Pratite nas

Herceg Bosna

Širokobriješka bajka

Objavljeno

na

Moji interni kritičari smatraju da su bajke najljepše što sam napisao za ovaj portal. Od svih bajki ostat će ipak naljepšom ova širokobriješka bajka jer prelazi u sferu neizrecivoga. Svi pokušaji da nešto kažem i napišem o tome ostat će bespomoćno kucanje na vrata neizrecivoga. «La bellissima fiaba», rekli bi moji talijanski prijatelji..

Održavanjem konferencije ugledne  Međunarodne Akademije za filozofiju znanosti iz Bruxellesa na Širokom Brijegu prekinuta je jedna tradicija odabira atraktivnih destinacija za filozofske simpozije koja je desetljećima bila tipična za prostore što ih danas nazivamo apstraktnim izrazom «Regija». Poznato je da su filozofi iz Regije svoje atraktivne simpozije u vruće ljetno doba organizirali nekoć na Korčuli i Dubrovniku, danas to čine na Cresu i u Splitu. Ni moja malenkost u tom pogledu nije nikakva iznimka jer već dvadesetak godina početkom rujna održavam s prijateljima iz Njemačke i Austrije međunarodni simpozij na Sveučilištu u Zadru. Tijekom održavanja simpozija na Širokom Brijegu novinari su mene i ostale sudionike bombardirali pitanjima kako je moguće da se tako nešto održava na Širokom Brijegu? U razgovoru s novinarom Večenjeg lista (BiH izdanje) Zoranom Krešićem rekao sam da je Široki Brijeg ipak bio  epicentar borbe protiv komunističkoga totalitarizma. S ovog područja potječu najznačajniji borci za demokraciju i očuvanje kulturne baštine, a tu su pale i najveće žrtve u borbi protiv komunističke diktature. Nikada pri organizaciji jednog znanstvenoga skupa nisam naišao na tako visok stupanj razumijevanja kao na Širokom. U civiliziranom svijetu je normalna pojava da ministarstva znanosti i kulture financiraju ovakve manifestacije koje se tiču očuvanja, kreiranja i promicanja vlastite kulture i kulturnog identiteta. Hrvatska, nažalost, nije takva država koja bi u Hegelovom smislu riječi vodila računa o vlastitoj supstancijalnosti, a BiH je to još manje.

Na Širokom je Brijegu ponovno izašao na vidjelo klasični renesansni fenomen mecenstva koji će sve više dolaziti do izražaja u budućnosti.  Ugledni širokobriješki poduzetnik Miro Gugić, glavni sponzor simpozija, bio je škrt na riječima, a velikodušan na djelima. U hercegovačkom stilu, koji dobrano podsjeća na spartanski žargon posebnosti,  rekao je: «Ti radi samo svoj posao, ostalo prepusti meni». Predsjednik Međunarodne Akademije, moj veliki prijatelj i jedan od najvećih živućih epistemologa i logičara, Evandro Agazzi ipak je najzaslužniji da se to sve odvijalo tamo gdje nitko nije mogao ni zamisliti da bi se moglo ostvariti. U razgovoru za  Večenjak  (BiH izdanje)  rekao  je kako je bio veoma iznenađen velikim odazivom članova Akademije na temu vezanu uz znanost, metafiziku i religiju jer Akademija u pravilu bira za simpozije  strogo specificizirane teme kao što je bila ona posljednja u Urbinu, 2012. godine o tvorcu umjetne inteligencije, Alanu Mathisonu Turingu povodom stote obljetnice njegova rođenja.  Poznato je  da je Turing bio osuđen zbog homoseksualnosti, a da bi izbjegao zatvor morao se podvrći psihijatrijskom liječenju. O  samome profilu Međunarodne Akademije za filozofiju znanosti Agazzi je rekao da zbog limita od 70 članova predlagači kao i članovi Akademije moraju biti veoma oprezni pri biranju potencijalnih kandidata iz različitih polja od kemije, filozofije, filozofije znanosti, matematike, fizike, itd. Interdisciplinarnost  je to što danas  Akademiju čini uspješnom, a objavljivanjem zbornika radova na engleskom jeziku omogućuje se ostatku akademske zajednice da stekne pravi uvid u rad Međunarodne Akademije za filozofiju znanosti. Radovi s kongresa AIPS-a  objavljuju se kod uglednih izdavača  i u pravilu izazivaju intenzivnu diskusiju kao što je bio slučaj sa simpozijem o darvinizmu u Milanu 2009. godine. S obzirom da je tema  širokobriješke konferencije  veoma zanimljiva i jako aktualna, nadam se da će i recepcija simpozija biti plodonosna.

Budući da nisam uspio preživjeti ovu konferenciju, ne mogu pisati o njoj kao što sam zadnji put obećao. No, ipak ću se marginalno osvrnuti na neka od događanja izvan samih predavanja koja su u pravilu najatraktivniji dio ovakvih znanstvenih druženja. Ugledni logičar i glazbenik Daniele Mundici sa sveučilišta iz Firence pokazivao mi je CD-ove hercegovačke gange i bećarca koje je kupio u nekom od širokobrijeških dućana.  Turkinja Miray Yazgan tresnula je stotinjak eurića za kupnju sakralnih suvenira u Međugorju za svoje  prijatelje, kršćane u Istanbulu. Kurdskom prijatelju iz Istanbula, Enveru Ormanu, vrsnom poznavatelju vina, kupio sam u Međugorju za poklon krunicu s križem ispričavši mu anegdotu  s potkovom koja je visjela na ulaznim vratima u vikendici Nielsa Bohra. Bohr je a propos bio član AIPS-a. Pitali prijatelji  Bohra, kada su vidjeli viseću potkovu na vratima,  «pa nije valjda moguće, da i Vi vjerujete u nadnaravnu moć djelovanja potkovice?». Bohr je poput našega  hercegovačkoga sponzora odgovorio koncizno i jasno: «Kažu da djeluje i kada ne vjeruješ». Kolega Enver Orman je dao zanimljiv intervju o sadašnjem stanju u Turskoj za Večernji list, također BiH izdanje. Prijatelj Hans-Peter Grosshans, luteranski protestant sa sveučilišta u Münsteru, i nadam se jednoga dana budući član naše Akademije, bio je impresioniran hercegovačkim voznim parkom, vrsnim vinima i profesionalnošću osoblja u hotelu koja ga podsjeća na onu u Njemačkoj. Pričam mu da smo mi Hercegovci uvijek voljeli dobre njemačke «pile», njemačku filozofiju i književnost. Valjda zato jer nam je i ime njemačkoga podrijetla. Grosshans je imao jedinu primjedbu da na Širokom nema taksija.

Moja simpatija je bila i ostala brazilska logičarka, pijanistica i dirigentica Itala d’Ottaviano, dobra prijateljica našega Željka Loparića. Ovu sam šarmantnu 67-ogodišnju Brazilijanku s impresivnom znanstvenom bibliografijom upoznao  prije dvije godine na konferenciji AIPS-a u Louvainu (2011.) kada se svojim izlaganjem prvi put predstavila  za prijem u našu Akademiju. Presidente je odredio mene za moderatora. Suvišno je isticati da i iskusnim igračima u takvim slučajevima zadrhti ruka. Sjećam se kako sam se preznojavao kad sam držao svoje ogledno predavanje što je predsjednika posebno dojmilo. Za one koji nisu bili primljeni izrekao je  duhovitu dosjetku  da će se «još morati malo oznojiti». Itala d’Ottaviano je u Louvainu nastupila suvereno i hladnokrvno, ipak je ona dirigentica orkestra.  Velikom većinom glasova izabrana je tada za dopisnoga člana. Na Širokom je izabrana u redovitoga člana (titulaire). Moira, Presidente ili ne znam tko drugi, odučio je da Itala d’Ottaviano moderira zadnji dan  naše konferencije i bude uvodničarka moga izlaganja. Zahvalila se članovima Akademije da je njezin izbor u redovitoga člana velika čast i nagrada za njezin osobni znanstveni rad, veliko priznanje za njezinu državu Brazil: «Široki Brijeg ostaje trajni spomen u mojoj duši».

Na svečanoj završnoj večeri gradonačelnik Širokoga, simpatični i dobroćudni Miro Kraljević, koji gudi već treći mandat, poklonio je svim sudionicima simpozija bocu Blatine i Žilavke s posebnom prigodnom naljepnicom na hrvatskom i engleskom jeziku «Godišnja konferencija Međunarodne akademije za filozofiju znanosti ‘Znanost, metafizika, religija’, Široki Brijeg 25.-27. srpnja 2013». Kao glavnoga zabavljača na visokoj razini angažirali smo popularnoga Ninu Raspudića koji je na tečnom talijanskom jeziku informirao sudionike konferencije o kompleksnom stanju u BiH-u, sklapao poznanstva i tražio saveznike za stvaranje hrvatskoga entiteta u BiH.

Moji interni kritičari smatraju da su bajke najljepše što sam napisao za ovaj portal. Od svih bajki ostat će ipak naljepšom ova širokobriješka bajka jer prelazi  u sferu neizrecivoga. Svi pokušaji da nešto kažem i napišem o tome ostat će bespomoćno kucanje na vrata neizrecivoga. «La bellissima fiaba», rekli bi moji talijanski prijatelji.

Jure Zovko

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Herceg Bosna

Sramotan odnos Hrvatske prema ‘šestorki’ Herceg Bosne

Objavljeno

na

Objavio

Jadranko PrlićBruno StojićSlobodan PraljakMilivoj PetkovićValentin Ćorić i Berislav Pušić, naši uznici iz Herceg Bosne za hrvatske medije ne postoje. I ne samo za medije. Njih ne spominju ni najviši hrvatski dužnosnici, vodeće stranke, saborski zastupnici!

Srame ih se!? Boje se nečega? Imaju amneziju? Podlegli su negativnoj kampanji?

Što god od toga bilo, trebali bi znati: hrvatski narod se njima ponosi i zna tko su!

Možete ih klevetati ili šutjeti o njima, ali narod zna tko su!

Oni će, bilo to vama drago ili ne ostati zapisani u povijesti Hrvata kao svijetli primjeri, ma što vi govorili, i koliko god ih prešućivali!

Nije li tako bilo i s Gotovinom, Markačem, Čermakom, Ademijem? Na njih se putem naših mainstream medija ili od strane plaćenih lešinara-piskarala nabacivalo blato sve dok nisu oslobođeni optužbi! Za čiji interes i u ime čega!?

I kad se naša generalska trojka (Gotovina, Markač, Čermak) uzdignuta čela vratila iz Haaga, bili smo svjedoci njihovih izobličenih faca i šoka zbog oslobađajućih presuda. Čak ni u tim trenucima, kad su stotine tisuća Hrvata na svetim misama molili za slobodu nepravedno optuženih, a na središnjem zagrebačkom trgu ih razdragano mnoštvo dočekalo kako se nikada i nikoga u Hrvatskoj nije, kad je cijela Hrvatska bila u suzama radosnicama, oni nisu mogli skriti svoju mržnju i jal. I nevjericu da nevino optuženi nisu osuđeni a Hrvatska nije razapeta na stup srama pred svijetom!

Toliko „vole“ zemlju u kojoj žive!

Tim gubavcima, tom šljamu i ološu, ljudskom talogu kakvoga ima samo kod nas u Hrvatskoj ne smetaju krvnici koji su ostali neosuđeni i danas su na slobodi a počinili su najgora nedjela genocida i etničkog ćišćenja u Europi nakon Drugoga svjetskog rata! Zločinci koji i dalje ruju i šire mržnju, upućuju uvrede na adresu Hrvatske, pljuju po našim žrtvama i svetinjama i prijete novim ratovima!?

Oni ne nalaze ništa sporno u tomu što balkanski krvnik Milošević nije osuđen, u oslobađajućoj presudi fašistu i četničkom zlikovcu Vojislavu Šešelju, za njih nije upitna ni simbolična kazna izrečena krvniku Veselinu Šljivančaninu, ne oglašavaju se na optužbe dokazanih fašista Aleksandra Vučića, Ivice Dačića i njihovih slugu.

Više se mediji u Srbiji bave time i imaju objektivniji pristup u odnosu na ove pojave nego mi!

Je li to normalno!?

Nedavno je premijerka Srbije Ana Brnadić javno postavila pitanje: „Tko će Šešelju nadoknaditi onih 13 godina izgubljenog života koje je proveo u Haagu?“

Na stranu to što se dotična gospođa zalaže za prava zločinca i ratnog huškača, ali eto, kod njih se ni ljudi na najvišim pozicijama ne libe uzeti u zaštitu nekoga ako misle da je to u nacionalnom interesu.

Mi nismo doživjeli da naš premijer ili predsjednica barem jednom jedinom riječju podrže naše uznike iz Herceg Bosne. I da kažu istinu o ratu. Ili ja barem nikada nisam takvo što čuo.

SRAME SE ISTINE, ili su i sami podlegli kampanji. Istoj onoj koja je od početka blatila hrvatski Domovinski rat i blistave oslobađajuće operacije Hrvatske vojske i policije.

Hrvatski narod – kad kažem hrvatski narod, za mene je to zajedništvo nas Hrvata u Hrvatskoj, Herceg Bosni i dijaspori – jako dobro zna što je istina.

Hrvatski narod zna da su optužbe za „udruženi zločinački pothvat“ krivotvorine bjelosvjetskih mešetara i mutivoda kojima nije bilo u interesu da se Hrvati u Herceg Bosni obrane.

Hrvatski narod stoji iza svojih generala i iza ISTINE o svojoj borbi za opstojnost. Kolona sjećanja koja danas u Vukovaru teče kao rijeka kolona je sjećanja za sve naše žrtve, kako u Slavoniji, tako i na Banovini, u Dalmaciji, Dubrovniku, Konavlu, u Lašvanskoj dolini, i diljem naše Herceg Bosne.

Hrvatski narod u Herceg Bosni je kriv samo zato što je preživio, na njemu druge krivnje nema. I živjet će i dalje. Bilo to komu drago ili ne.

Sjajna obrana koju je na suđenju u Den Haagu iznio general Slobodan Praljak dokazala je istinu. I naš narod s vjerom u Boga i pravdu čeka presudu šestorki uvjeren u njihovu nevinost, jednako kao i u slučaju generala Gotovine, Markača, Čermaka, Ademija.

Naši generali iz Herceg Bosne, nepravedno optuženi i (nažalost) ostavljeni i od političke elite Republike Hrvatske na milost i nemilost svjetskim moćnicima, čekaju više od 13 godina na presudu. Ali nisu ostavljeni od NARODA i ostat će zapisani u našoj povjesnici, kao ČISTI I ČASNI ljudi, kakva god presuda tih moćnika bila.

Oni, da parafraziram generala Praljka, mogu biti i osuđeni, ali ne po pravdi i pravu, nego po sili i pravu jačega. 

A svi vi koji šutite a ne bi smjeli šutjeti, a u isto se vrijeme grčevito borite za svoje mjesto u povijesti istog ovog naroda, znajte: TA POVIJEST SMJESTIT ĆE VAS TAMO KUD SPADATE.

Jer, istina je voda duboka!

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Herceg Bosna

Obrana Hrvata kroz Herceg Bosnu ne može biti zločinački pothvat

Objavljeno

na

Objavio

Obilježavanje 26. obljetnice utemeljenja Hrvatske zajednice Herceg Bosne jedanaest dana prije drugostupanjske presude šestorici nekadašnjih čelnika HZ, a kasnije i Hrvatske republike Herceg Bosne, proteklo je u zebnji i iščekivanju, te u isticanju ponosa prema opstanku i opstojnosti Hrvata u BiH i pijeteta prema svim žrtvama, piše Večernji list BiH.

Nekritička i crno-bijela tehnika portretiranja svih događanja u Bosni i Hercegovini i ove godine su učinila da se na Herceg Bosnu gleda najmanje iz tri kuta.

Dretelj i Musala

Posve je logično da će bošnjačke žrtve za sve loše osuđivati Herceg Bosnu i hrvatske vlasti. Jednako kao što to čine hrvatske žrtve prema bošnjačkim vlastima i Sarajevu. A da čak ni u tome pristupu žrtvama ni približno jednako nema jednakosti, kao niti počinjenim zločinima, pomoglo je nedavno izricanje presude za žrtve u logorima Musala kod Konjica i Dretelju kod Čapljine.

Uz to što je hrvatski “zločinac” dobio dvostruko veću kaznu od bošnjačkog “zločinca”, u najmanju ruku neprihvatljivo je da se logor za Hrvate naziva sabirnim centrom, u kojemu su se, eto, omakli i zločini, a da pravosuđe BiH sabirni centar kojim su upravljali Hrvati nazivaju logorom.

Ništa drukčija dioptrija nije bila niti iz Haaga, koji je u prvostupanjskoj presudi jedino osudio grijehe Herceg Bosne, koja formalno ne postoji, a istodobno niti jedna druga genocidom, ubojstvima i progonom napravljena tvorevina nije doživjela takvu osudu.

Postavlja se pitanje, treba li se sramiti Herceg Bosne, njezinih utemeljitelja, njezinih rezultata… Svako racionalno i normalno stvorenje osudit će zločine koje je bilo tko počinio u bilo koje ime.

Identičnu distancu treba zauzeti prema svima onima, institucijama i pojedincima, koji nastoje stigmatizirati cijeli jedan narod, Hrvate, i staviti im breme kakvo su nosile ustaše i sljedbenici zločinačkog nacističkog režima.

Posavina, Bosna…

Protagonisti se jesu promijenili, ali matrica prikazivanja žrtve i izvlačenja političkih bodova na tome temelju odavno je pročitana priča. Hrvati u BiH na povijesni dan osnivanja Hrvatske zajednice Herceg Bosne trebaju i moraju biti ponosni.

Posebice stoga jer su toga dana 18. studenoga 1991., na dan pada Vukovara, odgovorili kako neće skrštenih ruku čekati sudbinu grada heroja na obalama Dunava. Podlogu za osnivanje Herceg Bosne dale su im već utemeljenje Hrvatske zajednice u Bosanskoj Posavini, središnjoj Bosni, te na koncu i onima u Hercegovini.

Upravo su ta činjenica te kasnije stvaranje Hrvatskoga vijeća obrane bili ključni za opstanak i opstojnost najvećeg dijela hrvatskoga naroda. Na tome teritoriju zadržalo se oko 450.000 Hrvata. Herceg Bosna bila je jedina žila kucavica i za opstanak Bosne i Hercegovine.

Ideja Herceg Bosne nikada nije i neće umrijeti među Hrvatima. Oni je, makar i u virtualnom svijetu, doživljavaju ispunjenjem stoljetnoga sna o slobodi.

18. studenoga 1991. godine uspostavljena Hrvatska zajednica Herceg-Bosna

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari