Pratite nas

Život

Širokobriježanin Joško Sopta prodajom crteža pomaže dječaku iz Mostara

Objavljeno

na

Foto Jabuka.tv

Josip Sopta prije gotovo 12 godina imao je teški moždani udar i otada živi kao 100-postotni invalid. Iako ruku može micati svega nekoliko centimetara, prije godinu dana utjehu je pronašao u crtanju, a u sljedećem tjednu organizira humanitarnu izložbu kako bi pomogao teško bolesnom dječaku iz Mostara.

Usudi se koliko možeš, kaže jedna krilatica koja na najbolji način sažima životnu borbu rođenoga Širokobriježanina koji je nakon moždanog udara prije nešto manje od 12 godina postao 100-postotni invalid. Često se heroji i uzori pronalaze u imenima i osobama koje svijet ponudi ili nametne, ali ljudi koji mogu inspirirati i koji zaslužuju divljenje žive i u našem neposrednom okruženju

Josip Sopta, poznat pod nadimkom Joško, doživio je jedan od najtežih tipova moždanog udara točno na 38. rođendan, 23. studenoga 2006. godine. Moždani udar doživio je u Zagrebu, gdje uglavnom živi otkako je tamo otišao studirati 1988. godine, piše jabuka.tv

Težak oporavak i velika depresija

Iako je imao nesreću da ga “pogodi” jedan od najtežih oblika moždanih udara, Joško i sam navodi da se može smatrati sretnikom.

Jedan od milijun moždanih udara je kao što je bio moj i samo ga 2 posto onih koji ga dobiju preživi. Ja sam jedan od 20 ljudi u svijetu koji su preživjeli tu vrstu udara, govori za portal Jabuka.tv Joško, koji je nakon udara 19 dana bio u šok-sobi.

Kako svjedoči Širokobriježanin sa zagrebačkom adresom, oporavak od moždanog udara bio je težak i spor. Za to vrijeme svako 15 minuta roditelji, supruga i djeca te ostali bližnji ulazili su i opraštali se od njega jer su šanse da preživi bile minimalne. Međutim, organizam je bio snažan i izdržao je.

U Krapinskim Toplicama “u komadu” je boravio tri godine i osam mjeseci, a paralelno s fizičkim oporavkom organizma javili su se psihički problemi zbog nove stvarnosti u kojoj se našao.

Upao sam u veliku i tešku depresiju, koju mi je teško riječima opisati. Dugo sam se borio s depresijom, sigurno pet-šest godina. Pomalo sam počeo dolaziti u Široki Brijeg i išao sam u Međugorje. Započeo sam se družiti i s ljudima iz Zajednice Cenacolo. Oni su me zamolili da me iznesu na Brdo ukazanja i, nakon što su me iznijeli, na vrhu sam doživio katarzu, navodi Joško.

Umjetnost kao terapija

Već nakon četvrte godine Joško se počeo pomalo otvarati prema ljudima i više se družiti. Njegov rođak Franjo Kraljević pomogao mu je jedno od svjetala pronaći u vjeri, a 11 godina nakon nesreće Joško je započeo stvarati umjetnost.

Iako ruku može micati svega nekoliko centimetara, Joško je počeo crtati i umjetnički prikazivati uglavnom vjerske motive.

Prošle godine u šestom mjesecu počeo sam se baviti crtanjem. Jednostavno mi je došlo, zamolio sam za olovku i papir i počeo crtati. Prve boje koje sam koristio bile su olovke za usne, najviše sam crtao olovkom i ugljenom, a i danas najviše koristim olovku i suhi pastel, navodi samouki umjetnik za portal Jabuka.tv, ističući da ima sve više ciljeve što se dulje bavi ovom umjetnošću.

Iako ruku može micati svega nekoliko centimetara, stvorio je mnoštvo crteža koji će se moći vidjeti na izložbi u Širokom Brijegu

Crtanje uz glazbu u pozadini ga opušta i najčešće provede najmanje šest sati dnevno stvarajući. Često zaboravi i jesti i piti, ali bližnji vode brigu i o tome. Kako objašnjava, crteže stvara “iz glave”, prema sjećanju na neki oblik.

Još uvijek me strah slikati nekoga ili nešto što stoji ispred mene. Sve prikazujem prema sjećanju, ali razvio sam solidnu vještinu da pogodim portret osobe koja je prije toga sjedila sa mnom, tumači Joško.

Humanitarnom izložbom pomaže dječaku iz Mostara

Likovna umjetnost oplemenila je dane ovoga Širokobriježanina i dodatno ga približila vjeri. Križ i Gospa neki su od najčešćih motiva na Joškovim crtežima, a koje će svi Širokobriježani i drugi zainteresirani imati prigodu vidjeti na humanitarnoj izložbi u ponedjeljak 13. kolovoza u kafiću “Mak”, preko puta Doma zdravlja u Širokom Brijegu.

Prošle godine dogovorili smo se da napravimo humanitarnu izložbu, a ja sam želio da prva bude u Širokom Brijegu i – evo – napokon smo došli do toga. Ponio sam sve radove iz Zagreba i sve ćemo izložiti, najavio je za portal Jabuka.tv Joško, koji još uvijek nije ravnodušan zbog odlaska iz Širokog Brijega.

Joško se za usmjeravanje prikupljenog novca obratio skupini Širokobriješke mame – mame širokoga srca. Budući da trenutno nije bilo Širokobriježana koji su im se obratili za pomoć, odlučeno je da se sredstva usmjere mladom dječaku iz Mostara Andiju Milasu, koji boluje od teške bolesti.

Vjerski motivi najčešći su na Joškovim crtežima

Izložba u Širokom Brijegu trajat će samo jednu večer. Djela će se davati za onoliko koliko netko ponudi, a ako bude više zainteresiranih onda će biti “tko dadne više”.


Valja se nadati da će Širokobriježani i Hercegovina prepoznati napor i trud koji je gotovo nepokretni Joško, jedan od 20 ljudi u svijetu koji su preživjeli jedan od najtežih oblika moždanog udara, uložio u svoje crteže. Tako bi njegovom “terapijom” bila osigurana sredstva za lijekove mladiću iz Mostara i priča bi bila zaokružena na najljepši način, u skladu s njegovim omiljenim citatom: “Ne možemo pomoći svima, ali svatko može pomoći nekome.” (Ronald Reagan).

***“Širokobriješke mame – mame širokoga srca” i ovim putem pozivaju potrebite građane da im se jave ako trebaju pomoć  jer – kako kažu –  “bolest i traženje pomoći nije sramota nego stvarnost naše sadašnjice.

(www.jabuka.tv)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

7 razloga zašto sam hodala toga dana u Rijeci

Objavljeno

na

Objavio

Foto : Rijecanin

U Rijeci su 18. svibnja održane dvije aktivističko-prosvjedne povorke, “Hod za Život” i “Hod za slobodu”. Sudionica ‘Hoda za život’, Janja Linardić, komentirala je za Kamenjar.com izjavu gospođe Dalije Orešković, kao i razloge zašto je tog dana bila baš u ovoj povorci:

Da hodala sam toga dana u Rijeci.

Moram prije svega reći zajednički zaključak mene i mojih prijatelja nakon skupa: PRED BOGOM ĆEMO JEDNOG DANA BITI SVI JEDNAKI NEVEZANO UZ STRANU NA KOJOJ SMO…

Da, hodala sam toga dana u Rijeci u Hodu za život. Nije nas bilo mnogo ali bilo smo obitelj. Osjećaj koji nas je nosio jest čista ljubav i požrtvovnost. Usprkos tome različiti ljudi prozvali su nas zbog raznih razloga, nama nepoznatih. Zbog toga imam potrebu reći zašto sam tog dana bila baš u ovoj povorci.

Moj prvi razlog je poniznost.

U svom životu prošla sam kiretažu. Nisam je htjela, ali je nisam niti izbjegla. Tog dana umro je dio moje duše zauvijek. Dragi ljudi bili su uz mene, ali jedini koji me mogao utješiti bio je moj Bog. Tko nije doživio količinu ljubavi koja može to oprostiti i izliječiti srce bijesan je i ljut. I ja ga razumijem. I ne osuđujem. Osobno samo vraćam dug…

Moj drugi razlog je zahvalnost.

Zahvalnost za moju djecu, posebno moju najmlađu kćer. Mislim da smo svi toga dana u hodu pred sobom imali sliku svoje djece. One pored nas, ali i one koje su možda hodali u onom drugom hodu. Mi ih ne osuđujemo, naprotiv volimo ih.

Moj treći razlog je ljubav.

Ljubav prema životu, prema djeci koju stalno susrećem na svojem radnom mjestu. Oni nisu savršeni, ali ja se za njih borim na različite načine svakog dana. I oni su tog dana hodali. U obje povorke. I ja sam na njih ponosna. I jedne i druge. Jer misle, jer traže, jer im je stalo.

Moj četvrti razlog je poštovanje.

Iskreno poštovanje, temeljeno na godinama odricanja mojih roditelja. Na svakom danu koju su svjesno „potrošili“ na nas djecu. Bez rezerve, bez računice i sa puno ljubavi.

Moj peti razlog više je materijalne prirode.

Hodala sam za sve mlade djevojke koje su trudne ili će biti trudne. Ne da razmisle…one zasigurno tome ne mogu pobjeći… Hodala sam da netko drugi razmisli o zakonima i o naknadama tih djevojaka koje ne rade, čiji muževi/dečki ne rade, koje možda studiraju. Znate li da ukoliko odluče roditi, moraju zamrznuti svoj fakultet jer ukoliko nisu tijekom poroda i nakon njega (onih mjesec dana) na fakultetu gube godinu, a time  i stipendije ukoliko ih imaju, te da iduću godinu plaćaju (osim ako nisu “zamrznule” fakultet na minimalno godinu dana). Misli li tko da te iste djevojke, ukoliko odluče roditi, naknadu primaju samo prvih šest mjeseci. Nakon toga ne mogu dobiti jaslice (barem ne u gradu Rijeci), a bez naknade ne mogu niti platiti nekoga da im čuva dijete. E, pa ja sam u ovom hodu i zbog toga…

Moj šesti razlog je činjenica da je u prošloj godini najviše abortusa napravljeno zbog  „pogrešnog spola“.

Nema li veće nepravde? Što fali djevojčicama? Pa moja je savršena. Čitajući napise o ustaškim fašistima moram priznati da sam se ozbiljno zapitala zna li govornik o čemu se tu radi i zbog čega protestiramo. Kad bi znao mislim da ni na trenutak ne bi dvojio tko je ovdje više isključiv: onaj tko zagovara zaštitu te djece ili onaj koga za to nije briga?

Moj sedmi razlog je potreba da izrazim svoje mišljenje.

Moje mišljenje nije produkt općeg mišljenje. Ono je samo moje, izraslo iz mog iskustva i iz mog uvjerenja. I imam ga potrebu podijeliti. Imam potrebu boriti se za ono što smatram važnim. Ja sam potpuno svjesna da ovim hodom nećemo ukinuti pobačaj. Važno je da se čuje da je svaki život vrijedan. Da se čuje da se za njega treba boriti. Ne boriti se mlako već glasno, jasno i sa stavom.

I na kraju…

Poštujem i duboko se divim svakom sudioniku hoda koji je iz uvjerenja i na pristojan način izrazio svoj stav. U oba hoda. Zahvaljujem i gradskih vlastima koje su nam omogućile hod u isto vrijeme, kao neko svojevrsno odmjeravanje snaga. Isprva mi je ova ideja bila mrska zbog sigurnosnih razloga, ali pokazalo se da uvijek dobiješ ono s čim se možeš nositi. To se zove Božja providnost. Mi smo je osjetili, jače nego ikad i zato im veliko hvala. Nadam se da će to činiti i ubuduće. Samo jednu stvar ubuduće očekujem: jednaku zastupljenost u medijima te da nitko iz javnog života ne vrijeđa sudionike hoda. Bilo kojeg hoda… komentirala je Janja Linardić.

Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Život

Lovren: Nikad ne zaboravi odakle si stigao!

Objavljeno

na

Objavio

Foto: instagram.com/dejanlovren06

I možda se baš zato Lovren upravo sklonio u Bosnu i Hercegovinu, u Kraljevu Sutjesku, kako bi pronašao mir i inspiraciju uoči ogleda koji će pratiti čitav svijet…

Dejan Lovren bio je nadomak osvajanja naslova prvaka Premier lige. Ostao je kratak za samo bod, ušao u povijest s Liverpoolom kao najuspješniji drugoplasirani svih vremena, pa s profila na Instagramu poručio da on i njegovi suigrači nikad neće posustati ma koliko predaja tog trofeja Manchester Cityju sve boljela.

Utješila je ta objava brojne navijače Redsa koje možda do kraja sezone ipak obraduje jedan drugi naslov, onaj vladara Europe, budući da Liverpool čeka finale Lige prvaka protiv Tottenhama u Madridu 1. lipnja.

I možda se baš zato Lovren upravo sklonio u Bosnu i Hercegovinu, u Kraljevu Sutjesku, kako bi pronašao mir i inspiraciju uoči ogleda koji će pratiti čitav svijet.

Da se nalazi u nekadašnjem sjedištu dvaju bosanskih kraljeva dinastije Kotromanića, Tomaša i Tvrtka, branič je otkrio u četvrtak ujutro na svom profilu, a predivne je fotografije potpisao riječima: Nikad ne zaboravi odakle si stigao.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari