Pratite nas

Kolumne

Silvana Oruč Ivoš: STEM revolucija u školama, a WC za djecu u šatoru

Objavljeno

na

Vidjela žaba kako konja potkivaju pa i ona digla nogu. Tako možemo nazvati histeriju oko najave uvođenja informatike kao obveznog predmeta u osnovne škole.

Informatika mora biti in i moramo svi na ulice dati joj potporu. I tako će biti sve dok netko ne kaže da je car gol.

Nije nimalo popularno to reći, ali uvođenje informatike po novom modelu neće riješiti niti jedan problem koji imaju i učenici i profesori. Da se razumijemo, nemam baš ništa protiv informatike. Upravo suprotno. Taj je predmet itekako potreban u ovom ili onom obliku, uostalom već je kao takav zaživio još od 2006., ali fama koja se stvorila oko najave njegova obveznog uvođenja nije ni dobra niti je realna.

Silvana Oruč Ivoš

Priča o suvremenim tehnologijama u nastavi – u koje bi se u određenom vremenskom razdoblju trebali uložiti desetci milijuna eura, nakon što se osposobe stručnjaci koji će educirati nastavni kadar i osmisliti programe, a onda još milijuni eura da bi se nabavili najmoderniji uređaji, koji će za godinu do dvije dana biti stare kante te će trebati uložiti u nove – zvuči kao dobar vic. Ne zato što to nije moguće izvesti. Već zato što u Hrvatskoj postoje i škole koje nemaju ni toplu vodu, a kamoli Internet.

U nekim zagrebačkim školama, za koje se smatra da imaju znatno viši standard od škola u ruralnijim dijelovima Lijepe Naše, i dan danas u svim učionicama nije dostupna mogućnost spajanja na internet. Mnoge još nisu uvele e-dnevnike, a brojni zagrebački roditelji jako dobro znaju da ih učitelji i profesori s nelagodom vrlo često na roditeljskim sastancima moraju moliti da donesu papir za kopiranje kako bi učenicima olakšali nastavu ili papirnate ručnike kako bi djeca nakon pranja, mogla obrisati ruke.

No to nije nikakav drastičan primjer.

Nemojmo zaboraviti da u Hrvatskoj postoje osnovne i srednje škole u kojima je znatno gora situacija. Škole koje prokišnjavaju, škole koje nemaju grijanje pa učenici zimi doslovno sjede u kaputima, škole u kojima žbuka otpada sa zidova. Još početkom ove kalendarske godine u medijima je bila objavljena vijest koja bi se u današnje vrijeme mogla svrstati u rubriku vjerovali ili ne. U jednoj osnovnoj školi u Koprivničko-križevačkoj županiji 350 djece je nuždu bilo prisiljeno obavljati u – šatoru! Naime, jedan dio škole bio je zatvoren zbog opasnosti od klizišta. Takvi slučajevi, a spomenuti nije jedini, govore puno. Djeca u školama u Hrvatskoj nemaju isti standard ni iste mogućnosti. A to je prvo što se treba rješavati. Uostalom, jednaki standard za sve je i Ustavna obveza.

Činjenica je da je pitanje (ili problem) hrvatskog obrazovanja duboko ispolitiziran. Ne samo od vremena Jokića – kojeg je dekretom imenovao Milanović da provodi svoju ideološku kurikulnu reformu koja je, k tome, bila u potpunom nerazmjeru sa standardima i logikom – već i puno prije. Jer svaka garnitura koja dođe počinje od početka i svi se ponašaju kao da ni prije ni poslije njih nitko nije postojao. Svi počinju sa svojim reformama od kojih na kraju ne ostaje ni ‘R’. A možda i bolje da je tako jer ne služe nikome. Ni učenicima ni roditeljima, a niti olakšavaju situaciju potplaćenom i podcijenjenom nastavničkom kadru. Sve te strategije i planovi služili su isključivo za skupljanje kratkoročnih političkih bodova i za fotografiranje za pokoju naslovnicu u novinama.

I dok se u javnosti forsira sukob između buduće obvezne ‘moderne’ informatike i izbornog ‘zastarjelog’ vjeronauka (kao da netko ne može istodobno biti vjernik i recimo programer!?), djeca uče po prenatrpanom programu. I to samo zato što taj program moraju svladati kroz dvostruko manji broj sati nego njihovi vršnjaci u razvijenijim državama Europe. Posljedica toga je brzo zaboravljanje gradiva, učenje samo zbog ocjene i nužnost privatnih instrukcija kod kuće. I onda se čudimo poražavajućim prosječnim rezultatima znanja iz pojedinih predmeta (npr. PISA rezultata) i opće kulture koje naši učenici znaju pokazati u međunarodnim ili domaćim istraživanjima.

Na žalost, tako će i biti sve dok se ne napravi ozbiljna strategija koja će jasno kazati što se želi postići i kojim se smjerom treba ići te strategija koju će iznjedriti vrsni stručnjaci, a ne raznorazni ispolitizirani jokići. Zato je u pravu rektorica Zadarskog sveučilišta i donedavna predsjednica Posebnoga stručnog povjerenstva za provedbu Strategije obrazovanja Dijana Vican kada upozorava na činjenicu da najnoviji pilot projekt, koji se u sadržaju čak 80 posto odnosi isključivo na informatizaciju škola, ne rješava problem reformskih procesa u korist optimalnog opterećenja učenika u cjelovitom odrastanju, obrazovanju i odgoju.

I konačno, kada je riječ o predmetima oko kojih postoji prijepor trebaju li ili ne, pustimo roditelje da izaberu. Ako je pravo na izbor jedno od temeljnih demokratskih prava, onda pustimo roditelje, koji moraju biti prvi u odgoju djece, da izaberu ono što smatraju dobrim ili korisnim.

Silvana Oruč Ivoš/HrvatskoSlovo

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nakon Ukrajinske autokefalnost dobivaju i Makedonska i Crnogorska pravoslavna crkva?

Objavljeno

na

Objavio

Davor Dijanović: Nalazimo se pred velikim raskolom u pravoslavnome svijetu

Kao što je poznato, pred pet dana Carigradska patrijaršija (Vaseljenski ili Ekumenski carigradski patrijarhat) priznala je neovisnost Ukrajinske Pravoslavne crkve (UPC). U ukrajinskim medijima odluka je, očekivano, pozdravljena s velikim odobravanjem. Navodi se kako je nanesen „ozbiljan udarac“ utjecaju Moskve u zemlji i da je nakon 332 godine prekinuto rusko vjersko tutorstvo u Moskvi. Ruski pak mediji u priznanju autokefalnosti Ukrajinske pravoslavne crkve vide legalizaciju crkvenog raskola, tj. legalizaciju „otpadnika iz Kijeva“. Ruska pravoslavna crkva (RPC) upozorila je i na moguće nemire u Ukrajini jer su pojedini crkveni dužnosnici vjerni Moskvi pozvali vjernike da budu spremni braniti crkve i manastire. Za Ukrajince odluka o autokefalnosti UPC-a predstavlja akt osamostaljivanja od Moskve, dok Rusi carigradskog patrijarha optužuju za potpuno potčinjavanje NATO-u i interesima Zapada.

Inače, carigradska patrijaršija najstarija je pravoslavna crkva, carigradski patrijarh prvi je po časti među pravoslavnim episkopima kao svepravoslavni biskup (primus inter pares) i na neki način ima ulogu glasnogovornika pravoslavlja. No, Moskovska patrijaršija je najmoćnija i ima najveći broj vjernika. Radi se, dakle, nesumnjivo o sukobu koji će duboko podijeliti pravoslavni svijet i imati ozbiljne vjersko-političke reperkusije.

Prekid odnosa RPC-a i Vaseljenske patrijaršije

Sinod RPC-a donio je odluku o prekidu odnosa s Vaseljenskom patrijaršijom. Ruski svećenici, episkopi i vjernici, odluka je RPC-a, više se ne smiju pričešćivati u hramovima Carigradske patrijaršije, a to znači da ni na Svetoj gori više ne će moći služiti mise sa svećenstvom Carigradske patrijaršije, a vjernici se ne moći pričešćivati u tamošnjim crkvama na Atosu. Sveta gora Atos, naime, administrativno pripada Vaseljenskoj patrijaršiji, a tamo se nalazi ruski pravoslavni manastir Sveti Pantelejmon, ali i druge svetinje koje posjećuju ruski vjernici.

Govoreći o ekumenskom patrijarhatu, zanimljivo je spomenuti Grčku pravoslavnu crkvu (GPC). Nakon što je 1829. završena borba za oslobođenje Grčke od turske vlasti, Pravoslavna crkva Grčke odijelila se od jurisdikcije ekumenskog patrijarhata i postigla autokefalnost. U početku je bila konstituirana po uzoru na Rusku pravoslavnu crkvu, a na čelu su joj se nalazili Sveti sinod i grčki kralj. No, iz poštovanja prema ekumenskom patrijarhatu, Grčka pravoslavna crkva dobila je uspostaviti vlastitu patrijaršiju. Zato sve do danas na čelu Grčke pravoslavne crkve stoji „Arhiepiskop Atene i cijele Grčke“, koji ne nosi naslov patrijarha (Juraj Kolarić, Pravoslavni, Veritas, Zagreb, 1985., str. 122.).

Vratimo se, međutim odluci o priznanju autokefalnosti UPC-a. Mišljenje je analitičara i religiologa da bi onno mogl imati utjecaja i na status Makedonske i Crnogorske pravoslavne crkve koja je u liturgijskom zajedništvu s UPC-om.

Makedonska pravoslavna crkva – Ohridska arhiepiskopija pred rješenjem kanonskog statusa?

MPCDa se ne vraćamo dalje u prošlost, prvi korak prema potpunoj vjerskoj i neovisnosti Makedonija je učinila obnavljanjem Ohridske arhiepiskopije, na koju pravoslavna Makedonija ima povijesno i kanonsko pravo. U tu je svrhu osnovan Inicijativni odbor za organiziranje Pravoslavne crkve Makedonije. Na crkveno-narodnom saboru u Ohridu, održanom od 4. do 6. listopada 1958., donesena je povijesna odluka o obnovi Ohridske Arhiepiskopije. Izglasan je i Ustav Makedonske pravoslavne crkve, prema kojemu su regulirani odnosi sa Srpskom pravoslavnom crkvom. Dvije crkve od tada su do 1967. povezane samo zajedničkim patrijarhom. 1967. MPC je na Ohridu proglasila svoju autokefalnost koju SPC do danas ne priznaje i kao jedinu legalnu pravoslavnu crkvu u Makedoniji priznaje Pravoslavnu ohridsku arhiepiskopiju. Od 1977. MPC ima svoj teološki fakultet (J. Kolarić, „Pravoslavni“, str. 139.).

U studenom prošle godine Makedonska pravoslavna Crkva – Ohridska arhiepiskopija uputila je molbu Bugarskoj pravoslavnoj crkvi (BPC), najstarijoj autokefalnoj slavenskoj pravoslavnoj crkvi, da kao „majka crkva“ prihvati njezinu autokefalnost i da ju predstavlja pred Carigradskom patrijaršijom i drugim crkvama što je izazvalo zahlađenje odnosa Sofije i Beograda. Carigradska patrijaršija u svibnju je izdala izdala službeno priopćenje u kome navodi da njezin Sveti sinod razmatra pitanje neriješenog kanonskog statusa Ohridske arhiepiskopije.

CPC je 1920. izgubila autokefalnost

Kad je u pitanju Crna Gora, u toj državi imamo Mitropoliju crnogorsku-primorsku kao eparhiju SPC-a na čelu koje je arhijerej mitropolit Amfilohije sa sjedištem na Cetinju. No, 1993. je obnovljena i Crnogorska pravoslavna crkva, također sa sjedištem na Cetinju, na čelu koje je bio episkop Antonije Abramović, a nakon njegove smrti naslijedio ga je aktulani mitropolit Mihailo. CPC do sada nije kanonski priznata.

Inače, autokefalnost CPC-a ukinuta je ukazom regenta Aleskandra Karađorđevića 1920., objavljivanjem dekreta o „Ujedinjenju svih pravoslavnih crkvenih oblasti u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS)“. U travnju ove godine grupa javnih osoba u Crnoj Gori uputila je premijeru Dušku Markoviću prijedlog za poništenje spomenutog dekreta Aleksandra Karađorđevića.

Predsjednik Savjeta Mitropolije CPC-a Stevo Vučinić nakon priznanja autokefalnosti UPC-a izjavio je da će odluka patrijarha Bartolomeja utjecati „na bolji i drugačiji odnos države Crne Gore prema CPC-u“. On smatra da SAD i EU potiču afirmaciju „europskih vrijednosti kod pravoslavnih crkava“, kod Ukrajinske, a onda i Crnogorske i Makedonske crkve, što pak predstavlja težak udarac „za crkve s velikim imperijalnim ambicijama, kao što su Ruska i Srpska crkva, koje u suštini i nisu crkve nego su političke organizacije“.

Kako god, odluka Carigradske patrijaršije da prizna autokefalnost Ukrajinske pravoslavne crkve mogla bi izazvati veliki raskol u pravoslavnom svijetu s još uvijek nesagledivim posljedicama. Tko zna, možda jednom i 16 000 Hrvata pravoslavne vjere dobije svoju, Hrvatsku pravoslavnu crkvu?

Davor Dijanović/HKV

Carigradski patrijarhat priznao neovisnu Ukrajinsku pravoslavnu crkvu

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Hrstić: Nije bitno tko potpisuje, već tko broji potpise

Objavljeno

na

Objavio

Što smo saznali na prosvjedu u Vukovaru? Zapravo smo samo utvrdili gradivo: glasanje o Istanbulskoj konvenciji u Saboru bio je jednokratni politički show, nema nikakve šanse da bi pod tako ultimativnim i otvoreno prijetećim pritiskom sa samog vrha u bilo kojoj stranci na vlasti, pa tako ni u HDZ-u, došlo do masovnog neposluha.

Plenkovićevo “vidjet ćemo” bilo je više nego dovoljno rječito. To što se u Vukovaru pokazalo da nije bilo baš nikakvog razloga za takvo histeriziranje i stavljanje samog sebe u centar univerzuma, danas ne znači mnogo, jer su svi viđeniji hadezeovci poslušno bojkotirali taj prosvjed – na vlastitu sramotu, jer je nedvojbeno da su u fokusu prosvjeda bili potresni iskazi vukovarskih žrtava, a ne nekakva dnevna politika.

Ako je među organizatorima bilo onih koji su priželjkivali drugačiji ishod, to se na prosvjedu nije ničim dalo naslutiti. Ako su možda u zadnji tren odlučili reterirati, onda su ispravno postupili, jer nijedna poruka ne bi imala snagu šokantnih životnih priča Vukovaraca koji navode da se svakodnevno susreću sa svojim mučiteljima, silovateljima i krvnicima.

Skandalozno je da se i HRT ponio tako servilno da nije izravno prenosio najiščekivaniji javni događaj još od dočeka Vatrenih! Javni servis tako je sudjelovao u prigušivanju vapaja vukovarskih žrtava, no to ne znači da se nije čuo. Zato, oni koji iskreno tvrde da je ovo bila velika Plenkovićeva pobjeda, očito ne vide širu sliku, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Ovo nije bilo rušenje premijera već pokušaj postavljanja temeljnih zahtjeva koje bi jedna relevantna vlada s hrvatskim predznakom bila dužna realizirati. U subotu nije trijumfirao, ali malu moralnu i humanu pobjedu nedvojbeno je odnio vukovarski gradonačelnik Ivan Penava koji je u inat svim pritiscima uspio složiti respektabilan i dostojanstven skup te pokazati rijetku vrlinu: da ipak nije beskralješnjak kao većina u političkom biznisu. I poslati poruku: Ne učini li Plenković ništa, onda će, za razliku od ovog, koji je bio protiv svih prethodnih vlada, a najmanje protiv ove, sljedeći prosvjed biti prije svega – protiv ove.

Jasno je doduše da Plenković baš ništa od toga ne namjerava poslušati. Nema baš nikakve šanse da će on ičim ugroziti koaliciju s Pupovcem, a kamoli podići europsku rampu Srbiji ako ona nastavi štititi počinitelje ratnih zločina. Ne zato što se boji Vučića, već njihovih zajedničkih političkih pokrovitelja koji ne žele da ih dosadna Hrvatska sapliće u ubrzanom ulasku Srbije u eurointegracije.

Ta, Plenkovićeva i Vučićeva stranka u istom su belosvetskom stranačkom klubu, kao dva balkanska golgetera koji složno zabijaju za isti klub u Primeri! HDZ-ovi zastupnici bez grižnje savjesti digli su ruku za ulazak Vučića u klub europskih pučana, pa je opravdano pitati hoće li jednako tako pustiti Vučićevu Srbiju u EU prije no što ona vrati Hrvatskoj granicu s istočne strane Dunava?

Nadam se da će hrvatski suverenisti do tada dovoljno ojačati da takva nacionalna izdaja neće biti moguća. Iz istih razloga državni vrh RH još nije spreman poduzeti bilo koji odlučniji korak kako bi od minorizacije zaštitila Hrvate u BiH.

Iako je Dragan Čović nagovijestio da je ipak došao pameti te da ovaj put neće tako lakomo pristati na konstituiranje vlasti, odmah je uslijedila zaušnica iz američkog veleposlanstva, uobičajena poruka kojom se od Hrvata traži kooperativnost – da u ime fiktivnih i iracionalnih viših ciljeva zaborave na vlastite životne interese.

Naravno, bilo bi ludo srljanje u potpuni bojkot, jer bi se tako nešto Hrvatima ponovno obilo o glavu, no jednako tako idiotski bilo bi odustati od temeljnog uvjeta – novog izbornog zakona. Dakle, jasno je i zašto Plenković od začetka ruši referendum za promjenu izbornog sustava. On to iskreno smatra demokratskim korakom unatrag, no jasno je da prije svega ničim ne želi ugroziti savezništva koja ga održavaju na vlasti, ali niti budućnost političara savršeno skrojenog za eurobirokratske sinekure.

Naravno, to su samo mokri snovi njegovih neprijatelja da će on uskoro put Bruxellesa. Sasvim sigurno neće prije predsjedanja Europskom unijom 2020., a zatim će mu trebati još jedan mandat hrvatskog premijera.

Otpočetka smo znali da će se potvrditi parafraza čuvene Staljinove sentence: “Nije važno tko potpisuje, važno je tko broji potpise”. Time ciljam na kronično licemjerje vlasti, bez obzira o kome se radi, a nipošto ne želim prejudicirati govori li ministar Lovro Kuščević istinu ili ne kad navodi da je na desetke tisuća potpisa krivotvoreno. Ako se to potvrdi, netko će za to morati odgovarati, no činjenica da Vlada nije omogućila barem simboličan građanski nadzor prebrojavanja ostavit će trajnu sumnju koju će eventualni dokazi teško do kraja isprati.

Ivan Hrstić / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari