Pratite nas

Kolumne

Silvana Oruč Ivoš: U obrazovni sustav u RH ubačena je i legalizirana povijesna krivotvorina

Objavljeno

na

Kad je riječ o Republici Hrvatskoj, vrijeme je da se spomenutoj selektivnoj primjeni zakona i selektivnom tumačenju znanosti napokon i jednom zauvijek stane na kraj.

Skandalozno je da se u Republici Hrvatskoj u školama koje pohađaju djeca srpske nacionalne manjine sluša nastava povijesti koja je prilagođena za njihove uši: “Izostavljena su poglavlja o Domovinskom ratu jer i dalje smatramo da je to bio građanski rat”.

U tu je svrhu legalizirana i u obrazovni sustav u RH ubačena povijesna krivotvorina. Vrijeme je da se toj selektivnoj primjeni zakona i selektivnom tumačenju znanosti napokon stane na kraj.

U jeku rasprava oko buduće kurikulne reforme, uvođenja obvezne informatike u sve razrede osnovne škole, pokušaja pojedinih ekstremističkih i potpuno netolerantnih lijevih skupina i pojedinaca da se iz nastave izbaci izborni predmet vjeronauk – iako je, pokazuju to podatci za prošlu, 2017. godinu, nastavu vjeronauka odabralo i pohađalo čak 90 posto djece – gotovo se ne spominje činjenica da o najnovijoj hrvatskoj povijesti djeca uče svega nekoliko školskih sati u osnovnoj školi.

Naime, tema Domovinskoga rata i stvaranja Republike Hrvatske obrađuje se tek u osmom razredu osnovne škole i četvrtomu srednje. Doduše, to se opravdava  na način da je razlog takvom rasporedu kronološki pristup nastavi povijesti,  pa se tematska cjelina o samostalnosti Hrvatske počinje obrađivati na kraju osmoga razreda, odnosno u zadnjoj cjelini četvrtoga razreda srednje škole.

No, ničim se ne može opravdati  činjenica da se temi Domovinskog rata i stvaranju samostalne Hrvatske osigurava neprimjereno mala satnica, posebice ako se usporedi sa satnicom drugih povijesnih tema. Za usporedbu tema o stvaranju Kraljevine Jugoslavije obrađuje se čak sedam nastavnih sati, dok se o stvaranju Hrvatske i oslobađanju od velikosrpske okupacije uči mizerna – tri sata. Za Vukovar, pak, ima svega desetak minuta.

Drugi je problem neusklađenost udžbenika, a onda i mogućnost da se manipulira povijesnim činjenicama.  Primjerice, dio udžbenika povijesti nije u  jasnom kontekstu obrazložio kako je došlo do Domovinskog rata. Od četiri udžbenika koji se koriste u nastavi povijesti u osnovnoj školi samo jedan spominje pojam velikosrpske agresije na Hrvatsku.

Ukupni  događaji iz 90-ih godina mahom se vrlo površno i parcijalno tumače. Drugim riječima, u dijelu udžbenika legalno se ostavlja mogućnost da se uzroci Domovinskog rata protumače na netočan način odnosno da se da zamah velikosrpskoj tezi (koju konstantno promovira i srbijanski predsjednik Vučić), da su svi krivi, a Hrvati malo više, jer Srbi imaju opravdanje da su  u Jasenovcu ubijene stotine tisuća Srba pa su se ovih devedesetih bojali sličnog ishoda.

Skandalozno je da su u optjecaju udžbenici čiji autori iz tko zna kakvih razloga, ne žele pravim imenom nazvati događanja iz devedesetih i koji povijest nastoje tumačiti na politički nekorektan način. Ne uvažavajući dokaze, činjenice, svjedoke. U toj težnji za izjednačavanjem krivnje, a što je miljama  daleko od povijesti kao znanstvene discipline, dolazi do relativizacije žrtve i agresora. No,  mnogima je to i  konačni cilj.

Ako se pogleda dio udžbenika povijesti ispada da djecu učimo da se gotovo  opravdavaju za to što je Hrvatska samostalna i neovisna, kao i za pobjedu u Domovinskom ratu. Još postoje autori koji se Domovinski rat boje nazvati osloboditeljskim, što on po svom karakteru je. Ili se boje Srbe koji su napali i okupirali Hrvatsku nazvati četnicima, iako su se oni sami devedesetih, a mnogi i  danas, sami deklarirali kao četnici.

akođer, dio autora se boji, ili ne želi, srbijansku agresiju nazvati tim riječima, odnosno okupacijom unatoč činjenici da je isključivo tako nazivaju brojni dokumenti UN-a.

Na primjer, u dijelu školskih udžbenika koristi se termin „stavljanje pod kontrolu“ a u  dokumentu UN-a, u dijelu o proglašenju tzv. SAO Krajine, koristi se termin – okupacija. Ili, to što se u dijelu udžbenika spominje masovni odlazak Srba nakon Oluje, no prešućuje se poziv predsjednika Tuđmana da ostanu u Hrvatskoj kao i Zakon o oprostu. Treba li uopće naglašavati da je dio sadržaja (i nazivlja) u udžbenicima u suprotnosti s Deklaracijom o Domovinskom ratu?!

Najskandaloznije je, pak, to što se omogućilo da se u Republici Hrvatskoj u školama koje pohađaju djeca srpske nacionalne manjine sluša nastava povijesti koja je prilagođena za njihove uši. U tu je svrhu legalizirana i u obrazovni sustav u RH ubačena povijesna krivotvorina.

O čemu je riječ najpreciznije govori izjava SDSS-ovca Vojislava Stanimirovića koji se i danas diči svojom ulogom u vladi tzv. SAO Krajine i ulogom u zločinima u Vukovaru:

„Naša djeca uče prema hrvatskim nastavnim programima, ali mi imamo svoje udžbenike i izučavamo noviju povijest na naš način, drukčiji nego u hrvatskim knjigama. Izostavili smo poglavlje o Domovinskom ratu jer i dalje smatramo da je to bio građanski rat.

Međutim, Hrvati u Vojvodini, a tek je četiri posto učenika hrvatske nacionalnosti koji se usuđuju pohađati nastavu na hrvatskom jeziku, također moraju učiti krivotvorenu povijest.

Kad je riječ o Republici Hrvatskoj, vrijeme je da se spomenutoj selektivnoj primjeni zakona i selektivnom tumačenju znanosti napokon i jednom zauvijek stane na kraj.

Silvana Oruč Ivoš/Hrvatsko Slovo

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Miklenić: Jednom postavljena prava pitanja ne mogu se ušutkati ni izbrisati

Objavljeno

na

Objavio

Spomen na 76. godišnjicu pogroma hrvatskoga sela Zrin na Banovini, koji su izvršili partizani u koje su ušli i četnici, ostat će u povijesti zabilježen po blagoslovu novopodignute spomencrkve Našašća sv. Križa s dvije ploče na kojima su ispisana imena i dob žrtava, a u sadašnjosti otvara više veoma važnih pitanja.

I predvoditelj spomenslavlja u subotu 14. rujna u Zrinu kardinal Josip Bozanić u homiliji je doslovno rekao: »Na ovom mjestu i u ovom slavlju osjećam svojom crkvenom i domoljubnom dužnošću postaviti neka pitanja. Kakvo je to oslobođenje – ma s koje god strane dolazilo – u kojem se u tamu smrti odvodilo ljude bez stvarne krivice i bez suđenja? Kako je moguće da se desetljećima utjerivao strah u kosti ljudima koji su znali istinu, a o njoj nisu smjeli progovoriti? Je li istraživanje istine o Drugom svjetskom ratu i poraću u nas revizija povijesti?«

Pitanja koja je postavio kardinal Bozanić ni u kojem korektnom pristupu ne mogu se okarakterizirati kao ideološka, politička, ekstremistička, šovinistička ili neprijateljska jer su izraz zdrave pameti i naravne etike. Po odredbama kako međunarodnoga prava tako i nacionalnih prava svih država na svijetu, pa i Republike Hrvatske, meritum svakoga od navedenih pitanja zapravo je krivično djelo koje zahtijeva primjerenu kaznu. Nema te izlike koja bi mogla opravdati ubijanje ljudi bez stvarne krivice i bez ikakva suđenja. Nema pravosuđa koje ne bi inkriminiralo zastrašivanje kojim se skriva zločin. Nema zdrave logike koja bi mogla opravdati zabranjivanje istraživanja i iznošenja istine. Premda je to nepobitno, u Republici Hrvatskoj i ove 2019. godine, dakle gotovo trideset godina od osamostaljena hrvatske države, ni u prevladavajućem javnom mnijenju, ni u medijima ni u pravosuđu ta se očita nedjela, zapravo zločini, uopće ne tretiraju kao relevantni čimbenici. Oni koji to nameću u današnjoj Hrvatskoj izvršavaju zapravo zastrašujuće nasilje nad žrtvama, istinom i pravdom, zapravo nad hrvatskim narodom.

U homiliji u Zrinu kardinal Bozanić također je postavio pitanje: »Zašto se o ovom i tolikim drugim zločinima komunističkoga režima: križnim putovima, jamama, prikrivenim grobljima u predgrađima naših gradova, na livadama i u šumama, kao i na sličan način i o drugim uništenim mjestima, desetlječima šutjelo, strogo branilo objektivno povijesno istraživanje i prepričavalo prošlost po diktatu režima?« te dodao: »A i danas se nerijetko istinu želi zataškati, prešutjeti ili bar umanjiti.« Budući da od onih kojih se to izravno tiče, odnosno od onih koji su za takvo stanje izravno bili odgovorni, ne će doći nikakav odgovor na to pitanje, očito je da je riječ ne samo o kukavicama koje nisu spremne preuzeti odgovornost za svoja nedjela, nego o ljudima koji su političku moć zlorabili da bi sebe zaštitili od istine i pravde. Donekle se čak te počinitelje tih nedjela može razumjeti jer su davno ostali bez ikakvih humanih standarda i kriterija u svom viđenju zbilje, ali kako razumjeti one u današnjoj Hrvatskoj koji osobno nisu okrvavili ruke, a ipak svim sredstvima štite zločince, razvodnjavaju njihovu krivnju, falsificiraju povijesnu istinu i zlorabe političku moć da to nečuveno nasilje nad hrvatskim narodom i dalje traje?

Vrlo je znakovito što je na spomen 76. godišnjice Zrinskih žrtava od državnih institucija jedino Predsjednica Republike poslala svoga Izaslanika, a ni Hrvatski sabor, koji bi u načelu trebao biti najviše predstavničko tijelo hrvatskoga naroda, ni hrvatska Vlada, koja bi trebala biti izvršitelj legalnih i legitimnih hrvatskih nacionalnih ciljeva i interesa, nisu smatrali važnim poslati ni formalne predstavnike u subotu u Zrin. Znači li taj bojkot da oni koji odlučuju u vodstvu Hrvatskoga sabora, kao i oni koji odlučuju u vodstvu Vlade, ne mare za strahotu koju su doživjeli hrvatsko selo Zrin i njegovi stanovnici, samo zato što je bilo hrvatsko i katoličko, ili da oni zapravo ne smiju biti uz hrvatski narod kad oplakuje svoje nevine žrtve stradale od partizanske i četničke ruke?

Koliko su snažni okovi koji omogućuju brutalno nasilje nad sadašnjim naraštajima hrvatskoga naroda kad se radi o istini i stradavanju od komunističke revolucije najbolje su pokazali mediji svojim odnosom prema spomenu u Zrinu. Jednako kao i nedavno u kolovozu, kad su u Gračanima u Zagrebu pokopane 294 ekshumirane žrtve komunističke revolucije, od kojih je bilo 63 maloljetnika, čak šesnaestero djece mlađe od 14 godina, mediji su ili prešutjeli ili razvodnili strahotu događanja u Zrinu prije 76 godina. Samo krajnje naivni mogli bi pomisliti da je takav odnos prema žrtvama komunističke revolucije slučajan jer oni koji pošto-poto žele zadržati kotač povijesti i s njim laži komunističke ideologizirane povijesne interpretacije, a s tim i okovanost i neslobodu hrvatskoga naroda, vrlo dobro znaju kako i zašto tako postupaju. No jednom postavljena prava pitanja ne mogu se ušutkati ni izbrisati sve dok se na njih vjerodostojno ne odgovori istinom.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Zrin: Vrijeme je za istinu o stradanjima hrvatskog naroda

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Borislav Ristić: ‘Kanadski Aladdin’ postao je žrtva vlastitog ideološkog puritanizma

Objavljeno

na

Objavio

Iako se čini kao da je bilo davno, a neki su možda već i zaboravili, još do prije samo par godina cjelokupna svjetska javnost klanjala se američkom predsjedniku Baracku Obami kao novom mesiji. Bilo je to lice, činilo se, nekog novog svijeta, svijeta mira, ljubavi, tolerancije, bratstva među ljudima.

No, kako je Obami istjecao mandat, tako je utopija blijedila i počelo se postavljati pitanje tko će ga naslijediti, tko će postati novi vođa progresivnog svijeta?

A onda se pojavio on. Mlad, naočit, obrazovan, elokventan – kanadski premijer, Justin Trudeau. Dotada poznat samo kao sin svoga oca, dugogodišnjeg kanadskog premijera, Pierrea Trudeaua, činio se kao predodređen za namijenjenu mu ulogu.

Naime, i prije nego je zasjeo u premijersku fotelju i počeo provoditi svoje politike, on je postao obljubljen i slavljen sa svih strana. Od samih je početaka bilo očito kako je ljevica pronašla svog novog političkog idola – zvijezda je rođena. Bilo je dirljivo gledati kako se ta slika novog političkog celebrityja prodaje srcima širom svijeta.

Mediji su oduševljeno pisali o tome kako je novi kanadski premijer instruktor bungee jumpinga i snowboardinga, dok u trenucima odmora sa svojom ženom Sophie vježba jogu. Smiješio nam se sa svih naslovnica, ponosno se izjašnjavao kao feminist, a posebnu osjetljivost je pokazivao za pitanja ravnopravnosti.

Tako je i svoju vladu sastavio mahom od žena i manjinaca, objašnjavajući da “tako treba izgledati vlada u 2015. godini”. Iako bi netko zavidan mogao reći kako je tu puka forma prevladavala nad sadržajem, ništa nije moglo pomutiti ovu idiličnu sliku. A onda je pozlatu malo zagrebala velika korupcijska afera oko slučaja SNC-Lavalin.

Radi se o građevinskoj tvrtki iz Montreala za koju je utvrđeno da je bivšem režimu Moamara Gadafija plaćala mito kako bi osigurala poslove u Libiji. Prema svjedočenju ministrice pravosuđa, Jody Wilson Raybould, iz vlade su, pa i od samog Trudeaua, dolazili pritisci da se taj slučaj zataška, zbog čega je na kraju ona iz protesta i podnijela ostavku.

Kada se činilo kako nikakve nedaće ne mogu pomutiti sliku “najvećeg frajera na svjetskoj političkoj sceni”, u kanadsku se zvijezdu zabio komet. Naime, u javnosti se pojavila slika tridesetogodišnjeg nastavnika drame u crno obojena lica i ruku, maskiranog u Aladdina.

Što bi se reklo, ništa neobično. Premda bi se možda moglo dati za pravo nekim feminističkim križarima koji će vidjeti nedoličnost u tome što profesor u zagrljaju neprimjereno drži ruku na prsima mlađe ženske osobe. No, nakon što je slika izašla u javnost, Trudeau se ekspresno ispričao, pravdajući to svojom nepromišljenošću i nezrelošću. Da nije smiješno, bilo bi tragično.

Moglo bi se reći kako je kanadsku zvijezdu repaticu sustigao njezin vlastiti rep. I baš kad se činilo kako se uspio opravdati pred ljudskopravaškim zelotima pojavila se još jedna slika, a odmah zatim i video. Jednu sliku je relativno lako objasniti, ali kako sad pred sljedbom opravdati tri takva performansa?

Koliko je stvar otišla u apsurd, govori i Trudeauov defenzivni unazad, da više ni sam nije siguran koliko se puta prerušio u crnca. A kako će biti siguran kad nema u što se kanadski nastavnik drame nije preobukao, od američkog Indijanca, do karipskog pirata i Hindusa? Sjećamo se i njegova službenog posjeta Indiji, kada su kanadski mediji pisali kako “sramoti Kanadu oblačeći čitavu obitelj u indijsku svadbenu odoru”.

Netko će reći kako ne vidi neki poseban problem u tome što se netko u mladosti u maškarama maškarao, a i normalno bi bilo da je tako. Međutim, ironija ima svoju čar kada nekoga tko je godinama druge prozivao za rasizam i tko je svoju karijeru gradio na promoviranju ideologije političke korektnosti, sustigne vlastita kletva. Kletva u kojoj je „kanadski Aladdin“ postao žrtva vlastitog ideološkog puritanizma.

Zamislite samo što bi se dogodilo da je kojim slučajem isplivala fotografija nekog političara s desnog spektra? Ne bi mu pomogla nikakva isprika. Ali, kada u očima puritanca “ pogriješi” netko s lijevog ideološkog spektra, onda je dovoljna i isprika, jer znamo kako on ne mrzi, nije rasist, nema fetiš i njegova politika nije rezultat grijeha iz mladosti.

S Trudeauovim licem obojenim u crno sve je licemjerje kulture političke korektnosti isplivalo na površinu. Slika je pronašla svoj izvrnuti odraz u ogledalu.

Tragikomično je u cijeloj priči to što su kroz mjesec dana u Kanadi parlamentarni izbori, na kojima se ovaj napuhani Lawrence od Arabije nalazi u opasnosti da u slučaju poraza, umjesto svjetske ikone liberalizma, u zadnjem činu bude zapamćen kao “ blackface” – “kanadski Aladdin”, piše Borislav Ristić / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari