Pratite nas

Kolumne

Silvana Oruč Ivoš: Thompson je, očito, po nekima bio na krivoj strani?!

Objavljeno

na

Ne treba braniti nikog, neka pjevaju. Al’ u tom slučaju neka Bajagina publika iz vlastitog džepa izdvoji stotinjak kuna, a ne da se proračunskim novcem, nečijom samostalnom odlukom, plaća pjevača koji je pjevajući agresoru izravno radio protiv Hrvatske. No, sad mu ne smeta da od građana Hrvatske siše novac.

Još otkako je europejac Ivan Jakovčić (koji je u medijima godinama bio nazivan gubernatorom Istre te ga se optuživalo da je sudjelovao u kriminalnim radnjama) nedavno u medijima sasuo bijes na Thompsona i govorom mržnje mu poručio:

Nisi pjevao u Areni, a bogami niti ne ćeš pjevati!“, mnogi su ostali začuđeni činjenicom koliko  je još u Hrvatskoj prisutan taj mentalni komunizam.

Jakovčić ga je tako razvidno demonstrirao i postao živi dokaz da u otklanjanju tog opasnog mentalnog jednoumlja ne pomažu ni Bruxelles niti Strasbourg. Neki neupućeni su pomislili da je europejac Jakovčić vlasnik pulske Arene, Pule i cijele Istre pa ima neko nadnaravno pravo odlučiti tko će gdje i hoće li uopće nastupati, no to nije tako.

Zanimljivo, nakon tog poprilično neciviliziranog istupa nisu se javili dežurni medijski kritičari niti se itko sablažnjavao nad tim natražnjačkim Jakovčićevim verbalnim prijetnjama i zabranama u 21. stoljeću.

U drugom slučaju kada su u Karlovcu određene braniteljske udruge izrazile nezadovoljstvo da u njihovom gradu pjeva srpska estradna zvijezda Momčilo Bajagić Bajaga – čovjek koji je redovito (i to prema vlastitom priznanju) sokolio velikosrpskog agresora u okupiranom i etnički očišćenom Kninu i k tome snimio uradak u kojem nakon pada Vukovara odaje priznanje srpskim veteranima – odmah su se na zdanje noge digli raznorazni dežurni zastupnici svih mogućih prava srpskih agresora u Hrvatskoj te su sasuli paljbu o tome kako su Hrvati netolerantni.

Među njima je bilo onih koji su se doslovno sablažnjavali nad time da se jednom Bajagi brani pjevanje. Njima odmah mogu reći da nikome ne bi trebalo braniti pjevati. No, neka pjevaju o svom trošku. Ako Bajaga ima publiku u Hrvatskoj neka dođe i pjeva. Njegov menadžer tvrdi da Bajaga više koncerata godišnje održi u Hrvatskoj nego u Srbiji pa onda nema potrebe da mu te koncerte financiraju gradovi iz svog proračuna. A to je novac svih nas.

Što se mene tiče Bajaga može po komercijalnoj osnovi iznajmiti bilo koju Arenu i održati koncert. Tko god hoće, neka dođe i neka ga sluša. Neka Bajagina publika vlastitog džepa izdvoji stotinjak kuna, a ne da se proračunskim novcem, nečijom samostalnom odlukom, plaća pjevača koji je pjevajući agresoru izravno radio protiv Hrvatske. Ali sad mu ne smeta da od građana te Hrvatske siše novac.

Takva bi pravila trebala vrijediti za sve „umjetnike“ koji su u Domovinskom ratu služili agresoru. I da se razumijemo, nema ni jedne države na svijetu koja bi dopustila da takvi „umjetnici“ nastupaju tako da ih se financira proračunima lokalnih uprava. Dakle, ako postoji publika koja bi ih slušala, neka oni samostalno organiziraju koncerte, plate troškove najma dvorana ili stadiona, plate porez državi i nek’ pjevaju do mile volje. A ne da dolaze na gotovo i još se izruguju činjenicom kako su tijekom agresije na Hrvatsku snimali četničke pjesme  ili odjeveni u četničke uniforme pjevali četnicima.

Kako bi bilo razvidnije, neka gradonačelnici koji ugošćuju pjevače koji su podupirući četnike podupirali njihovu agresiju na Hrvatsku i sve zlo koje je iz toga proizašlo, javno iznesu cifre kojima su ih platili. Vjerujem da i u Varaždinu ima onih koje zanima koliko je njihovih kuna dobio Bajaga za nastup.

Čehok mu je nastup platio proračunskim novcem, a sumnjam da je to učinio i Mile Martić nakon koncerta u Kninu 1993. Teško da je Bajagin menadžer pregovarao s vođama paratvorevine  tzv. SAO Krajine o cifri koju taj „veliki umjetnik“ zaslužuje za nastup u etnički očišćenom Kninu.

Godine 1993. Bajaga je četnicima pjevao iz srca, al’ „bogatim“ se Hrvatima 2018. izbija novac iz džepova.

To Bajagino pjevanje četnicima iz srca bilo je i te kako zapaženo pa ne čudi što ga se i dan danas sjeća aktualni predsjednik Saveza Srba iz regije stanoviti Miodrag Linta koji kaže: “Bajaga treba biti ponosan što je 1993. pjevao u Kninu za svoj narod, a ne da sve to sada negira, da bi se dodvorio hrvatskoj javnosti i da bi mogao nastupati u današnjoj Hrvatskoj, gdje se otvoreno rehabilitira zlikovačka ustaška ideologija i ustaški pozdrav ‘Za dom spremni’.”

Taj Linta, kao i domaći europejac Jakovčić, aludira na Thomsonovu  pjesmu Čavoglave koja počinje tim uzvikom, koji u kontekstu pjesme nema nikakve veze s ustaštvom i koji je u vrijeme srbijanske agresije bio na zastavama HOS-a pod kojima se branila Hrvatska te je takav i u Račanovo vrijeme – a gle čuda i u vrijeme kad mu  je upravo europejac Jakovčić bio koalicijski partner – i registriran.

Danas Jakovčiću Thompson u Istri smeta, no mnogi srpski umjetnici koji su otvoreno pjevali četnicima i nosili četničke uniforme nisu problem.

Thompson je, očito, po nekima bio na krivoj strani?!

Silvana Oruč Ivoš/Hrvatsko Slovo

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Perspektiva kaosa u sljedećoj godini nije neizgledna

Objavljeno

na

Objavio

Laknulo mi je nakon što sam ovih dana obilno informirana da blizanačke bebe-pande u berlinskom zoološkom vrtu u najboljem raspoloženju očekuju božićne blagdane. Ako ste propustili tu važnu vijest: riječ je o prvim, još neimenovanim, panda blizancima koji su prije tri mjeseca rođeni u berlinskom zoološkom vrtu. Mama Meng Meng i tata Jiao Oing posuđeni su berlinskom zoološkom vrtu iz Kine, u sklopu međudržavne suradnje i osjetljive panda – diplomacije na najvišoj razini – između njemačke kancelarke Angele Merkel i kineskog predsjednika Xi Jinpinga.

Uz blagdan svetog Nikole, kada je običaj djeci stavljati poklone u čizmice, berlinske su bebe-pande uslikane s crvenim čizmicama u svojoj ZOO rezidenciji i virtualno su obišle svijet. Zbilja su ljupke. Iako, kršćani bi mogli prigovoriti da je riječ o (još jednoj) banalizaciji božićnih blagdana. Kinezi bi mogli optužiti Nijemce za pokrštavanje malih pandi, koje će im ionako po međudržavnom ugovoru biti vraćene kad odrastu. Ali oni to neće učiniti, jer se, za razliku od Zapada bave dugoročnom strategijom, a ne dnevnim tričarijama. Konzervativci bi mogli prigovoriti da se napredni i multikulturalni Berlineri, duboko uključeni u multikulturalne trendove, još jedino na pandama usude otvoreno slaviti božićne blagdane. Ali se ne usude prigovoriti, a i nemaju gdje progovoriti.

U isto vrijeme u Londonu je održan summit NATO-a. Potvrdio je loš osjećaj da se NATO nalazi pred najvećim iskušenjem i u najvećoj krizi poslije okončanja hladnog rata i raspada komunističkog bloka u Europi. Prije tridesetak godina NATO je izgubio neprijatelja – Sovjetski Savez kao predvodnika komunističkog bloka. A nema većeg iskušenja za vojni savez, što je NATO tada bio – nego izgubiti neprijatelja. Uspio je preživjeti, čak i ojačati zahvaljujući novim sadržajima (političkim pa i ekonomskim) i čvrstom vodstvu (američkom).

Još veće iskušenje

No danas je NATO ponovno u jednakom ili još većem iskušenju – danas ne zna tko mu je sve neprijatelj. Jesu li neprijatelj ojačane nacionalne države transformiranog komunizma, Kina i Rusija, koje osvajaju zapadnu sferu interesa visokom tehnologijom (Kina), energentima (Rusija), razgranatom špijunažom (obje)? Ili su neprijatelj transgranične ideologije poput radikalnog islamizma koje razaraju zapadna društva država članica NATO-a iznutra i stvaraju krizna žarišta izvana (Afganistan, ISIL)?

Jesu ili države članice NATO-a možda same sebi najveći neprijatelji, sa svojim međusobnom isključivim ideološkim podjelama između globalista i suverenista? Je li Erdoganova autoritarna Turska, sa snažnom islamističkom orijentacijom i sve bliskijim političko-vojnim povezivanjem s Rusijom, prijatelj ili neprijatelj NATO-a, iako je još uvijek članica? Je li sa svojim tradicionalnim iskakanjima iz NATO-a na svakom kriznom zavoju, Macronova Francuska oslonac ili kukavičje jaje NATO-a? Može li Trumpova ili možda neka posttrumpovska Amerika resetirati i ponovno ojačati NATO, ujedinjujući ga oko nekoga novog sadržaja, kao što je to učinila Clintonova Amerika nakon posthladnoratovske krize?

Kako je pokazao i londonski summit NATO-a, odgovora na ta pitanja zasad nema. A o tim odgovorima ovisi i sigurnost Europe i opstojnost onoga što podrazumijevamo pod zapadnom sferom u globalnom svijetu, izgrađenom na zapadnim vrijednostima.

Ali ta su pitanja prošla ispod medijskog radara. Unatoč tome što je i prošlih dana bilo razloga za političko-sigurnosna propitivanja u tri najmoćnije europske države i mnogo drugih. Nakon što je (ras)padajući njemački SPD preuzeo ultralijevi dvojac Norbert Walter-Borjans and Saskia Esken, zalazeća njemačka kancelarka Merkel je otišla na londonski summit NATO-a s novim utegom i novim izazovom za opstanak svoje velikokoalicijske vlade. No nije to samo pitanje opstojnosti aktualne vlade, već pitanje – kamo klizi Njemačka.

Francuskom predsjedniku Macronu u vrijeme summita je počeo opći štrajk, uz ponovno jačanje već pomalo zaboravljenih “žutih prsluka”. Uz pitanje – dokad će Macron i kamo ide Francuska? Velika Britanija je pred parlamentarnim izborima, u međuprostoru između Brexita i EU-a… A pogledamo li u vlastito dvorište – perspektiva kaosa u sljedećoj godini također nije neizgledna. U SAD-u je sljedeća godina izborna, što znači vrlo reducirane aktivnosti na vanjskopolitičkom planu. Rezultat: u eru pojačanih sigurnosnih izazova Zapad ulazi kao skupina suprotstavljenih, međusobno podijeljenih i iznutra podijeljenih država, što se odražava i na NATO-u, njihovu, odnosno našem glavnom obrambeno-sigurnosnom menadžeru, koji zahtjeva resetiranje i redefiniciju.

Ali ni to dakako nisu vijesti. Vijest je da je Donald Trump grozničavo držao Melaniju za ruku pri izlasku iz aviona. Što navodno upućuje na fobiju od stepenica. I da se je onda naljutio kad je čuo da su ga kanadski premijer Trudeau i francuski predsjednik Macron ogovarali u prisutnosti britanskog premijera Johnsona.

Nekoć su uoči velikih svjetskih kriza i ratova cvjetali kabarei, kockarnice, sve vrste lakih sadržaja i zabava. Danas u virtualnom svijetu, njihovu su ulogu, po mjeri suvremenoga lijenog čovjeka, preuzeli videoprilozi o Božiću među pandama i dvorski tračevi.

Do sljedećeg buđenja.

Višnja Starešina/SlobodnaDalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Miklenić: Medijsko licemjerje

Objavljeno

na

Objavio

Ilustracija Net.hr

Konačno je došao rok da hrvatska javnost sazna koji su to stvarni kandidati na predsjedničkim izborima te da započne predizborna kampanja pa je sada svakomu očito koliko su mediji do sada manipulirali i kandidatima i predizbornom kampanjom. Naime, svi koji su naumili sudjelovati u predsjedničkim izborima trebali su do 3. prosinca do 24 sata predati valjane potpise potpore, a Državno izborno povjerenstvo dužno je nakon provjere u roku od 48 sati objaviti popis pravovaljanih kandidata te od ponoči 5. prosinca do ponoči 20. prosinca, odnosno do 24 sata prije dana izbora, traje predizborna kampanja.

Mediji su se pobrinuli da je predizborna kampanja za predsjedničke izbore, koja je u stvarnosti počela u rano ljeto, mnogima već dozlogrdila, a zapravo prava, službena predizborna kapanja tek počinje 5. prosinca. Toliko medijsko podcjenjivanje procedure, koja je jedan od bitnih faktora svake demokracije, pa i svake korektnosti, očit je pokazatelj žive volje za manipulaciju, i to ne samo predsjedničkim izborima, kandidatima i predizbornom kampanjom, nego konkretnim ljudima u hrvatskom društvu. Štoviše podcjenjivanje procedure otkriva i totalitarnu svijest i političku volju da se nešto nameće javnosti i hrvatskim građanima.

Vrlo je izvjesno da su u toj manipulaciji sudjelovale i skrivene organizirane snage koje djeluju i izvan medija, a koje su »natjerale« aspirante da tako rano najave svoju kandidaturu. Nemoguće je ne sjetiti se koliko je od ljeta bilo pritisaka na Predsjednicu da se jasno očituje hoće li se ponovno kandidirati ili ne će. Više je nego tragično što je kao jedna od medijskih perjanica u toj manipulaciji sudjelovao i HRT, koji bi, kao javni servis, trebao očitovati puno više odgovornosti prema hrvatskoj javnosti i prema svakomu hrvatskomu građaninu.

Privilegiranje

Kampanja prije kampanje medijima je omogućila da neke kandidate nečuveno privilegiraju u odnosu prema drugima koje su kreatori glavne struje javnoga mnijenja unaprijed učinili drugorazrednima. Nije nimalo važno ni bitno je li netko od unaprijed »otpisanih« kandidata vjerodostojna osoba, stvarno prikladna i kompetentna za službu predsjednika države, jer stvarno nadmetanje mediji su rezervirali za samo tri kandidata i prema tome tamo od ljeta usmjeravaju cjelokupnu hrvatsku javnost. Dok su jedne aspirante za predsjedničke kandidate ignorirali, druge, predodređene, uvlačili su u dnevnopolitičke teme i tako jačali njihovu prisutnost u hrvatskoj javnosti.

Ni medijima ni glavnim kreatorima javnoga mnijenja nimalo nije smetalo što su pojedini aspiranti za predsjedničke kandidate manipulirali najavljujući promjenu predsjedničkih ovlasti premda je dobro poznato da je za to potrebna promjena Ustava, koje nema bez dvotrećinske suglasnosti političku scenu dobro zna da u sadašnjim okolnostima nema baš nikakvih izgleda za takvu promjenu Ustava. Znaju to dobro i manipulatori u medijima, kao i kreatori javnoga mnijenja, ali svejedno omogućuju pojedinim aspirantima za predsjedničke kandidate da obmanjuju makar slabije informirane birače. Posebno je nedopustivo da u tome sudjeluje i javni servis koji bi morao djelovati u službi svih građana, posebno onih slabije informiranih, jer je obrazovanje jedna od temeljnih zadaća javnoga servisa, koji ti građani i uzdržavaju.

Bizarne teme

U žaru kampanje prije kampanje iskopane su uz mnoge više ili manje bizarne teme i povlaštene mirovine koje je Predsjednica dodijelila biskupu i generalnomu vikaru koji su bili na službi u Vojnom ordinarijatu. Jutarnji list dao se u potragu tko su ti povlašteni ljudi iz Crkve te je, kako bi rekao narod, tjerajući lisicu, istjerao vuka. Pokazalo se – a što u javnosti koliko je poznato do sada nije bilo snažnije tretirano – da predsjednik Republike Hrvatske ima zakonsku ovlast dati povlaštenu mirovinu djelatnoj vojnoj osobi »koja ima osobite zasluge za unapređenje oružanih snaga, odnosno ako postoji drugi osobito važan razlog«. Predsjednica je tu odredbu primijenila na bivšega vojnoga ordinarija i njegova generalnoga vikara koji su svojim pastoralnim djelovanjem sigurno stekli »zasluge za unapređenje oružanih snaga«.

Da nisu ništa drugo učinili osim organizacije tolikih hodočašća u Lurd na Međunarodna vojnička hodočašća, gdje se Hrvatska vojska i prije ulaska Hrvatske u NATO savez u lijepu svjetlu predstavila na međunarodnoj razini, zaslužili su pristojne mirovine, kojih ne bi mogli imati jer kao svećenici nisu ni mogli imati puno mirovinskoga staža. Ne može biti sporno ni što su takve mirovine dobili i pojedini važni zapovjednici u Domovinskom ratu, ali može biti sporno što su takve mirovine dobile npr. tajnica pokojnoga generala i stjuardesa u vojnom helikopteru. No te povlaštene mirovine nije im dodijelila Predsjednica, nego prvi Tuđmanov nasljednik. Da nije bila riječ o crkvenim ljudima i o odluci Predsjednice, pitanje povlaštenih mirovina ne bi nitko pokretao, no kad je pokrenuto, pokazalo se da se moguća zloporaba do sada nije ni spomenula jer se »svoje« ipak javno ne proziva, što je očito medijsko licemjerje.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari