Pratite nas

Kolumne

Silvana Oruč Ivoš: Stazićeva sramotna doskočica ponajviše govori o ‘tekovinama’ SDP-a i dežurnim kvaziantifašistima

Objavljeno

na

“Izgleda da u svibnju 1945. posao nije obavljen temeljito. Kakva šlampavost pobjednika”, poručio je Nenad Stazić, SDP-ov zastupnik u Hrvatskom saboru, obračunavajući se neistomišljenicima na Facebooku koji su ga kritizirali nakon objave: Jeste li za to da pri odlasku u Irsku hrvatski branitelji imaju prednost?

Tom se sramotnom doskočicom Stazić, koji godinama parazitira na državnom proračunu, htio obračunati s prijedlogom da hrvatski branitelji Domovinskog rata pri zapošljavanju, ako imaju iste potrebne uvjete kao ostali, imaju prednost.

I jedna i druga Stazićeva izjava, međutim, govori i previše o tome kakva je trenutačna slika u Hrvatskoj. Nije teško zamisliti što bi bilo da je nešto takvo rekao neki zastupnik veličajući zločine NDH?! Bio bi razapet i stigmatiziran. I to s pravom. Stazić će, kako trenutačno stoje stvari, ostati i član i zastupnik SDP-a što ponajviše govori o toj stranci i ‘tekovinama’ koje je naslijedila.

Ali i o svima onim dežurnim kvaziantifašistima i dežurnim borcima za ljudska prava koji ovog puta nisu ni zucnuli. A kamoli da bi prozvali zastupnika Stazića koji je u svom višegodišnjem saborskom mandatu ostao upamćen tek po ljetovanju na Brijunima za sedam kuna dnevno. Razliku troška koji je počinio Stazić, platili smo svi mi.

Ipak, baš zato treba podsjetiti (i stalno podsjećati) na to što se događalo u svibnju 1945. I kakav to posao, po zastupniku Staziću, pobjednici nisu dobro napravili. Pobjednička vojska bili su partizani na čelu s Josipom Brozom Titom, a posao koji su obavljali bilo je klanje, strijeljanje, mučenje, bacanje ranjenih u rovove, koji su potom zatrpavani.

Navodna pobjednička vojska samo u Hrvatskoj takve je jame ostavila na čak 940 lokaliteta u Hrvatskoj, od kojih je u Zagrebu njih četrdeset.

U jamama su stotine i stotine tisuća nedužnih ljudi; razvojačenih vojnika koji su imali sva prava biti pušteni, djeca i žene, članovi njihovih obitelji, slobodnomisleći intelektualci za koje je procijenjeno da će biti opasni za komunistički sustav, svećenici, časne sestre… Isto toliko žrtava ostavljeno je i na stratištima u Sloveniji, na Bleiburgu kao i na cijeloj trasi Križnog puta.

Te stotine tisuća nevinih žrtava, a procjenjuje se da je ukupno riječ o 700 tisuća ljudi, 2018. jednom zastupniku – koji se voli svrstavati u napredne opcije, koji je nedavno zdušno podržao tzv. Istanbulsku konvenciju – to je premali broj.

Pobjednici, partizanska vojska, po njemu su 1945. bili previše šlampavi jer je ostalo dovoljno Hrvata, domoljuba, vjernika koji se danas ‘usude’ voljeti Hrvatsku, Katoličku crkvu, obitelj i koji se ‘usude’ kritizirati bahatog Stazića.

Saborskog zastupnika kojeg nimalo ne zanimaju ni Rezolucije Vijeća Europe što ih je Hrvatska prihvatila i koje osuđuju totalitarne komunističke režime i traže spomen i dostojno obilježavanje svakoga groba.

Gotovo na dnevnoj bazi slušamo konstrukcije raznoraznih pupovaca, josipovića, pusića, predstavnika ekstremne ljevice, nasljednika komunističke partije, kako je današnja Hrvatska fašistička. Međutim, istina je da je jedini prisutni fašizam u Hrvatskoj onaj – komunistički. Dovoljno je pogledati tko priča o navodnom fašizmu.

Samo oni koji još uvijek žale za Jugoslavijom, oni koji i dan-danas veličaju zločinca Tita, mašu zastavama propale države. Istim onima pod kojima je sijana smrt u Vukovaru i u cijeloj Hrvatskoj za vrijeme Domovinskog rata. Takvi sve domoljubno proglašavaju fašizmom. Uostalom i Pupovac u svojim biltenima i tiskovinama čak i Oluju proglašava fašističkom. Kako i ne bi kad je slomila ljubljenu mu tzv. srpsku krajinu.

S druge strane, činjenica je u Hrvatskoj ne postoji relevantna desnija ili desno orijentirana stranka koja se poziva na bilo kakav fašizam. Takva stranka u Saboru ne sjedi. A zašto bi se itko pozivao na NDH, kad imamo državu koju smo krvavo dobili u nametnutom nam Domovinskom ratu. Koji jest naš temelj, a čije bi branitelje bahati Stazić tjerao u Irsku.

Riječju, sve one stranke koji žale za Jugoslavijom i komunističkim sustavom, čiji se čelnici stranaka slikaju po dernecima s petokrakama i jugoslavenskim obilježjima kao što je to SDP-ov Davor Bernardić, stranke i pojedinci koji se ne mogu odreći komunizma i pokloniti se njegovim nedužnim žrtvama, jedini su mentalni fašisti u ovoj današnjoj Hrvatskoj.

Sva njihova vjerodostojnost i navodno zalaganje za ljudska prava i ravnopravnost, padaju u vodu na samo jednoj jedinoj riječi – Tito. Ne možeš veličati komunističkog diktatora, izravnog krivca za okrutnu smrt stotina tisuća Hrvata i dugih nepoćudnih naroda i manjina, čovjeka koji je uveo kult ličnosti, uveo jednostranačje, neistomišljenike proganjao i zatvarao, organizirao egzekucije ljudi koji su otišli u emigraciju, a istodobno tvrditi da si demokrat ili antifašist. To jednostavno ne ide zajedno.

Silvana Oruč Ivoš

Pero Kovačević: Tražim od DORH-a da pokrene kazneni postupak protiv Nenada Stazića

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Trump i Jinping u bitci za WHO

Objavljeno

na

Objavio

Za skupštine Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) obično znaju tek oni koji sudjeluju na tom dosadnom skupu, i oni koji od toga moraju napraviti neku suvislu vijest. Dakle, poneki ministar zdravstva iz država članica organizacije (trenutačno 194), koji u sjedištu organizacije u Ženevi pred obično praznom dvoranom iščitavaju svoje referatiće pune općih frazetina, te pokoji lokalni dopisnik koji od toga nastoji napraviti neku suvislu vijest.

Ove je godine bilo drukčije. Ne samo zato što se i skupština WHO-a zbog pandemije COVID-a 19 premjestila u virtualni svijet, nego i zato što se na dnevnom redu našla (i) rasprava o načinu na koji je WHO reagirao na pandemiju. A u javnosti je otvorena tema prebliske povezanosti glavnog direktora WHO-a Tedrosa (Adhanom Ghebreyesusa) s kineskim političkim vodstvom, uz žestoke kritike američkog predsjednika Trumpa, koji je uoči skupštine čak suspendirao financiranje WHO-a. Uz to, Australija je ispred proameričkog bloka država pokrenula donošenje rezolucije o istrazi kineske odgovornosti za širenje virusa.

Minula video-skupština pokazala je da se WHO nije promijenio. Ali se javno razotkrivaju njegove bolesti. Države članice se, očekivano, nisu mogle usuglasiti o iole ozbiljnijoj rezoluciji koja bi (barem) naložila neovisnu istragu kineskog ranog upravljanja epidemijom i pokušaja njezina zataškavanja uz aktivnu pomoć šefa WHO-a dr. Tedrosa.

Jer, Kina se oštro protivila takvoj rezoluciji. Usuglašena je općenita rezolucija koja operativno ne znači ništa – kaže da će se jednog dana ozbiljno istražiti ponašanje WHO-a u odgovoru na epidemiju i načelno se jamči globalna jednakopravnost u pristupu budućem cjepivu i lijeku protiv COVID-a 19, kao i pristupu zaštitnoj i medicinskoj opremi. No i takvo “rezolutno ništa” upućuje na daljnji smjer procesa.
Diplomatska uloga

Prvo, EU je još jednom odigrao svoju uvijek uspješnu ulogu diplomatskog premošćivanja jaza u eskalirajućem sukobu između SAD-a i Kine, nježno “izvadivši zube” australskom prijedlogu rezolucije. Ta uloga amortizera krize očito će i ostati glavna uloga EU-a u svjetskim procesima.

Zanimljivo je da je baš u finišu pregovora o rezoluciji, kako bi pritisnuo Kinu, njemački BND dao objaviti kako imaju dokaze da je dr. Tedros zaustavio informacije o epidemiji na osobnu zamolbu kineskog vođe Xi Jinpinga. A nekoliko dana prije, da bi privukli Kinu rezoluciji, BND je dao objaviti kako nemaju nikakvih sumnji da bi virus mogao biti proizveden u kineskom laboratoriju, kao što to otvoreno sumnja Trumpova administracija.

Kad je riječ o razotkrivanju modusa operandi WHO-a, potaknutog stalnim napadima predsjednika Trumpa, slaže se zanimljiv mozaik povezanosti kineske partijske države, američkih “filantropa” i farmaceutskih multinacionalki pod kišobranom WHO-a. Vidi se zapravo u kojoj je mjeri i dosad WHO igrao značajnu ulogu u globalnoj ekspanziji farmaceutike (oni sivi ministri zdravstva s početka teksta bili su samo paravan tom sadržaju).

Vidi se da je izravna povezanost američkoga kapitala premazanog “filantropijom” i kineske partijske države osnažene gospodarskom ekspanzijom, pod kapom WHO-a, bila zapravo programirana i poželjna priča globalističkog poretka. Sve dok Kina nije ugrozila američki gospodarski (a time i politički) primat u svijetu, gotovo okupirala Europu. Sve dok Komunistička partija Kine nije doslovce ušla u zapadna dvorišta.

Danas se pišu peticije za ukidanje statusa ambasadora dobre volje WHO-a gospođi Peng Liyuan i gospodinu Jamesu Chauu. Gospođa je pjevačica, general-majorica Narodnooslobodilačke vojske Kine, ali i supruga kineskog vođe Xi Jinpinga, kojeg odnedavno u dijelu zapadnih medija počinju titulirati kao “kineski komunistički diktator”.

James Chau donedavno je bio najpoznatiji novinar-urednik kineske državne televizije, sad se sjetiše da je glavni propagandist Komunističke partije Kine. I nekad i sad bio je stalni sudionik na “filantropskim” eventima Billa Gatesa, drugog najvećeg financijera WHO-a (odmah iza SAD-a).

No ta priča o kineskim ambasadorima dobre volje nije od jučer, niti od mandata dr. Tedrosa. I gospođu Liyuan i gospodina Chaua imenovala je ambasadorima dobre volje još Tedrosova prethodnica na čelu WHO-a, Kineskinja kanadskog podrijetla dr. Margaret Chan, upamćena, između ostalog, po svojim hvalospjevima zdravstvenom sustavu Sjeverne Koreje, i izjavi da “uopće ne pate od pretilosti”.

Tedros je “svoju” ambasadoricu dobre volje lani pronašao na drugom kraju svijeta, u Cyntiji Germanotta, aktivistici i vlasnici Fondacije za mentalno zdravlje, poznatijoj po tome što joj je kći Lady Gaga, s kojom zajedno vodi fondaciju. I po tome što su vrlo bliske paru Obama.

Cilj Trumpova napada na establišment WHO-a nije njegovo ukidanje, nego marginalizacija dr. Tedrosa i razobličavanje povezanosti globalističkih filantropa, farmaceutske industrije i komunističke Kine, kako bi se najkasnije u sljedećem mandatu, nakon 2022., s novim direktorom WHO prilagodio novom poretku. Dotad će u distribuciji biti i cjepivo i lijekovi protiv COVID-a 19.

Postojeći se poredak stvarao preko globalizirane ekonomije uz regulaciju WTO-a. Sljedeći će se oblikovati kroz globalizaciju zdravstva preko WHO-a.

Višnja Starešina/SlobodnaDalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Miklenić: Predugih 45 godina bila je nametnuta apsolutna šutnja o bleiburškim žrtvama

Objavljeno

na

Objavio

Povodom 75. obljetnice bleiburške tragedije

Reakcije na spomen žrtava Bleiburga i križnih putova u povodu 75. godišnjice toga stradanja hrvatskoga naroda, unatoč okupiranosti mnogih strahom od pandemije koronavirusa, još jednom su otkrile da je elementarna ljudskost, osnovni humanizam, kao i prihvaćanje istine bez pribjegavanja ikakvoj manipulaciji za mnoge javne osobe u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini te Srbiji ne samo neostvaren, nego i gotovo nedostižan cilj.

U pluralnom društvu svatko ima pravo biti i u zabludi i svoje zablude širiti na sva usta, ali ako bi kod javnih osoba ostala nedostižna elementarna ljudskost i sljepilo za istinu, onda se ne piše dobro, onda bi suživot mogao postati nemoguć, a društveni život trajno poprište sukoba.

Nitko ne može promijeniti ono što se dogodilo u svibnju 1945. nakon predaje vojnih snaga bivše NDH na Bleiburškom polju i nitko ne može vratiti živote pobijenih razoružanih vojnika i civila koji su bježali od komunističkoga režima, koji je već bio pokazao svoje pravo zločinačko lice npr. na otoku Daksi kod Dubrovnika, a svatko častan i s elementarnom Ijudskošću u sebi morao bi smoći snage i osuditi taj masovni zločin.

Ta osuda, sada 75 godina nakon događanja, nikako ne bi smjela dolaziti u pitanje tim više što je dugih, predugih 45 godina bila nametnuta apsolutna šutnja o tim žrtvama. Da je itko samo pokušao javno išta govoriti, istraživati ili čak i moliti za žrtve bleiburške tragedije, a istodobno bio na dohvat jugoslavenskim tajnim službama, veoma bi se loše proveo, ako bi i preživio.

Kad se devedesetih ta nenaravna politika skrivanja i prešućivanja zločina urušila, nitko na svijetu nije mogao zaustaviti prodor istine o tim žrtvama, poubijanima bez ikakva sudskoga postupka i bez ikakva pokušaja dokazivanja ičije krivnje.

Revolucionarni zanos hranjen patološkom mržnjom, lišen elementarne čovječnosti i po naredbi prvoga po rangu onodobnoga komunista likvidirao je tako veliko mnoštvo pripadnika hrvatskoga naroda, žena, djece, intelektualaca, starijih i razoružanih vojnika, koji su po svim ratnim konvencijama trebali imati status zarobljenika, da im se ni približno točan broj ne može znati ni danas kad je tek poznato da u Austriji, Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini ima više od 1700 uglavnom neotkopanih masovnih grobnica u koje su kao neljudi bačeni.

U kontekstu tih neupitnih činjenica zastrašujuće zvuče riječi opravdavanja strahovitoga zločina iz usta bivšega predsjednika Republike Hrvatske (I), inače kulturnoga stvaratelja, izrečene ovih dana u Intervjuu za bosanskohercegovačkl portal Faktor: »Zna se tko je bio tko u ratu, tko borac za slobodu i pravdu, a tko eksponent zločinačke politike i izdajnik. Zna se tko je bio na strani svjetla, tko na strani mraka.«

Koliko je neprihvatljivo, neljudsko i anticivilizacijsko to izrečeno opravdavanje bilo bi dobro vidljivo ako bi se primijenilo na završetak vojnoredarstvene operacije »Oluja« u Domovinskom ratu 1995. Neupitno je tko je izazvao srpsko-hrvatski sukob devedesetih, neupitno je da je velikosrbijanska zločinačka politika, koja je razorila Vukovar, okupirala gotovo trećinu Hrvatske i s toga teritorija protjerala gotovo sve nesrpsko stanovništvo, kao svoje eksponente imala uz mobilizirane vojnike i brojne politički inficirane srpske građane.

Kad je u operaciji »Oluja« pred hrvatskim osloboditeljima počeo bijeg tih eksponenata velikosrpske politike, ali i vjerojatno neutralnih srpskih građana, bi li se moglo primijeniti citirano opravdavanje; bi li se bez bojazni od ikakve osude moglo likvidirati te ljude jer »zna se tko je bio na strani svjetla, tko na strani mraka«? Nije li zapanjujuće da tako pristrano može misliti i govoriti jedan intelektualac?

Uz spomen bleiburške tragedije hrvatskoga naroda redovito se u samostalnoj Hrvatskoj javljaju glasovi osporavanja samoga spomena, a ove godine ta su osporavanja uz dolijevanje ulja na vatru iz redova hrvatskih osporavatelja posebno eskalirala u Sarajevu te je protiv mise, dakle protiv molitve, koju je u sarajevskoj prvostolnici predvodio kardinal Vinko Puljić, održan prosvjed na kojem su brojni prosvjednici nosili kape s crvenom petokrakom na glavi.

Bez sumnje najnormalniji molitveni čin, koji nikoga normalnoga na svijetu ne može uznemiriti, politički i ideološki je instrumentaliziran i izmanipuliran do te mjere da je morao intervenirati i apostolski nuncij u Bosni i Hercegovini. Sarajevski ideolozi osporavatelji, kao što to uporno čine i osporavatelji u Hrvatskoj, podmetnuli su grubu neistinu da je spomen na bleiburške žrtve, čak i molitva za bleiburške žrtve, tobožnje oživljavanje ustaštva i bivše NDH.

Nitko, baš nitko dobronamjeran i zdravoga razuma u hrvatskom narodu ne teži niti išta poduzima za oživljavanje ni ustaštva ni bivše NDH. Ustaštvo i bivšu NDH u hrvatskom narodu po specijalnoj zadaći oživljavaju isključivo agenti, bilo bivših jugoslavenskih, bilo aktualnih izvan hrvatskih tajnih služba, jer postoje i djeluju snage koje ne žele dobro ni hrvatskomu narodu ni Hrvatskoj. Pitanje je samo služe li tim službama svjesno ili nesvjesno, lišeni elementarne ljudskosti i svi osporavatelji iskazivanja pijeteta bleiburškim žrtvama?

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari