Pratite nas

Kolumne

Silvana Oruč Ivoš: Istanbulska konvencija štiti žene tako što ih dokida

Objavljeno

na

Famozna Istanbulska konvencija Vijeća Europe, o čijoj se ratifikaciji u Hrvatskoj, ozbiljno razmišlja u sebi ima jednu izrazitu nelogičnost. Naime, njeno se usvajanje opravdava time da je riječ o prvom pravno obvezujućem i sveobuhvatnom međunarodnom mehanizmu borbe protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji.

Istodobno, ta Konvencija koja štiti žene dokida termin spola. Umjesto spola, Istanbulska konvencija uvodi koncept roda koji je uvjetovan kulturološki i koji zapravo nema veze s biološkim karakteristikama.

Čemu onda uopće donositi Konvenciju čiji je, kako tvrde, prvi cilj zaštititi žene od nasilja, kad se istim dokumentom briše pojam žene kao spola?!

Iako je u Europskom parlamentu Istanbulska konvencija nedavno usvojena i to s popriličnim brojem glasova, pitanje je hoće li je i kako ratificirati zakonodavstva država članica Europske unije. Naime, brojne države članice već su izrazile skepsu prema takvom dokumentu navodeći da postojećim zakonima u svojim državama već štite žene žrtve nasilja. Jedna od njih je i Njemačka koja je odbila ratifikaciju Istanbulske konvencije s obrazloženjem da su sve te norme uključene u njihove antidiskriminacijske zakone, pa i u sam Ustav.

U Hrvatskoj se mogu čuti slične kritike. Dakako, nitko među kritičarima ne spori da u jednoj državi mora biti zavedena nulta stopa tolerancije kad je u pitanju nasilje nad ženama i nasilje općenito. Istanbulska konvencija uspostavlja standarde zaštite žrtava nasilja kao što su dostupnosti centara za pomoć, telefonske linije za pomoć žrtvama nasilja, te jamče kazneni progon počinitelja svih oblika nasilja. No, Hrvatska već deset godina sve to ima u svom zakonodavstvu, u tzv. antidiskriminacijskom zakonu, kao i u Ustavu.

Ostali zakoni i pravilnici postupanja u slučaju obiteljskog nasilja do detalja razrađuju sve moguće situacije, od postupanja policije kada primi poziv do eventualnog smještanja u sigurnu kuću žrtve, udaljavanja nasilnika u obitelji, te jasne sudske kazne. No, ono gdje Hrvatska pada, pitanje je primjene svega toga. Nažalost, kada se dogodi najgore i kada se višegodišnje ili dulje zlostavljanje žene završi na najgori mogući način, njenom smrću, redovito čitamo kako je nasilnik već bio priveden, ali je pušten. Nerijetko, kada žena prijavi nasilnika, i sama zaradi prekršajnu prijavu zbog remećenja javnog reda i mira ili slično. Dakle, unatoč zakonima koji su daleko razrađeniji nego što to propisuje Istanbulska konvencija u praksi imamo katastrofalnu situaciju. Odnosno, slučaj da vrlo često svi koji bi u određenom lancu bili dužni i sposobni prepoznati i razlikovati žrtvu od nasilnika, to nisu u stanju. Ili to ne žele napraviti. A to ne može popraviti nikakva konvencija. Pa ni ova Istanbulska.

No Istanbulska se konvencija na meti kritika nije našla zbog toga već zbog njenih skrivenih namjera. Jer ako joj je zaista cilj zaštititi žene žrtve nasilja, čemu im istodobno dokidati pravo da budu žene. Konvencija je duboko ušla na sklizak teren svjetonazorskih pitanja i opravdano i nužno je sumnjati u njene prave ciljeve. Čemu nametanje tzv. rodne ideologije kao standarda?! Naime, Istanbulska konvencija sadrži definiciju pojma „rod“ koja unosi nesuglasje između čovjekova spola kao spola i društvene dimenzije spola, jer polazi od teze da su spol i njegova društvena dimenzija dvije odvojene i nepovezane stvarnosti, za što nema nikakva utemeljenja u znanosti, kao ni u realnosti nego isključivo proizlazi iz nametnute tzv. rodne ideologije.

Preneseno na svakodnevni rječnik, djecu ne određuje njihov spol, već će postati ono u što ih se usmjeri, ovisno ono kako ih se odgaja. I laiku je apsolutno jasno da je riječ o znanstveno potpuno nepotvrđenoj teoriji. Odnosno o čistom šarlatanstvu koje nema veze sa zdravom pameću i koje za cilj ima sasvim nešto drugo. No, kada bi se ta nadrirodna ideologija primjenjivala u praksi, to bi za sobom povuklo niz problematičnih i opasnih posljedica. Jedna od njih je i ograničavanje primarne uloge roditelja u odgoju i odlučivanju o obrazovanju vlastite djece u skladu sa svojim vjerskim i drugim uvjerenjima. Sasvim sigurno došlo bi i do ugrožavanja vjerskih sloboda i vrlo vjerojatno stigmatiziranjem vjerskih zajednica zbog njihova tumačenja nauka koje se razlikuje od rodne ideologije.

I konačno, i samo obrazovanje bi moralo pretrpjeti ozbiljne izmjene. Kada se svemu doda i još jedna odredba Istanbulske konvencije da je abortus isključivo pravo žene na svoje tijelo, a ne duboko etičko i moralno pitanje, odnosno odluka o životu i smrti drugog bića, jasno je da je riječ isključivo o nametanju ideologije.

Silvana Oruč Ivoš/Hrvatsko Slovo

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

‘Nasrtaj izvršne vlasti na zakonodavnu!’

Objavljeno

na

Objavio

Benjamin Tolić: Grički event

Bio je to zapravo šupalj događaj, tzv. „event“. Ali izvanredan. Uživo nam je prikazao tvorni nasrtaj izvršne vlasti na zakonodavnu! I to – gdje? U Hrvatskomu [državnom] saboru!

Događaj je, tvrde promatrači ogrezli u triglavsko-kajmakčalansku kulturu, snažno potresao hrvatsku političku javnost, možda i snažnije nego što je pojava međunožja Jelene Karleuše na Međumrežju uzdrmala javnost „vasceloga Zapadnog Balkana“. I odmah dodaju da je gospođa Karleuša nemilu sliku utjerala u laž neoborivim argumentom: „Ja na tom mjestu imam – madež.“

Usporedba jamačno nije po vašem ukusu. Nije ni po mojemu, ali – svakoj budali njezino veselje! A što se zapravo na Griču zbilo? Budući da su to s različitih gledišta podrobno i sočno opisali daroviti javni radnici u visokonakladnim glasilima, moja će neznatnost ovdje izložiti samo okosnicu zbivanja.

Na početku proljetnoga zasjedanja Hrvatskoga [državnog] sabora, na tzv. Aktualnom prijepodnevu, SDP-ovi su [narodni] zastupnici Franko Vidović i Gordan Maras djetinjastim igrokazom s modelima aviona izvrgli ruglu predsjednika Vlade Andreja Plenkovića i ministra obrane Damira Krstičevića zbog propale kupnje izraelskih aviona F–16 Barak. Plenkovića nisu uzbudili, a Krstičevića su rasrdili do suza.

Zatim je Mostov [narodni] zastupnik Nikola Grmoja Plenkoviću uputio pitanje: “Srbija je otvorila nova poglavlja u pregovorima s EU i Hrvatska po tom pitanju nije ništa učinila iako Srbija ne ispunjava preuzeta mjerila iz poglavlja 23. o pristupanju EU. Vaša ministrica Pejčinović Burić, koja sjedi do vas, krši odluku Vlade i ne saziva Povjerenstvo, a naši logoraši sami bez ikakve pomoći dižu tužbe protiv Srbije. Isto tako, Srbija skriva informacije o nestalima. Možda imamo nekakve koristi od toga; čuo sam da je kolegica Vesna Pusić rekla da ministrica ima velike šanse za glavnu tajnicu Vijeća Europe. Je li to možda znači da, osim podrškeove Plenković-Vrdoljak-Pupovac-Saucha Vlade, ima i podršku Srbije, budući da radi sustavno za srbijanske interese?”

