Pratite nas

Kolumne

Silvana Oruč Ivoš: Ma kakva Istanbulska konvencija i zaštita od nasilja u obitelji

Objavljeno

na

Ovrha djeteta dokaz je institucionalnog nasilja! Gdje je Istanbulska?!

Ma kakva Istanbulska konvencija i zaštita od nasilja u obitelji, kad smo usred Splita svjedočili, od suda dopuštenom i potaknutom nasilju nad osmogodišnjim djetetom koje je doslovno oteto od majke, na silu utrpano u automobil i odvedeno u drugu državu. Slučaj dječaka Cesarea dokaz je da nasilje može biti i institucionalizirano.

Dijete je rođeno u Italiji, no isto je tako i hrvatski državljanin. Što se događalo u četiri zida između njegovih roditelja, teško je reći. Otac tvrdi jedno, a majka drugo pa i to da ju je bivši suprug fizički maltretirao.

Talijanski je sud, nakon njihove rastave presudio da tada jednogodišnji Cesare ostaje živjeti s ocem, a da ga majka može viđati. Zbog čega je presuda bila baš takva, nije teško pogoditi. Talijanski sud nije imao niti jednu zamjerku na ponašanje majke, ali je ipak jednogodišnju bebu dodijelio ocu; štitili su interese svoga državljanina.

Prepreka nije bila ni to što su u toj dobi dijete privrženije majci i što u velikom broju slučajeva majke i doje djecu. Je li majka pogriješila što se, suočena s nepravdom talijanskog suda, sa svojim djetetom vratila u domovinu Hrvatsku?! Možda i je. Ali samo zato što je teško dobiti borbu s hladnim sustavom koji ti ne daje prava jer mu ne pripadaš.

No u ovoj priči to nije ključno. Najvažnije je to da je mali Cesare bio sretan sa svojom majkom. I da je to netko prekinuo. Naravno, da djeca imaju pravo na oba roditelja. Grozim se situacija gdje se djetetu, nakon brakorazvodnih parnica, priječi viđanje i druženje s ocem.

No, u ovom slučaju, prema dostupnim informacijama, ni otac se posljednjih godina nije “pretrgnuo” od posjeta svom djetetu. Nije napravio puno da mu se približi. Nije napravio ništa da od svog djeteta ne napravi “slučaj”. Upravo suprotno! Nije htio situaciju riješiti mirnim putem i dogovorom nego je pristao na to da se njegovo dijete – ovrši.

Kao stvar. Pristao je na to da, okružen policijskim kordonom, bosonogo dijete divljački poteže za ručicu i na silu ugura u automobil. Taj otac je pristao silom ovršiti vlastito dijete iako je dijete na rubu nervnog sloma zapomagalo i molilo da ga ostavi s majkom.

Dječji krikovi lomili su srca obitelji, susjedima, prijateljima i brojnim okupljenim ljudima, medijskoj javnosti ali ne i – ocu. On je učinio ono što je naumio. Silom, bivšoj supruzi koja ga je davno napustila, oteti dijete. I ono što bi nas trebalo brinuti nije samo to.

Kad je to netko spreman napraviti svom djetetu javno, trebamo li se brinuti za ono što bi moglo biti napravljeno daleko od očiju javnosti, u četiri zida?!

Taj mučni slučaj dao bi se usporediti s pričom o caru Solomonu i dvije mlade majke od kojih je jednoj dijete umrlo pri porodu. Obje su tvrdile da je jedino preživjelo dijete – baš njeno. Solomon je tada naredio da se dijete presječe na pola, te da se svakoj da polovina djeteta. Jedna od njih je pristala, a majka čije je dijete bilo odmah se odrekla prava na njega i pristala da ga se da drugoj ženi samo da joj dijete preživi.

No Solomon je bio mudar pa je situaciju prepoznao i dijete dao prvoj majci. U ovom slučaju otac malenog Cesarea nije se htio odreći svojih “prava” u zamjenu da mu dijete ostane zdravo i sretno. No ni na sudu nije bilo mudrih Solomona, nego hladne birokracije koja nije gledala interes djeteta, a možda ni zakonske propise, a pogotovo ne interese svojih državljana, već je dodvorički, kako to već biva u Hrvatskoj, pristala na sve. Pa i na ovrhu djeteta.

Cesareu je šteta počinjena i pitanje je hoće li se to malo biće nakon svega oporaviti. A svi oni koji su donijeli sramotnu odluku da se dijete ovrši, kao i oni koji su mu mogli pomoći, a nisu to učinili, snosit će odgovornost za njegovu budućnost. U Splitu i okolici koristi se mudra izreka: “Dajte dite materi” i koja zapravo znači dajte posao onome tko zna najbolje. U ovom slučaju, ni doslovno ni preneseno, nije tako napravljeno.

No zato ćemo se svi u Hrvatskoj nastaviti diviti sami sebi i visinama koje smo dotakli u zaštiti obitelji od nasilja, zahvaljujući ratifikaciji Istanbulske konvencije. Koja se za sada precizno primjenjuje jedino u dijelu koji se tiče rodne ideologije.

Vidi se to iz naputka koje je Ministarstvo znanosti i obrazovanja uputilo školama i fakultetima i u kojem piše da na zahtjev osoba koje su promijenile spol ili žive u drugom rodnom identitetu izdaju svjedodžbe, odnosno diplome s novim imenom, pa čak i ako su spol ili rodni identitet promijenile nakon završetka školovanja.

U praksi Istanbulska u Hrvatskoj izgleda onako kako je izgledala u Splitu pri ovršivanju djeteta. Ili prije nekoliko dana, u Zadru, kada je još jedan ostavljeni muškarac izmasakrirao bivšu djevojku.

Nije važno, zato smo implementirali rodnu ideologiju, ionako su se neki samo za to i borili.

Silvana Oruč Ivoš/Hrvatsko slovo

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

‘General’ pred streljačkim vodom

Objavljeno

na

Objavio

Dok film Antuna Vrdoljaka “General” bilježi rekordnu gledanost, cijela plejada kritičara trudi se iz petnih žila obezvrijediti ga. Oni su mu iskopali grob prije nego što se rodio.

Neki su ga pogledali dva puta i ispisali dvije kritike, a neki ga, prema vlastitom priznanju, nisu uopće gledali, ali svejedno su napisali svoj osvrt.

Ništa u tom “skupom filmu” o generalu Anti Gotovini ne valja, običan kič. Sve je u njemu promašeno: i tema i scenarij i režija i fotografija i gluma. I što je posebno teško, film nije korektan prema Srbima, jer ne prikazuje dovoljno uvjerljivo njihov progon.

U toj ad hominem kritici pojedini su kritičari omalovažili i davne Vrdoljakove filmove, a sam Vrdoljak je predstavljen kao čovjek koji je šurovao sa svim vlastima i koji, gle čuda, ima kuću na Lašćini.

Nije teško razumjeti narod koji hrli u kina. Ta to je jedini film koji, zahvaljujući dugogodišnjoj kulturnoj politici i spomenutim kritičarima koji dominiraju u toj politici, govori o Domovinskom ratu. A opet, toliko je loših posve besmislenih, negledljivih filmova napravljeno u nas, također sredstvima poreznih obveznika, i ni na jednoga nije izliveno toliko žuči kao na “Generala”.

Nije zapravo teško razumjeti ni kritičare o kojima govorimo. General ne govori o Domovinskom ratu kroz prizmu zločina, desperadosa, izgubljenih i prevarenih tipova, ne priča o fašizmu i ustašama, o nemoralnim svećenicima, o ksenofobiji i homofobiji, o propaloj državi, ukratko, ne uklapa se u opći trend domaće produkcije.

Kritičari tih središnjih medija pišu izrazito političkim jezikom, temeljna im je emocija negativan stav prema ratu čiji je rezultat oslobađanje zemlje i kao da žale za “SAO Krajinom”, u čemu se nimalo ne razlikuju od svega onoga što je ovih dana izrečeno na Fruškoj gori iz usta Aleksandra Vučića i patrijarha Irineja.

General je, dakle, dočekan s napunjenim puškama i bajunetama. Ali je zato film Dane Budisavljević o Diani Budisavljević ovjenčan “Zlatnom arenom” i popraćen oduševljenim komentarima ovih istih kritičara. Budući da je to dokumentarno-igrani film, o njemu se može i mora govoriti kao o još jednom falsifikatu u funkciji propagande o hrvatskoj genocidnosti.

Neosporno je da je gospođa Budisavljević, o čemu govori film, spašavala kozaračku djecu tijekom Drugog svjetskog rata, ali nas taj film ostavlja bez odgovora na logično pitanje kako je ona sama mogla spasiti deset tisuća djece iz, kako se u i filmu govori, strašnih ustaških logora.

Mora da to ipak nisu bili logori i da su vlasti NDH, ma što o njima mislili, pomogle u spašavanju, o čemu postoje i dokumenti koji nikoga ne zanimaju ako se ne uklapaju u određeni tip propagande.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

 

Davor Domazet Lošo: Narod će prihvatiti Vrdoljakov film o generalu Gotovini

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Što nam je skrivio hrvatski turizam?

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatski turizam, pogotovo njegov segment vezan uz male iznajmljivače i ugostitelje, čudo je svjetskih razmjera s obzirom na to koliko se negativnih kampanja i emocija javnosti, točnije onih koji usmjeravaju javno mnijenje, iz godine u godinu obara na nj.

Slučaj trovanja talijanske obitelji ugljikovim monoksidom na unajmljenom brodu najnoviji je pokazatelj te bolesne atmosfere.

Potpuno nekritički, bez ikakve provjere, mimo svih pravila novinarske struke koja nalaže provjeru informacija iz više izvora, pogotovo kod teških nesreća sa smrtnim slučajevima, svi mediji su, gotovo sladostrasno, u utorak navečer prenijeli „vijest“ kako je talijanski državljanin umro, a njegova djeca se bore za život, nakon što su večerali školjke u poznatoj konobi u Hvaru. Dan kasnije doznala se istina. Do trovanja je došlo uslijed curenja ugljikova monoksida iz agregata koji je „suprotno pravilima struke, kao i izričitim tehničkim uputama sigurnosti korištenja uređaja“ bio smješten u strojarnici.

Uhićeni su vlasnik (23) i kapetan broda (27). Njihove godine upućuju na neiskustvo i neznanje koji u spoju s nekritičkom poduzetnošću mogu dovesti do katastrofalnih posljedica. Ugljikov monoksid je nezamjetljiv plin koji najčešće ubija zimi, u zatvorenim prostorijama, kod nas uglavnom zbog neispravnih plinskih bojlera, zbog čega su na robiji završavali dimnjačari koji su odgovarali za njih.

Ovaj tjedan doznalo se da je ugljikov monoksid uzrok pogibije nogometaša Emilijana Sale i pilota koji ga je vozio u malom avionu iznad La Manchea. Ti slučajevi upućuju na povećan oprez, ali i na potrebu strožeg reguliranja svega što izgara u zatvorenom prostoru.

U Minnesoti je tako nedavno, nakon smrti sedmogodišnje Sophie Beachler na obiteljskom brodiću, uvedena obveza ugradnje detektora plina u plovila te stavljanje naljepnica s upozorenjem na opasnost od ugljikova monoksida na sve brodove duže od 18 stopa.

Obitelj stradale djevojčice u kampanji za povećanu sigurnost isticala je kako je detektor koji košta 20 dolara mogao spriječiti njezinu smrt. Ne treba sumnjati da će nakon posljednjeg slučaja i kod nas porasti prodaja detektora ugljikova monoksida barem dijelom onoliko koliko je pala prodaja školjki nakon lažne vijesti o uzroku stradanja nesretne talijanske obitelji.

No da se vratimo na našu medijsku patku. Zašto su svi tako olako povjerovali da je konzumacija dagnji u poznatom hvarskom restoranu uzrok smrti Eugenija Vincija i teškog trovanja njegove obitelji?

Jedini mogući odgovor je na tragu narodne poslovice „Što se babi htilo, to se babi snilo“. Oni koji su, ponavljam, kršeći sva pravila struke, tu patku olako progutali i dalje širili, činili su to jer u dubini duše žude za sličnim turističkim debaklom.

Činjenica je da u Hrvatskoj ima ljudi koji se upuštaju u iznajmljivanje brodova a da nemaju osnovna znanja ni svijest o odgovornosti koju to nosi. Stručnjaci će sljedećih dana sigurno reći sve što treba o eventualnoj promjeni zakona i propisa o sigurnosti i iznajmljivanju plovila kad se ustanovi je li tu bilo rupa.

Sigurna posljedica tog nemilog događaja je da će neki turisti koji su namjeravali na sličan način unajmiti plovilo u Hrvatskoj odustati od toga, neki će biti stroži pri odabiru iznajmljivača i kapetana, a svi će se detaljnije raspitati o sigurnosti broda, točnije, ima li ugrađen detektor za opasne plinove. I to je normalna, očekivana i opravdana šira društvena posljedica tog nemilog događaja.

No koje će biti posljedice širenja lažne vijesti da su se gosti iz Italije smrtno otrovali dagnjama na hvarskoj rivi? Crna kronika koja je nekada bila sporedni dio novina, a danas je glavni, teoretski može djelovati edukativno, u smislu da nam se sa svakom nesrećom za koju iz medija doznamo rodi misao poput – stvarno treba poštovati ograničenje brzine, ne piti ako voziš, ne davati tinejdžeru jak auto, ne ići u japankama u planinu, ne rušiti na svoju ruku nosive zidove u stanu da ne bi došlo do urušavanja zgrade i sl.

Ali inflacija uvijek i u svemu dovodi do devalvacije pa pod poplavom crnokronikaških vijesti prosječan konzument medija s vremenom na njih otupi i teško da mu nakon površne kratkotrajne stimulacije pažnje preostane ikakva pouka. No neke, dovoljno jake i neuobičajene vijesti ipak mogu imati realan, performativan učinak.

Osobno sam se u to uvjerio u utorak navečer kada se medijima proširila lažna vijest iz Hvara. Šire društvo je te večeri naručivalo pizze na Čiovu i nitko od nas nije uzeo plodove mora, iako to uobičajeno činimo. Jer što očekivati od skromne lokalne pizzerije, ako u bogatom Hvaru u restoranu koji sigurno ima golemi promet i najbolju opremu, pobiju goste dagnjama?

Koliko se sumnjičavosti i odbojnosti zbog te laži ugradilo u podsvijest potencijalnih gostiju nemoguće je dokučiti. Neki mediji su uz lažnu vijest o uzroku trovanja talijanske obitelji donosili i cijele ekspertize o opasnosti konzumacije školjki, što bi u drugom kontekstu bilo hvale vrijedno, jer školjke jesu jedno od najrizičnijih jela i dobro je biti educiran o rizicima, ali u ovom slučaju su time samo utvrđivali poruku kako gost i u najboljim hrvatskim restoranima riskira život.

Jedne su novine čak u naslovu i proširile aferu: „Može li se ova tragedija povezati s nedavnom zapljenom 62 kg pedoća ‘bez papira’ na Hvaru?“ Ne treba ni napominjati kako su, preuzimajući prve informacije iz hrvatskih medija, i talijanski portali kao uzrok trovanja obitelji Vinci naveli školjke u restoranu na hrvatskom otoku.

Tko će odgovarati za štetu prouzročenu tom neistinom? Kako se osjećao vlasnik restorana taj i sljedeći dan? Izravnu, a pogotovo neizravnu štetu u takvom je slučaju nemoguće izmjeriti. Treba li vlasnik restorana, grad Hvar ili turistička zajednica tužiti one koji su najviše pridonijeli pronošenju lažne vijesti?

U pozadini tog brzopletog, neprofesionalnog, u konačnici zlonamjernog izvještavanja leži neka čudna kivnost na hrvatski turizam. Trijumfalni medijski napisi kako je ova sezona propala pojavili su se dok je još bila na početku, samo zato što je nešto slabija od prošle. A prošla, koju će kvantitativno biti teško nadmašiti, bila je rekordna zbog niza vanjskih okolnosti, pa bi bilo uputnije svaku sezonu uspoređivati s prosjekom, recimo zadnjih pet.

Posebnu vatru neki veliki kolumnisti rigaju na male iznajmljivače. Zanimljivo, ne na velike hotele, koji mogu biti u stranom vlasništvu, zapošljavati strance, uzimati svu stranu robu i na koncu cijeli profit dalje investirati ili trošiti u inozemstvu.

Ne, žarište kivnje je na malim iznajmljivačima, domaćim ljudima koji su se sami, bez pomoći države, dovijali i trudili, nekada iznajmljivali sobu-dvije s upotrebom kuhinje i zajedničkom kupaonicom, kasnije pomalo napredovali, zaduživali, širili, dograđivali, klimatizirali, došli do apartmana ili dva-tri, a takvih je najviše.

Bez pomoći države stvorili su svoj mali biznis, u kojem se za svoj račun narintaju tijekom ljeta, čiste i peru za gostima, a sve što zarade izvjesno će potrošiti u Hrvatskoj. Neki isključivo od toga žive cijele godine, neki time povećavaju kućni budžet, najčešće to bude jedna dodatna plaća u kućanstvu na godišnjoj razini, što osiguravaju dva-tri prosječna apartmana koja se iznajmljuju ljeti. Imajući u vidu kako funkcioniraju neke druge stvari u Hrvatskoj, spontani razvoj malog iznajmljivanja i ugostiteljstva ravan je čudu.

Tržište čini svoje i povećanje kapaciteta iz godine u godinu mora doći do plafona, kada će oni s lošijom ponudom ispadati iz igre. A napredak je iz godine u godinu očit, dijelom zahvaljujući i internetu – gotovo da više nema kartona uz cestu s natpisom „Zimmer-frei“, niti zabuna poput one mladog Talijana kojeg su pitali kako mu je bilo u Makarskoj pa je rekao „Bella Makarska, ma puttane troppo vecchie!“, pogrešno razumijevajući nakanu baba koje su agresivno salijetale turiste na kolodvoru čim bi sišli s autobusa, nastojeći ih odvući u apartmane iznad magistrale, sat vremena jahanja od mora.

Dežurni mračnjaci će, kakva god bila sezona i što god se i dobra i zla događalo u njoj, jednako lijevati otrov u medije, a dobronamjernu čovjeku ostaje samo držati palčeve da sezona bude dobra, s posebnom simpatijom za male igrače jer igraju o svom trošku.

Nino Raspudić / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati



Sponzori

Komentari