Pratite nas

Kolumne

Silvana Oruč Ivoš: Kurikul povijesti – koji bi se trebao u izabranim školama primijeniti od jeseni – pao je na ispitu

Objavljeno

na

Kad se sadržaj udžbenika dobro analizira možemo se opravdano zapitati zbog čega se iz udžbenika povijesti izostavljaju iznimno važne povijesne istine? Odnosno, jesu li takvi nastavni programi povijesti zapravo u službi zatomljivanja ponosa, spremnosti na žrtvu i u konačnici rodoljublja jednog naroda?! Jer narodom koji ne zna svoju povijest, koji se njome ne ponosi, koji uz nju nije identitetski vezan, lako je manipulirati, piše Silvana Oruč Ivoš.

Kurikul povijesti – koji bi se trebao u školama izabranim za eksperimentalnu provedbu reforme primijeniti od jeseni – pao je na ispitu. Stručno Povjerenstvo za recenziju predmetnog kurikula navelo je ono što smo svi znali od početka.

Reforma se radi na brzinu, kurikuli su nedorečeni, nerecenzirani, a ako jesu onda je to površno učinjeno. Kao uvijek kad je u pitanju obrazovanje. Jer, svaki ministar mora ostaviti neki svoj trag, pa taman i – loš.

Zanimljivo, spomenutom kurikulu povijesti, kojeg je stručno Povjerenstvo ocijenilo nedovoljno konkretnim uz preporuku da ga je potrebno doraditi, samo koji mjesec ranije Bavarsko državno ministarstvo obrazovanja i kulture, znanosti i umjetnosti dodijelilo je odlične ocjene. Doduše, ostalo nejasno je na koji su način i zašto Nijemci recenzirali program povijesti hrvatske škole, no njihova je ocjena u dijelu javnosti bila dočekana s oduševljenjem.

Naime, dobre ocjene recenzenata Bavarskog ministarstva obrazovanja odmah su suprotstavljene mišljenjima onih domaćih povjesničara i analitičara koji su kurikul povijesti kritizirali zbog ideologiziranja, zapostavljanja Domovinskog rata i nacionalne povijesti. Tim više jer su bavarski recenzenti naveli da su u kurikulu dobro istaknuta različita gledišta i interpretacije povijesti, te da smatraju da bi teme nacionalizma, totalitarizma, holokausta, izgradnje hrvatske demokracije morale biti obavezno zastupljene i u srednjoj, a ne samo u osnovnoj školi.

No, pritom su se pozvali na preporuku 1880 Vijeća Europe o učenju i poučavanju povijesti u područjima u kojima postoje ili su postojali ratni sukobi, pa su tako predložili da se snažnije istaknu teme inkluzivnosti, odnosa među različitim zajednicama, međuregionalnih odnosa, uloge žena i manjina. Kada bi se grubo tumačila ta preporuka to bi značilo da nije najprikladnije da Hrvatska u svojim obrazovnim ustanovama kroz kurilul povijesti ističe činjenična zbivanja vezana za Domovinski rat i noviju hrvatsku povijest jer bi to moglo povrijediti neke skupine. Istina i činjenice pri tom su valjda manje važne.

U konačnici bi imali generacije koje ne samo da neće znati svoju povijest već generacija koje neće osjećati nacionalni ponos i razvijati identitetsku pripadnost narodu.

Međutim, i bez tih njemačkih preporuka situacija zadnjih osamnaest godina nije dobra. Svojedobno sam pisala o ignoriranju gradiva povijesti koje se odnosi na Domovinski rat i koje je doslovno ostavljeno za kraj školske godine u osmom razredu i utrpano u nekoliko školskih sati. No, kad je riječ i o drugim događajima i važnim ljudima hrvatske povijesti, situacija nije bolja.

Na primjer, udžbenici šestog razreda nadugo i naširoko pišu o načinu života stanovništva u Srednjem vijeku. Istodobno izostavljaju konstataciju kako su osmanski prodori u Europi zaustavljeni baš u, velikim dijelom, okupiranoj Hrvatskoj, te da je posljedica svega bila ogroman gubitak hrvatskog stanovništva.

Pri tome se jedva spominju istaknuti ratnici poput Petra Berislavića i Petra Kružića. Značaj Bitke kod Siska se nedovoljno ističe, a slučaj pada Gvozdanskog, koji se kao utvrda u 16. stoljeću postavio kao brana pred turskim osvajačima i njihovim vlaškim slugama s istoka se i ne spominje.

Podatak poput povijesnog izvora Konstantina VII Porfirogeneta o Crvenoj (južnoj) Hrvatskoj koja se prostirala južno od Skadarskog jezera i u kojoj su u to doba živjeli Hrvati (a danas njihovi odnarođeni potomci, koji govore s elementima čakavskog narječja) – uopće se ne navodi?! Zato se navode neke neutralne slavenske kneževine.

Da ne spominjemo to da se u udžbenicima ne naglašava značaj datuma 7. lipnja 879., kada u vrijeme kneza Branimira započinje teći državno-pravni kontinuitet međunarodno priznate Hrvatske. Odnosno datum koji bi se zbog značaja trebao urezati u kolektivnu svijest hrvatskog naroda.

Kad je riječ o povijesti 19. stoljeća udžbenici sedmog razreda jedva spominju politički program don Mihovila Pavlinovića „Hrvatska misao“ u kojem je govorio o potrebi i značaju ujedinjenja svih hrvatskih zemalja. Kao i to da je u Dalmatinskom saboru održao prvi govor na hrvatskom jeziku.

O dr. Anti Starčeviću napisat će da je političar i književnik, a tek sramežljivo navode da je prozvan „Ocem Domovine“. Niti za bana Josipa Jelačića nije kako treba obrazložena njegova povijesna (i presudna!) uloga.

Kad se sadržaj udžbenika dobro analizira možemo se opravdano zapitati zbog čega se iz udžbenika povijesti izostavljaju iznimno važne povijesne istine? Odnosno, jesu li takvi nastavni programi povijesti zapravo u službi zatomljivanja ponosa, spremnosti na žrtvu i u konačnici rodoljublja jednog naroda?!

Jer narodnom koji ne zna svoju povijest, koji se njome ne ponosi, koji uz nju nije identitetski vezan, lako je manipulirati.

Silvana Oruč Ivoš/Hrvatsko slovo

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

IVICA ŠOLA: Flego nema smisla za ironiju: ja ga hvalim, a on se duri

Objavljeno

na

Objavio

U odgovoru na moj ironični tekst Gvozden Srećko Flego obilato se poziva na psihoanalizu. Sasvim legitimno. Ja neću početi s psihoanalizom, već s onomastikom.

Ne znam točno kada si je Gvozden Flego dodao i ime – Srećko. Nije niti bitno, niti je to nešto neobično, niti za osudu. Tijekom povijesti i danas mnogi ljudi su to radili. Jedan od najpoznatijih je Josif Visarjonovič Džugašvili, koji si je 1910. godine dodao ime “Staljin” da bi se, kao Gruzijac, malo više porusio, odmaknuo od svojih gruzijskih korijena. Politički oportuno.

Prema Ivanović-Petranovićevu “Rusko-srpskohrvatskom rečniku” ime Staljin dolazi od imenice “stalj” što prevode sa “čelik”, u prijevodu čelični čovjek, što je naša inačica imena Gvozden, piše Ivica Šola / Globus

Ovdje ne želim kao osobe povezati Gvozdena i Staljina, osim kao imenjake, tek se pozabaviti jednim onomastičkim fenomenom u kontekstu pomodnosti i političkih okolnosti i konformizma davanja imena djeci u određenim povijesnim razdobljima. Flego je rođen 1946. godine, prije Rezolucije Informbiroa kada je Tito Staljinu rekao “ne”.

To se jako odrazilo i na davanja imena djeci. Tako je tih godina, najviše 1947. godine, djeci davano ime Gvozden, da bi već 1948., nakon sukoba Tita i Staljina, ime Gvozden nestalo. Kasnije će se opet pojaviti kad su Moskva i Beograd olabavili. U to vrijeme pak kod ženskih imena imamo Kaćuše, Mašinke, Petoljetke…

Meni je Srećko lijepo ime, i drago mi je da ga je dodao Gvozdenu. Vremena se mijenjaju, treba se prilagoditi…

Baš u kontekstu onomastike i Flege (u daljnjem tekstu Gvozden) ovo uzmite kao udarnički tekst pod radnim naslovom “Kako se kalio Gvozden”.

Gvozden ne zna čitati, ili zna, ali ima psihoanalitičkih tikova. Već u uvodu svog reagiranja on tvrdi da sam ga nazvao “prevrtljivcem”. Ja sam za Gvozdena uporabio Krležinu sintagmu “vječiti pristav”, a ono što je vječito nije prevrtljivo, vječiti pristav je stoga čovjek kontinuiteta koji se prilagođava vremenu i modama, vlastiti antropomorfizam. Eto, ja zapravo hvalim Gvozdena, a on se duri. Uostalom, kako nešto tako čvrsto kao čelik (nomen est omen) može biti labavo, “prevrtljivo”.

Tako Gvozden, braneći svoj habitus “vječitog pristava”, pokušava izmiriti Poppera i Marxa, otvoreno društvo i zatvoreno društvo pa docira: “IŠ mi prigovara da sam se ‘presvlačio’ jer sam bio marksist i praksisovac a potom se priključio Sorosevoj zakladi Otvoreno društvo. Razlikujmo Marxovu misao od marksizma… O marksizmu sam davno pisao kao engelsizmu, kao otklonu od Marxa koji otpočinje Engels a nastavljaju njegovi sljedbenici.”

Tu Gvozden falsificira i Poppera i Marxa. Popper u djelu “Bijeda historicizma” jasno Marxa, citirajući Marxove, a ne Engelsove tekstove, Kapital poglavito, snažno odbija Marxove teorije kao neprijatelja otvorenog društva, kao historicizam. Socijalist Bryan Mage tu je vrlo jasan: “Ne mogu shvatiti kako bilo koji čovjek s dostatnom uporabom razuma može nakon Popperove kritike Marxa biti marksist.”

Gvozden tu brani Marxa od marksista koji su ga na čelu s Engelsom “iskrivili”, ali ne on svojom glavom, već “plagira” Marcusea i Blocha koji su također tvrdili da historicizam koji napada Popper jest Engelsovo iskrivljavanje, te da je Marx bio “egzistencijalist i humanist”. Da, humanist, to je vidljivo baš iz Manifesta koji Marx supotpisuje s Engelsom i koji završava “humanistički” – pozivom na nasilje, na krvoproliće. Završetak Komunističkog manifesta završava s govorom mržnje, protiv koje mrči marksist Gvozden. To je u zajedničkom tekstu Engels podmetnuo Marxu i proizveo “marksizam”?

S druge pak strane Marxa nazvati egzistencijalistom, Kierkegaardovim sljedbenikom, koji egzistencijalizmom ustaje u ime pojedinca, a ne kao Marx u ime kolektiva, zvanog klasa, je glupost. Možda je i Staljin egzistencijalist jer pojedincu, kao Kierkegaard, daje prednost pred “općim”, pred kolektivom, govoreći kako je “smrt jednog čovjeka tragedija, smrt milijuna statistika”. Gvozdene, Engelsu ne pakovati! A ni Kierkegaardu.

Tu je zgodan i jedan štiklec iz Gvozdenove marksističke karijere koji tumači jako dobro “kako se kalio Gvozden” u kontekstu Marxova historicističkog determinizma, a ispričao mi je to jedan njegov student koji može posvjedočiti.

Godine 1975. Gvozden je, kao asistent Vranickog, držao seminar iz marksizma te rekao kao se s “matematičkom izvjesnošću može izračunati kada će se socijalizam, kao prijelazni oblik, pretvoriti u komunizam”, na što se ovaj živući njegov student nasmijao i počela je rasprava u kojoj je Flego postao matematičar marksističke provenijencije. Oriđinal, rekli bi Dalmatinci.

Uz to Flego se hvali kako je nastava u to vrijeme bila pluralistička, “usporedna”, cvjetalo je, po Gvozdenu, tisuću cvjetova pa se uz Marxa predavalo i civilno društvo (muljancija, to je bilo moguće jedino na gramscijevskoj matrici preodgoja ljudi po mjeri komunizma, a ne liberalnoj), pa je bilo mjesta i za Foucaulta, Rortyja… To je Gvozdenova podvala, jer je zakonima bilo propisano (tko o čemu, Gvozden o toleranciji, otvorenosti, dogmatizmu) da je marksizam jedina ispravna filozofija.

Tako, kada je 1981. godine u časopis Filozofska istraživanja stigao tekst u kojem se kaže kako marksizam ne bi trebao biti povlaštena filozofija, kao član redakcije Gvozden se – usprotivio objavi toga članka! Ali zato s potpunom amnezijom u zadnjem Globusu meni predbacuje da podvaljujem, pa piše: “Podvala je i tvrdnja IŠ-e da želim određivati tko, što, gdje, kada i kako smije pisati. Zalagao sam se i ‘tada’ (u bivšem režimu I.Š.), zalažem se i sada za slobodu mišljenja i izražavanja.” Gvozden, narodski rečeno, laže, nije se zalagao za slobodu mišljenja u bivšem režimu, što je vidljivo iz njegova stava protiv članka 1981. godine. Zalaže li se danas? Ne, ali se skriva iza brige za Globus.

Onda su došle devedesete, kako pjeva Škoro, a Gvozden, koji je desetljećima predavao marksizam i cenzurirao ljude koji su ustali protiv marksizma kao povlaštene filozofije, na stranicama Ministarstva znanosti navodi da od 1992. predaje – socijalnu filozofiju. Desetljeća biografije profesora marksizma u borbi za bolju prošlost preko noći su isparila, a marksist postao – socijalni filozof i poperovac, iako je predavao filozofiju marksizma na istoimenoj katedri.

Jedna stvar me opasno zabrinjava kod Gvozdena. Manjak smisla za ironiju, za humor. Pa kada se sprdam s njegovim paradoksima od branitelja Šešelja do pape Franje, od štovatelja Marxa do njegove oprečnosti Poppera…, on bi sprdnju proglasio govorom mržnje. Taj totalitarni sindrom lijepo je orisao Kundera u romanu “Šala”. Kao nekoć o drugu Titu, ni o Gvozdenu se ne smiju pričati vicevi, a njegov životopis je jako dobar vic, na granici crnog humora.

Rabelais je takve kao Gvozden nazvao “agelastima”, ljudima koji “nikada nisu čuli Božji smijeh, agelasti su uvjereni da je istina očigledna, da svi ljudi nužno misle isto, i da su oni upravo ono što misle da jesu”. I zato mi je Gvozden smiješan, jer misli da je on ono što on misli da jest, umjesto da se nasmije samom sebi i svemu nemogućem što je uspio pomiriti u sebi. Kao kršćanin i vjernik, u duhu pape Franje, ja mu pokušavam pomoći oko samospoznaje, pa ga drugarski podsjećam tko je i što sve bio i činio.

Gvozdenova zadnja faza je, da nastavim u tonu Rabelaisa, ne tako davna, erotska, kada je prigrlio Marcuseovu “dopunu” Freuda, koji je ustao protiv odvajanja užitka i misli, zalažući se za puno zadovoljenje libida jer čovjek ne može biti sretan u takvom represivnom društvu.

Nakon Marxa, Poppera, ovu zadnju fazu Gvozdenovu, seksualne emancipacije na tragu frojdomarksizma, nazvao bih fazom Mica Trofrtaljka. Ta faza posebno je vidljiva u njegovoj nečitljivoj knjizi “Um, eros i društvo” gdje, kad je seksualnost u pitanju, Gvozden na tragu Marcusea oponira društvenim inhibicijama libida.

Ipak, Gvozden tu nije nimalo avangardan, društvenu represiju seksualnosti na praktičan način, dakle kao turbofolk praksisovka, razbila je još u bivšem režimu svojim umjetničkim angažmanom gospođa Milica Ostojić, umjetničkog imena Mica Trofrtaljka, koja je jasno svojim pjesmama među radnim narodom širila takve emancipatorske frojdomarksističke teze.

Dovoljno je na Youtubeu pogledati njene spotove pod naslovom: “I labavi ume da zabavi”, ili “Hoće deda malo meda”, kao i “Uteraj mi u garažu” i postat će vam jasno da se visoka filozofija, pa i Marcuse, može izraziti na sasvim jednostavan, čitljiv način, kao legendarna Mica Trofrtaljka.

Staljin je jednom prilikom rekao: “Drugovi, samokritika nam je nužna kao voda, kao zrak.” Slažem se s njim. A sigurno i Gvozden. Pa onda i Srećko. U konačnici i Flego. Sva trojica. Ukupno tri frtalja. Čekamo četvrti frtalj da se biografija zaokruži.

Ivica Šola / Globus

Ivica Šola odgovara Gvozdenu Srećku Flegi: Je li govor mržnje i ‘Hvaljen Isus i Marija’?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina: Kako je Šešelj ujedinio naše drugove i drugarice

Objavljeno

na

Objavio

Kada se u glavnoj političkoj ulozi nađe Vojislav Šešelj, više uistinu nije važno što je to najpoznatiji četnički vojvoda učinio, nego koja se podvala skriva iza njegova čina. Nije pitanje je li Šešelj spalio ili zgazio hrvatsku zastavu u srbijanskoj skupštini u vrijeme posjeta hrvatskog parlamentarnog izaslanstva? Ili je možda samo to rekao? Pitanje je što je podvala?

Iza Šešeljevih predstava često su se skrivale vrlo velike podvale. Primjerice, njegovo četnikovanje početkom devedesetih godina prošlog stoljeća bilo je dio ozbiljne, organizirane i sustavne ratne propagande koju su, skrivajući se iza Šešeljeve četničke šubare, vodile obavještajne strukture JNA, kolokvijalno KOS i srpske tajne službe.

Potpora JNA i Srbije

Njegova promocija u značajnu političku figuru u Srbiji potkraj devedesetih bio je Miloševićev pokušaj da stvori “opasniju” političku prijetnju od sebe samog. Njegov proces u Haagu bio je dio sustavne manipulacije starih KOS-ovih struktura, kojom su skrenuli odgovornost za ratne zločine u Hrvatskoj i Srbiji sa sebe samih, s vrha JNA, odmaknuli je od Srbije i prebacili na svoje lokalne potrčke.

Šešeljevo mentalno stanje, na granici između genijalnosti i ludila, uz potrebu stalnog velikosrpskog performansa, činilo ga je idealnim izvođačem. Ali bez potpore JNA i države Srbije u zastrašivanju i progonu vojvođanskih Hrvata, Šešelj bi bio samo ekshibicionist s čestim zatvorskim epizodama.
Jedan od najslikovitijih primjera manipulativnog podmetanja Šešelja i “šešeljevaca” kao glavnih krivaca dogodio se nakon pada i okupacije Vukovara. Tko ne pamti one snimke pijanih četnika, koji odmah asociraju na vojvodu Šešelja, kako s četničkom zastavom hodaju ruševinama grada pjevajući “Druže Slobo, pošalji salate, bit će mesa, klat ćemo Hrvate”? Iz te je snimke nastala priča o četnicima koji su bili gospodari života i smrti nakon pada grada, o ubijanjima iz osvete i pijanstva.

No, važno je znati kako je nastala snimka. Nastala je tako što je propagandno odjeljenje JNA, koje su, dakako, vodili oficiri KOS-a, povelo 19. studenog 1991. godine iz Beograda nekoliko srpskih i stranih televizijskih ekipa u razgledavanje “oslobođenog grada”. Nastala je u uvjetima koji su bili pod apsolutnom kontrolom najelitnijih jedinica JNA, u režiji KOS-a, jutro nakon što je u Zagrebu potpisan sporazum o neutralizaciji vukovarske bolnice.
KOS je bio taj koji je poslao skupinu pijanih četnika pravo pred televizijske ekipe koje je doveo u grad. Strani reporteri su vidjeli kako im vojnici JNA donose nove količine pića. Ista skupina četnika, njih tridesetak, snimljena je iz više uglova, na različitim lokacijama. Tako je stvoren dojam da je grad zapravo pod četničkom okupacijom. Dok su oficiri KOS-a pripremali popise za planiranu likvidaciju ljudi koje su smatrali simbolima otpora, ti su pijani četnici unaprijed “slikom” predodređeni da jednoga dana postanu krivci. A slika ih je odmah povezala s njihovim vojvodom Šešeljem. Mozgovi i organizatori egzekucija unaprijed su se zaštitili Šešeljevom šubarom.

Manipulacija kao istina

Ta je manipulacija, učvršćena sudskim procesima u Beogradu, opstala u sudskim procesima u Haagu. S time što nisu mogli dokazati da je Šešelj imao ikakve zapovjedne ovlasti nad četnicima u Vukovaru, baš kao ni u Voćinu, Tovarniku, Bijeljini, Zvorniku, Bosanskom Šamcu…

Bez povezanosti Šešelja s KOS-ovom strukturom, koja je od njega napravila svoj propagandni instrument, putujuće ratno strašilo, nije bilo moguće osuditi ga, dokazati mu izravnu odgovornost za bilo koji zločin. A on je i pred Haaškim sudom odigrao značajnu ulogu: banalizacije rata, suda i srpske odgovornosti. Pa čak i kada je u svojoj obrani (točno) ukazivao na KOS-ovu ulogu u organizaciji zločina – i to je iz njegovih usta zvučalo kao banalizacija.

No, zanimljivo je u kojoj su mjeri hrvatske institucije, od DORH-a nadalje, tu manipulaciju KOS-a i srpskih tajnih službi prihvatile kao vlastitu istinu.

Šešelj nikad nije bio radikalni odmetnik (veliko)srpske politike, nego njezin propagandni instrument i ponekad radikalni glasnogovornik. Zato nije važno je li Šešelj zgazio i spalio hrvatsku zastavu u srpskoj skupštini. Važni su efekti ovog proizvedenog skandala. Važno je, kao onomad u Vukovaru, kakva je slika poslana u svijet.

A ta slika sugerira da Vučiću uistinu nije lako obuzdati svoga političkog oca Šešelja. Pa ga treba razumjeti. Da je Milorad Pupovac glavni zaštitnik hrvatskog državnog dostojanstva od Šešelja. Pa mu treba dati još veću ulogu. Da Hrvatska ugrožava Vučićeve europske napore svakim pokušajem da spere blato jugoslavenske komunističke i velikosrpske propagande s bl. kardinala Alojzija Stepinca, kojeg Vučić smatra gorim od Šešelja. Pa bi trebalo pokazati više razumijevanja za Vučićeve laži.

Recimo tako da se pod okriljem Plenkovićeva HDZ-a okupi još stabilnija i još naprednija koalicija, u kojoj će se naći mjesta i za Anku Mrak-Taritaš s Vesnom Pusić i njihov zahtjev za reviziju Vatikanskih ugovora. Nakon što promisli pola sata, pridružit će im se i Joško Klisović, odnosno Davor Bernardić iz SDP-a. Suglasno će spaliti Šešeljevu sliku. I sve će biti kao prije “mračnih” devedesetih. Sukladno starom partijskom načelu: vremena se mijenjaju, drugovi se rotiraju. I djeca, i djeca – dodala bih.

Višnja Starešina/SlobodnaDalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati