Pratite nas

Kolumne

Silvana Oruč Ivoš: Izmjene izbornog zakona – kad neće političari, hoće narod!

Objavljeno

na

Kad je riječ o najavljenoj referendumskoj inicijativi Narod odlučuje koja traži promjenu izbornog zakona, ključno je pitanje kakvu Hrvatsku želimo? Zadržavanje statusa quo ili promjene? Sadašnjim stanjem većina nije zadovoljna.

Hrvatski sabor, a pokazuju to višegodišnja ispitivanja javnog mnijenja, ima jako loš rejting i doživljava se vrlo često kao oblik stranačke mašinerije za dizanje ruku. Odnosno preglasavanje.

Mnogi su nezadovoljni njegovom neučinkovitošću i smatraju da je neoperativno, a skupo tijelo. Uostalom kao i cijeli državni aparat koji vapi za promjenama.

Građanska inicijativa Narod odlučuje najavila je referendum za uvođenje tri preferencijska glasa i to tako da se ukine prag od 10 posto što bi u konačnici moglo osigurati da preferencijski glasovi, glasovi birača, određuju poredak na kandidacijskoj listi koju će opet odrediti stranačka vodstva.

Istodobno, ta tri preferencijska glasa osujetit će neprincipijelno predizborno slaganje koalicijskih lista čime se, uz pomoć malih stranaka koje ne mogu prijeći prag, sinergijski povećavao broj dobivenih glasova birača. U praksi to je izgledalo tako da strančice koje samostalno ne bi prešle izborni prag vode ključne državne resore.

Čak i samo ove dvije odredbe itekako bi ograničile stranke u popunjavanju imena u saborskim klupama, a u konačnici i političku trgovinu. No puno je važnije da bi zastupnici znali tko im je “gazda“ i da u nacionalnom parlamentu ne sjede zato što su odani stranačkim šefovima i vodstvima, nego zato što ih je narod birao. Samim time odgovarali bi svojim biračima i u protivnom teško da bi dobili novu priliku.

Zapravo, to bi bila jedna nova vrsta odgovornosti na koju do sada nismo navikli. I koju sasvim sigurno stranački sustavi, bez obzira na ideološki predznak, neće poduprijeti i vjerojatno će napraviti baš sve da je onemoguće.

No to neće izbrisati činjenicu da su građani upravo iz tih razloga nezadovoljni politikama glavnih stranaka, što se vidi i iz istraživanja javnog mišljenja koje već neko vrijeme bilježi trend pada dvije najjače političke stranke i jačanje onih stranaka ili grupacija koje nemaju izraženu stranačku stegu.

Referendumskom inicijativom najavljeno je i omogućavanje dopisnog i elektroničkog glasovanja, a to bi u konačnici omogućilo konzumaciju biračkog prava te veću izlaznost birača posebice u dijaspori i BiH.

Naime, prema sadašnjem izbornom zakonu većina birača izvan Hrvatske nema mogućnost glasovati jer im se uvjetuje predregistriranje, onda putovanje na udaljena glasačka mjesta. Čak i da se svi odazovu, ne bi fizički mogli pristupiti glasovanju koje se održava u diplomatsko-konzularnim predstavništvima.

Riječ je o oko 800 tisuća hrvatskih državljana s pravom glasa koji žive izvan Hrvatske, a s obzirom na val iseljavanja za očekivati je da će na sljedećim parlamentarnim izborima taj broj biti puno veći.

U mnogim europskim državama dopisno glasovanje uvedeno je pa nema nikakvog razloga da to i Hrvatska ne omogući svojim državljanima. Dakako, držim da tri zastupnika koji zastupaju sve one koji žive izvan Hrvatske, u ovakvim okolnostima nisu dostatna. A u odnosu prema osam zastupnika manjina – to je i nepravedno.

Treća bitna promjena odnosila bi se na smanjivanje broja saborskih zastupnika pa tako i smanjenje broja zastupnika manjina na najviše šest. Ako govorimo o ovom segmentu izbora manjina, Hrvatska već sada ima osiguranu zaštitu manjinskih prava, no to ne smije značiti povlašteni položaj u odnosu na većinski narod, a što je trenutno slučaj.

Riječju, Hrvatska ima zajamčena mjesta za osam zastupnika manjina koji se biraju s posebne liste, neovisno o tome koliko je birača za njih glasovalo. Uz to, broj manjinskih zastupnika drastično je veći nego u većini europskih demokracija. Dakle, nema razloga da se taj broj ne reducira.

Doduše, nakon ove najave treba očekivati javljanje Pupovca koji će i građansku inicijativu i referendum promptno proglasiti antisrpskom, a potom će se oglasiti i Vučić koji će danima lamentirati kako je to dokaz o tobožnjem antisrpskom raspoloženju u Hrvatskoj.

No Pupovac, kʼo zmija noge, krije stanovite činjenice – npr. da je na posljednjim izborima za Hrvatski sabor, od ukupno 138.539 birača pripadnika srpske manjine, glasovalo (prema službenim podatcima DIP-a) 19.534 birača, odnosno 14,10 posto.

Dakle, čak 86 posto pripadnika srpske manjine u Hrvatskoj nije sudjelovalo i biralo svoje zastupnike na posebnoj listi, što se može tumačiti da iz ovog ili onog razloga ne odobravaju takav izborni zakon. Druga važna činjenica je ta da su pripadnici srpske manjine ionako nazočni u svim sazivima Hrvatskog sabora pa čak i u vladama kroz druge parlamentarne stranke.

Ono što bi dugoročno trebalo promijeniti jest praksa da manjinski zastupnici budu jezičac na vagi pri sastavljanju vlada, jer se time sasvim sigurno otvara put mogućem koruptivnom ponašanju, ucjenama i pritiscima.

U europskim državama koje imaju razvijenu demokraciju, oni zastupnici koji su s posebnim statusom ušli u parlament ne mogu odlučivati o sastavu vlade, o ključnim zakonima ili proračunu. Hrvatska se dugoročno mora uskladiti i s tim standardima kakvi postoje u EU, odnosno s činjenicom da ne smije biti privilegiranih.

Silvana Oruč Ivoš

Silvana Oruč Ivoš: ‘Postoje neke linije s kojih se ne smijemo povlačiti, crte s kojih se ne smije uzmicati.’

Što vi mislite o ovoj temi?

Kolumne

‘Redatelji koji su narodu ukrali domoljublje’

Objavljeno

na

Objavio

Jučerašnji doček hrvatskih nogometnih virtuoza koji su oduševili i osvojili srca ljudi širom svijeta pa čak i onih koji o nogometu ne znaju ama baš ništa, skandalozno i naprasno je nakon 6 sati iščekivanja priveden kraju jer nekome nije odgovaralo da se na pozornici pojavi Marko Perković Thompson.

Thompson je bio uvjet i želja igrača i kao prijatelj svih njih ukrcao se u autobus na njihov zahtjev već u zračnoj luci. Opet se u Hrvatskoj događa da manjina diktira većini koja radi ovisnosti o njihovoj potpori popušta, ovaj put u trenutku kada je nacionalna svijest i naboj na vrhuncu.

Jučer su umjesto pobijede, vladajuće kaste u Zagrebu i posebno u Hrvatskoj doživjele potop. Umjesto da taj nacionalni naboj, osviješteno, zanos i zajedništvo iskoriste da se obračunaju s onima koji koče izgradnju hrvatskog društva u jednu samosvjesnu i organiziranu državu oni su dozvolili da im Duboka država uništi svaku šansu za to.

Luzerski mentalitet, nedovršena mentalna transformacija društva, legalizirana korupcija, nepotizam i naslijeđeno podaništvo kulminirali su proslavom u trenutku kad su igrači i njihovo vodstvo stupili na pozornicu.

Jučer dijaspora, poglavito ona prekooceanska nije spavala, kasnila je na posao. Deseci tisuća ako ne i stotine tisuća Hrvata svih generacija pratila je preko streama ili kablovskih TV postaja poput ABC direktni prijenos dočeka nogometaša s iščekivanjem onog najvažnijeg koji se trebao dogoditi na glavnom trgu u Zagrebu. Svi oni ostali su razočarani, tužni, a velika većina i u grču na rubu plača.

Nekako mi se čini da je sinoć i Ban Josip Jelačić bio tužan i na rubu plača. Plača za koji su krivi organizatori na čelu s gradonačelnikom, koji se eto nije udostojio da dođe i u ime grada Zagreba na pozornici pozdravi cijelu reprezentaciju.

Da ih pozdravi i da im kaže: – Dobrodošli naši šampioni, vaša je želja naša zapovijed, slavite, veselite se, radite što god želite do kada želite jer vi ste to zaslužili. Ovako se skupio u zapećku pozornice i gledao dobro “izrežiranu” predstavu.

Philadelphia ima stanovnika oko 1.5 milijuna i kad su Eaglesi osvojili Super Bowl gradonačelnik Michael Nutter to im je izgovorio. Zamislite da je svjetsko prvenstvo osvojila Engleska na što bi ličio London i bili postojala persona non grata kao što je to u Zagrebu jučer bio Marko Perković Thompson.

Ti koji imaju strah, ti koji imaju podanički mentalitet, ti koji u svemu vide svoj politički interes, ti koji ovise o glasovima onih koji žive u otetom i prokletom ti nisu ni dostojni da dočekuju heroje.

Sramotna priča o matrici koja nedostaje, priča je za naivne, a Hrvati nisu naivan narod. Cijela ta priča ima pozadinu na Trgu Svetog Marka i isključivi krivac je premijer države. On je najodgovornija osoba jer on je taj koji je to dozvolio, a dozvolio je jer svojim podaničkim mentalitetom i sklonosti ucjenama onih kojima to slavlje igrača i naroda ne odgovara.

U komunikologiji, političkoj strategiji i psihologiji, političarima koji poštuju volju svojih birača i svog naroda, ovakvi trenuci su Bogom dani. Ne postoji samosvjestan lider koji u parlamentarnoj demokraciji ne bi isforsirao izvanredne izbore i na valu nacionalnog zanosa učvrstio vlast. Plenković je svojom politikom, svojim odabirom suradnika tu priliku propustio.

Vlada koja ne prepoznaje poruke koje mu šalje njegov strateški partner i najpouzdaniji saveznik ili ne zna politički misliti ili ima nesposoban komunikacijski team.

Jedino političko svijetlo koje ima jaki, nebeski sjaj je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović koja je uz nogometaše, navijače i hrvatski dres postala istinski svjetski brend. Hrvatskoj predsjednici klanjaju se svi osim onih koji Hrvatsku ne mogu smisliti, a takvih je najviše u Hrvatskoj, pogotovo u medijima.

Ante Rašić/Kamenjar.com 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Eksplozija muškosti kod ‘vatrenih’ dobitak je za žene

Objavljeno

na

Objavio

Prošle godine nije baš zapaženo prošla vijest u ispravljanju jedne, kažu, (nogometne) nepravde. Poznato je da su zarade vrhunskih nogometaša ogromne.

Nije čudno, tu su milijarde ljudi po cijeloj kugli zemaljskoj koji gledaju, na što se onda, po naravi stvari, lijepe sponzori, reklame, televizijska prava, sve skuplje ulaznice, prodaja dresova, suvenira… Pošteno zarađeno.

No onda se umiješala politika, glasne feministice i ukazale kako je velika nepravda što muškarci nogometaši zarađuju znatno više od žena. Na to je odmah reagirala Norveška i izjednačila primanja muških i ženskih reprezentativaca i reprezentativki, na što je odmah sličnim prijedlogom išao i jedan bivši talijanski ministar.

Norvežani su išli s obrazloženjem kako ženska nogometna reprezentacija globalno i europski ostvaruje veće uspjehe od muške, što je točno. No istom logikom i Talijani svojim reprezentativkama trebali spustiti plaću jer drastično lošije kotiraju od muških kolega.

Feminizirani muškarac

Nisam protiv pozitivne diskriminacije, dapače, pa i u ovom slučaju, ali jednakost i jednakopravnost spolova stjerana do bizarnosti poprima dvostruku dimenziju po muškarca.

Prva je da se samim činom što si muškarac moraš osjećati krivim ako, zasluženo, više zarađuješ, jer samim tim “diskriminaraš”, čak i kad igraš nogomet. Druga dimenzija, a radi se o kulturološkoj klimi, koja je posljedica te, da se muškarac, ako se želi iskupiti mora – feminizirati.

Još 2015. godine u medijima taj sam proces opisao ovako. Prije desetak godina u Francuskoj je jedna knjiga uzburkala žestoke rasprave.

Radi se o djelu Èrica Zemmoura pod naslovom “Prvi spol” u kojoj se iznosi snažna teza: Ako muškarac želi uspjeti, mora postati žena. Prema Zemmourau, u moru stereotipa o potlačenoj i diskriminiranoj ženi u zadnjih pedesetak godina dogodio se sasvim suprotan proces.

Dok feministice kriče mašući statistikama o prevlasti muškarca, društvo se feminiziralo, ženske vrijednosti postale su dominantne: Intuicija ispred razuma, konsenzus nasuprot autoritetu, konzumerizam ispred proizvodnje, emocije ispred razbora, izgledanje i pokazivanje ispred bivstvovanja, tolerancija ispred konflikta, pri čemu se pod konfliktom ne misli na oružani sukob, na fizičko nasilje.

Dok je feminizam sedamdesetih godina tražio da žene budu kao muškarci, da rade kao muškarci, danas je obrnuto, radi se o tome da muškarci usvoje ženske vrijednosti. Žena više nije spol, već društveni ideal. Tako i muškarac koji želi uspjeti mora usvojiti dominantne ženske vrijednosti, feminizirati se, pa i u smislu izgleda i odnosa prema vlastitom tijelu, od depilacije preko “kvarcanja”.

Ovaj proces prije više od pedeset godina najavio je psihoanalitičar Alexander Mitscherlich u knjizi “Društvo bez očeva”, društva u kojem otac, muškarac, kakvog smo poznavali postaje suvišan.

Polazeći od iskustva autoritarnih i totalitarnih režima Zapad je došao do “zaključka” da su za sva zla i krvoprolića krivi muškarci, “očevi”, odnosno hijerarhijska struktura društva, pa se moralo, napose u šezdesetosmaškom i feminističkom pokretu, “ubiti oca”, muškarca, super ego, tog autoritarnog simbola i ratnika.

Tako se od hijerarhijskog modela društva koji uzrokuje tlačenje, zlosilje i diskriminaciju prelazi u horizontalni model u kojem otac kao autoritet postaje suvišan, opasan, a veliča se egalitarizam u kojem je “zabranjeno zabranjivati”, dočim je svaki autoritet sumnjiv, represivan.

Muškarac i društvo se sve više feminiziraju, a, kako upozorava i Zemmourau, “da biste uspjeli morate postati žena” i uklopiti se u društvo kojim vlada ” feminily correct”.

Nerazumna jednakopravnost

Kada sam to izrekao 2015. godine dobio sam pismo jedne naše istaknute feministice (pismo je privatno pa nije etično iznositi ime) u kojem ona pristojno i pametno osporava moja, a zapravo razmišljanja dva citirana autora.

Sva argumentacija ove žene vrti se oko principa jednakosti, pa slijedom toga i jednakopravnosti. No to uopće nije u pitanju, dapače, jednakopravnost žene i muškarca je vrijednost za koju se svim razumom treba zalagati, osim kada postane nerazumna.

Da je tada, kada sam to pisao, bilo ovo svjetsko nogometno prvenstvo, ne bih gospođi ništa odgovarao već ju samo pitao gleda li Hrvatsku na SP-u u Rusiji?

To je suprotno od onog što su izrekli Zemmour i Mitscherlich o muškarcu i očevima i sukladnom procesu na Zapadu. Nas 40 muških je ovdje, rekao je u četvrtak Dalić. Subašić koji bi igrao i jednom nogom, eksplozija snage, htijenja i borbenosti, jednom riječju muškosti, koja se nikada ne predaje. Pravi muški!

A onda dovode, poput Vide i Modrića, djecu na teren, pokazujući na istom terenu kao muškarci i snagu i roditeljsku brigu i nježnost. Obitelj i domovina, za to igramo. Takav “zastarjeli” tip muškaraca i očeva ne bi trebao smetati, to su arhetipovi muškosti i očinstva, i najveći dobitak upravo za – žene.

U borbi za ravnopravnost ne smiju se brisati (prirodne) razlike. To osiromašuje jednako muškarca, kao i ženu, cijelu kulturu. Pa i nogomet.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori