Pratite nas

Kolumne

Silvana Oruč Ivoš: Politička ostavština Zorana Milanovića

Objavljeno

na

Iako službeno ni na koji način Zoran Milanović to nije potvrdio, gotovo da nema medija koji već neko vrijeme ne nagađa o Milanoviću kao potencijalnom kandidatu za budućeg predsjednika Republike Hrvatske. Uostalom, s obzirom na to da za manje od mjesec dana i službeno ulazimo u izbornu godinu, to je legitimno pitanje.

Naime, Zorana Milanovića mnogi autori svrstavaju među kandidate koji bi mogli ugroziti predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović.

No, kakva je zaista njegova politička ostavština?! Nakon što se, gotovo pokunjeno, povukao s političke scene u jesen 2016., Milanović gotovo da nije sudjelovao u temama koje se tiču stranačke politike. Nije ni imao razloga. Iza njega je ostalo puno više poraza nego pobjeda. Zapravo, jedina prava pobjeda bila je u studenom 2011., kada je pobijedio Kosoričin HDZ i formirao sigurnu vlast.

Četiri godine prije toga, u studenom 2007., iako je slovio za sigurnog pobjednika, a u što su javnost uvjeravala brojna istraživanja javnog mišljenja, deklasirao ga je Ivo Sanader. U međuvremenu je nanizao popriličan broj poraza. Karamarkov HDZ pobijedio ga je na izborima za Europski parlament 2013. i 2014., na predsjedničkim izborima 2015., te na lokalnim izborima 2013.

Ipak, na parlamentarnim izborima 2015. Milanović je sa svojim koalicijskim partnerima osvojio isti broj mandata kao tadašnja HDZ-ova koalicija prevođena Karamarkom, no nije uspio formirati vlast. Svejedno, i to je bilo dovoljno da ostane na vlasti. Tek ga je na parlamentarnim izborima 2016. Andrej Plenković izbacio iz političkog sedla.

Zanimljivo, sada dio medija iznose kalkulacije da bi upravo Plenković mogao biti taj koji će pripomoći Milanovićevu povratku i cilju zauzimanja Pantovčaka?! Međutim, koliko je to realno?!

Zaista, na čiju potporu Milanović može računati ako se odluči kandidirati za mjesto predsjednika RH? Sasvim sigurno to su birači SDP-a i dobrog dijela ljevice. Drski i uvjerljivi Milanović bi im nakon potpuno nesuvisle politike, čudnovatog komunikacijskog stila i šuplje retorike Davora Bernardića mogao doći kao svojevrsno osvježenje.

Naime, u usporedbi s izgubljenim Bernardićem, zbog kojeg je veliki broj istaknutih SDP-ovaca napustio stranku, Milanović se čini „rasnim političarem“ kojem bi se moglo oprostiti čak i činjenica da je izgubio pet, šest važnih izbora. No, glasovi SDP-a i dijela ljevice ne će biti dovoljni da se Milanović doista i „popne“ na Pantovčak. Naime, za očekivati je da će na ljevici biti još kandidata koji će Milanoviću uzeti dio glasova. Dakle, i on mora računati na bazen u kojem će biti glasovi lijevog centra i centra. Pitanje je hoće li mu i može li mu u tome Plenković pomoći?!

Naime, nije nikakva tajna da Plenković s predsjednicom Grabar-Kitarović nema kvalitetan odnos i da se veoma često ponaša kao da predsjednica nije došla iz redova stranke kojoj je on na čelu. Štoviše, nekoliko puta je poprilično odrješito javno kazao da će tek po objavi njene kandidature vidjeti kakvo je stajalište stranke o tome da je podrži. Takvom Plenkovićevom hladnom ponašanju ne treba se previše čuditi.

Nije ni prvi ni posljednji predsjednik Vlade kojemu u određenom trenutku nije odgovarao predsjednik države iz vlastitih redova. Posljednji takav primjer je Milanović kojem je smetao Josipovićev rejting i koji se pretjerano trudio pomoći mu u borbi za drugi mandat.

Za pretpostaviti je da Plenkoviću ne odgovara ni činjenica da je Grabar-Kitarović znatno popularnija u njegovu biračkom tijelu, vjerojatno i među stranačkim članstvom, nego što je to on. Iz takvog konteksta vjerojatno bi mu više odgovarao netko poput Milanovića, jer bi on tad imao nepodijeljenu pozornost birača i članstva, koji bi u tom slučaju političkog „neprijatelja“ našli u omraženom im Milanoviću.

Sve ovo, međutim, ne znači da bi se Plenković, čak kada bi to i želio, usudio u ime HDZ-a predložiti bilo koga drugog u slučaju da se Grabar-Kitarović odluči na drugi mandat. Jer takvo što, ne samo da bi dovelo do velikih tenzija u HDZ-u, nego bi i Plenković morao preuzeti odgovornost za eventualni gubitak izbora, što je teško zamisliti s obzirom da se radi o iskusnom političaru.

Isto tako Plenković, ako bi to i htio, ne bi mogao ni na koji način utjecati na birače HDZ-a da glasuju za Milanovića (poznatog, među ostalim i po tome, da je za vrijeme svog premijerskog mandata, na branitelje i invalide Domovinskog rata poslao policiju) jer bi takvo što bio njegov politički kraj u HDZ-u. Zato, kada bi Plenković teoretski htio pomoći Milanoviću kao što se nagađa u određenim medijima, morao bi se pobrinuti da aktualna predsjednica dobije jednog ili više protukandidata koji dolaze iz istog ili sličnog političkog kruga, a koji bi je u prvom krugu izbacili iz igre.

Slični scenariji s HDZ-ovim kandidatima već su se odigrali na izborima 2000. (kada je kandidat bio Mate Granić) i 2010. (kada je kandidat bio Andrija Hebrang) te ih nije nemoguće zamisliti. No, tom bi slučaju Milanović – koji je svojedobno rekao kako bi Plenković, po svemu što zna o njemu, više pripadao u liberalnu struju SDP-a nego u HDZ – ispao prorok.

Silvana Oruč Ivoš/Hrvatsko Slovo

Što vi mislite o ovoj temi?

Kolumne

Višnja Starešina – Sretna sam što danas moram izborno šutjeti

Objavljeno

na

Objavio

Sretna sam što danas moram izborno šutjeti. Da odmah razjasnim, ne čine me sretnom opcije koje su mi ponuđene na hrvatskim izborima za Europski parlament. Sretna sam što mogu sudjelovati. U vremenima brzog zaborava ta prisilna izborna šutnja ponukala me na malu reviziju: što je nama bio i što je meni bio EU u gotovo tri desetljeća postojanja države?

Kad se vratim u devedesete, moje prve asocijacije na Europsku uniju (EU), koja se početkom devedesetih još uvijek zvala Europska zajednica (EZ), nisu ni šoping ni europski činovnici i dužnosnici, već uređeni sustav s visokim profesionalnim standardima i nadasve – prostor slobode. Imala sam u to vrijeme, kao dopisnica s međunarodnih mirovnih pregovora i poslije s Haaškog suda, priliku izravne usporedbe nas formiranih u jugoslavenskom komunizmu i njih formiranih u europskoj demokraciji.

Nismo se razlikovali u potencijalima, možda smo prema individualnim sposobnostima mi čak bili bolji. Ali drastično smo se razlikovali u mentalitetu, profesionalnim vještinama i u pristupu poslu. Primjerice, kod njih je bilo nezamislivo susresti novinara koji nema profesionalnu znatiželju i koji ne zna postavljati pitanja. Ili susresti odvjetnika koji nema temeljnih retoričkih vještina. U nas, oblikovani u sustavu zarobljenog mišljenja, takvi su bili pravilo. Danas je drugačije. Prilika za profesionalni i osobni rast čini mi se jednim od naših najvećih dobitaka u tri desetljeća uz EU, a osobito posljednjih šest godina u EU-u.

Druga asocijacija iz ranih susreta nas i EU-a je ona politička. Bila je ambivalentna za obje strane. Mi smo se nadali da će EZ/EU zaustaviti rat u Hrvatskoj, a oni su pokazali svoju nemoć i razjedinjenost. Ali, da ipak nisu nadvladali međusobne političke razlike i priznali Hrvatsku, sigurno ne bi dobila priliku zaživjeti kao država. Da, neke države EU-a (ponajviše Francuska) već tada su sanjale o zajedničkoj europskoj vojsci i zajedničkoj europskoj obrani. Ali pokazalo se na jednom malom regionalnom sukobu, na ratu u Hrvatskoj, a poslije još drastičnije na ratu u BiH, da je zajednička europska obrana čista tlapnja, da je nemoguća bez SAD-a i NATO-a. Sjećam se svojeg veselja nakon potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma jer je napokon okončan rat i istodobne tuge svojih zapadnoeuropskih kolega (osobito francuskih). Oni su ga doživljavali kao poraz i gotovo propast EU-a. Ali kada je trebalo organizirati i platiti obnovu, institucionalno graditi nove države, ponovno je glavnu ulogu preuzeo Bruxelles. I ne, EU nije propao u Daytonu, nego je nakon njega počeo rasti.

Ostvaranje sna

Za države bivšeg istočnog bloka bilo je to tada ostvarenje zapadnog, odnosno europskog sna. Da, to su i one države Višegradske skupine koje su danas postale najveći oponenti staroj zapadnoj Europi oko koncepta budućeg ustrojstva EU-a.
Hrvatski odnos prema EU-u i put do stalnog članstva osobito je kompleksna priča. Otkad se prvi put 1991. sa zahtjevom za priznanje Hrvatska našla na stolu EU-a (EZ) pa sve do okončanja pristupih pregovora 2011., EU se dijelio oko Hrvatske.

Zagovornice striktnog očuvanja versajskog poretka bile su protiv hrvatskog članstva u EU-u, čineći sve da ga odgode. Hrvatska se i iznutra dijelila na pitanju članstva u EU-u. Za zagovornike europske hrvatske države, članstvo u EU-u i NATO-u bilo je strateški cilj još od programskoga govora predsjednika Tuđmana na konstituirajućoj sjednici višestranačkog Hrvatskog sabora 30. svibnja 1990. Pobornici jugoslavenskih opcija nastojali su to na sve načine spriječiti: najprije „u ime“ Jugoslavije, a nakon 2000. „ u ime“ ljudskih prava i demokracije.

Svemu unatoč, mi smo evo već šest godina ipak tu, u EU-u. Mi s nedovršenom gospodarskom i političkom tranzicijom, s bijednom pravnom državom, s demokratskim deficitom, ipak smo u toj sporoj, složenoj i nesavršenoj Uniji, koja je sama sebi nametnula neslobodu zvanu politička korektnost, koja traži formulu svoje budućnosti, koja će sigurno prolaziti kroz faze promjena i turbulencije. Ali kad pogledam „idilu“ istočno od Une i Dunava, sretna sam što pripadam tom nesavršenstvu, što mogu na europskim izborima zaokružiti neku tužnu opciju. I sreća je relativna.

Višnja Starešina/Slobodna Dalmacija 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Miklenić: Komunistički zločini ne mogu ostati skriveni

Objavljeno

na

Objavio

Godišnja komemoracija žrtava bleiburške tragedije i križnih putova, oko koje je ove godine bilo nevjerojatno mnogo buke, prošla je u subotu 18. svibnja posve mirno i dostojanstveno: slavljena je misa, održane su molitve, položeni su vijenci u spomen žrtvama. Kao i npr. prošle godine pokrovitelj te komemoracije bio je Hrvatski sabor i supokrovitelj Hrvatski narodni sabor Bosne i Hercegovine, a dok su prošle godine govorili predstavnici pokrovitelja, ove je godine osim vjerskih službenika govorio samo predsjednik Počasnoga bleiburškoga voda.

Po procjeni organizatora Počasnoga bleiburškoga voda okupilo se 15 tisuća, odnosno oko 10 tisuća hodočasnika po procjeni austrijske policije koja se, očito pod pritiskom politike, mobilizirala kao da se na Lojbaškom polju okupljaju najekstremniji nogometni navijači – huligani. Ta demonstracija policije i njihovih sredstava poput helikoptera, koja su objektivno ometala liturgijsko slavlje, premda je vjerojatno austrijska unutarnjopolitička potreba po nečijoj zamisli, nikako se ne može smatrati ni doživljavati prijateljskom ni prema Hrvatima ni prema katolicima, što je više nego žalosno na početku 21. stoljćča i u doba kad su i Austrija i Hrvatska punopravne članice Europske unije.

Ni ove godine, kao ni prošlih otkako se u suorganizaciju komemoracije uključilo Vijeće za hrvatsku inozemnu pastvu HBK-a i BKBiH-a, nitko nije ni pomišljao na ikakvu rehabilitaciju ustaškoga pokreta ili ustaškoga režima, odnosno nacizma, što je bilo isticano kao glavni razlog osporavanja te komemoracije i što je bilo povod čak za neke promjene zakona u Austriji. Očito je da određenim političkim snagama u Austriji, radi samo njima znanih razloga, odnosno političkim krugovima u Hrvatskoj koji žele pošto-poto njegovati komunističku interpretaciju prošlosti, više odgovara prikrivanje negoli priznavanje ili još manje isticanje zastrašujućih komunističkih zločina.

Osporavanje komemoracija

Osporavanje bleiburške komemoracije koje se dogodilo, a u kojem je politički obrazloženom odlukom sudjelovao i privremeni upravitelj biskupije u Celovcu, služilo je ponajprije upravo prikrivanju komunističkih zločina, a ne, kako se predstavljalo, suprotstavljanju oživljavanju nacizma ili ustaštva. Hrvatski katolički vjernici u najvećoj većini nemaju niti žele imati išta s nacizmom ili ustaštvom, na bleiburšku komemoraciju dolaze jer zaista kao vjernici žele moliti i sjećati se svojih žrtava komunističkoga zločina, a kao građani i ljudi ne žele dopustiti da se zaboravi i sakrije taj strahoviti komunistički zločin. Ako i na Zapadu, možda i u samoj Austriji, postoje skupine koje se zauzimaju za obnovu nacizma, u današnjoj Hrvatskoj takvih skupina ni takvih stvarnih ideja – nema.

Prijašnjih godina, da bi se kompromitirala ta bleiburška komemoracija, čak su iz Hrvatske slani plaćeni provokatori koji su nosili ustaške kape i znakovlje te činili nacističke geste, jer jugokomunistima, bili oni zamaskirani pripadnošću različitim političkim strankama ili različitim ideologijama ili svjetonazorima ili nacijama i nacionalnim manjinama, uvijek treba neprijatelj, pa ako ga nema, onda ga sami stvaraju. Upravo iz te potrebe progovorio je i predsjednik Samostalne demokratske srpske stranke (SDSS) u intervjuu Večernjem listu od nedjelje 19. svibnja o tome da je tobože »Hrvatska talac bleiburške priče«. Predsjednik SDSS-a ima pravo na svoje mišljenje, ima pravo i javno ga iznositi, no nema pravo Hrvatskoj, pa čak i Katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj, nametati kako će se odnositi prema događajima u prošlosti i kako će postupati u sadašnjosti.

Laže optužbe s ciljem prikrivanja zločina

Njegova tvrdnja da se »mit o Bleiburgu pretvara u sredstvo za rehabilitaciju najlošije prošlosti koju je Hrvatska imala ne samo u 20. stoljeću, već u cjelokupnoj svojoj povijesti« – upravo je uzoran primjer kako se lažnom optužbom želi prikriti neoprostivi komunistički zločin. Njegova citirana politička tvrdnja – koliko god on ili njegovi istomišljenici to ponavljali, a mediji nekritički prenosili, nema baš nikakve veze s hrvatskom stvarnošću, jer baš nitko relevantan u Hrvatskoj ne želi, kako je rekao, »rehabilitaciju najlošije prošlosti«.

Politička je floskula i govor o »mitu o Bleiburgu« jer na Bleiburgu se dogodio povijesni događaj predaje i izdaje, koji više ništa i nitko ne može promijeniti, a koji je početak zločinačkoga komunističkoga likvidiranja više desetina tisuča ratnih zarobljenika i civila na više stotina stratišta diljem bivše savezne države. Hijerarhija Katoličke Crkve u Hrvatskoj sudjelovanjem u bleiburškoj komemoraciji baš nikada nije željela niti je na najminimalniji način podupirala tobožnju »rehabilitaciju najlošije prošlosti«, nego je uvijek željela iskazati dužno poštovanje žrtvama te je radi toga više puta baš na Bleiburgu očitovala svoju molitvu i počast svim žrtvama, uključujući i one u Jasenovcu.

Hijerarhija Katoličke Crkve u Hrvatskoj više se puta i na više načina i na više mjesta vrlo jasno očitovala o svom osuđujućem odnosu prema zločinima fašističkoga, nacističkoga i ustaškoga režima, a, isto tako, zauzeta je za to da postane bjelodana i općeprihvaćena cjelovita istina i o komunističkim zločinima.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari