju Bošnjaci.

Zašto im to, kad već ne će Zapad, ne bi priuštili hecegbosanski Hrvati!?

Tako bi uz samostojnu hrvatsku Herceg-Bosnu, anadolski sulatn dobio komad zemljice u Europi, a ruski car komad državotvorine s koje se može mirno nadzirati istočna obala Jadrana.

Ivan Svićušić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari

No Recent Comments Found