Pratite nas

Priče

Siniša Posarić: Dom

Objavljeno

na

To imanje leži u ličkoj kotlini između dva brežuljka. Iznad drvenih vrata upisana je godina 1879. Odavno već posivjela trošna zgrada kao da je srasla s okolinom, drvećem je prikrivena od pogleda putnika koji nailaze prometnicom. Uokolo su zapuštene staje i torovi. Oni koji ondje žive uporni su, odlučni i skromni, u neprekidnu nizu od oca na sina ovdje se rađaju i umiru. Takav je i Tomo Medić, čovjek od četrdesetak godina. Njegova žena je godinu-dvije mlađa. Od njihove djece, dva sina i dvije kćeri, tek je u domu ostala najmlađa kći, ostali su se raselili školom i poslom u Zagreb ili Rijeku.

Medićevi nikada nisu imali kojekakvih posebnih potreba u životu; kuća i zemlja u toj kotlini njihovo je središte svijeta; čak i kada je posljednji rat onuda žestoko prohujao. Nerado pripovijedaju o tome i smatraju da sve treba zaboraviti kako se ne bi ponovilo u budućnosti. Zemlja traži ljude, a ne vojnike i politiku. Znali su da pripadaju tvrdoj ličkoj zemlji i nitko ih odavde ne će istjerati. Eto, teško je pronaći takvu tvrdoglavu i složnu obitelj; marljivu, ljubaznu i sretnu unatoč vremenu koje neminovno uzima i nosi ono što smatra svojim. Sreću su Medićevi svakako zaslužili, pa neka dragi Bog pruži utjehu njihovu rodu.

No, glavar kuće ipak nije bio Tomo Medić. Suseljani tvrde da je glavarica zapravo njegova majka. Bila je to visoka žena od sedamdesetak godina, uspravna i dostojanstvena držanja. Unatoč naboranu licu, oči su joj sačuvale sjaj i prodornost. Njezina je riječ zakon u domu i na imanju. Imala je smisla za humor, pa ako je njezin zakon bio gdjekad despotski, imala je obzira prema svakome. Možda je i to razlog njihova opstanka? Bila je i dobra trgovkinja, a prva je jutrom ustajala. Njoj je priroda podarila čvrstu volju, zdravlje i smisao za pravednost.

Dok sam službovao u tome kraju, a stanovao sam u kući do Medićevih, jednoga dana susretnem na putu Tominu ženu. No, moramo prvo razjasniti nešto; naime, samo je njezina svekrva bila gospođa Medić, a Tomina žena bila je – Tomina žena. Toga dana bila je prilično uzbuđena:

– Znate li tko nam dolazi? – upita me i odmah odgovori. – Stric Ivan! Znate, onaj što je ostao u vojsci…

– Niste li rekli da je vjerojatno umro?

– Svi smo mislili. Eto, sad se vraća.

Slušao sam o Ivanu Mediću koji je odavno otišao od kuće, završio vojnu školu JNA i služio joj do samog sloma. Neki suseljani tvrdili su da je “dobro što je izdajnik umro ako je uopće umro, takvi se ne moraju vraćati jer se nisu vratili kad je trebalo”. Još uvijek pomišljam kad se podsjetim na taj događaj, kako život stvara tužne ljubavne priče. Ivan i njegov mlađi brat Juraj u mladosti su se udvarali gospođi Medić tada Emiliji Grković, pred četrdesetak godina, a kad se je ona udala za Jurja, Ivan je otišao iz ličke kotline. Ostao bi on na djedovini, ali više ga ništa nije vezivalo za stari kraj. Javljao se je iz raznih mjesta i gradova gdje je služio kao oficir JNA, ali nije dolazio. Kad je došlo do osamostaljenja Hrvatske, od njega više nije bilo vijesti. Juraj je umro po okončanju Domovinskog rata, a njegova udovica pisala je zapovjedništvu u Beogradu da obavijeste njegova brata. Nikad nije dobila odgovor, a svi su mislili da je i Ivan umro.Iznenadno prije dva-tri dana stiglo je njegovo pismo iz Novog Sada. Piše da je bolestan od reu¬me i da bi se želio vratiti. Navodi da nije sudjelovao u ratu, a posljednjih petnaest godina bio je u mirovini. Jedino što još želi vidjeti u životu jest obiteljski dom i rodnu grudu. Tomo je otišao automobilom do Gospića odakle će dovesti strica.

– Pomislite, – reče mi Tomina žena. – nije ga bilo više od četrdeset godina, niti je vidio moga Tomu.

– Što misli gospođa Medić?

– Znate kakva je; sjedi i u sebi se smiješka. Kaže da je Ivan bio lijep mladić, ali nije bio uporan kao njegov brat. Zato je izabrala Tomina oca i to ga je pogodilo.

Tomina žena pozove me da ih posjetim poslije podne kada starac dođe. Nekakvom jednostavnošću provincijalke, koja nikad nije otišla dalje od Gospića ili Otočca, mislila je da bi me možda zanimao bivši oficir JNA – rodom Ličanin i Hrvat.

Kad sam ušao u dom Medićevih, obitelj je bila na okupu; sjedili su u velikoj staroj kuhinji. Gospođa Medić bila je odjevena u svečanu haljinu, na licu joj je bio nekakav sjetan osmijeh. Njezin sin i žena sjedili su za stolom, a uz staro ognjište sjedio je zgureni sjedokosi, mršavi starac u starom preširokom odijelu. Lice mu je bilo izbrazdano i žuto.

– Drago mi je da ste sretno stigli, gospodine Medić. – pozdravim starca pružajući mu ruku.

– Kapetan. – ispravi me starac suhim ironičnim glasom. – Tako mi seobraćajuotkako sam došao u Hrvatsku! Kapetan… Kad imaš čin kapetana, do kraja života si samo to i ništa više.

– Došli smo pješice. – reče Tomo. – Kad smo stigli do ulaza, navali da stanemo, želio je stići pješice.

– A nisam ustajao iz postelje pune dvije godine. – nadoda starac. – Mislio sam da ne ću više prohodati. Papomislim na stare jablanove i na oca koji nam je ispod njih pripovijedao. Tim putem posljednji puta hodao sam prije četrdeset godina. Osjetio sam da mogu hodati, barem malo. Morao sam se vratiti…

– Smiješno. – reče gospođa Medić kad joj je starac namignuo

– Dobro se osjećam. E, još ćemo mi prošetati, Emilijo!

– Ne budi siguran. – uzvrati ona.

Čini se da gospođu odavno nitko nije nazvao imenom. Gledala ga je sa smiješkom u očima. Dok je starac govorio, otkrivao je rasklimano zubalo; izgledao je bijedno, odveć tužno. Bilo je neobično gledati dvoje starca koji se nisu vidjeli četiri desetljeća i pomišljati da ju je čitavo vrijeme volio, a ona drugoga. U sebi sam zamišljao priču o nesretnoj ljubavi između nekoć mladih ljudi. Ona je izabrala. Pitao sam se nije li neobično da je zbog neuzvraćene ljubavi taj mršavi starac jednom davno ostavio roditeljski dom i u potpunosti promijenio smisao života.

– Jeste li bili oženjeni? – upitam ga kad je zavladala tišina.

– Nikad. – reče starac i lukavo se osmjehne. – Previše ti ja znam o ženama.

– To ti kažeš. – uzvrati gospođa Medić. – Eh, ne bi me iznenadilo da si imao pola tuceta Bosančica i Srpkinja.

– Emilijo, gdje god sam bio u meni su gledali oficira. Negdje te preziru, a negdje poštuju više nego što bih trebao zaslužiti.

– Zatojesi mršav. Kad sam te vidjela, mislila sam da imaš kopnicu. Trebao si naći kakvu ženu.

– Zarekao sam se da ne ću nijednu ženiti kad nisam mogao tebe. I nisam.
Izrekao je to s osobitim zanosom, kao svetinju u koju se je čvrsto zavjetovao. Njegov glas odavao je nekakvo neobično zadovoljstvo samim sobom.

– Trebao bi žaliti zbog toga. – reče ona i odmahne glavom.

Tomo je dočekao trenutak da razgovara sa stricem o njegovoj vojnoj službi.

– Nema grada u Jugoslaviji kojega nisam upoznao kao svoj džep. Bio sam gdje god su naredili. A sve zaludu, i taj nepotrebni rat i sve…

– Sve je bilo nizašto, Ivane, ako se mene pita. − reče gospođa. – Trebao si se vratiti kad su napali na nas.

– Trebao sam se vratiti. – ponovi starac te nastavi. – Ali jednu stvar mogu sam o sebi reći: nisam niti pucao niti naređivao u vrijeme rata. Zbog toga sam skoro i zaglavio. Znali su odakle sam i sklonili su me u poslove koji nemaju veze sa svime time. Bio sam neko vrijeme u Kruševcu, pa u Nišu, u Kraljevu…

Slegne ramenima i zagleda se u prazno. Kao da time daje do znanja da je čitav njegov život bio besmislen.

– Nisu nikada sumnjali u vašu lojalnost? – upitam ga.

– Lojalnost? – uzdahne on. – Tko te, brate, pita za lojalnost. Bila su takva vremena. Oni su s vremenom postavljali svoje kadrove, one koji su bili odlučni za ostvarivanje plana bez milosti. Mislim da su znali da ja to ne bih mogao… Kad se ukazala prilika, umirovili su me. Bio sam napušten, ni ovdje, ni tamo nisam mogao. Kao zadnji siromah bez igdje ikoga.

– Mogao si se vratiti. – reče mu Tomo.

– Mogao sam… – klimne glavom i spusti pogled.

Kad sam odlazio iz doma Medićevih, ispratio me je Tomo na dvorište. Ostavio sam ih da se raspričaju o koječemu, to je njihova stvar. No, bio sam uvjeren da ovoga starca Medićevi nemaju razloga prezirati. Kako sam već na početku spomenuo, nisu oni takvi, nema kod njih osvetoljubivosti. Stari Ivan vratio se je u roditeljski dom, makar prekasno, nakon dugogodišnjeg izbivanja i služenja takozvanoj narodnoj vojsci koja je na posljetku pokazala pravo lice i dala do znanja kome i čemu služi. Vratio se je star, bolestan, ubog i siromašan, znao je da možda nije dobrodošao u starom kraju kojega su njegovi kolege JNA-oficiri i četničke bande nemilosrdno palili i gazili. Vrijeme ipak čini svoje pa će, prema tomu, jednoga dana prestati i sva ona zajedljiva ogovaranja suseljana, svi oni prezrivi pogledi. Učinio je prvi korak, velik za njega – vratio se je…

Sljedećeg jutra odlučio sam još jednom posjetiti Medićeve, budući da poslije podne putujem u Rijeku i možda će im štogod trebati iz grada. To mi je bila nekakva obveza, jer dva puta su mi spočitnuli što sam otišao a da ih nisam obavijestio. Gospođa Medić u svojoj svakodnevnoj staroj haljini u vrtu je prebirala cvijeće. Lice joj je bilo ozbiljno, prazno. Primijetio sam da su kućni prozori zatvoreni i vladala je nekakva čudna tišina, čak se ni ptice nisu glasale.

– Kako je kapetan? – upitam je.

– Oduvijek je bio šašav, znala sam ja. ; a znala sam… – odgovori ona bez imalo osjećaja. – Beti mu je jutros pripremila doručak i našla ga mrtva u krevetu.

– Umro je?

– Zaspao je zauvijek. – reče ona te nastavi brati cvijeće. – Ipak, lijepo je što je umro kod kuće, a ne tamo… Tko bi mu tamo stavio cvijeća na odar? Naši stari uvijek su umirali na svome ognjištu…

– Moja sućut.

Kroz misli prođu mi jučerašnji trenutci kad sam ga upoznao. Barem je umro sretan što se je vratio u rodni dom, u njegovu Liku. Sa sobom odnio je tužnu priču o sebi kao odbačenui zaboravljenu časniku vojske koje se, zbog silnih zlodjela, na posljetku morao sramiti. Gospođa Medić lagano je na grudi pritisnula oveći buket bijelog cvijeća. Namjeravao sam otići uvjeren da obitelj sada ima važniju brigu od mog odlaska u Rijeku. Zagonetno me pogleda, nehajno odmahne rukom te sjetno izgovori:

– Otkako sam se udala za Juru, a Ivan otišao, nikad nisam bila sigurna jesam li se udala za pravog…

Siniša Posarić

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Priče

Ivan Ike Mandurić – Nije lako postat čovik

Objavljeno

na

Objavio

Kad mu je bilo dvanest godina zatra je stinan poštara jer je njegovoj materi opsova Boga. Cilo selo ga je valilo i reklo da će Stipan bit pravi čovik. Did je reka: „Pustite dite! Nije lako postat čovik.“

Odslužio je vojsku, pustio brkove, poslije pučke mise svin momcin odbacijo kamena s ramena. Tetka je rekla: „Bolan, naš Stipan pravi čovik.“ Did je opet reka: „Nije, nije! Još nije.“

Kad je završio je za inženjera, did je već bijo umro. Zaposlijo se, zaradijo prvu plaću, sveza kravatu, oženijo se i dobijo sina. Mater je prid ćaćon rekla: „Evo, Jozo, naš Stipan pravi gospodin čovik.“ Ćaća je reka: „nije, ženo, nije još. Još nije.“

20 godina kasnije Stipan je oženijo svoga najstarijega sina od nji četvero, i uskoro i on posta did. Donijo ga je ćaći da ga privati prija nego umre.

Stipanova sestra je rekla ćaći: „eto ćaća, vidiš tvoga Stipana, donijo ti je unuka i da mu ime po tebi. Pravi čovik“. Ćaća je opet reka: „Nije, nije, još nije.“

Kad je Stipanu bilo osandeset, njegova četri sina doveli su mu 16 unuka. Tri su otišla u pratre. Jedan od nji mu reče. Eto dide Stipane, ti si u životu skroz uspio. Gledaj koliko nas je. Sve si postiga. I imat ćeš tri unuka pratra. Ti si dide pravi čovik. Stipan se smrče, pa pocidi kroz brkove: „Moj sinko! Daleko san još. Nisan, nisan, još nisan…“

Sutra dok su, ranije nego inače, ovi put u cik zore, i on i Mila nakon prve krunice sidili na ganjku i pili kavu, Stipan će:

– Ženo! Sad dolazi ono najvažnije. Sve imamo, a sve more propast. Dica mogu Boga iznevirit, jedni sa drugin se oko zemlje poklat, od ćaće i matere se okrenit, brakove upropastit, po svitu se izgubit, za paran se povest i okrenit, zaboravit bit ljudi i za vlašću pomamit. Onda nan džaba sve, i kuće i sve dosadašnje molitve, i sve ove godine. Najviše me stra što svega imaju – reče did.

– Dašta je mene stra! reče Mila. Nikad nije bilo opasnije. Znan ja to dobro. Sad je najteže i najvažnije.

Zadnji sedan godina nije bilo dana bez mise, ni jutra ni večeri bez krunice, ni petka bez posta…

A zadnje tri godine, odkad je umrla Mila, Stipan je posta ko monah.

Kad je umro, pratar je puno propovida. Ali svi su zapamtili samo jednu rič: „Stipan je bijo pravi čovik!“.

Niko više ništa nije govorijo. Ali, sva su dica, sva unučad i sva praunučad sebi rekli: „Moran i ja bit k’o naš Stipan. Oći i ja bit pravi čovik ko moj did Stipan.“

Oni mali Stipan što je stinan zatra poštara, odbacijo kamena, završijo za inženjera, dobijo 16 unuka, i zadnji godina povazadan molijo, tek na kraju je uspio.

Stipan je napokon uspio. Skroz uspijo.

Ivan Ike Mandurić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Priče

Priča o povratku – Konkretne aktivnosti ulijevaju nadu

Objavljeno

na

Objavio

Svoje dojmove nakon sastanka visokih dužnosnika Vlade Republike Hrvatske s predstavnicima udruga prognanih Hrvata u Banja Luci za naš portal iznosi Ante Ljevar, predstavnik udruge “Stara Rijeka i okolina” i katoličkih  župa općine Sanski Most:

 “Nas je na sastanak pozvao biskup  dr. Komarica preko udruge “Nazaret” a razgovarali smo na teme povratka i obnove i poteškoće u realizaciji istih. Moram reći da sam jako zadovoljan održanim sastankom. Svi smo imali mogućnost iznijeti svoje stavove i čini mi se, da je ovo jedan od, do sada, ozbiljnijih sastanaka održan na ovu temu. Osobno očekujem da ćemo iznaći rješenja i nastaviti suradnju na dobrobit svih”, kazao je Ljevar, koji posebno ističe ogromne probleme pri povratku na području triju Župa: Sanski Most, Stara Rijeka i Sasina, gdje je do prije rata živjelo  2.800 Hrvata ili 8 posto. Najveći problem predstavlja obnova, kaže naš sugovornik i napominje kako od 1995. godine ni jedna kuća nije obnovljena, a podneseno je  iz njegove udruge oko 200 zahtjeva samo u 2013. godini. Interesantno je kako od Federalnog Ministarstva za prognane i raseljene osobe nije stigao niti jedan odgovor na predane  zahtjeve. Međutim, nekoliko je ljudi povratnika s rada u inozemstvu svojim sredstvima obnovilo domove i tamo živi.

 Piše: Anto PRANJKIĆ 

Nedavni sastanak banjolučkoga biskupa dr. Franje Komarice i predstavnika hrvatskih  udruga s prostora Republike Srpske s državnim tajnicima i predstavnicima Ministarstva vanjskih poslova,  Ministarstva regionalnog razvoja i EU fondova održan prije nekoliko dana u Banja Luci odjeknuo je širom banjolučke regije. Naime,  prema riječima nazočnih  radilo se o jednom od, do sada, nabolje organiziranih te sastanaka s konkretnim temama razgovora i rezultatima.

Prema riječima Ante Ljevara, predstavnika Župe Sanski Most i Udruge Stara Rijeka i okolina bila je to prigoda kako bi se mogli iznijeti problemi koji muče povratnike u hrvatskim mjestima na ovom području.

Ante Ljevar

– Nas je na sastanak pozvao biskup  dr. Komarica preko udruge “Nazaret” a razgovarali smo na teme povratka i obnove i poteškoće u realizaciji istih. Moram reći da sam jako zadovoljan održanim sastankom. Svi smo imali mogućnost iznijeti svoje stavove i čini mi se, da je ovo jedan od, do sada, ozbiljnijih sastanaka održan na ovu temu. Osobno očekujem da ćemo iznaći rješenja i nastaviti suradnju na dobrobit svih, kazao je Ljevar, koji posebno ističe ogromne probleme pri povratku na području triju Župa: Sanski Most, Stara Rijeka i Sasina, gdje je do prije rata od živjelo 2.800 Hrvata ili 8 posto od ukupnog broja stanovnika. Najveći problem predstavlja obnova, kaže naš sugovornik i napominje kako od 1995. godine ni jedna kuća nije obnovljena, a podneseno je  iz njegove udruge oko 200 zahtjeva samo u 2013. godini. Interesantno je kako od Federalnog Ministarstva za prognane i raseljene osobe nije stigao niti jedan odgovor na predane  zahtjeve. Međutim, nekoliko je ljudi povratnika s rada u inozemstvu svojim sredstvima obnovilo domove i tamo živi.

– Posebno je alarmantno stanje u mučeničkom selu Briševo, gdje je 1992. godine ubijeno 68 civila, a župna crkva je obnovljena. No,… Mi smo nabavili crkvena zvona za crkvu, ali u crkvi nema električne energije i zvona ne mogu zvoniti. Apsurdno je i to što je vod električne struje u blizini i taj se problem može lako riješiti, ali ne postoji volja, ističe Ljevar i kaže kako je stanje bilo donekle bolje, dok nije umro župnik vlč. Ilija Arlović, koji je svoju župničku dužnost obnašao i za vrijeme rata te stoga imao mnogo nedaća i problema, a bio je i pretučen. Pretpostavlja se da je i  od posljedica kasnije i preminuo.

Iako je stanje na ovom području vrlo teško raduje činjenica da postoje ljudi koji žive na području župe Stara Rijeka. U selu Poljak u zaseoku Zagaj živi i  šest osnovnoškolaca, koji svakodnevno putuju u školu a zbog nepristupačne ceste autobus ne dolazi, pa djeca pješače kilometre do škole. Dolaze iz obitelji Pranjić, Šeić i Grgić.

– To nam je ovdje veliki problem. Naime za uređenje i asfaltiranje  ceste treba nam oko 100 tisuća konvertibilnih maraka. Općina je obećala dati 50 posto, JP Šumarija FBiH 25 posto, a nama je preostalo da potražimo pomoć za preostalih 25 posto sredstava. Čim izradimo Troškovnik za ovaj projekt javit ćemo se i nadležnim u institucijama RH kako bi nam pomogli da riješimo taj prioritetni problem. Inače, vrlo je težak život za nas Hrvate na ovim prostorima. Kada stranac dođe u Bosnu i Hercegovinu, a posebno u Republiku Srpsku, gdje god vidi razrušene i neobnovljene kuće znat će da su to hrvatske kuće, jer mi smo zakinuti i u RS i FBiH. Na sastanku u Banja Luci iznesen je poražavajući podatak kako je obnova hrvatskih kuća u odnosu na srpske u RS 1:12, a u odnosu na bošnjačke u FBIH 1:8, kaže Ljevar i ističe kako mu je sastanak u Banja Luci ulio čvrstu nadu da će se stanje pomaknuti s mrtve točke te da će Hrvati u Republici Srpskoj konačno početi rješavati prioritetne probleme

– Na sastanku smo kod predstavnika iz RH: državne tajnice iz Ministarstva vanjskih poslova Zdravke Bušić, državnog tajnika u Središnjem državnom uredu za Hrvate izvan Republike Hrvatske Zvonka Milasa, državnog tajnika Nikole Mažara te predstavnice Minsitarstva regionalnog razvoja i EU fondova gospođe Stele Arneri vidjeli spremnost da nam pomognu, ali i konkretne aktivnosti, a što je primijetio i sam biskup dr. Franjo Koomarica, kaže Anto Ljevar iz udruge Satara Rijeka i okolina i predstavnik župa Sanski Most, Sasina i Stara Rijeka na sastanku održanom u Banja Luci.

Inače, Ljevar ističe i dobru suradnju Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske i zaposlenicu toga ureda Žanu Ćorić s udrugama prognanih i raseljenih Hrvata Sjeverozapadne Bosne.

Na sastanku održanom u Banja Luci predstavnica udruge “Nazaret” gospođa Jacinta Laštro napomenula je veliki problem Hrvata koji imaju pravomoćne presude za useljenje u svoje domove. Međutim,  cijeli proces se odugovlači, pa se oni još uvijek ne mogu vratiti i koristiti svoje nekretnine.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari