Pratite nas

Priče

Siniša Posarić: Važno je biti

Objavljeno

na

Što je prošlost? Svršeno vrijeme koje blijedi ili sjeta ipak jača u nadolazećem vremenu? Pitanje ovo često me zaokuplja. Ali krijepi me pomisao da sam spoznao mnogo toga u osobnoj prošlosti, upijao sam nekom čudesnom voljom i upornošću da se kadikad bojim svih svojih sjećanja od malih nogu. “Ma, evo, sve kao da je jučer bilo!” – čujem u sebi i ne znam što ću s tolikim sjećanjima. Ah, da, sve to danas mogu obračunavati do mile volje. Ali zašto i za koga obračunavam? Moje iskopine jesu iznimno zanimljive, doduše, samo meni; pravi su plodovi spoznaje…

Godine Gospodnje 1981. proveo sam dva tjedna u bolnici zbog nekakve neznatne operacije u nosnicama. Zanimljivo je da sam ondje upoznao nekoje ljude koje niti prije niti kasnije nisam vidio, osim nekoliko izuzetaka. Jedan od njih je Zvjezdan Radin, Japo, nogometaš “Rijeke” kojega sam poznavao od ranije. Već tada postao je nogometna legenda iz naše četvrti – sa Škurinja. Izvrsno smo se Japo i ja zabavljali s našim povezanim nosovima gledajući prolaznike, osobito prolaznice, uz današnju Vukovarsku ulicu pored bolnice. Ali prošao bi i kakav naš znanac pa bi se vjerojatno u čudu upitao “tko nas je tako grdo nalupao” i – produžio dalje!

Upoznao sam i dvije zgodne mlade žene koje su se odlučile na estetsku operaciju. Jedna se je htjela riješiti kukasta nosa, a druga, pak, klempavih ušiju zbog kojih nije smjela skratiti kosu. Između svakodnevnih posjeta naših obitelji uglavnom smo se družili u parku pred klinikom. Otorinolaringologija glavni je pojam koji u djetinjoj dobi nismo znali brzo izgovoriti…

No, od svih onih davnih ljudi, kojima su već odavno imena izblijedjela, ipak trojica su me najviše zaokupila i sjećanje na njih živo je; baš kako bi poželio naš čakavski starina Ljubo Pavešić, Jumbo – Ne pozabi napisat! Prvi od te trojke jest, doduše, sjenka – naš rođeni Sušačan, nesretni i odveć daleki Janko Polić Kamov. Zapravo, njegova knjiga “Pjesme, novele, lakrdije” koju sam ponio sa sobom u bolnicu. Otkad znam za sebe, ova knjiga često je mijenjala mjesto s drugim knjigama na policama u našem domu i trebalo ju je jednog dana pročitati…

Bolničku sobu dijelio sam s čovjekom koji je na svom ormariću imao čitavu gomilu knjiga; sve strani naslovi; njemački, talijanski, engleski, francuski… Ja sam imao samo ovu jednu, tada meni najvažniju knjigu, ali…

– Znaš li tko je onaj čovjek u tvojoj sobi? – upitala me je mama za jednog posjeta.

– Nemam pojma.

– Omer, Omer Lakomica. – odgovori važno kao da o tome čovjeku znade čitavu povijest.

– A tko je, dakle, on, taj Lakomica? – upitam u čudu misleći da je možda kakav partijski činovnik ili državni dužnostnik, ali takvi valjda znadu sve i bez čitanja, osobito stranih knjiga.

– Ugledni prevoditelj. Gotovo pola onih knjiga što imamo doma, on je preveo. Nisam znala da još uvijek radi. A zašto je u bolnici?

– Vadili su mu cistu na grlu. Ne može govoriti bez onog aparatića.

Zbilja, gospodin Omer skoro da nije niti izlazio iz postelje; marljivo je čitao i vodio zabilješke. A ja sam mu valjda bio nekako zanimljiv s onom jedinom knjigom koju sam čvrsto odlučio pročitati.

– Sjećam se kad su tiskali Kamova. – rekao je pomoću svog aparatića gospodin Omer i osmjehne se. – Tadijanović je sve uredio za tisak. Sviđa vam se to?

Nisam znao odgovor na “to”. Samo sam pokušavao čitati nešto naše, domaće. Ubuduće one Iskopine Nikole Polića postat će temelj mojih traganja za Jankovim djelima, ali i za samim sobom. Već sam tada počeo ozbiljno pisati nadajući se isplativu pjesničkom trudu. Učio sam čitajući baš sve od reda. Istog ljeta napisao sam priču “Kamen” koju ću objaviti tek šesnaest godina poslije u svojoj prvoj zbirci priča “Galebov san (1997), a o Božiću 1981. objavili su mi jednu pjesmu u novinama (Grafoimpex). Neopisivo slavlje zavladalo je u meni. Što dalje?…

No, osim Janka i Omera, postoji i onaj treći čovjek-izuzetak. Bio je to jedan vrlo uglađen gospodin, gotovo pravi ostarjeli šminker, a govorio je dozlaboga dosadno i sporo nekakvim ozbiljnim baritonom, ali trudio se je biti zanimljiv i simpatičan, iako mu to najčešće nije uspijevalo. Rado se je pridruživao našem društvu, mada nije bio naročito omiljen. Njegov je povremeni osmijeh bio toliko neprirodan da je neko vrijeme bio predmet ogovaranja. Čini mi se da je njegova isključivost dolazila do punog izražaja kad bi iznenadno prevrnuo temu razgovora, jer smo vjerojatno pričali o nečemu što on baš i ne razumije. Jedna djevojka je zaključila: “Izgleda kao pravi gospodin, a tup je kao k…c”!

Dolazili su mu u posjet žena i dvoje djece – točno svaki drugi dan. Primijetio sam tijekom njihova posjeta kako sjede mirno na klupici i slušaju dok on govori ispod glasa. Djeca su bila doslovno svaki puta ukočena i netremice su gledali u oca. Ženin pogled bio je nekako prazan. Ne znam zašto, ali ta lijepa žena kao da je nerado dolazila, bilo joj je neugodno ili bi, pomišljao sam, vjerojatno iskočila iz svoje kože.

Pri odlasku, on ih je otpratio kratak dio puta i gledao za njima dok nisu nestali, a zatim bi se vratio k nama. No osim što je došao vaditi polipe iz nosa, nikako nisam uspijevao saznati što taj uglađeni gospodin uopće radi u životu. Bio sam tako radoznao… Svi smo znali sve jedni o drugima, ali o njemu nitko nije znao baš ništa. Nekako pred naš rastanak, koji dan ranije, slučajno smo bili sami u parku, a onda je on započeo:

– Tebe stalno zanima što ja radim, je li? – iznenadio me je upitom.

– Pa… da.

– Ovako… – otpočeo je sklopivši ruke i sačekao povoljan trenutak. – Ja sam odgojitelj u jednoj državnoj ustanovi u koju, nadam se, ne ćeš imati potrebe dolaziti. Jer ako dođeš, jao si ga tebi.

Njegov jedva primjetan osmijeh u tom trenutku bio je leden, a ja sam skrenuo pogled ne znajući što da mislim. K vragu, zašto bi me uopće zanimalo gdje radi i što je njegov posao; bolje je da prešuti?!…

– To je ustanova koja je nužna, na žalost, u svakom društvenom sustavu. Znaš li o čemu se radi?

– Zatvor?

On je klimnuo glavom i kratko zažmirio, a u meni se je nešto streslo. Neobično, kao da sam se istom prepao, jer ovaj zatvorski službenik ne izgleda baš kao kakav grubijan koji bi, na primjer, mogao prema potrebi premlaćivati nestašne kažnjenike. Pomišljao sam kako je zatvorski sustav u nas osuvremenjen i nije kao u američkim slikopisima. A on mi nadoda ispod glasa:

– Radim na Golom otoku.

– A-ha…

– Eto, sad znaš, mladiću moj. – rekao je ozbiljnim glasom i nastavi. – No, to je među nama, jer ja sam ovdje isti kao i svi vi, samo sam običan čovjek. Nije važno tko što radi u životu, važno je biti… čovjek. M-da, treba biti čovjek i sve je u redu, svima dobro; družtvu, pojedincu

Možda i zbog njega gospodin Omer nikada nije zalazio u bolnički park? Bila je već deseta obljetnica “Hrvatskog proljeća”. Naš prevoditelj, valjda nije bio “inkriminiran” 1971? Na primjer, da je za trenutak podigao obrve za hrvatsku stvar, a zbog čega je, “u najboljem slučaju”, mogao svršiti u zatvoru. Da, bio je, ali mnogo ranije nego bi čovjek mogao pomisliti!

Omer Lakomica, rođeni Sarajlija, kao gimnazijalac dolazi 1939. u Rijeku, a 1942, neposredno prije mature, fašisti ga zatvaraju u zloglasni zatvor Via Roma odakle je za kratko pušten, a zatim nanovo uhićen i sproveden u logor na talijanski jug gdje je proveo do dolaska savezničke vojske i pada fašizma. Kao mladi rodoljub pridružio se je partizanskoj Prekomorskoj brigadi i svršetak rata dočekao na ličkoj bojišnici. Nakon rata nastavlja školovanje u Beogradu. No, 1949. Omer Lakomica i njegov gimnazijski prijatelj iz Sušaka, Rudi Paškvan, tada obojica mladi novinari, osuđeni su na zatvorske kazne zbog navodna staljinizma.

Posljednju trećinu od 4,5 godine uzništva Omer Lakomica proveo je na Golome otoku gdje je upoznao Zvanu Črnja, a možebitno i Antu Zemljara? Ta nesretna hrvatska mladež; sve sami don Kihoti – pjesnici prepuni strpljenja i nade! Nakon golootočkog uzništva vraća se u Rijeku i zapošljava kao radnik u “Luci”. Usporedo je na Pedagoškoj akademiji svršio studij hrvatskoga jezika i književnosti, a zatim se je posvetio prevoditeljskom radu.

Omer Lakomica napustio je bolnicu dva dana prije mene i tom prigodom srdačno smo se rukovali. Kasnije ću ga susresti samo jednom zgodom, u Sveučilišnoj knjižnici dvije godine prije njegove smrti (20. studenog 1997) i podsjetio ga na onih nekoliko zajedničkih dana u bolnici. Vrlo srdačno se je osmjehnuo i klimnuo glavom:

– Kamov, ha?

Čudo jedno kako se je prisjetio?! Kratko smo razgovarali i razišli se. Bio je pun volje za radom. Čini se da ga nikada nitko nije mogao vidjeti bez kakvih knjiga ili barem rukopisa u rukama.

Onoga davnog dana pred bolničkom zgradom primijetio sam da je gospodin zatvorski službenik izdaleka i besprizorno promatrao naše rukovanje. Je li ga poznavao od ranije, to nikada ne ću saznati. No, kadikad i međusobni, jedva primjetni pogledi dvojice ljudi mogu naslutiti štogod zagonetno, mračno; nije mi to izmaklo… Kasnije nismo razgovarali o gospodinu Omeru, zapravo nismo imali vremena ni za kakav razgovor, užurbano sam se pripremao za odlazak doma.

Gospodina zatvorskog službenika ugledao sam samo jednom prigodom koju godinicu kasnije, ali nisam osjećao niti najmanju potrebu da ga barem uljudno pozdravim. Ono njegovo “Nije važno tko što radi u životu, važno je biti… čovjek” zvuči još uvijek nerazumljivo, jer to je rekao on koji možda ne bi trebao izreći takvo što. Baš on koji zbog odveć “stresna posla” ima pravo na prijevremenu mirovinu!? Eh, zatvorski službenik!… Šetao je toga proljetnog poslijepodneva sa svojom lijepom gospođom kroza Starčevićevu ulicu. Sporo su koračali i dozlaboga muklo i ukočeno gledali ispred sebe. Ne znam zašto, ali izgledali su tako osamljeni u onoj poslijepodnevnoj gradskoj vrevi. Prošao sam pored njih žureći se na probu u kazalište i svako zaustavljanje bilo je nepotreban gubitak vremena. Uostalom, što bi meni taj čovjek trebao značiti osim da smo se stjecajem slučajnih okolnosti upoznali? Možda me je ipak primijetio krajičkom oka?…

Na posljetku, Janku Poliću Kamovu posvetit ću se više puta tijekom života; režirao sam dvije njegove drame – “Tragedija mozgova” (1994) i “Iznakaženi” (2000) – a rado bih postavio na scenu i dramu “Mamino srce”, tomu se nadam. No izvukao sam skoro sve monologe Dušana, jednog od junaka iz “Mamina srca” i to je moj sin odlično izveo u skupnoj predstavi “Monolog-i-ja” (2015).

Prisjećam se kadikad i Omera Lakomice; kad god otvorim kakvu knjigu, prevedeni roman iz nekih prošlih vremena, prvo potražim ime prevoditelja. Eto, na primjer, 1959, u godini moga rođenja, Omer Lakomica preveo je roman Leona Urisa “Odsustvo od buđenja”, bio je to njegov četvrti prijevod; godinu dana ranije izišao je u nas Omerov prijevod trilogije o Studsu Loniganu američkoga ljevičarkog pisca Jamesa Thomasa Farella. Zatim je uslijedio čitav niz ukoričena “lakog štiva” Zane Greya, pa opet brojna vrhunska djela svjetske književnosti… Sve ove knjige, uz brojne druge, posložene su jedna uz drugu na već odavno savijenim policama u mom domu, čine me ponosnim, bez obzira na politički predznak pisaca i – duhovno bogatim.

Sjetim se kadikad i mame, onoga njezinog pogleda kad je prepoznala Omera Lakomicu u našoj zajedničkoj bolničkoj sobi. Vjerojatno nije znala da je robijao; viđala ga je za posjeta direktoru tiskare Rudiju Paškvanu, prijatelju iz gimnazijskih i studentskih dana s kojim je robijao, a možebitno i dijelio zatvorsku ćeliju na Golome otoku.

A onome zatvorskom “službeniku”, mada nikada, srećom, nisam pao u njegovu milost ili nemilost, niti je bilo za to povoda, zaboravio sam ime, niti me je uopće zanimalo kako se zove. Tako je možda najbolje.

Siniša Posarić

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Priče

MAĆI

Objavljeno

na

Objavio

Facebook/PD Promina Drniš

Zimsko jutro u Promini. Svježe, ali kristalno jasno. Sunce obasjava okoliš i ljude.

Matu nije obasjavalo. Njega je obasjavala njihova mržnja. Rigala je kao grotlo vulkana. A iznad nje mrtvačka glava. I prekrižene mrtvačke kosti. Četnik se zadovoljno smijao. On je u punini svoje uloge.

Postrojili su ih uza zid blizu Jokaševe kuće. Znalo se što slijedi. Toliko puta viđeno u ovom ratu, Domovinskom kako su ga Hrvati zvali, a oni su za njega imali više imena, ovisno o tomu koja je politika bila na djelu. Klatili su se između velikosrpstva i jugoslavenstva, tamo i ovamo. Nešto će pobijediti, samozadovoljno su razmišljali.

»Vadi pare! Ne gledaj vamo ko tele. Je li, bre, jasno?«

Šutjeli su. Kakav novac! Ta davno su im oduzeli sve što su imali. Nije im bilo žao, samo neka je glava na ramenu, proći će i ovo. Ali se odužilo. Strpljivo su podnosili što se podnositi trebalo. Sad je izgleda kraj. Zbog čega nije bio prije, nisu znali. Neka bude kad već biti mora.

»Nemate sad. Imali biste da vam je naiša Tuđman. Samo ne će vam on nikad naići. Najprije, jer je ovo naša zemlja i on tuda nemere prolazit. A zatim jer vas više biti ne će. Došla komanda, šta ću vam ja. Jedino ako imate ti para, moglo bi se nešto učinit. Ta ne će vas niko brojit u jami.«

Monolog bi trajao i dalje da nisu došli Unproforci. Odmah se vidjelo da se ne žele miješati. Jovi je naravno bilo drago. Posao treba obaviti, mora se pohvalit pred drugovima.

Dobro su ga poznavali, kao i još neke među četnicima. Živio je tu među njima, zajedno su rasli, igrali se, tugovali. Ovo ludilo odmah ga je uhvatilo. Nije im bilo čudno. On je uvijek išao nekim svojim putem. Čak ni jugokomuniste nije dobro podnosio. Ali nisu ga previše dirali i išao je dalje. A da su oni tako postupali, davno bi im rebra bila polomljena.

Mate je jedini od njih imao nešto novca i dao Jovi. Nije mu bilo dosta. Mrštio se. Ostavio je Tomu gdje je i bio.

»Samo ovo? E, ne ćeš se ti tako lako izvuć. Donesi još.«

»Nemam više.«

Gledao ga je Jovo mrvicu netremice, a onda mu odvalio pljusku. Svom snagom, a imao ju je nažalost uvijek veliku. Matina je glava odletjela na drugu stranu. Polako ju je vratio u prvobitan položaj. I onda se dogodilo ono što Jovo nije predviđao. Pljusnuo ga je Mate također svom snagom. Nije mu puno naudio, jer godine su ipak učinile svoje. Nakon što se Jovo povratio od šoka, lupio ga je kundakom u stomak. Mate je tresnuo na zemlju. Jovo nije dopustio nikome da ga podigne.

»Ustaj ustaško pseto da vidiš kako Jova bije. Ustaj ili ću ti sprašit rafal u tu mišinu.«

Mati je bilo svejedno što će biti. Osjećao je duboko nutarnje zadovoljstvo. Neka je ovom bilmezu pokazao zube. Jadan ti je on i ta njegova »Krajina« čim svoju snagu iskaljuju na starčadi. Polako se podizao na noge. Jovo je divljački očekivao ponovni sraz.

Nije ovo Matu previše potreslo. Navikao je već na batine, navikao da ljudi nestaju. Mjeseci koje je živio pod velikosrpskom čizmom sve su mu razjasnili, iako nikada nije imao iluzija kao neki. Njemu ta jugoslavenština jednostavno nije mirisala i gotovo. Jest da mu je ćaća bio partizan, ali nešto je to drugo. Ta što je mogao biti!? Došli, unovačili ga i tuci se za njih. A kod kuće Talijani pa se ti vrati. Četnici također nisu bili daleko, prijateljevali su s tim Talijanima. Sada Talijana više nema, njih nažalost još ima. Kiselo se nasmiješio.

»Šta se ti budalo smiješ? Oćeš da te zakoljem na licu mesta?«

Sada se nasmijao još šire. Gotovo je, pa što ne bi.

Četnik je doista vadio nož. Mate se cerekao. Vidio ga je kako ide prema njemu.

»Stop«, čuo je nečiji glas i zveket oružja. I on i četnik nekako su se ukočili. Što je sad ovo?

Iz one skupine Unproforaca neki se garavi približavao. Njegovi su zauzeli borbeni stav. Četnicima ništa nije bilo jasno. Pa od početka su s njima u dobrim odnosima!?

Garavi se približio Mati. Odgurnuo je četnika i zapiljio se u njega.

»Bog, barba«, izustio je nakon nekoliko trenutaka naglaskom svoga jezika.

Neviđenom brzinom Mati se u glavi počeo odmatati davni film na koji je već bio zaboravio. Radili su u još jednoj tuđoj zemlji. Gradili su im puteve, a narod je bio siromašan. Kako im pomoći kad si i sam došao nešto zaraditi! Bilo mu ih je uistinu žao. Odlučio je učiniti što učiniti može. Počeo se sustavnije brinuti o onom malom što se svaki dan motao oko njihova kampa. Davao mu je hrane, dopuštao da je ponese i kući. Mali mu se predstavio kao Jusuf, a on ga je jednostavno zvao Maći. Nešto mu to bilo draže. Ali ne traje posao vječno. Došao je dan odlaska. Maći je bio tužan, pretužan. Dao mu je hrane koliko god je mogao ponijeti. Nije ga to zanimalo. Nešto mu je govorio na svom jeziku, on to nije razumio. Da je engleski hajde nekako, ali to… Dugo su jedan drugom mahali dok je cestovna prašina ostala vihoriti u zraku.

Vedro se nasmiješi, onako kako već dugo nije.

»Bog, barabo«, odvratio je.

Ta davna lozinka ponovno je uspostavljena. Poletjeli su jedan drugom u zagrljaj. Dugo su se držali, a četnici su iznenađeno stajali obješenih lica. Kako dalje?

Sada je Maći već nešto znao engleski pa su se mogli sporazumjeti. Ali ga četnici nisu znali. Bojali su se onoga što ova dvojica govore.

»Prevedi«, gurnuo je jedan puškom Vladu. »Ne će mi ovaj crnjo tu zapovidat. Prevedi!«

Vladi se to nije dalo. Sjetio se onih davnih jugoslavenskih vojničkih priča. Nije ih volio, ali ih je morao slušati od onih koji su nalikovali na ovoga tu. Pa mu je počeo vaditi nešto iz toga repertoara. Četnik je ubrzo shvatio da ga ovaj zafrkava. Podigao je u ljutnji pušku i još je brže spustio. Neki Unproforac je bio iza njega.

»A platit ćeš ti meni, ne će ovi uvek biti tu. Stoko neodgojena.«

I drugi se u skupini počeše smješkati. Stvarno je ovaj četnik odgojen.

»Vi četnici odmaknite se, a vi što stojite uza zid polako za onim tamo Unproforcem.«

Govorio je to Mate kao da je u svojoj konobi.

»A ne more to tako, ja sam ovde glavni«, počeo je neki brkajlija i bradonja vikati. Maći ga je ošinuo pogledom. Namignuo je i jednome svome pa se oču rafal. Istina u zrak. Svi su zastali.

»Hajde, šta čekate«, ponovio je Mate.

Nabili su se u onaj Unproforov kamiončić. Maći je vodio glavnu riječ. Svi su se zadovoljno smijali, a četnici se pokislo kupili prema svojim vozilima. Propade im posao. Psovali su, čulo se nadaleko. Unproforci su htjeli znati što govore. Domaći su odmahnuli rukom, na što se Unproforci stadoše smijati.

Dan je nastavio biti jednako lijep. Svi su to sada primjećivali. Molili su se Bogu, nikada žarče u životu.

Miljenko Stojić

dhk.hr, 20. travnja 2020.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Priče

Ljubuške PRiče

Objavljeno

na

Objavio

spomenik "Majkama udovicama II. svjetskog rata i poraća"

Storytelling (pričanje priča, pripovijedanje) predstavlja relevantnu i uspješnu tehniku za PRomicanje nekog PRoizvoda, usluge ili organizacije. Analogno, može biti i jako učinkovito i u kreiranju određenog mjesta kao turističkog PRoizvoda.

Puko nabrajanje podataka kod slušatelja ostavlja dojam suhoparnosti, što implicira nezainteresiranost, dok dobre PRiče nadahnjuju i potiču emocije. One, na određeni način, omogućavaju slušatelju izgradnju posebna emocionalnog odnosa s PRedmetom PRiče, poistovjećujući se s njom. Vremenom mogu postati dio nevidljivog kulturnog blaga, odnosno kontekst i temelj za kreiranje željena identiteta.

Storytelling (pričanje priča, pripovijedanje) predstavlja relevantnu i uspješnu tehniku za PRomicanje nekog PRoizvoda, usluge ili organizacije. Analogno, može biti i jako učinkovito i u kreiranju određenog mjesta kao turističkog PRoizvoda. Puko nabrajanje podataka kod slušatelja ostavlja dojam suhoparnosti, što implicira nezainteresiranost, dok dobre PRiče nadahnjuju i potiču emocije. One, na određeni način, omogućavaju slušatelju izgradnju posebna emocionalnog odnosa s PRedmetom PRiče, poistovjećujući se s njom. Vremenom mogu postati dio nevidljivog kulturnog blaga, odnosno kontekst i temelj za kreiranje željena identiteta.

Antička ljubuška PRiča

Vrijeme je antičkog Rima, 45. g. pr. Kr. Naronom upravlja Publije Vatinije (Publius Vatinius), osoba koja je tijekom rata, kao Cezarov izaslanik, predala mirovnu ponudu Pompeju. Tamo je ostao do 44. g. pr. Kr. kada su, nakon Cezarova ubojstva, njegovi vojnici prešli na Brutovu stranu.

U to doba najveći rimski govornik, politički teoretičar i državnik, odvjetnik i filozof, Ciceron (Marcus Tullius Ciceron) piše pismo Vatiniju, koje, u slobodnoj interpretaciji, ima sljedeći sadržaj: „ … Moj rob Dionizije, koji se brinuo o mojoj knjižnici, pretpostavljajući da neće biti kažnjen, ukrao je moje knjige i pobjegao. U Naroni su ga vidjeli moji prijatelji, koji su mu povjerovali da sam ga oslobodio. Bilo bi mi jako drago ako bi se potrudio da se on vrati. To bi mi bilo jako važno, jer me boli duša …“

Vatinije mu, usput tražeći Ciceronov zagovor kod Cezara, otprilike odgovara: „… zapovjednik Vatinije pozdravlja svog Cicerona… Kažu mi da ti je rob pobjegao i da je među Ardijejcima …, ali ipak sam naredio da ga i dalje traže i na kopnu i na moru. Sigurno ću ga pronaći, izuzev ako se nije sklonio kod Delmata, a i ako je tamo nekako ću ga pronaći…“

Ono što je manje poznato da je Dionizije bio podrijetlom s ovih područja i zaljubljenik u knjige, ali status roba mu nije omogućavao realizaciju njegovih želja. Bježeći s knjigama kući zapravo je želio promovirati znanje među svojim pukom. Privremeno se nastanio se u najbližem urbanom naselju do svoga doma.

Također je manje poznata činjenica kako je žena imena Katarina (Rimljani su ga izveli iz grčkog pridjeva καθαρός (katharos) što znači „čista”), koja je Vatiniju bila ono što bi se danas moglo nazvati predstojnicom ureda, potajice, skrivajući se od javnosti, ljubila Dionizija. Uzrečica „nomen est omen“ (ime je znamen) se i u ovom slučaju potvrdila – bila je to čista, nepatvorena ljubav. Čim je saznala za Vatinijev odgovor Ciceronu javila je svom dragom da bježi. Kako je on odbijao poći bez nje, ona je u ime ljubavi napustila svoj društveni status i pristala pobjeći s njim. Nema daljnjih spoznaja o njihovu životu, osim što postoje PRiče kako su se jedno vrijeme skrivali u pećinama na izvorima rijeka (Ravlića pećina, vrelo Vrioštice) i uglavnom oko tri vodopada (Koćuša, Mandića jaz, Kravica) na današnjem području grada koji je kasnije temeljem riječi „ljubav“ i ime dobio. Postoje PRiče da su ih Rimljani pronašli i žive zakopali u jednu malu pećinu na Buturovici (pretpostavlja se u Šabića pećinu).

A što bi sa knjigama?

One nikad nisu pronađene, međutim sasvim je jasno da ljubav prema slovu i knjigama kao duh lebdi ovim krajem i da je na određeni način zapisana u genetski kod njegovih žitelja. Stoga nije čudno kako je najstariji spomenik pismenosti u Bosni i Hercegovini, Humačka ploča, pronađena upravo u Ljubuškom, ali i da je jedan od rijetkih autora latinsko-hrvatske gramatike (iz 1713.) Lovro (Stjepan) Šitović Ljubušak (Laurentius de Gliubusschi). Također je „Ljubušak“ neizostavni dio imena čuvenog književnika i poznatog sarajevskog gradonačelnika s konca 19. stoljeća, Mehmed bega Kapetanovića (u čijem je mandatu ovaj grad dobio električnu rasvjetu, zatim tramvaj, zgradu vijećnice te tržnicu Markale, njem. Markthalle – natkrivena tržnica).

S druge strane, evidentno je kako postoje knjige i znanstveni radovi u kojima se nalazi Ciceron, na način da je citiran ili u kojima je duh njegovih slova uvelike formatirao promišljanja priznatih komunikacijskih stručnjaka, a Ljubušaka: prof. dr. Zorana Tomića, prof. dr. Ike Skoke, prof. dr. Bože Skoke, prof. dr. Nine Ćorića, doc. dr. Ivice Granića, Maje Marić, Marina Čuljka i drugih.

Srednjovjekovna ljubuška PRiča

Majka hercega Stjepana Kosače zvala se Katarina i bila je iz Italije. Prije nego se udala ispričana joj je ljubavna priča između njezine imenjakinje i sunarodnjakinje i Dionizija, a ona ju je prenijela svome sinu Stjepanu. Na majčin nagovor, on, u spomen toj ljubavnoj priči, na Buturovici podiže zavjetni grad Ljubuški.

Herceg Stjepan 1424. ženi Jelenu Balšić s kojom, godinu kasnije dobiva kćer Katarinu. Nakon što Jelena umire on ženi jednu pučanku negdje s područja sela Ljubuše, koje se prostiralo od Kokota do Vrata (Libušu). Kako Libuša nije imala plemićko podrijetlo, morao ju je, pod pritiskom drugih velikaša, ostaviti. Ipak, postoje PRiče kako ju je kasnije u snu znao dozivati.

Mlada Katarina, (Katja, Kaća, Kaćuša kako su joj tepali u obitelji) je u mladosti često boravila u Ljubuškom i uživala na njegovoj rijeci (postoje pisani tragovi iz 1438. o franjevačkom samostanu i crkvi sv. Katarine u Ljubuškom). Puk je slapove ispod kojih se kupala prozvao Katarininim, Kaćušinim slapovima (kasnije samo Kaćuša, odnosno Koćuša).

Katarina se na Uzašašće 1446. u kraljevskoj ljetnoj rezidenciji u Milodražu kod Kiseljaka udaje za Stjepana Tomaša Kotromanića. U braku je rodila troje djece: Žigmunda (Šimuna), Katarinu i treće kojemu se ne zna ime. Nakon što 1461., pod zagonetnom okolnostima, kralj Stjepan Tomaš umire, Katarina u svojoj 36. godini ostaje udovica. Prijestolje preuzima Stjepan Tomašević, njegov sin iz prvog braka, a Katarina dobiva titulu „kraljica majka“. Kada Turci u Jajcu ubijaju kralja Stjepana (5. 6. 1463., čime se označava pad Bosanskog kraljevstva), njegova supruga, kraljica Mara, se iz Ključa upućuje u Ljubuški, odakle odlazi u Split, dok „kraljica majka“ Katarina ostaje jedno vrijeme na Kupresu, a onda dolazi kod brata u Počitelj, odnosno u Ljubuški, odakle ide u Dubrovnik (na Lopud), pa u Rim, gdje i umire 25. listopada 1478. Na vlastitu želju biva sahranjena u bazilici Santa Maria in Aracoeli, upravo u blizini mjesta gdje se nalazila Ciceronova kuća iz koje je njezin daleki predak Dionizije pobjegao.

P.S. U Ljubuškom je 15. 2. 2020. otkriven spomenik udovici, na kojem je prikazana majka s troje djece, rad autora Stjepana, u terminu kad su se oglasila zvona sa crkve sv. Kate,

piše Frane Damjanović/Poskok.info.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari