Pratite nas

Kolumne

Silvana Oruč Ivoš: Thompson je, očito, po nekima bio na krivoj strani?!

Objavljeno

na

Ne treba braniti nikog, neka pjevaju. Al’ u tom slučaju neka Bajagina publika iz vlastitog džepa izdvoji stotinjak kuna, a ne da se proračunskim novcem, nečijom samostalnom odlukom, plaća pjevača koji je pjevajući agresoru izravno radio protiv Hrvatske. No, sad mu ne smeta da od građana Hrvatske siše novac.

Još otkako je europejac Ivan Jakovčić (koji je u medijima godinama bio nazivan gubernatorom Istre te ga se optuživalo da je sudjelovao u kriminalnim radnjama) nedavno u medijima sasuo bijes na Thompsona i govorom mržnje mu poručio:

Nisi pjevao u Areni, a bogami niti ne ćeš pjevati!“, mnogi su ostali začuđeni činjenicom koliko  je još u Hrvatskoj prisutan taj mentalni komunizam.

Jakovčić ga je tako razvidno demonstrirao i postao živi dokaz da u otklanjanju tog opasnog mentalnog jednoumlja ne pomažu ni Bruxelles niti Strasbourg. Neki neupućeni su pomislili da je europejac Jakovčić vlasnik pulske Arene, Pule i cijele Istre pa ima neko nadnaravno pravo odlučiti tko će gdje i hoće li uopće nastupati, no to nije tako.

Zanimljivo, nakon tog poprilično neciviliziranog istupa nisu se javili dežurni medijski kritičari niti se itko sablažnjavao nad tim natražnjačkim Jakovčićevim verbalnim prijetnjama i zabranama u 21. stoljeću.

U drugom slučaju kada su u Karlovcu određene braniteljske udruge izrazile nezadovoljstvo da u njihovom gradu pjeva srpska estradna zvijezda Momčilo Bajagić Bajaga – čovjek koji je redovito (i to prema vlastitom priznanju) sokolio velikosrpskog agresora u okupiranom i etnički očišćenom Kninu i k tome snimio uradak u kojem nakon pada Vukovara odaje priznanje srpskim veteranima – odmah su se na zdanje noge digli raznorazni dežurni zastupnici svih mogućih prava srpskih agresora u Hrvatskoj te su sasuli paljbu o tome kako su Hrvati netolerantni.

Među njima je bilo onih koji su se doslovno sablažnjavali nad time da se jednom Bajagi brani pjevanje. Njima odmah mogu reći da nikome ne bi trebalo braniti pjevati. No, neka pjevaju o svom trošku. Ako Bajaga ima publiku u Hrvatskoj neka dođe i pjeva. Njegov menadžer tvrdi da Bajaga više koncerata godišnje održi u Hrvatskoj nego u Srbiji pa onda nema potrebe da mu te koncerte financiraju gradovi iz svog proračuna. A to je novac svih nas.

Što se mene tiče Bajaga može po komercijalnoj osnovi iznajmiti bilo koju Arenu i održati koncert. Tko god hoće, neka dođe i neka ga sluša. Neka Bajagina publika vlastitog džepa izdvoji stotinjak kuna, a ne da se proračunskim novcem, nečijom samostalnom odlukom, plaća pjevača koji je pjevajući agresoru izravno radio protiv Hrvatske. Ali sad mu ne smeta da od građana te Hrvatske siše novac.

Takva bi pravila trebala vrijediti za sve „umjetnike“ koji su u Domovinskom ratu služili agresoru. I da se razumijemo, nema ni jedne države na svijetu koja bi dopustila da takvi „umjetnici“ nastupaju tako da ih se financira proračunima lokalnih uprava. Dakle, ako postoji publika koja bi ih slušala, neka oni samostalno organiziraju koncerte, plate troškove najma dvorana ili stadiona, plate porez državi i nek’ pjevaju do mile volje. A ne da dolaze na gotovo i još se izruguju činjenicom kako su tijekom agresije na Hrvatsku snimali četničke pjesme  ili odjeveni u četničke uniforme pjevali četnicima.

Kako bi bilo razvidnije, neka gradonačelnici koji ugošćuju pjevače koji su podupirući četnike podupirali njihovu agresiju na Hrvatsku i sve zlo koje je iz toga proizašlo, javno iznesu cifre kojima su ih platili. Vjerujem da i u Varaždinu ima onih koje zanima koliko je njihovih kuna dobio Bajaga za nastup.

Čehok mu je nastup platio proračunskim novcem, a sumnjam da je to učinio i Mile Martić nakon koncerta u Kninu 1993. Teško da je Bajagin menadžer pregovarao s vođama paratvorevine  tzv. SAO Krajine o cifri koju taj „veliki umjetnik“ zaslužuje za nastup u etnički očišćenom Kninu.

Godine 1993. Bajaga je četnicima pjevao iz srca, al’ „bogatim“ se Hrvatima 2018. izbija novac iz džepova.

To Bajagino pjevanje četnicima iz srca bilo je i te kako zapaženo pa ne čudi što ga se i dan danas sjeća aktualni predsjednik Saveza Srba iz regije stanoviti Miodrag Linta koji kaže: “Bajaga treba biti ponosan što je 1993. pjevao u Kninu za svoj narod, a ne da sve to sada negira, da bi se dodvorio hrvatskoj javnosti i da bi mogao nastupati u današnjoj Hrvatskoj, gdje se otvoreno rehabilitira zlikovačka ustaška ideologija i ustaški pozdrav ‘Za dom spremni’.”

Taj Linta, kao i domaći europejac Jakovčić, aludira na Thomsonovu  pjesmu Čavoglave koja počinje tim uzvikom, koji u kontekstu pjesme nema nikakve veze s ustaštvom i koji je u vrijeme srbijanske agresije bio na zastavama HOS-a pod kojima se branila Hrvatska te je takav i u Račanovo vrijeme – a gle čuda i u vrijeme kad mu  je upravo europejac Jakovčić bio koalicijski partner – i registriran.

Danas Jakovčiću Thompson u Istri smeta, no mnogi srpski umjetnici koji su otvoreno pjevali četnicima i nosili četničke uniforme nisu problem.

Thompson je, očito, po nekima bio na krivoj strani?!

Silvana Oruč Ivoš/Hrvatsko Slovo

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Tko si ti, Efraime Zuroffe, da sudiš svetom Stepincu

Objavljeno

na

Objavio

Spomen-ploči Alojziju Stepincu nije mjesto nigdje u svijetu, a kamoli u Jeruzalemu. Učinit ću sve što mogu da što prije bude uklonjena – izjavio je ovih dana za srpski Kurir Efraim Zuroff, čelnik Centra Simon Wiesenthal.

Zuroffa, kojem godi kad ga nazivaju posljednjim lovcem na naciste, u Srbiji inače prate sa zanimanjem i uvažavanjem jer je vjerojatno jedini nesrbin u svijetu koji ima razumijevanja za genocid u Srebrenici.

Zločin u Srebrenici, ustvrdio je Efraim prije nekoliko godina, pogrešno se tumači. Po njemu, to nije bio genocid jer su ondje, kako je ustvrdio, srpske snage sredinom srpnja 1995. “oslobodile žene i djecu i nisu ih ubile”. Kad ovo pročitate, zamalo da vas ne spopadne bijes, jer je poznato kako su pripadnici Vojske Republike Srpske, paravojne formacije Škorpioni, pod vodstvom zloglasnog generala Ratka Mladića, pobili 8372 muškarca bošnjačke narodnosti.

Kolike su majke, žene i djecu zavili u crno do konca života, to Zuroffu uopće nije važno, kao da se osvrće na ona Isusova čuda umnažanja kruha, kad je nahranio mnoštvo ljudi, a evanđelist Ivan, pravi Židov, navodi kako je samo muškaraca bilo oko pet tisuća.

Esther Gitman, američka povjesničarka židovskog podrijetla, koja se već dugo bavi temama Drugog svjetskog rata, osobito događajima koji su se zbivali u Nezavisnoj državi Hrvatskoj, napisala je više knjiga u kojoj ističe ulogu blaženog Alojzija Stepinca u spašavanju Židova u NDH. O Zuroffu i njemu sličnima Gitman je svojedobno izjavila: “Žao mi je što je tako puno priča o Stepincu koje se iznose bez ikakvih dokaza, a pogotovo što neki povjesničari iz Izraela, poput Efraima Zuroffa, Gideona Greifa i drugih, falsificiraju povijest. Ja ne mogu razumjeti zbog čega to rade, je li riječ o nekom prestižu, novcu, što li, no nedavno su ponovili da je Stepinac zločinac, da je bio dio ustaškog režima, što nije istina.”

Štoviše, Gitman otvoreno optužuje Srbe da iskrivljavaju povijest, Zuroff i Greif im u tome pomažu, a zna se tko su bili pokretači antisemitizma u Jugoslaviji, pojedinci i društvene grupe sa srpske strane.

Spomen-ploča postavljena je 27. travnja ove godine na inicijativu Hrvatske magistralne delegacije Viteškog reda Svetoga groba jeruzalemskog, čiji je zaštitnik blaženi Alojzije Stepinac. Nalazi se na ulazu u kapelu u Austrijskom gostinjcu u Via Dolorosa, kojom je Stepinac 23. srpnja 1937. nosio križ tijekom križnog puta hrvatskih hodočasnika. Istim onim “putem suza” kojim je Isus Krist prošao prije raspeća na Golgoti.

Međutim, Zuroff je kasno doznao za spomen-ploču hrvatskome blaženiku, pa nije uspio spriječiti njezino otkrivanje. “To je odvratno. Ne znam tko je to učinio i tko je to mogao učiniti, vrlo sam tužan”, istaknuo je i poručio: “Ne mogu uzeti čekić i razbiti ploču, ali ću učiniti sve što je u mojoj moći da ona bude skinuta.”

E, pa nemaš baš toliku moć, nisi bog, Efraime Zuroffe. I tko si ti da sudiš svetome Alojziju Stepincu?!

Ivan Ugrin / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina – Zašto se hrvatska vlast brani od hrvatskog iseljeništva

Objavljeno

na

Objavio

Vrijedna i aktivna ministrica Divjak uspjela je uznemiriti i naljutiti i aktiviste hrvatskog iseljeništva. Nemir potječe od spoznaje da ministrica u vrijeme ljetnih odmora pokušava, a možda će i uspjeti, zaustaviti ili barem odgoditi uvođenje Studija demografije i hrvatskog iseljeništva na Hrvatskim studijima, u izradi čije koncepcije i programa je, uz domaće, sudjelovalo i više hrvatskih stručnjaka iz iseljeništva, koji je prošao sve procedure pred međunarodnim i domaćim instancijama i trebao bi započeti ove jeseni.

Ljutnju među angažiranim iseljenicima, pa i onima povezanima u Hrvatski svjetski kongres, izazvao je ministričin dopis Sveučilištu od 31. srpnja, u kojem su prepoznali nakanu odugovlačenja s upisom novog studija u Upisnik studijskih programa.

Zato na različite načine, što pismeno, što usmeno, oni pokušavaju ukazati premijeru Plenkoviću da ministrica znanosti minira projekt koji se odnosi upravo na njegova dva deklarirana strateška prioriteta – demografiju i iseljeništvo. Jer to je trenutačno jedini put kojim se može deaktivirati ministričina mina – praviti se da vjerujete da drug Tito nije znao što rade oni “dolje”.
Ja ne vjerujem da “drug Tito” ne zna što radi drugarica ministrica i ne vjerujem da su mu demografija i hrvatsko iseljeništvo ikakvi prioriteti.

Osim u nekoliko prigodnih i ispraznih rečenica i prigodnih humanitarnih darivanja, u stvarnosti nikada nije djelom pokazao da ga iseljeništvo uopće zanima kao hrvatski razvojni potencijal. Vjerujem i da je ministrica Divjak u svemu što čini vjerni provoditelj stvarne, a iz političkih razloga pritajene političke agende “druga Tita”. Pa tako i kada je riječ o naoko malenom projektu osnivanja Studija demografije i hrvatskog iseljeništva. No voljela bih da je moje vjerovanje krivo. Da izazvani “drug Tito” prozbori “drugarice, bogamu, dosta je”.

Međutim, povijest odnosa prema hrvatskom iseljeništvu pokazuje da su ovakve naoko sitne podvale i opstrukcije poput ministričina zaustavljanja Studija demografije i iseljeništva, dio vrlo sustavne politike, koja ne traje ni tri, ni trideset, ni pedeset, ni sedamdeset, već punih stotinu godina. Hrvatski kulturni i nacionalni identitet i hrvatska intelektualna elita okrenuta zapadnim vrijednostima, formirana ponajprije, ali ne isključivo, na nekadašnjoj austrougarskoj tradiciji, najveći su protivnik i najveća prepreka velikosrpskom projektu u jugoslavenskom pakiranju. Bili su to u prvoj Jugoslaviji, u kojoj je velikosrpski projekt bio zaogrnut južnoslavenskom odorom, u drugoj Jugoslaviji, u kojoj je odora bila revolucionarna, kao i danas, kada je ta odora postala regionalna.

Hrvatska nije slučajno jedina europska država koja nakon pada komunizma praktički nije (is)koristila potencijal svojeg iseljeništva. Osim u prvih pet-šest godina, kada je iseljeništvo bilo jedan od glavnih donatora za obranu države i lobista za njezino međunarodno priznanje, i kada je predsjednik Tuđman uistinu imao snage provoditi koncepciju hrvatske pomirbe. No čim je država postala stvarnost, a stara se duboka (projugoslavenska) država konsolidirala u novome sustavu i preuzela ga, i oni rijetki iseljenici koji su ušli u državni sustav motivirani su da iz njega izađu. A nakon promjene vlasti 2000. su i doslovce pometeni. Poduzetnicima iz iseljeništva, koji su pokušavali pokrenuti poslovne projekte u Hrvatskoj, sustavno je pokazivano da nisu dobrodošli. Oni koji su u SAD-u, u Australiji ili u Latinskoj Americi iz ničega stvorili sve, u Hrvatskoj su mogli samo – sve pretvoriti u ništa.

Hrvatska je posebna i po tome što su poslovno-financijski i akademsko-znanstveni resursi iseljeništva puno veći od onih unutar države. Dakle, glavni hrvatski razvojni potencijali i razvojni resursi veći su izvan države nego u državi. A država, u smislu izvršne vlasti i državne uprave, godinama radi na tome da tako i ostane – da ti resursi nikada ne prijeđu hrvatsku granicu. Osim možda na prigodni okrugli stol s domjenkom.

Na prvi pogled, netko bi pomislio da su oni koji upravljaju državom potpuno nerazumni. No oni su zapravo vrlo racionalni. Država kojom upravljaju umreženi i obnovljeni izdanci jugokomunističke duboke države i u kojoj sedamdeset posto poslovanja izravno ili neizravno čini poslovanje s državom, ne treba na upravljačkim pozicijama doktore s Harvarda, poduzetnike iz Sydneyja ili financijaše iz Vancouvera. To su mjesta predodređena za diplomce stare KOS-ove Pančevačke akademije i sličnih škola, kao i za njihove potomke s pančevačkim atestom. Istina, taj sustav, kao kvazikapitalistička replika komunističke dogovorne ekonomije, nužno ide prema bankrotu, urušavanju i svome kraju, baš kao i njegov komunistički prethodnik.

Ali pančevački diplomanti očito računaju da će i nakon urušavanja oni opet ostati na vrhu – makar ruševine. Zato im je važno držati pozicije i održavati klijentelistički sustav do kraja. I držati što dalje od sebe hrvatsko iseljeništvo, osobito intelektualnu i poslovnu elitu. Uz koju bi se vidjelo koliko je cijela ta aktualna hrvatska upravljačka i kvaziintelektualna elita jedno veliko, napuhano, ideološki kontaminirano – ništa.

Višnja Starešina/Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati



Sponzori

Komentari