Plenković je „iskočio iz kože“. Zapodjenuo je žestok verbalni okršaj s Grmojom, ali je predsjednik Sabora Gordan Jandroković iznenada proglasio stanku i tako prekinuo raspru. To međutim nije ugasilo ratničke strasti. Upravo suprotno, one su se tako rasplamsale te su i „slabokrvnoga“ Plenkovića povukle u zastupnički „boj žaba i miševa“. Uglađeni je eurohrvat krenuo u fizički obračun s izazivačem Grmojom, ali ga je. mirotvorno mu stavši na put, u tomu spriječio plećati Mostov [narodni] zastupnik Miro Bulj.

To je dakle događaj koji se nije dogodio. Oko njega je nastala medijska epopeja koja se već tjedan dana iscrpljuje u tumačenju protagonističkih motiva i ocjenjivanju njihovih postupaka, nastojeći gurnuti u zaborav krajnji smisao Grmojina pitanja. Ali taj je smisao posve razotkrio sam Plenković rekavši u naknadnom tumačenju svoga izgreda da je htio opovrgnuti javnu sliku (tzv. image) veleizdajnika koju mu nameće Grmoja. A budući da u Hrvatskoj, kako u Abendblattu propovijeda Tomislav Krasnec, „naprosto nema političkog vođe kojemu hrvatski suverenitet nije na prvom mjestu“, Plenkovićev je izgred, kazuje globalistička logika, ne samo razumljiv, nego i duboko opravdan.

Tu se međutim nameću ozbiljna pitanja. Ponajprije: Što je izdaja? Izdaja je, jednostavno rečeno, prelazak na protivničku stranu. Čovjek može štošta izdati. Može izdati obitelj, tvrtku, udrugu, ideju, sebe sama. Kraljica je svih izdaja – veleizdaja. To je pak izdaja naroda i države ili, u međudržavnim odnošajima, prelazak na neprijateljsku stranu.

Veleizdaja je najveći politički zločin. Stoga nije čudno što pristojan javni govor izbjegava porabu riječi koja tu stvar označuje, a hrvatsko pravosuđe – hotice ili nehotice –previđa i samu stvar, jer dosad nikomu nije sudilo za zločin veleizdaje.

Odatle izviru velike teškoće u imenovanju tih stvari.

Ako je riječ „veleizdaja“ tabu, kako ćete – primjera radi – nazvati Mesićevo lažno svjedočenje protiv Hrvatske na Haaškomu sudu? Je li to samo krivokletstvo, kako napisa Miroslav Tuđman u knjizi „Vrijeme Krivokletnika“ (Zagreb, 2006.)? Kako ćete nazvati Sanaderove i Šeksove kultove Carle del Ponte i Milorada Pupovca? Kako ćete nazvati savjetničku službu Marije Pejčinović Burić srpskoj vladi Ivice Dačića? Kako ćete nazvati božićna hodočašća hrvatske državne vlasti k Pupovcu? Kako ćete označiti Plenkovićevu pouku vukovarskom gradonačelniku Ivanu Penavi da je suradnja sa srpskom zajednicom u Hrvatskoj „strateški interes“ Hrvatske demokratske zajednice?

Ako se i nađu lažna imena, ona sigurno ne će nimalo uzdrmati ontičku postojanost istine.

Možda se komu čini da je nevažno kako što zovemo, taj može za svjedokinju pozvati pučku poslovicu: Zovi me loncem, ne udri me kolcem. Meni je bliža misao drevnoga kineskog mudraca Konfucija: „Nazovite okruglu zdjelu okruglom, a uglatu uglatom. Inače će vam propasti država.“

A što može Plenković protiv javne slike kakvu mu „pitura“ [narodni] zastupnik Grmoja? Kako će tu sliku utjerati u laž? Ne znam. Vidjet ćemo. Ali čini mi se da Plenković nigdje nema „madež“.

Benjamin Tolić/Hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Nije mi jasno upravlja li Katoličkom crkvom papa Franjo ili filantrop George Soros?

Objavljeno

na

Objavio

Papin dokument o prihvatu migranata čista je zlouporaba Evanđelja u političke svrhe. On ruši temeljnu granicu koju je Isus postavio: “Dajte Bogu Božje, a caru carevo”

Što se humane dimenzije migracija tiče, tu nitko nema dileme, čovjeku u nevolji, pogibelji, treba pružiti srce i ruku bez obzira na naciju, rasu, boju kože ili vjeru. No migracije imaju i pravni, (geo)politički, pravni, pa i sigurnosni aspekt.

Razne nevladine udruge već godinama rade dar-mar na Mediteranu, proizvode politički i sigurnosni kaos kršeći pravila i zakone.

Tako su dvije njemačke nevladine udruge doslovno ukrale ispred nosa libijske obalne straže pedesetak ljudi, strpali ih na svoje brodove i krenuli put Italije.

Nažalost, na njihovim brodovima, koje ni Italija ni Malta ne žele primiti, ima male djece i žena uz pomoć kojih ova NGO mafija, mahom financirana od “financijskog terorista”, kako su ga nazvali Kinezi, Georgea Sorosa, emocionalno reketari zapadne države i vlade, zapravo savjest svih nas.

Tako da u prvom planu nije problem bezakonja, protuzakonitih djelatnosti, bilo da se radi o trgovcima ljudima, bilo da se radi o rečenim nevladinim udrugama koje potiču bezakonje, već “humanitarna dimenzija”.

Nova talijanska Vlada stala im je na kraj u ovom ratu između “humanitaraca i filantropa” i ljudi, političara koji traže vladavinu prava, poštovanje pravila i procedura pri migracijama, koje mazohistički Zapad naziva “populistima”, “ksenofobima”, “nacionalistima” i masom drugih etiketa.

Na stranu “humanitaraca i filantropa” sorosevske matrice žestoko se svrstala Sveta Stolica na čelu s papom Franjom koji je baš u slučaju ova dva broda koja Italija i Malta ne žele primiti ponovno prozvao “bešćutni Zapad” da hitno dozvole uplovljavanje brodova s pedesetak migranata bez obzira na to što se radi o protuzakonitoj djelatnosti.

Koliko je papi Franji stalo do migranata iz islamskog svijeta koji protuzakonito i bez ugroze rata ili slične nevolje navaljuju na europske granice, svjedoči i jedan medijski potpuno ignorirani događaj.

Koncem prošle godine u Vatikanu, u organizaciji Odjela za izbjeglice i prognanike Dikasterija za promicanje cjelovitog ljudskog razvoja, koji osobno vodi papa Franjo, organiziran je skup pod naslovom Ksenofobija, rasizam, populistički nacionalizam u kontekstu globalne migracije.

U završnom dokumentu ovaj Franjin Dikasterij žestokim je riječima napao “idolatriju granica” i kršćane koji pristaju na vladavinu prava kaljajući time svoje kršćansko ime, jer granice vlastitih država uzdižu iznad Isusove zapovijedi ljubavi.

Cijeli dokument je radikalniji od Marakeškog sporazuma, vrlo površan, bez razlikovanja, moralizatorski te zagovara bezuvjetni prihvat svih migranata bez obzira jesu li zakoniti ili nezakoniti, a sve drugo proglašava ksenofobijom, rasizmom, nacionalističkim populizmom.

Na audijenciji kod pape Franje nakon tri dana rada podtajnik ovog Franjina Dikasterija pater Fabio Baggio dužnost svih kršćana sažeo je, kada su posrijedi (i)legalne migracije muslimana u Europu, u četiri riječi: “Prihvatiti, zaštititi, promicati, integrirati.”

Osim što ovaj dokument i skup ima sve elemente anarhističkog bezumlja, on je čista zlouporaba Evanđelja i Isusa u političke svrhe. Evanđelje ni sam Isus nije zamislio kao politički program i matricu, to je svojstveno Kur’anu i islamu, gdje nema razlike između religioznog i svjetovnog po pitanju “kompetencija”.

Zapovijed ljubavi prema bližnjem Isus nije zamislio kao imigracijsku politiku, to je u nadležnosti svjetovnih država i njihovih parlamenata.

Stoga, kada je “idolatrija granica” u pitanju, ovaj dokument je srušio temeljnu granicu koju je Isus postavio a glasi: “Dajte Bogu Božje, a caru carevo”, jer “moje kraljevstvo nije od ovoga svijeta”.

Evanđelje je poruka spasenja, a ne neki humanitarističko-politički manifest. Ovakvom politizacijom evanđelja i horizontalizacijom kršćanstva papa Franjo upleće se kao vjerski poglavar u unutarnja pitanja sekularnih, suverenih država, u ovom slučaju Italije i Malte, kao i pritiskom na Bruxelles, kako će iste države regulirati vlastiti pravni i granični režim.

K tome, s gorčinom i tugom valja konstatirati da Katolička crkva pod papom Franjom reducira svoju misiju na humanitarizam, a evanđeoski navještaj na političko oslobođenje, sve viđeno kod latinskoameričke teologije oslobođenja.

Takva Crkva, svedena na nekog podizvođača globalne etike, zapravo postaje beskorisna, jedna među mnoštvom humanitarnih udruga.

No taj humanitarizam je lažan, pa i opasan za same migrante. To kaže jezik brojki. Prije dolaska na vlast u Italiji ove “rasističke, ksenofobne, nacionalističke i populističke” Salvinijeve vlasti, ovo su službeni podaci Visokog komesarijata za izbjeglice, zbog vabljenja raznih nevladinih udruga i humanista te filantropa na Mediteranu je broj smrtno stradalih osoba, migranata bio 2872.

Nakon što su Salvinijevi rasisti i ksenofobi došli na vlast i promijenili pravila što se tiče ilegalnih (napominjem: ilegalnih) migracija i uplovljavanja, taj broj je spao na tisuću.

Dakle, krenuvši u borbu protiv trgovaca ljudima i “humanitarnih” nevladinih udruga, spašeno je gotovo dvije tisuće života, i to inzistiranjem na zakonu i procedurama, što bi, sigurno, i Isusu bilo drago čuti, jer su ilegalni migranti u velikom postotku s ekonomskim motivima, u lovu na blagodati europske socijalne države, bili obeshrabreni u toj ilegalnoj raboti koja je ujedno prijetnja sigurnosti državama Europe.

Italija nipošto nije ksenofobna zemlja jer je u njoj već sada četiri milijuna imigranata, mahom iz Afrike, koji su u Italiju zadnjih desetljeća legalno došli i tu žive i rade.

Unatoč tome državni tajnik Svete Stolice kardinal Parolin poručio je pred Božić talijanskim vlastima kako je “migriranje (ljudsko) pravo” dok, s druge strane, za države, poput Italije, ne postoji “pravo na neprihvaćanje”.

No ova politika Vatikana prema (ilegalnim) migrantima, u ogromnoj većini iz islamskih zemalja, ima i dimenziju farse. Tako je spomenuti dokument Franjina Dikasterija u tu svrhu posebno naglasio važnost “instituta azila” za sve one koji bježe od rata ili (smrtnih) pogibelji.

Farsa je u sljedećem. U Pakistanu, zemlji u kojoj nema rata, iz koje horde ilegalnih migranata muslimana bez dokumenata kucaju na granice Europe, jedna katolkinja, kršćanka Asia Bibi, prije deset godina lažno je bila optužena za blasfemiju, da je uvrijedila proroka Muhameda, deset godina je trunula u zatvoru i nakon što je odbila obratiti se na islam, osuđena je na smrt. Pošto ju je Vrhovni sud oslobodio, izbile su demonstracije i rulja je na ulicama Islamabada tražila da je ipak ubiju.

U Pakistanu je četiri milijuna kršćana koji svaki dan trpe torture, brani im se sloboda vjeroispovijesti, suprug i djeca Asie Bibi također se skrivaju jer ih žele ubiti.

Tražili su azil u Europi, ali ništa, Velika Britanija, u kojoj u Londonu stoluje gradonačelnik po ocu i majci Pakistanac, odbila im je dati azil kako ne bi potaknuli vjerske nerede i bijes među britanskim muslimanima. Muk cijelog Zapada.

No kada dođe Pakistanac u EU, dovoljno je da proda fintu da je homić i da će ga u Pakistanu kamenovati, eto ti azila, stana, novca i svih blagodati europske socijalne države.

Kada su već EUropske države odbile dati azil obitelji katolkinje Asie Bibi, izvan svake sumnje da će Vatikan, koji “potiče instituciju azila za sve koji su u smrtnoj opasnosti”, ovoj katoličkoj obitelji u smrtnoj pogibelji pružiti ruku.

Onda je za mnoge katolike, uključujući moju malenkost, nastupio šok. Kako je donijela agencija SIR (agencija talijanske biskupske konferencije!!!) broj dva Crkve pod vladavinom pape Franje, spomenuti kardinal Parolin, na upit novinara o sudbini Asie Bibi i njezine obitelji izjavio je kako po tom pitanju “ne postoji nikakva diplomatska aktivnost Svete Stolice” i potom sve ostavio u šoku rekavši:

“Slučaj Asie Bibi je unutarnje pitanje Pakistana.” Drugi čovjek Katoličke crkve, kardinal Parolin, tvrdi, dakle, da je sudbina žene koja je zbog svoje katoličke vjere osuđena na smrt, kao i njene katoličke obitelji, “interna stvar Pakistana”, i to, pustimo sada crkvene dokumente o svetosti života, sedamdeset godina od Opće deklaracije o ljudskim pravima, koja jasno kaže da teška kršenja ljudskih prava nikako nisu interna stvar bilo koje države ili režima, već pozivaju na akciju sve ljude, sve narode i države.

Licemjerni aspekt aktualne vatikanske nomenklature sastoji se i u sljedećem nadrealističkom paradoksu: dok Vatikan ne želi uznemiravati islamske režime u kojem su ugrožena temeljna ljudska prava (vjerskih) manjina, pri čemu je pravo na život upravo to, isti taj Vatikan ustaje protiv “idolatrije granica” i osporava pravo slobodnim i demokratskim državama da vrše svoju temeljnu funkciju, kontrolu vlastitih granica, štićenje vladavine prava, te suvereno pravo odlučivanja o modalitetima vlastite (i)imigracijske politike.

Nevjerojatno je da Katolička crkva pod papom Franjom, inače katolikom, ima dvostruke kriterije za ilegalne migrante tražitelje azila, i katolike tražitelje azila u smrtnoj opasnosti u istim tim državama iz kojih migranti dolaze!

Osobno, što se moje Crkve tiče, više ništa nije jasno, kuda ide i što je ona pod ovim papom. Zapravo, nije mi jasno upravlja li Katoličkom crkvom papa Franjo ili filantrop George Soros? Možda obojica…

Ivica Šola / Globus

 

Ivica Šola: Zapad je infantilna, kretenska kultura

 

 

 

Višnja Starešina: Problem s migrantima pred eskalacijom, a Hrvatska okreće glavu

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari