Pratite nas

Kolumne

Silvana Oruč Ivoš: Turci odahnuli, znanstvenik Dejan otkrio da se Alka trči protiv Srba

Objavljeno

na

U Srbiji je ovih dana prezentirano istraživanje agencije Demostat na uzorku od 1202 ispitanika, koje je naručio tamošnji dnevni list Danas, a po kojem, među ostalim, 64 posto građana Srbije ne zna za zločine koje su srbijanska vojska i JNA počinile na Ovčari.

Čak 71 posto ispitanika ne zna da je Sarajevo bilo pod srbijanskom opsadom gotovo četiri godine. Istodobno, više od polovice anketiranih, njih 54 posto, protivi se stajalištu da je Srbija dužna platiti naknadu štete koju su pripadnici njihove vojske i policije nanijeli civilima tijekom ratnih sukoba.

 

U Hrvatskoj je, pak, objavljena knjiga Dejana Jovića “Rat i mit – politika identiteta u suvremenoj Hrvatskoj”, pa je tim povodom autor, nekadašnji savjetnik predsjednika RH Josipovića, u tjedniku Globus kazao da Hrvatska ni u čemu nije bila toliko produktivna u ovih 25 godina koliko u proizvodnji mita o Domovinskom ratu, oko kojeg su se angažirali i ljevica, i desnica, i centar.

Piše: Silvana Oruč Ivoš

Dejana Jovića, za kojeg kolege sveučilišni profesori javno kažu da u svojim znanstvenim radovima ne poštuje pravila objave znanstvenih tekstova već da je sklon ulasku u ideološku i interesno-političku sferu, svojedobno je, sklon mu, Josipović morao smijeniti s mjesta savjetnika jer je Dejan – koji ne krije svoj žal za bivšom komunističkom tvorevinom Jugoslavijom – kazao da su svi referendumi o neovisnosti koji su se 1991. i 1992. dogodili u državama koje su htjele izaći iz te tvorevine – neliberalni.

Neliberalan je po Joviću tako i onaj hrvatski jer se na njemu utvrđivalo samo to koga ima više. Kako bilo, nakon te izjave ni Josipović ga nije mogao više štititi pa je Jović po razrješenju slobodno mogao, pod krinkom znanstvenika, objavljivati pamflete u kojima dovodi u pitanje i Domovinski rat.

Sada su mu na meti hrvatski branitelji za koje znanstvenik Dejan kaže da je biti branitelj postalo socijalni status, prilika da se pripada eliti društva. Dejan koji očito želi dati svoj obol stigmatiziranju branitelja uhvatio se i materijalnih povlastica koje proizlaze iz tog statusa.

Kad je to već tako, zašto i on nije iskoristio priliku pa otišao braniti državu u kojoj živi, kao što su to učinili mnogi časni Srbi, da jednog dana pripada eliti društva?! I zašto on nije, recimo, koristio materijalnu povlasticu kao neki stopostotni invalid ili udovica poginulog branitelja?!

Ide i korak dalje pa kaže da bi neki među braniteljima najviše voljeli kad bismo imali još jedan rat, pa ga čak i zazivaju. Ovakve teze, neka se ne uvrijedi znanstvenik Dejan, ne samo da zvuče bolesno i da su daleko od znanosti, nego opet ulaze u sferu podjele krivnje za agresiju na Hrvatsku, a što je temelj velikosrpske politike.

Zato znanstvenik Dejan kritizira „političke elite i slijeva i zdesna“ koje braniteljima (a, oni koji se usude nešto javno reći za njega su huškači) povlađuju – „umjesto da ih marginaliziraju i zaustave, jer su prijetnja miru, suverenitetu i slobodi“.

Eto, znanstvenik Dejan uspio je dokazati da su branitelji koji su oslobodili Hrvatsku od velikosrpske i JNA agresije, kao i narod koji se plebiscitarno odlučio za neovisnost Hrvatske, zapravo prijetnja miru, suverenitetu i slobodi!? Nije to sve, znanstvenik je još štošta izrekao poput tvrdnje da se Sinjska alka – „koja se dugo trčala protiv Turaka, od 1991. se, zapravo, trči protiv Srba“. Pa da su „Srbi dežurni krivci manje-više za sve“, da ih Hrvati ne smatraju hrvatskim državljanima nego okupatorima.

Odmah se čovjek sjeti Pupovca koji je već desetljećima obespravljen da ne može biti više. Našao je Dejan i lijepe riječi utjehe i opravdanja za Srbe iz Hrvatske koji su napali Hrvatsku. „Ne bih rekao da su se Srbi iz Hrvatske, pa čak ni ovi iz pobunjenih krajeva, inicijalno vidjeli kao dio Srbije, nego prije svega kao dio Jugoslavije.

Bojali su se raspada Jugoslavije, jer su smatrali da će se u Hrvatskoj povampiriti ustaštvo i da će u nezavisnoj Hrvatskoj stradati. Bojali su se demokracije iz istih razloga iz kojih su se Hrvati bojali demokracije u Jugoslaviji – smatrajući da će biti trajno “preglasani”.

Tako, među ostalim politički i interesno upregnut, zbori znanstvenik Dejan. Koji je isto tako interesno i politički upregnut izračunao da Hrvatima uopće nije bilo do odcjepljivanja jer je za samostalnost u to doba bilo samo 11,5 posto Hrvata. Eto, gdje je dogurao Dejan. Do znanstvenika, matematičara, statističara. Nije ni čudno, jer je uspjeh znanstvenika Dejana bio ispisan zlatnim slovima već u ranoj mladosti kad je kao aktivni član Saveza socijalističke omladine Hrvatske udarao temelje tekovinama revolucije.

Danas Dejan u Hrvatskoj udara temelje huškačke velikosrpske politike pod krinkom znanosti. Stigmatizirajući hrvatske nacionalne vrijednosti i lažirajući povijest. Dejan je sretan. U Hrvatskoj može govoriti i raditi što hoće. Da kojim slučajem živi u Srbiji ne bi mogao ni spomenuti Ovčaru, a kamoli o njoj pisati.

Silvana Oruč Ivoš / Hrvatsko Slovo

Poražavajući rezultati: Više od polovice Srba nema pojma o Ovčari i opsadi Sarajeva

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Raspudić: ‘Jedva čekamo da se vratimo na ustaše i partizane i da sve opet bude normalno’

Objavljeno

na

Objavio

Kako odmiče sezona korone, živci su sve tanji, lovaca u mutnom sve je više, a upitnici nad glavom se množe. Uskoro više nikome neće biti do šale pa je ovaj tjedan posljednja umjesna prilika da se osvrnemo na humor u doba koronavirusa. Fenomen zaslužuje pozornost jer je pandemija, uza sav jad, proizvela i golemo iskrenje duha.

Postoje koronaštosovi koji su globalni, ali i neki specifično naši, koje je strancu teško objasniti, poput obavijesti da će od ponedjeljka učenici iz Imotskog pratiti nastavu preko Bujice. Osnovni razlog poplave koronahumora je činjenica da je u svakodnevici tolikog broja ljudi mnoštvo neuobičajenih, bizarnih situacija. Kao u nekom izokrenutom svijetu, počevši od osnovne poruke #ostanidoma parodirane kao #ostaridoma i činjenice da se nikada tako malo od čovjeka nije tražilo za spas svijeta ili barem Domovine.

Cijeli život te dižu iz kreveta, tjeraju s kauča, prisiljavaju da nešto radiš, a sada se od tebe traži suprotno. Već legendarni meme pokazuje dvije iste fotografije muškarca kako izvaljen na kauču spava otvorenih usta. Uz jednu piše “2019.- lijeno đubre”, uz drugu “2020.- odgovoran građanin”. Na istom tragu je i misao: “Apokalipsu sam zamišljao sa zombijima, naoružan do zuba, a ne da sjedim doma i perem ruke”. Poseban žanr čini humor na temu fizičke zapuštenosti u izolaciji – muškarci su omedvjedili, žene obrasle, ukratko: “Kad završi samoizolacija, na frizera će se čekati k’o na magnetsku rezonanciju”.

Muško-ženski, posebno bračni odnosi, oduvijek su neiscrpan izvor viceva, pa kako ne bi bili u stanju kućnog pritvora u kojem se nalazi cijeli svijet. Od ranih: “Talijani moraju biti u kući, ne smiju u kafić, na utakmicu, u kino, kod prijatelja… Isto k’o i ja otkad sam se oženio”, do karikature Tisje Kljaković na kojoj muž okrenut leđima gleda kroz prozor, a žena kaže: “Cili dan je u kući, ako ovo potraje mi ćemo se poubijati”. Peti dan izolacije kaže muž ženi: “Idi se malo prošetati, ja ću ti kaznu platiti”, a najavljuje se i novi zakon – tko izdrži sa ženom 14 dana u izolaciji imat će sva prava kao razvojačeni branitelji. U prilog tome govori i sljedeći bračni dijalog: “Gdje si pošao? Na balkon. Vraćaj se, jučer si bio!”. Svijet se izokrenuo i po pitanju odnosa starih i mladih. Danas djeca brane izlazak iz kuće starcima, koji pokazuju tvrdoglav neposluh: “Rekla sam ti da ne smiješ van! A kako Ankica smije? Ne zanimaju me tuđe mame”.

Školski humor je svijet za sebe. Nekada su mu glavni junaci bili Perica, učiteljica i ravnatelj, a sad je glavni hit škola preko televizije. “Sine, zašto nisi u školi? Izgubio sam daljinski”. “Ne uključujte HRT3, navodno je kontrolni u 9!”. Ili razgovor dviju osoba 2028.: “U koju si školu išao – ja na RTL2, ja na BHT1!”

Množe se i vicevi o specifičnoj patnji određenih društvenih skupina – tako će se zadrti kladioničari otići testirati na koronu samo da čekaju neke rezultate.

Koronahumor buja i u susjedstvu: “Ide hodža s maskom, pitam ga imaš li za mene jednu, kaže – džaba ti je stavljat’, bit će ti kako je suđeno”. Oko Hercegovaca je velika dilema je li ono stvarno ravnatelj KBC-a Mostar ili je riječ o skeču u maniri nadrealista. U međuvremenu, u Posušju majka savjetuje kćeri: “Nemoj s njim imati posla, on ti radi u Njemačkoj”.

Srbi, tradicionalno, o junaštvu: “E što me majko ne rodi prije šesto i nešto godina pa da padnem kao junak na Kosovu polju, a ne da kao pizda strepim tko će kihnuti na mene”. U Crnoj Gori karantena, spiker kaže: “Ljudi, za ovo smo trenirali cijeli život”. Uz pasivni heroizam, bračne odnose u karanteni i TV-školovanje, velika inspiracija su i novi fetiši, od toaletnog papira do zaštitnih maski: “Sve se nema (novca), a maska s čepom se nosi…”

Brojni su i novi stereotipi o Kinezima i njihovim prehrambenim navikama, te o Talijanima kao friškim objektima izbjegavanja. I političari dolaze na svoje, od Macrona koji poručuje: “Izbjegavajte starije”, preko Milanovića koji kaže – “Razumijem kako vam je, i ja sam jednom imao virus na računalu”, do nostalgičnog memea: “Kolinda je rekla da će Hrvati raditi od kuće, preko interneta… Vi niste vjerovali”. Tu je i mnoštvo drugih tema, od slojevitog odnosa između Chucka Norrisa i koronavirusa do činjenice da je Hajduk već mjesec dana bez poraza. Uvrstio bih tu i sočan trač kako Krešimir Macan vlastoručno izrađuje one “dječje” crteže u kojima su Beroš i Božinović prikazani kao superheroji. Priča za sebe su filozofski uvidi poput: “Bilo je i većih problema pa ih nismo riješili”, “Tko ne umre, preživjet će”, jer “Stanje je teško, ali nije ozbiljno”. Ima i ekonomskih: “Da nismo na vrijeme uništili gospodarstvo, sada bismo imali velike gubitke”. No misao je na kraju uvijek usmjerena prema budućnosti. Ukratko, i korone i Stožera i društvene distance nam je navrh glave: “Jedva čekamo da se vratimo na ustaše i partizane i da sve opet bude normalno”.

Nino Raspudić/VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Hrstić: Mirovinsku reformu ne treba prepustiti koronavirusu

Objavljeno

na

Objavio

Nekad davno prije mnogo i mnogo godina, u vremenima oskudice i gladi, kaže priča, ljudi su svoje stare i nemoćne vodili u šumu da ih tamo dokrajče snjegovi i divlje zvijeri, kako bi koja usta manje omogućila ostalima barem neki zalogaj više te tako barem blijedu šansu dočekati sljedeće proljeće. U Japanu je to poznato kao “ubasute”, praksa ovjekovječena u Oscarom ovjenčanoj Baladi o Narayani. Radi se o mitskoj predaji, tvrde mnogi, dvojeći ima li to uopće ikakvu podlogu u stvarnosti, no činjenica da taj gotovo isti narativ ima svoju verziju kod mnoštva naroda širom svijeta govori nam da taj senicid, ubijanje staraca, možda i nije samo priča strave za laku noć iz vremena mnogo prije TV-a i Facebooka, piše Ivan Hrstić u kolumni za Večernji list:

(…)

Je li korona-kriza prevara, pitaju se pritom i dalje neki, a jedna od ključnih dvojbi jest statistička: umiru li ljudi “od” korone ili “s” koronom? Jer i kad bi se i gripa doista knjižila kao uzrok smrti svugdje gdje je prisutan virus influence, broj umrlih bi se statistički povećao desetak puta. No, posljednja analiza iz najpogođenijih gradova u Lombardiji mogla bi staviti točku na tu dvojbu.

Dobar primjer je gradić Nembro, oko 12 tisuća stanovnika, 10km od Bergama, koji u normalnom prosjeku u zadanom razdoblju prethodnih godina ima oko 35 umrlih, a sad već ima službeno 31 registrirani samo od Covida-19. No, pazi sad, ukupni broj smrti od svih bolesti zapravo je poskočio na 158, dakle normalna razina je upeterostručena u odnosu na prethodne godine! U Bergamu čak više nego 10 puta! Kao razlog smrti navode se razne bolesti, ali sasvim je jasno da katalizator ne može biti ništa drugo nego – korona virus. Dakle, rasprava “od” ili “s” koronom u ovom slučaju je bespredmetna. Naravno, za potpunu sliku valja vidjeti kakvi su podaci o ukupnoj stopi smrtnosti u drugim dijelovima Italije, tamo gdje nije došlo do kolapsa zdravstvenog sustava. Još zanimljivije bilo bi vidjeti koliko je ukupno umrlih od svih bolesti u najpogođenijim dijelovima Njemačke, te je li ili nije i taj broj znatno veći nego prethodnih godina. Da, dosadašnje analize nedvojbeno pokazuju, uglavnom(!) umiru stariji i višestruko bolesni. No, to što bi netko ionako umro za nekoliko mjeseci ili već za koju godinu ne znači da je prihvatljivo da mu se to vrijeme ukrade i da se s time valja pomiriti. Produljenje života civilizacijsko je dostignuće, a ne greška. Mirovinsku reformu svakako ne treba prepustiti Covidu-19!

(…)

No vidimo, nije nimalo lako “samoizolirati” sve koji su (možda!) bili u kontaktu s virusom, bilo bi to još mnogo teže kad bi kriterij bio koliko godina imaš. Mogli bismo se lako naći u situaciji da lovimo umirovljenike po ulicama. Kao oni ostarjeli hrvatski Bonnie i Clyde koji su nakon što su vratili ključ WC-a na benzinskoj gotovo usput priznali da su pozitivni na koronu: “Eh, da, možda ne bi bilo loše da obrišete taj ključ…” Kao u Narayani, mi Hrvatići nosimo naše starce na našim leđima. Ali ne puštamo. Bacamo mrve kruha, grančice i kamenjčiće. Na sve strane. Uzbrdo i nizbrdo. A bogme nose i oni nas, čak i potpuno odrasle. Očevi na leđima, majke na sisama. Iako bi na prvi mah najracionalnije bilo izolirati rizične skupine, žrtvovanje roditelja za nas jednostavno nije opcija. Kao europski rekorder po duljini zajedničkog višegeneracijskog života, odnosno kasnom odlasku odrasle djece iz roditeljskih domova, možda i nije tako čudno što je prema analizi s Oxforda siromašna Hrvatska rekorder i po oštrini mjera u odnosu na broj slučajeva korone, dok je bogata i socijalno osviještena Švedska rekorder po ignoriranju epidemije. Hrvati, obožavatelji kafića, zatvorili su ih prije no što se pojavio i prvi umrli od korone, dok Šveđani ležerno ispijaju kavice na zubatom skandinavskom suncu sa 34 mrtva samo jučer. I ne zabrinjava ih što imaju upola manje kreveta na intenzivnoj njezi nego Hrvati. Vidjet ćemo koliko dugo će stvarno izdržati. Jer, ako se nastavi eksponencijalni rast broja umrlih, nema te vlade koja će preživjeti udar ne dokaže li da je “učinila sve” u brizi za svoje birače, pardon, građane. I Trump se isprva junačio, a sad govori da će “obaviti dobar posao” ako umre “samo” negdje između 100 i 200 tisuća Amerikanaca.

Naravno, u hrvatskom slučaju to je dijelom posljedica propalog komunističko-socijalističkog antitržišnog eksperimenta, u kojem Hrvati, i ne samo oni, nisu mogli sigurno ulagati u ništa drugo osim u stambene kvadrate. U Švedskom slučaju to je posljedica činjenice da socijaldemokracija nije isto što i socijalizam, već prije neki neoliberalizam, koji propovijeda protestantsku racionalnost prije svega. U njoj je čak i država blagostanja posljedica hladne analize odnosa troškova i koristi, a ne, kao kod nas, suosjećajnih instinkta zajednice te strasti koje to blagostanje mogu često i dovesti u pitanje. No, oni koji navodno hladno racionalno sad u Hrvatskoj predlažu oštre rezove u javnom sektoru zapravo su u ovom trenutku najusijanije glave. Oni zlorabe krizu kako bi provodili svoju uobičajenu agendu, koja sama po sebi inače ne mora biti loša. Oni bi odmah odrezali ne samo stare već sve nepoduzetne. Ali ono što oni propuštaju uočiti jest da ovo ipak nije ona nova financijska kriza koju su najavljivali propovjednici katastrofe, već neka posve druga kriza. Nije ona zbog loših ekonomskih fundamentalnih pokazatelja, iako, kao i svaka kriza, razotkriva i loše fundamente.

Nažalost, vjerojatno će potrajati dovoljno dugo da te rezove izbjeći moći – nećemo. Ali, to ne smije biti prva reakcija. Prvo se mora održati likvidnost i kupovna moć, makar zaduživanjem i tiskanjem novca, uz opće moratorije na kreditne obveze i maksimalno korištenje europskih zaštitnih mehanizama. Ovo mora biti vrijeme solidarnosti. U trenutku elementarne nepogode, planetarne katastrofe kao što je ova, realni sektor nema pravo odsjeći proizvoljni dio javnog sektora i ostaviti ga u šumi na milost i nemilost divljih zvijeri, jednako kao što javni sektor nema pravo ugušiti one koji neposredno proizvode. Kao što papa Frane posve sam usred “zaglušujuće tišine” sablasno praznog trga svetog Petra reče svojem virtualnom stadu na dan kad je u Italiji u epidemiji službeno umrlo 969 ljudi: “Shvatili smo da smo na istoj lađi, svi slabi i dezorijentirani, ali istostodobno važni i potrebni, svi pozvani zajedno veslati, svi potrebiti uzajamne utjehe. Na toj lađi – mi smo svi.” Urbi et orbi!, zaključuje Ivan Hrstić u kolumni za Večernji list.

Kolumnu u cijelosti pročitajte na Večernjem listu.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari