Pratite nas

Kolumne

Silvana Oruč Ivoš: Thompson je, očito, po nekima bio na krivoj strani?!

Objavljeno

na

Ne treba braniti nikog, neka pjevaju. Al’ u tom slučaju neka Bajagina publika iz vlastitog džepa izdvoji stotinjak kuna, a ne da se proračunskim novcem, nečijom samostalnom odlukom, plaća pjevača koji je pjevajući agresoru izravno radio protiv Hrvatske. No, sad mu ne smeta da od građana Hrvatske siše novac.

Još otkako je europejac Ivan Jakovčić (koji je u medijima godinama bio nazivan gubernatorom Istre te ga se optuživalo da je sudjelovao u kriminalnim radnjama) nedavno u medijima sasuo bijes na Thompsona i govorom mržnje mu poručio:

Nisi pjevao u Areni, a bogami niti ne ćeš pjevati!“, mnogi su ostali začuđeni činjenicom koliko  je još u Hrvatskoj prisutan taj mentalni komunizam.

Jakovčić ga je tako razvidno demonstrirao i postao živi dokaz da u otklanjanju tog opasnog mentalnog jednoumlja ne pomažu ni Bruxelles niti Strasbourg. Neki neupućeni su pomislili da je europejac Jakovčić vlasnik pulske Arene, Pule i cijele Istre pa ima neko nadnaravno pravo odlučiti tko će gdje i hoće li uopće nastupati, no to nije tako.

Zanimljivo, nakon tog poprilično neciviliziranog istupa nisu se javili dežurni medijski kritičari niti se itko sablažnjavao nad tim natražnjačkim Jakovčićevim verbalnim prijetnjama i zabranama u 21. stoljeću.

U drugom slučaju kada su u Karlovcu određene braniteljske udruge izrazile nezadovoljstvo da u njihovom gradu pjeva srpska estradna zvijezda Momčilo Bajagić Bajaga – čovjek koji je redovito (i to prema vlastitom priznanju) sokolio velikosrpskog agresora u okupiranom i etnički očišćenom Kninu i k tome snimio uradak u kojem nakon pada Vukovara odaje priznanje srpskim veteranima – odmah su se na zdanje noge digli raznorazni dežurni zastupnici svih mogućih prava srpskih agresora u Hrvatskoj te su sasuli paljbu o tome kako su Hrvati netolerantni.

Među njima je bilo onih koji su se doslovno sablažnjavali nad time da se jednom Bajagi brani pjevanje. Njima odmah mogu reći da nikome ne bi trebalo braniti pjevati. No, neka pjevaju o svom trošku. Ako Bajaga ima publiku u Hrvatskoj neka dođe i pjeva. Njegov menadžer tvrdi da Bajaga više koncerata godišnje održi u Hrvatskoj nego u Srbiji pa onda nema potrebe da mu te koncerte financiraju gradovi iz svog proračuna. A to je novac svih nas.

Što se mene tiče Bajaga može po komercijalnoj osnovi iznajmiti bilo koju Arenu i održati koncert. Tko god hoće, neka dođe i neka ga sluša. Neka Bajagina publika vlastitog džepa izdvoji stotinjak kuna, a ne da se proračunskim novcem, nečijom samostalnom odlukom, plaća pjevača koji je pjevajući agresoru izravno radio protiv Hrvatske. Ali sad mu ne smeta da od građana te Hrvatske siše novac.

Takva bi pravila trebala vrijediti za sve „umjetnike“ koji su u Domovinskom ratu služili agresoru. I da se razumijemo, nema ni jedne države na svijetu koja bi dopustila da takvi „umjetnici“ nastupaju tako da ih se financira proračunima lokalnih uprava. Dakle, ako postoji publika koja bi ih slušala, neka oni samostalno organiziraju koncerte, plate troškove najma dvorana ili stadiona, plate porez državi i nek’ pjevaju do mile volje. A ne da dolaze na gotovo i još se izruguju činjenicom kako su tijekom agresije na Hrvatsku snimali četničke pjesme  ili odjeveni u četničke uniforme pjevali četnicima.

Kako bi bilo razvidnije, neka gradonačelnici koji ugošćuju pjevače koji su podupirući četnike podupirali njihovu agresiju na Hrvatsku i sve zlo koje je iz toga proizašlo, javno iznesu cifre kojima su ih platili. Vjerujem da i u Varaždinu ima onih koje zanima koliko je njihovih kuna dobio Bajaga za nastup.

Čehok mu je nastup platio proračunskim novcem, a sumnjam da je to učinio i Mile Martić nakon koncerta u Kninu 1993. Teško da je Bajagin menadžer pregovarao s vođama paratvorevine  tzv. SAO Krajine o cifri koju taj „veliki umjetnik“ zaslužuje za nastup u etnički očišćenom Kninu.

Godine 1993. Bajaga je četnicima pjevao iz srca, al’ „bogatim“ se Hrvatima 2018. izbija novac iz džepova.

To Bajagino pjevanje četnicima iz srca bilo je i te kako zapaženo pa ne čudi što ga se i dan danas sjeća aktualni predsjednik Saveza Srba iz regije stanoviti Miodrag Linta koji kaže: “Bajaga treba biti ponosan što je 1993. pjevao u Kninu za svoj narod, a ne da sve to sada negira, da bi se dodvorio hrvatskoj javnosti i da bi mogao nastupati u današnjoj Hrvatskoj, gdje se otvoreno rehabilitira zlikovačka ustaška ideologija i ustaški pozdrav ‘Za dom spremni’.”

Taj Linta, kao i domaći europejac Jakovčić, aludira na Thomsonovu  pjesmu Čavoglave koja počinje tim uzvikom, koji u kontekstu pjesme nema nikakve veze s ustaštvom i koji je u vrijeme srbijanske agresije bio na zastavama HOS-a pod kojima se branila Hrvatska te je takav i u Račanovo vrijeme – a gle čuda i u vrijeme kad mu  je upravo europejac Jakovčić bio koalicijski partner – i registriran.

Danas Jakovčiću Thompson u Istri smeta, no mnogi srpski umjetnici koji su otvoreno pjevali četnicima i nosili četničke uniforme nisu problem.

Thompson je, očito, po nekima bio na krivoj strani?!

Silvana Oruč Ivoš/Hrvatsko Slovo

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nino Raspudić: Kakva država takva i masonerija

Objavljeno

na

Objavio

Ta moćna, tajnovita, čvrsta organizacija, kako poučavaju brojni papinski dokumenti, veliki je neprijatelj kršćanstva, a svaki veliki neprijatelj je ako ništa drugo, respektabilan.

Pa dobro, zar se i po pitanju tzv. “slobodnog zidarstva” moramo brukati pred svijetom?

U zrelim demokratskim društvima to su polutajna udruženja, u kojima vlada zavjet šutnje i gdje jedan mason ne izdaje drugoga. Po onome što se zna, imaju ozbiljne provjere potencijalnih kandidata, puno ozbiljnije nego primjerice Hrvatska za glavnog državnog odvjetnik.

Vrlo su restriktivni, ne primaju žene, ovisnike o opijatima, sirotinju, one koji imaju problema sa zakonom, blebetala, neuravnotežene bilo koje vrste. Ta moćna, tajnovita, čvrsta organizacija, kako poučavaju brojni papinski dokumenti, veliki je neprijatelj kršćanstva, a svaki veliki neprijatelj je ako ništa drugo, respektabilan.

Kod nas wannabe masoni bez pravog certifikata prave interni časopis u kojem se naslikavaju kao za magazin sajma vjenčanica, a onda brat mason, urednik tog izdanja, preko noći s lijevog ode na pseudodesni portal u vlasništvu HNS-ovke, piše Nino Raspudić / Večernji list

Tu je ekipa iz lijevo-liberalnog medijskog miljea očito zaključila kako je odličan poslovni potez proizvodnja medijskog šunda za intelektualno potkapacitirane desničare, a usput nije loše pomalo reketariti Velikog meštra lože sumnjive akreditacije. Kod nas se i “slobodni zidari” ponašaju kao bespravni graditelji, osnuj ložu pa će se kad-tad “legalizirati”, tj. priznati.

Ucijenjeni meštar Gabrić potom obleti pet televizija u jednom danu poput Macana u jeku izborne kampanje i na svima priča o tajnom bratstvu o kojem se inače ne govori, osim na televiziji. Potom tjednik koji je oličenje dojavljivačkog novinarstva “otkriva” da je među upregačenom braćom i glavni državni odvjetnik Dražen Jelenić.

Ovaj to na koncu priznaje, jer nema druge, pa leti s funkcije na koju, da je bilo ozbiljne provjere, nikada ne bi ni došao. Ispada kako je kompromitirajuće za državnog odvjetnika RH to što je mason, a ne obrnuto, tj. da bi za svakog masona koji drži do sebe bilo kompromitirajuće biti državni odvjetnik RH nakon svega što su radili i što nisu radili.

Njegov prethodnik, Mladen Bajić dokumentirano je (depeše američke ambasade u Zagrebu objavljene na Wikileaksu 2011.), s ravnateljem USKOK-a Dinkom Cvitanom podnosio raporte veleposlanstvu strane zemlje o istragama koje vodi i pokazivao povjerljive dokumente – i nikom ništa.

U SAD-u bi netko njegovog ranga da učini isti stvar završio na dugogodišnjoj robiji, u neka druga vremena i na električnoj stolici. U Hrvatskoj su se nakon svega, Bajić i Cvitan samo zarotirali, a Dražen Jelenić postao Cvitanov zamjenik. A sada znamo da je, kratko prije preuzimanja funkcije od Cvitana, Jelenić, valjda za svaki slučaj, stavio pregaču i prekrivene glave, s užetom oko vrata dao paralelnu prisegu u masonskoj loži.

Kakvi su im kriteriji prijema u to “ugledno društvo”, kad im član, štoviše i urednik časopisa Loža (što će im uopće časopis!) postane lik koji se potom odmetne i ucjenjuje braću masone objavljivanjem fotografija na desnom portalu kojeg posjeduju i uređuju ljevičari? O čemu je riječ? Čini se, prije svega, o provincijalnom snobizmu. Tko će im nakon ovoga dati “svjetlo”, čemu su se nadali iz Francuske? To je kao da očekuješ kako ćeš dobiti franšizu za McDonald’s zato što prodaješ bajati burek ispred tarabe na kojoj si žutim flomasterom napisao “Mekdonalds”. Jad i čemer.

Kad je u Italiji 1981. provaljena masonska loža P2, otkrivena je paralelna struktura moći koju su činili ljudi iz vrha politike, vojske, tajnih službi, industrije, medija, kompletna država unutar države, u tajnosti, bez ikakve mogućnosti kontrole od strane građana. Ovdje izgleda to nije slučaj.

Svojom internom svađom članovi samoprovaljene lože zabavljaju javnost poput kakvog prljavog estradnog razvoda. Još samo fali, a to bi mogao biti hrvatski unikum, reality show “Loža” u kojoj bi ih iz dana u dan snimalo kako se kostimiraju, vrše obrede, izgrađuju se prema Velikom Arhitektu Svih Svjetova, ili “Supermason show” u kojem bi pokazivali slobodnozidarske talente. Zašto ne i “Postani mason”, kviz s pitanjima o sva 33 stupnja, na kojem kandidat koji odgovori na sva dobiva milijun i titulu Velikog Meštra. Audicije za prijem u masonsku ložu bi se organizirale pred kamerama, majke bi prijavljivale sinove, djevojka dečka.

Razočaran sam što se naše feministice ne oglašavaju zbog falocentrične činjenice da masonerija prima samo muškarce. No danas treba utvrditi je li to muškarac spolno (mora li imati odgovarajuće kromosome i organe) ili rodno?

Ako podržavaju znanost i prosvijećenost za razliku od katoličke zatucanosti, zašto ne bi priznali da se osoba koje je možda rođena kao žena može jednog dana početi rodno osjećati kao muškarac pa se odmah prijaviti za “Večeru za 5 u Loži” ili “Našu malu ložu”? Jesu li tipovi koji su plaćali veliku upisninu i članarinu znali da klub još nije priznat? Kao neke visoke škole, poput one koja je dala stipendiju Bernardiću?

Hoće li se uskoro proces učlanjivanja u masonsku ložu i napredovanje do 33 stupnja moći brže i jeftinije obaviti u susjednoj BiH? Odeš u Posušje i sredi ti čovjek za pola sata papire za Velikog meštra? Ili položiš 33 stupanj u Doboju pa nostrificiraš titulu?

Sav jad našeg državnog odvjetništva sažet je u Jelenićevoj izjavi kako mu je “imponiralo da je netko prepoznao moju stručnost, moj rad i profesionalno zalaganje”. To mu valjda dođe kao stručni ispit ili nagrada za životno djelo da se u kecelji s pozlaćenim štapom u ruci muva po kičastom pseudostaroegipatskom interijeru koji izgleda poput mramorom i mesingom nakićenog kafića iz 80-ih prošlog stoljeća u gluhoj provinciji. Što bi rekla Greta Thunberg: Kako se usuđujete!?

Nino Raspudić / Večernji list

Fra Mario Knezović: Masoni zašto ste tajni ako ste transparentni?

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

DUJMOVIĆ: Kad god ljevica dođe na vlast, tresu se sami temelji nacionalne države!

Objavljeno

na

Objavio

E sad ćete vidjeti kako mlada hrvatska ljevica doživljava državu, naciju, nacionalne interese, tradiciju, Crkvu, hrvatsku povijest i hrvatsku budućnost! Sad ćete vidjeti svu katastrofalnost Škorinih teza da su Milanović i Kolinda isti i svakim danom ćete se sjetiti da je taj čovjek sugerirao svojim glasačima de facto da ne glasuju ni za koga otvarajući tako put Milanoviću da nam se ovako izruguje s himnom! S državom! Za početak, samo s himnom, piše Tihomir Dujmović u kolumni za Direktno.hr

A od početka je bilo jasno da je Kolinda jezivo griješila, ali da joj Milanović nije do koljena! Naime, sve ovo što smo vidjeli na inauguraciji zapravo je bio tek folklor, najava onoga što nam slijedi, ovo je zapravo bio tek ,”protokol”, forma bez punine pravog sadržaja. Ali, najava onoga što nam slijedi je tu! Sve nam je poručeno, sve je naznačeno, nema puno dilema. Dileme dakle nema, na scenu stiže Hrvatska stasala ispred Kavkaza i Zvečke 80-tih! Dakle, nacionalni minimalizam kako u folkloru, tako sutra i u sadržaju. To je mentalitet likova koje nam prezentira Mirković u “Crno-bijelom svijetu” i takvog ćete sad predsjednika gledati pet godina!

Inauguracija Zorana Milanovića je bila manje svečana negoli podjela diploma na Prehrambeno-biološkom fakultetu, a iživljavanje Josipe Lisac na hrvatskoj himni nećemo nikad zaboraviti. Pjevala je himnu doista kao da drži govor dok joj stomatolog uzima mjeru za protezu! Uzmite kod ortodonta otisak svih zuba i pokušajte pjevati: dobit ćete izvedbu himne u verziji Josipe Lisac! Čudi me da je nisu u Rijeku pozvali da se na otvaranju one manifestacije skladno uklopi! Žurim reći da umjetnica nije ništa kriva, požurila se s koncerta u Beogradu na inauguraciju, problem je u onome tko je dopustio da se uz niz drugih državnih insignija nečasno postupa i s hrvatskom himnom. Probajte na američkoj inauguraciji ovako eksperimentirati s američkom himnom! Ni na Super bowlu! Probajte od “Marseljeze” na inauguraciji francuskog predsjednika raditi jazz eksperiment!

Ali, kad hrvatskoj ljevici predate u ruke nacionalne insignije onda imate tulum ispred Zvečke sredinom 80-tih! Sve su kadra preorati: himnu, lentu, odore Počasne bojne, poziv veleposlanicima, obesmisliti kompletan događaj. Jer ništa im nije sveto. Bez osjećaja, bez poštovanja, bez uopće razumijevanja što je to nacionalna država, što su to državne insignije, koliko je krvi proliveno da bi uopće došli u situaciji da biramo samostalno vlastitog predsjednika. Ništa oni to ne razumiju. Jer je nisu sanjali, jer je nisu htjeli, jer ih te relacije uopće ne zanimaju… I kad takvim likovima date u ruke funkciju predsjednika države, dobijete tulum s Ekatarinom Velikom čiji stih je ni manje ni više negoli na inauguraciji citirao Zoran Milanović! Zašto nije uzeo nešto od Riblje Čorbe? Možete zamisliti predsjednika Italije da citira istarske Gustafe, mađarskog predsjednika da citira nekog rumunjskog rockera, njemačkog da parafrazira francuskog glazbenika? Nezamislivo!

Jer, to nisu slučajne države! U cijeloj inauguraciji koja je scenografski djelovala kao skromne provincijske karmine, nije bilo jednog jedinog osmijeha! Za cijelo vrijeme inauguracije! I da stvar bude skroz interesantna, i dok su mu čestitali, svi su izgledali kao da mu daju sućut! Nitko, ali nitko nije podario jednog jedinog osmijeha. Zašto? Zato što je sve skupa bilo neprispodobivo jednom takvom događaju. I svi su bili ukočeni uključujući Milanovića! Zbog hrvatske ljevice bi u ustav trebalo staviti fusnotu, “inauguracija ne smije izgledati kao sprovod”! Emocije je jedino pokazivala Milanovićeva majka koja je plakala što je posve razumljivo (iako je taj plač u toj tišini i šutnji djelovao kao horor!) i emocija se pokazala kad je Milanović zagrlio, ako sam dobro shvatio, kćerku svog nedavno preminulog brata. Sve drugo je bio party za robote! U kojem se niti jedan od njegovih sinova nije podignuo sa stolca dok ih je pozdravljala aktualna hrvatska predsjednica što je nepristojnost prvog reda! Ali, zašto bi djeca pozdravila predsjednicu kad ih je otac naučio da joj se ne treba niti čestitati kad pobijedi?

‘Slučajna’ himna

Vratimo se himni i nezaboravnoj Josipi Lisac! Kada dopustiš ili možda baš i zatražiš da se ovako izvede hrvatska himna onda si zapravo potvrdio da je ovo za tebe slučajna država! Jer samo se u slučajnoj državi može ovako postupati s himnom. Ali i more drugih stvari koje su mijenjane onako kako to ljevičari često rade: ili promjena samo da bi bila promjena ili redovito promjena kao obavezni minimalizam nacionalnih relacija. Čak i na inauguraciji hrvatskog predsjednika! Uzmimo u obzir samo ovo dešperatno ukidanje povijesnih vojnih odora koje je Milanović izbacio u prvim satima svog mandata. Kome smeta ta Tuđmanova iskrena potreba da se hrvatska povijest afirmira na jedan tako simboličan način? I da ostane trajni podsjetnik pa ako hoćete i simbolična zahvala svima koji su kroz povijest štitili i branili, borili se za ovu naciju? Zašto se ne samo Britanija negoli i Grčka i mnoge druge zemlje ponose s time, a Milanović i njegova Hrvatska se toga srami?

Deset godina prije toga jedan drugi lijevi predsjednik, Ivo Josipović, izbacio je predsjedničku lentu premda postoji zakonska norma, dakle i obveza o korištenju lente. Ali, antifašisti mogu sve, pa i ignorirati zakonske norme! Na upite medija ne krši li zakon time što ne nosi predsjednički lentu, Josipović je rekao da se nošenje te lente “izobičajilo” jer da je nije ni Mesić koristio. Izobičajilo?! I zanimljivo kako Ustavni sud nije sve ove godine imao potrebe nešto reći na tu temu. A sto bi se zamjerali pravovjernom antifašistu koji hvata po Hrvatskoj ustaške zmije i tvrdi da su zaklani fratri na Širokom Brijegu bili u ratu legitimni vojni cilj? Dakako da je sada bez jedne riječi i Milanović prihvatio to izobičajenje! Ali nije samo na tome stao.

Pogledajte samo ono samosvojno polaganje zakletve. Opet ljevičarski hir: samo da je drugačije od “njih”! Čitanje zakletve bez ponavljanja riječi za predsjednikom Ustavnog suda je Milanovićevo nasilje nad praksom koju zbog elementarnog poštovanja prema samoj funkciji predsjednika, prema ako hoćete Ustavnom sudu, do sada još nitko nije ignorirao, što je zbunilo Šeparovića, a onda još i ona diverzija s nepodizanjem ruke dok daje prisegu! Tako da je prisega polagana kao da se učlanjuje u izviđače! Ali, samo da bude drugačije, prvi je član Ustava mlade hrvatske ljevice! Da bi baš sve bilo drugačije, iz inauguracije su kao gosti izbačeni i strani i domaći veleposlanici, što je mimo pameti, jer predsjednik po svojim vanjskopolitičkim ovlastima i obvezama i da hoće ne može ignorirati taj svijet.

Dejan Jović eksplodirao je od sreće

Ne pozvati ih na jednu ovakvu manifestaciju u prvom je redu nekulturno i politički nepismeno. Ne pozvati pak crkvene velikodostojnike na jednu ovako svečanu manifestaciju i to u narodu koji se 90-postotno deklarira kao katolički, više je od nepristojnosti. Ali, to je taj potres o kojem godinama govorim: kad god ljevica dođe na vlast, tresu se sami temelji nacionalne države! Zašto? Zato što se ovako prema državi, insignijama, tradiciji i običajima ponašate kad ne osjećate, kad ste operirani od nacionalnih osjećaja, kad su vam sve te relacije posve irelevantne. Kad je za vas ovo: slučajna država! Onda vam i inauguracija izgleda ovako drveno, neemocionalno, sterilno, usukano, formalno, trivijalno kao da ste formirali gradsku vlast u (da citiram sada već aktualnog Predsjednika): Gornjoj Špičkovini! Inauguracija kao loš tulum! Doista, party za robote! A tko je doslovno iste sekunde kad je to vidio eksplodirao od sreće što nisu pozvani crkveni velikodostojnici? Nitko drugi nego Dejan Jović, bivši moćni savjetnik Ive Josipovića! Nekadašnji dragulj s liste najpouzdanijih Šuvarovih jugoslavena! Jedva je dočekao! Kakav ushit. I zapravo kakav neskriveni prijezir! … Cijela kolumna ovdje

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari