Pratite nas

Kolumne

Silvana Oruč Ivoš: Ma kakva Istanbulska konvencija i zaštita od nasilja u obitelji

Objavljeno

na

Ovrha djeteta dokaz je institucionalnog nasilja! Gdje je Istanbulska?!

Ma kakva Istanbulska konvencija i zaštita od nasilja u obitelji, kad smo usred Splita svjedočili, od suda dopuštenom i potaknutom nasilju nad osmogodišnjim djetetom koje je doslovno oteto od majke, na silu utrpano u automobil i odvedeno u drugu državu. Slučaj dječaka Cesarea dokaz je da nasilje može biti i institucionalizirano.

Dijete je rođeno u Italiji, no isto je tako i hrvatski državljanin. Što se događalo u četiri zida između njegovih roditelja, teško je reći. Otac tvrdi jedno, a majka drugo pa i to da ju je bivši suprug fizički maltretirao.

Talijanski je sud, nakon njihove rastave presudio da tada jednogodišnji Cesare ostaje živjeti s ocem, a da ga majka može viđati. Zbog čega je presuda bila baš takva, nije teško pogoditi. Talijanski sud nije imao niti jednu zamjerku na ponašanje majke, ali je ipak jednogodišnju bebu dodijelio ocu; štitili su interese svoga državljanina.

Prepreka nije bila ni to što su u toj dobi dijete privrženije majci i što u velikom broju slučajeva majke i doje djecu. Je li majka pogriješila što se, suočena s nepravdom talijanskog suda, sa svojim djetetom vratila u domovinu Hrvatsku?! Možda i je. Ali samo zato što je teško dobiti borbu s hladnim sustavom koji ti ne daje prava jer mu ne pripadaš.

No u ovoj priči to nije ključno. Najvažnije je to da je mali Cesare bio sretan sa svojom majkom. I da je to netko prekinuo. Naravno, da djeca imaju pravo na oba roditelja. Grozim se situacija gdje se djetetu, nakon brakorazvodnih parnica, priječi viđanje i druženje s ocem.

No, u ovom slučaju, prema dostupnim informacijama, ni otac se posljednjih godina nije “pretrgnuo” od posjeta svom djetetu. Nije napravio puno da mu se približi. Nije napravio ništa da od svog djeteta ne napravi “slučaj”. Upravo suprotno! Nije htio situaciju riješiti mirnim putem i dogovorom nego je pristao na to da se njegovo dijete – ovrši.

Kao stvar. Pristao je na to da, okružen policijskim kordonom, bosonogo dijete divljački poteže za ručicu i na silu ugura u automobil. Taj otac je pristao silom ovršiti vlastito dijete iako je dijete na rubu nervnog sloma zapomagalo i molilo da ga ostavi s majkom.

Dječji krikovi lomili su srca obitelji, susjedima, prijateljima i brojnim okupljenim ljudima, medijskoj javnosti ali ne i – ocu. On je učinio ono što je naumio. Silom, bivšoj supruzi koja ga je davno napustila, oteti dijete. I ono što bi nas trebalo brinuti nije samo to.

Kad je to netko spreman napraviti svom djetetu javno, trebamo li se brinuti za ono što bi moglo biti napravljeno daleko od očiju javnosti, u četiri zida?!

Taj mučni slučaj dao bi se usporediti s pričom o caru Solomonu i dvije mlade majke od kojih je jednoj dijete umrlo pri porodu. Obje su tvrdile da je jedino preživjelo dijete – baš njeno. Solomon je tada naredio da se dijete presječe na pola, te da se svakoj da polovina djeteta. Jedna od njih je pristala, a majka čije je dijete bilo odmah se odrekla prava na njega i pristala da ga se da drugoj ženi samo da joj dijete preživi.

No Solomon je bio mudar pa je situaciju prepoznao i dijete dao prvoj majci. U ovom slučaju otac malenog Cesarea nije se htio odreći svojih “prava” u zamjenu da mu dijete ostane zdravo i sretno. No ni na sudu nije bilo mudrih Solomona, nego hladne birokracije koja nije gledala interes djeteta, a možda ni zakonske propise, a pogotovo ne interese svojih državljana, već je dodvorički, kako to već biva u Hrvatskoj, pristala na sve. Pa i na ovrhu djeteta.

Cesareu je šteta počinjena i pitanje je hoće li se to malo biće nakon svega oporaviti. A svi oni koji su donijeli sramotnu odluku da se dijete ovrši, kao i oni koji su mu mogli pomoći, a nisu to učinili, snosit će odgovornost za njegovu budućnost. U Splitu i okolici koristi se mudra izreka: “Dajte dite materi” i koja zapravo znači dajte posao onome tko zna najbolje. U ovom slučaju, ni doslovno ni preneseno, nije tako napravljeno.

No zato ćemo se svi u Hrvatskoj nastaviti diviti sami sebi i visinama koje smo dotakli u zaštiti obitelji od nasilja, zahvaljujući ratifikaciji Istanbulske konvencije. Koja se za sada precizno primjenjuje jedino u dijelu koji se tiče rodne ideologije.

Vidi se to iz naputka koje je Ministarstvo znanosti i obrazovanja uputilo školama i fakultetima i u kojem piše da na zahtjev osoba koje su promijenile spol ili žive u drugom rodnom identitetu izdaju svjedodžbe, odnosno diplome s novim imenom, pa čak i ako su spol ili rodni identitet promijenile nakon završetka školovanja.

U praksi Istanbulska u Hrvatskoj izgleda onako kako je izgledala u Splitu pri ovršivanju djeteta. Ili prije nekoliko dana, u Zadru, kada je još jedan ostavljeni muškarac izmasakrirao bivšu djevojku.

Nije važno, zato smo implementirali rodnu ideologiju, ionako su se neki samo za to i borili.

Silvana Oruč Ivoš/Hrvatsko slovo

Što vi mislite o ovoj temi?

Kolumne

Ivan Miklenić: Medijsko licemjerje

Objavljeno

na

Objavio

Ilustracija Net.hr

Konačno je došao rok da hrvatska javnost sazna koji su to stvarni kandidati na predsjedničkim izborima te da započne predizborna kampanja pa je sada svakomu očito koliko su mediji do sada manipulirali i kandidatima i predizbornom kampanjom. Naime, svi koji su naumili sudjelovati u predsjedničkim izborima trebali su do 3. prosinca do 24 sata predati valjane potpise potpore, a Državno izborno povjerenstvo dužno je nakon provjere u roku od 48 sati objaviti popis pravovaljanih kandidata te od ponoči 5. prosinca do ponoči 20. prosinca, odnosno do 24 sata prije dana izbora, traje predizborna kampanja.

Mediji su se pobrinuli da je predizborna kampanja za predsjedničke izbore, koja je u stvarnosti počela u rano ljeto, mnogima već dozlogrdila, a zapravo prava, službena predizborna kapanja tek počinje 5. prosinca. Toliko medijsko podcjenjivanje procedure, koja je jedan od bitnih faktora svake demokracije, pa i svake korektnosti, očit je pokazatelj žive volje za manipulaciju, i to ne samo predsjedničkim izborima, kandidatima i predizbornom kampanjom, nego konkretnim ljudima u hrvatskom društvu. Štoviše podcjenjivanje procedure otkriva i totalitarnu svijest i političku volju da se nešto nameće javnosti i hrvatskim građanima.

Vrlo je izvjesno da su u toj manipulaciji sudjelovale i skrivene organizirane snage koje djeluju i izvan medija, a koje su »natjerale« aspirante da tako rano najave svoju kandidaturu. Nemoguće je ne sjetiti se koliko je od ljeta bilo pritisaka na Predsjednicu da se jasno očituje hoće li se ponovno kandidirati ili ne će. Više je nego tragično što je kao jedna od medijskih perjanica u toj manipulaciji sudjelovao i HRT, koji bi, kao javni servis, trebao očitovati puno više odgovornosti prema hrvatskoj javnosti i prema svakomu hrvatskomu građaninu.

Privilegiranje

Kampanja prije kampanje medijima je omogućila da neke kandidate nečuveno privilegiraju u odnosu prema drugima koje su kreatori glavne struje javnoga mnijenja unaprijed učinili drugorazrednima. Nije nimalo važno ni bitno je li netko od unaprijed »otpisanih« kandidata vjerodostojna osoba, stvarno prikladna i kompetentna za službu predsjednika države, jer stvarno nadmetanje mediji su rezervirali za samo tri kandidata i prema tome tamo od ljeta usmjeravaju cjelokupnu hrvatsku javnost. Dok su jedne aspirante za predsjedničke kandidate ignorirali, druge, predodređene, uvlačili su u dnevnopolitičke teme i tako jačali njihovu prisutnost u hrvatskoj javnosti.

Ni medijima ni glavnim kreatorima javnoga mnijenja nimalo nije smetalo što su pojedini aspiranti za predsjedničke kandidate manipulirali najavljujući promjenu predsjedničkih ovlasti premda je dobro poznato da je za to potrebna promjena Ustava, koje nema bez dvotrećinske suglasnosti političku scenu dobro zna da u sadašnjim okolnostima nema baš nikakvih izgleda za takvu promjenu Ustava. Znaju to dobro i manipulatori u medijima, kao i kreatori javnoga mnijenja, ali svejedno omogućuju pojedinim aspirantima za predsjedničke kandidate da obmanjuju makar slabije informirane birače. Posebno je nedopustivo da u tome sudjeluje i javni servis koji bi morao djelovati u službi svih građana, posebno onih slabije informiranih, jer je obrazovanje jedna od temeljnih zadaća javnoga servisa, koji ti građani i uzdržavaju.

Bizarne teme

U žaru kampanje prije kampanje iskopane su uz mnoge više ili manje bizarne teme i povlaštene mirovine koje je Predsjednica dodijelila biskupu i generalnomu vikaru koji su bili na službi u Vojnom ordinarijatu. Jutarnji list dao se u potragu tko su ti povlašteni ljudi iz Crkve te je, kako bi rekao narod, tjerajući lisicu, istjerao vuka. Pokazalo se – a što u javnosti koliko je poznato do sada nije bilo snažnije tretirano – da predsjednik Republike Hrvatske ima zakonsku ovlast dati povlaštenu mirovinu djelatnoj vojnoj osobi »koja ima osobite zasluge za unapređenje oružanih snaga, odnosno ako postoji drugi osobito važan razlog«. Predsjednica je tu odredbu primijenila na bivšega vojnoga ordinarija i njegova generalnoga vikara koji su svojim pastoralnim djelovanjem sigurno stekli »zasluge za unapređenje oružanih snaga«.

Da nisu ništa drugo učinili osim organizacije tolikih hodočašća u Lurd na Međunarodna vojnička hodočašća, gdje se Hrvatska vojska i prije ulaska Hrvatske u NATO savez u lijepu svjetlu predstavila na međunarodnoj razini, zaslužili su pristojne mirovine, kojih ne bi mogli imati jer kao svećenici nisu ni mogli imati puno mirovinskoga staža. Ne može biti sporno ni što su takve mirovine dobili i pojedini važni zapovjednici u Domovinskom ratu, ali može biti sporno što su takve mirovine dobile npr. tajnica pokojnoga generala i stjuardesa u vojnom helikopteru. No te povlaštene mirovine nije im dodijelila Predsjednica, nego prvi Tuđmanov nasljednik. Da nije bila riječ o crkvenim ljudima i o odluci Predsjednice, pitanje povlaštenih mirovina ne bi nitko pokretao, no kad je pokrenuto, pokazalo se da se moguća zloporaba do sada nije ni spomenula jer se »svoje« ipak javno ne proziva, što je očito medijsko licemjerje.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Kome je Zoran Milanović dužan i tko su njegovi sponzori iz sjene?

Objavljeno

na

Objavio

Kao hrvatski predsjednik Zoran Milanović bit će u prilici udjeljivati akt milosti udbašima osuđenima u Njemačkoj koji robijaju u hrvatskim zatvorima

Nakon mjeseci zagrijavanja i priprema, konačno je započela i službena utrka, u kojoj je aktualna predsjednica Kolinda Grabar Kitarović doznala imena svih protukandidata.

Iako izazivača ima deset, ankete sugeriaju kako se finalu mogu nadati samo “dama i tri mušektira” ili, utrka se svela, kako u bećarcu pjevaju na: “Otvor’ ženo kapiju, man’ se očenaša, evo Mire, Mislava i Zoke orjunaša”.

Idealna je to prilika da se do izbora pozabavim sa svakim od kandidata pojedinačno. Danas je, tako, kocka pala na kandidata o kojemu se manje-više sve zna. Radi se povratniku u politiku koji se od politike oprostio pod sloganom “nema povratka na staro”. “Karakteru” koji tvrdi kako je “normalno” da se on, koji je izjavio kako “nikada neće biti predsjednik” i da “uopće ne vidi smisao ove dužnosti”, sada kandidira za predsjednika.

Kada se nakon niza poraza povukao iz politike učinio je to pod izgovorom kako želi “zaraditi i neki ozbiljan novac”. Ne iznenađuje što su onda njegovi medijski korifeji kao uvertiru za njegov politički povratak punili stupce o tome kako Milanović super zarađuje, ali eto toliko mu dobro ide da se mora vratiti u politiku.

Neki drugi, bolje informirani, tvrde kako bi Milanović “rezao kruh na tanke šnite” da mu u pronalaženju poslova nisu pomogli neki ljudi iz sjene, koji mu sada kroz kandidaturu traže da im se oduži. Možda zato ne iznenađuje što se Milanović skriva iza formule o “poslovnoj tajni” i boji javnosti otkriti s kim je to poslovao.

Iako naziv njegove tvrtke “EuroAlba” sugerira Albaniju, njezini poslovni krakovi sežu sve do poduzetne Afrike, transparetne Rusije i demokratske Kine. Milanovićeva tajanstvenost je znakovita ako uzmemo u obzir kako se radi o duboko isprepletenim interesima, da se postavlja pitanje bi li kandidat Milanović, kada bi nekim čudom i bio izabran za predsjednika, uopće prošao sigurnosnu provjeru?

Tu dolazimo do pitanja – kome je to Milanović dužan i tko su ti njegovi sponzori iz sjene? O tome neki bolje informirani kažu kako mu je u traženju poslova u svijetu pomogao Stjepan Mesić, koji se dosta puta javno hvalio odličnim vezama koje ima s Rusima i Kinezima, a mediji su pisali i o financijerima njegove kampanje iz Albanije; kao i Budimir Lončar koji je nadaleko poznat po odličnim diplomatskim vezama u zemljama s egzotičnim režimima.

Upravo njega je Milanović zamijenio na mjestu predsjednika Diplomatskog vijeća Visoke škole međunarodnih odnosa i diplomacije. Ono pak što je trajno obilježilo Milanovićevu karijeru, a nije pad s Patrije, koja je prema njegovim riječima bila visoka tri metra, jest okolnost da je bio spreman zaratiti sa svima kako bi od zatvora spasio kasnije na doživotnu robiju osuđene udbaše, a sada kada su oni u Hrvatskoj na odsluženje kazne, Zoran Milanović se kandidira za poziciju s koje se dijele pomilovanja. Još ako se na to doda kako je Milanovićev šef kampanje autor Lex Perković, zatvara se krug indicija o prirodi i motivima ove kampanje, piše Borislav Ristić / Večernji list

Prije nekog vremena mediji su postavili pitanje – “Uhvatili smo Glavaša i Manolića u restoranu, o čemu njih dvojica mogu pričati?” Ovih dana smo dobili odgovor, kada smo ugledali Manolića kako svjedoči u korist Glavaša. A da se radi o Manoliću, koji je zaboravio osobnu iskaznicu, jamčio je svjedok Vladimir Šeks. A u korist Glavašu je svjedočio i Zdravko Pejić, za koga oni bolje upoznati u materiju tvrde da je Perkovićeva osoba od najvećeg povjerenja i prema nekima tvorac Šek-sova kodnog imena.

To je posebno zanimljivo kad se uzme u obzir da je Šeks nadaleko poznat kao osoba koja nema nikakav utjecaj na pravosuđe i nikome nije bilo jasno zašto bi mu netko u trenutku povratka dvojca iz Njemačke slao poruke preko medija.

Kad se sve to zbroji, onda se ne čini “paranormalno” što je Glavaš dao potpis za Milanovićevu normalnu Hrvatsku, pa će se oni s malo boljim pamćenjem sjetiti kako mu je u osvit zadnjih predsjedničkih izbora srušena presuda na Ustavnom sudu, kao i za kojeg je kandidata radio u drugom krugu.

Tu je posebno zanimljivo što se ime Pejić veže za još jednog predsjedničkog kandidata – za kojega dobro informirani Mesić, prije nego je taj kandidat izrekao ijednu riječ, izjavljuje: “Mnogi će se iznenaditi što će taj čovjek napraviti. On će tek početi govoriti. Kako ja nešto više znam o njegovim stavovima, očekujem da će on vrlo brzo pokazati zrelost jednog političara, a to će ljudi vrlo lako prepoznati”.

Onda ne čudi što Mesić, vođen taktikom “podijeli pa vladaj”, u drugom krugu zaziva Milanovića i Škoru. A birači koji na vrijeme ne otvore oči mogli bi na svojoj koži osjetiti značenje stare narodne – “ovca se čitav život plaši vuka, a na kraju joj glave dođe čoban”.

Borislav Ristić / Večernji list

 

HDZ: Davor ‘Cotrugli’ Bernardić ispada mala beba za Zorana Milanovića kada se radi o licemjerju i muljanju

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari