Pratite nas

Priče

Siniša Posarić: Dom

Objavljeno

na

To imanje leži u ličkoj kotlini između dva brežuljka. Iznad drvenih vrata upisana je godina 1879. Odavno već posivjela trošna zgrada kao da je srasla s okolinom, drvećem je prikrivena od pogleda putnika koji nailaze prometnicom. Uokolo su zapuštene staje i torovi. Oni koji ondje žive uporni su, odlučni i skromni, u neprekidnu nizu od oca na sina ovdje se rađaju i umiru. Takav je i Tomo Medić, čovjek od četrdesetak godina. Njegova žena je godinu-dvije mlađa. Od njihove djece, dva sina i dvije kćeri, tek je u domu ostala najmlađa kći, ostali su se raselili školom i poslom u Zagreb ili Rijeku.

Medićevi nikada nisu imali kojekakvih posebnih potreba u životu; kuća i zemlja u toj kotlini njihovo je središte svijeta; čak i kada je posljednji rat onuda žestoko prohujao. Nerado pripovijedaju o tome i smatraju da sve treba zaboraviti kako se ne bi ponovilo u budućnosti. Zemlja traži ljude, a ne vojnike i politiku. Znali su da pripadaju tvrdoj ličkoj zemlji i nitko ih odavde ne će istjerati. Eto, teško je pronaći takvu tvrdoglavu i složnu obitelj; marljivu, ljubaznu i sretnu unatoč vremenu koje neminovno uzima i nosi ono što smatra svojim. Sreću su Medićevi svakako zaslužili, pa neka dragi Bog pruži utjehu njihovu rodu.

No, glavar kuće ipak nije bio Tomo Medić. Suseljani tvrde da je glavarica zapravo njegova majka. Bila je to visoka žena od sedamdesetak godina, uspravna i dostojanstvena držanja. Unatoč naboranu licu, oči su joj sačuvale sjaj i prodornost. Njezina je riječ zakon u domu i na imanju. Imala je smisla za humor, pa ako je njezin zakon bio gdjekad despotski, imala je obzira prema svakome. Možda je i to razlog njihova opstanka? Bila je i dobra trgovkinja, a prva je jutrom ustajala. Njoj je priroda podarila čvrstu volju, zdravlje i smisao za pravednost.

Dok sam službovao u tome kraju, a stanovao sam u kući do Medićevih, jednoga dana susretnem na putu Tominu ženu. No, moramo prvo razjasniti nešto; naime, samo je njezina svekrva bila gospođa Medić, a Tomina žena bila je – Tomina žena. Toga dana bila je prilično uzbuđena:

– Znate li tko nam dolazi? – upita me i odmah odgovori. – Stric Ivan! Znate, onaj što je ostao u vojsci…

– Niste li rekli da je vjerojatno umro?

– Svi smo mislili. Eto, sad se vraća.

Slušao sam o Ivanu Mediću koji je odavno otišao od kuće, završio vojnu školu JNA i služio joj do samog sloma. Neki suseljani tvrdili su da je “dobro što je izdajnik umro ako je uopće umro, takvi se ne moraju vraćati jer se nisu vratili kad je trebalo”. Još uvijek pomišljam kad se podsjetim na taj događaj, kako život stvara tužne ljubavne priče. Ivan i njegov mlađi brat Juraj u mladosti su se udvarali gospođi Medić tada Emiliji Grković, pred četrdesetak godina, a kad se je ona udala za Jurja, Ivan je otišao iz ličke kotline. Ostao bi on na djedovini, ali više ga ništa nije vezivalo za stari kraj. Javljao se je iz raznih mjesta i gradova gdje je služio kao oficir JNA, ali nije dolazio. Kad je došlo do osamostaljenja Hrvatske, od njega više nije bilo vijesti. Juraj je umro po okončanju Domovinskog rata, a njegova udovica pisala je zapovjedništvu u Beogradu da obavijeste njegova brata. Nikad nije dobila odgovor, a svi su mislili da je i Ivan umro.Iznenadno prije dva-tri dana stiglo je njegovo pismo iz Novog Sada. Piše da je bolestan od reu¬me i da bi se želio vratiti. Navodi da nije sudjelovao u ratu, a posljednjih petnaest godina bio je u mirovini. Jedino što još želi vidjeti u životu jest obiteljski dom i rodnu grudu. Tomo je otišao automobilom do Gospića odakle će dovesti strica.

– Pomislite, – reče mi Tomina žena. – nije ga bilo više od četrdeset godina, niti je vidio moga Tomu.

– Što misli gospođa Medić?

– Znate kakva je; sjedi i u sebi se smiješka. Kaže da je Ivan bio lijep mladić, ali nije bio uporan kao njegov brat. Zato je izabrala Tomina oca i to ga je pogodilo.

Tomina žena pozove me da ih posjetim poslije podne kada starac dođe. Nekakvom jednostavnošću provincijalke, koja nikad nije otišla dalje od Gospića ili Otočca, mislila je da bi me možda zanimao bivši oficir JNA – rodom Ličanin i Hrvat.

Kad sam ušao u dom Medićevih, obitelj je bila na okupu; sjedili su u velikoj staroj kuhinji. Gospođa Medić bila je odjevena u svečanu haljinu, na licu joj je bio nekakav sjetan osmijeh. Njezin sin i žena sjedili su za stolom, a uz staro ognjište sjedio je zgureni sjedokosi, mršavi starac u starom preširokom odijelu. Lice mu je bilo izbrazdano i žuto.

– Drago mi je da ste sretno stigli, gospodine Medić. – pozdravim starca pružajući mu ruku.

– Kapetan. – ispravi me starac suhim ironičnim glasom. – Tako mi seobraćajuotkako sam došao u Hrvatsku! Kapetan… Kad imaš čin kapetana, do kraja života si samo to i ništa više.

– Došli smo pješice. – reče Tomo. – Kad smo stigli do ulaza, navali da stanemo, želio je stići pješice.

– A nisam ustajao iz postelje pune dvije godine. – nadoda starac. – Mislio sam da ne ću više prohodati. Papomislim na stare jablanove i na oca koji nam je ispod njih pripovijedao. Tim putem posljednji puta hodao sam prije četrdeset godina. Osjetio sam da mogu hodati, barem malo. Morao sam se vratiti…

– Smiješno. – reče gospođa Medić kad joj je starac namignuo

– Dobro se osjećam. E, još ćemo mi prošetati, Emilijo!

– Ne budi siguran. – uzvrati ona.

Čini se da gospođu odavno nitko nije nazvao imenom. Gledala ga je sa smiješkom u očima. Dok je starac govorio, otkrivao je rasklimano zubalo; izgledao je bijedno, odveć tužno. Bilo je neobično gledati dvoje starca koji se nisu vidjeli četiri desetljeća i pomišljati da ju je čitavo vrijeme volio, a ona drugoga. U sebi sam zamišljao priču o nesretnoj ljubavi između nekoć mladih ljudi. Ona je izabrala. Pitao sam se nije li neobično da je zbog neuzvraćene ljubavi taj mršavi starac jednom davno ostavio roditeljski dom i u potpunosti promijenio smisao života.

– Jeste li bili oženjeni? – upitam ga kad je zavladala tišina.

– Nikad. – reče starac i lukavo se osmjehne. – Previše ti ja znam o ženama.

– To ti kažeš. – uzvrati gospođa Medić. – Eh, ne bi me iznenadilo da si imao pola tuceta Bosančica i Srpkinja.

– Emilijo, gdje god sam bio u meni su gledali oficira. Negdje te preziru, a negdje poštuju više nego što bih trebao zaslužiti.

– Zatojesi mršav. Kad sam te vidjela, mislila sam da imaš kopnicu. Trebao si naći kakvu ženu.

– Zarekao sam se da ne ću nijednu ženiti kad nisam mogao tebe. I nisam.
Izrekao je to s osobitim zanosom, kao svetinju u koju se je čvrsto zavjetovao. Njegov glas odavao je nekakvo neobično zadovoljstvo samim sobom.

– Trebao bi žaliti zbog toga. – reče ona i odmahne glavom.

Tomo je dočekao trenutak da razgovara sa stricem o njegovoj vojnoj službi.

– Nema grada u Jugoslaviji kojega nisam upoznao kao svoj džep. Bio sam gdje god su naredili. A sve zaludu, i taj nepotrebni rat i sve…

– Sve je bilo nizašto, Ivane, ako se mene pita. − reče gospođa. – Trebao si se vratiti kad su napali na nas.

– Trebao sam se vratiti. – ponovi starac te nastavi. – Ali jednu stvar mogu sam o sebi reći: nisam niti pucao niti naređivao u vrijeme rata. Zbog toga sam skoro i zaglavio. Znali su odakle sam i sklonili su me u poslove koji nemaju veze sa svime time. Bio sam neko vrijeme u Kruševcu, pa u Nišu, u Kraljevu…

Slegne ramenima i zagleda se u prazno. Kao da time daje do znanja da je čitav njegov život bio besmislen.

– Nisu nikada sumnjali u vašu lojalnost? – upitam ga.

– Lojalnost? – uzdahne on. – Tko te, brate, pita za lojalnost. Bila su takva vremena. Oni su s vremenom postavljali svoje kadrove, one koji su bili odlučni za ostvarivanje plana bez milosti. Mislim da su znali da ja to ne bih mogao… Kad se ukazala prilika, umirovili su me. Bio sam napušten, ni ovdje, ni tamo nisam mogao. Kao zadnji siromah bez igdje ikoga.

– Mogao si se vratiti. – reče mu Tomo.

– Mogao sam… – klimne glavom i spusti pogled.

Kad sam odlazio iz doma Medićevih, ispratio me je Tomo na dvorište. Ostavio sam ih da se raspričaju o koječemu, to je njihova stvar. No, bio sam uvjeren da ovoga starca Medićevi nemaju razloga prezirati. Kako sam već na početku spomenuo, nisu oni takvi, nema kod njih osvetoljubivosti. Stari Ivan vratio se je u roditeljski dom, makar prekasno, nakon dugogodišnjeg izbivanja i služenja takozvanoj narodnoj vojsci koja je na posljetku pokazala pravo lice i dala do znanja kome i čemu služi. Vratio se je star, bolestan, ubog i siromašan, znao je da možda nije dobrodošao u starom kraju kojega su njegovi kolege JNA-oficiri i četničke bande nemilosrdno palili i gazili. Vrijeme ipak čini svoje pa će, prema tomu, jednoga dana prestati i sva ona zajedljiva ogovaranja suseljana, svi oni prezrivi pogledi. Učinio je prvi korak, velik za njega – vratio se je…

Sljedećeg jutra odlučio sam još jednom posjetiti Medićeve, budući da poslije podne putujem u Rijeku i možda će im štogod trebati iz grada. To mi je bila nekakva obveza, jer dva puta su mi spočitnuli što sam otišao a da ih nisam obavijestio. Gospođa Medić u svojoj svakodnevnoj staroj haljini u vrtu je prebirala cvijeće. Lice joj je bilo ozbiljno, prazno. Primijetio sam da su kućni prozori zatvoreni i vladala je nekakva čudna tišina, čak se ni ptice nisu glasale.

– Kako je kapetan? – upitam je.

– Oduvijek je bio šašav, znala sam ja. ; a znala sam… – odgovori ona bez imalo osjećaja. – Beti mu je jutros pripremila doručak i našla ga mrtva u krevetu.

– Umro je?

– Zaspao je zauvijek. – reče ona te nastavi brati cvijeće. – Ipak, lijepo je što je umro kod kuće, a ne tamo… Tko bi mu tamo stavio cvijeća na odar? Naši stari uvijek su umirali na svome ognjištu…

– Moja sućut.

Kroz misli prođu mi jučerašnji trenutci kad sam ga upoznao. Barem je umro sretan što se je vratio u rodni dom, u njegovu Liku. Sa sobom odnio je tužnu priču o sebi kao odbačenui zaboravljenu časniku vojske koje se, zbog silnih zlodjela, na posljetku morao sramiti. Gospođa Medić lagano je na grudi pritisnula oveći buket bijelog cvijeća. Namjeravao sam otići uvjeren da obitelj sada ima važniju brigu od mog odlaska u Rijeku. Zagonetno me pogleda, nehajno odmahne rukom te sjetno izgovori:

– Otkako sam se udala za Juru, a Ivan otišao, nikad nisam bila sigurna jesam li se udala za pravog…

Siniša Posarić

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Priče

CRTICA O SVJEŽEM PUREĆEM BATKU

Objavljeno

na

Objavio

Eh, da… Nije lahko prehraniti obitelj tko je ima, a novaca je sve manje ili ga nema! ..ba ga led, ali tako je to.

Istom, treba biti dobro obaviješten, npr. kad su kakve akcije po trgovačkim centrima, odnosno, zaboravimo tada na knjigu, našu voljenu drugu, pa prikupljajmo promičbene materijale koje nam teklići donose skoro već na vrata. Zatim strpati stočku u žep i trkom na rasprodaju u prvi velecentar.
Nalazim se između Kauflanda i Lidla pa imam dobar i nedvojben izbor za kupnju, ali dvojbene prihode što baš i nije tako dobro. Bogu hvala, snalazimo se, ne krademo, ne pljačkamo banke i mjenjačnice, ne prevrćemo po smećnjacima, ali ono malo kunica ozbiljno, pale i odgovorno prevrćemo prije nego ih potrošimo na koještarije. U prvome redu treba se prehraniti, napuniti želudac. A knjige, časopisi, kazalište, koncerti, izložbe, nogometne utakmice, pijača na Korzu i druge bezpotrebene koještarije. Dakle, guzice moramo nafilati i basta!

Gospoja neki dan upitno pogledava u vrećicu s mladim krumpirom koji sam donio iz Kauflanda; da odakle sada mladi krumpir? ..ba ga led, valjda iz Vijetnama ili Tajlanda, a možda iz goleme Kine… nigdje ne piše. A valjalo bi ono malo zemljice s gomoljasta ploda forenzički obraditi pa bi bilo jasnije da nije riječ o npr. ličkome krumpiru.

Hm… nemojte se praviti pametni i brbljati da i vi ne kupujete isto što i ja – od krumpira voća, povrća i mesa do vinčine i pivčine, a najčešće ne razmišljamo odakle što dolazi. Ako vas mesari uvjeravaju da je sve ono silno meso domaći proizvod, onda znajte da vam lažu. Kadikad kupujem pakirano mljeveno meso ili odrezke, pa doma buljim u onu sitnu deklaracijsku karticu i saznajem da je meso iz Španjolske, a dagnje, npr. iz Poljske. ..ba ga led, zar ovdje nitko više ništa ne proizvodi, ne uzgaja i ne nudi na tržištu?

I tako prekjučer prošećem do Lidla po dvije dvolitre piva (ne ću reći koje!) i naletim na prekrasne komade purećih bataka po cijeni da padneš u nesvijest 13,73 kuna/kg izaberem jedan malo teži batak koji me je radoznalo gledao preko izložbenog stakla i ja ga nježno uzmem i ponesem doma zajedno s pivom i nekoliko voćnih jogurta za gospoju. doma metnem džozluike na nos i zabuljim se radoznalo u onu sitnu deklaracijsku karticu pod predpostavkom da je taj batak do nedavno nosio golema zagorskog purana kojega od milja zovem T. Rex, ali (eto ga na!) ovaja batak nikada nije gazio zagorsku zemlju, nego mađarsku!

E, ..eba ga led, mađaronska noga ušla je u moju kuhinju za termičku obradu spremna! Mislim, dakle, jesam uvjeren da će se fino složiti s onim mladim krumpirom nepoznata podrijetla i salaticom zelenom koje vjerojatno ima iza sebe zrakoplovno iskustvo – međukontinentalno.

Ma u slast nama i svima vama, drage moje i poštovani moji, poslije ćemo i nazdraviti. Nazdravit ćemo i ovoj “vladi” koja nije ništa bolja od one predhodne, navodno “slučajne vlade” (klaun Zoka); jedna i druga uporno se trude da naše poljodjelstvo te uzgoj peradi i stoke doslovno propada uza nevjerojatnu zabranu izvoza u zemlje EU! A tko je ono ministar poljoprivrede, niti glasa od njega…? ..ba ga led! Izdržat ćemo, ne ćemo posustati, samo da znate!

Što Bog da i sreća junačka!

Siniša Posarić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Priče

USKRSNA PRIČA: CRNA OGRLICA

Objavljeno

na

Objavio

Kiša je cijeli dan padala kao iz kabla, a vlasnik stada, stari Ive, nije htio ovce izlagati ogromnim vodenim kapima. Ovce su žalosno gledale jedna drugu potpuno svjesne da neće ići na polje te da će ovog dana izostati slasni travnati zalogaj. Samo Garu toga dana brige o hrani nisu mučile. Zgrčena je ležala u kutu štale i molećivo dizala glavu kao da veli:  Molim te, Bože moj, pomozi mi da se već jednom ojanjim.

Trebalo joj je to biti prvo janje, pa bez ikakvog iskustva Gara je grčevitim bolovima gurala ne bi li malo janjašce što prije izašlo. Iako u velikim mukama prisjećala se  svoje mladosti. I ona je bila prvo janje svojoj majci. Sjećala se kako ju je mama, sada već pokojna Žuna, lizala i skidala joj sloj s kojim je došla na svijet. Osjećala je tu veliku ljubav i iščekivala sretan trenutak kada će njezino mlado ugledati svjetlo dana. A ona je gledajući svojim malim očicama najprije upoznala hercegovačka polja. Pogled joj se zaustavio na nečemu malom, zelenom. Sve su ju ovce jele. Kasnije kušajući tu tvar shvatila da je sočna i vrlo ukusna. Družila se Gara od tada do danas s milijunima komadića te tvari. Saznala je da ju ljudi zovu trava. No, prije nego što će isprobati  svoju prvu travku Gara je preživjela na majčinom mlijeku. Njena joj je majka, uz pomoć bića koje ide na dvije noge, omogućila da se hrani mlijekom, ali je prije toga dvonogo stvorenje diralo mamino vime i omogućilo maloj Gari pristup slasnim obrocima – majčinom mlijeku. Bilo joj je tada jako interesantno to biće što ide na dvije noge. Sjećala se Gara da je i sama pokušavala hodati na zadnjim a prednje noge držati u zraku. No, bezuspješno. Shvatila je da je dvonogi neka druga vrsta živog stvorenja. Ono je bilo jako dosadno. Sjećala se Gara da je u prvim danima njezinog života „buljilo“, pipkalo, čudilo se… Bio je to čovjek. Njezin gazda. Stari Ive. Kasnije je shvatila da je Ive sve to radio zbog nje i  svih ovaca u stadu. Brinuo se za štalu. Da bude čista i prozračna. Zimi je pazio da suha trava bude dovoljna zamjena sočnoj . Donosio je vodu, kukuruz. Pazio na nju kada je bila bolesna.

Nikada ne može zaboraviti kako ju je samo hranio mlijekom iz male bočice kada joj se majka razboljela.

–    I jutros me je nešto čudno gledao. Sigurno je osjećao da sam steona, razmišljala je Gara. U tom trenutku nešto je jako „žecnu“ u trbuhu. Iako je osjećala da se nešto miče i jako udara, bojala se da neće izgubiti svoje prvo janje.

Iako je njen dragi bio istovremeno i dragi drugih 300 ovaca, Gara je osjećala njegovu privrženost. Cijelo je vrijeme stojao u blizini i gledao što se s njom događa . Crni je bio glavni frajer u stadu. Bila su tu još petorica kolega, koji su imali zadatak biti očevima malim janjićima. No, sve su ovce poželjele biti „male od Crnog“. Bio je poseban ovan. Nije mario za ovčijim pogledima. Bio je nekako neizainteresiran. Znao  je da „žene“ ponekad glume da ne vole odlučne, ponosne i prkosne. Iako nije bio neke „prevesele“ naravi morao je glumiti, jer je shvatio da je to dobitna kombinacija. I nije bio u krivu.

Kao da su kišne kapi dosegle vrhunac silaska s nebesa u trenutku kada je Gara osjetila da nešto izlazi iz nje. „O,mislila je, sada će me manje boljeti.“ Mislila je da će zapljusnuti val olakšanja. No, i dalje su nasrtaji udaraca u trbuhu bili nesnošljivi, iako je krajičkom oka primijetila da je na svijet donijela predivno bijelo janje s crnim ovratnikom. Izgledalo je kao da mu je netko ogrlicu za vrat svezao. „Oh, lijepo moje malo janje. Kako je samo lijepo!“, pomislila je. U trenutku najljepših osjećaja bolovi u trbuhu postajali su jači i prijetili da će ju ubiti. Ponovno je legla. Osjetila je da opet nešto izlazi iz nje. U prvom trenutku je osjetila veliko olakšanje, jer je ugledala još „jedno zlato mamino“.

Na svijet je donijela najljepše blizance, kakve su ostale ovce samo mogle sanjati. Bili su od prve minute svojega života ukrašeni predivnom crnom ogrlicom. Bili su isti. Nije bilo gotovo nikakve razlike među njima. Jedina razlika bila je u spolu. Jedno je bilo –  muško, a drugo – žensko.„To samo Crni može uraditi“, pomislila je Gara. Njih dvoje, oboje crni kao gar, a janjići bijeli kao snijeg, i da nije bilo te crne ogrlice, doista bi se moglo zapitati –  čiji su uopće? U tom trenutku osjetila je još jednu jaku bol. Jako se uplašila ugledavši ogromnu količinu krvi koja je izlazila iz njenog tijela.

Ubrzo je ostala bez svijesti. Dok je stari Ive stigao, već se bila preselila u „carstvo snova“.

Kad je stigao, gazda stada gledao je Garu. Svašta je vidio u ovih svojih sedamdeset godina, ali ovakvu sudbinu još nikada. Pomislio je: „ Teška je sudbina majki. Muče se s muževima, potom nose svoje mladunce, a pritom i ne osjete sreću majčinstva“. Sjetio se svoje stare Mare. „Djecu je othranila, često i bolesna bila, a, eno je, i dalje je  vesela, sretna i mila“. U glavi mu je sinula ideja: „Uzet ću janjad. Odnijeti ih kući. Uzet ću mlijeko drugih ovaca i dati Mari da male nahrani“.

Suza iz oka kanula je niz obraz starog dobričine, kada je osjetio majčinsku moć u trenutku Marinog hranjenja malih janjića. Znao je starina da će ovi janjci biti nešto posebno. Nježno a čvrsto držala je Mara u svojim staračkim rukama janjce i u mala usta stavljala dudu od bočice zamišljajući da hrani neko od svojih petoro djece. Smiješila se. Posmatrajući ju još je jednom stari Ive pustio suzu. Sjetio se svoje djece. „Eh, kako je bilo lijepo kad su bili mali. Hranio sam ih i pazio. Mučio se za njih. Dekom pokrivao kad su spavali, ali sam znao da su dobro. A danas? Danas ih nema. Svi su daleko. Da mi makar unučiće donesu da ih vidim barem za Uskrs. Prokleta Amerika!“ – izletjela je  psovka kao iz topa.

Dvoje malih janjića i danas su na životu. Othranjeni su mlijekom drugih ovaca. Svoju majku, eto, nisu niti upamtili. Tek je crna ogrlica na njihovim vratovima odavala pripadnost i porijeklo, a mirnoća i umiljatost bile su dovoljne osobine da ih  starac još drži  žive. I stara je Mara još na životu. Često hrani male siročiće i u njihovu pojavu ugrađuje majčinsku ljubav, koju im je zloguka sudbina u trenutku rođenja bila otela.

Anto Pranjkić/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati