Connect with us

Kolumne

Sindrom Finkelkraut

Objavljeno

on

Nekada su kraljevi zaslužne podanike znali, osim konkretnim dobrima, nagraditi kakvom egzotičnom titulom ili lenom, čija je vrijednost bila isključivo simbolička. Danas je uloga kraljeva pak isključivo simbolična pa simboličkim mešetari intelektualna elita jer se samo piscima da baviti takvim stvarima, dok realne, opipljive vrijednosti trgovci i financijaši, stvarni gospodari suvremenih društava, zadržavaju uglavnom za sebe.

[ad id=”93788″]

Intelektualci iz tzv. razvijenih zapadnih društava imaju perverznu sklonost da si odaberu neku zemljicu s poludivljeg poluistoka te joj udijele svoju milost i razumijevanje, a sebe proglase nekakvim vitezom zaštitnikom te daleke i egzotične zemlje. Tako se francuski književnik i filozof Alain Finkelkraut devedesetih ”specijalizirao” za Hrvatsku.

Ne znam koliko je njegov zagovor stvarno doprinio hrvatskoj slobodi, no svakako je Hrvatima bilo ugodno tih ratnih godina čuti da u svijetu ima intelektualaca koji razumiju našu tešku situaciju i zalažu se za naše pravo na državu. Projugoslavenski orijentiran dio intelektualne elite u Hrvatskoj procijenio je da će Finkelkrautov glas najbolje neutralizirati ako ga pridobiju na svoju stranu. Rečeno, učinjeno! U međunarodnim relacijama jugoslavenski nacionalisti iz Hrvatske uvijek imaju bolje karte jer svoj nacionalizam uvijaju u internacionalizam, a obrušavaju se na hrvatski nacionalizam predstavljajući se tako kao tolerantni i širokogrudni, bez ikakve nacionalne zagriženosti.

   Tako se Finkelkraut od zagovornika Hrvatske pretvorio u arbitra koji s visoka arbitrira u unutrašnjim hrvatskim odnosima koje, ruku na srce, ne poznaje, već se oslanja na informacije dobivene od novostečenih prijatelja. Tako se i moglo dogoditi da stavi svoj potpis na otvoreno pismo kojim se traži smjena ministra Hasanbegovića. Finkelkraut sigurno nije pročitao ni jedan Hasanbegovićev znanstveni rad niti je mogao naći javnu izjavu u kojoj bi bilo nešto toliko sporno da on kao Francuz trži smjenu hrvatskog ministra. Dakle, on se jednostavno pridružio pozivu određenih struktura iz Hrvatske uopće ne razmatrajući njegovu opravdanost. Ili, kako sam Hasanbegović reče, pridružio se ”dokoličarima sa zagrebačke špice”. A to je za jednog intelektualca njegova kalibra sramotno.

   Stvar posebno postaje apsurdna kada se kao potpisnik toga pisma pojavljuje i Antonio Negri, okorjeli ljevičarski ubojica i terorist. Koji je u zatvoru napisao svoje glavno djelo zbog kojega je postao uzor filozofima poput Srećka Horvata i sličnih. Međutim, ne bismo se trebali previše čuditi Finkelkrautovu postupku. On je još odavno prestao biti puki zagovornik Hrvatske, a preobrazio se u zlovoljnog arbitra koji Hrvatskoj stalno nešto prigovara, kori je zbog nacionalizma i sličnih grijeha. Mi smo pak sve to šutke primali jer Finkelkraut je, eto, naš dokazani prijatelj, koji nas tu i tamo špota jer smo kao nešto zgriješili. Naravno, puno je toga što se Hrvatskoj može i treba prigovoriti, pa i zamjeriti, ali smeta taj pokroviteljski ton, to oholo uvjerenje da se ima pravo cijeli jedan narod pozivati na red. Kao djecu ili zaostale u razvoju. Ako je i od Finkelkrauta, previše je.

   S tim bjelosvjetskim ”zagovornicima” doista nemamo sreće. Ni upola kao, recimo, komšije Srbi. Njih njihov Handke nikada nije kritizirao zbog sitnica kao što je genocid i slično. Zato su Finkelkraut i Handke istodobno primjeri istoga sindroma, ali i svojevrsni antipodi. U konačnici ipak podjednako nekorisni narodima koje ”štite”. Jer im više štete nego koriste. Uostalom, pokroviteljski stav prema cijelim narodima uvijek posljedica stanovitog kolonijalnog refleksa. Doduše, istinski hrvatski problem nije Finkelkraut, kakva god pisma potpisivao, pravi problem su njegovi dojavljivači u Hrvatskoj. Ali to je jedna druga priča.

Damir Pešorda/Hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari