Connect with us

Razgovor

Sine moj, Bosnu i Bosansku Posavinu ne može ništa uništiti

Published

on

Ponos Posavine: Jozo Kovačević

Bosanska Posavina, kad to govorim onda mislim na širi kontekst Bosanske Posavine je oduvijek obilovala mladim talentima pogotovo sportašima. Mi smo, na primjer u Novom selu imali toliko mladića koji su boksali, da smo osnovali klub mogli smo imati prvoligaša, jer je naših sedam-osam boksača treniralo u Radniku iz Slavonskoga Broda.

Što se tiče mlađih imamo u Augsburgu Josipa Stanića, koji je U-17 reprezentativac, Marjana Čabraju koji igra za Goricu. A što se tiče odavdje uvijek smo imali jake ekipe, Odžak, Hajduk iz Orašja, Jedinstvo iz Brčkog, bosanski brodski talenti su poznati. Kao trener imao sam priliku raditi s onima koji su napravili velike karijere. Evo, na primjer, Veldin Karić koji je došao u Polet, pa završio u Dinamu, Torinu, pa onda Mujčin i tako dalje. Drago mi je pročitati i radujem se svakom uspjehu naših mladih bez obzira iz kojeg su dijela Posavine.

Razgovarao: Anto PRANJKIĆ

Bosanska Posavina i područje Bosanske Posavine je još uvijek u mislima onih ljudi koji su je napustili 1992. godine. No, mnogi od njih iz dana u dan prelaze rijeku Savu i idu u rodni kraj. Mi danas razgovaramo s čovjekom koji je jedan od najvećih ako ne i najveći poznavatelj situacije u Novom selu Jozom Kovačevićem. Tema nam je jedno od najvećih prijeratnih sela Bosanske Posavine – Novo selo.

-Jedno od najvećih, a sigurno jedno od najvećih u općini Bosanski Brod je Novo selo. Po popisu stanovnika iz 1991. godine po površini je drugo iza Velike Brusnice, a broj stanovnika je 2953. Govorimo o Novom selu kao selu a ne kao Mjesnoj zajednici. U tom selu, mom Novom selu, kako ja obično kažem, povijest se okrutno poigravala od njegova postanka pa sve do nedavno, do tog zadnjeg rata. Selo je kroz svoju povijest tri ili četiri puta mijenjalo ime. Zatim je poznato kao selo nastalo na močvarnom tlu i zato je njegov prvi naziv bio Otočak, jer su bili mali otoci na kojima se moglo živjeti. Međutim, godinama je to selo postalo jedno od najrazvijenijih, najnaprednijih sela u tom dijelu Bosanske Posavine, ne i najveće, a u BiH je bilo dosta popularno, jer je dalo dva doktora znanosti do rata (prof. dr. Anto Matković i prof. dr. Luka Đaković), dalo je desetak svećenika, od kojih je još šest sedam živućih. Jedan od njih je i prof. Božo Odobašić koji je posebna osoba i nama je vrlo važan. To je čovjek koji je, iako u mirovini još uvijek spreman sjesti u auto i iz Sarajeva doći na bilo koju feštu i sudjelovati sa svojim mještanima. Ono što mi možemo reći on je moralna vertikala, barem ove mlađe generacije i on nas čini ponosnima. Mi se držimo njegovih uputa i smjernica i drago nam je da je takav čovjek ponikao u našoj sredini.

Imamo nekoliko knjiga, svojevrsnih dokumenata o Novom selu. Vi ste autor?

-Jesam. Ja sam jedan od autora koji su pisali o Novom selu. Moje je nešto novijeg datuma, jer ja sam čovjek koji je počeo razmišljati o važnosti sela, o važnosti i njegovoj povijesti tek kad sam izgubio mogućnost da u njemu živim. Istraživanje odnosno prikupljanje građe, bogate povijesne građe me je usmjerilo i dalo nadu da mogu napraviti nešto. Napravio sam monografiju koja se zove Novo selo, koja govori o nastanku sela i župe, što je nemoguće razdvojiti. Taj dio povijesti je toliko važan i bogat i po svojoj ukupnoj povijesti kao sredine, ali i kao osobama koje su tu iznikle. Mi jesmo selo i uvijek smo voljeli zemlju, ali smo uvijek pokušavali da imamo i neki posao koji je siguran. Nitko zemlju nije prodavao nego kupovao. Zahvaljujući župniku Majetiću, koji je u Novom selu bio 40 i više godina ostala je jedna vrijedna spomenica. Vjerujem da ih današnji župnici ne vode takvom ažurnošću, a ona je rasvijetlila i dala puno materijala da bi se monografija mogla obogatiti. I evo, hvala Bogu, nažalost, nemam više primjeraka. Dobro je prihvaćena i drago mi je da je to tako.

Novo selo je imalo i nešto po čemu je bilo posebno poznato – ljubav prema nogometu. Vaša osobna ljubav prema nogometu je iznjedrila još jednu dragu uspomenu na Novo selo i amanet za buduća vremena. Možda opet nekad u Novom selu bude i nogometni klub.

-Da, to je ono sad što ide duboko u emocije. Duboko me pogađa, jer osim što sam se potrudio da to ime ne bude zaboravljeno, ja sam se angažirao i kao aktivni nogometaš, sportski radnik, trener i izuzetno mi je drago da je taj klub kroz svoju dugu povijest do Domovinskoga rata ostvario mnogo uspjeha. Povijest seže u sredinu 30-tih godina prošlog stoljeća i iznjedrila je dosta osoba nogometaša koji su napravili doista velike karijere. Neki će reći da se Novoseljani vole hvaliti, ali ovo su činjenice, koje se vrlo lako mogu provjeriti. Već 1965. Franjo Bilić je potpisao prvi profesionalni ugovor s Hajdukom u Splitu. Imamo nešto mlađu generaciju. Ilija Aračić je nastupao za Hertu iz Berlina. Sad je uspješan trener. Imamo niz naših mještana koji su igrali ovdje u Slavonskom Brodu. Kao što je Stipo Aračić. I mi smo ponosni na to. Na žalost, možda nekad bude netko šutao loptu tamo. Igralište smo 2010. godine obnovili, ali se rijetko okupljamo. Od svih kategorija imamo samo veterane nogometnog kluba. Ti su veterani čak igrali i ligu dosta uspješno. Rado su nam se priključivali dečki iz Dervente i Odžaka. Bilo nas je dosta. Volio bih da tamo nekada dođu djeca. No, budimo realni. Sad je situacija takva kakva jeste, ali dok smo živi mi ćemo to ime sačuvati. Ukrina nije samo ime kluba, nego je Ukrina i naša ljepotica koja prolazi kroz selo i zato je ime asocijativno i da je drago svima kad čuju za njega.

Gospodine Jozo, kako gledate na činjenicu da iz Bosanske Posavine podrijetlom i rođenjem imamo 19 mladih nogometaša u prvim ligama europskih zemalja. Imamo reprezentativce u uzrastima U-17, U-19, U-21 pa čak i po trojicu.

-Bosanska Posavina, kad to govorim onda mislim na širi kontekst Bosanske Posavine je oduvijek obilovala mladim talentima pogotovo sportašima. Mi smo, na primjer u Novom selu imali toliko mladića koji su boksali, da smo osnovali klub mogli smo imati prvoligaša, jer je naših sedam-osam boksača treniralo u Radniku iz Slavonskoga Broda. Što se tiče mlađih imamo u Augsburgu Josipa Stanića, koji je U-17 reprezentativac, Marjana Čabraju koji igra za Goricu. A što se tiče odavdje uvijek smo imali jake ekipe, Odžak, Hajduk iz Orašja, Jedinstvo iz Brčkog, bosanski brodski talenti su poznati. Kao trener imao sam priliku raditi s onima koji su napravili velike karijere. Evo, na primjer, Veldin Karić koji je došao u Polet, pa završio u Dinamu, Torinu, pa onda Mujčin i tako dalje. Drago mi je pročitati i radujem se svakom uspjehu naših mladih bez obzira iz kojeg su dijela Posavine.

Bosanska Posavina živi!

-Sjećam se jednog intervjua kojega je za Federalnu televiziju radio Josip Pejaković s našom mještankom bakom Mandom Dujmić, koja više nažalost nije živa. Koja je rekla na upit: -„Bako što će biti s Bosnom i Posavinom?“. „Sine moj, Bosnu i Bosansku Posavinu ne može ništa da uništi. Nisu j uništili i neće. Ona će biti za vijeka.“ Mi nećemo biti zavijeka i mislim da je to jedina istina. Sve što se događalo, a nama je odavdje protutnjalo, da ne spominjem kakve sve sile i vojske, Bosna i Posavina naša je uvijek ostala. Nažalost, jedan dio Posavine je ostao bez Posavljaka, bez Bosanaca, ali to se uz Božju pomoć dade promijeniti.

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari