Pratite nas

Povijesnice

Širenje mržnje prema Hrvatima i Židovima potječe još prije stvaranja Jugoslavije!

Objavljeno

na

Glavno glasilo Srba u Hrvatskoj s kraja 19. stoljeća bio je Srbobran. To je bilo službeno glasilo Srpske Samostalne Stranke, čiji je čelnik Svetozar Pribičević praktički bio politička figura broj jedan u Hrvatskoj. Taj časopis je bio toliko šovinistički nastrojen da je otvoreno širio mržnju prema Hrvatima i Židovima, te čak Hrvate optuživao da imaju naklonost prema Židovima (kao da bi to bilo nešto loše).

Iz tog vremena, još prije stvaranja Jugoslavije, potječu sumanute velikosrpske ideje o ugroženim Srbima i negiranja postojanja Hrvata.

Na današnji dan 7. prosinca 1902. obnovljene su novine Srpske samostalne stranke u Zagrebu pod imenom Novi Srbobran. Te novine su bile obnova srpskog šovinističkog časopisa Srbobran koji je do tada izlazio u Zagrebu, s izrazito mrziteljskim stavom prema Hrvatima, ali i Židovima. Srbobran je ugašen zbog bijesa Zagrepčana koji su danima u žestokim sukobima s policijom demolirali u centru grada prostorije Srbobrana i druge objekte u vlasništvu Srpske samostalne stranke, te u vlasništvu srpskih trgovaca i drugih.

Velikosrpstvo, kult ‘ugroženog Srbina’, ideja da ne postoji Hrvatska, negiranje postojanja Hrvata, agresivna propaganda o ugroženosti Srba…

Većina ljudi ne zna da su ove bolesne velikosrpske ideje razvijane i u Hrvatskoj (ne samo Srbiji) davno prije II. svjetskog rata, davno prije stvaranja Jugoslavije, davno prije nego što su Hrvati slutili što im Beograd za svojom hrvatskom „petom kolonom“ sprema u budućnosti. A to su krvavi ratovi, progon, teror, ubijanja i isplanirani genocid s ciljem stvaranja Velike Srbije.

Jedan do glavnih promidžbenih alata velikosrpstva bilo je glasilo Srbobran, koje je izlazilo u Zagrebu od 1894-1902 godine. Upravo, Zagreb je Srbija odabrala kao glavno središte Srba u Austro-Ugarskoj, a najveći problem za Beograd je bilo što su u to vrijeme 19/20. stoljeća, domicilni stanovnici Zagreba bili žestoki hrvatski domoljubi.

Cijenu svega je upravo platio – Srbobran. Dva dana trajao je bijes Zagrepčana na ulicama grada zbog članka ‘Do Istrage vaše ili naše‘ koji je pozivao na istrebljenje Hrvata, a više od 100 ljudi završilo je u zatvoru zbog ovih demonstracija.

Stvaranje pojma ‘ugroženosti Srba’ u 19. stoljeću – dio plana za Veliku Srbiju

Srpska samostalna stranka bila je glavna politička stranka koja je okupljala krajem 19. stoljeća i početkom 20. stoljeća pravoslavce u Hrvatskoj koji su se smatrali Srbima. Na njenom čelu bio je Svetozar Pribičević, čovjek koji je prema vlastitom kasnijem priznanju radio za Srbiju s ciljem ostvarivanja velikosrpskih ideja na račun Hrvatske i njezinog teritorija. Glavno glasilo stranke bio je Srbobran, koje je izlazio u Zagrebu od 1884. – 1902. Tada je, pod blagonaklonim pogledom bana Khuena, kojega nisu bez razloga nazivali “srpski ban”, srpski narod razvio svoje temeljne društvene, gospodarske i političke institucije.

Tada je položen temelj za izrazito dominantan položaj Srba u Hrvatskoj tijekom gotovo cijeloga 20. stoljeća, piše glas-slavonije.hr

Srpska samostalna stranka bila je najvažnija stranka Srba u Hrvatskoj u to vrijeme. Njoj pripada zasluga za osnivanje mnogih gospodarskih pothvata srpskog naroda u Hrvatskoj: Srpska banka, Srpske zemljoradničke zadruge, Srpsko privredno društvo – Privrednik, te mnoga kulturna i druga društva u središtu Zagreba, smještena uglavnom oko Cvjetnog trga. Privrednik je društvo koje je 1897. – 1947. omogućilo obrazovanje za trgovački, obrtnički ili ugostiteljski poziv oko 37.000 mladih ljudi srpske narodnosti, i to ponajprije iz siromašnih seoskih slojeva.

Od privilegija, spomenimo da od Mažuranićeva vremena 1870-ih Srbin je stalno podban Hrvatske, ili predsjednik Sabora (pa i onda kad je Monarhija sa Srbijom bila u ratu), predsjednik vrhovnog suda je Srbin, polovica velikih župana su Srbi, svi srpski zastupnici u Saboru su u vladinoj stranci (osim dvojice kojima je i ta vlast bila premalo srpska) i dr.

Sve se može reći, ali ne i da su Srbi bili ugroženi u Hrvatskoj.

Ipak, kult „ugroženog Srbina“ pažljivo je razvijan već tada, davno prije stvaranja Jugoslavije. Bio je to svjesno isplaniran konstrukt, samo naoko samosažaljiv, plačljiv i tugaljiv, a u osnovi agresivan velikosrpski. Služio je kao kotač zamašnjak iz Beograda za mobilizaciju Srba u Hrvatskoj (Austro-Ugarskoj) s krajnjim ciljem stvaranje Velike Srbije na račun Hrvatske.

Posrbljivanje Hrvata i agresivna politika Beograda preko Svetozara Pribičevića

Srpska samostalna stranka otvoreno je posrbljivala svu hrvatsku kulturu, negirala postojanje hrvatskog naroda (u kalendaru Srbobran, koji je izdavala, i koji je izlazio u 40.000 primjeraka, što znači da ga je mogla imati svaka druga-treća srpska kuća, u statistici naroda u Hrvatskoj, nema jedino – Hrvata).

Glasilo Srbobran je financirala srpska vlada, naravno tajno. Ona je i slala najekstremnije članove uredništva, poput Sime Lukinog Lazića, kao svoje agente u Hrvatsku. Ali nije on jedini. I kad je Srbobran preuzeo Svetozar Pribićević, on je bio čovjek srpske vlade. Sam je o tome pisao. Tajno je slao svojega brata Adama u Beograd, kojemu je Pašić davao instrukcije po kojima je Svetozar Pribićević, kao najmoćniji čovjek u hrvatskoj politici do 1918., usklađivao svoj rad u Hrvatskoj.

Osim ovih gospodarskih društava i lista Srbobran, u Zagrebu i drugim mjestima diljem Hrvatske Srbi su stvorili mnoštvo banaka, novina, kulturnih društava itd., što dokazuje da je to bio narod kojemu se nikako nisu stavljale zapreke u organizaciji vlastitoga narodnog života i očuvanja identiteta.

Temljni uzrok hrvatsko-srpskih sukoba tada, a možemo reći i cijelo 20. stoljeće, koji se prenio i u 21. stoljeće, jesu različite državne koncepcije. Za Srpsku samostalnu stranku Srbija je “Pijemont” “vascelog Srpstva” i “srpskih zemalja”. A “srpske zemlje” su: Istra, Hrvatska, Dalmacija, Slavonija, Srijem, južna Ugarska, Srbija, Bosna, Hercegovina, Crna Gora, Makedonija, zapadna Bugarska. U svim tim zemljama “čisti su Srbi”. U nekim se od tih “srpskih zemalja” Srbi zovu “predelnim, mesto narodnog imena Srbin”, pa tako imamo “Hrvat, Dalmatinac, Slavonac, Bošnjak, Maćedonac”.

Rasistički članak navijestio uništenje Židova i Hrvata izazvao bijes u Zagrebu

Godine 1902. u zagrebačkom Srbobranu izišao je programatski članak “Srbi i Hrvati”, koji je taj list prenio iz beogradskoga Srpskoga književnoga glasnika. Beogradski list iznio je izvjesnu ogradu, koju nije prenio Srbobran. Autor, Nikola Stojanović, na temlju djela Ludwiga Gumplovicza i Houstona Stewarta Chamberlaina, koji su idejni začetnici i prethodnici nacionalsocijalizma i rasizma Hitlerova sustava, navijestio je uništenje hrvatskoga naroda u 20. stoljeću jer su Srbi nadmoćnija rasa, “najljepši predstavnici slovenske krvi”, “najljepša rasa evropska”.

Tako Srbobran piše: „Jedna stranka mora podleći. Da će to biti Hrvati, garantuje nam njihova manjina, geografski položaj, okolnost, što žive posvuda pomešani sa Srbima i proces opšte evolucija u kojem ideja Srpstva znači napredak“.

Žestoko je napao Katoličku Crkvu jer je smatrao da je ona spriječila što srpstvo nije do sada prevladalo. No, itekako je provjerljiva činjenica da hrvatstvo nije bilo toliko identificirano s katolicizmom kao što je pravoslavna vjera sa srpstvom. “Popovi” i “čivuti” glavni su faktori političkog života u Hrvatskoj. Srpski samostalci su uz Katoličku Crkvu smatrali židovstvo najvećim neprijateljem afirmacije srpske državne ideje, i to prije nego što je u Stranku prava stupio Frank. Kad se hoće nekoga najviše ocrniti, onda mu se nadijeva pogrdan epitet “čivutsko-hrvatski” (židovsko-hrvatski).

Srpska samostalna stranka u svom glavnom glasilu Srbobran, dakle, širi velikosrpsku propagandu i napada hrvatsku opoziciju za filosemitizam, tvr­deći u polemikama da su Hrvati mješavina svega i svačega, osobito „sinova Judinih“, da su slaboga slavenskog osjećaja te istovremeno osuđuje Židove zato što „usmjeruju hrvatsku politiku na štetu srpskog naroda i što su napra­vili od Zagreba drugu Palestinu“. Srbobran (1902.) najavljuje usred Zagreba program koji će ući u srpske intelektualne krugove 20. stoljeća, a u kojem se Hrvatima naviješta rat „do istrage naše ili više“, tj. do istrebljenja, a istovremeno se u tekstovima toga glasila preko svake mjere blate Židovi te pogrdno izruguje njihov karakter.

O tom odnosu i prema Židovima i prema Hrvatima najbolje govore ovi stihovi pjesme „Dinastija Frank“ o hrvatskom političaru židovskih korijena:

„Pro­šao je Jerusalim, čivutska je pala kruna. /

Nema više car Davida, nema više Solomuna. /

Pa nema im ni proroka! Ali Bog vidi Izrailja; /

Ta Hrvata obre­zanih bar imade izobilja“. (Vrač pogađač, br. 12, Zagreb, 1896.).

Na istome mitu o srednjovjekovnom srpskom carstvu, koji je njegovala SPC u nastojanjima da održi srpski narod i njegov identitet pod gotovo 500-godišnjom turskom vlašću, što su vodeće intelektualne snage crkvene i svjetovne hijerarhije nastojale od 19. stoljeća ostvariti u obliku homogene nacionalne države, utemeljeni su i po­litika prema Hrvatima i antisemitizam.

Zato su Židove nastojali obespraviti i otjerati, sve pravoslavce u Hrvatskoj posrbiti, Hrvate pokušavali ili učiniti Srbima katoličke vjere ili ih zatrti kako bi zauzeli njihovu zemlju, a sve pod izlikom „obrane ugroženih Srba“ koji su se tu naseljavali zajedno s drugim pravoslavnim življem bježeći pred Turcima. Mit o Nebeskoj Srbiji, nekoj vr­sti nebeskog carstva u koje nakon smrti odlaze pobožni Srbi koji su dali život za vjeru i Kosovo, pretvorio se u sredstvo motivacije za politički projekt Veli­ke Srbije, kojem su intelektualnu podlogu dali pojedinci iz hijerarhije SPC-e i sama SPC kao državna crkva u kojoj su kult države nacije i crkve sljubljeni i nerazdvojni, zatim Srpska akademija nauka i umetnosti te Udruženje knji­ževnika Srbije, piše hkv.hr prenosi Narod.hr

Taj  pojam „čivutsko-hrvatski“ u nekim je srpskim novinama stalno u simbiozi.

Filosemistvo Hrvata za samostalce je bio jedan od bitnih uzroka sukoba Hrvata i Srba. Cijeli ovaj programatski članak, koji je Srbobran u malom, protkan je jednom mišlju: uništenje hrvatskog naroda i potpuna afirmacija srpske nacionalne i državne ideje. Da će Hrvati biti uništeni, autoru jamče dvije činjenice: veća brojnost Srba i “okolnost što žive (Hrvati) svuda pomešani sa Srbima”. Drugi razlog za uvjerenje da će Hrvati (što je za Stojanovića sinonim za klerikalca) biti uništeni jest to što “ima među Hrvatima priličan broj svesne inteligencije, koja taj proces ubrzava, uviđajući da jedino srpska nacionalna misao znači ekonomsku, političku i kulturnu nezavisnost…”

Tu “svesnu inteligenciju” (iz Hrvatske op.) odgojio je Massaryk.

Zločinačka ideologija i ideje velikosrpstva potječu u Hrvatskoj iz vremena Austro-Ugarske

Ne možemo ne uočiti koliko je kroz cijelo 20. stoljeće ova misao Nikole Stojanovića o dva ključna hendikepa za Hrvatsku u borbi za opstanak bila aktualna. I na njih se velikosrpski politički projekt oslanjao. Kroz cijelo 20. stoljeće na “svesnu inteligenciju”, koja i danas u 21. stoljeću ima istu zadaću, koju joj je dalekovidno odredio Nikola Stojanović na početku 20. stoljeća. Najdramatičniji učinak kulta “ugroženog Srbina”, mit o 700.000 i milijun ubijenih Srba u Jasenovcu, koji je jedan episkop Srpske pravoslavne Crkve u svojoj propovijedi i “Poslanici…  Živoj crkvi povodom dolaska svetih moštiju Cara Lazara”, pretvorio u “milijone i milijone”, stvorila je upravo ta hrvatska “svesna inteligencija”. Ta “svesna inteligencija” pomogla je time da se cijeli hrvatski narod i danas proglašava genocidnim.

Ta zločinačka ideologija je već u 19. stoljeću zagovarala širenje novobnovljene srpske kneževine, uz pomoć Austro-Ugarske, na jug prema Makedoniji i Kosovu, a na zapad preko Drine prema Bosni, Hercegovini i Hrvatskoj, sve do Karlobaga, rijeke Kupe i Virovitice.

Srbobran je kratko prestao izlaziti, a tri mjeseca kasnije na današnji dan počinje izlaziti pod imenom Novi Srbobran s drugom redakcijom, na čelu sa Svetozarom Pribićevićem i Jovom Banjaninom.

Nakon što je godinu dana kasnije 1903. u puču Crne Ruke ubijen srbijanski kralj i kraljica iz dinastije Obrenović, te se Srbija odrekla austrofilske politike koja ju je pomagala gotovo 100 godina, i u Hrvatskoj lokalni Srbi stvaraju politiku „novog kursa“ – suradnji s mađarskom opzicijom i Hrvatsko-srpskom koalicijom, što je 1918. bitno olakšalo ulazak Hrvatske u Jugoslaviju. A Jugoslavije je u svojim temeljima bila izrazito velikosrpska država s dominacijom Srba. Kulminacija svega bio je napad Vojske Jugoslavije na goloruki hrvatski narod, sa željom njegovog istrebljenja na vjekovnim ognjištima.

Zato samo naivan ili zlonamjeran čovjek može smatrati Jugoslaviju državom ravnopravnih naroda ili poželjnom državom za život Hrvata.

Jugoslavija je bila sve drugo, a samo to ne.

Cijeli tekst i intervju s dr. Matom Artukovićem za Glas Slavonije možete pročitati ovdje

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

22. siječnja 1993. VRO ‘Maslenica’ – Od poraza na Maslenici Srbi se nisu nikada oporavili

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan 22. siječnja 1993. počela je velika oslobodilačka operacija Hrvatske vojske pod kodnim imenom Gusar poznatija kao oslobođenje Masleničkog mosta i okolice.

Uz brojne strateška i vojna značenja, ključni cilj bio je oslobođenje Masleničkog ždrila. Bila je to jedna od velikih pobjeda Hrvatske vojske koja je primarno značila dvije stvari: kopnenu deblokadu Dalmacije i njenu kopnenu prometnu povezanost s ostatkom Hrvatske, te težak vojni poraz srpske vojske koji je uvelike utjecao na njen borbeni moral do završetka rata.

Od poraza na Maslenici Srbi se nisu nikada oporavili.

Naime, protuudar koji su izvele srpske snage u veljači 1993. sa svojim elitnim postrojbama na čelu sa zloglasnim Ratkom Mladićem završio je teškim borbama, prsa o prsa, i pobjedom Hrvatske vojske. Zadar i Dalmacija bili su deblokirani i obranjeni, a Hrvatska je istovremeno slavila i oplakivala svoje poginule heroje.

Akcija je počela 22. siječnja 1993., u 6 sati ujutro, i u tri su dana hrvatski branitelji u zadarskome zaleđu oslobodili 15-ak sela, te bitne strateške točke kao što su Novsko ždrilo i zrakoplovna baza Zemunik. Prometno su povezani jug i sjever Hrvatske, a naknadno je oslobođena i Hidrocentrala i brana Peruča između Knina i Sinja koju su pripadnici srpskih terorista neuspješno pokušali dignuti u zrak sa 30 tona eksploziva.

U prva tri dana akcije Maslenica poginulo je 19 pripadnika Hrvatske vojske i MUP-a, a ranjeno ih je 70. No, zbog snažnih topničko raketnih i tenkovskih, a povremeno i pješačko diverzantskih napada srpskih agresora, koji su uslijedili odmah nakon operacije Maslenice, do 31. ožujka 1993. ukupno je poginulo 127 hrvatskih branitelja.

VRO Maslenica – 5 minuta za sjećanje

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Gusar – jedna od ključnih operacija u Domovinskom ratu

Objavljeno

na

Objavio

U njoj je oslobođeno Novsko ždrilo, zrakoplovna baza Zemunik i dobar dio zadarskog zaleđa. Sjever i jug Hrvatske konačno je bio povezan. Srpske su snage pometene iz tadašnje UNPROFOR-ove “ružičaste zone”, a sa Tulovih greda na Velebitu hrvatske su jedinice Obrovac i Gračac imale na dlanu.

To je ono što se o operaciji Gusar – u javnosti poznatijoj kao akcija “Maslenica” – zna u povijesnim udžbenicima.

A kako je najkrvavija operacija Domovinskog rata tih dana izgledala na terenu? Izbliza, tamo gdje je “gorio kamen”, a topovi “orali” makiju.

Recimo u Kašiću, selu u Ravnim kotarima na potezu između Islama Grčkog i Smilčića, koje je u jednom danu nekoliko puta prelazilo s jedne na drugu stranu. Gdje je iz zasjeda sijala smrt, i odakle oni koji su preživljeli i dan danas nose svoje ožiljke, , piše Slobodna Dalmacija.

Upravo tako je bitku za Kašić – i kotu 212 koja je nadljudskim naporima te 1993. obranjena – iz prve ruke opisao jedan pripadnik Kobri, 3. bojne 3. gardijske brigade iz Slavonskog Broda. Njegovo svjedočenje svojedobno je objavljeno na blogu DivanSkitnje, a Slobodna objavljuje njegove najzanimljivije dijelove.

“Noćas ništa nisam sanjao. Ili sam zaboravio…Osluškujem klatno sata. Tik-tak,tik-tak tik… Život mi je kraći za svaki njihaj. Ne vidim klatno. Zora još nije probila noć. Samo čujem otkucaje izmiješane s još jednim kucanjem. Sve glasnijim. To moje srce lupa. Pritišćem prsa želeći ga utišati. Pored mene duboki ženski udisaji. Ravnomjerni, spokojni, bezgrešni. Slušam, osluškujem… Klatno mijenja ritam: ma-sle-ni-ca, ma-sle-ni-ca, ma-sle-ni…

Zaurlaše moćni motori tenkova. Gomilaju se tu ispod Kašića. Kroz suton vidim cijevi. Rigaju plamen. Poput aždaja. Granate ruše zidove kašičkih kuća. Bježim u drugi zaklon. A granate kao da traže baš mene. Pokušavam okupiti momke. Mata, Debeli, Smrčo i onaj mali kome nikako ne mogu upamtiti ime su tu, pored mene. Mali se skupio. Skoro da i ne diše. Nov je, nije prošao Nuštar kada smo ga, nakon pada Vukovara, tijekom te noći u studenom tri puta gubili i tri puta vraćali.

Debeli se dere, ali ga ne čujem od tutnjave granata, eksplozija tromblona i ručnih bombi. Nešto mi rukom pokazuje, ali ne vidim ništa. Samo dim i odbljeske. Jebi ga, ne poznajemo selo niti teren. Tu smo tek nekoliko sati. Dovezli su nas helikopterima iz Slavonije u zadarsko zaleđe, nakon što je 4. splitska stigla skoro do Debelog brda. Nakon četiri dana borbi povukli su ih. Iz napada prelazimo u defenzivu. Sada očekuju protuudare četnika koje moramo izdržati i zadržati osvojene crte.

Najvažniji je Kašić. Između nas i Zadra nema vojnika. Padne li Kašić, pada Zadar.

Prije samo par sati spustili su nas s neba u makiju i kamenjar. Nakon šume i blata – ovo nam je nepoznato. Granate padaju, kamenje poput gelera leti na sve strane. Tuku nas topovima, tenkovima, minobacačima, višecjevnim, PAM-ovima…. Gori kamen. Četnici izviru sa svih strana. Sakupio ih Martić, Arkan, Dragan, Milanović. Ima i Nišlija. Ne znam na koju stranu da pucam.

Tek sada vidim što mi Debeli pokazuje. Pristiže kamion s 15 naših momaka. Kod kašičkog groblja ih dočekuju četnici. Dečki iskaču iz kamiona i pod vatrom hvataju položaje. Tunja i Stipa nisu uspjeli iskočiti. Primili su cijeli rafal. Tunja se presavio preko volana dok se Stipa naslonio na sjedalo. Izgleda kao da spava. Preživjeli u trku pucaju na četnike. Padaju još trojica. Pucamo iz svega što imamo. Čini mi se što više pucam to je četnika sve više. Mijenjam okvire. Ne znam odakle izviru. Meci zvižde sa svih strana. Odjednom se vatra pojačava nama iza leđa. Ne okrećem se jer nadiru iz te jebene makije.

– Napadaju nas s leđa! – viče Debeli.

Okrećem se ka groblju. Nadgrobne ploče se dižu i iz njih gmižu četnici i pucaju po nama. Ne mogu vjerovat: zavukli su se u grobnice i čekali pogodan trenutak da nas napadnu. K’o zombiji. Našli smo između dvije vatre.

– Negdje su probili – urla Smrčo. Ne mislim o tom. Hvatam ručni bacač i pucam po groblju.

– Pobili su momke! – u uho mi se dere Mata. Ne znam tko je nastradao. Ne znam tko je živ. Vidim nas četvoricu, valjda su ostali iza zidova i kuća.

– Tenkovi! – dere se Mali.

Koji jebeni tenkovi? Okrećem se i čujem ih gdje urlaju Kašićem. Debeli skuplja momke. Skoro cijela desetina je tu. Zbrajamo se. Čitavi smo, a od oružja imamo raketne bacače i zolje. Trčimo preko groblja ka kašičkoj crkvi kako bi presjekli put tenkovima. Preskačemo spomenike i poluotvorene grobnice. Iz jedne viri čupava glava i sivomaslinasta uniforma, dvojica su se presavila preko križeva, nekolicinu vidim na nadgrobnim pločama.

– Baš su izabrali mjesto za umiranje – u trku viče Joza.

Jebiga, nisam ih ja poslao mislim i tek kasnije ću kasnije saznati da su upravo oni pobili onih naših 15 momaka iz kamiona. Hvatamo se kuća u ulici odakle treba proći tenk. Smrčo je već zauzeo položaj. Suknuo je plamen iz raketnog bacača i kupola ruskog M-54 odskočila je kao nožem prerezana. Iza njega nadiru ostali. Zapaljeni tenk su pregazili. Čini mi se da ih ima stotinu. Ulica gori. Tu su i ostali momci i vatra je koncentrirana na tenkove koji kao baklje gore u Kašiću. Preživjeli članovi posade bježe. Sudaramo se. Prsa u prsa. Tko koga. Mrak je. Jauci se miješaju s pucnjevima i psovkama. Odsjaj gorećih tenkova osvjetljava kašićku ulicu i ljude koji se ubijaju. Odjednom, dva preostala tenka se okreću i bježe. Devet ih je zauvijek ostalo u Kašiću. Devet velikih baklji.

Prestaje pucnjava. Zavlada tišina. Do bola. Sakupljamo se.

Prozivam: 23 momka nisu se odazvala.

Među njima su i braća Antun i Ivica. Jebem ti život. Ranjeni muklo, kroz zube ispuštaju uzdahe. Praktično smo prepolovljeni. Skupljamo tijela naših. Nikada nikoga nismo ostavili. Sanitet zbrinjava ranjene. Joka i par momaka iz Našica jecaju s glavama naslonjenim na zid. Suze same klize. Ne sramim ih se. Zaurlao bih iz sveg grla. No, ništa se ne čuje. Zastalo, ukočilo. Samo suze cure. Šutke vodim momke ka prvim crtama. Ondje nikoga više nema. Ove noći smo opstali. Kašić je ostao naš. I Zadar.

Sviće. Samo klatno sata remeti tišinu tog jutra veljače 2007. Ustajem, skidam gornji dio pidžame. Mokar je od znoja. Ponovo liježem i gledam u smjeru sata i otkucaja. Jebiga, to je moj kut gledanja već deset godina. I uvijek isti sat, i klatno, i kut.

Sklapam oči. Umjesto sna opet Kašić. Opet topovi i tenkovi bljuju smrt. Četničko topništvo doslovce je preoravalo kamenjar. Gorjela je zemlja i nebo. Nastojimo im se privući što bliže kako nas ne bi mogli precizno gađati. Nakon iscrpljujući borbi, gdje nam je 50-ak ljudi poginulo ili ranjeno, prema vojnim mjerilima – mi smo praktično bili neuporabljiva vojna formacija.

Nije nam padalo na pamet jebeno povlačenje. Previše toga smo ostavili u tom kamenjaru i makiji da bi se sada povukli. Zamjene nema. Četvrta splitska je nakon ofenzivnih akcija na odmoru, a Prva gardijska na Velebitu. Nema nikoga više.

Krenuli smo na nove položaje, stizale su najave o novom četničkom napadu. Ovoga puta pripremili su tisuću pješaka i 19 tenkova koji su opet imali jaku topničku potporu. Šutke smo zauzimali položaje na koti 212. Moji dečki iz vojne policije držali su položaj prema Smilčiću, nedaleko ceste koja je prolazila ka Debelom brdu i Benkovcu. Prostor između nas i Debelog brda dijelilo je 15 ničijih kilometara. Prolazio je već treći dan, a borbe su stalno trajale. Već 50 sati. Opet je započela topnička vatra.

Nedaleko nas pala je granata. Zapušilo se, prašina nas je prekrila. Vidim dečki me zapanjeno gledaju.

– Jesil’ živ? – s nevjericom pitaju.

Jesam, gledam se, Sve je tu, ruke noge. Ništa me ne boli. Ustajem. Kada sam malo bolje pogledao vidim da mi nema džepa s nogavice. U njem je bilo streljivo. Kao da je žiletom odrezan. A meni ništa.

– Nema municije – kažem.

– Jebeš municiju – viču.

– Glavno je da si ti živ.

– Sam Bog te spasio – govori Debeli dok me pregledava i ne može se načudi da nemam niti ogrebotine.

– Ako nisi sad poginuo, nećeš nikada – kaže Jaki.

No, vremena za zahvaljivanja i iščuđavanja nema previše. I dalje nas tuče topništvo. Bili smo iscrpljeni, nedostajalo nam je municije, motorole su bile prazne. Pomoć nismo primali. Bili smo praktično blokirani. Tu ne razmišljaš puno. Čuvaš suborca, on tebe. Čuvaš glavu i položaj. Hladnoća je nepodnošljiva. U životu mi nije bilo tako hladno. Vatru nismo palili. Preko motorole saznajem da je kod Ive, Keve i Sabljaka isto. Svi iščekuju četnički napad. I odjednom je krenulo. Iz tri smjera počelo je nadirati tisuću četnika s 19 tenkova. Tu su domaći četnici, šešeljevci, pančevci, arkanovci, Vukovi s Vučjaka… Borbe traju satima.

Odjednom se preda mnom stvori Ivo koji je zapovijedao našom grupom na koti 212 u selu Laketići.

– Opkoljeni smo! – reče.

Jebiga, četnici su opet iskoristili ogromni prazni prostor kojeg nikako nismo mogli popuniti nakon što se jedna dalmatinska brigada preko noći, bez najave, povukla. Više se ne uzbuđujem. Što je tu je. Odluku smo davno donijeli. Samo, kako što skuplje prodati kožu?

Noć se spustila. Motorole ne rade, baterije su prazne. Zapovjedniku Kruljcu ne možemo javiti naš položaj kako bi nam eventualno pritekao u pomoć.

– Jedini izlaz nam je proboj – kažem Ivi.

Potvrdno kima glavom. Nemamo municije, protuoklopna sredstva davno smo već ispucali na tenkove. Opskrbe nema. U pomoć se ne možemo ufati. Sami smo. Proboj je jedini način. Tko preživi, preživi. Samo je jedna želja: Ni pod koju cijenu četnicima ne smijemo pasti živi u ruke. Imamo stravična iskustva.

Svi smo za proboj. Dečki prate svaki moj pokret kao da očekuju da ću nešto spasonosno smisliti. Otvoreno im kažem što nas čeka.

– Jebiga, nije prvi puta. Samo da prije kraja uspijem po četnicima ispucati ova dva posljednja okvira – ravnodušno se Smrčo.

Odjednom je utihlo. Četnici su posljednji juriš ostavili za jutro kako bi nas po danu bolje vidjeli i pomeli. Ne znaju koliko nas je. Da su znali vjerojatno bi te noći nastavili napad. Ovako i sami su, ne znajući, pružili nam mogućnost za spas. U tim trenucima Ivan preko motorole uspijeva dobiti zapovjednika Kruljca i samo mu je uspio reći: – Opkoljeni smo, kota 212.

U tom trenutku nestaju iz motorole i posljednje mikrovolte koje su nam, kasnije će se pokazati, život značile. Zavladala je tišina.

Tu i tamo čuje se zveckanje oružja koje pripremamo za posljednji juriš. Svatko je zabavljen svojim mislima i čeka zapovijed za proboj. Brojčanik na satu pokazuje da je 21 sat. Mrtvačka tišina i dalje caruje. Odjednom noć prolomiše detonacije, pucnjava, a uzvici se izmiješaše s kricima. Pogledali smo se zbunjeno. Po nama nitko ne puca.

– Što se dešava – zbunjeno će Debeli.

S druge strane detonacije su se pojačavale. Bljesnuli su i prvi požari. Motori srpskih tenkova su bjesomučno radili.

– To je Kruljac – zaurla Smrčo.

Kao po komandi skočili smo i jurnuli na četničke. Našavši se između dvije vatre počeli su se u panici povlačiti bacajući opremu kako bi brže bježali. Odjednom pred nas, iz mraka izroni zapovjednik Kruljac s momcima. Ljubljenju i grljenju nije bilo kraja. Suze su nam curile niz garave obraze. Bili smo opet zajedno. Nakon što je primio Ivinu poruku Mladen Kruljac pokupio je sva raspoloživa protuoklopna sredstva, municiju, lakše ranjenike, kuhare… sve one koji su mogli hodati i krenuo nam u pomoć.

Iznenadili su četnike, u kratkom vremenu uništili im većinu tenkova, a kada smo mi krenuli druge strane među četnicima izbila je panika i preživjeli su pobjegli put Debelog brda. U zoru su se pokušali pregrupirati. Imali smo vezu s našim topništvom u Islamu Latinskom. Gledao sam njihova četiri tenka i pješake kako se prikupljaju. Svi u crnim odorama. Dao sam koordinate. Uslijedila je naša topnička vatra. To je bilo strašno za gledat. Pogađali su ih kao na tanjuru.

Nastala je panika i četnici su opet bježali put Smilčića. Tu se nije moglo promašiti. Naprosto su desetkovani. Poginuo je i sam pukovnik Milanković zapovjednik zloglasnih Vukova s Vučjaka koji su zulume činili po Slavoniji. I gle, baš je od Slavonaca stradao i to u Dalmaciji.

Svanjivalo je. Zidni sat neumorno je otkucavao sekunde: ma-sle-ni-ca, ma-sle-ni-ca. S balkona sam promatrao sunce kako se promalja iznad Dilja. Ispod je bio Slavonski Brod još mamuran od prolazeće noći.”

Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari