Pratite nas

Povijesnice

Široki Brijeg: 27. obljetnica zaustavljanja tenkova u Pologu (VIDEO)

Objavljeno

na

Dan kad su Širokobriježani goloruki stali pred tenkove tzv. JNA

Zaustavljanje tenkova JNA na izlazu iz Pologa Hrvati iz Širokog Brijega i susjednih općina organizirali su 7. svibnja 1991.

Tada su zaustavili prepriječenim kamionima na dužini od nekoliko kilometara i nenaouružanim ljudstvom tenkovsku kolonu Jugoslavenske Narodne Armije u mjestu Polog koje se nalazi između Mostara i Širokog Brijega. Za hrvatski narod bila je to prekretnica koja je pokazala da se samoorganiziranjem osigurava vlastiti opstanak.

Širokobriježani su tada spriječili u Pologu (na granici Pologa i početku Širokobriješke općine) blokadom ceste kolonu od preko 100 tenkova i oklopnih vozila koja je krenula iz mostarske vojarne upućena zauzeti položaje u zapadnoj Hercegovini i dijelu južne Hrvatske.

JNA je tada tvrdila da se radi o “redovnoj vojnoj vježbi i manevru” no Hrvati ovoga kraja su shvatili da je postrojba bila pripravna za oružanu borbu.

Zahtjev hrvatskih prosvjednika bio je povratak u vojarnu iz koje su došli.

Pregovore sa zapovjednikom mostarskog garnizona JNA pokovnikom Milojkom Pantelićem započeli su tada predsjednik općine Široki Brijeg Anđelko Mikulić, Širokobriješki gvardijan fra Mladen i Jure Skoko.

Prosvjednicima na barikadi s vremenom se solidariziralo i pridruživalo sve i više Hrvata iz Mostara, Gruda, Posušja, Ljubuškog, Imotskog… i dr. lokalnim čelnicima i fratrima je uspjelo održati disciplinu među prosvjednicima.

Vojno zapovjedništvo iz Beograda u više navrata je naredilo prolazak kolone.

JNA je pokušala dostaviti jedinici bojne otrove i zaštitne maske za proboj barikade u konvoju koji je trebao dovesti hranu. Međutim taj pokušaj je propao.

Širokobriješke su žene pripremile hranu i napitke za vojnike JNA, koji su tada bili uglavno ročnici iz raznih bivsih republika tadašnje SFRJ.

Desantne jedinice JNA iz Niša i druge specijalne jedinice zauzele su položaje na području oko Pologa. Trećeg dana na barikadi u Pologu našlo se političko vodstvoBiH (bez srpskih predstavnika). Nakon apela hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, obraćanjem prosvjednicima od strane političkog vodstva BiH i Anđelka Mikulića i dr. prosvjednici su lagano odlazili sa barikade a vozači micali svoja vozila s ceste. Nakon tri dana kolona JNA je krenula.

Trodnevna blokada 10. motorizirane brigade JNA dovela je do zastoja priprema jugoslavenske vojske za dovođenje na zadane pravce (Split, Sinj, Kupres ili Tomislavgrad. Zastoj je koristio za pripremu obrane.

Neosporna je činjenica kako je u to vrijeme Jugoslavenska narodna armija koristila prostore Bosne i Hercegovine za izvođenje vojnih operacija prema Republici Hrvatskoj, znajući kako, tek uspostavljena, nova demokratska vlast u Sarajevu nije u mogućnosti spriječiti da se njezin prostor koristi za provođenje plana „RAM”. Plan velikosrpskog agresora bilo je blokiranje zapadne i južne Hercegovine, odsijecanje Dalmacije, stvaranje preduvjeta za uvođenje snaga JNA iz pravca Banja Luka – Donji Vakuf – Kupres – Mrkonjić Grad – Drvar – Livno i produžiti s daljnjim borbenim djelovanjima u cilju presijecanja Dalmacije na tri djela.

U jutarnjim satima, 7. svibnja 1991., kolona tenkova i oklopnih vozila bivše JNA nenajavljeno je iz Sjevernog logora u Mostaru krenula prema Širokom Brijegu u cilju pokretanja realizacije tzv. plana „RAM”.

Kreatori velikosrpske politike, Slobodan Milošević, Dobrica Ćosić i General-štab Jugoslavenske narodne armije, svjesni svoje vojne nadmoći, u potpunosti su zanemarili važnu činjenicu – kako u zapadnoj Hercegovini živi nacionalno svjestan hrvatski narod, koji je spreman i goloruk stati pred neprijateljske tenkove.

Dana 7. svibnja 1991. to se i dogodilo. Zaustavljanje tenkovske kolone bivše JNA prepriječenim kamionima i nenaoružanim ljudstvom u Pologu, za hrvatski narod Širokog Brijega, Mostara, Gruda, Posušja, Čitluka, Ljubuškog i Čapljine, bila je prekretnica koja je pokazala kako se samoorganiziranjem osigurava vlastiti opstanak.

Godinu dana nakon zaustavljanja tenkova u Pologu, Jugoslavenska narodna armija je upravo na prostorima Hercegovine, u vojnoj operaciji „Lipanjske zore” doživjela svoj neslavni kraj, poražena od Hrvatskog vijeća obrane koje je proizašlo iz naroda koji je 7. svibnja 1991. goloruk stao u obranu svojih stoljetnih ognjišta.

U roku od samo četiri godine, Hrvatsko vijeće obrane i Policija Herceg-Bosne su od velikosrpskih osvajača oslobodili sve prostore u Bosni i Hercegovini koje je obuhvaćao plan „RAM”, čime je trajno dokinut san o Velikoj Srbiji sa zapadnim granicama Karlovac – Virovitica – Karlobag.

Kamenjar.com

Po ovom događaju snimljen je i dokumentarni film TRI DANA:

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

23.svibnja 1946 – Ubijeno petero nevine Kuljića djece

Objavljeno

na

Objavio

Jedan od najstravičnijih komunističkih zločina u širokobriješkom kraju dogodio se 23.svibnja 1946.godine na Kuljića brigu, gdje je ubijeno petero nevine djece Sliškovića-Kuljića.

Pod optužbom da su surađivali sa škriparima komunistički zlikovci predvođeni Mirkom Praljkom, Antom Primorcem i Markom Knezovićem, strijeljali su četiri djevojke i dječaka. Sve se to dogodilo pred njihovim kućnim pragom na očigled uplakanih roditelja i rodbine.

Na oči majke na kućnom pragu partizani prosuše krv nevine djece, pet malih nevinih duša u krvi skončaše, o kakva bol majke zaurla ka nebu, toliko jaka bi da još odzvanja tim krajem.

U jednom, samo jednom trenutku majčina topla duša kamenom postade, sve je umrlo u njoj, nema više ničeg.

1. Ana Slišković ( 20 god.)
2. Iva Slišković ( 20god. )
3. Mila Slišković ( 19 god. )
4. Zora Slišković ( 17 god. )
5. Ivan Slišković ( 17 god. )

Njihova sestra i rodica Ruža, koja je također bila određena za strijeljanje uspjela je pobjeći. Obitelj je bila izložena maltretiranju i mučenju, iako su i sami zlikovci znali da oni ne znaju gdje je Ruža. Nakon nekog vremena i ona je uhvaćena i osuđena na višegodišnju robiju.

Danas, 72 godina iza ubojstva Kuljića djece, za taj zločin nitko nije odgovarao iako se znaju njegovi nalogodavci i počinitelji. Roditelji, braća i sestre podigli su im 1972. nadgrobni spomenik. Spomen ploča za 50-tu obljetnicu podignuta je na mjestu ubojstva tek 1996.

U jesen 1947.god pripadnici UDBE počinili su stravičan zločin u selu Oklaji pokraj Širokog Brijega. Optuživši ih da surađuju sa neprijateljima narodne vlasti, škriparima, strijeljali su djevojke Ivu Soldo iz Dobrkovića i Šimu Topić iz Oklaja.

Rodbini su zabranili da ih zakopaju u groblje, te su zakopane ispod jednog drijena. Ovaj zločin počinili su udbaši Lovre Kovačević i Marko Primorac, a pod izravnim zapovjedništvom šefa OZNE, Mirka Praljka.

(komunistickizlocini.net)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

23. svibnja 1823. rođen Ante Starčević Otac Domovine

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan 23. svibnja 1823. godine rođen je Ante Starčević, hrvatski političar, publicist i književnik. Starčević se rodio u ličkom naselju Žitniku pokraj Gospića. Ondje danas postoji i „Spomen dom dr. Ante Starčevića.“

Starčevićev otac bio je Hrvat i katolik, dok mu je majka bila Srpkinja pravoslavne vjere koja je udajom prihvatila katoličku vjeru, piše narod.hr

Lik i djelo Ante Starčevića obilježava borba za hrvatsku samobitnost

Ante Starčević je bio hrvatski političar, književnik i publicist, poznat po tomu što je zajedno s Eugenom Kvaternikom utemeljio Hrvatsku stranku prava, tj. pravno-politički je obrazložio hrvatsku nacionalnu ideologiju i državnost koja se potom naziva pravaštvo ili starčevićanstvo.

U Hrvatskom saboru je bio najvatreniji zagovornik hrvatske neovisnosti odlučno se protiveći bilo kakvim upravnim i državnim vezama Hrvatske s Austrijom i Mađarskom, gradeći tako temelje za osnivanje Stranke prava, koju je 1861. osnovao s Eugenom Kvaternikom. Najvećim neprijateljima hrvatskog naroda Starčević je smatrao Habsburšku dinastiju.

Zbog te borbe nekoliko puta je utamničen, a posebno nakon Rakovičkog ustanka u Lici pod vodstvom pravaša Eugena Kvaternika.

Žestoki antiklerikalac

Bio je žestoki antiklerikalac i protivnik Katoličke crkve u Hrvata u skladu s „modernim trendovima“ svog vremena koji su kršćanstvo i Crkvu smatrali glavom zaprekom (velikih) nacionalnih država , kao i zaprekom modernizacije i napretka čovjeka 19 stoljeća.

Povijest je pokazala da je bio u krivu jer se upravo Crkva u Hrvata u slijedećih 100 i više godina pokazala glavnom i gotovo jedinom nositeljicom i čuvateljicom nacionalne svijesti hrvatskog naroda.

Starčević i ekavica

Jedna od zanimljivosti vezanih uz djela Ante Starčevića jest da je on svoje knjige pisao na ekavici. Iako je bio Ličanin i izvorno ikavac, Starčević je bio za ekavicu, zato jer se je Vuk Karadžić zalagao za jekavicu kao zajednički standard Hrvata i Srba, koji u BiH i Hrvatskoj govore jekavski, a među Srbe je, uostalom, ubrajao i Crnogorce.

Starčević je htio tomu usprotiviti se i uvesti u hrvatski jezik ekavicu, što je govor Hrvata kajkavaca i istarskih čakavaca kako bi se hrvatski jezik razlikovao od srpskoga, za koji se u tom trenutku činilo da će u potpunosti preuzeti jekavicu.

Grob Ante Starčevića – posljednja želja velikana

Ante Starčević umro je u 73. godini života u Zagrebu, a prema vlastitoj je želji pokopan na groblju u Šestinama, pokraj crkve sv. Mirka. Htio je biti pokopan među „malim hrvatskim ljudima sa sela“, a Šestine su tada još bile tipično prigorsko selo podno Medvednice. Danas su sjeverni dio grada Zagreba. Na istom su groblju sahranjeni i njegovi nećaci, David i Mile, no njihov je grob nekoliko desetaka metara dalje od Antinog.

Svojim djelima i političkim radom Starčević je položio osnove moderne nacionalne države i svojim je dosljednim zauzimanjem za narodna prava još za života stekao veliki ugled među Hrvatima.

Samostalna hrvatska država, koju je priželjkivao u složenim političkim odnosima onog vremena, ideal je koji isključuje ikakvu drugu hrvatsku državnost – bilo u okviru Habsburške monarhije, bilo u zajednici s drugim južnoslavenskim narodima. (narod.hr)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari

No Recent Comments Found