Silvana Oruč Ivoš: Slovenija se u ucjenama neće popraviti

2

Nikog ne bi trebao čuditi ishod Arbitražne presude oko granica sa Slovenijom. Ona je u startu bila loš potez i mirisala je na dugoročni problem. Jer, u arbitražu je Hrvatska ušla sa svojevrsnom prisilom, odnosno pod slovenskom ucjenom i najavom blokiranja ulaska u EU. Još u prosincu 2008. Hrvatskoj, koja je tada bila država kandidatkinja za ulazak u EU, Slovenija je nametnula blokadu otvaranja pregovaračkih poglavlja zbog ove teme. Iako je riječ o isključivo bilateralnom pitanju, kakvog i druge države članice EU imaju sa svojim susjedima, Sloveniji se dopustilo da njime – otvorena granična pitanja – prisilom pokuša riješiti u svoju korist i da iz pozicije moći dobije nešto na što nema pravo.

Upravo je to bio razlog zbog kojeg je Slovenija odbila sve moguće hrvatske prijedloge za mirno rješavanje graničnog spora, a posebice je bježala od prijedloga da odluku o morskoj granici donese jedino relevantno tijelo – Međunarodni sud za prava mora u Hamburgu ili eventualno Međunarodni sud pravde u Haagu. Slovenija je inzistirala isključivo na arbitraži znajući da je to jedini put da ušićare komad hrvatskog teritorija. Tadašnji hrvatski premijer Ivo Sanader po objavljenoj ostavci kazao je, a ovih dana i potvrdio, da je s premijerskog mjesta odstupio jer nije mogao pristati na arbitražu znajući kamo ona vodi i da je ona izravna ugroza hrvatskih nacionalnih interesa. To, međutim, nije bio problem novoj premijerki Jadranki Kosor koja se – unatoč upozorenjima eksperata za međunarodno pravo da arbitraža nije sud i da će biti dovedena u pitanje granica po sredini zaljeva – u listopadu 2009. s tadašnjim slovenskim premijerom Borutom Pahorom kratkovidno i na brzinu dogovorila oko arbitraže.

Iako je uspjela izbjeći pravi sud Slovenija je prije dvije godine (2015.) sve napravila da lažira arbitražni postupak. I čini se, uspjela. Falsificiranjem dokumenata u spisu potpuno je kompromitirala proces. Nakon tog skandaloznog i za Sloveniju sramotnog otkrića, Hrvatska je napustila proces no dežela se nastavila ponašati kao da se ništa nije dogodilo. Treba li reći da nisu bili sankcionirani. U sve je bio uključen i tadašnji predsjednik Arbitražnog suda Gilbert Guillaume što dodatno zagađuje arbitražni postupak.

Kada su Hrvatski sabor i tadašnja Milanovićeva vlada donijeli odluku da Hrvatska izađe iz Arbitražnog sporazuma oko granica sa Slovenijom, a nakon skandala u kojem su uhvaćeni Slovenci, bio je to prvi pokušaj ispravljanja dvije krupne pogrješke koje su učinjene.

Jer, najprije je Savudrijsku valu Slovencima gotovo na pladnju izručio Ivica Račan. On je 2001., gotovo iz čista mira, zajedno s tadašnjim slovenskim premijerom Janezom Janšom usuglasio sporazum kojim će više od tri četvrtine Savudrijske vale pripasti Sloveniji. Tim se skandaloznim sporazumom Račan obvezao da će Slovenija dobiti i pristup međunarodnim vodama. Drugim riječima, Račan bi tim sporazumom, da ga je ratificirao Hrvatski sabor, omogućio da na štetu Hrvatske udvostručiti svoj morski teritorij i dobije koridor na otvoreno more. Srećom i mudrošću drugih relevantnih političkih čimbenika – dijela HSLS-a i HSS-a koji su tada participirali u vlasti te uz jasna upozorenja tadašnjih oporbenih HDZ-a i HSP-a – Hrvatski sabor nije nikad ratificirao taj sramotni Račanov dokument. No, šteta koju je on za Hrvatsku prouzročio bila je golema. I to skupo plaćamo i danas.

Aktualna hrvatska politika i premijer Andrej Plenković ispravno su se postavili s jasnom porukom da se, nakon slovenske prijevare, ishod arbitražnog postupka Hrvatsku – ne tiče. Kao što nas se ne bi trebalo ticati ni njemačko upozorenje da prihvatimo arbitražu. Njemačka njime štiti svoje političke i gospodarske interese, ali njezino mišljenje nije relevantno jer je riječ o isključivo bilateralnom pitanju između dvije države. Drugo, u novijoj povijesti nije zabilježen tako besprizoran pokušaj prijevare kao slovenski, pa Hrvatska više nema nikakvu obvezu prema tom arbitražnom sporazumu. Drugim riječima, Hrvatska se treba osloboditi svojih kompleksa i prema Sloveniji i prema Njemačkoj.

Ono što sad možemo napraviti jest da inzistiramo na tome da se granični sporovi riješe u onim institucijama koje su relevantne i ozbiljne. Kad je riječ o granici na moru, jedino je rješenje Međunarodni sud za pravo mora – specijalizirano međunarodno sudsko tijelo za rješavanje sporova o pravu mora ustanovljeno Konvencijom UN o pravu mora 1982. I drugo, da izdržimo nove slovenske ucjene kao što su najava blokade hrvatskog ulaska u Schengen, stalna prijetnja gužvama na granici u jeku turističke sezone i slično. Jer, prijateljska Slovenija se u tom pogledu ne će ni popraviti niti promijeniti svoje ponašanje koje je daleko i od europskog i od civiliziranoga. No, ako u hrvatskoj politici ne nađe sugovornika (kakvog je imala u Račanu i Kosor), uzalud joj i to. Jer, bez obzira na slovenske pretenzije ipak smo najveća prijetnja mi sami sebi.

Silvana Oruč Ivoš/Hrvatsko Slovo

facebook komentari

  • Argus Panoptes

    Nije mi jasno kako svojim upozorenjem da prihvatimo arbitražnu presudu,Njemačka štiti svojepolitičke i gospodarske interese.Znači li to da, stavljajući se na stranu Slovenije,njezini gospodarski i politički interesi postoje samo u Sloveniji?Hrvati bi se zbog toga morali dobro zamisliti.Ako nismo u zoni njihova interesa a interes mora biti obostran onda mi nije jasno na koji ćemo način funkcionirati u ovakvoj EU,da li ćemo postati puki poslušnik ili ćemo morati tražiti svoj novi put.

  • Vladimir Dananić

    Merkelica ne može stati na stranu Hrvatske zato što bi se time zamjerila Francuzima, koji su tradicionalni neprijatelji Hrvata. Preciznije rečeno, francuzka politika je izrazito neprijateljska prema Hrvatskoj, a Merkelici je važnija Francuzka i od Slovenije i od Hrvatske.