Pratite nas

Priče

Siniša Posarić: Dom

Objavljeno

na

To imanje leži u ličkoj kotlini između dva brežuljka. Iznad drvenih vrata upisana je godina 1879. Odavno već posivjela trošna zgrada kao da je srasla s okolinom, drvećem je prikrivena od pogleda putnika koji nailaze prometnicom. Uokolo su zapuštene staje i torovi. Oni koji ondje žive uporni su, odlučni i skromni, u neprekidnu nizu od oca na sina ovdje se rađaju i umiru. Takav je i Tomo Medić, čovjek od četrdesetak godina. Njegova žena je godinu-dvije mlađa. Od njihove djece, dva sina i dvije kćeri, tek je u domu ostala najmlađa kći, ostali su se raselili školom i poslom u Zagreb ili Rijeku.

Medićevi nikada nisu imali kojekakvih posebnih potreba u životu; kuća i zemlja u toj kotlini njihovo je središte svijeta; čak i kada je posljednji rat onuda žestoko prohujao. Nerado pripovijedaju o tome i smatraju da sve treba zaboraviti kako se ne bi ponovilo u budućnosti. Zemlja traži ljude, a ne vojnike i politiku. Znali su da pripadaju tvrdoj ličkoj zemlji i nitko ih odavde ne će istjerati. Eto, teško je pronaći takvu tvrdoglavu i složnu obitelj; marljivu, ljubaznu i sretnu unatoč vremenu koje neminovno uzima i nosi ono što smatra svojim. Sreću su Medićevi svakako zaslužili, pa neka dragi Bog pruži utjehu njihovu rodu.

No, glavar kuće ipak nije bio Tomo Medić. Suseljani tvrde da je glavarica zapravo njegova majka. Bila je to visoka žena od sedamdesetak godina, uspravna i dostojanstvena držanja. Unatoč naboranu licu, oči su joj sačuvale sjaj i prodornost. Njezina je riječ zakon u domu i na imanju. Imala je smisla za humor, pa ako je njezin zakon bio gdjekad despotski, imala je obzira prema svakome. Možda je i to razlog njihova opstanka? Bila je i dobra trgovkinja, a prva je jutrom ustajala. Njoj je priroda podarila čvrstu volju, zdravlje i smisao za pravednost.

Dok sam službovao u tome kraju, a stanovao sam u kući do Medićevih, jednoga dana susretnem na putu Tominu ženu. No, moramo prvo razjasniti nešto; naime, samo je njezina svekrva bila gospođa Medić, a Tomina žena bila je – Tomina žena. Toga dana bila je prilično uzbuđena:

– Znate li tko nam dolazi? – upita me i odmah odgovori. – Stric Ivan! Znate, onaj što je ostao u vojsci…

– Niste li rekli da je vjerojatno umro?

– Svi smo mislili. Eto, sad se vraća.

Slušao sam o Ivanu Mediću koji je odavno otišao od kuće, završio vojnu školu JNA i služio joj do samog sloma. Neki suseljani tvrdili su da je “dobro što je izdajnik umro ako je uopće umro, takvi se ne moraju vraćati jer se nisu vratili kad je trebalo”. Još uvijek pomišljam kad se podsjetim na taj događaj, kako život stvara tužne ljubavne priče. Ivan i njegov mlađi brat Juraj u mladosti su se udvarali gospođi Medić tada Emiliji Grković, pred četrdesetak godina, a kad se je ona udala za Jurja, Ivan je otišao iz ličke kotline. Ostao bi on na djedovini, ali više ga ništa nije vezivalo za stari kraj. Javljao se je iz raznih mjesta i gradova gdje je služio kao oficir JNA, ali nije dolazio. Kad je došlo do osamostaljenja Hrvatske, od njega više nije bilo vijesti. Juraj je umro po okončanju Domovinskog rata, a njegova udovica pisala je zapovjedništvu u Beogradu da obavijeste njegova brata. Nikad nije dobila odgovor, a svi su mislili da je i Ivan umro.Iznenadno prije dva-tri dana stiglo je njegovo pismo iz Novog Sada. Piše da je bolestan od reu¬me i da bi se želio vratiti. Navodi da nije sudjelovao u ratu, a posljednjih petnaest godina bio je u mirovini. Jedino što još želi vidjeti u životu jest obiteljski dom i rodnu grudu. Tomo je otišao automobilom do Gospića odakle će dovesti strica.

– Pomislite, – reče mi Tomina žena. – nije ga bilo više od četrdeset godina, niti je vidio moga Tomu.

– Što misli gospođa Medić?

– Znate kakva je; sjedi i u sebi se smiješka. Kaže da je Ivan bio lijep mladić, ali nije bio uporan kao njegov brat. Zato je izabrala Tomina oca i to ga je pogodilo.

Tomina žena pozove me da ih posjetim poslije podne kada starac dođe. Nekakvom jednostavnošću provincijalke, koja nikad nije otišla dalje od Gospića ili Otočca, mislila je da bi me možda zanimao bivši oficir JNA – rodom Ličanin i Hrvat.

Kad sam ušao u dom Medićevih, obitelj je bila na okupu; sjedili su u velikoj staroj kuhinji. Gospođa Medić bila je odjevena u svečanu haljinu, na licu joj je bio nekakav sjetan osmijeh. Njezin sin i žena sjedili su za stolom, a uz staro ognjište sjedio je zgureni sjedokosi, mršavi starac u starom preširokom odijelu. Lice mu je bilo izbrazdano i žuto.

– Drago mi je da ste sretno stigli, gospodine Medić. – pozdravim starca pružajući mu ruku.

– Kapetan. – ispravi me starac suhim ironičnim glasom. – Tako mi seobraćajuotkako sam došao u Hrvatsku! Kapetan… Kad imaš čin kapetana, do kraja života si samo to i ništa više.

– Došli smo pješice. – reče Tomo. – Kad smo stigli do ulaza, navali da stanemo, želio je stići pješice.

– A nisam ustajao iz postelje pune dvije godine. – nadoda starac. – Mislio sam da ne ću više prohodati. Papomislim na stare jablanove i na oca koji nam je ispod njih pripovijedao. Tim putem posljednji puta hodao sam prije četrdeset godina. Osjetio sam da mogu hodati, barem malo. Morao sam se vratiti…

– Smiješno. – reče gospođa Medić kad joj je starac namignuo

– Dobro se osjećam. E, još ćemo mi prošetati, Emilijo!

– Ne budi siguran. – uzvrati ona.

Čini se da gospođu odavno nitko nije nazvao imenom. Gledala ga je sa smiješkom u očima. Dok je starac govorio, otkrivao je rasklimano zubalo; izgledao je bijedno, odveć tužno. Bilo je neobično gledati dvoje starca koji se nisu vidjeli četiri desetljeća i pomišljati da ju je čitavo vrijeme volio, a ona drugoga. U sebi sam zamišljao priču o nesretnoj ljubavi između nekoć mladih ljudi. Ona je izabrala. Pitao sam se nije li neobično da je zbog neuzvraćene ljubavi taj mršavi starac jednom davno ostavio roditeljski dom i u potpunosti promijenio smisao života.

– Jeste li bili oženjeni? – upitam ga kad je zavladala tišina.

– Nikad. – reče starac i lukavo se osmjehne. – Previše ti ja znam o ženama.

– To ti kažeš. – uzvrati gospođa Medić. – Eh, ne bi me iznenadilo da si imao pola tuceta Bosančica i Srpkinja.

– Emilijo, gdje god sam bio u meni su gledali oficira. Negdje te preziru, a negdje poštuju više nego što bih trebao zaslužiti.

– Zatojesi mršav. Kad sam te vidjela, mislila sam da imaš kopnicu. Trebao si naći kakvu ženu.

– Zarekao sam se da ne ću nijednu ženiti kad nisam mogao tebe. I nisam.
Izrekao je to s osobitim zanosom, kao svetinju u koju se je čvrsto zavjetovao. Njegov glas odavao je nekakvo neobično zadovoljstvo samim sobom.

– Trebao bi žaliti zbog toga. – reče ona i odmahne glavom.

Tomo je dočekao trenutak da razgovara sa stricem o njegovoj vojnoj službi.

– Nema grada u Jugoslaviji kojega nisam upoznao kao svoj džep. Bio sam gdje god su naredili. A sve zaludu, i taj nepotrebni rat i sve…

– Sve je bilo nizašto, Ivane, ako se mene pita. − reče gospođa. – Trebao si se vratiti kad su napali na nas.

– Trebao sam se vratiti. – ponovi starac te nastavi. – Ali jednu stvar mogu sam o sebi reći: nisam niti pucao niti naređivao u vrijeme rata. Zbog toga sam skoro i zaglavio. Znali su odakle sam i sklonili su me u poslove koji nemaju veze sa svime time. Bio sam neko vrijeme u Kruševcu, pa u Nišu, u Kraljevu…

Slegne ramenima i zagleda se u prazno. Kao da time daje do znanja da je čitav njegov život bio besmislen.

– Nisu nikada sumnjali u vašu lojalnost? – upitam ga.

– Lojalnost? – uzdahne on. – Tko te, brate, pita za lojalnost. Bila su takva vremena. Oni su s vremenom postavljali svoje kadrove, one koji su bili odlučni za ostvarivanje plana bez milosti. Mislim da su znali da ja to ne bih mogao… Kad se ukazala prilika, umirovili su me. Bio sam napušten, ni ovdje, ni tamo nisam mogao. Kao zadnji siromah bez igdje ikoga.

– Mogao si se vratiti. – reče mu Tomo.

– Mogao sam… – klimne glavom i spusti pogled.

Kad sam odlazio iz doma Medićevih, ispratio me je Tomo na dvorište. Ostavio sam ih da se raspričaju o koječemu, to je njihova stvar. No, bio sam uvjeren da ovoga starca Medićevi nemaju razloga prezirati. Kako sam već na početku spomenuo, nisu oni takvi, nema kod njih osvetoljubivosti. Stari Ivan vratio se je u roditeljski dom, makar prekasno, nakon dugogodišnjeg izbivanja i služenja takozvanoj narodnoj vojsci koja je na posljetku pokazala pravo lice i dala do znanja kome i čemu služi. Vratio se je star, bolestan, ubog i siromašan, znao je da možda nije dobrodošao u starom kraju kojega su njegovi kolege JNA-oficiri i četničke bande nemilosrdno palili i gazili. Vrijeme ipak čini svoje pa će, prema tomu, jednoga dana prestati i sva ona zajedljiva ogovaranja suseljana, svi oni prezrivi pogledi. Učinio je prvi korak, velik za njega – vratio se je…

Sljedećeg jutra odlučio sam još jednom posjetiti Medićeve, budući da poslije podne putujem u Rijeku i možda će im štogod trebati iz grada. To mi je bila nekakva obveza, jer dva puta su mi spočitnuli što sam otišao a da ih nisam obavijestio. Gospođa Medić u svojoj svakodnevnoj staroj haljini u vrtu je prebirala cvijeće. Lice joj je bilo ozbiljno, prazno. Primijetio sam da su kućni prozori zatvoreni i vladala je nekakva čudna tišina, čak se ni ptice nisu glasale.

– Kako je kapetan? – upitam je.

– Oduvijek je bio šašav, znala sam ja. ; a znala sam… – odgovori ona bez imalo osjećaja. – Beti mu je jutros pripremila doručak i našla ga mrtva u krevetu.

– Umro je?

– Zaspao je zauvijek. – reče ona te nastavi brati cvijeće. – Ipak, lijepo je što je umro kod kuće, a ne tamo… Tko bi mu tamo stavio cvijeća na odar? Naši stari uvijek su umirali na svome ognjištu…

– Moja sućut.

Kroz misli prođu mi jučerašnji trenutci kad sam ga upoznao. Barem je umro sretan što se je vratio u rodni dom, u njegovu Liku. Sa sobom odnio je tužnu priču o sebi kao odbačenui zaboravljenu časniku vojske koje se, zbog silnih zlodjela, na posljetku morao sramiti. Gospođa Medić lagano je na grudi pritisnula oveći buket bijelog cvijeća. Namjeravao sam otići uvjeren da obitelj sada ima važniju brigu od mog odlaska u Rijeku. Zagonetno me pogleda, nehajno odmahne rukom te sjetno izgovori:

– Otkako sam se udala za Juru, a Ivan otišao, nikad nisam bila sigurna jesam li se udala za pravog…

Siniša Posarić

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Priče

‘Idite svi, dok sam ja živ ovuda prema gradu nitko neće proći’

Objavljeno

na

Objavio

Alfred Hill

Rođeni Vukovarac bojnik Alfred Hill, prvi zapovjednik Vojne policije u Vukovaru, poginuo je 16. listopada, istog dana kad i Blago Zadro. O njemu za 24sata.hr priča njegova kći Staša i suborac Ivan Anđelić Doktor

Prvog zapovjednika vojne policije u Vukovara Alfreda Hilla obitelj je zvala nadimkom Miki dok mu je borbeni nadimak bio Atila. Najviše od svega volio je svoju obitelj, ženu Melitu i kći Stašu, i svoj rodni grad.

Njegova kći imala je pet i pol godina kad je ostala bez oca koji je u 35. godini junački poginuo u obrani grada heroja. Istog dana kad i jedan drugi junak – Blago Zadro.

– Bila sam malena pa se svoga oca sjećam ponajviše iz priča, a ne iz vlastitih uspomena. Ipak, nešto je ostalo u sjećanju. Tata je jako volio životinje pa se on najviše brinuo o mačku kojeg smo imali u stanu. Sjećam se kako je jednom došao po mene u vrtić i to dosta ranije što je meni bilo super jer je uvijek mama dolazila, a ovaj put je došao tata i to prije svih drugih roditelja. Eto, taj detalj, naoko nevažan, ostao mu je u trajnom sjećanju. Taj osjećaj sreće kad sam ga ugledala na vratima.. – priča nam Staša Hill Mađarević (32), koja je danas liječnica, trenutno je na zadnjoj godini specijalizacije i majka je dva sina.

‘Tata, imaš li pušku, bombu, moraš se obraniti!’

– Ja sam s mamom bila u Rijeci, a tata se borio u Vukovaru i sjećam se da bi i ja telefonski pričala s njim i uvijek bih ga pitala: Tata, je li imaš sa sobom bombu, imaš li pištolj, imaš li pušku? Htjela sam biti sigurna da će se obraniti i da mu se neće ništa dogoditi – priča nam sjećanja na svog oca Staša te ističe kako je njezin otac mogao ostati u Rijeci s njima jer su njegovi roditelji tamo imali kuću, ali nije htio. Ni u jednom trenutku nije bilo dileme. On je svoj rodni Vukovar volio i nije bilo šanse da ga napusti i da ga ne brani.

Hill je po zanimanju bio pravnik. a prije rata radio je u Hrvatskim šumama u Osijeku. Svi prijatelji i obitelj od rođenja su ga zvali Miki. Ušao je u sastav pričuvnih snaga Zbora narodne garde Vukovar u svibnju 1991. i sudjelovao od prvog dana u organiziranju obrane Vukovara.

– Moj se tata ničeg nije bojao. Barem mi je tako mama pričala. I do zadnjeg je vjerovao da će doći pomoć i da će pobijediti. A kad je on vjerovao i mi smo svi vjerovali. Rekao je mami u zadnjem razgovoru: Čuj, glava je u torbi, ali sve ćemo izdržati! – govori nam Staša.

‘Vikao je Doktore, ranjen sam pomozi!’

Alfred Hill nastradao je od minobacačke granate braneći položaje na Sajmištu. Granata mu je presjekla noge te je iskrvario.

Ivan Anđelić Doktor, jedan od zapovjednika na Sajmištu, prisjetio se Hilla. Kaže da je on bio istinski borac koji je bezbroj puta dokazao svoju hrabrost

– Bio je primjer svojim bojovnicima kako se voli i brani svoj grad. Nije se povukao pred sto puta jačim neprijateljem – ističe Doktor.

Kad je ranjen, Hill je preko Motorole pozvao upravo njega da mu pomogne. Taj su se dan u svim krvavim akcijama zajedno borili. Kad su se u jednom trenutku dogovorili razdvojiti, jer takav im je bio plan, Hill je rekao Doktoru: ‘ Idite svi, a meni ostavite samo jednog. Dok sam ja živ, ovuda prema gradu neće nitko proći’. Nije prošlo ni pola sata kako su se rastali kada se začuo njegov glas na motoroli.

– Vikao je Doktore, ranjen sam pomozi! Krv mi se sledila i u prvim momentima nisam mogao doći k sebi dok je on još nekoliko puta ponovio samo moje ime i tražio pomoć. Odmah sam javio Jastrebu da hitno šalje pomoć. Pomoć mu je mogla stići samo iz grada, koji je na tom dijelu bojišta bio obranjen upravo zahvaljujući najviše njemu samome. I stigla je pomoć, ali je bilo prekasno – prisjeća se Doktor.

Kad su ga našli ležao je u lokvi krvi, mrtav. Ozljede su bile tako teške da nije bilo nikakve šanse da preživi.

Najprije je pokopan u dvorištu Lučke kapetanije, zatim je prebačen na vukovarsko Novo groblje, a tek nakon ekshumacije i identifikacije pokopan je na Memorijalnom vukovarskom groblju.

Ulica na Sajmištu u Vukovaru nazvana je njegovim imenom. Nastavno središte za obuku Vojne policije Oružanih snaga Republike Hrvatske također nosi ime ovog velikog junaka.

24sata.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Priče

Prelijepa priča snimljena 1970 godine na Širokom Brijegu

Objavljeno

na

Objavio

Tko ne zna šta je kamen i kako je živjeti na ovom kamenu, teško mu je shvatiti ove ljude i ovaj kraj…

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari