Pratite nas

Kolumne

Silvana Oruč Ivoš: STEM revolucija u školama, a WC za djecu u šatoru

Objavljeno

na

Vidjela žaba kako konja potkivaju pa i ona digla nogu. Tako možemo nazvati histeriju oko najave uvođenja informatike kao obveznog predmeta u osnovne škole.

Informatika mora biti in i moramo svi na ulice dati joj potporu. I tako će biti sve dok netko ne kaže da je car gol.

Nije nimalo popularno to reći, ali uvođenje informatike po novom modelu neće riješiti niti jedan problem koji imaju i učenici i profesori. Da se razumijemo, nemam baš ništa protiv informatike. Upravo suprotno. Taj je predmet itekako potreban u ovom ili onom obliku, uostalom već je kao takav zaživio još od 2006., ali fama koja se stvorila oko najave njegova obveznog uvođenja nije ni dobra niti je realna.

Silvana Oruč Ivoš

Priča o suvremenim tehnologijama u nastavi – u koje bi se u određenom vremenskom razdoblju trebali uložiti desetci milijuna eura, nakon što se osposobe stručnjaci koji će educirati nastavni kadar i osmisliti programe, a onda još milijuni eura da bi se nabavili najmoderniji uređaji, koji će za godinu do dvije dana biti stare kante te će trebati uložiti u nove – zvuči kao dobar vic. Ne zato što to nije moguće izvesti. Već zato što u Hrvatskoj postoje i škole koje nemaju ni toplu vodu, a kamoli Internet.

U nekim zagrebačkim školama, za koje se smatra da imaju znatno viši standard od škola u ruralnijim dijelovima Lijepe Naše, i dan danas u svim učionicama nije dostupna mogućnost spajanja na internet. Mnoge još nisu uvele e-dnevnike, a brojni zagrebački roditelji jako dobro znaju da ih učitelji i profesori s nelagodom vrlo često na roditeljskim sastancima moraju moliti da donesu papir za kopiranje kako bi učenicima olakšali nastavu ili papirnate ručnike kako bi djeca nakon pranja, mogla obrisati ruke.

No to nije nikakav drastičan primjer.

Nemojmo zaboraviti da u Hrvatskoj postoje osnovne i srednje škole u kojima je znatno gora situacija. Škole koje prokišnjavaju, škole koje nemaju grijanje pa učenici zimi doslovno sjede u kaputima, škole u kojima žbuka otpada sa zidova. Još početkom ove kalendarske godine u medijima je bila objavljena vijest koja bi se u današnje vrijeme mogla svrstati u rubriku vjerovali ili ne. U jednoj osnovnoj školi u Koprivničko-križevačkoj županiji 350 djece je nuždu bilo prisiljeno obavljati u – šatoru! Naime, jedan dio škole bio je zatvoren zbog opasnosti od klizišta. Takvi slučajevi, a spomenuti nije jedini, govore puno. Djeca u školama u Hrvatskoj nemaju isti standard ni iste mogućnosti. A to je prvo što se treba rješavati. Uostalom, jednaki standard za sve je i Ustavna obveza.

Činjenica je da je pitanje (ili problem) hrvatskog obrazovanja duboko ispolitiziran. Ne samo od vremena Jokića – kojeg je dekretom imenovao Milanović da provodi svoju ideološku kurikulnu reformu koja je, k tome, bila u potpunom nerazmjeru sa standardima i logikom – već i puno prije. Jer svaka garnitura koja dođe počinje od početka i svi se ponašaju kao da ni prije ni poslije njih nitko nije postojao. Svi počinju sa svojim reformama od kojih na kraju ne ostaje ni ‘R’. A možda i bolje da je tako jer ne služe nikome. Ni učenicima ni roditeljima, a niti olakšavaju situaciju potplaćenom i podcijenjenom nastavničkom kadru. Sve te strategije i planovi služili su isključivo za skupljanje kratkoročnih političkih bodova i za fotografiranje za pokoju naslovnicu u novinama.

I dok se u javnosti forsira sukob između buduće obvezne ‘moderne’ informatike i izbornog ‘zastarjelog’ vjeronauka (kao da netko ne može istodobno biti vjernik i recimo programer!?), djeca uče po prenatrpanom programu. I to samo zato što taj program moraju svladati kroz dvostruko manji broj sati nego njihovi vršnjaci u razvijenijim državama Europe. Posljedica toga je brzo zaboravljanje gradiva, učenje samo zbog ocjene i nužnost privatnih instrukcija kod kuće. I onda se čudimo poražavajućim prosječnim rezultatima znanja iz pojedinih predmeta (npr. PISA rezultata) i opće kulture koje naši učenici znaju pokazati u međunarodnim ili domaćim istraživanjima.

Na žalost, tako će i biti sve dok se ne napravi ozbiljna strategija koja će jasno kazati što se želi postići i kojim se smjerom treba ići te strategija koju će iznjedriti vrsni stručnjaci, a ne raznorazni ispolitizirani jokići. Zato je u pravu rektorica Zadarskog sveučilišta i donedavna predsjednica Posebnoga stručnog povjerenstva za provedbu Strategije obrazovanja Dijana Vican kada upozorava na činjenicu da najnoviji pilot projekt, koji se u sadržaju čak 80 posto odnosi isključivo na informatizaciju škola, ne rješava problem reformskih procesa u korist optimalnog opterećenja učenika u cjelovitom odrastanju, obrazovanju i odgoju.

I konačno, kada je riječ o predmetima oko kojih postoji prijepor trebaju li ili ne, pustimo roditelje da izaberu. Ako je pravo na izbor jedno od temeljnih demokratskih prava, onda pustimo roditelje, koji moraju biti prvi u odgoju djece, da izaberu ono što smatraju dobrim ili korisnim.

Silvana Oruč Ivoš/HrvatskoSlovo

Što vi mislite o ovoj temi?

Kolumne

Ivica Šola: ‘Neka nečista krv natopi naše brazde!’

Objavljeno

na

Objavio

Ovaj gornji naslov ni jedan ozbiljan urednik u novinama ne bi smio dopustiti. Ovakav otvoreni poziv na ubijanje, na nasilje, osim što je protuzakonit, duboko je bestijalan, nacistički, jer spominje “nečistu krv”, što je nacistima bila sintagma za Židovsku, Romsku…, nearijevsku krv.

Ali ipak, ove riječi iz naslova nisu protuzakonite, dapače, one su se mogle čuti u finalu Svjetskog nogometnog prvenstva u Rusiji između Francuske i Hrvatske. To su riječi francuske himne, Marseljeze, koja, osim ovog nacističkog stiha, veliča klanje i poziva na osvetu (“ojačaj naše osvetničke mišice”), i sve to zlosilje stihove Marseljeze začinjava “sekularnim” manirima pozivajući se na – Boga.

Francuski “Čavoglave”

Sasvim suprotno, urednik neće imati problema zbog poticanja na nasilje jer, kao i kod nas, ismijavanje ili izrugivanje s himnom kazneno je djelo. No, nikome u Francuskoj ne pada napamet mijenjati riječi himne nastale u kontekstu rata s Austrijom koncem osamnaestog stoljeća. Dakle, ironizirajmo, Marseljeza što je to? To su francuske “Čavoglave”, poznate Thompsonove pjesme nastale u vrijeme Domovinskog rata kada je Hrvatskoj, pa i malim Thompsonovim Čavoglavama, prijetio četnički nož pod grkljanom, a HRT je puštao svako malo kako bi hrvatskim bojovnicima dizao moral. Ukupno je u “mainstream” medijima puštena do sada 1700 puta. Dakle, jedno joj je zajedničko s Marseljezom, to je kontekst rata, a rat nije partija karata ili baletna predstava, nego borba za ono najtemeljnije, a to je goli život, goli fizički opstanak.

I dok su francuski reprezentativci pjevali uoči svake utakmice svoje “Čavoglave”, odnosno Marseljezu, naši su i prije i poslije utakmice pjevali Thompsonovu neslužbenu himnu vatrenih “Lijepa li si”. Usporedite riječi pjesme “Lijepa li si”, imate sve na Internetu, i Marseljeze. Za razliku od francuske himne, neslužbena himna Vatrenih ne sadrži niti “n” od nasilja, niti poziva na osvetu, ubojstvo, nego sve suprotno. No, treba jeušutkati jer spominje, zamislite, Herceg – Bosnu i njeno srce ponosno pa pokazuje “teritorijalne pretenzije” prema susjednoj državi, tako kažu naši napredni, prosvijećeni lijevi, tzv. intelektualci, kojima ne smeta Republika Srpska nastala na genocidu, niti su riječ rekli o nedavnom Vučićevoj namjeri da istu genocidnu srpsku tvorevinu pripoji Srbiji.

Zašto Vrsaljko i Lovren pjevaju u svlačionici “Čavoglave”, a ne recimo “Po šumama i gorama”, ili “Druže Tito, mi ti se kunemo”, zašto je Vatrenima neslužbena himna “Lijepa li si” već više od desetljeća, a ne “Od Vardara pa do Triglava”, ti koji traže već godinama, od Goldsteina danas do neke avetske “Inicijative mladih za ljudska prava”, da se Thompson zabrani, ili da promijeni riječi svojih pjesama, trebaju dati odgovor. No, to je skup ideološki zagriženih, licemjernih tipova kojima nije bilo problem glasati i surađivati s dvaput biranim predsjednikom Republike Hrvatske Stipom Mesićem, najvećim fašistom među antifašistima, za kojega je Jasenovac bio “radni logor”, za kojeg su i NDH i ustaše bila pobjednička država, koji je u Australiji pjevušio ustaške evergrine i usput na putu do Hrvatske “izgubio” nekoliko čekova koje je dobio od tamošnjih ustaša.

Kmečanje iz Kumrovca

KumrovecKada Peđa Grbin, antifašist, SDP-ovac, pijan k‘o trupac viče “Za dom spremni” i pjeva Čavoglave, a nitko ga kao Thompsona i Čavoglave ne napada u zapišanoj birtiji, to je onda simpatično, kada Stazić kaže kako partizani 45. nisu dovršili posao, klanje i ubijanje, kada HAZU-ovac Sandi Blagonić, inače koautor bontona za ponašanje na internetu, grubo, seksistički i rasistički vrijeđa predsjednicu i Vatrene koji su za njega “poluinteligentni” ljudi za koje, i za državu koju predstavljaju, ne može navijati i koji mu idu na živce, kao i ova država, onda ga nagrade apologijom na zloglasnom portalu koji (je) vodi(o) pravomoćno presuđeni kriminalac koji je za zamračenje milijunskog iznosa gulio krumpire, ali zato piju krv optuženom Luki Modriću.

Što je, dakle, problem s Thompsonom? Ništa, ama baš ništa, i u tome je cijeli problem. Čavoglave, kao i Marseljeza, imaju svoju kontekst, “Lijepa li si”, himna Vatrenih, također nije nikakav problem, kao ni Herceg-Bosna, s obzirom na diskriminirajući položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini, Geni kameni su ono od čega je sazdana naša repka. Ne mogu Vatreni pjevati niti se paliti na Zdravka Čolića iz jednostavnog razloga – to su “Djeca Oluje” i vjetra s Dinare koji je otpuhao tih glasnih pet posto “Djece Kumrovca” koji zato kmeče. Pa i na Thompsona, čim se negdje pojavi…

Ivica Šola
Glas Slavonije

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina: Što će biti s Hrvatskom kad dobije migrantski hot-spot u ispražnjenoj Hercegovini?

Objavljeno

na

Objavio

Dok premijer vrši zasluženo morsko kupanje, dok predsjednica nastavlja vršiti druženja s narodom, dok nas medijski tvorci našeg mišljenja nastoje uvjeriti da su upravo pjesme i pjevači trenutačno ključni problem hrvatske sadašnjosti i budućnosti, a vrijedni novinarski istraživači, (zlo)upotrebljavajući tragičnu smrt Mattea iz Zaprešića nas potiču da pojurimo smijeniti šeficu hitne službe, jer bi baš ona mogla biti krivac za sav kolaps i bijedu državnog, a ne samo zdravstvenog sustava, čini mi se da bi ipak do jeseni bilo važno znati odgovor na pitanje koje ne stiže na red od pustih kupanja, pjesama i pjevača: kamo ide Hrvatska?

Zašto do jeseni, ako već tolika ljeta, zime i jeseni to ne znamo? Pa zato što će ove jeseni biti velika koncentracija događaja i procesa: u susjedstvu i u Europi koji bi dugoročno mogli odrediti kamo ide Europa. Ti nas procesi neće mimoići čak ni bude li Hrvatska stajala (čitaj padala i trulila) u mjestu, kao što se upravljači državom svojski trude.

U susjedstvu, u BiH, najesen su izbori koje će po svoj prilici Dodikova Republika Srpska, uz potporu Moskve i dakako Beograda, nastojati iskoristiti za novi iskorak prema državnosti i izlasku iz BiH. Dok Putin otvoreno podupire te ambicije, Vučić nastoji pomoći čvrstim stavom prema Zapadu oko Kosova i srpske suglasnosti s realnošću države Kosovo. Bošnjačka politička scena će stranačkim previranjima unatoč (nastojanje da se oslabi Bakira Izetbegovića) i time ojača „građanski“ legitimitet prema Zapadu, ostati ujedinjena u zajedničkom bošnjačkom cilju: preuzeti potpuno Federaciju BiH i potpuno potisnuti Hrvate kao politički faktor, odnosno konstitutivni narod.

HDZ-BiH doktora akademika Dragana Čovića, sastavljen mahom od klijentelističke mreže starih jugoslavensko – komunističkih kadrova i njihovih potomaka, će kao i uvijek dosad nastojati očuvati ekskluzivitet na zastupanje hrvatskog naroda i koliko je moguće osvojiti neke dionice u federalnoj i državnoj vlasti, kao što to čini od izbora do izbora. Prema načelu: poslije mene i mojih potop. A potop je blizu.

Što se tiče doktora akademika Čovića i prijatelja, problema neće biti: za Vučića i Dodika je učinio toliko da uvijek može na kajmak na Zlatibor ili na pecanje na Vrbas, za Bošnjake je učinio toliko predajući im i izručujući Hrvate kao politički čimbenik u BiH da mu mogu oprostiti sve istrage i koruptivne makinacije, Putin nikada ne ostavlja svoje suradnike nezbrinute i na cjedilu. Kako se priča, mostarski akademik, počasni doktor zagrebačkog sveučilišta i njegovi klijenti imaju više nekretnina i u Austriji nego cijela Kurzova vlada. A i u Zagrebu ga vole na oba brda.

I Hrvati iz BiH, kao hrvatski državljani će se snaći, kao uvijek dosad: Irska i Njemačka su za njih otvorene. Ali što će biti s Hrvatskom kada nakon migrantskog hot-spota uz granicu u Velikoj Kladuši dobije, sljedeći hot-spot u ispražnjenoj Hercegovini, kada se srpsko – ruski kamp za oružanu obuku omladine preseli sa Zlatibora u Trebinje? Hoće li postati djelomično zapadna jugoslavenska krajina, a djelomično zapadni turski pašaluk? E, to je ono pitanje za jesen.

U Europi sljedeću jesen obilježavaju pripreme za europske izbore i rasprave o budućnosti EU-a, dvojba između federalističke naddržave (Merkel – Macron) i zajednice suverenih europskih država (tzv. Nova Europa, Italija…). Federalisti su u defanzivi jer je pozicija njemačke kancelarke Merkel iznimno uzdrmana, a francuski predsjednik Macron je u političkom padu, dok istodobno u pomoć suverenistima najesen stiže strateg Trumpove kampanje Steve Bannon, kako bi već za sljedeće europske izbore pokušao ujediniti novu europsku konzervativnu desnicu. Gdje je tu Hrvatska? Naizgled u shizofreniji.

Jedina smislena vanjskopolitička inicijativa koja se pojavila u posljednjih petnaestak godina, a to je Inicijativa Triju mora, koju je pokrenula predsjednica Grabar- Kitarović, ostaje u Hrvatskoj sve više bez sadržaja, a moguće i bez trećeg ili ako hoćete bez prvog – Jadranskog mora. LNG na Krku, koji je trebao biti glavni energetski motor te inicijative s hrvatske strane, sve je dalji od realizacije i sve je očitije da ga ruski energetski lobiji u Vladi i pri vladi uspješno opstruiraju.

Druge države na trasi Tri mora ozbiljno pripremaju projekte koji bi čvršće povezali nekadašnju srednju Europu. U Hrvatskoj ni „p“ od projekata.

Premijeru Plenkoviću su očito nesimpatični i srednja Europa i Višegradska skupina, i LNG i SAD i Inicijativa triju mora i novi suverenistički konzervativizam, već su mu puno draži i bliži federalistički i neoliberalni europski koncepti osovine Merkel-Macron i energetsko-političko partnerstvo Merkel-Putin. To našeg premijera vodi prema Bruxellesu, njegove koalicijske partnere prema zamamnim bankovnim računima, a Hrvatsku prema Beogradu.

Tako upravljana Hrvatska niti najesen izvjesno neće promijeniti smjer, osim ako se promijeni ekipa za upravljačem. Postoje potencijali koji bi mogli potaknuti promjene: razvoj oko referenduma za promjenu izbornog zakona, crna bilježnica Ivice Todorića i daljnji razvoj u Agrokoru, razvoj istrage za Ovčaru i istrage protiv pukovnika Lukajića za Manjaču, razvoj u Uljaniku… Ali čak i ostane li Hrvatska stajati u mjestu, svijet oko nas neće stati. Samo ćemo u mjestu propadati.

Višnja Starešin/SlobodnaDalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari