Connect with us

Politički rentgen

Sjaj i bijeda hrvatske politike

Published

on

Izvana zlato, a iznutra blato, možda je i najbolji opis etičkog i moralnog sloma sveukupne hrvatske politike u kojoj dominiraju mediokritetstvo, laž, licemjerje, politička korupcija, torbarenje, brutalna prijevara vlastitog biračkog tijela i već sada se može zloslutiti da će prilikom prvog ozbiljnijeg vala nove recesije ili bilo kakve druge ugroze, slične onoj koja nam silno prijeti u jezgri neaktivirane migracijske atomske bombe na samim granicama Hrvatske, doći do neminovnog sloma i erupcije nezadovoljstva puka koja bi mogla kobno poremetiti nacionalnu sigurnost i same temelje opstanka države. Od odgovornosti za ovakvu depresivnu sliku ne može se ekskulpirati ni jedna politička stranka u Hrvatskoj.

Percepcija političkog amorala iz Hrvatskog sabora  i institucionalno srozavanje na dno dna, kristalno jasno se zrcali na naslovnicama senzacionalističkih medija, a more žutila i senzacionalizma preplavilo je sve male ekrane bez ikakvog izuzetka, kao da se svi takmiče kako još više pridonijeti kaosu u  kojemu sve političke elite već više od 20 godina plivaju kao ribe u vodi silno se bogateći na valovima brutalne korupcije, na grbači hrvatskog naroda. Poznato je što se događa kada mirni, strpljivi i pravdoljubivi hrvatski narod „poludi“, i kao da baš to priželjkuju kreatori kaosa koji uređenu Hrvatsku državu nisu nikada željeli, a čak i oni koji tvrde da je Hrvatska slučajna država i da je hrvatski narod slučajan narod, žele ponovo osvojiti Pantovčak i vratiti Tita na bijelom konju uz kitice ljubičica kao najvećeg sina Hrvatskog naroda.

Na krilima torbarskih neprincipijelnih koalicija peta kolona se ukorijenila u srce hrvatskih svih vlasti i samo se čeka prigoda da teze o Hrvatskoj državi kao sljednici genocidne ustaške NDH postanu kamen oko vrata cijelog hrvatskog  kolektiviteta, a taj kamen bi nas ponovo trebao odvući na dno ništavila balkanske krčme, u lance starim gospodarima, koji su nas desetljećima tlačili pod parolom „glavu dolje, ruke na leđa“ u svojevrsnoj tamnici naroda. Vladajući establišment  potpuno je izgubio autoritet, etički i moralni integritet, a svjetonazor i ideologija koja bi trebala biti temelj politika i temelj brendovske političke prepoznatljivosti postala je „moneta za podkusurivanje“.

Još danas nam u ušima odjekuju gorde riječi oslobođenog generala Gotovine „Hrvatskoj su potrebna oba krila“! Ne tako davno te riječi generala, čijim je oslobođenjem oslobođena i Hrvatska od nametnute stigme o udruženom zločinačkom poduhvatu na čelu s predsjednikom Tuđmanom, odzvanjale su u trenutku kada je jedna svjetonazorska politika Tomislava Karamarka i njegove Domoljubne koalicije slomila lijevo, mentalno komunističko krilo hrvatske politike  upornim demokratskim pobjedama na svim izborima. Te legitimne konzervativne politike voljom hrvatskog naroda slomile su politike Josipovićeve „nove pravednosti“ i „ustaške guje u njedrima“, slomile su politike Milanovićevog „Lex Perković“, njegove podjele na „mi i oni“, njegove sintagme o „slučajnom narodu u slučajnoj državi“, slomile su politike Vesne Pusić i njene optužbe da je Hrvatska izvršila agresiju na BiH, slomile su Mesićevo veleizdajničko svjedočenjenje na Haškom sudu i razotkrile njegovo bestidno dilanje Tuđmanovih transkripata. Danas, kada je desno krilo, domoljubne ili konzervativne politike u Hrvatskoj potpuno slomljeno i amputirano u suludom političkom saltomortaleu, ne čujemo glas generala Gotovinu sa istom porukom; „Hrvatskoj su potrebna oba krila“!?

Jesu li svi zaboravili kako je predsjednik Tuđman stvarao i stvorio Hrvatsku državu? Jesmo li zaboravili tko je u tim epskim vremenima  bio za dom spreman, a tko za dom nespreman? Tko su tada bili idejni inspiratori i motivatori svekolikog hrvatskog puka koji su u srcu hrvatske nacije ponovo pokrenuli otkucaje onog istog bila i silnu čežnju za vlastitom državom? Jesmo li zaboravili koliko je predsjednik Tuđman naglašavao da NDH nije bila samo zločinačka tvorevina, već je bila i odraz čežnje hrvatskog naroda za hrvatskom državom u čemu se potpuno slagao s velikanom hrvatske vjere i  domoljublja blaženim Alojzijem Stepincem? To je bila esencijalna politika Tuđmanove pomirbe koja je nakaradno protumačena kao pomirba „ustaša“ i „partizana“! To je bila politika domoljubne pomirbe s punom sviješću da Hrvatska kao slobodna, parlamentarna i demokratska država nikada ne bi bila stvorena bez desnog HOS-ovog krila, bez domoljublja, bez spremnosti braniti vlastiti dom, bez silne hrabrosti i energije svih branitelja i svih pripadnika Oružanih snaga Republike Hrvatske koji su svoju samoubilačku hrabrost crpili upravo na izvorima domoljubnog zajedništva, na temeljima demokršćanskih desnih politika, dok su se titoisti šetali u hladovini zrinjevačkih hodnika. Sjeća li se još netko stotina tisuća krunica o vratu hrvatskih branitelja koje su bile i ostale simbol vjere i molitve za Domovinu!? Jer da nije bilo tako Hrvatska bi i dan danas bila dio neke nove Jugoslavije u konfederalnom statusu, što je besmrtna ideja neojugoslavena koji tu ideju uporno promoviraju kao legitiman politički cilj. U toj ideji neojugoslaveni savršeno idu ruku pod ruku s velikosrpskom politikom kojoj je nakon izgubljenih ratova i sloma sna o velikoj Srbiji, neki novi Jugoslavenski okvir najbolji model u kojemu bi svi Srbi ponovno živjeli u jednoj državi.

Umjesto da se u Hrvatskoj afirmira političko hrvatstvo na svim razinama, od nacionalnog do manjinskog, u Hrvatskoj su širom otvorena vrata afirmaciji političkog srpstva čiji rodonačelnici  koriste svoj položaj u vladajućoj koalicijskoj većini za perfidne ucjene, blaćenje, destabilizaciju i dekonsolidaciju Hrvatske države u međunarodnim okvirima. Agresija na Vukovar još uvijek traje, i umjesto da se od svih političkih aktera bezuvjetno traži poštivanje i primjena Hrvatskog književnog jezika u svim institucijama Hrvatske, pod nos nam se provokativno stavlja ćirilica, pismo jedne nacionalne manjine pod parolom „Da se bolje razumijemo“. Nije li došlo vrijeme da se u hrvatske institucije, poglavito u Gradsko vijeće Vukovara, angažira prevoditelj koji će prevoditi svaki provokativni istup Srđana Milakovića i ostalih srpskih vijećnika kako bi se doista stvarno bolje razumjeli. Oni koji traže „Da se bolje razumijemo“, oni koji traže da se poštuje ćirilica,  ne pokazuju ni minimum lojalnosti i poštovanja prema hrvatskom službenom jeziku u domovini u kojoj žive. Oni koji traže poštivanje Ustava RH, nepoštivanjem hrvatskog pisma i jezika isti taj Ustav brutalno krše.

Sve te petokolonaške provokacije su moguće, jer je hrvatska politika ostala bez korektivnog desnog demokršćanskog krila, jer se HDZ što zbog pragme, što zbog objektivnih odnosa političkih snaga, ili zbog lidersko-ideološkog svjetonazorskog deficita, pretvorio u neidentificiranu neoliberalnu masu koja iz dana u dan sve više gubi one Tuđmanove ugaone temelje na kojima je stvarana Hrvatska. U takvom komplotu politika bez jasnoće ideologija i bez temeljnog  svjetonazora koji je utkan u Statut sve više jača opasnost od totalnog rasula HDZ-ovog biračkog tijela, a „crni labud“ bi se mogao pretvoriti u jato „crnih labudova“, poglavito u nadolazećim predsjedničkim izborima. Poučeni iskustvom izbora za zastupnike u EU parlamentu ta prijetnja je objektivna, a mogući pad predsjednice Kolinde Grabar Kitarović značio bi strmoglavi pad HDZ-a i gubitak nadolazećih parlamentarnih izbora bez ikakve sumnje. Oni koji u HDZ-u misle da će rušenjem predsjednice srušiti Andreja Plenkovića u velikoj su zabludi. Rušenje predsjednice značilo bi instalaciju Zorana Milanovića na Pantovčaku, snažan politički uspon SDP-a , a strmoglavi pad HDZ-a, što bi neminovno dovelo do gubitka parlamentarnih izbora od ujedinjene ljevice.

Moguća pobjeda Kolinde Grabar Kitarović na predsjedničkim izborima i parada oko predsjedanja Hrvatske Europskom unijom bez sumnje će dodatno ojačati HDZ i položaj premijera Plenkovića, no tim događajima ne bi nestalo one suspekcije zbog kojih je Andrej Plenković zapravo izgubio povjerenje značajnog dijela HDZ-ovih birača. Ne bi nestali oni razlozi kao što su Istanbulska konvencija i Marakeški sporazum, a osobito neprincipijelne koalicije zbog kojih Plenković već sada trpi štetu pa na unutarstranačkim izborima ima tri ozbiljna protukandidata. Osim toga Plenković je porušio sve mostove prema desnom koalicijskom potencijalu kako unutar tako i izvan stranke! Za stabilnost i jačanje HDZ-a, bilo bi bitno da predsjednica Kolinda Grabar Kitarović dobije drugi mandat, a unutarstranačke obračune s kojima predsjednica nema nikakve veze, niti se po Ustavu u to smije miješati, treba ostaviti onima koji misle na dugoročnu korist HDZ-u. Kao zadnje Plenkovićevo utočište u nedostatku koalicijskog potencijala spominje se velika koalicija sa SDP-om što bi HDZ-ovi birači i simpatizeri dočekali na nož i to bi vjerojatno značilo kraj Tuđmanovog HDZ-a!

Andrej Plenković bi pod hitno morao resetirati domoljublje i demokršćanstvo unutar HDZ-a i pozvati u iskreni savez četiri HDZ-ova mušketira koji mu trenutno prijete na unutarstranačkim izborima; Tomislava Karamarka, Davora Ivu Stiera, Miru Kovača i Ivana Penavu i krenuti u potragu za desnim koalicijskim partnerima, ulažući u taj projekt vlastite infrastrukturne resurse.

U protivnom fenomen „crnog labuda“ na kraju bi se mogao obiti o glavu upravo Andreju Plenkoviću i mogao bi svoju političku karijeru završiti vrlo slično kao Ivo Sanader koji je afirmacijom političkog srpstva u Hrvatskoj nakon eliminacije Đapićevog HSP-a i stvaranjem neprincipijelnih koalicija neminovno doveo do političke i ine korupcije kakvu imamo danas, a to bi ponovo moglo silno oslabiti HDZ i dugoročno ga baciti na koljena.

Kazimir Mikašek-Kazo

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari