Pratite nas

Kolumne

Silvana Oruč Ivoš: Thompson je, očito, po nekima bio na krivoj strani?!

Objavljeno

na

Ne treba braniti nikog, neka pjevaju. Al’ u tom slučaju neka Bajagina publika iz vlastitog džepa izdvoji stotinjak kuna, a ne da se proračunskim novcem, nečijom samostalnom odlukom, plaća pjevača koji je pjevajući agresoru izravno radio protiv Hrvatske. No, sad mu ne smeta da od građana Hrvatske siše novac.

Još otkako je europejac Ivan Jakovčić (koji je u medijima godinama bio nazivan gubernatorom Istre te ga se optuživalo da je sudjelovao u kriminalnim radnjama) nedavno u medijima sasuo bijes na Thompsona i govorom mržnje mu poručio:

Nisi pjevao u Areni, a bogami niti ne ćeš pjevati!“, mnogi su ostali začuđeni činjenicom koliko  je još u Hrvatskoj prisutan taj mentalni komunizam.

Jakovčić ga je tako razvidno demonstrirao i postao živi dokaz da u otklanjanju tog opasnog mentalnog jednoumlja ne pomažu ni Bruxelles niti Strasbourg. Neki neupućeni su pomislili da je europejac Jakovčić vlasnik pulske Arene, Pule i cijele Istre pa ima neko nadnaravno pravo odlučiti tko će gdje i hoće li uopće nastupati, no to nije tako.

Zanimljivo, nakon tog poprilično neciviliziranog istupa nisu se javili dežurni medijski kritičari niti se itko sablažnjavao nad tim natražnjačkim Jakovčićevim verbalnim prijetnjama i zabranama u 21. stoljeću.

U drugom slučaju kada su u Karlovcu određene braniteljske udruge izrazile nezadovoljstvo da u njihovom gradu pjeva srpska estradna zvijezda Momčilo Bajagić Bajaga – čovjek koji je redovito (i to prema vlastitom priznanju) sokolio velikosrpskog agresora u okupiranom i etnički očišćenom Kninu i k tome snimio uradak u kojem nakon pada Vukovara odaje priznanje srpskim veteranima – odmah su se na zdanje noge digli raznorazni dežurni zastupnici svih mogućih prava srpskih agresora u Hrvatskoj te su sasuli paljbu o tome kako su Hrvati netolerantni.

Među njima je bilo onih koji su se doslovno sablažnjavali nad time da se jednom Bajagi brani pjevanje. Njima odmah mogu reći da nikome ne bi trebalo braniti pjevati. No, neka pjevaju o svom trošku. Ako Bajaga ima publiku u Hrvatskoj neka dođe i pjeva. Njegov menadžer tvrdi da Bajaga više koncerata godišnje održi u Hrvatskoj nego u Srbiji pa onda nema potrebe da mu te koncerte financiraju gradovi iz svog proračuna. A to je novac svih nas.

Što se mene tiče Bajaga može po komercijalnoj osnovi iznajmiti bilo koju Arenu i održati koncert. Tko god hoće, neka dođe i neka ga sluša. Neka Bajagina publika vlastitog džepa izdvoji stotinjak kuna, a ne da se proračunskim novcem, nečijom samostalnom odlukom, plaća pjevača koji je pjevajući agresoru izravno radio protiv Hrvatske. Ali sad mu ne smeta da od građana te Hrvatske siše novac.

Takva bi pravila trebala vrijediti za sve „umjetnike“ koji su u Domovinskom ratu služili agresoru. I da se razumijemo, nema ni jedne države na svijetu koja bi dopustila da takvi „umjetnici“ nastupaju tako da ih se financira proračunima lokalnih uprava. Dakle, ako postoji publika koja bi ih slušala, neka oni samostalno organiziraju koncerte, plate troškove najma dvorana ili stadiona, plate porez državi i nek’ pjevaju do mile volje. A ne da dolaze na gotovo i još se izruguju činjenicom kako su tijekom agresije na Hrvatsku snimali četničke pjesme  ili odjeveni u četničke uniforme pjevali četnicima.

Kako bi bilo razvidnije, neka gradonačelnici koji ugošćuju pjevače koji su podupirući četnike podupirali njihovu agresiju na Hrvatsku i sve zlo koje je iz toga proizašlo, javno iznesu cifre kojima su ih platili. Vjerujem da i u Varaždinu ima onih koje zanima koliko je njihovih kuna dobio Bajaga za nastup.

Čehok mu je nastup platio proračunskim novcem, a sumnjam da je to učinio i Mile Martić nakon koncerta u Kninu 1993. Teško da je Bajagin menadžer pregovarao s vođama paratvorevine  tzv. SAO Krajine o cifri koju taj „veliki umjetnik“ zaslužuje za nastup u etnički očišćenom Kninu.

Godine 1993. Bajaga je četnicima pjevao iz srca, al’ „bogatim“ se Hrvatima 2018. izbija novac iz džepova.

To Bajagino pjevanje četnicima iz srca bilo je i te kako zapaženo pa ne čudi što ga se i dan danas sjeća aktualni predsjednik Saveza Srba iz regije stanoviti Miodrag Linta koji kaže: “Bajaga treba biti ponosan što je 1993. pjevao u Kninu za svoj narod, a ne da sve to sada negira, da bi se dodvorio hrvatskoj javnosti i da bi mogao nastupati u današnjoj Hrvatskoj, gdje se otvoreno rehabilitira zlikovačka ustaška ideologija i ustaški pozdrav ‘Za dom spremni’.”

Taj Linta, kao i domaći europejac Jakovčić, aludira na Thomsonovu  pjesmu Čavoglave koja počinje tim uzvikom, koji u kontekstu pjesme nema nikakve veze s ustaštvom i koji je u vrijeme srbijanske agresije bio na zastavama HOS-a pod kojima se branila Hrvatska te je takav i u Račanovo vrijeme – a gle čuda i u vrijeme kad mu  je upravo europejac Jakovčić bio koalicijski partner – i registriran.

Danas Jakovčiću Thompson u Istri smeta, no mnogi srpski umjetnici koji su otvoreno pjevali četnicima i nosili četničke uniforme nisu problem.

Thompson je, očito, po nekima bio na krivoj strani?!

Silvana Oruč Ivoš/Hrvatsko Slovo

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Fra Mario Knezović: Meritokracija ili vladari s malim IQ, a velikim egom

Objavljeno

na

Objavio

Čujem često kako je lako kritizirati, a teško dati rješenje problema. Kroz ovaj tekst ponuđeno je rješenje problema, sustava vladavine, društvenoga poretka, korumpiranih vođa, nemoralnih postupanja i krivo nasađenih ljudi.

Moj sinko, kaže djed unuku, ako sjekiru ili motiku na krivo nasadiš, nema rađe s njom. Izričaj „na krivo nasađen“ često čujemo. Usto svakodnevno čujemo kako nam je loše stanje, kako nas vode nesposobni ljudi, kako se do položaja dolazi preko „veze“, nepotizma ili nečijih preporuka koje „koštaju“.

Zašto je tomu tako? Zato što je nama nepoznat pojam meritokracija i njegova primjena. Meritokracija izvorno vuče korijen iz latinskoga jezika „meritum“, što bi na hrvatskome značilo zasluga – vrijednost.

Drugi dio riječi korijenski je iz grčkoga „kratein“, što znači vladati. Kada spojimo značenje, lako je zaključiti kako je meritokracija oblik vlasti u kojemu se administrativni i javni poslovi, odnosno svaka uloga koja zahtijeva društvenu odgovornost, dodjeljuje na temelju zasluga, a ne na temelju pripadnosti nekomu lobiju, obitelji (nepotizam i klijentelizam u najširemu smislu) ili ekonomskoj kasti (oligarhiji).

Meritokracija je između ostaloga protivnost ideji egalitarizma gdje se pojedincima bez obzira na kvalifikaciju, kvalitetu izvedbe, rad ili druge prednosti pripisuje jednak utjecaj i jednak pristup. Samo shvaćanje pojma odgovara na upit zašto nam je loše i zašto nas vode ljudi koji su na krivome mjestu, pa onda i „na krivo nasađeni“.

U knjizi „Zabranjeno kukanje“ Salvo Noe ističe kako je u svijetu na stvari kriza vrjednota i stručnosti i dokle god ne stavimo meritokraciju i zdrave vrjednote na prvo mjesto, kriza neće prestati. Suočeni smo s neprestanim povicima za promjenama, reformama, novim početcima, okretanjima novih stranica itd. No, pitati se je li moguće očekivati te promjene bez korjenitih zahvata u sustav vladanja, mentalitete namještanja položaja po načelu „kumova“?

Svaki preporod počinje od ljudi. Preporod mogu potaknuti osobe koje su u pravome trenutku na pravome mjestu. Preporod počinje od stručnosti. Primjerice, što bi bio da je ključne kaznene udarce u Rusiji umjesto Ivana Rakitića izvodio npr. Ivan Perišić ili Josip Pivarić? Vjerojatno je da Hrvatska ne bi postala viceprvak svijeta. To se u športu jasno vidi. No, na drugim područjima nesposobni i oni bez stručnosti uzeli su loptu i uporno prebacuju gol i ne postižu rezultate, ali im nitko ništa ne može, čak ne trpe ni prigovor zbog upornih promašaja.

Za takve je publika kriva što promašuju, gdje bi oni nešto bili krivi jer su si umislili da su „bogomdani“. Takvi onda, razumije se, nemaju ni odgovornosti za svoje postupke. To je zato što osobe koje nisu kvalificirane za neki posao nemaju ni mogućnost odgovornosti. Kako ćeš odgovarati za nešto o čemu pojma nemaš?
Takvima se „fućka“ što griješe, što nisu učinkoviti, što čine štetu, što ubijaju nadu.

Očito je taj stil vladanja javnim dobrima i obnašanjem javnih službi natjeralo britanskoga sociologa Michaela Younga da načini pojam „meritokracija“ o kojemu piše u svome djelu „Uspon meritokracije“ (The Rise of the Meritocracy, 1958.). On je na vrlo zanimljiv način obrazložio teoriju meritokracije formulom IQ + uloženi napor = vrijednost. Kako bismo pomogli onima, barem većini, koji vladaju, spomenimo da je IQ mjera za kvocijent inteligencije. Dakle, stvar je jasna. Na prvome mjestu inteligencija i znanje (kvalificiranost), na drugome mjestu vrjednote/moral će polučiti rezultate ili vrijednost.

Što mi imamo? Imamo mahom na položajima ljude s vrlo niskim IQ, a s vrlo visokim egom. Imamo u većini slučajeva u vodstvu one koji imaju vrlo malo ili nimalo vrjednota i morala, a jako mnogo korupcije i nemorala. S osjećajem jada u sebi čitamo imena nekih osoba koje se potpisuju nekim titulama stečenim u „večernjim“ školama. Neki čak toliko daleko idu pa se drznu potpisati da su i doktori znanosti.

U Bosni i Hercegovini je čest slučaj da osoba najprije dobije položaj, a tek potom traži za nju kvalifikaciju kupnjom diploma. Mogao bih poimence napisati na desetine takvih slučajeva. Ima li toga igdje? Najprije položaj, pa onda ispunjavanje uvjeta. Zamislimo da na kirurgiji zaposle osobu koja nije svršila medicinu, ali nema veze, kasnije će ta osoba pribaviti diplomu, a za početak neka vrši operativne zahvate. Sve su okrenuli naglavačke i zato se neće narod naći na nogama zadugo.

O tome sindromu, budimo pošteni, može se u manjoj mjeri govoriti i u crkvenim redovima. Nije slučajno Isus u svoje vrijeme govorio kako na Mojsijevu stolicu zasjedoše pismoznanci i farizeji (Usp. Mt 23,1). No, nisu za to krivi samo oni. Za to su krivi i oni koji prihvaćaju taj stil upravljanja u državi, društvu, Crkvi itd.

Veliki Platon u svome djelu „Država“ postavio je temelje teorije o vladavini meritokracije tezom da za državu nema lijeka sve dok se politička vlast i filozofija ne spoje, dok filozofi ne budu kraljevi, a kraljevi i vladari filozofi. Mi smo daleko od toga. U nas je jedina“filozofija“ koristoljublje, a kraljevi su oni koji su korupcijom i zloporabom položaja došli do novca i moći.

Gdje smo mi u toj priči? Hoćemo li samo ustvrditi ove činjenice i zabiti glavu poput nojeva u pijesak? Talijanski sudac i državni odvjetnik Giobanni Falcone daje savjet: „To što su stvari takve kakve jesu ne znači da takve trebaju biti. Samo je, da bi se zasukali rukavi i stvari počele mijenjati, potrebno platiti cijenu; stoga velika većina radije jadikuje nego da djeluje.“A dok ne bude drukčije, na pozornici naše svakidašnjice će i dalje trubiti unosna pjesma: „Imam kuma kojeg nitko nema.“

PIŠE: Fra Mario Knezović/Misija/SD

 

Fra Mario Knezović: Motivacijski govor, koji to nije, Zorana Milanovića je bio otužan…

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Damir Pešorda: Od čega Čičak strahuje?

Objavljeno

na

Objavio

U intervjuu Večernjem listu Ivan Zvonimir Čičak kaže da se boji ”povratka totalitarizma u novom obliku”. Misli da je glavni problem tranzicije iz jednopartijskih sustava u demokratska društva bila činjenica ”da u tadašnjim komunističkim državama nije bilo izgrađenog civilnog društva na koje bi se mogla nasloniti ‘nova’ vlast, jer je sve bilo zatrto.”

Drži također da je problem i to što su vlast u Hrvatskoj preuzeli bivši komunisti predvođeni Tuđmanom. Koliko me sjećanje služi, pred prve višestranačke izbore Čičak je sa svojim dijelom Hrvatske seljačke stranke bio u koaliciji s Tuđmanom. Dakle, tada mu nije smetala Tuđmanova komunistička prošlost. Naravno, zbog Čičkove prevrtljivosti to koaliranje s HDZ-om bilo je kratko i bez ikakva korisna ploda.

Sada su to ionako efemerne činjenice iz bliske povijesti, međutim važno je spomenuti da su upravo bivši komunisti, osobito njihovi propagandisti u sferi kulture i medija odigrali ključnu ulogu u izgradnji takozvanog civilnog društva, dakako uz izdašnu financijsku pomoć izvana. Puhovski, Pusić, Tripalo, Prodanović… sve su to istodobno provjereni ”drugovi” i korifeji civilnog društva u Hrvatskoj.

Uz zdušnu pomoć ponekog bivšeg disidenta kao što je bio Čičak. Provjereni ”drugovi” se svoje komunističke prošlosti nikada nisu odrekli, dok je Tuđman s druge strane svoje mladalačke zablude osvijestio, evoluirao u hrvatskog državotvorca i na koncu se suprotstavio komunizmu onda kada je on bio najjači riskirajući pri tome ne samo položaj i karijeru, nego i golu egzistenciju. Istina bio je okružen i tipovima poput Manolića i Mesića, ali ih je znao i odstraniti iz HDZ-a kada je za to došlo vrijeme. S druge strane Čičak se Mesiću, opet ako me sjećanje ne vara, približio kada je ovaj otpao od HDZ-a i svjedočio u Haagu. Okrenuo se protiv njega tek kada ga Mesić nije htio imenovati za savjetnika ili veleposlanika u Srbiji.

No, od tih zgoda i zgodica važnije je prokomentirati Čičkovu slutnju o totalitarizmu koji je, pribojava se Čičak, pred nama. Tu bih se mogao složiti s Čičkom, ako se stvari ovako nastave razvijati, doista bismo mogli zaglaviti u totalitarizmu. Još gorem i još tvrđem od totalitarizama dvadesetog stoljeća jer su današnjim upravljačima na raspolaganju neusporedivo moćniji alati nego nekadašnjim.

Na žalost, i tu je Čičak bio na strani onih koji grade novi totalitarizam, dok je Tuđman, unatoč stanovitoj generalskoj krutosti, bio na strani koja taj novonastajući totalitarizam razgrađuje. Jer jačanje nacionalnih država za sada jest jedina brana sve agresivnijem globalizmu, ideologiji koja svijetu prijeti novim totalitarizmom.

Elementi za slagalicu totalitarističke strave već su tu, treba ih samo složiti i učvrstiti. Zasnivaju se na herostratskom rušenju svih tabua i potpunoj reviziji morala, pa čak i prirodnih datosti utoliko ukoliko one ne konveniraju s ludorijama nove ideologije koja se kiti atributom znanstvenosti, a sve se to nastoji cementirati terorom političke ispravnosti.

U tom kontekstu nacionalna zakonodavstva često predstavljaju prepreku širenju tih novih ”sloboda” i aberacija, a nacionalne granice kakvu-takvu prepreku planiranom miješanju stanovništva koje za cilj ima razaranje afektivnog zajedništva nacionalnih i drugih zajednica te potpunu atomizaciju društva. Izolirani pojedinci bez moralnog kompasa lak su plijen i pogodan materijal za oblikovanje i preoblikovanje po volji ili hiru upravljača.

Ovih će dana biti dvadeseta godišnjica smrti Franje Tuđmana. Gledano iz ove perspektive, njegovih nepunih deset godina ukazuju se – unatoč ratu i svim onim nevoljama koje uz rat idu – kao deset hrvatskih najuspješnijih godinu u posljednjih devet stoljeća. Zato su ih hrvatski neprijatelji precizno označili kao deset mračnih godina. Jer po logici neprijateljstva koje ih pokreće ono što je za Hrvate sjajno za njih je mrkli mrak.

Također, usprkos Čičkovim opservacijama o Tuđmanu kao komunistu, tih deset godina, osobito nakon što je Manolić odmaknut od vlasti, jesu i u demokratskom smislu najbolje hrvatske godine. To je i logično jer su nakon Tuđmanove smrti stare strukture i njihovi biološki i ideološki potomci, preuzevši HDZ i ostale stranke s hrvatskim predznakom, u potpunosti preuzeli poluge sistema u svoje ruke. I vratile se starim, protudemokratskim navadama promijenivši tek retoriku, to jest uskladivši je s retorikom ljudskopravaške ideologije globalizma.

Naravno, i Tuđman je griješio. Četiri su njegove ključne grješke bile: stavljanje ZAVNOH-a u Ustav, blagonaklon odnos prema Titu i njegovu nasljeđu u Hrvatskoj, neprovođenje lustracije nakon devedeset pete te ukidanje Hrvatske republike Herceg-Bosne, to jest pristajanje na to da Hrvati u BiH ostanu bez entiteta.

Međutim, lako je to reći iz ove perspektive, pitanje je jesu li se sve te stvari uistinu mogle i provesti i bi li njihovo provođenje izazvalo neku drugu teško popravljivu štetu po Hrvatsku? No, jednu sam stvar siguran: da se bilo koja od ovih stvari počela provoditi u Tuđmanovo vrijeme, Čičak i HHO bi bili žestoko protiv! Tako da… kad se uzme u obzir koji su sve likovi igrali važnu ulogu u hrvatskom javnom i političkom životu, Tuđmanu se ne može ništa zamjeriti. Stvorio je državu. Mi ćemo je urediti ili ćemo, da se poslužim čuvenom Milanovoćevom podjelom, pustiti Njima da je do kraja unerede.

Damir Pešorda
Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari