Pratite nas

Kolumne

Silvana Oruč Ivoš: Politička ostavština Zorana Milanovića

Objavljeno

na

Iako službeno ni na koji način Zoran Milanović to nije potvrdio, gotovo da nema medija koji već neko vrijeme ne nagađa o Milanoviću kao potencijalnom kandidatu za budućeg predsjednika Republike Hrvatske. Uostalom, s obzirom na to da za manje od mjesec dana i službeno ulazimo u izbornu godinu, to je legitimno pitanje.

Naime, Zorana Milanovića mnogi autori svrstavaju među kandidate koji bi mogli ugroziti predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović.

No, kakva je zaista njegova politička ostavština?! Nakon što se, gotovo pokunjeno, povukao s političke scene u jesen 2016., Milanović gotovo da nije sudjelovao u temama koje se tiču stranačke politike. Nije ni imao razloga. Iza njega je ostalo puno više poraza nego pobjeda. Zapravo, jedina prava pobjeda bila je u studenom 2011., kada je pobijedio Kosoričin HDZ i formirao sigurnu vlast.

Četiri godine prije toga, u studenom 2007., iako je slovio za sigurnog pobjednika, a u što su javnost uvjeravala brojna istraživanja javnog mišljenja, deklasirao ga je Ivo Sanader. U međuvremenu je nanizao popriličan broj poraza. Karamarkov HDZ pobijedio ga je na izborima za Europski parlament 2013. i 2014., na predsjedničkim izborima 2015., te na lokalnim izborima 2013.

Ipak, na parlamentarnim izborima 2015. Milanović je sa svojim koalicijskim partnerima osvojio isti broj mandata kao tadašnja HDZ-ova koalicija prevođena Karamarkom, no nije uspio formirati vlast. Svejedno, i to je bilo dovoljno da ostane na vlasti. Tek ga je na parlamentarnim izborima 2016. Andrej Plenković izbacio iz političkog sedla.

Zanimljivo, sada dio medija iznose kalkulacije da bi upravo Plenković mogao biti taj koji će pripomoći Milanovićevu povratku i cilju zauzimanja Pantovčaka?! Međutim, koliko je to realno?!

Zaista, na čiju potporu Milanović može računati ako se odluči kandidirati za mjesto predsjednika RH? Sasvim sigurno to su birači SDP-a i dobrog dijela ljevice. Drski i uvjerljivi Milanović bi im nakon potpuno nesuvisle politike, čudnovatog komunikacijskog stila i šuplje retorike Davora Bernardića mogao doći kao svojevrsno osvježenje.

Naime, u usporedbi s izgubljenim Bernardićem, zbog kojeg je veliki broj istaknutih SDP-ovaca napustio stranku, Milanović se čini „rasnim političarem“ kojem bi se moglo oprostiti čak i činjenica da je izgubio pet, šest važnih izbora. No, glasovi SDP-a i dijela ljevice ne će biti dovoljni da se Milanović doista i „popne“ na Pantovčak. Naime, za očekivati je da će na ljevici biti još kandidata koji će Milanoviću uzeti dio glasova. Dakle, i on mora računati na bazen u kojem će biti glasovi lijevog centra i centra. Pitanje je hoće li mu i može li mu u tome Plenković pomoći?!

Naime, nije nikakva tajna da Plenković s predsjednicom Grabar-Kitarović nema kvalitetan odnos i da se veoma često ponaša kao da predsjednica nije došla iz redova stranke kojoj je on na čelu. Štoviše, nekoliko puta je poprilično odrješito javno kazao da će tek po objavi njene kandidature vidjeti kakvo je stajalište stranke o tome da je podrži. Takvom Plenkovićevom hladnom ponašanju ne treba se previše čuditi.

Nije ni prvi ni posljednji predsjednik Vlade kojemu u određenom trenutku nije odgovarao predsjednik države iz vlastitih redova. Posljednji takav primjer je Milanović kojem je smetao Josipovićev rejting i koji se pretjerano trudio pomoći mu u borbi za drugi mandat.

Za pretpostaviti je da Plenkoviću ne odgovara ni činjenica da je Grabar-Kitarović znatno popularnija u njegovu biračkom tijelu, vjerojatno i među stranačkim članstvom, nego što je to on. Iz takvog konteksta vjerojatno bi mu više odgovarao netko poput Milanovića, jer bi on tad imao nepodijeljenu pozornost birača i članstva, koji bi u tom slučaju političkog „neprijatelja“ našli u omraženom im Milanoviću.

Sve ovo, međutim, ne znači da bi se Plenković, čak kada bi to i želio, usudio u ime HDZ-a predložiti bilo koga drugog u slučaju da se Grabar-Kitarović odluči na drugi mandat. Jer takvo što, ne samo da bi dovelo do velikih tenzija u HDZ-u, nego bi i Plenković morao preuzeti odgovornost za eventualni gubitak izbora, što je teško zamisliti s obzirom da se radi o iskusnom političaru.

Isto tako Plenković, ako bi to i htio, ne bi mogao ni na koji način utjecati na birače HDZ-a da glasuju za Milanovića (poznatog, među ostalim i po tome, da je za vrijeme svog premijerskog mandata, na branitelje i invalide Domovinskog rata poslao policiju) jer bi takvo što bio njegov politički kraj u HDZ-u. Zato, kada bi Plenković teoretski htio pomoći Milanoviću kao što se nagađa u određenim medijima, morao bi se pobrinuti da aktualna predsjednica dobije jednog ili više protukandidata koji dolaze iz istog ili sličnog političkog kruga, a koji bi je u prvom krugu izbacili iz igre.

Slični scenariji s HDZ-ovim kandidatima već su se odigrali na izborima 2000. (kada je kandidat bio Mate Granić) i 2010. (kada je kandidat bio Andrija Hebrang) te ih nije nemoguće zamisliti. No, tom bi slučaju Milanović – koji je svojedobno rekao kako bi Plenković, po svemu što zna o njemu, više pripadao u liberalnu struju SDP-a nego u HDZ – ispao prorok.

Silvana Oruč Ivoš/Hrvatsko Slovo

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Vukovar jučer, danas, sutra: Iskorak iz emocija u stvarnost činjenica

Objavljeno

na

Objavio

Pijetet žrtvi Vukovara po mjeri Beograda ili pravedne obrane?

Sve „blagodati“ politike neoproštene pobjede danas se prelamaju na Vukovaru. U nju spadaju: Neprocesuiranje ratnih zločinaca, predaja pravosudnog integriteta Srbiji, ćirilizacija, toleriranje i čuvanje zločinačkih mauzoleja… Neoproštena pobjeda izvire u svim segmentima tijekom cijele godine, a u ladicu se strpa na Dan sjećanja. Dopušteni maksimum je „Vukovar, mjesto posebnog pijeteta“. Dalje od izražavanja pijeteta kao da nam nije dopušteno, bez obzira na to tko je na vlasti. I u izražavanju pijeteta sve se rjeđe navodi ime agresora.

Agresor je odlučio: Vukovar treba biti središte srpstva u Hrvatskoj

Mi i danas ne znamo, primjerice tko je kriv za prekomjerno granatiranje Bolnice (700 projektila dnevno!) i cijeloga „Grada mučenika“, ne znamo gdje je ona druga masovna grobnica sa šezdesetak žrtava, ne znamo gdje su „nestali“, ne znamo koliko je zločinaca na slobodi (ubojica i višekratnih ubojica, silovatelja i višekratnih silovatelja, i drugih djela nepodložnih aboliciji), koliko ih je Hrvatska pravomoćno osudila, nemamo registar zločina počinjenih u agresiji, nemamo politiku koja od obrambene žrtve hoće i zna stvoriti trajnu vrijednost. Lakše je prigodničariti, podilaziti Beogradu, graditi novo bratstvo i jedinstvo… I vukovarsku epopeju svesti na emocije i što duže je držati u stanju emocionalnoga šoka. Pravi pijetet zasniva se na neupitnim činjenicama.

Istina, imamo, zahvaljujući mjesnoj crkvi popis imena poginuli i pobijenih u agresiji na Vukovar. Taj se popis odupire politici neoproštene pobjede, kao i brojna parcijalna knjiška i filmska svjedočanstva. Imamo i masovnu grobnicu na Ovčari i Memorijalno groblje. Ali sve to pod „pravosudnom“ kapom i u interpretaciji Srbije i Haaškoga suda. Hrvatskim vlastima ide na dušu činjenica što su Vukovar pravosudno izručili Haagu i Beogradu. Posljedica je, među ostalim i to što u Kolonu sjećanja već tradicionalno ne ulazi diplomatski zbor u Hrvatskoj. Jesu li im uopće uručene pozivnice?

Pijetet po mjeri Beograda nije hrvatski, ni europski. Beogradsku mjeru određuju njihove presude vezane uz zločine u Vukovaru. Mjeru pijeteta Beograda u Hrvatskoj provodi Pupovac. Kako bi je bolje proveo u djelo, „pozitivnom diskriminacijom“ i mimo izbora „inkluziviran“ je u hrvatsku vlast. Beogradu u osnovi ne odgovara ni vojno oslobađanje kojim su izgubili političko središte beogradskog srpstva, niti mirno reintegirajuće oslobađanje, jer im je Vukovar poslije izgubljenoga Knina pričuvno središte u Hrvatskoj. Vukovar je dio trajnoga idiotizma velike Srbije kojega treba „osloboditi“ i „prisajediniti“, granatirajući ga u ratu projektilima, u miru ćirilizacijom i izbjegavanjem procesuiranja zločinaca. Onako kako je to 1991. nastojao Slavoljub Sremac.

Episkop Lukijan 1991.: Vukovar što prije osloboditi

„Vukovarski sudac Slavoljub Sremac bio je prva osoba koja je uhićena zbog sumnje da je sudjelovala u pobuni, odnosno da je organizirala pobunu protiv Hrvatske. Uhićen je 24. svibnja 1991. pod optužbom da je 2. svibnja 1991. sudjelovao u napadu na pripadnike hrvatske policije. Srpska reakcija bila je brza. U Borovu Selu 25. svibnja podignute su barikade, a promet je nadziran. Dan kasnije naoružani mještani oteli su autobus Čazmatransa i pretukli vozača (Hrvat) i suvozača (Srbin), koji su išli u ‘Borovo Selo kod svojih zajedničkih prijatelja’“ – piše povjesnik Davor Marijan u knjizi „Bitka za Vukovar“ (Zagreb – Slavonski Brod, 2004.). Uhićenje Sremca i njemu sličnih Beograd interpretira kao uzrok rata, kao neki hrvatski prethodni krimen. To jest, za razaranje Vukovara krivi su Hrvati, oni su bezrazložno nasrnuli na mirne „Srbe u Hrvatskoj“ i nisu se predali „četvrtoj vojnoj sili u Europi“ pa ih je stigla zaslužena kazna u dijaboličnoj kreaciji Beograda, JNA i KOS-a.

To je ujedno i podloga za izjednačavanje krivnje i tezu o građanskom ratu. Otud i Pupovčevo „komemoriranje“ dan prije 18. studenoga! Otud i ovo: “Danas smo u ime SDSS-a i udruženja žrtava obitelji nestalih i ubijenih Srba ‘Protiv zaborava’ te manjinskih vijeća s područja Vukovarsko-srijemske i Osječko baranjske županije najprije položili vijenac za Srbe koji su stradali i ubijeni pred početak izbijanja sukoba….“, rekao je predsjednik Savjeta Srpskog narodnog vijeća i SDSS-a – stranke vladajuće većine, Milorad Pupovac. Dan prije Vukovarske kolone! I kad bismo dokazali da je i taj dan prije obilježen srpskim zločinom, išlo bi se još jedan dan prije toga dana. I tako unedogled sve dok Beogradu u Hrvatskoj ne zatvorimo vrata. Je li Pupovac paralelna vlast, ili dio službene politike Vlade, prije svih trebala bi odgovoriti Vlada, Predsjednica Republike i Hrvatski sabor.

Mali povijesni podsjetnik: U Borovom Selu, kako piše novosadski list Stav od 9. kolovoza 1991., sastali se episkop SPC Lukijan i četnik Vojislav Šešelj. Lukijan je tada kazao: „Moramo da se što pre oslobodi Vukovar, zato što treba da nam bude administrativni, kulturni i duhovni centar“. Budući da je cilj ostao isti („osloboditi“ Vukovar), pitanje je kako ga ostvariti danas. Inkluzivnom politikom? Ćiriličnim pločama? „Zajedničkim većem opština“?

Peta kolona zagovarala je predaju Vukovara

Žrtva Vukovara na kojoj je izrasla hrvatska država zasjat će puninom svojega sjaja kad se oslobodimo politike neoproštene pobjede. Vukovar, „mjesto posebnoga pijeteta“ – oslanja se uglavnom na emocije. Ipak, pogledajmo neke simptomatične činjenice. Vukovaru je agresor namijenio sudbinu Iloka, Erduta, Dalja. Šarengrada, Bapske… (iseljavanje stanovništva, onemogućavanje obrane, odsijecanje hrvatskih obrambenih snaga od domicilnoga stanovništva, predaja teritorija bez jače organizirane obrane). Tomislav Merčep, „općinski sekretar za narodnu obranu“, međutim, pozvao je početkom kolovoza 1991. Vukovarce na mobilizaciju i zagovarao ostanak civilnoga stanovništva. Dezertere je nazvao dezerterima i izdajnicima. „Iako je njegov postupak, što je vrijeme brzo pokazalo, bio u korist obrane grada, a i znatno šire, medijski je napadnut“ (D. Marijan).

„Od danas 10. kolovoza Vukovar je grad s najvećim brojem izdajnika u Hrvatskoj! Štoviše, masovnost onih što su službeno obilježeni za okretanje leđa voljenoj domovini koja grca pod okupatorskom čizmom, svjedoči o tome da se Vukovar promovira u svojevrsno izdajničko središte, slijepo crijevo hrvatskog teritorijalnog organizma, u kojem niče i rovari peta kolona! Takvo određenje matičnome gradu priskrbio je nitko drugi do Vukovarski gardijski šerif Tomislav Merčep, čovjek koji – poput Branimira Glavaša u Osijeku – predstavlja obris hodajuće legende i otjelovljenje dežurne ratne vlasti koja je, potezom magične lakoće pod svoje okrilje preuzela doslovno sve sfere civilnog života“ (Viktor Ivančić, Izbjeglice na stupu srama, S. Dalmacija 10. kolovoza 1991.).

Tomislav Merčep je tvorac obrane Vukovara

Poraženim snagama Merčep je morao odgovarati ponajviše zato što je ustrojio obranu Vukovara! Obranu koja je slomila agresora i kupila vrijeme „mladoj hrvatskoj demokraciji“ da može organizirati obranu. Jedna od odluka proisteklih iz Kolone sjećanja ove 2019. godine morala bi biti i pomilovanje teško bolesnoga i pravomoćno osuđenoga (zbog zapovjedne odgovornosti!, jer trebalo mu je bilo što natovariti) junaka Domovinskoga rata, Tomislava Merčepa. Ne dođe li do pomilovanja, onda je Ivančić bio u pravu. Vukovar je, naime, trebalo predati, a ne mobilizirati za obranu.

To je teza poraženih snaga i njihove politike neoproštene pobjede.

Obranu Vukovara postavio je Tomislav Merčep. Samo zbog toga zaslužuje pomilovanje i spomenik usred Vukovara. Ako agresor imenuje ulice i trgove po dokazanim zločincima, Hrvatska to više mora smoći snage, bez obzira na moralno trule političke elite, da najzaslužnijim ljudima oda dužno poštovanje. Dozirani pijetet utemeljen samo na emocijama brzo će se potrošiti! A što će onda preostati od „posebnoga pijeteta“? Samo sv. misa zadušnica. I mirnodopska pobjeda u ratu poraženih osvajačkih, progenocidnih snaga. Merčep je danas također vukovarska žrtva zaslugom politike neoproštene pobjede. Nadam se da je to jasno i ovogodišnjoj (2019.) Koloni sjećanja.

Nenad Piskač/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Kako je baš Emmanuel Macron postao ‘kuga Europe’

Objavljeno

na

Objavio

Opće je mjesto kako je Francuska bila, uz nobelovca za mir Obamu, glavni akter u aktiviranju arapskog proljeća koje je dovelo do kaosa, migrantske krize, zapravo invazije na Europu, ljudi iz islamskog svijeta bez dokumenata.

Kada je Gaddafi, koji je obilno financirao francuske političare, tražio da mu se plati dug za isporučenu naftu, počeli su rogoboriti. A onda je taj isti Gaddafi skupio mnoštvo zlata i srebra kako bi na temelju libijskog dinara maknuo iz bivših francuskih kolonija francuski franak kao valutu neokolonijalne kontrole. Budući da su u središnjim bankama tih “bivših” francuskih kolonija sjedili predstavnici francuskih vlasti, Gaddafiju nije bilo spasa. Krenuli su borbeni zrakoplovi. Priču dalje znate…

Upravo (i) francuska odgovornost za migracijski kaos proizvela je otpor zemalja koje u tom krimenu nisu ni luk jele ni mirisale, pa su nastali tzv. populisti i suverenisti, od Orbana do Salvinija. Njih je Macron častio raznim pogrdnim imenima, među inim da su “groznica, ili kuga Europe”.

Dakako, zamjena teza, jer problem nisu proizveli “populisti”, nego elitisti, poput Macrona, Merkelice i Obame, svatko na svoj način. Populisti i suverenisti su samo odgovor na krimene odnarođenih elita, anacionalnih globalista, kako su taj fenomen opisali teoretičari od Pareta do Lasha.

Macronu se njegov elitizam vrlo brzo razbio o glavu u samoj Francuskoj. Logikom Superhika smanjio je poreze bogatima, koji su postali još bogatiji, nadajući se da će sukladno glupoj neoliberalnoj “teoriji prelijevanja” dio toga pasti u ruke sirotinje u dubokoj, bijeloj Francuskoj, gdje umirovljenici i radnici jedva spajaju kraj s krajem.

Kao globalist i “ekološki osviješten”, Macron je toj istoj sirotinji – koja do prve pošte, ambulante ili trgovačkog centra mora s “izraubanim” dizelašem, koji si jedino mogu priuštiti, putovati mnoštvo kilometara – lupio ekološke poreze. I dobio je žute prsluke prema kojima je pokazao neviđenu brutalnost, brutalnost prema svome narodu.

Blještavilo Pariza

Kao elitist koji ne voli populiste, ksenofobe, islamofobe, ipak je pod pritiskom naroda morao povući ručnu. Nakon toga popularnost mu je počela strmoglavo padati jer radi protiv svoga naroda, protiv Francuza koji sve teže spajaju kraj s krajem, jer Francuska nije tek blještavilo Pariza.

No elitist i antipopulist Macron nije posustajao, krenuo je silom nametati zakone, od svjetonazorskih do gospodarskih. Tako, nakon što je heterolognu oplodnju htio proširiti i na žene koje žive same, dobio je stotine tisuća prosvjednika. Još više gnjeva naroda dobio je kada je odlučio podići dob za umirovljenje.

Totalno pogubljen, zatvoren od stvarnog života u svoju elitističku kulu bjelokosnu, s daljnjim padom popularnosti, ovih dana okreće ploču. Postaje brutalan prema migrantima. Tako je rasturio izbjegličke kampove između Saint-Denisa i La Chapelle.

Poziva se na “suverenitet” i “nužnost da se preuzme kontrolu nad migracijskim procesima”. Smanjuje broj viza. Potom brutalno, “sukladno” Marakeškom sporazumu, oduzima pravo na besplatnu zdravstvenu skrb migrantima bez papira, među kojima su žene i djeca.

To ni Salvini, po kojem je pljuvao, nije radio, naprotiv. Ali nitko ga u ovoj populističkoj promjeni kursa ne proziva, kao mađarske, poljske ili (bivše) talijanske lidere, za ksenofobiju, islamofobiju, populizam… i sve te etikete skrojene u elitističkom orvelovskom laboratoriju za preodgajanje europskih naroda i europske kulture.

Pa onda u Economistu napada Europsku uniju riječima koje ni Orban ne rabi, udara po NATO-u. Eto, postao je čak i euroskeptik, apokaliptični sekularni prorok sveopće propasti Zapada kojem Nigel Farage nije ni do koljena. Pa onda napada i politiku štednje i ustaje protiv norme o tri posto dozvoljenog deficita.

Macron ima potpuno pravo okrenuti ploču i postati od globalista suverenist, Attali presvučen u Orbana, ima pravo postati najednom od elitista fingirani populist (populizam shvaćen u pozitivnom smislu, kao osluškivanje bila naroda), ima pravo raditi brutalno, uskraćujući ljudima zdravstvenu skrb, protiv Marakeškog sporazuma koji je hvalio i promicao, ali nema pravo dijeliti lekcije drugima iz humanosti i europejstva. Jer Macron, i sve ono što simboliziraju on i njegov životopis, je “kuga Europe”.

Uplašen zbog strmoglavog pada popularnosti, maltretira cijelu Europu svojom shizofrenom politikom, koja postaje talac svih promašaja njegove, ali i politike njegovih prethodnika, koja je – zasoljena Merkeličinom politikom “otvorenih vrata” i “Willkomenskultur” – upravo odgovorna za situaciju Europske unije o kojoj u Economistu govori isti taj Macron.

On zapravo napada sebe, ali mu to netko treba reći. U tom smislu, uza sve mane, Europi nisu problem ni orbani ni salviniji, već macroni, jer bez njih ne bi bilo ni potonjih.

Zato, dok se ne odredi tko je stvarno “kuga Europe”, europski projekt nema budućnosti. Ili, kako je pokojni Šuvar govorio, mora se naći netko tko će reći popu pop, bobu bob. No postoji li uopće više taj netko?

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari