Pratite nas

Kolumne

SILVANA ORUČ IVOŠ: Kako se Hrvatski radio uključio u velikosrpsku propagandu

Objavljeno

na

Urednicima Hrvatskog radija i čelništvu HRT-a (a nitko se od njih do sada nije ogradio od iznesenih laži) preporučujem da pročitaju prvostupanjsku presudu, posebno stavke 2321. i 2313. te da se žurno ispričaju slušateljima i hrvatskoj javnosti.  Jer objavom o Oluji izravno idu na ruku sustavnoj velikosrpskoj propagandi kojoj je cilj oklevetati hrvatski narod i hrvatsku državu  prikazati kao zločinačku i genocidnu.

Ivica Maštruko, nekadašnji ambasador SFRJ pri Svetoj Stolici, a sadašnji član Programskog vijeća HRT ovih je dana žestoko kritizirao HRT jer mu smeta način na koji javna televizija u državi u kojoj se preko 80 posto građana izjasnilo katolicima, uređuje program u vrijeme katoličkih blagdana.

Tu Maštrukovu kritiku odmah je na svom facebook profilu prenio Ivo Josipović koji se, kao što je svekolikoj javnosti poznato, izjašnjava kao agnostik. Kako bilo, Maštruko je rekao  da je HRT “doista postao televizija koja ne samo da nadmašuje sve moguće obaveze prema Ugovoru HRT-a i Biskupske konferencije, nego to postaje i kontraproduktivno i u svakom slučaju odbija dobar dio gledatelja. Ovo što se radi za blagdane prešlo je sve moguće granice dobrog ukusa. I nisu tu u pitanju religijska osjećanja gledatelja nego je to očito podilaženje crkvenim institucijama“.

Doduše, Maštruko nije to ničim argumentirao, a na upozorenja na facebook profilu kako je Hrvatska katolička država i kako nema ničeg neprimjerenog u obilježavanju blagdana Velike Gospe, Josipović, koji je,  eto, igrom slučaja bio predsjednikom RH, odgovorio je kako Hrvatska nije katolička džamahirija. No Josipoviću se ne treba čuditi. Nakon priviđenja ustaških guja, koje su mu služile isključivo zato da lažima blati Hrvatsku, sve se od njega može očekivati. Josipović se, iako pravnik, očito nije suživio s pojmom demokracije. Pa mu tako nije jasno ili se ne može pomiriti s time da u demokratskim državama  većina odlučuje, uz poštivanje određenih kulturoloških, vjerskih i sličnih prava manjina. Problemi nastaju kada je obrnuto, kada manjina većini nameće nešto.

Uostalom, sve to možemo naučiti iz nedavne povijesti. I to naše, domaće. I sada je slično, opet smo u situaciji da dio pripadnika manjina koje bi mogli svesti pod nazivnik antihrvatstva, žele ograničiti prava i slobode većine. Čak i na pravo javnog prakticiranja vjere. Slično kao i u Titovu komunizmu na koji se majstori laži i opsjena vole pozivati.

Iako  i Maštruko i Josipović  revno prate programe HRT-a, ipak im mnogo toga promakne. Na primjer, zbog  čega nisu prije koji tjedan reagirali kada je na Prvom programu Hrvatskog radija, u emisiji Dogodilo se na današnji dan, emitiranoj 4. kolovoza, izneseno niz neistina koje se tiču događanja u Oluji i neposredno nakon Oluje. Naime, u prilogu posvećenom obljetnici vojnoredarstvene akcije Oluja rečeno je sljedeće: „U tjednima i mjesecima nakon Oluje dio pripadnika hrvatske vojske i policije na oslobođenom području ubio je nekoliko stotina srpskih civila, a na oslobođenom teritoriju zapaljeno je na tisuće kuća i drugih objekata.“ Hrvatski radio se ovom objavom uključio u iznošenje laži identične onim lažima koje su srpska propaganda i njeni aktivni djelatnici u Hrvatskoj, ranije forsirali i još to čine. Kao i lažima zbog kojih su godinama generali Gotovina i Markač nedužni robijali. Novinari i urednici koji su objavili laž o nekoliko stotina ubijenih civila na raspolaganju su imali i mogli su citirati presudu generalima Gotovini i Markaču Međunarodnog suda u Den Haagu, u kojoj stoji kako se za 44 srpska civila moglo reći da su ubijena od strane pripadnika hrvatskih oružanih snaga. Dakako, nije isključeno da je među njima bio značajan broj vojnika jer je dokazano da su se mnogi, nakon pada zločinačke tzv. SAO Krajine, presvlačili u civilnu odjeću. Zapaljenih kuća i drugih objekata također nije bilo ni približno koliko Hrvatski radio insinuira, o čemu svjedoče snimke iz tog razdoblja kao i drugi brojni dokazi predočeni na Haaškom sudu. Uostalom, i mora se računati i na to da su velikosrpski okupatori prije povlačenja namjerno palili kuće i duge objekte, kao i na to da ih je dio stradao u vojnim akcijama. I konačno, nakon Oluje podignute su kaznene prijave i osuđeni su počinitelji tih djela. Čak 2380 osoba je procesuirano zbog uništavanja imovine, pljačke tuđe imovine ili ubojstava. Za svako ubojstvo koje se dogodilo poslije Oluje, postoji dokumentacija, na teren je izašao istražni sudac i oni za koje se sumnjalo da su to počinili su procesuirani. Inače, brojka od 2380 ljudi odnosi se samo na procesuirane  Hrvate i u nju ne ulaze zločini pobunjenih Srba koji su također palili, ubijali i pljačkali, ali su pobjegli ili su kasnije abolirani.

Ključno je, a to Hrvatski radio namjerno prešućuje, da je pravna država funkcionirala i kaznila one koji su činili spomenuta kaznena djela tako da se ne može govoriti kako je to bila službena državna politika. Čak je i u prvostupanjskoj presudi Haaškog suda, kojom su Gotovina i Markač bili osuđeni na dugogodišnje kazne zatvora, Raspravno vijeće izričito odbacilo tvrdnje da je hrvatska vlast namjerno dopustila zločine poput pljačke, paljenja ili ubojstava kako bi se Srbima spriječilo mogućnost povratka. Ujedno je Raspravno  vijeće ustvrdilo da se tadašnje hrvatsko državno vodstvo na čelu s dr. Franjom Tuđmanom, aktivno protivilo takvim djelima. Urednicima Hrvatskog radija i čelništvu HRT-a (a nitko se od njih do sada nije ogradio od iznesenih laži) preporučujem da pročitaju prvostupanjsku presudu, posebno stavke 2321. i 2313. te da se žurno ispričaju slušateljima i hrvatskoj javnosti.  Jer ovo što su sada napravili izravno ide na ruku sustavnoj velikosrpskoj propagandi kojoj je cilj oklevetati hrvatski narod i hrvatsku državu  prikazati kao zločinačku i genocidnu. A toga je već dosta!

Silvana Oruč Ivoš/Hrvatsko slovo

HRT se još uvijek nije ispričao zbog iznesenih netočnih informacija

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nino Raspudić: Što sam novo naučio o Vukovaru?

Objavljeno

na

Objavio

Knjiga povjesničara Ive Lučića “Vukovarska bolnica, svjetionik u povijesnim olujama hrvatskoga istoka” vrijedan je prilog novijoj hrvatskoj povijesti i povijesti zdravstva u Hrvatskoj. Pokazuje se kako Vukovar nije samo grad na kojem se materijalno nasukala sila jugoslavenske vojske već i mjesto definitivnog moralnog kraha jugoslavenštine

Je li došlo vrijeme da se, nakon gotovo trideset godina od samostalnosti hrvatske države, konačno počne razlučivati žito od kukolja u njenim temeljima?

Ovih dana, u vrijeme kada obilježavamo obljetnicu pada Vukovara, traje ispitivanje visokih dužnosnika iz ‘90-ih pred saborskim istražnim povjerenstvom.

Kao neku vrstu alternative emisiji Dobro jutro Hrvatska na četvrtom programu HRT-a, od deset ujutro možemo gledati kako se neki sjećaju, neki ne sjećaju, a neki kažu kako su u to ratno vrijeme bili zabavljeni važnijim poslovima pa nisu obraćali pozornost na dubiozne privatizacije, ali ne objašnjavaju zašto se u takvom vremenu nije moglo odgoditi te procese za vrijeme poslije rata.

Koliko god sve to bilo mučno gledati, radi se o zdravom procesu, koji ni po čemu ne može uzdrmati temelje države, kako bi neki htjeli, već ih samo eventualno očistiti i ojačati, piše Nino Raspudić / Večernji list

U tim temeljima leži i herojska obrana i stradanje Vukovara, velika priča čije brojne segmente još treba obraditi. Ovog tjedna javnosti je predstavljena knjiga “Vukovarska bolnica: svjetionik u povijesnim olujama hrvatskoga istoka” povjesničara Ive Lučića, čiji su izdavači Hrvatska liječnička komora i Hrvatski institut za povijest.

Na temelju svih raspoloživih dokumenata i razgovora s još živim akterima, od liječnika vukovarske bolnice, do zapovjednika obrane grada, knjiga govori o vukovarskoj bolnici, ali daje i širi povijesni i politički kontekst bez kojeg nije moguće u potpunosti shvatiti što se i zašto u jesen 1991. dogodilo u Vukovaru. 
Primjerice, iako se smatram barem prosječno upućenim u hrvatsku povijest, veliku su mi novost predstavljala događanja u Srijemu u revolucionarnoj 1848., prezentirana u novoj knjizi o vukovarskoj ratnoj bolnici, a koja se frapantno podudaraju s nekim stvarima koje će se dogoditi stoljeće i pol kasnije.

U svibnju 1848. pobunjeni Srbi su proglasili “srpsku Vojvodinu” koja je obuhvaćala Srijem, Banat i Bačku, tražeći “političku slobodu i nezavisnost srpskog naroda pod carskim austrijskim domom i ugarskom krunom”. Lokalni srpski pobunjenici potpomognuti “dobrovoljcima” iz Kneževine Srbije koje je organizirao i poslao Aleksandar Karađorđević, sukobljavali se s Vukovarcima koji su organizirali obranu, u sklopu koje je bila i “narodna garda” koja je štitila gradske ulice. Pobunjenici su tijekom te revolucionarne godine počinili brojne pljačke i teže zločine, poput mučkog ubojstva mladog grofa Huge Karla Eltza ispred njegova dvorca. Nakon što su im srpski pobunjenici opljačkali vino, Iločani početkom kolovoza 1848. pišu Glavnom odboru da se protive “dopisima pisanim ćirilicom”. Ponavljam 1848. godine! Zlikovci će kasnije postati “pobunjenici kojima je oprošteno”, radi mirne reintegracije u, tada, “austrougarskoj kući”.

Knjiga daje i presjek povijesti zdravstva u Vukovaru i okolici, između ostalog i podatak da je u Prvom svjetskom ratu u Bršadinu pokraj Vukovara otvorena najveća vojna bolnica u Austro-Ugarskoj monarhiji, bolje reći cijeli bolnički grad kapaciteta 7000 ležajeva. U vukovarskim i okolnim bolnicama već do ožujka 1915. liječen je 142.971 bolesnik i ranjenik. Zasjenjen Drugim svjetskim ratom, kojeg još raščišćavamo, Prvi svjetski rat je u svijesti naših ljudi odavno pao u drugi plan, iako je i on donio golema ljudska stradanja o čemu svjedoče i navedene brojke iz vukovarskih bolnica. Uslijedila je prva Jugoslavija pod snažnom srpskom dominacijom, koja se u vukovarskom kraju iskazala i naseljavanjem tzv. solunaša, srpskih dragovoljaca iz Prvog svjetskog rata kojih je bilo 30 tisuća, da bi nakon rata broj osoba kojima je priznat taj povlašteni status narastao na 200 tisuća, od kojih je dobar dio korišten za etnički inženjering doseljavanjem u nacionalno miješane sredine poput Srijema.
 Drugi svjetski rat donio je velike zločine nad Srbima u Srijemu – samo su u Dudiku kraj Vukovara ustaše strijeljale 455 ljudi.

Uslijedili su zločini pobjednika, protjerivanje Nijemaca i novo koloniziranje.
 Jugoslavija i bratstvo i jedinstvo u Vukovaru su izgledali tako da je od 13 sudaca općinskog suda 12 bilo srpske nacionalnosti, iako su po popisu iz 1991. Hrvati bili brojniji. To je samo jedan od primjera nerazmjerne zastupljenosti Srba u vlasti u Hrvatskoj u odnosu na udio u stanovništvu za vrijeme Jugoslavije, što dijelom baca i novo svjetlo na srpsku pobunu nakon pada komunizma.

Uz medijskom manipulacijom utjeran strah od hrvatske države kao nove NDH, otpor prema samostalnoj Hrvatskoj djelom je zasigurno bio i otpor prema gubitku privilegija, jer u situaciji slobodnih, višestranačkih izbora, i bez tutorstva Beograda bilo je očekivano da će participiranje u vlasti ići prema barem približnoj razmjernosti u odnosu na udio u stanovništvu.
Toliko o mitu o bratstvu i jedinstvu. Nacionalna borba u Vukovaru i Srijemu neprekinuto traje već od 1848., a pred rat se “bratstvo” iskazivalo golemim nerazmjerom na rukovodećim pozicijama .
Ne čudi stoga da je srpski interes na prvim izborima isprva inkorporiran u SKH-SDP, koja je dobila više od 50% na prvim izborima u Vukovaru 1990. Gradonačelnik postaje njihov kandidat Slavko Dokmanović.

SDS nije sudjelovala na tim izborima pa su Srbi mahom glasovali za SKH-SDP, kao i dio Hrvata. No kad dolazi do definitivnog pucanja, vukovarski SKH-SDP-ovci listom prelaze u SDS, a naročito će se “proslaviti” Dokmanović i Goran Hadžić.
Među onima koji su razorili Vukovar “četnici” su bili malobrojniji od ideoloških i ikonografskih sljednika “partizana”. Agresiju na Vukovar u srpskoj propagandi pokušavalo se legitimirati pričom o antifašizmu i borbi protiv ustaša. Osiguranje operacije i sprečavanje deblokade grada bio je zadatak Prve proleterske gardijske mehanizirane divizije, koja je bila sljednik Prve proleterske, najpoznatije partizanske postrojbe iz Drugog svjetskog rata.

Veliku ulogu u razaranju i zauzimanju grada imala je i Gardijska motorizirana brigada SSNO-a sljednica Pratećega bataljona Vrhovnoga štaba Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije. Zapovijedao joj je pukovnik Mile Mrkšić. Izaslanstvo te brigade je 4.11. 1991. posjetilo grob Josipa Broza Tita u Beogradu i u spomen knjigu upisalo sljedeću prisegu: “Pripadnici gardijske motorizovane brigade se obavezuju da će nesebičnim i maksimalnim zalaganjem i herojskim držanjem, po ugledu na proslavljene borce pratećeg bataljona, pobedonosno završiti povereni nam zadatak u oslobađanju Vukovara.”
 “Oslobodili” su ga, između ostalog, kršeći ne samo tzv. Zagrebački sporazum već i brojne međunarodne konvencije. Odveli su zarobljenike iz bolnice i skloništa, uključujući i ranjenike i – strijeljali ih na Ovčari.

Najmlađa žrtva na Ovčari bio je 16-godišnji Igor Kačić, a najstarija Dragutin Bosanac, koji je imao 72. Ubijena je u visokoj trudnoći Ružica Markobašić, a nije bilo milosti ni za 60-godišnju Janju Podhorski.
Ono što upada u oči je da je takav model egzekucije zarobljenika i ranjenika već viđen. Jugoslavenska vojska i komunističke tajne službe ranjenike su izvlačili i ubijali bez suda i 1945., koristeći isti model prethodnog dehumaniziranja, stavljanja žrtava u kategoriju ne-ljudi, ustaša, za koje ih onda ne obvezuju konvencije, pravo na suđenje, ljudskost i drugi obziri.

Knjiga o vukovarskoj bolnici u objašnjavanju političkog konteksta podsjeća i koliko su dugo kadrovi iz Hrvatske poput predsjednika Saveznog izvršnog vijeća Ante Markovića i njegovog sekretara za inozemne poslove Budimira Lončara ostali u Beogradu u vrhu vlasti Jugoslavije. Marković je tek mjesec i dva dana nakon pada Vukovara, 20. prosinca 1991. podnio ostavku, i to ne radi agresije JNA na Hrvatsku, već zato što se nije slagao s proračunom za iduću godinu, valjda jer nije bio dovoljno razvojni. Lončar se povukao tjedan dana prije. Nasuprot njima, treba spomenuti hrvatske građane ljude srpske i crnogorske nacionalnosti koji su sudjelovali u obrani Vukovara i demokratske Hrvatske, a koje bilježi i knjiga o vukovarskoj bolnici.

Pokazuje se kako Vukovar nije samo grad na kojem se materijalno nasukala sila jugoslavenske vojske već i mjesto definitivnog moralnog kraha jugoslavenštine. Knjiga “Vukovarska bolnica, svjetionik u povijesnim olujama hrvatskoga istoka” vrijedan je prilog novijoj hrvatskoj povijesti i povijesti zdravstva u Hrvatskoj. Ona je i podsjetnik i poticaj drugim povjesničarima, piscima, dokumentaristima da iskoriste ovaj pogodan trenutak, jer nakon 26 godina povijesni odmak od ključnih događaja ugrađenih u temelje hrvatske države je dovoljno veliki, a, istovremeno, dobar dio protagonista još je živ i može biti dragocjen izvor i korektiv autorima.

Nino Raspudić / Večernji list

Škabrnja Vukovar ljubi, Vukovar Škabrnju voli!

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Pero Kovačević: Važnost oslobađajuće Haaške presude

Objavljeno

na

Objavio

Oslobađajuća presude Haaškog suda generalima Gotovini, Markaču, Čermaku i svim drugim „znanim i neznanim” sudionicima fantomskog „udruženog zločinačkog pothvata” na čelu kojeg su prema optužnici bili predsjednik Republike i vrhovni zapovjedni dr. Franjo Tuđman, ministar obrane Gojko Šušak i načelnik Glavnog stožera Zvonimir Červenko skinula je zastrašujući teret optužbe da je naša domovina Hrvatska stvorena i oslobođena „udruženim zločinačkim pothvatom”.

Piše: Pero Kovačević

Skinula je ljagu i stigmu da je Hrvatska stvorena na zločini, da su Hrvati genocidni i ustašoidni, da je Domovinski rat bio građanski rat. Nakon odbacivanja tog, za svaku zemlju, teškog povijesnog, pravnog, psihološkog i ljudskog tereta, neizdržljivog tereta otvorena je nova svijetla stranica hrvatske prošlosti i budućnosti.

Vlast je plesala kao su Carla Del Ponte i Serge Brammertz dirigirali Budimo realni i objektivni, sve hrvatske vlade uz puni doprinos Stjepana Mesića od 2000 godine do presude nisu puno marile za sudbinu generala, poglavito se to odnosi na Vladu Ive Sanadera, dapače vodili su politiku svjesnog žrtvovanja generala uz veliku pomoć dijela hrvatskih medija koji su sustavno sotonizirali generale i Domovinski rat te ih unaprijed osudili. Stjepan Mesić se preko generala obračunavao i pokrenuo proces protiv predsjednika Tuđmana.

Hoće li hrvatsko pravosuđe konačno upitati Mesića zašto je bez obavljene deklasifikacije otvorio arhiv. Glavni strateški vanjski i unutarnji cilj svih Vlada bio je ulazak u Europsku uniju. Sve su bile podredili tom cilju, te su plesali kako su Carla Del Ponte i Serge Brammertz dirigirali i sustavno otežavale poziciju obranu generala i obranu Hrvatske. Kako je tužiteljstvu slabila pozicija u suđenju tako su vlasti bile oštro krenule na timove obrana generala, poglavito na tim obrane generala Gotovine i započele kazneni progon za navodno uništavanje nepostojećih topničkih dnevnika.

Presuda Hrvatskoj za „udruženi zločinački pothvat” koštala bi nas najmanje 9 milijardi eura Financije? Ne zaboravite da je Europski sud presudio Sloveniji da je svakom od svojih „izbrisani” građana dužna isplatiti naknadu od 20.000 eura na ime nematerijalne štete i da se s njima mora nagoditi oko iznosa materijalne štete.

Prema tome, Hrvatska je presudom izbjegla financijski bankrot jer bi svaki na bijeg natjeran i odbjegli Srbin od strane režima Slobodana Miloševića i njegovih prečanskih zločinaca koštao državu najmanje 45.000 eura. Hrvatska javnost treba biti svjesna činjenice da je Haag drukčije presudio te osudio Hrvatsku za „udruženi zločinački pothvat”to bi državu koštalo najmanje 9 milijardi eura.

Takva presuda protiv Hrvatske omogućila bi svakom od 221.000 hrvatskih Srba koji su zapravo – kako je to i presudom potvrđeno – natjerani u egzodus od strane režima Slobodana Miloševića i njegovih prečanskih zločinaca da građanskom tužbom pred Europskim sudom za ljudska prava od Hrvatske traže i dobiju nadoknadu nematerijalne i materijalne štete za zločin etničkog čišćenja i prisilne deportacije.

Ne zaboravite da je Europski sud presudio Sloveniji da je svakom od svojih „izbrisani” građana dužna isplatiti naknadu od 20.000 eura na ime nematerijalne štete i da se s njima mora nagoditi oko iznosa materijalne štete.

Prema tome, Hrvatska je presudom izbjegla financijski bankrot jer bi svaki na bijeg natjeran i odbjegli Srbin od strane režima Slobodana Miloševića i njegovih prečanskih zločinaca koštao državu najmanje 45.000 eura. Nakon odbacivanja iz optužbe da je naša domovina Hrvatska stvorena i oslobođena „udruženim zločinačkim pothvatom pravosuđe naše zemlje može puno lakše tragati za odgovorima na pitanje, koje se s punim pravom postavlja, tko je odgovoran za počinjena kaznena djela ubojstava, uništenja i paljenja imovine i kuća nakon Oluje.

I na kraju, Mesiću i svi ostali koji ste sotonizirali generala, Domovinski rat, hrvatske branitelje, Tuđmana, Šuška, Červenka i sve druge odgovorite na pitanje hrvatske javnosti i svoje savjesti. Što vam je to trebalo? Zagreb je veličanstvenim dočekom generala rekao što misli o vašoj politici i postupcima.

Pero Kovačević / Kamenjar.com

16.11.2012. – Konačno oslobođenje Ante Gotovine i Mladena Markača

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari