Pratite nas

Gost Kolumne

Silvana Oruč Ivoš: Netko je imao petlje staviti kapitalca Plenkovića na listu, ali ovaj kapitalce dekapitira

Objavljeno

na

Pred Hrvatskom je još jedan izborni ciklus. Liste su poznate i predane, te za koji dan počinje kampanja za izbor zastupnika za Europski parlament. Treći su to izbori na kojima Hrvati sudjeluju, no tek drugi redoviti.

Prema većini istraživanja javnog mišljenja, iznenađenja bi moglo biti samo pri dnu ljestvice. Naime, većina istraživanja HDZ-u daju najmanje pet ili šest zastupničkih mjesta, SDP-u maksimalno tri, Mostu, Amsterdamskoj koaliciji i Živom zidu po jedan mandat dok se za preostale mandate bore dvije koalicije domoljubnih stranaka. Riječ je o koaliciji HSP-a i Nezavisnih za Hrvatsku, te koaliciji Hrvatskih suverenista, predvođenoj aktualnom europskom zastupnicom Ružom Tomašić.

Očekivano, najviše je zanimanja u javnosti izazvala lista HDZ-a. I ne samo zanimanja već i kritika koje su na njen račun u javnosti uputili, doduše neimenovani, dužnosnici HDZ-a.

Predbacuje im se kako je to lista skrojena isključivo po mjeri prvog čovjeka HDZ-a Andreja Plenkovića, te da većina osoba na listi zapravo nema potporu stranačke baze. Zamjera joj se i to što su, u najmanju ruku, na listi nepovoljno zastupljeni predstavnici dvije najjače stranačke baze – slavonske i dalmatinske. Štoviše, odmah po objavi liste u javnost je procurila snimka Stjepana Ribića – za kojeg se govori kako je izravni Plenkovićev prijedlog – a iz koje je vidljivo da ista osoba, samo koju godinu ranije, u odijelu HDSSB-a, tvrdi da su HDZ-ovci lopovi.

No, unatoč svim tim prijeporima te „neimenovanim, a upućenim izvorima“ koji zbog liste kritiziraju predsjednika Plenkovića, treba biti pošten i kazati kako je nekorektno tvrditi da je to isključivo njegova lista.

To je lista HDZ-a koja je, prema medijski dostupnim informacijama, dobila potporu i Predsjedništva i Središnjeg odbora HDZ-a. Jedini pokušaj da se stvari na listi promjene i da ona trebala biti drukčije sastavljena, bio je onaj drugog čovjeka HDZ-a Milijana Brkića, koji je na sastanku užeg predsjedništva stranke predložio da se za nositelja liste stavi Miru Kovača.

Čovjeka bogatog iskustvom u međunarodnoj politici, bivšeg diplomata i ministra, bivšeg međunarodnog tajnika stranke te iznimno omiljenog u stranačkoj bazi i među potencijalnim biračkim tijelom. Upravo se za Kovača smatra kako je ostao vjeran izvornom stranačkom programu i vrijednostima HDZ-a te da je kao takav trn u oku i samom Plenkoviću.

Štoviše, Kovača je (navodno protivno volji stranačkog vodstva) predložio zagrebački HDZ, što mu je dalo dodatni legitimitet. Međutim, moguće je to bilo previše rizično za Plenkovića. Jer, glasovi koje bi Kovač dobio, a nema sumnje u to da bi povukao dobar dio biračkog tijela pa i onih koji su se okrenuli ili se okreću od HDZ-a – mogli bi se tumačiti, s obzirom na navedeno i kao potencijalni glasovi protiv Plenkovića na sljedećim unutarstranačkim izborima.

Zanimljivo je i to da na predloženoj listi HDZ-a nema aktualnog zastupnika u Europskom parlamentu branitelja Ivice Tolića, iako ga je predložio splitsko-dalmatinski HDZ, a drugi čovjek stranke Brkić na spomenutom sastanku inzistirao da ga se ponovno stavi na listu.

Plenkovićevoj odluci da Tolića eliminira sa svih kombinacija, svakako je pomogla šutnja HDZ-ovih generala koji se nisu htjeli izlagati i zamjeriti stranačkom šefu. Razlog Plenkovićeva animoziteta prema bivšem kolegi europskom parlamentarcu Toliću navodno se krije u tome što je Tolić glasovao protiv Istanbulske konvencije.

Unatoč, po ocjenama mnogih, nedovoljno kvalitetnoj listi HDZ-a, neke stvari idu na ruku HDZ-ovoj pobjedi.

Ponajprije to što su domoljubne i suverenističke stranke ostale podijeljene na dva bloka, čime su samo povećali izglede HDZ-u da po D’Hondtu i njihove glasove pretvori u svoj mandat. Izglede im smanjuje i to što su počele s međusobnim prepucavanjima umjesto da se koncentriraju na prirodnu konkurenciju – Plenkovićev HDZ. Dakako, puno toga ovisi o samom tijeku kampanje te o tome koliko će se uspjeti animirati vlastiti birači da izađu na birališta.

Ipak, ni Plenković ne bi trebao spavati sasvim mirno. Metoda preračunavanja glasova ide mu na ruku, no što ako ostane bez solidnog broja sigurnih glasova?

Recimo, baš me zanima kako izgledaju HDZ-ovci koji će u Slavoniji raditi kampanju Stjepanu Ribiću, koji je taj isti HDZ javno blatio?! Bilo bi izrazito nekorektno reći da su na listu HDZ-a stavljeni odreda loši kadrovi. Naprotiv.

No činjenica je da među njima nema kapitalaca koji mogu povući veći broj preferencijalnih glasova. Istodobno, u samom HDZ-u kapitalaca i te kako ima, no Plenković ih iz nekog razloga nije htio kandidirati. Za ilustraciju je dostatno dati primjer izbora za EU parlament 2013. i 2014., kada je HDZ pobijedio i kada su tadašnji predsjednik Karamarko i uže vodstvo, bez kompleksa, među ostalim vrijednim imenima, mudro stavili Andreja Plenkovića na listu.

Kapitalca Plenkovića, bolje rečeno. Kapitalca koji je među HDZ-ovcima povukao najveći broj preferencijalnih glasova. Plenković nije imao hrabrosti slično postupiti. Potpuno bez razloga. Jer stranka može postati talac jednog čovjeka na razne načine.

Piše: Silvana Oruč Ivoš/HrvatskaDanas.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

BiH

Kako bošnjačka politika lažima dehumanizira Hrvate i ohrabruje zločince

Objavljeno

na

Objavio

Lažima se ne može graditi ništa. No, sasvim je jasno da bošnjačka politika niti ne želi funkcionalnu Bosnu i Hercegovinu nego žele završiti ono što su u ratu započeli: očistiti svoj „životni prostor“ od drugog i drugačijeg. U prvom redu od Hrvata. Sa Srbima su već razgraničeni.

Stranci demokratske akcije nikako ne odgovara izlazak iz mučne prošlosti. Pošto svojim biračima imaju malo toga za ponuditi (u čemu uopće nisu izuzetak na političkoj sceni u BiH), SDA redovito pribjegava ratnim temama kako bi nekako zadržala bošnjačko biračko tijelo uz svoje skute. Pri tom se služe mitomanijom kakvu smo vidjeli još samo kod Srba krajem 20. stoljeća.

Za izgradnju svojim mitova ne biraju sredstva. To smo zorno mogli vidjeti prije nekoliko dana kada je prvi bošnjački član Predsjedništva BiH u Bugojnu iznio hrpu gluposti ali i običnih laži na štetu bugojanskih Hrvata, koje je po kratkom postupku dehumanizirao i pripremio ih za neki budući odstrel.

„Ne postoji ništa jače od armije časnih ljudi, koji se bore za ispravan cilj, pokazala je i druga velika pobjeda Armije BiH u Bugojno. To je pobjeda nad vojnim snagama HVO-a, koje su bile u službi udruženog zločinačkog pothvata. O prirodi tog agresorskog pothvata, najbolje govori činjenica da je isti taj HVO, koji nigdje na teritoriju Bugojna nije mogao vojno da nadvlada Armiju RBiH, počinio masakr nad 45 nedužnih civila u Vrbanji. Nesposobnošću na bojnom bolju i nemilosrdnošću prema civilima, zločinačke formacije su pokazale svoje pravo lice koje je kasnije sveobuhvatno opisao i haaški sud u svojim presudama“, kazao je Džaferović.

Prethodno je govorio o tomu kako je bošnjačka Armija BiH tobože obranila Bugojno od srpske agresije na početku rata, dok to još „nije bio njihov rat“, a potom je navaljao i laži o tomu kako je bošnjačka Armija BiH, eto, oslobodila Kupres.

Više laži i gluposti u manje riječi sposoban je izraziti valjda još samo drugi bošnjački član Predsjedništva BiH Željko Komšić.

No, krenimo redom. Bugojno nije obranila bošnjačka Armija BiH od Srba iz prostog razlog jer tad nije ni postojala. Postojao je samo HVO koji je branio Bugojnu i u sastavu HVO-a bili su i tadašnji Muslimani. Armija je branila Bugojno od Srba taman koliko i Mostar. Danas se istim perjem kite i za Mostar i za Bugojno i za cijelu BiH. Uskoro ćemo početi slušati kako je bošnjačka Armija BiH oslobađala i samu Hrvatsku.

Što se „agresorskog pothvata“ tiče, on se u Bugojnu može pripisivati isključivo bošnjačkoj Armiji BiH koja nije ostavila hrvatski kamen na kamenu nakon pada Bugojna i koja je zločinom kao metodom ratovanja protjerala 15.000 bugojanskih Hrvata.

Na tisuće kuća i gospodarskih objekata je uništeno, gotovo sve katoličke bogomolje su uništene i oskvrnavljene, katolička groblja prekopana, a civili – žene, djeca i starci – gospodine članu Predsjedništva BiH, pješice su morala bježati pred „časnom“ bošnjačkom Armijom i predati se Srbima na Kupres.

Civili su bježali jer su znali kako prolaze oni koji padaju u ruke vojsci koja je na „Allahovu putu“. Za nevjernike milosti nije bilo. Ni za djecu ni za žene ni za starce. To najbolje znaju oni koji se u ljeto 1993. godine nisu uspjeli izvući iz Bugojna.

HVO jeste napravio zločin u selu Vrbanja. I tu nema nikakvoga spora. Hrvati to ne negiraju, a počinitelji su procesuirani. Međutim, dok su vojnici HVO-a odgovorni za zločin u jednom selu, bošnjačka Armija BiH je odgovorna za zločine u svim selima cijeloga grada Bugojna i nad sve i jednim protjeranim Hrvatom. Njih 15.000 je brutalno protjerano i većina se nikad nije ni vratila. Preko deset hrvatskih sela je u potpunosti ugašeno i u njima danas ne živi doslovno nitko. Nije da se ljudi nisu htjeli vraćati, nego nisu mogli. Povratak je opstruiran na sve moguće načine a opstruira se i danas.

K tomu, kroz bugojanske logore smrti su prošle na stotine vojnika HVO-a i hrvatskih civila. U logorima su mučeni, batinani do smrti, nasilno im je vađena krv, vođeni su na prisilan rad a koristili su ih i kao živi štit. Razmjeri psihološkog zlostavljanja koje su Hrvati doživjeli u bošnjačkim mučilištima po Bugojnu tek se trebaju utvrditi.

No to Džaferović nikad neće priznati. Kao što neće priznati ni rušenje crkava i prekopavanje grobalja. Neće priznati ni masovnu paljevinu hrvatskih imanja a o pljački da i ne govorimo. Hrvatska imovina je smatrana legitimnim ratnim plijenom. Ono što su Hrvati gradili generacijama bošnjačka Armija BiH je uništila, opljačkala i zapalila tijekom samo jednog ljeta.

I umjesto da zatvori usta, ušuti i oda počast svim nevino palim žrtvama, bez obzira na naciju i vjeru, Džaferović puše u ratne trube i ponovno vraća stanovnike Bugojna u nemile godine koje svatko normalan želi zaboraviti i nastaviti sa svojim životom.

Umjesto da šalje poruke pomirenja, da pokaže širinu, ono odobrava počinjeno zlo i čak njihove počinitelje naziva moralno superiornim u odnosu na žrtve. Tako je za Džaferovića jedan Dževad Mlaćo, gospodar života i smrti u ratnom Bugojnu, moralno ispravniji od desetogodišnjeg djeteta koje je ni krivo ni dužno, bježeći od Mlaćinih hordi, moralo napustiti svoj dom i pješice izaći na Kupres i predati se Srbima. U suprotnom to desetogodišnje dijete bi vjerojatno bilo ubijeno od vojnika „časne“ bošnjačke Armije BiH.

U cijeloj priči je porazno da u bošnjačkoj javnosti nije bili niti jedne jedine osude Džaferovićevih laži i prikrivenog govora mržnje.

I onda se netko pita zašto nitko Bošnjacima ne vjeruje da žele državu u kojoj će biti mjesta za svakog, bez obzira na vjeru ili naciju. Bošnjački politički dužnosnici nam svakim danom pokazuju kakva bi bila ta tzv. „građanska“ država za koju se tobože zalažu.

Lažima se ne može graditi ništa. No, sasvim je jasno da bošnjačka politika niti ne želi funkcionalnu Bosnu i Hercegovinu nego žele završiti ono što su u ratu započeli: očistiti svoj „životni prostor“ od drugog i drugačijeg. U prvom redu od Hrvata. Sa Srbima su već razgraničeni.

U izgradnju suživota u Bosni i Hercegovini vjeruju još samo Hrvati, zbog toga su danas na rubu opstanka kao politički narod u BiH.

Piše: Jurica Gudelj/Dnevnik.ba

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Oba kandidata ‘desnice’ trebaju izbjegavati međusobne napade – barem do drugog kruga

Objavljeno

na

Objavio

Otkako je Miroslav Škoro najavio kandidaturu za Predsjednika Republike Hrvatske, (većinski) se desno biračko tijelo podijelilo, što se na odgovarajući način odrazilo i na medijsku scenu, naravno, ne ovu “mainstream”.

Desnica ima dva snažna kandidata te nije isključeno da bi obojica mogla završiti u drugom krugu, što je prijašnjih godina bilo nezamislivo, dok jugoljevica i pobunjeni Srbi imaju Zorana Milanovića, osim ako se ne kandidira Dejan Jović, jer pobunjeni Srbi na čelu s Pupovcem ne će tako lako zaboraviti da im je Zoka sunarodnjake u “otadžbini” nazvao “šakom jada”, niti pak da se hvalio ustaškim precima.

I zapravo je nevjerojatno tko bi osim istinskih preziratelja naše mlade države mogao dati glas Milanoviću, čelniku najnesposobnije vlade u hrvatskoj demokratskoj povijesti, kavandžiji i kavgadžiji koji se krasi lažnim liberalno-progresivnim perjem, pa se stoga, ako ćemo biti objektivni, nitko njime previše ni ne zamara. Istinabog, ima još onih koji će napadati Miroslava Škoru i braniti trenutnu predsjednicu te plašiti puk “jugokomunistma” tj. Milanovićem, no to je potrošena taktika koja je, kad je posljednji put rabljena, rezultirala Sanaderovim dolaskom na vlast. Realnih izgleda za Milanovićev dolazak na vlast nema, jer se scenarij da u drugom krugu budu Bandić i Josipović, dakle dva kandidata (jugo)ljevice ne može ponoviti.

Međutim, iako je trenutna predsjednica u dobroj mjeri izgubila simpatije i potporu potpisnika ovih redaka, prvenstveno zbog priklanjanja odnarođenom Plenkoviću i njegovoj briselskoj bulumenti koji nam ukradoše stranku, valja ipak ispraviti neke navode, plasirane putem određenih medija od strane osvetoljubivih bivših predsjedničinih savjetnika, pokojeg admirala i nekih koji bi na Pantovčaku rado vidjeli svoju “snajku”.

Prije svega, Kolinda Grabar-Kitarović nije kandidatkinja “Plenkovićevog HDZ-a” nego HDZ-a kojemu je trenutno na čelu Andrej Plenković. Ako ćemo baš istini za volju, aktualna je predsjednica pobjednički kandidat “Karamarkovog HDZ-a”. Drugo, u zabludi su oni koji misle da napadanjem predsjednice, napadaju i slabe Plenkovića. Plenkovićev kandidat je Zoran Milanović, jer duboka država, čiji je Plenky najistaknutija figura, priprema teren za veliku koaliciju nakon sljedećih parlamentarnih izbora, pod pretpostavkom da se u vodstvu HDZ-a ništa ne promijeni. Izmišljotina je “mainstream” medija da će Plenković osnažiti svoj položaj na čelu stranke dobije li Kolinda Grabar Kitarović drugi mandat. Da je tomu tako, pokazuje izbor onih koji vode predsjedničin izborni stožer: Ivan Anušić, Ivan Penava, Damir Jelić, Davor Ivo Stier, a ako ga uspije nagovoriti, možda i Milijan Brkić. Dakle, eventualna pobjeda Kolinde Grabar Kitarović će pripadati njima, njihovim ljudima i stranačkih organizacijama, i ne će poduprijeti “anemičnog” na predstojećim unutarstranačkim izborima. Plenković gubi unutarstranačke izbore, neovisno o tomu tko dođe na Pantovčak ili na njemu ostane.

U svakom slučaju, poistovjećivati predsjednicu s Plenkovićem i njegovim ljevičarenjem je neozbiljno, a u krajnju ruku i podmuklo. Istina, ona je krivo procijenila kad mu se priklonila, ali treba kazati da se u tom trenutku činila kao pragmatična odluka. Malo tko ima prethodnu, ali svatko ima naknadnu pamet.

Naposljetku, mora se naglasiti da za političkim angažmanom Miroslava Škore ne bi bilo potrebe da trenutna HDZ-ova vrhuška nije pogazila apsolutno sve vrijednosti na kojima je i putem kojih je 90-ih godina stvarala i branila državu. Škorina pojava je rezultat upravo radikalnog skretanja ulijevo Andreja Plenkovića i njegovih pulena te je trenutna predsjednica time već dosta poljuljana, za što si je, ponovimo, sama kriva. Želi li tko biti posvema objektivan, mora njezin mandat usporediti s mandatima njezinih predšasnika; predsjednici možemo najviše zamjeriti nečinjenje i nedjelovanje, a njezin politički bijeg pod Plenkovićev kišobran je u usporedbi s Mesićevim i Josipovićevim veleizdajama, svatko će se složiti, neznatna stvar.

Kako bilo da bilo, svatko se mora zapitati koga i zašto želi vidjeti na Pantovčaku idućih pet godina, razmisliti te na kraju na biračkom mjestu, na glasačkom listiću odgovoriti, uvijek vodivši računa o široj slici. Prema našem skromnom mišljenju, bit će dobro za Hrvatsku, ali i za HDZ, pobijedi li Kolinda Grabar Kitarović, odnosno Škoro. Hrvatska (demokratska zajednica) ovoga puta ima dva kandidata, od kojih jedan sigurno pobjeđuje. Trenutnu smo predsjednicu imali prilike vidjeti i čuti, pokazala je to što je pokazala, a Miroslav Škoro nudi nešto novo i nešto drukčije. Zaslužuje li priliku? Možda. O tomu zaslužuje li trenutna predsjednica drugu priliku, malo je složenije pitanje.

No, u svakom slučaju ne zaslužuje da se ide takvim blaćenjem i niskim udarcima na nju, pogotovo ne pored Zorana Milanovića, hodajuće katastrofe i putujućeg cirkusa koji je toliko zala nanio našoj državi, a sad bi joj opet htio biti na čelu.

U pravu je Davor Ivo Stier kad kaže da je trenutnoj predsjednici, ali i HDZ-u najveći protivnik Zoran Milanović, a ne Miroslav Škoro. Stoga bi u Škorinom stožeru također trebali shvatiti da od napadanja i blaćenja trenutne predsjednice najviše profitira Milanović, dakle po nužnosti gubi Republika Hrvatska i hrvatski narod. Bilo bi oportuno za oba kandidata desnice da “podignu ručnu” u međusobnim napadima, barem do drugog kruga, a onda više nije ni važno, jer Hrvatska dobiva, ma tko (p)ostao Predsjednik, piše Hrsvijet.net

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari