Pratite nas

Kultura

SINJSKA ALKA: Uspomena na junaštvo pradjedova nad Turcima

Objavljeno

na

Danas se održava 301. sinjska alka – hrvatska viteška igra kojom se slavi pobjeda nad turskim osvajačima 14. kolovoza 1715.

Na taj je dan 700 hrvatskih branitelja iz Sinja odbilo navalu turskog seraskera Mehmed-paše Čelića sa 60.000 vojnika.

U puku Cetinske krajine još živi predaja kako je Čudotvorna Gospa Sinjska otjerala Osmanlije, a Sinjani su kao vječni zavjet odanosti i poštovanja utemeljili vitešku igru Alku, oživljavajući tako svake godine prve nedjelje u kolovozu svoju slavnu pobjedu.

alkaUspomena na junaštvo pradjedova

Neposredno nakon pobjede narod Cetinske krajine osnovao je vitešku igru Sinjsku alku kao trajnu uspomenu na junaštvo pradjedova, ali i kao poticaj naraštajima da čuvaju ratoborni duh branitelja protiv neprijatelja i natjecanja u plemenitosti, poštenju i radu. Danas je to igra koja se tijekom višestoljetne tradicije utkala u narod, postala njegov nepobitni čimbenik te nositelj narodnoga ponosa, nadahnuće i izvorište stvaralaštva u pričama i pjesmama, slikama, skulpturama i skladbama.

U znak priznanja za poticanje domoljublja i očuvanje povijesnih, kulturnih, etnografskih i drugih vrijednosti, Sinjska alka je po međunarodnim mjerilima proglašena pokretnim spomenikom kulture najviše kategorije 1979., a 15. studenoga 2010. upisana je na UNESCO-ov popis nematerijalne svjetske baštine u Europi.

Naziv alka potječe iz turskoperzijskoga jezičnoga sloja, a znači prsten, obruč. Alka je dio podloge stremena na sedlu zaplijenjenoga konja turskoga serasker-paše Čelića pa zato u alkarskoj ceremoniji dva momka vode za uzde konja koji simbolizira pašina edeka (pričuvni konj).

alka01Sinjska alka danas je jedinstveno viteško natjecanje u Europi. Nastala je početkom XVIII. stoljeća. Inače je nastavak mnogobrojnih viteških nadmetanja što su se održavala u nekim većim mjestima mletačke Dalmacije, a najpoznatija su ona u Zadru (do 1820.), Imotskome (do oko 1840.) i Makarskoj (do 1832.).

Najstariji pisani spomen o Sinjskoj alci potječe iz 1784. godine, a riječ o sonetu i odi koje je na talijanskom jeziku ispjevao splitski liječnik i glazbenik Julije Bajamonti.

Najstariji pak službeni spis jest pismo što ga je 10. veljače 1798. grof Rajmund Thurn, prvi austrijski povjerenik za novozaposjednute krajeve, iz Zadra poslao tadašnjem zapovjedniku Sinja, kolunelu Jakovu Grabovcu.

Thurn pismom obavještava da je Dvorska komisija potpuno odobrila da se u Sinjskoj krajini i dalje održava Alka, na posljednji dan karnevala, kako je dotad bilo uobičajeno. Iz iste godine potječe i dokument o Alci što je, u čast baruna Corneo-Steffanea, drugoga opunomoćenog austrijskog povjerenika za Istru, Dalmaciju i Albaniju, održana 14. svibnja, kojom ju je prilikom, u svečanome govoru, nazvao “brillante spettacolo” (blistavi prizor).

Povjesničari su utvrdili kako povijest Alke pokazuje da se ona u starini trčala u različito vrijeme, a katkad i dva puta na godinu.

Alka se tek od 1849. redovito trči 18. kolovoza, na rođendan cara Franje Josipa, što je čak utvrđeno i Statutom iz 1902. Od tada se stalno trči u kolovozu (i po novim pravilima), u prvoj trećini toga mjeseca.

Na putu po Dalmaciji Sinj je 1818. posjetio car i kralj Franjo I. te su mu mještani priredili svečanu Alku. Slavodobitnika je vladar nagradio briljantnim prstenom vrijednim 800 forinta, a Društvo carskom zastavom. Otad se svake godine slavodobitniku iz Beča dostavljalo 100 forinta nagrade.

Godine 1838. Alci je nazočio saksonski kralj Friedrich August II., a 28. ožujka 1842. održana je Alka u čast dolaska u Sinj austrijskoga nadvojvode Albrechta. Iste godine, 22. listopada, održana je Alka u čast dolaska nadvojvode austrijskoga Franje Karla. Godine 1875., 18. svibnja, održana je izvanredna svečana Alka u prigodi boravka cara i kralja Franje Josipa I. u Sinju. Car je tada darovao slavodobitniku Mati Boniću zlatni prsten.

Alku je UNESCO 2010. godine uvrstio na Popis svjetske nematerijalne baštine

Povijest svjedoči i kako se Alka u trčala tri puta izvan Sinja – 1832. u Splitu, 1922. u Beogradu i 1946. u Zagrebu.

Alku je dosad najviše puta dobio Nikola Cerinić (12), zatim Nikola Jelinčić (8), pa Jozo Boko, Janko Kelava, Anđelko Vučković i Ognjen Preost, koji su po pet puta bili slavodobitnici.

Prvi Statut Alke potječe tek iz 1833., a odredbe mu se poklapaju s odredbama sličnih viteških nadmetanja u tadašnjoj Europi. Dok su u europskim viteškim igrama sudjelovali samo alkari-vitezovi, dakle povlašteni društveni sloj, u Sinjskoj alci, uz pripadnike vojne aristokracije, mogli su sudjelovati i ljudi sa sela.

Ekskluzivnost pripadanja alkarskim obiteljima temeljila se na ekskluzivnosti pripadanja Cetinskoj krajini i Sinju, što je u tom dijelu hrvatskoga naroda razvijalo kult ratničkoga ponosa.

Festival tradicijskih odora i rasnih konja

Alkarsko natjecanje počinje svečanom povorkom koju predvodi arambaša i odabrana četa alkarskih momaka, za kojima idu buzdovandžije i štitonoša koji nosi trofejni turski štit, a za njima vodiči edeka (konj bez jahača) na kojemu je trofejna oprema što je, po legendi, pripadala turskom vojskovođi iz doba opsade Sinja 1715. godine.

Alkarsku pak četu predvodi barjaktar s pobočnicima i alkarski vojvoda, zapovjednik Alke s ađutantom. Barjaktar nosi alkarski barjak, a pobočnici mu i vojvodin ađutant imaju isukane sablje u desnici. Za njima u dvoredu jaše četa alkara s kopljima, a na začelju povorke je alajčauš, zapovjednik čete alkara kopljanika.

Arambaša i alkarski momci u povorci idu pješice. Naoružani su kuburama, jataganom i puškom, a odjeveni u svečanu starinsku nošnju naroda Cetinske krajine. Alkarska četa je na bogato urešenim konjima, odjevena u izvornu vitešku odoru sinjskih branitelja s početka XVIII. stoljeća.

U viteškom natjecanju sudjeluju samo alkari kopljanici, a slavodobitnik je onaj koji u tri utrke gađanjem u alku prikupi najviše punata, to jest bodova.250px-Alka.svg

Alkarski je kolut, to jest alka, od kovanog željeza, sastavljen od dva obruča sa zajedničkim središtem. Mjereći njihovu unutrašnju stranu, veći obruč ima promjer od 131,7 mm, a manji 35,1 mm. Obruči su međusobno povezani trima kracima koji idu od jednog prema drugom obruču i dijele prostor između njih na tri jednaka dijela. Obruči i krakovi debeli su 6,6 mm i imaju oštar rub s one strane s koje se kopljem gađa u alku. Petlja za vješanje alke je na polovici jednog od tri jednaka luka većeg kruga alke.

Pogodak u mali srednji kolut – “u sridu” donosi tri punta, u gornji pregradak dva, a pogodak u jedan od dvaju donjih pregradaka po jedan punat. Ako dva ili više alkara nakon treće utrke imaju isti broj punata, izvodi se pripetavanje, to jest doigravanje. Slavodobitnik Alke je bogato nagrađen, a Sinjani i narod Cetinske krajine, do Alke iduće godine, slave ga kao svojega najboljega junaka i viteza.

Dugogodišnja alkarska tradicija ostavila je pečat u političkome i kulturnom životu naroda i vladara koji su upravljali područjem Cetinske krajine. Tako je sinjska pobjeda i junaštvo branitelja u bitki protiv Osmanlija 1715. toliko očarala Mletke da su njihove vrhovne vlasti u Duždevoj dvorani dale naslikati sliku bitke pod Sinjem.

Hrvatski pjesnik iz druge polovice 18. stoljeća fra Andrija Kačić Miošić u slavu te veličanstvene pobjede u svojemu glasovitom djelu “Razgovor ugodni naroda slovinskog” pjeva: “Sinju grade, zlatni buzdovane, od davnine junački megdane”.

Kad se 1838. Alka održala u čast posjeta saskoga kralja Friedricha Augusta II. Sinju, kraljev pratilac Johann Sartory zapisao je u svojemu dnevniku kako je kralj bio zadivljen bogatstvom njezina sadržaja. Taj je zapis iste godine preveo Ivan Mažuranić i objavio ga u časopisu “Danica ilirska”.

Književnik Dinko Šimunović objavio je 1908. romantičnu pripovijest “Alkar”, koja je prevedena na mnoge jezike, a zanimljivost vezana uz Alku jest i svečanost iz 1901. na kojoj je poseban gost bio posljednji veliki hajduk Andrijica Šimić.

SINJSKA ALKA je stoljetno tradicionalno viteško konjaničko natjecanje u kojem jahači (alkari) na konju, u punom galopu, 3 metra dugačkim kopljem gađaju željeznu alku obješenu na konopu preko trkališta. Starim statutom uređeno je da u Alci mogu sudjelovati isključivo članovi Viteškog alkarskog društva u Sinju, a čine ga samo neporočni žitelji Sinja i Cetinske krajine ako su tu rođeni i roditelji im tu imaju zavičaj. Sinjska alka je organizirana po uzoru na brojne srednjovjekovne viteške turnire koji su u to vrijeme održavani gotovo u svim dijelovima Europe, a posebno u sredozemnim zemljama.

Ustanovljena je 1715. godine u spomen na glasovitu pobjedu sinjskih vitezova nad turskim osvajačima. Te godine je turska vojska od 60.000 pješaka i konjanika opsjela Sinj u namjeri da ga ponovo pripoji Tomanskom carstvu. Svega 700 branitelja junački je odolijevalo petnaestodnevnoj opsadi, a konačna i junačka pobjeda Sinjana pred blagdan Velike Gospe, snažno je odjeknula tadašnjom Europom. U zahvalu Bogorodici, koja je prema legendi spasila Sinj i njegove branitelje, i za sjećanje budućim pokoljenjima, Sinjani ustanoviše alkarski viteški turnir koji se u Sinju održava već gotovo tri stoljeća svake prve nedjelje u kolovozu.

AlkarAlkarsko natjecanje započinje svečanom povorkom koju predvodi harambaša i odabrana četa alkarskih momaka, za ovima su buzdovandžije i štitonoša koji nosi trofejni turski štit, a potom vodiči Edeka (konja bez jahača) na kojemu je trofejna oprema što je, po legendi, pripadala serasker Mehmed-paši Čeliću, turskom vojskovođi iz vremena opsade Sinja 1715. godine. Alkarsku četu predvodi barjaktar s pobočnicima i alkarski vojvoda (zapovjednik Alke) s ađutantom. Barjaktar nosi alkarsku zastavu, a pobočnici mu i vojvodin ađutant iskane sablje u desnici. Za ovima u dvoredu jaši četa alkara s kopljima. Na začelju povorke je alkarski alajčauš (zapovjednik čete alkara kopljanika). Harmbaša i alkarski momci u povorci idu pješice. Naoružani su kuburama, handžarom i puškom, a obučeni u svečanu starinsku nošnju naroda Cetinske krajine. Alkarska četa je na bogato urešenim konjima, odjevena u izvornu vitešku odoru sinjskih branitelja s početka XVIII. stoljeća. Na glavi alkara je kalpak od kunovine i čelenka od čapljina perja, gaće i dolama su od najbolje modre čoje, bogato vezeni srebrnim ukrasom. Ispod dolame je brokatni krožet i bijela košulja, a na nogama čizme s mamuzama. Naoružani su 3 m dugačkim, na vrhu okovanim kopljem i sabljom u desnom bedru.

U viteškom alkarskom natjecanju sudjeluju samo alkari kopljanici, a slavodobitnik je onaj koji iz tri trke gađanjem u alku sakupi najviže punata (bodova). Sama alka je željezni kolut (od arap. balqa = kolut) koji se sastoji od dva koncentrična obruča spojena s tri željezne prečke na način da međuprostor dijele u tri jednaka dijela. Pogodak u mali srednji kolut donosi 3 punta, u gornji pregradak 2, a pogodak u jedan od dvaju pregradaka po 1 punat. U slučaju da dva ili više alkara i nakon trke imaju isti broj punata, vrši se pripetavanje. Slavodobitnik Alke je bogato nagrađen, a Sinjani i narod Cetinske krajine, do Alke iduće godine, slave ga kao svoga najodlučnijeg junaka i viteza.  (sinj.com.hr/kamenjar.com)

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kultura

Predstavljene knjige “General Praljak” i “Thompson – pjesmom za Hrvatsku” u Sisku

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Sisačka biskupija

Predstavljanje knjige „Thompson – pjesmom za Hrvatsku“ autora akademika Josipa Pečarića i knjige „General Praljak“ autora dr. sc. Miroslava Međimorca i akad. Pečarića, održano je u četvrtak 14. prosinca u sisačkom Velikom Kaptolu.

Knjige su predstavili sisački biskup Vlado Košić, g. Marko Ljubić te autori. U prepunoj dvorani predstavljanju su nazočili i brojni Siščani, Petrinjci i Sunjani te suborci generala Praljka.

Na početku je sve okupljene pozdravio biskup Košić ističući kako je upravo biti spreman branit svoj dom poveznica između Marka Perkovića Thompsona i generala Slobodana Praljka. „Hrvatska vlast i ona lijeva i ona desna, izigrala je naše branitelje i oni se ne osjećaju sigurno u domovini koju su krvlju stvorili.

Naši ljudi su se borili, branili svoj dom i zemlju, a što bi mi sad trebali? Tu krv popljuvati samo zato što nekome smetaju oni i njihov pozdrav ‘za dom spremni’, zato što im uistinu smeta naša država i sloboda? Da njih nije bilo, ne bi bilo ni tih naših čelnika koji jedan dan kažu jedno, a drugi dan već popljuju svoju riječ.

Kao što je Krleža rekao: ‘išli budu v Beč i tam budu svoju popluvali reč’. Tako su i predsjednica i premijer već drugi dan popljuvali svoju riječ kako je presuda Haškog suda neprihvatljiva, jer je nepravedna i ne temelji se na povijesnim činjenicama. Ako je ona nepravedna, pa kako su onda mogli reći drugi dan da je prihvaćaju, doista se pitam? Naša predsjednica bila je prije nekoliko dana u UN-u.

Mogla je tamo reći da općenito prihvaćamo taj sud jer smo ga i tražili, ali ovu zadnju presudu ne možemo prihvatiti jer je nepravedna, da želimo reviziju te presude i da ove nesposobne suce želimo zamijeniti. U konačnici napraviti drugi ‘ad hoc’ sud koji će vidjeti što se dogodilo s činjenicama. Što sudac iz Južnoafričke Republike ili Kine može znati o situaciji kod nas?

Sve su to rezultati nebrige prema hrvatskim braniteljima, temeljima ove zemlje koja se neodgovorno vodi. Ja se nadam da će to sada biti, kao što kaže Ivan Miklenić, jedan novi početak, da će se nešto prelomiti jer će izići na vidjelo jesi ili nisi za svoju zemlju“, rekao je biskup te dodao kako je Praljkov čin krik upućen vlastima, prije svega našim vođama koji nemaju kičme te se ponašaju podanički i služinski.

Publicist Marko Ljubić upozorio je kako je u tijeku hibridni rat koji prijeti da Hrvatima oduzme identitet. „Ako sagnute glave dopustimo da se pljuje po našim očevima, djedovima, braniteljima, Thompsonu, Slobodanu Praljku, onda se trebamo pitati što mi ostavljamo generacijama koje dolaze. Mi smo jako povlaštena generacija, bez obzira koliko trpimo, jer imamo mogućnost da se neke stvari još uvijek poprave i da završimo ono što smo devedesetih godina započeli. Zato smo i dužni braniti Thomspona, ali ne radi se tu o obrani njegovog imena ili prava da on negdje pjeva. Radi se o dubokim identitetskim simbolima.

Mi ne možemo dopustiti da nam se sad pod formom bilo čega što se u prošlosti događalo kriminaliziraju sami temelji države, a Čavoglave i ‘za dom spremni’ to upravo jesu. Osobno me ne zanima što je u povijesti taj pozdrav značio. Za mene sve priče počinju i završavaju s 1991. godinom i junaštvom hrvatskih branitelja koji su tada s tim poklikom i krunicom oko vrata, čistog srca išli u obranu svog doma. Moramo se počet ponašat kao svoji na svome, kao ljudi koji ne rade nikome zlo, koji znaju misliti svojom glavom i mogu postići ono što žele“, rekao je Ljubić zaključivši kako je to i poruka ovih dviju knjiga.

Autor dr. sc. Miroslav Međimorec rekao je da je knjiga „General Praljak“ neka vrsta leksikona za razumijevanje osobe i života Slobodana Praljka, nastala iz vjere da će se on 29. studenoga vratiti i više ne će trebati objašnjavati činjenice i dokazivati istinu. „Zajednički zločinački pothvat podvala je i manipulacija svjetskih moćnika koji su pod svaku cijenu htjeli osuditi vrh Hrvata u BiH za zločine koje nisu zapovjedili, nisu za njih znali niti su ih mogli spriječiti. Prihvatiti takvu osudu bilo je neizdrživo za čovjeka takvih visokih etičkih vrijednosti kao što je bio general Slobodan Praljak.

Šutnja i nebriga je ono što su sve vlasti do sada činile po pitanju šestorke iz BiH. Država je imala mnogo načina da pomogne i Praljku i šestorki, ali ta pomoć je izostala. Posljedica toga je da je šestorka ostala visjeti u zraku na milost i nemilost Hrvatske i BiH. Dok ih je Hrvatska ignorirala, Bosna i Hercegovina je željela da dobiju čim veću kaznu, a rezultate te politike vidimo danas“, upozorio je Međimorec te se još u nastavku prisjetio ratnih dana u Sunji gdje je Praljak i postao generalom, ali i njihovog zadnjeg razgovora telefonom, tek nekoliko dana prije presude.

Na kraju okupljenima se obratio i akad. Pečarić zahvalivši biskupu na organizaciji promocije te pogovoru koji je napisao za knjigu o Praljku. Pečarić je istaknuo i kako je ovo prva promocija proširenog izdanja ove knjige. „Očekivali smo, Miroslav i ja, da će ovo drugo izdanje izaći kad naš prijatelj Slodoban Praljak izađe iz zatvora. Umjesto toga on je otišao u legendu, a njegove riječi pamtit će mnoge generacije Hrvata. U ovoj knjizi naći će te moj tekst ‘Ubiše mi prijatelja’.

Doista, u njegovom slučaju se radi o ubojstvu pa sam te suce nazvao ubojicama. Možda sam bio nepravedan jer je tih ubojica bilo više, a posebno treba naglasiti da ih ima mnogo u Hrvatskoj. Velika je simbolika što danas promoviramo knjige o Marku i Slobodanu.

Kroz sve ovo vrijeme, posebno unazad 20 godina, oni su obojica na različite načine progonjeni od onih koji mrze i našu državu i narod“, ustvrdio je akad. Pečarić zaključivši predstavljanje riječima generala Praljka: „Suci, Slobodan Praljak nije ratni zločinac. S prijezirom odbacujem vašu presudu“.

facebook komentari

Nastavi čitati

Kultura

MUNJE

Objavljeno

na

Objavio

MUNJE

Kada vidiš svjetlost kako nebo para,
tamo negdje iznad Mostara,
sjeti se njih što za dom su pali,
što su živote kao Munje dali .

Sjeti se njih i zapali im svijeću
a ni ja ih nikad zaboravit neću,
padali su hrabro bez straha na licu,
za slobodu našu i za trobojnicu.

Padali su hrabro jedan za drugoga
s krunicom u ruci i vjerom u Boga,
po njima danas povijest se piše,
takvi kao oni ne rađaju se više !

Ne rađa majka takvih heroja,
niti može reći ova pjesma moja,
kolika njihova ljubav je bila
u toj zadnjoj suzi što niz lice se slila.

Prijatelji moji na svemu vam hvala
i hvala majci što vas je dala
a ja još jedino što mogu ,
za vas zahvaliti dragom Bogu !

Velimir Velo Raspudić / Kamenjar.com

Uzeše mi anđela čuvara, pa ja nemam koga zvati tata

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari