Pratite nas

Kolumne

Silvana Oruč Ivoš: Kome smeta istina o Jasenovcu?

Objavljeno

na

Isticanje činjenice da je Jasenovac radio godinama nakon 1945., kao i nastojanje da se konačno utvrdi broj žrtava, nije niti može značiti umanjivanje žrtava Jasenovca za vrijeme NDH. Koliko god da je žrtava bilo, previše je. Nije ih potrebno krivotvoriti ili preuveličavati kako bi se razvijala velikosrpska teza o genocidnosti Hrvata.

[ad id=”93788″]

Sada je potpuno jasno čemu toliki otpori nastojanjima da se konačno sazna istina o Jasenovcu. Da se konačno dozna ime i prezime svake žrtve bez obzira na nacionalnu pripadnost, da se konačno dozna njihov konačan broj kao i ime i prezime onih koji su počinili zločin u Jasenovcu. Kome smeta istina o tom stratištu i tko ima pravo skriti je od javnosti?! Ovogodišnje obilježavanje i komemoracija u Jasenovcu i ponašanje pojedinih udruga pokazale su svu njihovu bijedu kao i to da im Jasenovac treba samo da bi njime mahali pred nosom i razvijali tezu o genocidnim Hrvatima.

U Jasenovcu je počinjen zločin i to nitko normalan i pristojan ne može negirati. Za vrijeme NDH u Jasenovcu su pogubljeni Židovi, Srbi, Romi, drugi nehrvati ali i Hrvati koji nisu podupirali Pavelićevu vlast. I dakako takvo što zaslužuje najdublje gnušanje i osudu. Ali Jasenovački je logor radio i nakon 1945. kada su ga komunističke vlasti koristile za ubijanje svojih političkih neistomišljenika pa i pripadnika NDH. I to je ono što se također treba osuditi i sankcionirati. Sramota je da se godinama istinom i žrtvama u Jasenovcu manipulira. Svojedobno su raznorazne antifašističke, srbijanske udruge, pojedini političari manipulirali brojkom od 700.000 ubijenih, a tu je brojku kao relevantnu prihvatio i parlament Republike Srbije?! Iako su jugoslavenske vlasti još šezdesetih godina provele temeljite ekshumacije u Jasenovcu i pronašle maksimalno 400 kostura. I to ponajviše Hrvata.

Nažalost, hrvatska službena politika i diplomacija nikad nisu uložili kvalitetan napor, ne da opravdaju bilo čiji zločin – jer zločin se ne može opravdati nego isključivo osuditi – već da istinu stave tamo gdje joj je mjesto i da Jasenovac prestane biti nešto čime će se manipulirati. A to je danas slučaj. Jasenovac se koristi kao neki jocker iz rukava koji bi trebao dokazati sve velikosrpske teze o nepogrešivosti komunista i genocidnosti Hrvata.

I zato, kako sada stoje stvari, u Jasenovcu ćemo ove godine imati tri komemoracije što je, u najmanju ruku, sramota. Evo, političkom mrtvacu Ivi Josipoviću Jasenovac služi kako bi se oglasio u beogradskom tisku i poručio da će bojkotirati državnu komemoraciju žrtvama jasenovačkog ustaškog logora jer se, unatoč snažnoj antifašističkoj tradiciji, u Hrvatskoj tolerira pojava ustaštva?! Nema Josipović dokaza za takvo što osim tvrdnje da su tome doprinijele hrvatske vlasti, dakle Predsjednica i Vlada. Predsjednik Srpskog narodnog vijeća i poznati etnobiznismen Milorad Pupovac nakon sastanka s predsjednicom ustvrdio je da neće doći na službenu, državnu komemoraciju te da će još odlučiti s kime i kada će ići u Jasenovac. I k tome, Pupovac govori o trendu negacije žrtava ustaškog režima i negacije Jasenovca i relativizacije nacističkih, fašističkih i ustaških ideologija?! Naravno, ni Pupovac nije odgovorio tko je taj iz službene vlasti tko negira žrtve ustaškog režima!

Jer raznoraznim pupovcima, josipovićima i sličnima svaki razgovor na temu Jasenovca prestaje kada se počne govoriti jezikom istine, materijalnih i drugih dokaza, činjenica. A one su, među ostalim, i te da je jugoslavensko-komunistička mašinerija, kojoj je Jasenovac također služila za kažnjavanje neistomišljenika, morala proizvesti više žrtava drugih nacionalnosti pa su sastavili popis od 83.000 žrtava ustaškog režima za koji se kasnije pokazalo da je u većini lažiran i da su u njega ubačene žrtve partizana, četnika, saveznika ali i onih koji su umrli prirodnom smrću. U jedan od takvih slučajeva – a danas ih je dostupno na stotine koji su potkrijepljeni materijalnim dokazima – jest svjedočanstvo Slavena Letice na koje on na svom facebooku ovih dana podsjeća javnost. Naime, Letičin brat Slaven Vicent Letica rođen je za vrijeme zbjega 29.199 Dalmatinaca – Hrvata u sinajski pustinjski logor El Shatt (u Tarantu u Italiji, 21. siječnja 1944.), a umro je u logoru u El Shattu već 24. travnja 1944. Unatoč tome njegovo je ime „zajedno s imenima više stotina sinajskih pokojnika velikosrpska i komunistička propaganda pola stoljeća vodila kao žrtve ustaškoga sabirnog logora Jasenovac. Njegovo ime, kao i imena ostalih, mogu se pronaći na mrežnim stranicama ‘Jasenovac Research Institute’.” Još jedan primjer: u židovskom muzeju u Washingtonu nalazi se i popis od šesto tisuća imena, među kojima su i žrtve savezničkih bombardiranja diljem Hrvatske. Jugoslavensko-komunističke vlasti i te su žrtve mrtvo-hladno uvrstile među žrtve „ubijenih“ u Jasenovcu, što je skandalozno. Uz to, postoji značajan broj svjedočanstva bivših logoraša koji pomažu da se potpuno rasvijetle zbivanja u Jasenovcu. Svi spomenuti materijalni i nematerijalni dokazi jedini su relevantni način za konačno utvrđivanje istine. Istine koje se boje i pupovci i goldsteini i nekadašnji dužnosnici komunističkog režima koji se boje kazni i osude, ali i propali političari koji i na nevinim žrtvama jasenovca moraju skupiti još koji politički poen.

I jedino je takvo ponašanje i politiziranje negiranje Jasenovca. Jer isticanje činjenice da je Jasenovac radio godinama nakon 1945., kao i nastojanje da se konačno utvrdi broj žrtava, nije niti može značiti umanjivanje žrtava Jasenovca za vrijeme NDH. Koliko god da je žrtava bilo, previše je. Nije ih potrebno krivotvoriti ili preuveličavati. Ali vrijeme je da se Jasenovac prestane koristiti kao mit koji služi za pravdanje srpskog genocida nad Hrvatima, a komemoraciju nevinim žrtvama za obično i sramotno politiziranje.

Silvana Oruč Ivoš / Hrvatsko slovo

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Politička odluka

Objavljeno

na

Objavio

Opasan politički voluntarizam

Glasovima 105 zastupnika u Hrvatskom saboru donesena je u petak 15. veljače politička odluka kojom se odbija raspisati referendume na zahtjev građanskih inicijativa »Narod odlučuje« i »Istina o Istanbulskoj« i svih onih više od 400 tisuča birača koji su ih potpisali, te je tako još jednom u Hrvatskoj očitovana prevlast politike ne samo nad više nego reprezentativnim dijelom političkoga naroda, nego i nad zdravim razumom.

Političke odluke koje se suprotstavljaju volji tako velikoga dijela biračkoga tijela uvijek su vrlo kratkovidne te vrlo rijetko mogu ostati bez ozbiljnih posljedica za one koji ih donose.

Također, političke odluke koje se suprotstavljaju zdravu razumu opasan su politički voluntarizam koji je uvijek oblik političkoga nasilja, za koje vrijedi narodna poslovica: Svaka sila za vremena.

Takvom odlukom 105 zastupnika s lijevoga i desnoga političkoga centra još je jednom blokiralo zaokret u hrvatskoj državnoj politici, tj. zaokret u upravljanju državom, premda gotovo svi u Hrvatskoj znaju da dosadašnje usmjerenje ne samo da ne daje dobre rezultate, nego upravo priječi stvarni boljitak, bez obzira na to kojega bila predznaka koalicija na vlasti.

Bez obzira na to što političari samo-reklamerski isticali, gotovo svima u Hrvatskoj veoma je jasno da bi zemlja s takvim resursima i komparativnim prednostima, kad bi bila bolje vođena, nakon dva i pol desetljeća života – evala, a sada umjesto da cvjeta zapravo tek grca.

Najbolji pokazatelj neprimjerena, neodgovorna i nemušta upravljanja Hrvatskom jest činjenica da baš ni jedno jedino područje društvenoga života na državnoj razini još uvijek nije postavljeno na stvarno zdrave, reklo bi se danas održive temelje niti je bez prikrivenih ili očitih interesa pojedinih skupina usmjereno općemu dobru odnosno općemu boljitku.

Neformalna velika koalicija

Naime, sadašnje stanje, koje se može opravdano smatrati više ili manje kaotičnim, upravo je idealno za pojedine interesne skupine kojima je njihov povlašteni položaj važniji od svake ideološko političke matrice.

Upravo političko odbijanje referendumskih inicijativa još je jednom očitovalo ne samo postojanje, nego i djelovanje tzv. neformalne velike koalicije i skrivenih tutora koji njome upravljaju.

Tu činjenicu više ne mogu previdjeti ni prosječni hrvatski birači, a ni oni koji su, često, u silnoj potrebi za boljitkom, do sada romantičarski gledali na pojedine političke stranke više ne će moći upadati u takvu zabludu.

Više je nego opasno kad politika zlorabi bilo koji pravni okvir, a u Hrvatskoj je to i danas višestruko opasno jer u njoj još uvijek žive manire upravljanja iz komunističkoga totalitarnoga sustava u kojem je pravni okvir bio tek privid kad se gledalo s pozicija vlasti, a tvrdi zid odnosno batina za sve pripadnike drugorazrednoga dijela društva.

Pravni okvir za iniciranje i raspisivanje referenduma na poticaj građanskih inicijativa – koliko god načelno bio s jedne strane sramotno restriktivan i jedva dostižan, a s druge strane nedorečen s ugrađenim »rupama u zakonu« za veči prostor manipulacije vlasti – u konkretnom slučaju građanskih inicijativa »Narod odlučuje« i »Istina o Istanbulskoj«, više nego grubo kršen je i izigravan.

Strah vladajućih elita

Prosječni hrvatski građanin nema ama baš ni jednoga jedinoga opravdanoga razloga da bi vjerovao političarima u pošteno prebrojavanje i poštenu, tj. nepristranu provjeru prikupljenih potpisa hrvatskih birača koji su se dobrovoljno i spontano uputili do štandova na kojima su potpisi bili prikupljani, tim više što vlasti nisu dopustile stvarni uvid u tobože nevaljale potpise.

Tzv. službena državna politika (zapravo mentorirana velikokoalicijska politika) i većina medija koji su u službi istih skrivenih ideoloških i političkih tutora usprotivili su se tim referendumima od same najave građanskih inicijativa o prikupljanju potpisa za njihovo raspisivanje, a bilo je mjesta u kojima su vlasti zabranile i onemogućile prikupljanje potpisa. Nitko nikada nije pozvan na odgovornost za to premda je to bilo očito kršenje ljudskih, političkih, ustavnih i zakonskih prava.

To početno jasno političko stajalište sada je u Hrvatskom saboru dobilo i službenu potvrdu i zato je to isključivo politička, voluntaristička i nasilna odluka koja nema veze s hrvatskom stvarnošću u političkom narodu ni s istinom o javno očitovanim mišljenjima svih birača koji su dali svoje potpise, pa bili i – kako se sada sve to izruguje – »nečitki«.

Takvo političko, a može se reći i politikantsko, odlučivanje istodobno očituje strah tzv. vladajućih elita i od referenduma i od probuđenih građana, ali i neizbježnu najavu da takav režim u Hrvatskoj mora ići svomu kraju, a to je i nova najava boljih vremena.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Ljubav začinjena perverzijom

Objavljeno

na

Objavio

Ljubav je vrlo složena kategorija koja uključuje nježnost, diskreciju, poštovanje, suosjećajnost pa i kajanje.

U poželjnoj ljubavi i prijateljstvu između dvaju susjednih država uglavnom nema ništa od toga. Ima ponajviše perverzije.

Tako su se nekako zadnjih dana i mjeseci intenzivirali i nanizali slučajevi sadomazohističkih odnosa između Hrvatske i Srbije, koji izazivaju osjećaje bijesa i poniženja, a nikako neke plemenitije emocije.

Evo, baš na Velentinovo, 14. veljače u državnom Muzeju „Mimara“ održana je prigodna svečanost u čast Dana državnosti i Dana vojske Republike Srbije.

Na skupu su, osim organizatorice i ambasadorice Mire Nikolić i Milorada Pupovca bili i predstavnici predsjednice i Vlade RH, a sponzorirao ga je Grad Zagreb i Atlantic grupa, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Hajde de dan državnosti, ali uveličati obilježavanje dana vojske države koja je ne baš tako davno napala zemlju i ostavila krvave tragove iza sebe, države koja je našega ministra obrane proglasila personom non grata, države čiji ministar vanjskih poslova neki dan ponavlja staru tezu o srpskoj vojsci koja je Dalmaciji donijela slobodu, to doista spada u političku perverziju.

Vrijedi apostrofirati ulogu Milana Bandića kao domaćina i sponzora, čime je on zaokružio svoju trilogiju koju je započeo pobratimstvom s glavnim Arkanovim jatakom, nastavio dodjelom Medalje Grada ministru vanjskih poslova bivše države u vrijeme kad je ta država razarala Vukovar da bi sada evo sve zaokružio predstavom u Mimari.

Posebno je zanimljivo kako o ovoj seansi nije bilo ni službenih priopćenja, osim priopćenja srbijanske ambasade, ni medijskih izvješća. Valjda zbog srama.

Ima toga još. Podsjetimo, na domjenku prije pravoslavnog Božića, kad je ono baš Bandić pronašao novčić sreće u razlomljenom hljebu, mitropolitu Porfiriju, koji je tako zanosno pjevao pjesmama o Draži i Momčilu, poklonio se cijeli državni vrh.

Vlada i nadalje plaća vlastite klevetnike u formi jedne tiskovine koja ne propušta priliku nazivati i tu vladu i državu ustaškima, a u skladu s tom navikom u posljednjem broju voditelja HDZ-ova odjela za medije naziva ustaškim revizionistom i ratnim huškačem.

Pretrgali su se svi na vrhu osuditi huliganski napad na vaterpoliste CZ, mada bi jednako prošli i igrači Dinama da su se pojavili na Rivi, ali nije baš bilo reakcija kad je razbijena spomen-ploča braniteljima ponad Dubrovnika, ili kad je jajima poliven Tuđmanov spomenik.

Nakon svega i izjava Mate Radeljića kako je bivša šefica zabranila spominjati velikosrpsku agresiju djeluje vjerodostojnije. Ne znam otkuda sve ovo dolazi, ali sam siguran da nikamo ne vodi, pogotovu ne prema ljubavi, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari