Pratite nas

Kolumne

Silvana Oruč Ivoš: Na koronavirusu pada nespremno gospodarstvo

Objavljeno

na

S gospodarskim rastom od 2,8  posto hrvatsko gospodarstvo nema velikih izgleda u borbi s korona virusom. I dok ministar zdravstva Vili Beroš izvrsnom i pravovremenom komunikacijom i edukacijom javnosti ulijeva povjerenje u to da je zdravstveni sustav dobro organiziran i pripravan na udar i porast broja zaraženih korona virusom što ga tek u punoj  mjeri očekujemo, poduzetnici već zbrajaju štete. Više je nego jasno da će idućih mjeseci jako stradati pojedini sektori poput turizma, ugostiteljstva, domaće proizvodnje…

Jasno je da će teret epidemije nositi realni sektor, odnosno već potpuno, raznoraznim nametima i porezima, preopterećeni poduzetnici. Doduše, Vlada najavljuje mjeru odgode plaćanja javnih davanja, odnosno odgodu plaćanja poreza na dohodak i poreza na dobit te doprinosa na plaće u razdoblju od tri mjeseca, uz mogućnost produljenja na još tri, a nakon toga omogućuje se obročna otplata duga na 24 mjeseca. Uvodi se i moratorij na obveze prema HBOR-u i komercijalnim bankama u razdoblju od tri mjeseca.

Jedna od mjera je i odobrenje novih kredita za likvidnost gospodarskim subjektima za financiranje plaća, režijskih troškova i ostalih osnovnih troškova poslovanja, odnosno za tzv. hladni pogon. Ipak, svi oni koji su u realnom sektoru dobro znaju da te mjere jednostavno – nisu dostatne. I što god da se napravi ne će biti dostatno dok god se teret krize, i to ne samo ove epidemije, ne prebaci i na državni sektor. Jer realni sektor nema snage još jednom nositi sav teret dugogodišnjih kriza i loših politika. Zašto sada državna i lokalna  administracija koja ima sigurna radna mjesta, ne bi podnijela svoj dio tereta i pristala na minimalne plaće? I zašto se realnom sektoru ne bi oprostili određeni nameti, slično kako to rade neke europske zemlje? Sve drugo je čista kozmetika i neće biti od nikakve koristi.

Državna i lokalna administracija već je sada vrlo skup „sport.“ Glomazna i često neučinkovita. Za državu veličine Hrvatske – isuviše pretjerana. Administracija koja je postala sama sebi svrhom i koja već godinama guši svaki razvoj i reformu. Veliki broj zaposlenika u državnoj i lokalnoj administraciji već je odavno postao mašinerija za glasovanje i održavanje postojećeg stanja. Ali, stanja koje nije dobro i koje gura državu u propast. Ne možemo očekivati razvoj, svjetliju budućnost dok god onaj zdravi dio gospodarstva više od pola mjeseca mora financirati skupu državu i ljude koji su u narodu već prozvani – uhljebima. Možda gruba i teška riječ jer i u lokalnim i državnoj administraciji ima ljudi koji pošteno rade svoj posao, ali zar ih zaista mora biti toliko?! Nije normalno da svaka vlast koja dođe zaposli na tisuće novih, onda sljedeća učini isto i tako stalno. Do kada tako?!

Ljudi bi trebalo osvijestiti da je to njihov novac i da nijedna vlast ne bi trebala imati odobrenje da radi što god hoće. Hrvatsku je posljednjih godina napustilo nekoliko stotina tisuća ljudi. Zbog golog opstanka. Otišli su u razvijenije europske države nezadovoljni plaćom koja im je doslovno nedostatna da prehrane sebe i obitelj. Otišli su nezadovoljni duboko korumpiranim sustavom koji ne uvažava sposobnosti već u kojem ključnu ulogu igraju samo podobnost i poslušnost. Zanimljivo bi bilo napraviti analizu i prikazati točne podatke o tome koliko je ljudi iz državne ili lokalnih administracija napustilo državu radi posla u Irskoj ili Njemačkoj? Sigurna sam da njihov broj ne prolazi jedan posto od ukupnog broja onih koji su otišli. I zašto bi to učinili?! Plaća je, kakva-takva, sigurna, imaju slobodne vikende, normalno radno vrijeme, ako su bolesni, mogu otići na bolovanje… Netko će reći da je to normalno. I je. Ali ne u realnom sektoru koji pod teretom nametnutih obveza sebi ne može dopustiti taj „komoditet“. Kako i bi kad mora najprije namiriti glomaznu državu i sve luksuze koje imaju njeni privilegirani članovi. A njih nije malo.

Zato je smiješno slušati predsjednika Vlade Plenkovića kako se hvali da je administrativnom odlukom podigao minimalnu plaću. Kao da je on daje iz vlastitog džepa. Ne pita se, pritom, mogu li pojedine industrije, poput, recimo, tekstilne ili drvoprerađivačke, taj teret izdržati. Jer lako je šakom i kapom dijeliti tuđi novac, no kad ga moraš sam krvavo zaraditi, solidno financirajući golemu administraciju,  onda je druga priča.

Kako bilo, ovo će pitanje doći na red vrlo brzo. Vjerojatno prekasno da se išta ozbiljno napravi. Znat ćemo kad u pitanje dođe i isplata mirovina i održavanje zdravstvenog, sigurnosnog, obrazovnog i drugih neophodnih sustava. Možda je ovo prilika da se napokon razmisli o nužnim rezovima u državnom sektoru, ali i o reformi kompletnoga gospodarstva. Vrijeme je da se osim poticanja trgovine i ulaganja u turizam, razmisli o razvoju poljoprivrede, stočarstva i drugih industrija poput IT industrije.

Silvana Oruč Ivoš

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

Kolumne

Negativna evolucija povijesti ponovno ubija nadu milijunima ljudi

Objavljeno

na

Objavio

Događaji oko Hong Konga promijenit će sliku Kine u svijetu. Mnogi su je doživljavali kao “okrenutu sebi” i bez ambicija da nameće svoju ideologiju i sustav vladavine drugima. Sada možemo vidjeti da je to bila zabluda

Zadnjeg dana lipnja, točno na 23. obljetnicu predaje britanske uprave nad Hong Kongom, kineske su vlasti donijele dugo najavljivani zakon o sigurnosti. Radi se o drakonskom zakonu, koji je donesen kao odgovor kineskih komunističkih vlasti na prošlogodišnje masovne prosvjede u Hong Kongu.

Već sutradan je po tom zakonu uhićeno 300 prosvjednika, kojima sada prijeti izručenje Kini i proces pred tamošnjim sudovima. Po tom zakonu, oni mogu biti suđeni za terorizam, subverzivno djelovanje i doušništvo sa stranim silama zbog izražavanja mišljenja, čime se na drastičan način ukidaju vladavina prava i demokracija u ovoj nekadašnjoj oazi slobode na Dalekom istoku.

Britanski je premijer Boris Johnson na ovo reagirao nudeći građanima Hong Konga državljanstvo, dok je američki kongres donio zakon kojim se uvode sankcije za neke kineske državne tvrtke.

Premda je Zapad sklon gledati na kinesku strategiju isključivo kroz geopolitičku i vojnu optiku, kao u biti racionalnu strategiju u duhu ciničnog konfucijanizma, stvarnost nam govori kako je ideologija samo srce tog režima, koje on želi po svaku cijenu očuvati.

Kada je kineski predsjednik Xi Jinping preuzimao dužnost glavnog tajnika KP Kine 2013., istaknuo je kako “historijski materijalizam osuđuje kapitalizam na izumiranje, a socijalizam na pobjedu”. Samo se osjećajem ideološke ugroze režima mogu objasniti koraci koje kineske vlasti poduzimaju prema Hong Kongu, kao i prema susjednim zemljama i, konačno, konfrontacije sa samim Zapadom.

Iz tog osjećaja ugroze proizlazi i kineska želja za svjetskom dominacijom, njena vojna ekspanzija, masivne investicije u infrastrukturu u namjeri da se kontrolira svjetske trgovinske tokove, kao i otvaranje fronti u domeni informatičkog ratovanja. Dovoljno je spomenuti kako Kina od 27 susjednih zemalja samo s tri ima prijateljske odnose.

Prema tumačenju samog Pekinga, ostvarenje kineskog sna o “novom dobu” u direktnoj je sprezi s diskreditacijom sustava vrijednosti liberalnog kapitalizma, vladavine prava i demokracije. Unatoč prihvaćanju određenih mehanizama tržišnog kapitalizma, kineske vlasti vjeruju da su oni predvodnici sustava koji se nalazi u oštroj opoziciji prema kapitalističkom svijetu.

U internom partijskom dokumentu iz 2013. Govori se o tome kako se Kina nalazi “usred intenzivne ideološke kampanje” u borbi za opstanak. Kao glavna prijetnja opstanku Kine navode se “podjela vlasti”, “neovisno sudstvo”, univerzalna ljudska prava”, “zapadne slobode”, “ekonomski liberalizam”, “sloboda tiska” i “slobodna razmjena informacija na internetu”.

Iz promašaja maoističke etape kineski komunisti su izvukli pouku da Kina može biti jaka samo ako je integrirana s ostatkom svijeta. Međutim, primjer Sovjetskog Saveza ih je naučio kako “otvaranje” krije svoje opasnosti. Po njima, kolaps SSSR-a je započeo Hruščovljevom kritikom Staljina. Xi Jinping na pitanje “Zašto je propao Sovjetski Savez?” kaže: “Odgovor je u sferi ideologije – preispitivanje ideologije je ludost!” U svom čuvenom referatu s 19. kongresa KP Kine 2017. godine, Xi Jinping je obznanio kako Kina ulazi u “novo doba”.

Prema njemu, prošlo je vrijeme kada je Kina “skrivala svoju snagu i čekala svoje vrijeme”, što je bila deviza kojom se vodio njegov prethodnik Deng Xiaoping u prvoj fazi “otvaranja”. Sada je došlo vrijeme da Kina tu snagu otvoreno pokaže i aktivno se uključi u promjenu međunarodnih odnosa i ostvarenje plana za kineskom dominacijom.

Događaji oko Hong Konga svakako će promijeniti sliku Kine u svijetu, koju su mnogi doživljavali kao “okrenutu sebi” i bez ambicija da nameće svoju ideologiju i sustav vladavine drugima.

Sada na primjeru Hong Konga možemo vidjeti da je to bila zabluda, te da kineski režim ne preza od poduzimanja drastičnih koraka kako bi svijet uskladio sa svojom ideologijom i podvrgnuo ga svojoj kontroli. U osnovi beskrupuloznog ukidanja demokracije u Hong Kongu stoji ideološka motivacija kineskog režima, a ne racionalna strategija.

Scene koje danas gledamo podsjećaju na podizanje Berlinskog zida i početak Hladnog rata između nekadašnjeg SSSR-a i Zapada. Negativna evolucija povijesti ponovno zatvara horizont nade milijunima ljudi koji bježe od blagodati komunističkog raja, dok se slobodni svijet suočava sa spoznajom o naravi monstruma kojeg je desetljećima tetošio i hranio

Borislav Ristić / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Milan Ivkošić: Za Hrvatsku bi na vlasti bio najbolji HDZ; ali bez Škore

Objavljeno

na

Objavio

Sutra dolazi olakšanje, kao sunce poslije tolike predizborne kiše koja je natapala zemlju do gnjecavosti. U toj kiši fraza i protufraza nije bilo nijednog uvjerljivog programa koji bi, od pojedinosti do pojedinosti, zadovoljio birače i naveo ih na glasanje za određenu stranku ili koaliciju.

Zapravo je jedini program imao HDZ ali ponajviše zato što je četiri godine bio na vlasti pa znamo kako vlada i kako bi vladao. Restart koalicija počinje svoj program naglašavanjem kako je riječ o “strankama bliskih svjetonazora i sličnih programa socijaldemokracije, lijevoga centra, progresivne i liberalne demokracije i zelenoga razvoja”, piše Milan Ivkošić / Večernji list

Zapravo i nisu trebali ništa drugo napisati jer svak zna reći da je za “sveobuhvatnu transformaciju ekonomije i društva”, da je “Hrvatska ekonomski slaba, demokratski deficitarna, obrazovno zastarjela, infrastrukturno zapuštena, socijalno podijeljena i administrativno neučinkovita”, da je potreban “novi početak”, itd., itd.

Kad bi, na primjer, neki radnik zaposlen u državnoj ili privatnoj tvrtki tražio koji bi mu program donio veću plaću, manje troškove života i sigurnu budućnost za njegovu djecu, ne bi našao manje-više ništa. Stoga ću ponoviti što sam već napisao: desni će glasati za desne, lijevi za lijeve, srednji za srednje, ekstremni za ekstremne, Srbi za svoje, Istrani za svoje…

U Hrvatskoj i nisu mogući spektakularni obrati na izborima i velika premoć neke stranke. Unekoliko se taj prevrat dogodio na početku 2000. godine kad je “restart koalicija” Budiše i Račana uvjerljivo pobijedila HDZ, ali od tada do danas SDP je na vlasti dvaput teško razočarao a Budiša i njegova stranka su nestali, pa današnja Restart koalicija nema šanse ponoviti uspjeh oporbe s početka 2000. godine.

Razočarao je nekoliko puta i HDZ, uključujući i Plenkovićev, no ipak će te dvije stranke osvojiti najviše glasova na izborima i biti glavne u jednoj ili drugoj koaliciji. Dakle, na kraju će Hrvatska odlučivati – Plenković ili Bernardić. Za Hrvatsku bi vjerojatno ipak bilo najbolje da pobijedi HDZ, što će se zacijelo i dogoditi.

Živimo u teškim vremenima, koronavirus bacio nas je na koljena, ali je vlast jako dobro vodila zemlju od početka pandemije i nastojala da posrnulo gospodarstvo ne padne. Stoga bi bila jako rizična promjena vlasti, kao otprilike kad bi zbog nekih razloga kirurga u osjetljivoj fazi operacije bolesnika zamijenio kolega. No to vrijedi samo u slučaju da HDZ vlada uz pomoć glasova manjinaca i još nekih, bez Škore. Sa Škorom to bi bilo gore nego velika koalicija.

Prvo, na što bi sličila koalicija u kojoj je jedan partner nastao kao suprotnost drugome? To bi bilo kao kad bi tko kome oteo ženu ali bi po dogovoru svi živjeli u istoj kući i dijelili isti krevet. Ni stari ni novi muž ne bi bili muževi, niti bi žena bila njihova žena. Ako bi se Škoro radi koalicije odrekao svojih stavova, zašto mu je onda uopće trebalo tim stavovima zavoditi dio birača? Slično načelo vrijedi i za Plenkovića – on može sa Škorom samo ako se “poškori”.

Stoga bi zasigurno koalicija Plenković-Škoro bila puno konfliktnija od negdašnje koalicije HDZ-Most. A ta konfliktnost u vremenu u kojem je Hrvatska u “konfliktu” s teškim stanjem u gospodarstvu i s pandemijom za zemlju bi mogla biti opasna.

Škoru zapravo nacionalni interesi ne zanimaju, on je od njih i dosad bježao, samoljubivi narodni pjevač i bogatun sigurno ne bi mogao podnijeti drugorazrednu ulogu u koaliciji pa bi bio spreman na svaki lom da bi bio prvi.

Zato bi on u koaliciju s HDZ-om samo uz uvjet da Plenković ne bude premijer, jer Plenković je jedina osobnost u stranci kojoj Škoro nije ni do gležnja a htio bi za glavu biti veći od njega. Iz slične samoljubivosti Mostu nisu uspijevali savezi s tom strankom.

Most i danas pamti svoja posrnuća na vlasti, pa se uoči izbora, premda slab te će jedva biti parlamentarna stranka, okomio i na HDZ i na SDP, kao da im je ravan. I iznova se pozivajući na narod kod kojeg stoji katastrofalno.

Dakle, treba moliti Boga da HDZ, bude li relativni pobjednik, izbjegne Škoru i vlast sastavi s drugim partnerima. SDP bi u teško neideološko stanje unio ideološke kriterije, a Škoro, okrenut samo sebi i svojoj ne postojećoj veličini, to stanje i ne vidi.

Milan Ivkošić / Večernji list

Sve na jednom mjestu. Usporedba uspješnosti vlada HDZ-a i SDP-a

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari