Pratite nas

Kolumne

Silvana Oruč Ivoš: Penava je rekao ono što svi znamo, no ‘cijena koalicije’ je previsoka

Objavljeno

na

ilustracija

Počinitelji najstrašnijih ratnih zločina u Hrvatskoj nisu kažnjeni i to radi “mira u kući”, odnosno mira u raznoraznim formalnim ili neformalnim vladajućim koalicijama. I za to opravdanja nema. U tom kontekstu bi se trebala gledati Penavina poruka kako su “neki stavovi iznad politike, a neke vrijednosti iznad stranačke stege“. Jer sluganska šutnja i okretanje glave od zločina radi mizernih osobnih interesa i karijera nije ništa drugo nego – ponovljeni zločin.

Silvana Oruč Ivoš

Piše Silvana Oruč Ivoš/Hrvatsko slovo

Hrvatski političari će, vrlo vjerojatno, bez  iznimke, slatkorječivo podržati vukovarskog gradonačelnika Ivana Penavu u njegovom apelu da se napokon procesuiraju zločinci. No, samo načelno. A kad se bura slegne, nastavit će se po starom.

Penava je artikulirao ono što misli većina hrvatskih građana, ali i nešto se davno trebalo napraviti. No, hoće li nešto i poduzeti?! Ako je suditi po ponašanju svih dosadašnjih vlada pa i ove sadašnje, teško je očekivati nešto konkretno, sustavno i ozbiljno u rješavanju tog spora. Za početak, već se oglasio Vučićev posilni u Hrvatskoj, koji sa svoja tri glasa drži vladajuću većinu i perfidno poručio kako će vraćanje na događanja od kojih je prošlo više od 27 godina i vraćanje na ratnu retoriku unatražiti međunacionalne odnose. I još da se nada da se Penavina izjava odnosi i na pedesetak Srba koji su u ljeto 1991. poginuli u Vukovaru.

Zanimljivo je to stajalište Vučićeva posilnog Pupovca kojem se nije problem vratiti i sto pedeset godina unatrag ako bi u tome pronašao bilo kakvu korist da udara po Hrvatima i kojemu ratnohuškačka retorika jedna od užih specijalnosti.

Isto tako zanimljiva je teza o Srbima poginulim u ljeto 1991. Naravno, Pupovac pri tome ne misli na časne Srbe koji su poginuli u obrani Vukovara već na eventualne stradale velikosrpske i četničke agresore koji su od svibnja 1991. divljali i ubijali po Vukovaru da bi 25. kolovoza 1991. uz pomoć agresorske JNA iz svih oružja napali nedužne Vukovarce.

Naravno nitko iz Vlade ne će tom licemjeru odgovoriti i reći da ratni zločin nikad ne zastarijeva i da su mnoge zemlje procesuirale osumljičene za ratne zločin i pedeset godina nakon što se to dogodilo. A kakva bi tek hrabrost trebala da se Pupovcu otvoreno kaže kako je pravo Hrvatske i njenih građana bila i ostala obrana od velikosrpske agresije, te da eventualne žrtve na strani agresora, akoje su nastale kao posljedica obrambenih akcija – nisu ratni zločin. Ili, da ga recimo netko podsjeti kako su paravojne srpske snage ušle u Vukovar gazteći po mrtvima s pjesmom kako će klati Hrvate?!

Teško da će se tko usuditi to napraviti. tri glasa su tri glasa. I zato Vučićev posilni može raditi i govoriti što god hoće i nadati se da će se ostvariti prijetnje njegova šefa koji je ovih dana obznanio kako uvijek želi vidjeti srpsku zastavu u hrvatskom Kninu.

U Međuvremenu, svi ćemo se još jednom rastužiti nad žrtvama srbijanske agresije na Hrvatsku, posebno tragične sudbine Vukovara. Grada koji još u najvećem broju traži svoje nestale. Grada u kojem srpski zločinci i dan danas šeću kao da se ništa nije dogodilo i koji se u lice smiju preživjelim žrtvama.

U medijima su objavljeni desetci priča silovanih žena koje su mjerodavnim službama pokazale silovatelje, a danas svjedoče kako se protiv njih, unatoč prijavi, ništa nije poduzelo. Grada u kojem i danas stoje spomenici koje je podigao agresor na Hrvatsku i na kojima otvoreno stoje natpisi kako je to vjekovna srpska zemlja. O tome se piše i govori, ali ništa se ne poduzima. Državne vlasti i institucije koje bi to trebale ne usuđuju se ratne zločince, silovatelje i ubojice privesti pravdi. Ipak, od 2000. do danas Pupovac i ekipa na ovaj ili onaj način sudjeluju u vlasti, odnosno na ovaj ili onaj način (u šaci) drže vladajuću većinu. Vlade se mijenjaju, no oni su jedina konstanta. Ovaj primjer još jasnije oslikava zašto se pruža toliko otpora referendumskoj inicijativi da se promijeni izborni zakon u dijelu koji predstavnicima manjina koji imaju zajamčene mandate uskrati mogućnost da ucjenjuju vlade.

Što se tiče vukovarskoga gradonačelnika Ivana Penave, koji je pozvao sve građane Vukovara i cijelu hrvatsku javnost na “mirni prosvjed protiv sramotne šutnje institucija hrvatskog društva” ne treba tražiti nikakve urote protiv stranke kojoj pripada, nego prihvatiti činjenicu da je građanima Vukovara dosta lažnih obećanja i osobnih promocija na Danu sjećanja na žrtvu Vukovara 1991. Jednostavno ne možeš jedan dan biti u koloni sjećanja, a sutradan skinutih gaća dopuštati da ti osoba koja otovoreno zagovara velikosrpsku politiku državnu politiku.

Činjenica je da počinitelji najstrašnijih ratnih zločina u Hrvatskoj nisu kažnjeni i to radi “mira u kući”, odnosno mira u raznoraznim formalnim ili neformalnim vladajućim koalicijama. I za to opravdanja nema. Ni za one kojis u to propustili učiniti ranije, niti za one koji su sad u prilici, a kalkuliraju. penava ih je jasno naveo. To su “političari i ljudi koji su profesionalno plaćeni, kojima je provođenje zakona u opisu radnog mjesta”.  U tom kontekstu bi se trebala gledati i njegova poruka kako su “neki stavovi iznad politike, a neke vrijednosti iznad stranačke stege”. Jer sluganska šutnja i okretanje glave od zločina radi mizernih osobnih interesa i karijera nije ništa drugo nego – ponovljeni zločin.

Silvana Oruč Ivoš/Hrvatsko slovo

Da biste razumijeli Ivana Penavu, pokušajte zamisliti da ste barem na jedan dan Lyliane Fournier

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Krvavo stoljeće – solidarnosti sa Srbijom

Objavljeno

na

Objavio

Hrvati su stari europski narod, s dugom i teškom tragičnoj  povijesti prožetoj, s izričitom nacionalnom i kršćanskom uljudbom, s velikom i prebogatom  tradicijom ali nastanjeni na kutak kugle zemaljske za kojeg su se otimali kraljevstva i carstva. Stoljećima su u Hrvatskoj vladali europski, balkanski i azijatski okupatori, dakako uz kolaboraciju domaćih veleizdajnika, mijenjali su kulturu, jezik, običaje, narodnu nošnju, čak i način bogoslužja – sukladno sadržaju okupatorskog svjetonazorja.

U suštini, svi tirani koji su se zadržali kraće ili duže u državi hrvatskog naroda, imali su istu postupnost upravljanja: nametanje straha  okrutnim metodama, u prvom redu brutalna masovna ubijanja, zlostavljanja i izgoni. Stezali su i pritezali okove nasilja s ciljem da čim prije ostane što manje Hrvata na broju, parcelirali bi hrvatski državni i etnički grunt (zemljišni posjed) na pokrajine – bez ikakvih hrvatskih nacionalnih predznaka, s naglaskom na nadimak (”Dalmatinci”, ”Ličani” i sl.) kao nacionalnu pripadnost u dotičnom ”državnom” okviriu.  Uz krvave tragove zločina, okupatori su ostavili dalekosežne posljedice partikularizma, težnju za što većom neovisnošću, odnosno seperatizmu, te međusobnu mržnju, a sve to na štetu općenacionalnih i općedržavnih interesa hrvatskog naroda.

Okupatorske vlasti održavale su se silom i uz motto: divide et impera, znajući da su razdvojeni narodi  istodobno i nesložni i oslabljeni protivnici. Posljedice (podjeli pa vladaj), za hrvatski narod su sve do danas katastrofalne: sve manje Hrvata živi u domovini, a sve više u iseljeništvu, ukorijenivši u narodu sebičnost, međusobnu netrpljivost i zavist  u kroničnu bolest – Croatian korcion, čemu još nema lijeka.

Neznanje je uzrok svakakvu zlu

Ima mnogo toga što hrvatski čovjek treba pročitati i naučiti iz tisućljetne povijesti: Rane povijesti Kraljevstva Hrvata, unije s Ugarskom, ”suživota” s Habsburzima, u Kraljevini SHS, u kraljevini Jugoslaviji, u ratu stvorenoj NDH, u komunističkoj Jugoslaviji, o Domovinskom obrambenom ratu i uspostavi samostalne Republike Hrvatske, te pristupanje RH Europskoj uniji.

Tuđinske su vlasti pisale povijest hrvatskog naroda (pri tom prešućujući povijesne velikane, junake u svjetskim razmjerima poput Nikole Šubića Zrinjskog, Nikole Jurišića i još barem njih desetak koji imaju međunarodni status antičkog Leonide.) Spaljivale su hrvatske povijesne knjige, kulturne ustanove i škole, jer samo tako je bilo moguće upravljati neupućenim narodom. U eduktivnom pogledu nije se puno toga promijenilo u Hrvatskoj  – ni o danas!

”Hrvati su jedini narod u demokratskoj Europi koji ne poznaje svoju stvarnu povijest, pa su povijesno politički nepismen narod i bez revizije nacionalne svijesti… I današnji školski udžbenicii povijesti napisani su pod vodstvom Milanovićeva ministra obrazovanja Hrvata, velikosrpskog ideologa Željka Jovanovića mrzitelja svega što simbolizira hrvatski nacionalni identitet, svega što je stvoreno u Domovinskom obrambenom ratu.

Sveučilišta u Hrvatskoj dupkom su natrpana idejnim i političkim antihrvatskim profesorima i ”znanstvenicima” na svim odjelima, posebice katedre povijesti, političke znanosti i filozofije. Indoktrinirajući hrvatsku mladež u razredima sa srpskim i jugoslavenskim natruhama, te iste osobe također redovito se javljaju u medijama i pojavljuju u televizijskim emisijama. Studenti filozofije na Sveučilištu u Zagrebu, nedavno u jednom istraživanju nemaju ni pojma što se obilježava na dan 18. studenog u RH, a proslavili su Oktobarsku revoluciju i ove godine!? Horresco referens. (Užas me spopada dok pričam.)

U odgoju djece je spas ili  propast obitelji i nacije. Na primjer, Turci su od otete hrvatske djece odgojili janjičere, koji su bili najkrvoličniji ubojice  hrvatski katolika. Srbo-komunisti su također u školama i omladinskim akcijama odgojili (vaspitali) hrvatsku mladež, kojoj su natovarili zločinački kompleks tako da su se distancirali od hrvatstva i dokazivali svoje jugoslavenstvo. Zbog zabluđivanja hrvatska je privrženost jugoslavenstvu bila najjugoslavenskija u Jugoslaviji, čak je Republika Hrvatska  bila jedina u državi, koja je imala – ”Jugoslavensku akademiju znanosti i umjetnosti”, što je bio izgovor da zbog toga nema potrebe imati još i posebno Hrvatsku.

Velika je zabluda, prije svega, da se današnja država hrvatskog naroda temelji na odlukama Drugog zasjedanja AVNOJ-a (29./11./1943. u Jajcu); i ZAVNOHA zabluda je također da su donesene pravedne odluke ratnih saveznika:  Roosevelta, Staljina i Churchilla, na zasjedanju (29./11./1943.) u Teheranu, gdje su skrojene novom zemljovidnom kartom Europe; zabluda je i u Šeksovu Ustavu RH naglašen oslonac na odluke donesene, istog dana, u Jajcu i Teheranu, kao i na ZAVNOH-u..

Dakle, cjelovita država hrvatskog naroda nije sveobuhvatno oslobođena u Domovinskom obrambenom ratu, u tom krvavom ratu de facto oslobođen je samo Avnojski (jugoslavenski) dio   hrvatskog prostora (današnje Republike Hrvatske)

Odlukom  međunarodnih saveznika (12./10./1995.) zaustavljena je ”Operacija Južni potez”, upravo kada je Hrvatska vojska bila na ulazu u Banja Luku. S tom odlukom, uz prijetnju sile, neprijateljska Europa je spriječila uspostavu neovisne demokratske Države Hrvatske na njenim povijesnim i nacionalnim prostorima. Također s tom odlukom su ostavili stogodišnje uzroke sukobu i povodu bosanskohercegovačkom (bošnjačko-srpsko-hrvatskom) ratu, na što upućuju i ovogodišnji (2018.) općii izbori u BiH.

Treba podsjetiti protagoniste AVNOJ-a u Hrvatskoj, BiH i Srbiji da je Banja Luka imala hrvatsko-muslimansku većinu prije ovog rata, a osobito prije Drugog svjetskog rata.Velikosrpska politika je  demolirala Jugoslaviju u cilju stvaranja Velike Srbije, pri tome se okrenula i protiv hrvatskih komunista, što je imalo i pozitivan efekt, koji zbog toga nisu imali drugog izbora nego pridružit se Tuđmanu

Nema više ni kraljevsko-četničke, ni srpsko-komunističke Jugoslavije na zemljovidnim kartama svijeta. Ali, ostala je opaka ideja ”jugoslavenstva” u preživjelim i priveligiranim jugofilima, koji se pojavljuju na (anti)fašističkim skupovima  u borbi protiv imaginarnog ”fašizma” i udrugama za ”ljudska prava” u kojima, izuzev izrugivanja, nema ništa zajedničkog niti u ljudskosti ni u pravednost. A sve to čine i pored ostalog i zbog mužnje novca iz državnog proračuna.

Ne mogu se odlučiti čije bih citate naveo kao klasičan primjer veleizdaje stranačkih i državnih čelnika, koje je, na veliku žalost, narod izabrao za  vođe stranaka (partija), a posljedično i članova Vlade i zastupnike u Sabora RH. Počet ću od aktualnog predsjednika vlade RH Andreja Plenkovića, koji kaže za velikosrpsku-crnogorsku četničku agresiju i obrambeni Domovinski rat, da su to bili ”Neki sukobi koji su ovdje postojali prije 15-ak, 20 ili 25 godina…”  Contra principia negantem non est dispoutandum! (Ne možeš se prepirati s onim koji poriče osnovne istine!)

Balkanski europejac Plenković, ne može, ili ne umije skrivati svoje osjećaje za Europsku zajednicu, kao ni svoje simpatije za balkanske susjede, posebice Srbiju. Plenković kaže: ”Hrvatska ima velike simpatije i solidarnost za naše susjede  koji se nadaju ući u Europsku uniju. Spremni smo im pomoći da ispune pristupne kriterije….” Bivši predsjednici RH Stjepan Mesić i Ivo Josipović su mnogo pomogli Srbiji na putu u EU darujući im hrvatsku dokumentaciju o kriterijima prevedenu s engleskog jezika, te upute što i kako treba ispuniti.  Srbija nije ni tražila prijevod papira, nije platila troškove prevoda, nije se ni zahvalila.

Andrija Plenković, na izgled, mnogo drži do Božje zapovijedi: ”Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe!” (Mk 12: 30-31) u tom dobrosusjedskom duhovnom nadahnuću navodi odlučne predgovore EU za Albaniju, Makedoniju, Kosovo, naročito  Bosnu i Hercegovinu, ”… Čiji nam je europski put vrlo važan jer su Hrvati jedan od konstitutivnih naroda u toj zemlji.” Plenkoviću su bližnji susjedi (Srbi) nego sunarodnjaci (Hrvati) – što nije u skladu s Božjom zapovijedi.

Nema konstitutivnosti bez države

O kakvoj konstutivnosti Hrvata u BiH govori ”pobožni” predsjednik vlade RH? Veća prava u Hrvatskoj ima srpsko-četnička manjina, homoseksualci i lezbijke  nego ”konstitutivni” Hrvati u BiH, koje po treći put predstavlja u Predsjedništvu BiH poturica Željko Komšić. Saladin (sultan) Željko već se prijeti predsjednici države i predsjedniku vlade RH tužbom Međunarodnom sudu protiv gradnje Pelješačkog mosta radi tobožnje smetnje ”bošnjačkoj mornarici”, ”otuđenih graničnih zemljišta BiH”, ”korištenju bosanke vode iz jezera” i drugih sijaset (neprilika).

Kakve li ironije – ”hrvatski” predstavnik Predsjedništva BiH, nakon izbora, došao je ”ispod radara” u Zagreb, gdje je bio ”državnički” primljen kod kolege Stjepana Mesića. Komšić, naime, nema hrvatsko državljastvo, niti ulaznu vizu, pa se pitamo, kako je mogao nezapaženo doći u Zagreb? Plenković-Pupovčeva vlada nikad se ne bi odlučila na uvođenje viza građanima BiH, Srbije i drugi Republika bivše  jad-države, da Europska komisija nije objavila izmjene i dopune viznog sustava od početka 2021. godine, koji se odnose na BiH, Srbiju i Crnu Goru.

Europska Hrvatska će, sudeći po tursko-bošnjačkoj teoriji, ponovo graničiti s Osmanskom vlašću u hrvatskom gradu Bihaću, gdje je bila prije 426 godina zacrtana  granična međa.

Plenković se nije ugrizao za jezik (!) kad je rekao ”Hrvatska ima velike simpatije i solidarnost za naše susjede..”, što je očita laž – ako nije riječ o njegovim osobnim osjećajima. Plenković više drži do deklaracija: Haške, Aruške, Istanbulske, Marakaške, nego do izravnog odlučivanja hrvatskog naroda – referendumom.

Što su Hrvtaskoj donijele odluke u institucijama kojima su upravljali: Mesić, Sanader, Josipović, Kosor, Milanović i aktualni Plenković, odreda veleizdajnici nacionalnog suvereniteta i hrvtskih dobara?  Pristupnicu ulazaka Hrvatske u EU plaćeno je velikim ustupcima i popustima Sloveniji i EU. Vjerojatno će Plenković zbog ”susjedske solidarnosti” uglačati put balkanskim državama u EU i protiv suglasnost i volje  hrvatskog naroda.

Europska Unija je utopija

Ako EU,  po kratkom postupku,  podari pristup ovakvoj zločinačkoj Srbiji, Crnoj Gori i BiH,  onda je za Hrvatsku jedino rješenje – napustiti EU, kao što je učinila Engleska. Ako su Englezi došli do spoznaje (”something stinks in the EU”) i na referendumom se odlučili napustiti EU,  to je putokaz i drugim europskim narodima kako treba braniti nacionalne interese i državne granice. Čim prije hrvatski narod treba izabrati državotvornu Vladu, a Hrvatski državni sabor onda trebala ozbiljno razmišljati o izlasku iz Europske unije.

”EU postaje crna rupa u koju upadaju i nestaju mali europski narodi, prioritetno iz balkanskih zemalja, bez obzira jesu li u sastavu EU ili ne”, konstatira hrvatski akademik Mile Prpa, autor Codex  moralis Croaticum, u znanstvenom eseju o sudbini Europske unije – Melting pot ili tragedija naroda, ”Pojavljuju se snažni politički segment tzv. ‘tigrove kože’. (…) Ti ljudi, sada već narodi, donose i svoje frustracije, svoje ideologije, svoje konfesije, svoju kulturu, svoje duhovno nasljedstvo, svoje običaje, a u konačnici i svoj fizički izgled i stil oblačenja. Sve to čini vrlo zapaljivi materijal koji bi dobrano hranio veliki građanski rat u Europi, gdje bi svatko pucao na svakoga. Gdje bi nastao najveći kaos u cijeloj europskoj i svjetskoj povijesti”, kaže autor Prpa.

Predsjednika Francuske Emmanuel Macron u Parizu, na obilježavanju 100. obljetnice svršetka Prvog svjetskog rata, među ostalim oštro se okomio na popularnost isticanja nacionalizam, jer je predsjednik SAD Donald J. Trump u Bijeloj kući, pred medijima, sebe deklarirao nacionalstom, što su ljevičari i globalisti zlouporabili i poistovjetili s nacizmom, otvoreno aludirajući na predsjednika Trumpa, ali indirektno i predsjednika Mađarske Viktora Orbana, predsjednika Poljske Andrzeja Dudu i predsjednicu Hrvatske Kolindu Grabar Kitarović.  Macron je hipokrat, jer Francuzi su najekstremniji nacionalisti u Europi, koji glorificiraju svoju nacionalnost: Viva la Nacionale France!

Krvavo stoljeće – ”solidarnosti”  sa Srbijom

Ima li Plenković-Pupovčeva vlada uvida u prijetnje i neprijateljske izazove  hrvatskih susjeda: Srbije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine? Ili, to nije njihov  prioritet? Napisao sam osvrt – Stoljeće u ratu sa Srbijom, u travnju 2018.) kojga su objavili domoljubni mediji, što je ponukalo brojne čitatelje da se jave s porukom,  među kojima je jedna od njih ostavila snažan dojam: ”Članak ima dobar naslov, još na tu temu nisam naišao nigdje takav naslov , a sveobuhvatan je.”

Bio sam ushićen, kad sam čuo da je hrvatski režiser Jakov Sedlar snimio dokumentarni film Sto godina srbijanskog terora u Hrvatskoj (Od Karađorđevića i Pribičevića do Vučića i Pupovca), koji će ovih dana biti prikazan u Zagrebu, Splitu i Zadru, kao i drugim gradovima u RH, u BiH, te mnogim hrvatskim zajednicama u dijaspori. Isto tako, na temu – Stoljeće rata i terora, u povodu obilježavanja 100. grozne obljetnice u Odesi 1916. – 1917. priredio je dr. Ante Čuvalo knjigu povijesnog zanačaja, koja je bila predstavljena 24./10./2018. u dvorani ”Vijenac”. O knjizi su govorili Ivo Banac, Hrvoje Hitrec, Stjepan Matković, Tomislav Janjić i autor Ante Čuvalo. Kritički osvrt na knjigu napisao je  H. Hitrec Od Odese do Ovčare – pročitaj na portalu hkv.hr

Ova bolna sjećana na tragičnu prošlost hrvatskog naroda upravo su došla na Dan sjećanja na masakr u Vukovaru (18./11./1991.), gde se svake godine na ovu obljetnicu okupi mnoštvo ucviljenih i  ožalošćenih roditelja, rodbine i prijatelja hrvatskih branitelja i stanovnika grada Vukovara. Uz hrvatske hodočasnike iz domovine, BiH i cijelog svijeta svrstani u tihom hodnu u povorku tuge, u mislima i molitvi za sve mučno ubijene u Vukovaru i na Ovčari, kao i svugdje diljem Hrvatske,  za čije se grobove još i ne zna, ali zna se za počinitelje ovog gnjusnog zločina koji slobodno žive u Lijepoj našoj.

”Priča o ratnim zločinima u Vukovaru još je na početku. Zašto”,  post faktum je nakon Dana sjećanja, u osvrtu Mladena Pavković (hrsvijet.net). ”Nedopustivo je da se srpski zločinci, a poglavito oni koji su zapovijedali u Vukovaru ne budu kažnjeni, makar – na papiru. Već je Haaški sud prestao radom, a mi još nismo počeli sa sudskim procesom za  strašne zločine u Vukovaru, ali i u Škabrnji, Pakracu, Lipiku, Voćinu, Saborskom, Goslipću, Županji, Novoj Gradiški, Osijeku, Kninu i brojnim drugim gradovima i mjestima diljem Hrvtaske. Nekima je očito u interesu da se nevine žrtve Vukovara zaborave, jer ako nema zločinaca nema ni – zločina!?”

Plenkovića poruka u Vukovaru bila je da treba ”otvoriti stranicu pomirdbe”. A dan ranije njegov drug Milorad Pupovac bio je u Vukovaru i bacio vijenac zavezan u srpsku trobojnicu u rijeku Dunav. Saborski zastupnik i koalicijski partner u Vladi omalovažio je žrtve, uvrijedio ožalošćene hodočasnike i nanio veliku sramotu Vladi i Saboru u Hrvatskoj.  Da li će i dalje članovi HDZ-a, u Vladi i zastupnici u Saboru, ostati lojalni Plenković-Pupovčevoj Vladi?

Mada je riječ o stoljetnom ratu sa Srbijom,”Hrvatska nikada nije vodila nikakve osvajačke ratove ili se za njih pripremala”, rekao je Željko Cvirtilo, istaknuti stručnjak s područja sigurnosti, koji upozorava na sigurnosne probleme s obzirom na njene susjede, okruženje i geopolitičku situaciju, te zaključio kako za razliku neke zemlje u okružju samo čekaju priliku da ostvare neke svoje davne snove. (direktno.hr)

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić nedavno se pohvalio, kako je Srbija ”najbolje naoružana” od svih država u regiji. Bivši predsjednik Predsjedništva BiH Bekir Izetbegović najavio je također  da će Bošnjaci u BiH proizvoditi svoje oružje i biti spremni za rat protiv agresora iz Zagreba, jer Turska je pomirila Sarajevo i Beograd. Sinovi četnika, partizana i islamista imaju šibice u ruci i čekaju (ćuće) …  kod skladišta punog eksplozivne nacionalne i vjerske napetost, mržnje i osvete.

U Srbiji misle da su Hrvati – Srbi

”Pa čak i Srbi u Hrvatskoj, kad bi ih se na najintimniji način pitalo, oni bi rekli da su njihove ‘komšije’ Srbi. To je jednostavno dio našeg nacioanalnog identiteta. U Srbiji postoji opći konsenzus o tome.” Srbijanski novinar Teša Tešanović često ponavlja – ”kako Hrvati ne znaju svoju povijest te kako su Hrvati zapravo Srbi i potomci Srba.(…) Kod Srba, 99.99 posto Srba smatra Hrvate Srbima. U Srbiji se ta priča  uopće ne smatra nikakvim ekstremizmom, povijesnim revizionizmom, to je priča iza koje stoje svi povjesničari, skoro svi, čak i srpski liberali vjeruju u to. Svi Srbi to misle”, Teša tvrdi i dodaje kako nije iznio nešto u čemu nema konsenzusa.(Podcast Inkubator) Ovako govori i Vojislav Šešelj, dok Aleksandar Vučić, Ivica Dačić, Aleksandar Vulin, Milorad Pupovac i drugi misle isto kao Tešanović i Šešelj, iako eksplicitno  ne govore.

U jugoslavenskom zagrebačkom ”Globusu” pojavio se lik i tekst Vuka Draškovića, najortodoksnijeg četnika, kojeg je uredništvo zavilo velom pisca, političara i ideologa, kako bi se dobio dojam, da je Vuk zakopo četničku kamu u ledinu i s križem uz blagoslv  sv. Save putuje u Europsku zajednicu? Narodna kaže: Vuk mijenja dlaku ali ne i ćud!

Drašković je 1990.  kazao kako sve nesreće u Jugoslaviji potječu od Hrvata. A 1991. osnažio kontinuitet Memoranduma velikosrpske šovinističke  politike kao svoj program. ”Optimalni program je (…) sjedinjenje svih srpski zemalja u jednu državu. Jedan optimalan program, mora računati i, na primjer, Skadra. (…) Ako je nešto do Ogulina, ako je tako zapisano u ‘Načertaniji’ naš idel će biti da u pogodnim historiskim okolnostima stignemo do Ogulina. (…) daje pobijedio Draže Mihailović, mogli smo ga dobiti…”

Iz današnje perspektive Vuk smatra, da će suradnja  Srba i Albanaca biti lakše ostvarljiva od suradnje i pomirenja  Srba i Hrvata ”jednostavno zato što srpsko-hrvatske odnose opterećuje  problem malih razlika.” Ta ideja je uklesan u (ne)razum srpskog naroda, od Karađorđevića, Karadžića do Vuka i Vučića. Vuk je također  kazao da je Wilson na Pariškoj mirovnoj konferenciji čestitao Aleksandru na stvaranju Jugoslavije, uz želju da mora stvoriti i Jugoslavene. Nakon smrt Aleksanda ubijene su dvije Jugoslavije, na žalost, ostali su ”stvoreni”  – Jugoslaveni.

Četnici progone pravoslavce u Hrvatskoj

U općini Gvozdu četnici progone pravoslavene obitelji koji nisu pobjegli na traktorima u Bosnu, Srbiju i Njemačku, nego su ostali na svojim ognjištima. Požalio se u otvorenom pismo Rade Dragić, kako na groblju često nađe ljudski izmet, te kako je zatekao Nikolu Malobabića gdje vrši nuždu na grobu njegovih roditelja. Malobabić, četnik iz Njemačke, fizički je naletio na Dragića, koji se je uspio oteti i pozvati policiju. Ništa po tom pitanju nije učinjeno. U Hrvastkoj pijani četnički kreten rade što hoće, posebice u Gvozdu.

Na primjeru Dragića vidi se kakvu SDSS vodi brigu o pravoslavcima i koliko podržava četništvo.  Komunjare iz SDP-a podržavaju četnike iz SDSS-a koji ugrožavaju lojalne pravoslavne građane u Hrvatskoj. Dok Pupovac stalno cmizdri ”kako su Srbi jako ugroženi u RH”, u što je uvjerio sljedbenike u RH i beogradsku čaršiju, da su svi pravoslavci Srbi u Hrvatskoj. Nedavno se zbio dramatičan događaj na tržnici u Zagrebu, čovjek je prolaz bacio zalogaj pizze na Pupovaca, a ta vijest ”zapalila” Zagreb, da je ”izvršen atentat” na saborskog zastupnika Pupovca! No, nije to bio atentat, nego kršćanski čin: Tko tebe kamenom, ti njega kruhom!

Hrvatskom španciraju srbijanski turbo folk derači/ce

Jadranska je obala ovog ljeta bila preplavljena plakatima najboljih ”pevača” iz Srbije: Todorović, Aleksić, Lukas, Karleuš, Čolić, Joksimović, Đorđević, Balešivić, Ilić, Baja, Bajaga, Brena i drugi, kojima je Hrvatska postala  najsigurniji izvor zarade – rudnik zlata.

Ivan Jakovčć je rekao Thompsonu kako ”nikad neće pjevati u Areni”. U Arenu ne daju održarti koncert hrvtskom branitelju, a daju Bajagi koji je pjevao na skupovima četnika u okupiranom Kninu!  Ipak, Bajagi je bio zabranjen koncert u Karlovcu, jer su hrvatski branitelji prosvjedovali, ali gradonačelnik u Varaždinu Čehok, nije udovolji braniteljima – nego Bajagi, koji je ”zapalio” Varoždin, tako je javili (anti)hrvatski mediji.

Navodno je Arkanova supruga Svetlana Ceca Ražanjatović, jedna od tajkunica turbo folk, zabrinuto izjavila: ”Da sam znala da će me hrvatska deca slušati nikad ne bih ni počela pevati.”

Počelo je sa glazbom, koju se ne vidi ali se čuje na koncertima i ostavlja dojam da smo ”jedan narod koji su razdvojile religije.” U stoljetnom ratu Srbija nije mogla podvrgnuti hrvatski narod vojnom silom, ali već duže vremena uvodi nove metode prisvajanja i osvajanje u noćnim klubovima, koncertim dvoranama i prigodnim festivalima ”zabavne muzike.” Pune dvorane ponajbolje ”zvezde srbijanske folk muzike”, koji s pozornice solo ili u grupama ”zapale” Zagreb pred mnoštvom hrvatske mladeži. Postavlja se pitanje, kako Bajaga i Brena moglu ”zapaliti” Zagreb, a Milošević i Mladić nisu mogli s topovima i avionskim bombama! ?

Beograd je rasadnik ”kulture, muzike i sporta” u regiji. Već se radi na pripremama organiziranja ”Balkanske nogometne lige”, gdje bi se međusobno natjecali prvaci domaćih liga iz 8 država, ustavri mini liga, po uzoru na Ligu europskih prvaka. Ako i dođe do udaraca na travnjaku, ulicama i kafićima zbog nacionalnih znakovlja, može biti i frcanje glava od budala, koji bi mogli izazvati i oštrije međudržavne sukobe, jer na Balkanu vatra stalno tinja, samo ju treba potpiriti.

Hrvatska nogometna reprezentacija je postavila hrvatstvo na oltar domoljublja, čemu se divi cijeli svijet, a vrhunac uspjeha postigli su na Svjetskom prvenstvu u Rusiji (2018.) gdje je s Vatrenima zablistala predsjednica RH  Kolinda Grabar Kitarović. Hrvatske su nogometne predstave i diva Kolinda, zbog uspjeha i slave u svijetu, stalno na udaru pete kolone i – susjeda.

Bandić ruši barijere u regiji

Zagrebački gradonačelnik više ne igra zakulisnu igru, već otvoreno nastupa na međunarodnoj pozornici, a u isto vrijeme okuplja u svojoj ”političkoj” stranci otpadnike iz drugih političkih partija u RH. Mnogi i ne obraćaju veliku pažnju Milanu Bandiću, mada se on nameće ljudima na ulicama, trgovima i skupovima! Nije bilo puno govorilo o Bandićevu diplomatskom sastanku gradonačelnika Sarajeva,Zagreba i Beograda  u Sarajevu (17. 08. 2018.)!?

Gradonačelnik Sarajeva Abdulah Skaka, gradonačelnik Beograda Zoran Radojčić i gradonačelnik Zagreba Milan Bandić sastali su se  u Sarajevu, nakon čega su iznijeli impresije sa zajedničkog sastanka napominjući da imaju ambiciju da se uvežu u zajedničku turističku rutu.

Sarajlija Abdulah Skaka, uz ugodan doček podržao je ideju suradnje gradskih čelnika na turističkom projektu, te je najavio da će slijedeći sastanak biti u Beogradu. Na sastank je bilo razgovora o Olimpijskim igrama za mlade (EYOF), koje će se održati 2019. u Sarajevu i Istočnom Sarajevu, te pozvao gradonačelnike da budu  promotori jedne takve ideje.

Dragan Malković Palma, predsjednik pročetničke  stranke ”Zajedništvo Srbije”, parlamentarni zastupnik i predsjednik skpštine Jagodina, došao je u Zagreb na poziv gradonačelika Bandića. ”Želimo napraviti odnose kao u staroj Jugoslaviji, da ti mladi vide daje budućnost suradnja, da više nitko ne treba poginuti za svoju državu, treba živjeti za državu. (…) Srbi vole Hrvate i Hrvate vole Srbe.”,  bila je poruka palma, Arkanovog ratnog druga iz Šumadije, na prijemu kod Bandića u Zagrebu. Bandić je obećao kada bude išao u Beograd da će se svratiti u Šumadiju jer i tamo žive dobri ljudi. ”Mi moramo rušiti barijere. Presudan odnos na ovim prostorima je odnos hrvatskog i srpskog naroda, bez obzira na naše tektonske poremećaje. Moramo delati, moramo raditi”, rekao je Bandić

Zaključna misao

”Pitam se na kraju: dali zaista treba doći do jedne istinske revolucije u Hrvatskoj, poput ovih događaja u Rumunjskoj naših dana, koja je svijetli primjer, kad narodu postane nepodnošljiv, okorijeli kriminal, korupcija, licimjerje i bahatost, kako bi pomela iz našeg krugovida ova politička smeća, koja uništavaju ugled i naroda i države, konačno svakog i decentnog hrvatskog građanina.” (Ante Glibota)

U Republici Hrvtskoj je temeljna kriza ustavnih vrednota i vrijeme je zauvijek istjerati Srbiju iz Hrvatske (Marko Ljubić). Treba također istjerati i Srpsku pravoslavnu crkvu iz Hrvtske – dezinficirati srpski virus u Hrvtaskoj. S takvom čvrstom odlukom bit će dotučena i peta kolona (četnici, jugofili, balkanci regionalci, europejci  i manjinci), tek onda će se stvoriti preduvjet za političko i nacionalno definiranje države hrvatskog naroda i obrambenog Domovinskog rata s ustanovljenim državnim granicama. Onaj koji nema hrabrosti ustati za svoja prava ne može zaslužiti tuđe poštovanje. (Rene Torres)

Žalosno je što se mladež masovno iseljava, ne toliko zbog nezaposlenosti koliko zbog neizvijesne i bez perspektivne budućnosti, jer se hrvtski narod stalno bombardira negativnim vjestima u dnevnim antihrvatskim sredstvima priopćavanja, skoro iz svih područja društvenog života. U Hrvatskoj, kao i u Americi, medji su u službi neprijtelja naroda.

Mladež bi se trebala ugledati na hrvatske vatrene vitezove, kao i sve sportaše, koji i u porazu vide uspjeh, jer su se junački borili i manifestirali hrvatsku naciju, ne samo virtuoze na u športskim diciplinama, nego  kulturne i moralne vrline, usput i rasvjetljivaju ljepote Lijepe naše – diljem svijeta. Vatreni su, zaslužno, bili kraljevski dočekani u Zagrebu nakon povratka sa Svjetskog prvenstva iz Rusije, kojima je bio na čelu Luka Modrć, živa legenda nogometa u svijetu, predvođeni s Thompsonom na manifestaciji hrvatskog športa i nacije.

Hrvatska se mladež, isto tako, u velikom broju okuplja i na duhovnim obnovama, nacionalnim i vjerskim blagdanima u Hrvatskoj, BiH i dijaspori, što ulijeva veliku nadu u bolju budućnost hrvatskog naroda. Hrvatska  je puna dobrih ljudi, ako ne nađeš jednog onda to budi ti! – parafrazirana latinska izreka.

Nije sve izgubljeno i ne treba se bojati za budućnost, ako se okuražimo i odlučimo na požrtvovnost, radišnost, privrženost svojoj obitelji i odanost domovini hrvatskog naroda. Ako podignemo ljestvicu samopouzdanja u hrvatsko zajedništvo i vjeru u Crkvom u Hrvata, ako predamo sebe i hrvatski naroda u ruke  Isusa Krista i Kraljici Hrvata, onda ćemo sigurno pobijediti svoje ljudske mane i neprijatelje Hrvatske. I.H.S / U ovom ćeš znaku pobijediti!

Rudi  Tomić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nenad Piskač: Poražene snage prekomjerno granatiraju temelje hrvatske države

Objavljeno

na

Objavio

Smisao kolona sjećanja nitko se ne usudi reći

Baš kad sam pomislio kako poražene snage u Domovinskome ratu u javnome prostoru ne mogu niže pasti demantirao me, opet i opet, JuL.

Uoči Dana sjećanja na žrtve Vukovara u agresiji Srbije, Crne Gore, JNA i pobunjenih Srba, istaknuo je naslov „Svi znaju da Kolona sjećanja u Vukovaru više nema smisla. Ali se nitko ne usudi reći“ izvučen iz teksta Ivanke Toma. Riječ je o tezi radikalne jugoslavenske desnice u čijoj pozadini četnici oštre noževe i smišljaju nove Ovčare.

Iz teksta je razvidno kako i u nacionalnoj državi hrvatskoga naroda velikosrpskim i jugokomunističkim snagama smeta komemoriranje hrvatskih žrtava. Treba ih ukinuti onako kako su bile ukinute i u jugoslavijama, da ne smetaju širenju „bratstva i jedinstva“ i službenoj politici Srbije. Dobro smo prošli budući da nije zatraženo ukinuće i škabrnjske kolone sjećanja! A kolone sjećanja u Škabrnji i Vukovaru, ne bez razloga, svake su godine sve duže.

Danima uoči 18. studenoga ove godine poražene snage odvraćale su pozornost javnosti od hrvatskih žrtava srbijanske agresije i u prvi plan gurale potpuno nebitno pitanje, naime, hoće li se stanoviti Pupovac pridružiti vukovarskoj koloni sjećanja ili ne će. Što ima etnobiznis navođen iz Beograda s vukovarskom epopejom? Sa stajališta nacionalne države hrvatskoga naroda – ništa.

Odvraćanje pozornosti s bitnoga na nebitno dio je specijalnoga rata koji se provodi u medijski i ideološki okupiranoj Hrvatskoj. Politiku koju Pupovac zastupa otpuhala je Oluja. A Oluja je za politiku Srbije i njezine sluge u Hrvatskoj, ove godine „zauvek“ definirana u Bačkoj Palanci ne kao osloboditeljska vojna operacija, već kao „pogrom Srba“.

HODAK: Kad Srbi ubijaju onda to nije, a kada bježe to je genocid

U čemu je trajni smisao kolone sjećanja

Zdrava pamet zna kako „veštačko“ održavanje ostataka velikosrpske i jugokomunističke ideologije u Republici Hrvatskoj „više nama smisla, ali se nitko ne usudi reći“. Posebice se tijekom posljednjih osamnaest godina ne usude reći političke elite, kojima po ustavnopravno nepostojećem inkluzivnom pravu hrvatskih gusaka pripada i Pupovac.

Upravo su te i takve elite stvarale i u hrvatskome društvu stvorile atmosferu besmisla, hoteći besmisao pretvoriti u redovno stanje države i nacije prema uzoru na redovno stanje uspostavljeno godine 1918. i 1945. Otrovni tekstić Ivanke Tome i JuL-a samo je izraz režimskih glasnogovornika vjernih poretku dekroatizacije Hrvatske. Smisao je kolona sjećanja na žrtve Vukovara i Škabrnje u tome da Hrvati više nikad ne dopuste divljanje, financiranje, promoviranje velikosrpske politike u Hrvatskoj. Zato, naime, da se zločini počinjeni u ime te ideologije i takve politike ne ponove.

Žrtva Vukovara jest temelj hrvatske države stvorene u obrambenome Domovinskom ratu. Nisu temelji hrvatske države procesi od detuđmanizacije do istanbulizacije i marakešizacije. Nije temelj revanšizam ustoličen 3. siječnja 2000. umjesto nacionalne pomirbe. Nisu temelji nametnuti avnoj sa svojim oour-om zavnohom umjesto povijesnih odluka demokratski izabranoga Hrvatskoga (državnoga) sabora i predsjednika Tuđmana.

Nije temelj hrvatske države na temelju postizbornih izdaja modificirano „bratstvo i jedinstvo“ umjesto dosljednoga provođenja Ustava i međunarodnoga prava. Nisu temelji hrvatske države Ivanka Toma, Budimir Lončar i Milorad Pupovac, ali jesu Zorica Gregorić, Jean Michel Nicolier i Predrag Mišić. Nije Bačka Palanka u temeljima Hrvatske, ali jest Škabrnja i Vukovar, njihove žrtve i kolone sjećanja pomoću kojih se i agresor i žrtva mogu suočiti s vlastitom prošlošću.

Toma nije usamljena na poslu sprječavanja suočavanja s prošlošću na temelju istine. Jedino već više puta dokazani idiot zalutao u besmisao može napisati da je izbornik Nogometne reprezentacije Hrvatske idiot zato što je uoči utakmice 18. studenoga rekao da će repka igrati s mislima na Vukovar.

Izgleda kako poraženim snagama smeta i samo spominjanje „besmislenoga“ Vukovara. Da je Dalić rekao kako će igrati s mislima na Beograd ili Bačku Palanku, bio bi u nametnutoj nam glavnoj struji hvaljen i slavljen kao novi „ujedinitelj“, premda bi u tom slučaju bio običan, daljinskim upravljačem upravljan gegajući gusan. Smisao je hrvatskih kolona sjećanja, među ostalim, prokazati besmisao i idiotizam Domovinskim ratom poraženih snaga.

Jugokomunistima i velikosrbima žrtva Vukovara nema smisla

Razgraditelji moderne hrvatske države („plaćeni glumci“, biskup Egidije Živković) više i ne pokušavaju prikriti taktiku meke okupacije kojom onemogućuju razvitak, prosperitet i sigurnost hrvatskoga naroda u njegovoj državi. Njihova mržnja prema bilo kakvoj nacionalnoj državi hrvatskoga naroda ne može uroditi ničim dobrim. Zato se i dave u vlastitoj kloaki, padajući sve do logičkoga, etičkoga i povijesnoga besmisla, ali i dalje danomice smišljajući diverzije na različitim područjima od kulture do politike, utirući put novoj agresiji istih agresora.

Bačkopalanački intoniran tekst Ivanke Tome logičan je nastavak intervjua Darka Hudelista sa četnikom Vukom Draškovićem objavljenim nedavno u Globusu (Poslije europskoga Vučića dobili smo i europskoga Draškovića) i članka Vlade Vurušića u JuL-u, u kojemu je prepisao srbijansku državnu kritiku filma „Sto godina srbijanskoga terora u Hrvatskoj 1918. – 2018.“ (Novinar JUL-a obavio je zadatak na FDF-u Gordan Lederer).

Riječ je o uradcima koji u cjelini sagledani pokušavaju idiotski rehabilitirati i iznova nametnuti besmislenu jugoslavensku ideju, kao prethodnicu budućim „prisajedinjenjima“ (kad im vanjske okolnosti dopuste) prema uzoru na okupaciju Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Vojvodine iz godine 1918., u velikoj mjeri i 1945. i 1991. U tom i jedino u tom ujediniteljsko-balkanskom „konglomeratu loših politika“ vukovarska Kolona sjećanja je besmislena. Nije riječ o virtualnome besmislu, već o realnome strahu od istine od kojega kronično boluju poražene snage u Domovinskome ratu. Strah od istine nije temelj stvarne pomirbe, ali jest lažne.

Glasnović: Ti komunisti nisu mogli sačuvati ni tu šugavu Jugoslaviju, neki sjede ovdje, ti šugavi Jugoslaveni

SNV kao srbijanski paralelni sabor u Hrvatskoj

Članak Ivanke Tome, čiju poveznicu namjerno ne prenosim da dodatno ne zagadim ionako prezagađeni hrvatski javni prostor, izvrsno korespondira s priopćenjem srbijanske udruge u Hrvatskoj – „Srpsko narodno vijeće“.

Njega prenosim u cijelosti samo zato da ne promakne sigurnosnim službama, koje su već ranije ustanovile porast lijevoga i četničkoga ekstremizma: „Obavještavamo vas da će u subotu, 17.11.2018., zastupnik u Hrvatskom saboru i predsjednik Srpskog narodnog vijeća Milorad Pupovac, zajedno s predsjednicom udruženja porodica ‘Protiv zaborava’ Maricom Šeatović, odati počast nedužnim vukovarskim žrtvama. Jedan vijenac bit će bačen u Dunav u 12:00, na obali kraj vukovarskog veslačkog kluba, a drugi će potom biti položen na vukovarskom memorijalnom groblju. Nakon toga će zapaliti svijeće za sve poginule i stradale u crkvi Sv. Nikole te dati izjavu za javnost“.

Upravo ste, poštovani čitatelji i službenici, pročitali službeno stajalište Republike Srbije plasirano preko srbijanskoga sabora u Hrvatskoj. U njemu se perfidno izjednačava krivnja agresora i žrtve. I to na pravi velikosrbijansko-memorandumski način – laž je istina, istina je laž. Dan sjećanja nije SNV-ov besmisleni 17. već hrvatski (samo za poražene „besmisleni“) 18. studenoga. Najprije su, priopćenje sugerira, stradali nevini Srbi u Dunavu, a onda (posljedično) i neke druge („besmislene“) žrtve.

Ovakvo priopćenje može poslati samo paralelna vlast u Hrvatskoj, odnosno pokojna SRH s dva politička naroda ili država agresor. S prijezirom odbacujem priopćenje! Ono je na tragu besmislenoga kružnoga tijeka velikosrpske politike, koje sada u sinergiji s hrvatskim guskama priprema politički teren za nova „oslobođenja“ svih „srpskih zemalja“ u koje spadaju trenutno „neoslobođene“ i „neprisajedinjene“ Slavonija i Baranja, Banovina, Dalmacija, Zagora, Dubrovnik…

Pupovac je u Vukovaru pokazao „pijetet“ tako da je vijenac za žrtve ukrasio srbijanskom trobojnicom i tekstom na ćirilici, iako je zastupnik Hrvatskoga sabora a ne beogradske Skupštine. Nismo u 1918., Juge nema, pa je službeni jezik hrvatski s latiničnim pismom. K tomu „pijetet“ je iskazao u pratnji policije (hrvatske, sic!), demonstriravši time da je istodobno i povlaštenik režima i ugroženik hrvatske države.

U najmanju ruku on je tetošen u rangu veleposlanika Republike Srbije u Republici Hrvatskoj, a u praksi kao gubernator iznad Hrvatskoga sabora i vlade. Poslije ovoga performansa Grad Vukovar mogao bi ga mirne duše proglasiti nepoželjnim. Uređena država već bi ga odavno poslala u ropotarnicu povijesti. Neozbiljna ga inkluzivira i privilegira.

Dujmović: Nema kraja podlostima i podvalama kada je o Miloradu Pupovcu riječ

Kad Srbija uči Hrvatsku europskim vrijednostima…

A da ne lažem o kružnom tijeku velikosrbijanske politike dokazuje i izjava srbijanskoga ministra vanjskih poslova, Ivice Dačića, u povodu izložbe otvorene u Hrvatskom saboru na kojoj je izložena slika hrvatskoga branitelja, Jeana Michela Nicoliera, Francuza, prikazanoga u odori s grbom HOS-a unutar kojega piše „Za dom spremni“.

Našega Francuza velikosrpski agresor po okupaciji Vukovara poslije zvjerskoga mučenja hladnokrvno je ubio. Domovinskim ratom dekriminalizirani stari hrvatski pozdrav crvena je krpa hrvatskim smutljivcima različitih boja i predznaka, zato jer iritira agresore i četnike u vrhu Srbije.

Dačić je poručio svojim saveznicima u Hrvatskoj da, k nozi!, odmah osude „zloglasni slogan“, kako u pacificiranoj Hrvatskoj nitko ne bi preostao spreman braniti dom od budućih srbijanskih „oslobođenja“. Ovako „komanduje“: „Ako za dužnosnike u Zagrebu to nije problem, onda je jasno da se ta slika u Saboru našla s odobravanjem vladajuće elite koja se uporno trudi da rehabilitira ustaštvo“. Tako se u djelo provode ciljevi Memoranduma II. Jean je službenoj Srbiji – ustaša, kao i svi nepokoreni Hrvati.

Hrvatskoga branitelja, Jeana, ubijenoga od srbijanskoga agresora zato jer je bio za obranu hrvatskoga doma spreman, isti taj agresor 27 godina kasnije prikazuje kao „ozbiljan izazov za vrijednosti EU“ (Jadranka Joksimović, srbijanska ministrica eurointegracija). To će reći da su prave europske vrijednosti srbijanski masovni zločini počinjeni prije i poslije okupacije Vukovara.

Tako nas bizantinska srbijanska politika velike Srbije uči europskim vrijednostima, skrećući pozornost s pravih, a neosuđenih, srbijanskih vrijednosti: Pokolji „svim raspoloživim sredstvima“, masakriranja, okupacija, protjerivanje, sustavna silovanja, masovne grobnice, etničko čišćenje i genocid u praksi demonstrirani u Škabrnji, Vukovaru, Nadinu, Srebrenici…

Što sve u Hrvatskoj nema smisla?

Nema mjesta u koje je srbijanski agresor tijekom protekloga stoljeća kročio, a da u njemu nije počinio zločin koji ne zastarijeva. No, u jugokomunista i velikosrba uvriježila se teorija i praksa da zločini počinjeni u ime velikosrpske ideologije i politike zastarijevaju i prije negoli su počinjeni – još u fazi njihova planiranja, budući da njihovi zločini spadaju u „antifašizam“, iako, nikako ne mogu antifašizmom opravdati istrjebljenje Židova u Srbiji do rujna 1942., pa zato, skretanja pozornosti radi, pumpaju mit o Jasenovcu.

Nema mjesta koje nije obilježeno srbijanskim zločinom, od Dubrovnika do Iloka, od… Nijedan masovan zločin počinjen u tim razdobljima nije dobio sudbeni epilog i sveopću osudu. Zato su se, među ostalim, opetovali u najnovijoj agresiji. Zabrinjava činjenica što se i poslije nje, iako „imamo Hrvatsku“, srbijanski zločini u nas pospremaju pod tepih, a zločincima se ostavlja slobodan prostor da mogu izbjeći i osudu i kaznu. To je pak zločin nad zločinom, o čemu naša „duboka država“ zna sve detalje na strateškom, taktičkom i operativnom planu.

Srbijanska je šefica vlade, Ana Brnabić, ovih dana u njemačkim medijima zanijekala čak i međunarodnopravno potvrđen srbijanski genocid u Srebrenici (zar i tamošnje godišnje komemoriranje žrtava genocida „nema smisla“?). Ni na jednome tom stratištu iz posljednjih stotinu godina Srbija nije kleknula, položila vijenac, zamolila za oprost, pokajala se i platila odštetu. Takva politika nije pomirba na temelju istine i europskih vrijednosti. A Ivanka Toma i JuL uvjeravaju nas kako vukovarska kolona sjećanja – nema smisla! Nije imala smisla samo u totalitarnim jugoslavijama. U europskim i hrvatskim kontekstima itekako ima smisla.

Ako nešto danas „nema smisla“, onda se to odnosi na jasenovački mit, četnički ustanak u Srbu prikazan kao ZP„ustanak naroda“, pozicioniranje hrvatskih sveučilišta u okvir nepostojećega Zapadnog Balkana (Rektor Damir Boras prisajedinjuje sveučilište Zapadnom Balkanu) i drugi primjeri nove rejugoslavenizacije „u okviru europskih okvira“ (A. Plenković). O tome Toma i kompanija glavne struje ni a ni be. Kao da provode politiku besmislenih Saveza komunista -Pokret za Jugoslaviju i Udruženja za jugoslavensku demokratsku inicijativu.

Upravljajući u znatnoj mjeri pravcem geganja hrvatskih gusaka s demokratskim legitimitetom i bez njega, jugorežimlije su se skroz primakle tezama, polazištima, ciljevima i politici četnicizirane Srbije koja se ne želi suočiti s prošlošću i kontinuitetom vlastitih besmislenih zločina počinjenih u ime „kralja i otadžbine“, stvaranja nepostojećih „jugoslovena“, širenja „bratstva i jedinstva“ i uspostave granica velike Srbije.

I kontinuirano, uporno, korak po korak Hrvatskoj nameću „mozak i dušu Beograda“, jučer Vladimir Čerina, danas Ivanka Toma i onaj idiot… Bez otpora takvo što moguće je nametati samo u okolnostima dekroatizirane vlasti. Dekroatizirana vlast u Hrvatskoj doista nema smisla, poručuju nam kolone sjećanja na žrtve kontinuiranoga srbijanskoga terora. Bilo je samo pitanje vremena kad će početi granatiranje kolona sjećanja. Teren se pripremao proteklih 18 godina.

Nenad Piskač / HKV

 

Borovo Naselje, Vukovar, Velepromet, Ovčara – danas još više bole nego jučer

 

 

 

Jean Michel Nicolier simbol hrabrosti i mučeništva Vukovara

 

 

Velepromet (Vukovar) – Pakao na zemlji i mjesto smrti za 800 ljudi

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari