Pratite nas

Kolumne

Silvana Oruč Ivoš: Kome smeta istina o Jasenovcu?

Objavljeno

na

Isticanje činjenice da je Jasenovac radio godinama nakon 1945., kao i nastojanje da se konačno utvrdi broj žrtava, nije niti može značiti umanjivanje žrtava Jasenovca za vrijeme NDH. Koliko god da je žrtava bilo, previše je. Nije ih potrebno krivotvoriti ili preuveličavati kako bi se razvijala velikosrpska teza o genocidnosti Hrvata.

[ad id=”93788″]

Sada je potpuno jasno čemu toliki otpori nastojanjima da se konačno sazna istina o Jasenovcu. Da se konačno dozna ime i prezime svake žrtve bez obzira na nacionalnu pripadnost, da se konačno dozna njihov konačan broj kao i ime i prezime onih koji su počinili zločin u Jasenovcu. Kome smeta istina o tom stratištu i tko ima pravo skriti je od javnosti?! Ovogodišnje obilježavanje i komemoracija u Jasenovcu i ponašanje pojedinih udruga pokazale su svu njihovu bijedu kao i to da im Jasenovac treba samo da bi njime mahali pred nosom i razvijali tezu o genocidnim Hrvatima.

U Jasenovcu je počinjen zločin i to nitko normalan i pristojan ne može negirati. Za vrijeme NDH u Jasenovcu su pogubljeni Židovi, Srbi, Romi, drugi nehrvati ali i Hrvati koji nisu podupirali Pavelićevu vlast. I dakako takvo što zaslužuje najdublje gnušanje i osudu. Ali Jasenovački je logor radio i nakon 1945. kada su ga komunističke vlasti koristile za ubijanje svojih političkih neistomišljenika pa i pripadnika NDH. I to je ono što se također treba osuditi i sankcionirati. Sramota je da se godinama istinom i žrtvama u Jasenovcu manipulira. Svojedobno su raznorazne antifašističke, srbijanske udruge, pojedini političari manipulirali brojkom od 700.000 ubijenih, a tu je brojku kao relevantnu prihvatio i parlament Republike Srbije?! Iako su jugoslavenske vlasti još šezdesetih godina provele temeljite ekshumacije u Jasenovcu i pronašle maksimalno 400 kostura. I to ponajviše Hrvata.

Nažalost, hrvatska službena politika i diplomacija nikad nisu uložili kvalitetan napor, ne da opravdaju bilo čiji zločin – jer zločin se ne može opravdati nego isključivo osuditi – već da istinu stave tamo gdje joj je mjesto i da Jasenovac prestane biti nešto čime će se manipulirati. A to je danas slučaj. Jasenovac se koristi kao neki jocker iz rukava koji bi trebao dokazati sve velikosrpske teze o nepogrešivosti komunista i genocidnosti Hrvata.

I zato, kako sada stoje stvari, u Jasenovcu ćemo ove godine imati tri komemoracije što je, u najmanju ruku, sramota. Evo, političkom mrtvacu Ivi Josipoviću Jasenovac služi kako bi se oglasio u beogradskom tisku i poručio da će bojkotirati državnu komemoraciju žrtvama jasenovačkog ustaškog logora jer se, unatoč snažnoj antifašističkoj tradiciji, u Hrvatskoj tolerira pojava ustaštva?! Nema Josipović dokaza za takvo što osim tvrdnje da su tome doprinijele hrvatske vlasti, dakle Predsjednica i Vlada. Predsjednik Srpskog narodnog vijeća i poznati etnobiznismen Milorad Pupovac nakon sastanka s predsjednicom ustvrdio je da neće doći na službenu, državnu komemoraciju te da će još odlučiti s kime i kada će ići u Jasenovac. I k tome, Pupovac govori o trendu negacije žrtava ustaškog režima i negacije Jasenovca i relativizacije nacističkih, fašističkih i ustaških ideologija?! Naravno, ni Pupovac nije odgovorio tko je taj iz službene vlasti tko negira žrtve ustaškog režima!

Jer raznoraznim pupovcima, josipovićima i sličnima svaki razgovor na temu Jasenovca prestaje kada se počne govoriti jezikom istine, materijalnih i drugih dokaza, činjenica. A one su, među ostalim, i te da je jugoslavensko-komunistička mašinerija, kojoj je Jasenovac također služila za kažnjavanje neistomišljenika, morala proizvesti više žrtava drugih nacionalnosti pa su sastavili popis od 83.000 žrtava ustaškog režima za koji se kasnije pokazalo da je u većini lažiran i da su u njega ubačene žrtve partizana, četnika, saveznika ali i onih koji su umrli prirodnom smrću. U jedan od takvih slučajeva – a danas ih je dostupno na stotine koji su potkrijepljeni materijalnim dokazima – jest svjedočanstvo Slavena Letice na koje on na svom facebooku ovih dana podsjeća javnost. Naime, Letičin brat Slaven Vicent Letica rođen je za vrijeme zbjega 29.199 Dalmatinaca – Hrvata u sinajski pustinjski logor El Shatt (u Tarantu u Italiji, 21. siječnja 1944.), a umro je u logoru u El Shattu već 24. travnja 1944. Unatoč tome njegovo je ime „zajedno s imenima više stotina sinajskih pokojnika velikosrpska i komunistička propaganda pola stoljeća vodila kao žrtve ustaškoga sabirnog logora Jasenovac. Njegovo ime, kao i imena ostalih, mogu se pronaći na mrežnim stranicama ‘Jasenovac Research Institute’.” Još jedan primjer: u židovskom muzeju u Washingtonu nalazi se i popis od šesto tisuća imena, među kojima su i žrtve savezničkih bombardiranja diljem Hrvatske. Jugoslavensko-komunističke vlasti i te su žrtve mrtvo-hladno uvrstile među žrtve „ubijenih“ u Jasenovcu, što je skandalozno. Uz to, postoji značajan broj svjedočanstva bivših logoraša koji pomažu da se potpuno rasvijetle zbivanja u Jasenovcu. Svi spomenuti materijalni i nematerijalni dokazi jedini su relevantni način za konačno utvrđivanje istine. Istine koje se boje i pupovci i goldsteini i nekadašnji dužnosnici komunističkog režima koji se boje kazni i osude, ali i propali političari koji i na nevinim žrtvama jasenovca moraju skupiti još koji politički poen.

I jedino je takvo ponašanje i politiziranje negiranje Jasenovca. Jer isticanje činjenice da je Jasenovac radio godinama nakon 1945., kao i nastojanje da se konačno utvrdi broj žrtava, nije niti može značiti umanjivanje žrtava Jasenovca za vrijeme NDH. Koliko god da je žrtava bilo, previše je. Nije ih potrebno krivotvoriti ili preuveličavati. Ali vrijeme je da se Jasenovac prestane koristiti kao mit koji služi za pravdanje srpskog genocida nad Hrvatima, a komemoraciju nevinim žrtvama za obično i sramotno politiziranje.

Silvana Oruč Ivoš / Hrvatsko slovo

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

IMA NEŠTO VRJEDNIJE OD ZLATA, A TO STE VI, VATRENI!

Objavljeno

na

Objavio

Hvala Vam što ste nas učinili beskrajno sretnima i ponosnima. Hvala što ste nas na najbolji način podsjetili što sve možemo kad smo zajedno, kad smo jedna duša, jedno tijelo, jedno srce… i to je nešto najdracocjenije što ste nam mogli dati! Vrednije je to od svakog zlata, trofeja i titula, od svih slavoluka i pohvala!

Hrvatska danas zahvaljuje Bogu na tom daru i uz suze radosnice slavi Vaš uspon u sam vrh svjetskog nogometa.

Uz Božiju pomoć, učinili ste čudo i to ne samo na travnjaku: ujedinili ste Hrvatsku i sve naše ljude diljem svijeta i pobrali simpatije širom zemljine kugle.

Gledali smo ovih dana kako i oni koji do jučer nisu ni znali gdje se na zemljopisnoj karti nalazi Hrvatska pjevaju naše pjesme, nose naše zastave i dresove s crveno-bijelim kvadratićima i kliču Hrvatskoj. Zar i to nije dokaz Vaše veličine koja prelazi granice običnog sportskog nadmetanja? Rijetko je kad u svojoj povijesti naša zemlja izazvala toliko pozornosti i dobila toliko pohvala od vodećih državnika svijeta, uglednih javnih osoba, najznačajnijih i najvećih medijskih kuća i bila tako uvažavana i poštivana – i sve to zahvaljujući Vama i jednako dostojastvenoj publici koja Vas je pratila prostranstvima velike i ponosne Rusije, iz bitke u bitku, sve do same završnice u Moskvi.

Žrtva navijača koji su ne žaleći truda, vremena i novca po svaku cijenu željeli biti što bliže Vama također izaziva divljenje. Oni su bili ta spona između Vas i naroda kojemu ste priuštili nezaboravne trenutke.

Ovaj naraštaj će to pamtiti s ponosom.

I na žalost svih onih koji su (možda) i priželjkivali da im se pruži razlog kako bi se obrušili na hrvatske „nacionaliste“ i „desničare“, sve je prošlo u Božijem miru i redu.

Dokazali smo tko smo i što smo. I to je konačno vidio svijet.

Kad se milijuni ljudi širom svijeta tjednima okupljaju i slave sportske uspjehe svoje nacionalne vrste, a pri tomu nema ni jednog jedinog incidenta, onda je to najbolji dokaz kulture, zrelosti i civiliziranosti naroda koji voli svoje, ali isto tako poštiva tuđe.

Odnos ruskih domaćina prema nama bio je više nego korektan, čak sjajan i nije se promijenio čak ni nakon što smo ih eliminirali iz daljnjeg natjecanja. Rusi su se pokazali kao gostoljubiv i pristojan narod i zaslužuju sve pohvale.

I na kraju, kako ne spomenuti poseban značaj i dimenziju onoga što ste napravili, a tiče se buđenja tog osjećaja ponosa i optimizma u cijelom hrvatskom narodu – od Domovine do Herceg Bosne i dijaspore?

Znamo i svjesni smo svega što se kod nas u Hrvatskoj događa. Osim teškoća s kojima se srećemo, svjedoci smo, nažalost i radikalnih tendencija širenja pesimizma, pa i neke vrste destrukcije kojoj je cilj svima nama zagorčati život, oblatiti zemlju u kojoj živimo i dokazati kako smo nesposobni stvoriti sebi bolju budućnost. Sredstva se ne biraju – od grubog i primitivnog vrijeđanja svakog nacionalnog osjećaja, do ataka na naš identitet, svjetonazor, sustav vrijednosti i Katoličku crkvu. Udara se na same temelje naše opstojnosti, a sve to pod egidom „progresa“ i „napretka“, u ime „ljudskih prava“ i nekog tobožnjeg „suvremenog pogleda na svijet“.

A tko to čini?

Oni čije su metode sve samo ne demokratske.

Nismo li gotovo do jučer svjedočili opskurnim, monstruoznim i podlim napadajima na našeg ZLATNOG MOMKA Luku Modrića, kapetana reprezentacije i danas NAJBOLJEG NOGOMETAŠA NA SVIJETU (dobitnika Zlatne lopte na upravo završenom nogometnom SP)? Na društvenim mrežama kružile su fotografije kartonskih modela s njegovim likom, sa skalpelom pod bradom ili omotanim užetom oko vrata. Izravni poziv na linč, ubojstvo – poziv na zločin, zar ne? Patološki bolesnici koji to čine, uživaju, nažalost, neskrivene simpatije mnogih ljevičarskih, neoliberalnih i anarhističkih skupina, stranaka i udruga, pa i uvaženih persona iz ovog miljea koji o tomu šute kao ribe, kao da se ne događa – ali zato uredno tragaju za svakom kapom „nalik ustaškoj“ ne bi li „dokazali“ kako su Hrvati „fašisti“ i „nacisti“.

I taj momak, taj ZLATNI dečko Luka Modrić, koji je sve u životu stekao vlastitim znojem probijajući se krvavo, mukotrpno i uz golema odricanja do ovoga što danas jeste, odgovorio je svima u svom stilu: POSTAO JE NAJBOLJI u onome što radi i za promociju naše Hrvatske učinio neusporedivo više nego svi „drveni filozofi“ koji za debele novce prodaju maglu ovom narodu. I Dejan Lovren je bio na meti sa sličnim motivima, a danas je nogometna veličina kojoj se klanja svijet.

Prema izborniku Zlatku Daliću vladala je (najblaže rečeno) skepsa ili neka vrsta podozrivosti. I njegov je odgovor bio više nego rječit: uvrstio se među najbolje izbornike na svijetu i dečke za koje je rijetko tko vjerovao da mogu dalje od prolaska skupine, doveo nadomak tronu – učinio ih viceprvacima svijeta.

I još nešto: Zlatko Dalić pokazao je kako posjeduje izuzetne kvalitete kao stručnjak, ali i kao čovjek. I mnogima koji su već zaboravili što znače poštenje, čast, moral i poniznost, očitao je lekciju IZ LJUDSKOSTI.

Bog sve vidi i sve zna. I on učini da prije ili kasnije sve dođe na svoje.

Zato se nitko od njih – od našeg zlatnog izbornika do svakoga od 22 zlatna momka – ne odriče Boga.

To su hrvatski vitezovi lišeni svakog samoljublja, oholosti, egoizma i bahatosti. Oni su naš istinski ponos i od njih nacija itekako ima što naučiti.

Nadajmo se da će ljubav koja nas je ujedinila potrajati i da ćemo je njegovati. Zbog naše djece i njihove budućnosti.

A oni kojima to smeta, nek slobodno pate!

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

‘Srušili smo snove svima’

Objavljeno

na

Objavio

9gag stranica koju prati 40 milijuna ljudi piše sve pohvalno

Pobjeda hrvatskih nogometaša na SP u Rusiji, da dobro ste pročitali pobjeda jer ono što su oni napravili pobjeda je jednog malog ponosnog naroda iz najljepše države na svijetu. To srebro zlatnog sjaja, to zajedništvo i nacionalni naboj.

Bili su okidač da se jave i prospu svoju žuč oni koji predstavljaju talog društva te male ponosne države, iako oni, samo oni misle da su oni intelektualna i moralna elita te države ili možda neke druge.

Lijepo je ovih dana bilo biti ponosni pripadnik jednog veličanstvenog naroda i stih “Srušili smo snove svima” ima svoje potpuno značenje. Lijepo je bilo gledati narod kome pripadaš cijelim svojim bićem kako se veseli i diže na pijedestal pobjede svoje junake, ali bilo je lijepo čitati sve svjetske medije kako i oni slave jedan mali hrabri, ponosni narod i njihove idole kako ruše snove velikim ali i snove onoj benignoj, otrovnoj manjini u svojoj državi.

Možda zvuči pretendenciozno izjednačavati naše ruske junake s herojima Domovinskog rata ali ja osobno, a nadam se i velika većina Hrvata i svih onih kojima je stalo do svetog dresa, njih upravo tako gledam.

Gledam Luku, Dejana, Mandžu i sve druge kao ljude kojima je netko ukrao jedan dio njihovog života, ukrao im djetinjstvo i kako ih je život natjerao da sazrijevaju i bore se za svoju državu jer znaju da su i njihove sudbine utkane u nastajanje države za koju se toliko bore. Ne ovo nije patetika, ovo je surova istina. Svi oni su osobe koje su uspjele u životu, ostvarili su zavidne karijere, zaradili ogromne novce, krvavo su se borili i nitko im nije ništa nije poklonio. Sve to ostvarili su tamo gdje se rad i sve pozitivne vrijednosti mjere i vrjednuju na pravedniji način. Tamo gdje ne postoje povlaštene kaste koji mrze sve one koji za svoj rad moraju krvavo raditi odričući se svega onoga za čega se oni koji ih kritiziraju i omalovažavaju, izmišljaju pravno nebulozne optužnice i “virtualno” im odsijecaju glavu.

Nakon ovih prekrasnih, ponosnih mjesec dana, mjesec dana koji su ujedini domovinsku i iseljenu Hrvatsku, svima je jasno da se neke stvari u Hrvatskoj moraju promijeniti ako želimo dalje u bolje sutra. Za sreću tako malo treba, ali sreću treba i zaslužiti. Našu sreću treba nastaviti, ali nastaviti tako da se iz javnog, političkog, gospodarskog, pravosudnog, obrazovnog sistema, eliminiraju oni koji su kočničari hrvatskoj sreći i životu njenih građana. Hrvatsko društvo treba hitnu deratizaciji.

Hrvatskoj ne trebaju moralne i intelektualne veličine poput novinara koji se na račun novinarske akreditacije hrane za 15 kuna u saborskom restoranu, a svaki dan pljuju po onima koji su im to omogućili. Netrebaju im političke vertikale kojima je najveći uspjeh pokušaj da za svoju slavu na perfidan način “prodaju” komad svetog tla i koji smatraju da je držanje skala lopovu humano djelo, a najveći doseg im je znanje pravljenja krumpir salate.

Ne trebaju im političari koji se diče moralom, a imaju iza sebe pravomoćne presude za kriminal, kojim su se eto bavili kao nedozreli adolescenti u dobi od 28 godina. Ne trebaju nam oni koje država radi tri ruke u Saboru obilato nagrađuju da blate ono što je krvlju stečeno. Hrvatskoj treba lider, lider poput Zlatka Dalića.

Nazvao me noćas moj prijatelj iz Los Angelesa, profesor komunikologije sa UCLA i rekao:

Čestitam prijatelju, čestitam na nogometnoj reprezentaciji, na tvom ponosnom narodu i na tvojoj predsjednici. Tvoj narod i tvoja država ste globalni brend i nemojte dozvoliti da to prestanete biti. Rado bih se mijenjao za predsjednika države iako znaš da sam zakleti republikanac ali tvoja predsjednica postala je lider, lider svih onih koji u političare gledaju kao zlo. Ona je svojom neposrednošću, srčanošću i ljubavlju prema svojoj državi iskazanu kroz podršku reprezentaciji postala obrazac pozitivnog ponašanja lidera.

Ante Rašić/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori