Pratite nas

Kolumne

Silvana Oruč Ivoš: Istanbulska konvencija štiti žene tako što ih dokida

Objavljeno

na

Famozna Istanbulska konvencija Vijeća Europe, o čijoj se ratifikaciji u Hrvatskoj, ozbiljno razmišlja u sebi ima jednu izrazitu nelogičnost. Naime, njeno se usvajanje opravdava time da je riječ o prvom pravno obvezujućem i sveobuhvatnom međunarodnom mehanizmu borbe protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji.

Istodobno, ta Konvencija koja štiti žene dokida termin spola. Umjesto spola, Istanbulska konvencija uvodi koncept roda koji je uvjetovan kulturološki i koji zapravo nema veze s biološkim karakteristikama.

Čemu onda uopće donositi Konvenciju čiji je, kako tvrde, prvi cilj zaštititi žene od nasilja, kad se istim dokumentom briše pojam žene kao spola?!

Iako je u Europskom parlamentu Istanbulska konvencija nedavno usvojena i to s popriličnim brojem glasova, pitanje je hoće li je i kako ratificirati zakonodavstva država članica Europske unije. Naime, brojne države članice već su izrazile skepsu prema takvom dokumentu navodeći da postojećim zakonima u svojim državama već štite žene žrtve nasilja. Jedna od njih je i Njemačka koja je odbila ratifikaciju Istanbulske konvencije s obrazloženjem da su sve te norme uključene u njihove antidiskriminacijske zakone, pa i u sam Ustav.

U Hrvatskoj se mogu čuti slične kritike. Dakako, nitko među kritičarima ne spori da u jednoj državi mora biti zavedena nulta stopa tolerancije kad je u pitanju nasilje nad ženama i nasilje općenito. Istanbulska konvencija uspostavlja standarde zaštite žrtava nasilja kao što su dostupnosti centara za pomoć, telefonske linije za pomoć žrtvama nasilja, te jamče kazneni progon počinitelja svih oblika nasilja. No, Hrvatska već deset godina sve to ima u svom zakonodavstvu, u tzv. antidiskriminacijskom zakonu, kao i u Ustavu.

Ostali zakoni i pravilnici postupanja u slučaju obiteljskog nasilja do detalja razrađuju sve moguće situacije, od postupanja policije kada primi poziv do eventualnog smještanja u sigurnu kuću žrtve, udaljavanja nasilnika u obitelji, te jasne sudske kazne. No, ono gdje Hrvatska pada, pitanje je primjene svega toga. Nažalost, kada se dogodi najgore i kada se višegodišnje ili dulje zlostavljanje žene završi na najgori mogući način, njenom smrću, redovito čitamo kako je nasilnik već bio priveden, ali je pušten. Nerijetko, kada žena prijavi nasilnika, i sama zaradi prekršajnu prijavu zbog remećenja javnog reda i mira ili slično. Dakle, unatoč zakonima koji su daleko razrađeniji nego što to propisuje Istanbulska konvencija u praksi imamo katastrofalnu situaciju. Odnosno, slučaj da vrlo često svi koji bi u određenom lancu bili dužni i sposobni prepoznati i razlikovati žrtvu od nasilnika, to nisu u stanju. Ili to ne žele napraviti. A to ne može popraviti nikakva konvencija. Pa ni ova Istanbulska.

No Istanbulska se konvencija na meti kritika nije našla zbog toga već zbog njenih skrivenih namjera. Jer ako joj je zaista cilj zaštititi žene žrtve nasilja, čemu im istodobno dokidati pravo da budu žene. Konvencija je duboko ušla na sklizak teren svjetonazorskih pitanja i opravdano i nužno je sumnjati u njene prave ciljeve. Čemu nametanje tzv. rodne ideologije kao standarda?! Naime, Istanbulska konvencija sadrži definiciju pojma „rod“ koja unosi nesuglasje između čovjekova spola kao spola i društvene dimenzije spola, jer polazi od teze da su spol i njegova društvena dimenzija dvije odvojene i nepovezane stvarnosti, za što nema nikakva utemeljenja u znanosti, kao ni u realnosti nego isključivo proizlazi iz nametnute tzv. rodne ideologije.

Preneseno na svakodnevni rječnik, djecu ne određuje njihov spol, već će postati ono u što ih se usmjeri, ovisno ono kako ih se odgaja. I laiku je apsolutno jasno da je riječ o znanstveno potpuno nepotvrđenoj teoriji. Odnosno o čistom šarlatanstvu koje nema veze sa zdravom pameću i koje za cilj ima sasvim nešto drugo. No, kada bi se ta nadrirodna ideologija primjenjivala u praksi, to bi za sobom povuklo niz problematičnih i opasnih posljedica. Jedna od njih je i ograničavanje primarne uloge roditelja u odgoju i odlučivanju o obrazovanju vlastite djece u skladu sa svojim vjerskim i drugim uvjerenjima. Sasvim sigurno došlo bi i do ugrožavanja vjerskih sloboda i vrlo vjerojatno stigmatiziranjem vjerskih zajednica zbog njihova tumačenja nauka koje se razlikuje od rodne ideologije.

I konačno, i samo obrazovanje bi moralo pretrpjeti ozbiljne izmjene. Kada se svemu doda i još jedna odredba Istanbulske konvencije da je abortus isključivo pravo žene na svoje tijelo, a ne duboko etičko i moralno pitanje, odnosno odluka o životu i smrti drugog bića, jasno je da je riječ isključivo o nametanju ideologije.

Silvana Oruč Ivoš/Hrvatsko Slovo

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Umirovljenjem Mate Granića Predsjednica suvereno osvaja i drugi mandat

Objavljeno

na

Objavio

Devedesetih se godina, izuzev rata i stvaranja institucija, odvijalo masovno “prešaltavanje” (bivših?) komunista u demokrate i zagovornike tržišnog gospodarstva, višestranačja te ljudskih prava i sloboda.

Franjo Tuđman je, znajući da ne će moći državu stvoriti bez pomoći “lijevih”, prihvatio iste i, kako ispada, naivno provodio/zagovarao politiku pomirbe. Međutim, što “lijevi” misle o pomirbi pokazaše pokušajem puča Manolić-Mesić 1994. i nakon Tuđmanove smrti “trećejanuarskom” koalicijom te neoboljševičkom restauracijom pod Ivicom Račanom.

Jedini tko je mogao nastaviti Tuđmanovu politiku bijaše ni manje ni više nego njegov tadašnji savjetnik za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost, Ivić Pašalić, koji je 2000. godine doživio najveću hajku i linč što je jedan političar mogao doživjeti.

Isto tako, pomnom se raščlambom može zaključiti da je Tuđman zaista sprovodio suverenističku politiku, koliko su okolnosti omogućavale. Upravo je zato, napose u kriznim godinama, najvažnije ministarstvo bilo upravo ono vanjskih poslova, budući raspad velike države kao što je bila SFRJ nije nikad samo regionalno, već i svjetsko pitanje.

Najdugovječniji ministar vanjskih poslova otkako je samostalne Hrvatske je Mate Granić (28.05.1993. do 27.01.2000.). Iz toga nužno slijedi da Granić, neovisno što mi mislimo o njegovu svjetonazoru i odlukama ili uopće o njegovoj inteligenciji, ima jako dobre veze diljem svijeta, koje je stekao tijekom svoje ministarske karijere.

Stoga upravo u njemu treba tražiti razlog zašto je HDZ preuzeo Ivo Sanader, za kojega je navijala cjelokupna međunarodna zajednica, a ne Pašalić kao udžbenička žrtva masovnog „fake news-a“. Sanader je potekao iz Granićevog šinjela (uz potporu „mudrih“ glava poput Šeksa i Glavaša), odnosno iz ministarstva vanjskih poslova.

Nakon, epopeje s Jadrankom Kosor, mjestu predsjednika vlade ga je naslijedio Zoran Milanović, također iz MVEP-a. Pogledamo li današnju situaciju, vidimo da je Predsjednica Repzblike bivša ministrica (!) vanjskih poslova (17.2.2005. do 12.1.2008), kao i predsjednik Sabora Gordan Jandroković, isto tako bivši ministar vanjskih poslova (13.1.2008. do 23.12.2011), da ne spominjemo i Andreja Plenkovića, također odškolovanog u MVP.

Dakle, čelni ljudi HDZ-a nakon Tuđmanove smrti su beziznimno oni koji su karijeru započinjali i gradili u MVEP-u, kao i SDP-ov Zoran Milanović na dužnosti predsjednika vlade. Hrvatsku dakle, od 2003. vode diplomati i šegrti Mate Granića (HDZ), odnosno kadrovi u dobroj mjeri naslijeđeni od jugoslavenskog mu prethodnika Budimira Lončara (SDP/HNS).

Isto tako, promotrimo li ostale bivše ministre vanjskih poslova, nalazimo na zanimljiva imena od Tonina Picule, preko Miomira Žužula, do spomenutih trenutnih predsjednika Države i Sabora, pa onda Vesnu Pusić, Miru Kovača i Davora Ivu Stiera te trenutnu ministricu Mariju Pejčinović-Burić.

Isto tako, mora se naglasiti da je Grabar-Kitarović osvojila predsjednički mandat za vrijeme Karamarkova vodstva u HDZ-u, što znači da ne pripada Plenkovićevom miljeu, kao ni Miro Kovač koji, nakon ponovljenih izbora nije ostao na ministarskoj funkciji, ali odnedavno ni Stier, koji se, pak, spominju u kontekstu „oporbenjaka“ unutar vladajućeg HDZ-a.

Stvari, dakle, nisu crno-bijele, već očito postoji mnogo frakcija u samom MVEP-u, od 90-ih godina do danas, što se sve održava na vođenje države, ali i na političke odluke. Uzmimo samo primjer arbitraže sa Slovencima, kad se Hrvatska, za vrijeme Milanovića i Pusić, odlučila povući iz postupka, što je, doduše rijedak, ali potez usmjeren očuvanju nacionalnih interesa, iako mu to nije glavni povod.

Čini se da se frakcionaštvo unutar MVEP-a stvara s obzirom na to komu su pojedinci ili skupine ljudi bliske, od Srbije pa do velikih sila, od SAD-a, Njemačke/Francuske (EU) ili Rusije, te odnedavno Turske i Kine.

Na stranu s komunističkim prebjezima u HDZ-u ili SDP-u, čini se da ključ za stvaranje državne politike usmjerene očuvanju hrvatskih nacionalnih interesa nije u lustraciji bivših udbaša i doušnika (iako ne bi odmoglo), već u odstranjivanju raznovrsnih kadrova koji služe vlastitim interesima i izvanjskim središtima moći.

Utjelovljenje svega toga, ako govorimo o načelno „hrvatskoj“ opciji (za razliku od jugoslavenske opcije Budimira Lončara) za mnoge je Mate Granić, odnosno njegovi đaci i nasljednici. Trenutno, jedini kamen zaglavni hrvatskog državništva i vrhovništva jest Predsjednica Republike, unatoč činjenici da i ona dolazi iz MVP, ali ipak drži Matu Granića za posebnog savjetnika, koji je uglavnom odgovoran za sve njezine „gafove“ i loše poteze jer je on savjetuje osluškujući, ne bilo naroda i puka, nego nalogodavaca izvan Hrvatske.

Upravo iz tog razloga, mnogi vjeruju da bi umirovljenjem Mate Granića, Predsjednica osvojila i drugi mandat „without breaking a sweat“.

L. C. / hrsvijet.net

Biskup Košić: Premda već 28 godina imamo slobodnu Hrvatsku, zadnjih godina u njoj se vjernici ismijavaju, biskupi izruguju (VIDEO)

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Fra Jozo Grbeš: Hrvati su izgubili priču!

Objavljeno

na

Objavio

Onaj tko kontrolira prošlost, kontrolira budućnost. Onaj tko kontrolira sadašnjost, kontrolira prošlost”, George Orwell, 1984.

Svi se bore za vrijeme pozornosti, medijski spotlight, najbolju priču, tko će prvi probiti vijest. Svijet medija utemeljen je na tome. Svijet politike isto tako. Njemu je bitno tko kontrolira vijest, čija priča je dominantna, tko će se jače nametnuti i tko će pobijediti. Oba ova svijeta dobro znaju da je kontrola priče ili informacija kontrola društva. Razlika između totalitarnog i demokratskog samo je u sredstvima primjene.

Jer istina je da onaj tko ima kontrolu ne određuje samo sadašnjost nego i oba smjera života, unatrag i unaprijed. PR tvrtke stoga su danas najvažniji tvorci javne slike onih koji žele odrediti priču. Ali tako je bilo uvijek, samo se načini mijenjaju. Hrvati su već godinama izgubili priču. Njihov narativ utopio se u jačem narativu s Istoka. Hrvatski javni prostor ponovno je preplavila priča o ustašama, Jasenovcu, blaženom Stepincu (iako je stvar završena 1998.).

Ponovno je nametnuta priča koja se zbivala prije skoro 80 godina. Domovinski rat, sva bijeda sukoba i žrtva običnog čovjeka kao da se nije dogodila. Hrvati su izgubili priču. Izgubili su na polju informacija koje bi trebale samo podržati istinu. U Hrvatskoj nema tko nositi priču! Kad se emocije slegnu nakon nekog događaja, onda treba vidjeti što se u stvari dogodilo i događa. Veljača u Hrvatskoj bilja je u znaku predsjednika s Istoka. On je vrlo jasno i snažno nametnuo priču: Jasenovac, ustaše i Stepinac. Kao da je sve to isto i pripada zajedno! Momci koji su Vukovar i druga mjesta branili u jaknama na kojima je pisalo HOS sada su ustaše čiji znak treba maknuti. “Vi cijelo vrijeme govorite, ali mi drukčije mislimo o onome što je bilo prije 23 i 27 godina.” U prijevodu: “Mi se slažemo s Miloševićevom politikom devedesetih. Bio je to građanski rat. Mnogi samo to trebaju ponavljati!

Naša priča je drukčija.” Harold Clarke Goddard u svojoj knjizi “The Meaning of Shakespeare” kaže da sudbinu svijeta određuju priče koje on voli ili kojima vjeruje. Da, priča je bitan dio jedne nacije. Na njoj počiva sve. Kada ta priča više ne postoji, država propada.

Hrvatska scena potonula je toliko duboko da je samo potvrđivanje istinitog i govor istine najvažnija dužnost svake inteligentne osobe. Da, svakome bi trebalo biti jasno kako je percepcija važna, a u svijetu politike i medija nažalost čak važnija od istine. Činjenice se ne provjeravaju. Ljudi za to nemaju vremena. Oni opisuju istinu prema njihovoj percepciji, a percepciju stvara netko drugi. Percepcija nije istina – i ponekad je laž. Pogrešno tako postaje “činjenica”.

U poslovanju, politici, edukaciji, socijalnim problemima, jedno je od glavnih pitanja tko kontrolira glavnu priču. A to znači da vi trebate kontrolirati svoju priču. Kada je drugi iznese, više neće biti vaša, a to znači i da neće biti istinita. Jer netko drugi ima svoje interese. Hrvati su tu priču istine izgubili. Nemaju ljude koji će ih voditi i ponavljati je. Zato im jednostavno nameću “istinu” sa svih strana, ispiru mozak glede povijesti i sadašnjosti. Jer onaj tko kontrolira sadašnjost, kontrolira i prošlost i budućnost.

Fra Jozo Grbeš / Večernji.hr

 

facebook komentari

Nastavi čitati