Pratite nas

Kolumne

Silvana Oruč Ivoš: Kome smeta istina o Jasenovcu?

Objavljeno

na

Isticanje činjenice da je Jasenovac radio godinama nakon 1945., kao i nastojanje da se konačno utvrdi broj žrtava, nije niti može značiti umanjivanje žrtava Jasenovca za vrijeme NDH. Koliko god da je žrtava bilo, previše je. Nije ih potrebno krivotvoriti ili preuveličavati kako bi se razvijala velikosrpska teza o genocidnosti Hrvata.

[ad id=”93788″]

Sada je potpuno jasno čemu toliki otpori nastojanjima da se konačno sazna istina o Jasenovcu. Da se konačno dozna ime i prezime svake žrtve bez obzira na nacionalnu pripadnost, da se konačno dozna njihov konačan broj kao i ime i prezime onih koji su počinili zločin u Jasenovcu. Kome smeta istina o tom stratištu i tko ima pravo skriti je od javnosti?! Ovogodišnje obilježavanje i komemoracija u Jasenovcu i ponašanje pojedinih udruga pokazale su svu njihovu bijedu kao i to da im Jasenovac treba samo da bi njime mahali pred nosom i razvijali tezu o genocidnim Hrvatima.

U Jasenovcu je počinjen zločin i to nitko normalan i pristojan ne može negirati. Za vrijeme NDH u Jasenovcu su pogubljeni Židovi, Srbi, Romi, drugi nehrvati ali i Hrvati koji nisu podupirali Pavelićevu vlast. I dakako takvo što zaslužuje najdublje gnušanje i osudu. Ali Jasenovački je logor radio i nakon 1945. kada su ga komunističke vlasti koristile za ubijanje svojih političkih neistomišljenika pa i pripadnika NDH. I to je ono što se također treba osuditi i sankcionirati. Sramota je da se godinama istinom i žrtvama u Jasenovcu manipulira. Svojedobno su raznorazne antifašističke, srbijanske udruge, pojedini političari manipulirali brojkom od 700.000 ubijenih, a tu je brojku kao relevantnu prihvatio i parlament Republike Srbije?! Iako su jugoslavenske vlasti još šezdesetih godina provele temeljite ekshumacije u Jasenovcu i pronašle maksimalno 400 kostura. I to ponajviše Hrvata.

Nažalost, hrvatska službena politika i diplomacija nikad nisu uložili kvalitetan napor, ne da opravdaju bilo čiji zločin – jer zločin se ne može opravdati nego isključivo osuditi – već da istinu stave tamo gdje joj je mjesto i da Jasenovac prestane biti nešto čime će se manipulirati. A to je danas slučaj. Jasenovac se koristi kao neki jocker iz rukava koji bi trebao dokazati sve velikosrpske teze o nepogrešivosti komunista i genocidnosti Hrvata.

I zato, kako sada stoje stvari, u Jasenovcu ćemo ove godine imati tri komemoracije što je, u najmanju ruku, sramota. Evo, političkom mrtvacu Ivi Josipoviću Jasenovac služi kako bi se oglasio u beogradskom tisku i poručio da će bojkotirati državnu komemoraciju žrtvama jasenovačkog ustaškog logora jer se, unatoč snažnoj antifašističkoj tradiciji, u Hrvatskoj tolerira pojava ustaštva?! Nema Josipović dokaza za takvo što osim tvrdnje da su tome doprinijele hrvatske vlasti, dakle Predsjednica i Vlada. Predsjednik Srpskog narodnog vijeća i poznati etnobiznismen Milorad Pupovac nakon sastanka s predsjednicom ustvrdio je da neće doći na službenu, državnu komemoraciju te da će još odlučiti s kime i kada će ići u Jasenovac. I k tome, Pupovac govori o trendu negacije žrtava ustaškog režima i negacije Jasenovca i relativizacije nacističkih, fašističkih i ustaških ideologija?! Naravno, ni Pupovac nije odgovorio tko je taj iz službene vlasti tko negira žrtve ustaškog režima!

Jer raznoraznim pupovcima, josipovićima i sličnima svaki razgovor na temu Jasenovca prestaje kada se počne govoriti jezikom istine, materijalnih i drugih dokaza, činjenica. A one su, među ostalim, i te da je jugoslavensko-komunistička mašinerija, kojoj je Jasenovac također služila za kažnjavanje neistomišljenika, morala proizvesti više žrtava drugih nacionalnosti pa su sastavili popis od 83.000 žrtava ustaškog režima za koji se kasnije pokazalo da je u većini lažiran i da su u njega ubačene žrtve partizana, četnika, saveznika ali i onih koji su umrli prirodnom smrću. U jedan od takvih slučajeva – a danas ih je dostupno na stotine koji su potkrijepljeni materijalnim dokazima – jest svjedočanstvo Slavena Letice na koje on na svom facebooku ovih dana podsjeća javnost. Naime, Letičin brat Slaven Vicent Letica rođen je za vrijeme zbjega 29.199 Dalmatinaca – Hrvata u sinajski pustinjski logor El Shatt (u Tarantu u Italiji, 21. siječnja 1944.), a umro je u logoru u El Shattu već 24. travnja 1944. Unatoč tome njegovo je ime „zajedno s imenima više stotina sinajskih pokojnika velikosrpska i komunistička propaganda pola stoljeća vodila kao žrtve ustaškoga sabirnog logora Jasenovac. Njegovo ime, kao i imena ostalih, mogu se pronaći na mrežnim stranicama ‘Jasenovac Research Institute’.” Još jedan primjer: u židovskom muzeju u Washingtonu nalazi se i popis od šesto tisuća imena, među kojima su i žrtve savezničkih bombardiranja diljem Hrvatske. Jugoslavensko-komunističke vlasti i te su žrtve mrtvo-hladno uvrstile među žrtve „ubijenih“ u Jasenovcu, što je skandalozno. Uz to, postoji značajan broj svjedočanstva bivših logoraša koji pomažu da se potpuno rasvijetle zbivanja u Jasenovcu. Svi spomenuti materijalni i nematerijalni dokazi jedini su relevantni način za konačno utvrđivanje istine. Istine koje se boje i pupovci i goldsteini i nekadašnji dužnosnici komunističkog režima koji se boje kazni i osude, ali i propali političari koji i na nevinim žrtvama jasenovca moraju skupiti još koji politički poen.

I jedino je takvo ponašanje i politiziranje negiranje Jasenovca. Jer isticanje činjenice da je Jasenovac radio godinama nakon 1945., kao i nastojanje da se konačno utvrdi broj žrtava, nije niti može značiti umanjivanje žrtava Jasenovca za vrijeme NDH. Koliko god da je žrtava bilo, previše je. Nije ih potrebno krivotvoriti ili preuveličavati. Ali vrijeme je da se Jasenovac prestane koristiti kao mit koji služi za pravdanje srpskog genocida nad Hrvatima, a komemoraciju nevinim žrtvama za obično i sramotno politiziranje.

Silvana Oruč Ivoš / Hrvatsko slovo

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Pero Kovačević: Sretan ti 27. rođendan Hrvatska vojsko!

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Boris Kovacev / CROPIX

Hrvatska vojska odnosno oružane snage Republike Hrvatske 28. svibnja slave svoj 27. rođendan.

Kao aktivni sudionik ustrojavanja obrambenog sustava Republike Hrvatske i stvaranja Hrvatske vojske prisjetit ću nas kako je stvarana Hrvatske vojska.

Sudjelovati u tom procesu mi je bila istinska čast i ponos, biti dio tima pokojnog predsjednika Franje Tuđmana, ministra Gojka Šuška, generala Janka Bobetka i Zvonimira Červenka i drugih .

Naime, 28. svibnja 1991. godine, na stadionu Zagreba u Kranjčevićevoj ulici u Zagrebu, prvi put u javnosti su predstavljene prve postrojbe Zbora narodne garde. Zbog toga se 28. svibnja obilježava Danom oružanih snaga RH.

Hrvatska vojska, kao i cjelokupni obrambeni sustav stvarani su zapravo iz ničega, u posebno složenim ratnim okolnostima. Tada je istodobno trebalo zaustavljati neprijateljsku agresiju i od samog početka ustrojavati vlastitu oružanu silu pripravnu za borbu protiv svih onih koji su nasrnuli na Hrvatsku. Mnogi su se problemi rješavali u ”hodu”. Ali, drugog izbora nije bilo.

Istodobno s odlučnom obranom i borbom za međunarodno priznanje, postupno su stvarani elementi obrambenog ustroja i sustava. Ova, nimalo laka zadaća se ostvarivala kontinuiranim procesom u kojem se uvjetno može razlikovati nekoliko faza-razdoblja.

U prvoj fazi, obrana se organizirala unutar policijskog sustava i provodila legalnim djelatnim i pričuvnim snagama MUP-a. Postrojbe MUP-a su ujedno i prve obrambene postrojbe Hrvatske. To je bilo i jedino moguće rješenje, dovijajući se takvoj mogućnosti u tadašnjim ustavopravnim okvirima u kojima se nalazila Hrvatska.

U drugoj fazi potpuno je jasno da se samostalnost Hrvatske ne može obraniti bez borbe, što je značilo da Hrvatska mora odlučno i neodložno započeti sa stvaranjem svoje oružane sile i cjelovitog obrambenog sustava.

Pitanje koje je i dalje predstavljalo prepreku, bilo je na koji način sustavu obrane i Hrvatskoj vojsci dati potrebni legalitet- pravnu osnovu. Rješenje je i dalje bilo u okvirima MUP-a i policijskih snaga, i to donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o unutarnjim poslovima, 17. travnja 1991. godine.

Tim se izmjenama djelatnost unutarnjih poslova proširuje i na provedbu obrambenih zadaća, te se unutar policijskih snaga Odlukom o ustrojstvu Zbora narodne garde, koju je donio predsjednik Republike 20. travnja 1991. godine, ustrojavaju i prve postrojbe Zbora narodne garde.

Te postrojbe ustrojene su kao profesionalne oružane postrojbe s vojnim ustrojstvom za provedbu obrambenih i redarstvenih zadaća. Formalno su ustrojene unutar policijskog sustava, ali pod Zapovjedništvom Zbora narodne garde koje je bilo u sastavu Ministarstva obrane.

Prve brigade Zbora narodne garde službeno su osnovane u razdoblju od 10. do 15. svibnja 1991. godine, a Zapovjedništvo Zbora narodne garde osnovano je 21. travnja 1991. godine.

Postrojbe Zbora narodne garde bile su ustrojene većinom od pripadnika policije za posebne namjene i dragovoljaca, koji su tada postali i prvi profesionalni vojnici Hrvatske vojske. Na taj način postrojbe Zbora narodne garde postale su jezgra i prvi početak Hrvatske vojske.

Prve postrojbe Zbora narodne garde su 28. svibnja 1991. godine u Zagrebu, prvi put predstavljene javnosti. U proljeće 1991. godine započinje i samoorganiziranje hrvatskog naroda i ostalih građana Hrvatske za obranu u dobrovoljačke postrojbe Narodne zaštite, koje su službeno ustrojene Odlukom tadašnjeg Vrhovnog vijeća od 30. lipnja 1991. godine.

Treću fazu u stvaranju i razvoju Hrvatske vojske čini razdoblje usvajanja Zakona o obrani, 26. lipnja 1991. godine. Time su konačno stvorene pravne osnove za ustrojavanje Hrvatske vojske i obrambenog sustava.

U srpnju 1991. godine, radi bolje organizacije obrane, koordinacije snaga koje su u njoj sudjelovale te učinkovitog vođenja i zapovijedanja, osnivaju se Republički, regionalni i općinski krizni štabovi.

Dana 17.kolovoza 1991. predsjednik Republike donosi temeljne dokumente za povezivanje elmenata obrambenog ustroja Hrvatske:

• Plan obrane RH;
• Plan uporabe oružanih snaga RH i
• Plan osvajanja vojarni tzv „JNA“

Agresija na Hrvatsku sve je više eskalirala i prerasla u otvoreni rat protiv Hrvatske svim sredstvima,a Hrvatska vojska stasa u respektabilnu oružanu silu i razvija sve tri grane: Kopnenu vojsku, Hrvatsku ratnu mornaricu i Hrvatsko zrakoplovstvo i protuzračnu obranu.

Četvrta faza u razvoju Hrvatske vojske i obrambenog sustava je intezivna i ubrzana poduka svih njezinih pripadnika i postrojbi za oslobađanje privremeno okupiranih područja i izvođenje oslobodilačkih vojno-redarstvenih akcija: Bljesak, Oluja , Južni potez, Maestral…

Učinkovitost obrambenog sustava na najbolji način potvrđuje vrijeme trajanja oslobodilačkih operacija: ”Bljesak” – 36 sati, ”Oluja”-84 sata. To su ujedno bile i najveće operacije Hrvatske vojske. U operaciji”Oluja” sudjelovalo je 138 500 pripadnika HV, MUP-a i HVO .

Sretan ti 27. rođendan.

 

Pero Kovačević

Promaknuća, odlikovanja i pohvale u prigodi Dana Oružanih snaga RH

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Dolinom Neretve se brzo prodre do hrvatske jadranske obale

Objavljeno

na

Objavio

Bošnjački prijedlog izbornoga zakona nije škodljiv za hrvatske interese i opstanak hrvatskoga naroda pod uvjetom da on bude primjenjiv na teritoriju hrvatske federalne jedinice, koja treba biti jednakopravna Republici Srpskoj i neosmanskoj zemljici, koju priželjkuju Bošnjaci. Zašto im to, kad već ne će Zapad, ne bi priuštili hercegbosanski Hrvati!?

Mnogo je vremena, dobre volje i partnerskih riječi utrošeno u beznadni pokušaj oživotvorenja bošnjačko-hrvatskoga partnerstva u Federaciji, ali i u cjelokupnim bošnjačko-hrvatskim odnošajima.

Uzalud su bila sva hrvatska popuštanj premda je i nakon krvavoga bošnjačko-hrvatskoga sukoba u znatnom je dijelu hrvatskoga naroda, ako ne svjesno, onda sigurno podsvjesno tinjala nada u partnerski odnos s bošnjačkom stranom.

Jačanje Erdoganove Turske i promoviranje političkoga neoosmanizma potpirila je nikad ugaslu svijest i osjećaj poturčenjaka o zajedničkoj civilizacijskoj, ali i nacionalnoj pripadnosti turskoj naciji.

Nedavni Erdoganov posjet Sarajevu te njegovo sultansko obraćanje stranačkim pristašama i bošnjačkoj javnosti jasno su potvrdila stajališta Ankare kako u BiH, unatoč ustavnoj odredbi, ne vidi nikakvih Hrvata, nego samo Bošnjake i Srbe.
Taj drski osmanski potez dodatno je potvrdio sumnju to kako je novi Sulejman, poput svojih osmanskih predaka, nedavno u Ankari tijekom službenoga posjeta hrvatske predsjednicu s Porte jednostavno potjerao Kolindu Grabar Kitarović, koja je došla moliti pomoć sultana za poboljšanje statusa hercegbosanskih Hrvata.

Kako bi ubrzao proces osmanizacije bosanskohercegovačkoga prostora, očito je prije spektakularnoga posjeta Sarajevu, u dogovoru s bošnjačkom politikom pojačao migrantski pritisak na tu krhku zemljicu, što je bošnjačkoj strani poslužilo da transferom bliskoistočnih migranata u Mostar promijeni nacionalnu strukturu pučanstva u Hercegovini.Dugoročno bi to, u slučaju masovne podjele azila, bošnjačkoj politici omogućilo da preuzme vlast u Mostaru, a onda i cijeloj Hercegovini.

Kratkoročno migrantski kamp u Mostaru svojevrsna je mirnodopska “vojarna” za sustavno destabiliziranje hrvatskoga juga, jer dolinom Neretve se vrlo brzo može prodrijeti do hrvatske jadranske obale, odnosno područja Europske unije.
Manje je važna ova europska dimenzija problema jer hrvatsko gospodarstvo znatnim dijelom počiva turističkoj industriji, koju svaki radikalniji pokret može dugoročno destabilizirati.

Srpska pak strana u Bosni Hercegovini formalno je zaštićena entitetskom granicom, vlastitim redarstvom te cjelokupnim državnim aparatom Republike Srprske.

Osim vlastitih snaga srpsku državotvorinu u BiH gospodarski i politički snažno podupiru Srbija i Ruska Federacija. Američka pasivnost i posvemašnja nesnalažljivost europskih zemalja pretvorili su područje BiH u poligon za sučeljavanje ruskih i turskih probitaka.

Ravnodušnost američkoga veleoposlanstva u Sarajevu prema odluci Ustavnoga suda da se zbog nejednakopravnosti Hrvata izmijeni izborni zakon, što su ga svojedobno nasilno nametnuli Inzkovi politički predšasnici na tronu visokoga predstavnika te lutanja europskih politika, od one njemačkoga upravitelja Mostara Hansa Koschnicka pa sve britanskoga komandosa Paddyja Ashdowna doveli su na kraju u pitanje i sam utjecaj Zapada na čelu s SAD-om u BiH.
Odgovor na pitanje što je, osim kolektivnoga napuštanja Bosne i Hercegovine ostalo hercegbosanskim Hrvatima znatnim dijelom ne leži u odlukama hrvatskih političara.

Bez obzira na pripremljene varijante političkoga nastupa u izborno i poslijeizborno vrijeme, hrvatska politika bi unatoč potrošenim rokovima na kraju ipak trebala prihvatiti možebitne izmjene izbornoga zakona.

Bošnjačka politička strategija nikad ne će pristati na povratak Daytonskim odredbama izbornoga zakona pa Hrvatima ne preostaje ništa drugo nego da prihvate bošnjački prijedlog izmjena tog zakona.

Bošnjački prijedlog izbornoga zakona nije škodljiv za hrvatske interese i opstanak hrvatskoga naroda pod uvjetom da on bude primjenjiv na teritoriju hrvatske federalne jedinice, koja treba biti jednakopravna Republici Srpskoj i neosmanskoj zemljici, koju priželjkuju Bošnjaci.

Zašto im to, kad već ne će Zapad, ne bi priuštili hecegbosanski Hrvati!?

Tako bi uz samostojnu hrvatsku Herceg-Bosnu, anadolski sulatn dobio komad zemljice u Europi, a ruski car komad državotvorine s koje se može mirno nadzirati istočna obala Jadrana.

Ivan Svićušić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari

No Recent Comments Found