Pratite nas

Siromaštvo kuca na vrata! Jeli kriva poplava ili nesposobna vlast?

Objavljeno

na

Službeni podatci u BiH, posebice sada nakon katastrofalnih polava koje su zadesile BiH i regiju, zasigurno ne bi dali točan prikaz stanja bogatih u odnosu na siromašne.

135d1fd030b33e3db97a9437c05636f6_gallery_single_view

No, i prije ovoga ekonomska stagnacija i izostanak ključnih socijalnih reformi u BiH prijetili su i dalje prijete da čak svakog šestog bh. građanina odvede u izrazito siromaštvo, upozoravaju ekonomski stručnjaci. Kako Europska unija zbog ekonomske i dužničke krize prognozira porast siromaštva, čak i u svojim nekim članicama, domaći ekonomisti s pesimizmom upozoravaju da će novi val krize još snažnije pogoditi BiH.

Prema posljednjim istraživanjima, stopa apsolutne linije siromaštva u BiH, koja označava građane s mjesečnim prihodom do 205 KM, iznosila je 14 posto, što se odnosi na oko 538.000 stanovnika, i najveća je u regiji. Analitičari ukazuju da se to ne treba miješati s podatkom o 18,5 posto siromašnih u BiH, koji se odnosi na pojam relativnog siromaštva s nešto većim mjesečnim prihodima.

Stručnjaci vjeruju da se stopa apsolutnog siromaštva ove i iduće godine može samo još više povećavati, uz upozorenje da bi broj onih koji praktično žive u bijedi mogao premašiti 670.000 od ukupno 3,7 milijuna stanovnika prema preliminarnim rezultatima popisa stanovništva iz listopada prošle godine.

Prema procjenama, siromaštvo u BiH najveća je prijetnja mladim osobama i umirovljenicima. U prilog tako crnoj procjeni govori i činjenica prema kojoj projekcije međunarodnih financijskih institucija otkrivaju da će BiH gospodarski stagnirati, a dotok novca iz fondova EU-a je sve manje. Pojedinci pak drže kako će tako biti sve do listopadskih izbora, a do tada će se, prema nekim procjenama, dogoditi još dva bunta nezadovoljnih građana.

S druge strane, svi parametri govore u prilog da neće doći do poboljšanja ekonomskih aktivnosti, prije svega kod opsega industrijske proizvodnje, kao i privlačenja izravnih stranih investicija koje uz inodoznake sudjeluju u pokrivanju vanjsko-trgovinskog deficita BiH. Također, zbog problema koji su se događali u eurozoni, ti faktori slabe i utječu na ekonomsku stagnaciju koja će u BiH trajati barem do kraja 2015. godine, što će za krajnju posljedicu imati povećanje stopa nezaposlenosti i siromaštva.

Kao dodatni problem koji usložnjava socijalnu sliku BiH, stručnjaci ističu to što socijalna izdvajanja iz ionako tankih entitetskih proračuna uglavnom nisu usmjerena k najugroženijoj populaciji. Socijalna davanja iz proračuna uglavnom se zasnivaju na statusnim pravima korisnika, a ne na potrebama, jer su uglavnom usmjerene na braniteljske kategorije bez obzira na njihov materijalni status. Sva dosadašnja istraživanja ukazuju na težak položaj starije populacije u BiH, a u tom kontekstu zanimljivi su izvori primanja starije populacije. Izvori primanja starije populacije, koja se odnosi na životnu dob iznad 45 godina, različiti su.

Tako njih 35,5 posto nema nikakva primanja, 11 posto živi od mirovine, a 0,3 posto od obiteljske mirovine, 0,8 posto ima socijalnu pomoć, 8,1 posto ima plaću, a 17 posto živi od pomoći iz obitelji, dok ih 16 posto živi od drugih izvora sredstava. VL

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Vijesti

Tuđman opet među nama

Objavljeno

na

Objavio

Eto, vidiš, govorio mi je nekakav unutarnji glas, budi da su „virni krivovirna pravca“, podigoše mu spomenik. „Najveći i najljepši“, upravo onako kako je obećavao zagrebački gradonačelnik. Dobro, ne voliš gradonačelnika, ali danas, na Dan ljudskih prava, srce bi ti ipak trebalo biti na mjestu, ako ni zbog koga i ni zbog čega, onda zbog Kuzme Kovačića i njegove umjetnine.

Da, tako i jest: srce mi je zbog njih na mjestu. Ali ovdje i sada nije riječ o umjetniku i umjetnini. O njima su u svom jadu i čemeru neumjesno i nepristojno u javnim priopćivalima cviljeli jugani (jarmoljubci) staroga kova teško pogođeni postavljanjem spomenika. Razumijem njihovu neuljuđenu tugu. Razumijem i stanovitu uljuđenu suzdržanost jugana novoga kova. Ipak, lagao bih kad bih rekao da suosjećam s njima, i jednima i drugima. To je možda krivo? Možda. Ali što mogu, ne zapovijedam svomu osjećaju, a hinjena mi se sućut gadi. Možda je krivo samo to reći? Ako je tako, ni tu mi nema pomoći. Kakav sam, takav sam.

Srce mi je dakle na mjestu, ali uznosan bi izraz zadovoljstva bio posve neumjestan. Zašto? Zbog okolnosti u kojima je spomenik otkriven. Kakve sad okolnosti? Razmotrimo to.

Nikada nisam dvojio da će Tuđman i u Zagrebu dobiti spomenik. Stoga nisam ni iznenađen. Nikad mi, kao ni kiparu Kovačiću, nije bio dvojben ni politički smjer ni državnički format Franje Tuđmana. Svi spomenici podignuti prvomu hrvatskom predsjedniku diljem domovine spomenici su – hrvatskomu suverenizmu. U tomu se svi politički Hrvati slažu.

Domoljubcima je to razlog štovanja, a domomrzcima razlog zatiranja Tuđmanove uspomene.

Tuđmanova se uspomena zatirala okrutno: ocrnjivanjem i blago: reinterpretacijom. Ocrnjivačima – juganima staroga kova – Tuđman je bio i ostao samo zločinac bez premca. Reinterpretima – juganima novoga kova – Tuđman je prikriveni globalist.

Ocrnjivanje je u velezločinca sažeo Zoran Erceg izgredom na svečanosti otkrivanja zagrebačkog spomenika Tuđmanu. Reinterpretaciju Tuđmanova suverenizma osmislio je Zdravko Tomac na jednoj od komemoracija u povodu Tuđmanove smrti u zagrebačkom Povijesnom institutu. „Vjerodostojni“ je profesor nazočnicima priopćio da mu je pokojni Tuđman „u četiri oka“ rekao: Borba za samostalnost i suverenost Hrvatske samo je prvo poluvrijeme; drugo je poluvrijeme borba za članstvo Hrvatske u Europskoj uniji [tj. za odbacivanje samostalnosti i suverenosti]. To je humus iz kojega je niknula ideologija Sanaderova „novog“ HDZ-a. Tako su novi hrvatski jarmoljubci, Sanaderovi eurohrvati, god. 2003. od starih jarmoljubaca, Račanovih jugohrvata, preuzeli vlast i nastavili proeuropski „detuđmanizirati“ Hrvatsku.

Najžešće razdoblje „detuđmanizacije“ označila je HDZ-ova idila s Carlom del Ponte, glavnom tužiteljicom haaškoga Međunarodnog kaznenog sudišta za zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji (ICTY). U to je vrijeme HDZ-ova vlast bjesomučno progonila hrvatsko „plemstvo mača“. Junaci Domovinskoga rata degradirani su u hulje i ništarije, zatvarani i osuđivani, a njihovu mrtvom vrhovnom zapovjedniku Franji Tuđmanu vlast je šutke, a oporba glasno priznavala status vođe i organizatora „udruženoga zločinačkog pothvata“. Kako je svršilo to protuhrvatsko mahnitanje? Haaško je sudište nepostojeći „Udruženi zločinački pothvat“, koji je maknulo s Republike Hrvatske, lani konačno pripisalo vojnomu i civilnomu vodstvu ratne Hrvatske Republike Herceg-Bosne i drastično ga kaznilo. A kada je general Slobodan Praljak, za čitanja presude, u sudnici počinio samoubojstvo odbijajući živjeti nedužan sa stigmom ratnoga zločinca, Hrvatski je generalski zbor u povodu toga tragičnog događaja organizirao svomu ratnom drugu komemoraciju u zagrebačkoj Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskoga. Nitko se iz vrha državne vlasti nije usudio nazočiti komemoraciji.

Doda li se tomu da je predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović ove godine 19. obljetnicu Tuđmanove smrti i Dan ljudskih prava obilježila javnim druženjem s nekadašnjim neslužbenim glasnogovornikom Carle del Ponte Ivanom Zvonimirom Puhovskim te da je u isto vrijeme ministar unutarnjih poslova Davor Božinović u Marakešu prihvatio u ime Republike Hrvatske nekakav neobvezujući sporazum o migracijama koji redom odbijaju suverenistričke vlade u Srednjoj i Istočnoj Europi, što se o svemu tomu može misliti?

Ali vratimo se na polazište. Nakon punih 19 godina detuđmanizacije neprispodobivi je „Palmin burazer“ okupio cijeli trovrh državne vlasti i mnoštvo iskrenih štovatelja Tuđmanove uspomene podno veličanstvenoga spomenika hrvatskomu suverenizmu. Samo on, stjecajem nesretnih okolnosti, nije došao. Što mislite, je li to suverenističko pokajništvo hrvatskih globalista ili samo visoka himba? Što god bilo, dobro je da ih div podsjeća na njihovu neznatnost.

Benjamin Tolić/Hrsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Silvana Oruč Ivoš: Pupovcu smeta privođenje osumnjičenih za zločine jer su Srbi.

Objavljeno

na

Objavio

AFP

“Već godinama javno pričam svoju priču i priču svog napaćenog naroda koji je doživio veliko zlo i nepravdu. Počiniteljima seksualnog nasilja nad nama, ženama i djevojkama, još se ne sudi za te stravične zločine. A ako pravda nije zadovoljena, ovaj genocid će se jednom opet ponoviti.”

Pravda je jedini način da se postigne mir i suživot između različitih sastavnica u našoj zemlji. Ako ne želimo ponoviti slučajeve silovanja i zatočeništva žena, moramo kazniti one koji su seksualno nasilje, zločine nad zločinima nad ženama i djevojčicama koristili kao oružje za ostvarenje svojih genocidnih ciljeva.“ (…) „Do sada počinitelji zločina koji su doveli do tog genocida nisu dovedeni pred lice pravde.“ (…) „Trebamo ujediniti sve snage da se istraže zločini, te progoniti one koji su ih podržali, pomogli im i pružili im priliku da tako kontroliraju određena područja. Jer, jedini način zbog kojeg su počinjeni ovi zločini jesu naša različita uvjerenja i običaji.“ (…) „Njihov je cilj da iskorijene našu religiju i to će postići će se ako nam se ne osigura odgovarajuća zaštita. Unatoč našim svakodnevnim upozorenjima i molbama koje traju godinama sudbina tisuće ljudi još uvijek nije poznata.“

Ove potresne rečenice, izvađene su iz konteksta, no njihov je smisao jasan. Ako se ne kazne oni koji su počinili genocid nad nekim narodom ili skupinom zbog vjerskih ili nacionalnih uvjerenja, a zbog osvajanja teritorija i to na najbrutalniji način – silovanjem žena – pravda nikad ne će biti zadovoljena. Iako tako zvuče, nije izgovorio netko od brojnih žrtava velikosrpskog divljanja tijekom Domovinskog rata, posebice masovnog silovanja nakon pada Vukovara već ovogodišnja dobitnica Nobelove nagrade za mir – Nadia Murad.

Murad je pripadnica iračkih Jezida, zbog čega je s tisućama drugih žena i djevojčica mjesecima, bila seksualna ropkinja džihadistima tzv. islamske države, a danas se bori za prava žrtava nasilja. Imala je 21 godinu kada je ISIL zauzeo njezino selo na sjeveru Iraka. Ubili su joj majku i šestero braće. Iz zarobljeništva je uspjela pobjeći uz pomoć jedne sunitske obitelji, a danas je glasna zagovornica prava Jezida i žena u svijetu.

Njena misao: „Zatvarati oči i okretati glavu od ove tragedije znači da si sudionik. Nisu samo počinitelji nasilja odgovorni za svoje zločine, već i oni koji ih ne žele zaustaviti ili osuditi“, univerzalna je i može se bez razmišljanja preslikati na situaciju vezanu uz brojne nevine žrtve velikosrpske i četničke agresije na Hrvatsku i BiH kada nisu birana sredstva koja su za cilj imala protjerati Hrvate i drugo nesrpsko stanovništvo sa svojih ognjišta.

Brutalna ubojstva djece, ranjenika, žena, trudnica, staraca, zvjerska silovanja, prokazivanje ljudi čime ih se automatski osudilo na smrt, utamničenja, protjerivanja, mučenja, razaranja, bacanja ljudi u neobilježene jame u Vukovaru, Škabrnji i cijeloj Hrvatskoj imaju potpuno isti princip i cilj i isti nazivnik kao i zločini ISIL-ovaca počinjeni nad nedužnim Jezidima, koji su uz iste metode protjerani sa svojih ognjišta.

No, razlike ipak ima. Zločine tzv. islamske države osuđuje cijeli svijet. Nikome kulturnom i uljuđenom ne bi palo na pamet pravdati ih ili osuđivati one koji kažnjavaju teroriste koji su ih počinili. U Hrvatskoj je, pak, druga priča.

Nisu samo u pitanju osobni snimatelji zločinca Ratka Mladića koji prosvjeduju zbog postavljanja spomenika utemeljitelju hrvatske države i čovjeku koji je uveo višestranačje, već i pojedini političari koji na ovaj ili onaj način participiraju u vlasti.

Recimo Milorad Pupovac. Nakon prošlomjesečnog prosvjeda u Vukovaru tijekom kojeg je traženo kažnjavanje velikosrpskih zločinaca, a što ga je inicirao i unatoč pritiscima održao vukovarski gradonačelnik Ivan Penava, privedeno je nekoliko osumnjičenih.

Da se razumijemo, za stotine počinitelja najgorih zločina postoje brojni materijalni dokazi (poput snimaka) i živi svjedoci, no oni do danas nisu sankcionirani. Kao što sam jednom napisala, zbog straha od moćnog Pupovca koji godinama vedri i oblači u hrvatskoj politici, odnosno drži vladajuću većinu. A oni ga pokorno slušaju.

I ovaj se put oglasio. Smeta mu privođenje osumnjičenih za zločine jer su Srbi. Što bi tek bilo da su privođeni u lisičinama kako je propisano za takve zločine, a ne s rukama u džepovima kao da idu na piće. A možda i idu!?

Kako bilo, Pupovac je zapjevao svoju staru mantru kako je privođenje osumnjičenih i podizanje optužnica za ratne zločine pritisak na građane srpske nacionalnosti, da te pritiske toleriraju vlada i lokalne vlasti, da to traje deset, pa čak i trideset godina. Ipak, najdrskija je Pupovčeva tvrdnja da je korištenje pravosuđa u ovu svrhu (dakle privođenja ratnih zločinaca) – protuustavno i protuzakonito.

Ovakve teze ne samo da su još jedno ubojstvo i ismijavanje nedužnih žrtava divljačke velikosrpske politike – a koju Pupovac uporno zagovara i promiče sudjelujući na četničkim okupljanjima kao što je onaj u Bačkoj Palanci – već i izrugivanje s Republikom Hrvatskom u kojoj proračunski obveznici već godinama obilato plaćaju Pupovca i njemu slične. Dobitnici Nobelove nagrade za mir traže pravdu i kažnjavanje počinitelja zločina, a Pupovac „svoje“ uporno i pod svaku cijenu štiti.

Silvana Oruč Ivoš/Hrvatsko Slovo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari