Pratite nas

Gost Kolumne

Silvana Oruč Ivoš: Kažu da svaka sila pada u trenutku kad se narod počne njome izrugivati.

Objavljeno

na

Čovjek bi očekivao da će je Pupovac – čija se dobro plaćena ekipa u srpskim Novostima na najprimitivniji način ruga Republici Hrvatskoj, hrvatskom narodu, Katoličkoj Crkvi i svetinjama pa i žrtvama velikosrpske agresije i sve to proglašava satirom – razumjeti. No, očito nije

Pupovac kao ni krnje Pupavac, u cijeloj priči zapravo nije bitan. Lutka – krnje Pupovac poruka je Andreju Plenkoviću koji je u spornoj karnevalskoj točki prikazan kao mali pastir s guskama u magli, koji pleše onako kako veliki Pupovac svira. Uostalom, pa kome dosad nije jasno tko drži konce u svojim rukama?! Narodu je!

Kažu da svaka sila, pa ona i moćna politička, pada u trenutku kad se narod počne njome izrugivati. U Kaštel Sućurcu na maškarama kao krnje spaljena je lutka Milorada Pupovca. Spaljivali su Sućurani, i ostali Kaštelani, brojne krnje lijevih i desnih likova. Stvarne i nestvarne. Likove raznoraznih moćnika i političara. Samo posljednjih desetak godina lutke su nosile likove Sanadera, Kosor, Mesića, Josipovića, Milanovića, Grabar-Kitarović, Petrova, Todorića, Plenkovića. Kad se bogata tradicija pokladnih običaja spoji s nemilosrdnim dalmatinskim humorom, dobije se vrhunska satira.

Čovjek bi očekivao da će je Pupovac – čija se dobro plaćena ekipa u srpskim Novostima na najprimitivniji način ruga Republici Hrvatskoj, hrvatskom narodu, Katoličkoj Crkvi i svetinjama pa i žrtvama velikosrpske agresije i sve to proglašava satirom – razumjeti. No, očito nije. Satira i humor ne igraju ulogu kad se radi o njima.

I ako smo mislili da ne može biti smješnije reakcije nakon one kad je Pupovac poslao priopćenje u prigodi pomno isplaniranog i zlokobnog atentata s pola gavuna i fetom limuna, a nakon čega su reagirali srbijanski i hrvatski državni vrh – dogodilo se. Pupovac se oglasio jer je bio krnje na maškarama. Ponavljam, čovjek se oglasio i upregnuo cijelu bulumentu kompromitiranih osoba da se zgražaju jer je njegov lik bio krnje u maškarama!

Po dobro uhodanoj navadi požurio je u medije. Ekspresno je za agenciju Sputnjik, uz dozu uobičajene kuknjave u svom poznatom stilu drama queen, Pupovac, među ostalim, kazao da je riječ o deformiranoj tradiciji u kojoj se traži negativac u stereotipnim, negativnim emocijama koje postoje prema Srbima. Takvog se iskrivljavanja stvarnosti i istine ne bi posramio ni barun Münchhausen. Za početak, maškare su zabava ali i prilika da se skrene pozornost na neke društvene anomalije. A slučaj Pupovca koji je dio koalicijske vlasti zasigurno spada u kategoriju političke anomalije. Jednostavno je: Pupovac bi htio biti na vlasti, koristiti benefite i blagodati vlasti, dobivati obilata financijska sredstva i glumiti manjinu. Zato mu je deformirana tradicija maškara, no nije mu deformirano to da se ni dan-danas nije jasno i glasno i nedvosmisleno ispričao za zločine koje su njegovi sunarodnjaci počinili tijekom agresije na Hrvatsku.

Za hrvatske medije imao je drugačiju priču. Kaže da je povrijeđen jer je Dalmatinac?! Ne sjećam se da je kazao kako je povrijeđen dok je Dalmacija bila razarana u velikosrpskom divljanju. Možda ga to kao fetivog Dalmatinca nije uznemirilo kao satira u maškarama.

Još bolje su izjave likova koji su se požurili obraniti Pupovca. Referenca do reference. Npr. ljevičarski aktivist te autor u srpskim Novostima Dragan Markovina piše da je krnje s likom Pupovca zapravo napad na nemoćnu i marginaliziranu skupinu. No, Pupovac nije napadnut kao predstavnik srpske manjine nego upravo suprotno. Kao moćan političar i šef u vladajućoj koaliciji što je jasno bilo prikazano na alegorijskim kolima. I koji je toliko moćan da zbog toga što je njegov lik bio krnje sada prijeti da će izaći iz vladajuće koalicije. To ne bi bilo loše, jer ako ostane dobro će trgovati. Kako bilo, s aktivistom Markovinom – koji je svojedobno u emisiji Otvoreno, među ostalim, komentirajući partizanske zločine izjavio da „njihove žrtve ne bi stradale da nisu bježale“ – ne treba polemizirati. Isključivo radi mentalne higijene.

Požurio je Pupovca obraniti i Drago Pilsel. Pa je maškare nazvao „zabavom maloumnih fašista koje je trebalo baciti u more“. Dragi Piselu za informaciju – nitko od organizatora i sudionika spornih mu karnevalskih točaka nema ni prekršajnu prijavu a kamoli što drugo. Zato je Pilsel, koji drsko Kaštelane naziva maloumnim fašistima, optužen da je u Argentini zapalio sinagogu molotovljevim koktelom. Branio se da nije zapalio sinagogu nego da ju je samo kamenovao. O muko moja, ako to nije fašizam, ne znam što je?!

A onda se oglasio Ivica Dačić tražeći da hrvatski državni vrh reagira na tu „strašnu antisrpsku kampanju“ i izrazio zabrinutost za Pupovca. Koliko vidim, svi oni čiji su likovi bili krnje živi su i zdravi pa me čudi Dačićeva zabrinutost. Osim ako on nešto nema u planu s Pupovcem?! Nije valjda našao neki motiv u bogatoj srpskoj povijesti?! Uostalom, sve je moguće. Dovoljno je čuti izjavu koju je prije koji dan, u ulozi ministra vanjskih poslova, među ostalim izrekao: „Rat u Hrvatskoj nije nastao tako što je Srbija izvršila agresiju, već su Slovenija i Hrvatska izvršile nelegalnu secesiju, pa je slijedio odgovor savezne vlade koju je vodio Ante Marković, dakle, Hrvat.“

I konačno, pustimo Pupovca i njegovu ljudski, duhovno i moralno kompromitiranu svitu koja ga se propela braniti. Jer, Pupovac, kao ni krnje Pupovac, u cijeloj priči zapravo nije bitan. Lutka – krnje Pupovac poruka je Andreju Plenkoviću koji je u spornoj karnevalskoj točki prikazan kao mali pastir s guskama u magli, koji pleše onako kako veliki Pupovac svira. Uostalom, pa kome do sad nije jasno tko drži konce u svojim rukama?! Narodu je!

* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala

 Silvana Oruč Ivoš/Narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Gost Kolumne

Što je pozadina napada na predsjednicu RH nakon svakog posjeta i izjave o BiH?

Objavljeno

na

Objavio

Kao i svi dosadašnji, tako je i prošlotjedni posjet hrvatske predsjednice BiH zločesto popraćen od dijela tamošnje javnosti. Arsenal medijskog streljiva već je bio pripremljen i bilo je dovoljno da Kolinda Grabar-Kitarović u Vitezu, Bugojnu ili Mostaru samo progovori o nepravdi prema bh. Hrvatima i njihovoj neravnopravnosti pa da se da znak za paljbu. A ona je u Mostaru na proslavi obljetnice utemeljena Udruge Prsten, kao i svaki put dosad, samo naglašavala prijateljski odnos prema BiH i zalagala se za ravnopravnost ugroženoga hrvatskog naroda. Dakle, ništa više od onoga što je i dosad govorila, a to su, uostalom, općepoznate činjenice.

Kako to, i zašto, svaku izjavu i gestu Kolinde Grabar-Kitarović o BiH radikali iz bošnjačkih i lijevih i desnih stranaka dočekuju “na nož”?! Dovoljno je samo da spomene ime te države i odmah počinje paljba. Često primitivna, uvrjedljiva i ispod svake razine. Vještina kojom se predsjedničine izjave izvlače iz konteksta zadivljuje i najveće svjetske manipulatore. Neupućenima je sve skupa apsurdnije zbog činjenice što su predsjednica, premijer i hrvatska država dokazani prijatelji bošnjačkog naroda. I što u BiH istinski žele imati dobrog susjeda. Međutim, velikobošnjačka politika to ne želi. Barem ne zasad. Zašto?

Riječ je o dobro osmišljenoj strategiji. Treba razvlastiti Hrvate u BiH. U tom projektu dio “službenog Sarajeva” “topništvom” ušutkava “službeni Zagreb”, a “pješadijom” politički diskreditira “službeni Mostar”. Taktikom zastrašivanja šalju poruke tko se (ne)smije miješati u unutarnje odnose u BiH. A u tim odnosima, bez pomoći, najmalobrojnijima je unaprijed upisan poraz. Politika iz Sarajeva neće Hrvatskoj dopustiti pravo na “miješanje” sve dok Hrvate u BiH ne svedu na građane drugog reda, odnosno dok “temeljni narod” i ustavno ne ovlada “svojom” državom. Građanskom.

Uz premijera RH Andreja Plenkovića, velika brana unitarnom projektu institucionalno i personalno je i Kolinda Grabar-Kitarović. Ona se u svim svojim domaćim i međunarodnim istupima snažno zalaže za rješenje hrvatskog pitanja i BiH po mjeri svih triju naroda. Nema gotovo nijednog susreta sa stranim državnicima gdje to nije potaknula. Na koncu, predsjednica je na svom inauguralnom govoru pitanje bh. Hrvata najavila kao prioritet svoje politike. Ispunjavanje tog obećanja najzornije ilustrira činjenica da je BiH njezina najčešća međunarodna destinacija.

U BiH se zbog obespravljivanja Hrvata, odnosno perfidnog rušenja daytonskih načela, s velikom pozornošću prati predizborna kampanja u Hrvatskoj. Ideolozima unitarne BiH i njihovim međunarodnim sponzorima nije svejedno tko će biti na čelu države koja je jamac tog sporazuma. Oni bi opet željeli nekoga tko će, pričajući viceve i ismijavajući svoje sunarodnjake u BiH, blagoslivljati njihov progon. Da, tako je to bilo u povijesti. Pa su Hrvati i zbog toga kriminalizirani i izgubili su mnoga svoja prava. Svjesni svoje neizvjesne budućnosti životno su zainteresirani da imaju “čvrstu branu” na Pantovčaku i u Banskim dvorima. Znaju da brojem svojih glasova u BiH ne mogu utjecati ni na jedan izbor. Ali, kako Hrvata iz BiH danas više živi u Hrvatskoj nego što ih je ostalo u domovini, moglo bi se dogoditi da upravo oni presude o pobjedniku.

Dodatnu snagu crpe iz sve jače umreženosti s obiju strana granice. Uz političke stranke okupljene u Hrvatski narodni sabor BiH, jedno od jačih vezivnih tkiva je nepolitička Udruga Prsten. Koja djeluje u Hrvatskoj 14 godina, a u BiH je obilježila prvu obljetnicu. Uveličavajući tu proslavu Grabar-Kitarović istaknula je će kako će briga za Hrvate BiH ostati njezina državna politika.

Ono što predsjednica sigurno želi i mora jest graditi porušene odnose s Bošnjacima. Osvoji li drugi mandat, bit će joj to jedan od važnijih prioriteta. Dobri bošnjačko-hrvatski odnosi preduvjet su ozdravljenja društva i temelj na kojemu će se graditi iskrena međudržavna, međunacionalna, gospodarska, politička i svaka druga suradnja. Svi oni koji misle drukčije, štete, prije svega, svom nacionalnom korpusu. Pozitivno je što se sve više stvara kritična masa onih koji vjeruju u savezništvo. Udruga Prsten jedna je od tih. Oni već svih godina jednako promoviraju važnost unutarhrvatskog zajedništva koliko i hrvatsko-bošnjačko savezništvo. Takvu strategiju želi i predsjednica. “Kolindin prsten” nije ograničen samo ljubavlju prema Hrvatima. U njemu ima dovoljno mjesta i za “brak” s drugim narodima. Čim se otklone smišljeno stvoreni šumovi u komunikaciji, ljubav bi i s Bošnjacima mogla biti obostrana.

Piše: Jozo Pavković/

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Koji dan slavi jedan BH narod, taj ne obilježavaju druga dva

Objavljeno

na

Objavio

U Bosni i Hercegovini, zemlji ispunjenoj mržnjom svakojakog predznaka, gdje još tinjaju žeravice ratnih sukoba, između vjera i nacija, kultura i svjetova, režima i sustava, carstava i imperija, koje su zapaljive i najmanjim dodirom, ili ne daj Bože sudarom, i dalje se sve čini da mržnja traje, da žeravice gore, jer ni jedna od sukobljenih strana niti je izašla kao apsolutni pobjednik ni apsolutni gubitnik. Nije to rezultat samih ratnih sukoba, i odnosa snaga zaraćenih strana, to je plan Svjetske zajednice skovan u Daytonu i stalno provođen na beha terenu politikom Visokih predstavnika, suvremenih šerifa Dvadeset i prvog stoljeća na periferiji Starog kontinenta.

Pokazuje se kako tim stranim čimbenicima, i najbrojnijoj nacionalno vjerskoj bošnjačko muslimanskoj beha strani, nikako nije do iskorjenjivanja mržnje, gašenja ratnih žeravica, jer nestankom i mržnje i gašenjem ratne vatre koja tinja, Svjetska zajednica ne bi imala razloga za daljnji protektorat nad zemljom, a brojniji bošnjački narod izgubio bi svaku nadu, svaki put, do u ratu zacrtanog cilja, muslimanska Bosna i Hercegovina.

Stoga svake godine, zapravo 9. siječnja, bošnjačka strana pokušava svim i svačim, napose sijanjem ratne mržnje između Hrvata i Srba, kako bi opet mogli kazati „to nije naš rat“ zapaliti žeravicu koja tinja u strašni ratni plamen, uistinu s daleko većim i strašnijim posljedicama negoli su one iz beha rata devedesetih godina prošlog stoljeća.

Bile bi to, a zasigurno to znaju i Bošnjaci strašnije i tragičnije posljedice zato što današnji međunarodni interesi, i odnosi snaga koji se sudaraju u Bosni i Hercegovini nisu isti kao u vrijeme građansko vjerskog beha rata za teritorij. Danas je duboko u beha odnosu svjetskih čimbenika ukopana Rusija, veliki vojni i politički povratnik na svjetskoj političkoj sceni.

Današnja Putinova Rusija, koja se u Bosni i Hercegovini sudara sa sultan Erdoganovom Turskom, gotovo da sa zadovoljstvom čeka priliku da svijetu pokaže svoju staru vojnu moć, i u beha problemu, kojeg bi rješavala i riješila onako kako joj je u nacionalnom i vojnom interesu, svijetu, na najstravičniji način kaže, evo me, tu sam, i tu ostajem. U sudaru interesa Rusije i Turske, Putinovu odlučnost ne će umanjiti Erdoganovo poznato povlačenje i ulizivanje kada vidi da mu prijeti opasnost. Rusija će ići do kraja, i zasigurno ne će uvažiti nikakvo Erdoganovo poniženje kakvo je pokazao pred Putinom nakon obaranja ruskog aviona. Također, povijesna ratna netrpeljivost između pravoslavlja i islama, kakva je vidljiva i u odnosima Srba i Bošnjaka, bit će poticaj Rusiji da ide do kraja, do konačne pobjede i osvajanja velikog beha dijela.

Za taj krvavi vjerski rat pravoslavlja i islama s apokaliptičnim posljedicama, prema kojima bi onaj u Daytonu zaustavljeni bio, gotovo, dječja igračka, i jedna i druga strana pripremala je i pripremila čak i djecu. Srbi šalju svoju djecu na ratnu obuku u vojni kamp u Rusiju, kako bi bili kompatibilni s ruskim vojnicima na beha terenu, Bošnjaci svoju djecu kao askere obučavaju po vojnim kampovima u beha federaciji, s ciljem što boljeg upoznavanje federalnog terena, bilo za terorističke ili vojne akcije.

Sama pomisao na tako strašne posljedice nastavka beha rata, morala bi sve njegove aktere koji ga zagovaraju, u prvom redu Bošnjake kao glavne zagovornike unitarizma i vjerskog fundamentalizma, priželjkuju i čine sve da krene, spustiti na zemlju, i da se ni jedna od tih strana ne uzdaju u snagu svojih momentalnih saveznika. Da se Srbi ne uvlače pod ruske skute, a Bošnjaci muslimani pod turske. Teško magarcu preko kojeg se konji tuku.

Povijest je, naime, pokazala, dokazala,i potvrdila da tuđin nikada nije donio mir i prosperitet,

slobodu i neovisnost, bilo kojem narodu, pa ni onom na čijoj strani je, tobože, bio. Svaki taj tuđin gleda svoje interese, i oni su mu uvijek prioritet. I ako bi i donijeli neki mir, neku pobjedu, obično je mir nepravedan, nestabilan, i bez obzira na to tuđin ga skupo naplaćuje.

Najveća cijena takvog mira je gubitak slobode i suverenosti naroda kojeg je tuđinac „oslobodio”. Takva sloboda je zapravo novo, i uvijek teže ropstvo. U narodu se za takvo nešto kaže, „sjaši Murta da uzjaši Kurta”.

Jer ako Bošnjacima smeta 9. siječanj, i Srbima, jednako i Hrvatima, smeta 25. studeni. I jedan i drugi dan je neustavan za onaj narod koji ga ne slavi. Koji dan slavi jedan beha narod taj ne obilježavaju druga dva.

Jedina istina u Bosni i Hercegovini, a sve dok je ne priznaju i ne prihvate sva tri njena naroda

bit će do rata usijanih situacija, je ta da svaki narod ima svoj, Srbi 9. siječanj, Bošnjaci 25. studeni, Hrvati 28. kolovoz. Jer kad ne bi bilo tako, kad ne bi bilo te trojne istine onda bi to značilo da je Bosna i Hercegovina, ili samo bošnjačko muslimanska, ili samo srpsko pravoslavna, ili samo hrvatsko katolička. A Bosna i Hercegovina to nikako nije, i zasigurno će je prije i nestati negoli će samo jednog naroda postati.

I zbog toga svaki beha narod ima i svoj dan državnosti, i svoj dan neovisnosti, i dan svoga entiteta. Na narodima je da se dogovore, ako je to moguće, za neke zajedničke dane koji bi ih barem na taj dan ujedinio, a unutar tog zajedničkog postojala i ostala i druga tri nacionalna. Samo ta tri zasebna, nacionalna, dana govore da je Bosna i Hercegovina i bošnjačka, i srpska i hrvatska. Kao što i jest. I samo kao takva može ostati i opstati.

Vinko Đotlo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari