Pratite nas

Priče

Siniša Posarić: Dom

Objavljeno

na

To imanje leži u ličkoj kotlini između dva brežuljka. Iznad drvenih vrata upisana je godina 1879. Odavno već posivjela trošna zgrada kao da je srasla s okolinom, drvećem je prikrivena od pogleda putnika koji nailaze prometnicom. Uokolo su zapuštene staje i torovi. Oni koji ondje žive uporni su, odlučni i skromni, u neprekidnu nizu od oca na sina ovdje se rađaju i umiru. Takav je i Tomo Medić, čovjek od četrdesetak godina. Njegova žena je godinu-dvije mlađa. Od njihove djece, dva sina i dvije kćeri, tek je u domu ostala najmlađa kći, ostali su se raselili školom i poslom u Zagreb ili Rijeku.

Medićevi nikada nisu imali kojekakvih posebnih potreba u životu; kuća i zemlja u toj kotlini njihovo je središte svijeta; čak i kada je posljednji rat onuda žestoko prohujao. Nerado pripovijedaju o tome i smatraju da sve treba zaboraviti kako se ne bi ponovilo u budućnosti. Zemlja traži ljude, a ne vojnike i politiku. Znali su da pripadaju tvrdoj ličkoj zemlji i nitko ih odavde ne će istjerati. Eto, teško je pronaći takvu tvrdoglavu i složnu obitelj; marljivu, ljubaznu i sretnu unatoč vremenu koje neminovno uzima i nosi ono što smatra svojim. Sreću su Medićevi svakako zaslužili, pa neka dragi Bog pruži utjehu njihovu rodu.

No, glavar kuće ipak nije bio Tomo Medić. Suseljani tvrde da je glavarica zapravo njegova majka. Bila je to visoka žena od sedamdesetak godina, uspravna i dostojanstvena držanja. Unatoč naboranu licu, oči su joj sačuvale sjaj i prodornost. Njezina je riječ zakon u domu i na imanju. Imala je smisla za humor, pa ako je njezin zakon bio gdjekad despotski, imala je obzira prema svakome. Možda je i to razlog njihova opstanka? Bila je i dobra trgovkinja, a prva je jutrom ustajala. Njoj je priroda podarila čvrstu volju, zdravlje i smisao za pravednost.

Dok sam službovao u tome kraju, a stanovao sam u kući do Medićevih, jednoga dana susretnem na putu Tominu ženu. No, moramo prvo razjasniti nešto; naime, samo je njezina svekrva bila gospođa Medić, a Tomina žena bila je – Tomina žena. Toga dana bila je prilično uzbuđena:

– Znate li tko nam dolazi? – upita me i odmah odgovori. – Stric Ivan! Znate, onaj što je ostao u vojsci…

– Niste li rekli da je vjerojatno umro?

– Svi smo mislili. Eto, sad se vraća.

Slušao sam o Ivanu Mediću koji je odavno otišao od kuće, završio vojnu školu JNA i služio joj do samog sloma. Neki suseljani tvrdili su da je “dobro što je izdajnik umro ako je uopće umro, takvi se ne moraju vraćati jer se nisu vratili kad je trebalo”. Još uvijek pomišljam kad se podsjetim na taj događaj, kako život stvara tužne ljubavne priče. Ivan i njegov mlađi brat Juraj u mladosti su se udvarali gospođi Medić tada Emiliji Grković, pred četrdesetak godina, a kad se je ona udala za Jurja, Ivan je otišao iz ličke kotline. Ostao bi on na djedovini, ali više ga ništa nije vezivalo za stari kraj. Javljao se je iz raznih mjesta i gradova gdje je služio kao oficir JNA, ali nije dolazio. Kad je došlo do osamostaljenja Hrvatske, od njega više nije bilo vijesti. Juraj je umro po okončanju Domovinskog rata, a njegova udovica pisala je zapovjedništvu u Beogradu da obavijeste njegova brata. Nikad nije dobila odgovor, a svi su mislili da je i Ivan umro.Iznenadno prije dva-tri dana stiglo je njegovo pismo iz Novog Sada. Piše da je bolestan od reu¬me i da bi se želio vratiti. Navodi da nije sudjelovao u ratu, a posljednjih petnaest godina bio je u mirovini. Jedino što još želi vidjeti u životu jest obiteljski dom i rodnu grudu. Tomo je otišao automobilom do Gospića odakle će dovesti strica.

– Pomislite, – reče mi Tomina žena. – nije ga bilo više od četrdeset godina, niti je vidio moga Tomu.

– Što misli gospođa Medić?

– Znate kakva je; sjedi i u sebi se smiješka. Kaže da je Ivan bio lijep mladić, ali nije bio uporan kao njegov brat. Zato je izabrala Tomina oca i to ga je pogodilo.

Tomina žena pozove me da ih posjetim poslije podne kada starac dođe. Nekakvom jednostavnošću provincijalke, koja nikad nije otišla dalje od Gospića ili Otočca, mislila je da bi me možda zanimao bivši oficir JNA – rodom Ličanin i Hrvat.

Kad sam ušao u dom Medićevih, obitelj je bila na okupu; sjedili su u velikoj staroj kuhinji. Gospođa Medić bila je odjevena u svečanu haljinu, na licu joj je bio nekakav sjetan osmijeh. Njezin sin i žena sjedili su za stolom, a uz staro ognjište sjedio je zgureni sjedokosi, mršavi starac u starom preširokom odijelu. Lice mu je bilo izbrazdano i žuto.

– Drago mi je da ste sretno stigli, gospodine Medić. – pozdravim starca pružajući mu ruku.

– Kapetan. – ispravi me starac suhim ironičnim glasom. – Tako mi seobraćajuotkako sam došao u Hrvatsku! Kapetan… Kad imaš čin kapetana, do kraja života si samo to i ništa više.

– Došli smo pješice. – reče Tomo. – Kad smo stigli do ulaza, navali da stanemo, želio je stići pješice.

– A nisam ustajao iz postelje pune dvije godine. – nadoda starac. – Mislio sam da ne ću više prohodati. Papomislim na stare jablanove i na oca koji nam je ispod njih pripovijedao. Tim putem posljednji puta hodao sam prije četrdeset godina. Osjetio sam da mogu hodati, barem malo. Morao sam se vratiti…

– Smiješno. – reče gospođa Medić kad joj je starac namignuo

– Dobro se osjećam. E, još ćemo mi prošetati, Emilijo!

– Ne budi siguran. – uzvrati ona.

Čini se da gospođu odavno nitko nije nazvao imenom. Gledala ga je sa smiješkom u očima. Dok je starac govorio, otkrivao je rasklimano zubalo; izgledao je bijedno, odveć tužno. Bilo je neobično gledati dvoje starca koji se nisu vidjeli četiri desetljeća i pomišljati da ju je čitavo vrijeme volio, a ona drugoga. U sebi sam zamišljao priču o nesretnoj ljubavi između nekoć mladih ljudi. Ona je izabrala. Pitao sam se nije li neobično da je zbog neuzvraćene ljubavi taj mršavi starac jednom davno ostavio roditeljski dom i u potpunosti promijenio smisao života.

– Jeste li bili oženjeni? – upitam ga kad je zavladala tišina.

– Nikad. – reče starac i lukavo se osmjehne. – Previše ti ja znam o ženama.

– To ti kažeš. – uzvrati gospođa Medić. – Eh, ne bi me iznenadilo da si imao pola tuceta Bosančica i Srpkinja.

– Emilijo, gdje god sam bio u meni su gledali oficira. Negdje te preziru, a negdje poštuju više nego što bih trebao zaslužiti.

– Zatojesi mršav. Kad sam te vidjela, mislila sam da imaš kopnicu. Trebao si naći kakvu ženu.

– Zarekao sam se da ne ću nijednu ženiti kad nisam mogao tebe. I nisam.
Izrekao je to s osobitim zanosom, kao svetinju u koju se je čvrsto zavjetovao. Njegov glas odavao je nekakvo neobično zadovoljstvo samim sobom.

– Trebao bi žaliti zbog toga. – reče ona i odmahne glavom.

Tomo je dočekao trenutak da razgovara sa stricem o njegovoj vojnoj službi.

– Nema grada u Jugoslaviji kojega nisam upoznao kao svoj džep. Bio sam gdje god su naredili. A sve zaludu, i taj nepotrebni rat i sve…

– Sve je bilo nizašto, Ivane, ako se mene pita. − reče gospođa. – Trebao si se vratiti kad su napali na nas.

– Trebao sam se vratiti. – ponovi starac te nastavi. – Ali jednu stvar mogu sam o sebi reći: nisam niti pucao niti naređivao u vrijeme rata. Zbog toga sam skoro i zaglavio. Znali su odakle sam i sklonili su me u poslove koji nemaju veze sa svime time. Bio sam neko vrijeme u Kruševcu, pa u Nišu, u Kraljevu…

Slegne ramenima i zagleda se u prazno. Kao da time daje do znanja da je čitav njegov život bio besmislen.

– Nisu nikada sumnjali u vašu lojalnost? – upitam ga.

– Lojalnost? – uzdahne on. – Tko te, brate, pita za lojalnost. Bila su takva vremena. Oni su s vremenom postavljali svoje kadrove, one koji su bili odlučni za ostvarivanje plana bez milosti. Mislim da su znali da ja to ne bih mogao… Kad se ukazala prilika, umirovili su me. Bio sam napušten, ni ovdje, ni tamo nisam mogao. Kao zadnji siromah bez igdje ikoga.

– Mogao si se vratiti. – reče mu Tomo.

– Mogao sam… – klimne glavom i spusti pogled.

Kad sam odlazio iz doma Medićevih, ispratio me je Tomo na dvorište. Ostavio sam ih da se raspričaju o koječemu, to je njihova stvar. No, bio sam uvjeren da ovoga starca Medićevi nemaju razloga prezirati. Kako sam već na početku spomenuo, nisu oni takvi, nema kod njih osvetoljubivosti. Stari Ivan vratio se je u roditeljski dom, makar prekasno, nakon dugogodišnjeg izbivanja i služenja takozvanoj narodnoj vojsci koja je na posljetku pokazala pravo lice i dala do znanja kome i čemu služi. Vratio se je star, bolestan, ubog i siromašan, znao je da možda nije dobrodošao u starom kraju kojega su njegovi kolege JNA-oficiri i četničke bande nemilosrdno palili i gazili. Vrijeme ipak čini svoje pa će, prema tomu, jednoga dana prestati i sva ona zajedljiva ogovaranja suseljana, svi oni prezrivi pogledi. Učinio je prvi korak, velik za njega – vratio se je…

Sljedećeg jutra odlučio sam još jednom posjetiti Medićeve, budući da poslije podne putujem u Rijeku i možda će im štogod trebati iz grada. To mi je bila nekakva obveza, jer dva puta su mi spočitnuli što sam otišao a da ih nisam obavijestio. Gospođa Medić u svojoj svakodnevnoj staroj haljini u vrtu je prebirala cvijeće. Lice joj je bilo ozbiljno, prazno. Primijetio sam da su kućni prozori zatvoreni i vladala je nekakva čudna tišina, čak se ni ptice nisu glasale.

– Kako je kapetan? – upitam je.

– Oduvijek je bio šašav, znala sam ja. ; a znala sam… – odgovori ona bez imalo osjećaja. – Beti mu je jutros pripremila doručak i našla ga mrtva u krevetu.

– Umro je?

– Zaspao je zauvijek. – reče ona te nastavi brati cvijeće. – Ipak, lijepo je što je umro kod kuće, a ne tamo… Tko bi mu tamo stavio cvijeća na odar? Naši stari uvijek su umirali na svome ognjištu…

– Moja sućut.

Kroz misli prođu mi jučerašnji trenutci kad sam ga upoznao. Barem je umro sretan što se je vratio u rodni dom, u njegovu Liku. Sa sobom odnio je tužnu priču o sebi kao odbačenui zaboravljenu časniku vojske koje se, zbog silnih zlodjela, na posljetku morao sramiti. Gospođa Medić lagano je na grudi pritisnula oveći buket bijelog cvijeća. Namjeravao sam otići uvjeren da obitelj sada ima važniju brigu od mog odlaska u Rijeku. Zagonetno me pogleda, nehajno odmahne rukom te sjetno izgovori:

– Otkako sam se udala za Juru, a Ivan otišao, nikad nisam bila sigurna jesam li se udala za pravog…

Siniša Posarić

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Sanjali su hrvatsku slobodu – Priča o škriparu Boži Soldi i mučki ubijenim djevojkama Ivi i Šimi

Objavljeno

na

Objavio

foto: Bljesak.info

Svetom misom zadušnicom i polaganjem vijenaca u nedjelju, 16. rujna 2018. godine, na Mosoru je obilježena 72. obljetnica smrti škripara koji su mučki ubijeni na tom mjestu 18. rujna 1946. godine.

Na Mosoru su toga kobnoga dana život izgubili Marijofil Mandić, Zlatko Ćavar, Jure Zovke, Božo Hrkać, Jakiša Alpeza, Vidak Prskalo, Veselko Rezić, Ivan Jurčić, Ivan Kolobarić i Ivan Katura. Svi su bili iz širokobriješkog kraja i okolice, a za njihova ubojstva nitko nikada nije procesuiran.

Golobradi mladići u škriparima

Križari ili škripari, kako su ih nazivale komunističke vlasti, bili su pripadnici manjih skupina hrvatskih vojnika i civila koji su po završetku Drugog svjetskog rata odbijali priznati novu vlast. Sve do sredine pedesetih godina, skrivajući se u brdima i kamenjaru, odnosno tzv. škripinama, gerilskim načinom otpora stvarali su brojne probleme i predstavljali trn u oku tadašnjoj komunističkoj vlasti. Riskirajući vlastite živote vjerovali su kako će doći do prevrata i sloma partizana i komunista, piše Ivan Kraljević/Bljesak.info

O njihovim hrabrim i lukavim djelovanjima ispričane su brojne priče, a neke od njih i više od pola stoljeća kasnije vrlo se često prepričavaju mlađim naraštajima. Jedna od takvih priča jest ona o škriparu Boži Soldi (Franinom) rođenom 1930. godine i njegovim prijateljima Stipi Soldi (Centinom) i Mili Ćoriću (Ludvigovom) koji su kao golobradi mladići otišli u križare (škripare) u nadi kako će zajedničkim djelovanjem doprinijeti rušenju novonastale komunističke vlasti.

Svoje vatrenom krštenje imali su s jugoslavenskom komunističkom tajnom policijom (OZNA) u posuškim Vinjanima 1947. godine kada je Bože Soldo teže ranjen u usta. Kada su ga nekoliko dana kasnije njegovi suborci pronašli u blizini spomenutog mjesta, Božine rane već su bile pune crvi, a tijelo iznemoglo. Svjedoci toga događaja svjedoče kako su među sobom govorili: „Gotov je, ta vidite da je na njega kidisala živina“. No, vjerovali su u najbolje!

Iznimnom hrabrošću i neutaživom željom za životom, uz pomoć suboraca i prijatelja, Bože se uspio dovući do Zovkine ograde i Dumove jame u blizini rodnih Dobrkovića. Tamo se kanio kriti i rane vidati, a obitelj mu je krišom donosila hranu i zavoje za previjanje rana. Sanitetskim materijom opskrbljivale su ga sestra Iva i kolegica joj Šima Topić iz susjednih Oklaja. Obje su radile u Duhanskoj stanici i svaki bi dan po završetku posla navraćale do gradske apoteke i uzimale potrebni materijal.

Mučko ubojstvo djevojaka koje nisu surađivale s „narodnom vlašću“

Međutim, vrlo česti odlasci u nabavku sanitetskog materijala Ivi i Šimi doveli su OZNA-u za vrat. Obavještajcima su postale sumnjive i stalno su ih pritiskali da priznaju kome nose hranu i sanitetski materijal. Kako su se djevojke branile šutnjom i nisu htjele otkriti istinu o Boži i njegovim suborcima, pripadnici OZNA-e su ih kišnoga i prohladnoga prijepodneva 2. prosinca 1947. godine izveli s posla iz Duhanske stanice i doveli pred Šiminu rodnu kuću u Oklaje.

Na njihovom su primjeru pripadnici OZNA-e mještanima Oklaja i preseljenim Dobrkovćanima (prognanici, muađeri) htjeli pokazati što će i kako sljedovati one koji ne budu surađivali s „narodnom vlašću“. Djevojke su svezali žicom i rafalnom paljbom po cijelom tijelu ugasili njihova mlada tjelesa. U tom strašnom i bezumnom času Ivina majka Matija ležala je teško bolesna i ne sluteći kakvo se zlo s njezinom Ivom i kolegicom joj Šimom dogodilo.

O kakvom je svirepom zločinu riječ svjedoči podatak kako je mozak koji se prosuo iz njihovih masakriranih glava u bukaru pokupio susjed Jure Perko (Božin) kako isti ne bi postao hrana životinjama. Zbog prijetnji OZNA-inih dužnosnika lokalno stanovništvo nije smjelo ni razmišljati o njihovom sprovodu i kršćanskom pokopu u groblje. Djevojke su pokopane na mjestu zločina u grobnu raku koju su iskopali Pero Marušić-Lovrić iz Ćoše i Andrija Topić iz Oklaja, a njihovo je vječno počivalište dugo vremena prekrivala drača.

Ivino i Šimino grobno mjesto – foto: Bljesak.info

Ivino i Šimino grobno mjesto vrlo je brzo postalo mjesto okupljanja i znatiželjnika i molitelja koji su vršili „skrivena hodočašća“. Sedamdesetih godina prošloga stoljeća pohodi na grob nesretnih djevojaka postali su manje skroviti. Tome je ponajviše doprinio Vlado Šušak – Šušterović koji je na zavjet odlučio grob dviju mučenica obnoviti i ograditi, najprije drvenom ogradom, a onda početkom devedesetih godina aluminijskom konstrukcijom kada je grob i dobio svoj konačni izgled.

Za Svi Svete 2003. godine podignuta spomen ploča

Upravo zahvaljujući hrabrosti i odlučnosti mučki ubijenih djevojaka, Bože Soldo je uspio preživjeti teške ozljede zadobivene u okršaju s pripadnicima OZNA-e. Iako je ostao bez braće Ivana i Mile koji su nestali u ratu te sestre Ive koja je svoj život položila za njegov život, smogao je snage krenuti dalje u život i nastaviti sanjati hrvatsku slobodu. Početkom 1955. godine oženio se Anicom Naletilić iz Oklaja s kojom je podigao šestero djece Ivu, Ivana, Maricu, Jasnu, Ružicu i Juliju.

U rano proljeće 2003. godine Bože je Soldo okončao svoj ovozemaljski život. No, sasvim je sigurno posljednje godine svoga života proveo u puno vedrijim i radošću svojih najmilijih ispunjenim danima, nego su bili njegova djetinjstva i odrastanja. U spomen na njegovu tešku životnu priču uoči Svih Svetih iste je godine njegov zet Miljenko Kraljević iz Mokroga na grobno mjesto njegove seste Ive i prijateljice joj Šime postavio granitnu ploču s nadnevkom rođenja i smrti mučki ubijenih djevojaka.

Njihovo je grobno mjesto do današnjeg dana postalo stjecište brojnih sumještana, rodbine i prijatelja koji ga redovito obilaze i na njemu pale svijeće moleći se za njihov pokoj u vječnom počivalištu.

Ivan Kraljević/Bljesak.info

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Priče

Vera Primorac: U početnom krugu

Objavljeno

na

Objavio

Proljeće u Mostaru
Proljeće u Mostaru

Sama sam. Sjedim  pred TV ekranom. I sa strepnjom pratim najnovije vijesti … Moji su već otišli spavati, iako je još rano. A ja kao na iglama. Bdijem i osluškujem. Ni san mi nikako ne dolazi na oči.  Nemirna sam. Osjećam se kao u nekakvoj mišolovci. Idem iz sobe u sobu, pa u WC, pa s kauča na fotelju… i s fotelje na kauč.

Odjedanput mi neka muka u želudcu. Trčim u WC i izbacujem svu onu gorčinu i sav onaj jad koji mi se skupio u praznom stomaku. Jer od muke, u ovih zadnjih nekoliko dana, ne mogu ni jesti ni piti.

Nekakav se nemir uvukao u  mene.

Sve mi smeta.

Svega se plašim.

Od svega strepim.

Smeta mi i ova neprirodna tišina koja  samo što ne eksplodira. Tako neuobičajena za ovo doba godine. I za ove rane večernje sate.

Ta, ljudi bi trebali, kao i uvijek dosad, šetati… Sastajati se.

Proljeće je!!! Proljeće je u Mostaru.

I svjetlost je  … nekada bila.

U Mostaru.

***

Ali nigdje, nigdje na ovome svijetu, nije bilo toliko svjetlosti i sunca, toliko topline i mirisa, kao u mome rodnom gradu.

Jer, sunce je, ovdje, kažemo mi Mostarci, zastalo na tren. I ovdje ostalo zauvijek.

I sve je ovdje, nekako, drugačije. Nestvarno.

I obavijeno aurom neke djevičanske nevinosti i čistoće.

 

A svjetlost u tebi. Svjetlost oko tebe.

Uvlači ti se u dušu … Budi te jutrom. Mazi po licu.

Usporava pokrete.

I ublažava oštrinu naravi pa nekako sav treperiš… od silne dragosti.

I svi su ti ljudi bliski i dragi.

Kao rod rođeni.

Zato bi,  svatko od nas, i drugima darovao svu tu ljepotu.

I ozario lice… Njegovim osmjehom.

Jer- moj grad i osmijeh ima!

I smiješi se svakome tko dolazi čistoga srca i otvorene duše.

I svakome pruža ruke…

I prima ga u zagrljaj.

 

E-e-e-e-, proljeće! Proljeće u Mostaru!!!

 

Vrijeme je to kada sve oživi i probudi se; kada zašumi Neretva; kada zamiriše behar(cvijet) na voćkama.

Kada ljudi nahrupe iz kuća na ulice, pa kao da su izmiljeli iz čahura, preobraze se.

Ispruže suncu na pozdrav.

I dovikuju se, pričaju glasno, pjevuše…

„Što te nema, što te nema.

Rumen istok kad zarudi

I duša se miru sprema…

Što te nema? Što te nema?“

 

Odjekivala je, tako, svakog proljeća    pjesma i  vrvio život ulicama. Jer, proljeće je uvijek bilo i jest… vrijeme ljubavi.

Vrijeme kada se mladi vole. I s proljećem u Mostaru, žive svoje proljeće.

 

A gdje li je sve to sada nestalo?

Gdje li je sada nestala sva ona svjetlost?

 

I što ove spodobe ovdje traže?

 

Oni za takvo što ni ne znaju!

Oni umjesto ljubavi, siju mržnju.

Umjesto radosti, donose tugu i očaj.

Umjesto života, ostavljaju pustoš .

I zgarišta … I pepeo… I smrt…

***

Ali, moram iskreno priznati, još od prvog trena, nakon moga povratka, nisam se osjećala baš onako opušteno, kao što sam se uvijek osjećala, u mome rodnom gradu. Sve mi je bilo isto, a opet sve nekako drugačije. Nestala je ona toplina s kojom te je, nekada prije, grad dočekivao.

 

Širio ruke. Blistao od blagosti i sreće zbog

tvoga ponovnog vraćanja.

Vraćanja u osunčana jutra.

Vraćanja baščama,

ulicama,

beharu,

mirisima…

I šetnjama Ilićima, Cimom, Barama…

 

I poznatim i dragim stazama djetinjstva. Gdje ti je sve blisko i drago.

I tvoje.

Dok ti se on, tvoj grad smiješi. I usta mu od uha do uha. Sav ozaren. Jer si mu se vratio.

A sada?

A sada i nebo sivo. Pritislo…

Olovno, neprijateljsko. I sumorno.

Nigdje ni sunca ni svjetlosti.

 

***

Hodam žurno mojom ulicom do prve trgovine. Nesigurno i oklijevajući.

I osjećam kako mi tlo izmiče pod nogama. Jer, sva treperim od nekakve slabosti.

I opet me pritisnula ona ista zebnja. Onaj isti strah i nelagoda.

Rat!!! Rat je i ovdje!

 

A, oni nas vrebaju, s mržnjom

I drže na nišanu

Netremice

Ušančeni u svom strahu

Mjere i odmjeravaju

Preko topovske i snajperske cijevi

Uzduž  i upoprijeko

Nevidljivi i skriveni

Od naših pogleda

Procjenjuju nam

Našu težinu i dob

Našu širinu i visinu

 

Našu podobnost

I našu nepodobnost

Naš Život Našu smrt

I našu

Opstojnost

A kada im i to dosadi

Igraju se

Hoću-Neću

Pa kom opanci

Kom obojci

 

Slutila sam to. Ali nisam htjela vjerovati, niti to priznati sama sebi.

Nadala sam se. I još se uvijek nadam…

‒ Ali rat je…rat je, moja Lucija!!! Oni ti samo čekaju znak za početak pa da se na nas sruče! Pa, zar ne vidiš, jadna ti tvoja majka, kako su se već načičkali i ušančili po okolnim brdima?

A ti, kao kakva naivna glupača, još uvijek trubiš o tome, hoće li ga ili ne će biti.

Ta, prozor tvoje učionice gleda ravno u njihove topovske cijevi, uperene točno prema tvojoj školi. I prema tvome Mostaru.

 

U početnom smo krugu pakla!!!

 

Vera Primorac/ Ulomak iz romana koji uskoro izlazi iz tiska

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari