Pratite nas

Politički rentgen

Sjaj i bijeda hrvatske politike

Objavljeno

na

Izvana zlato, a iznutra blato, možda je i najbolji opis etičkog i moralnog sloma sveukupne hrvatske politike u kojoj dominiraju mediokritetstvo, laž, licemjerje, politička korupcija, torbarenje, brutalna prijevara vlastitog biračkog tijela i već sada se može zloslutiti da će prilikom prvog ozbiljnijeg vala nove recesije ili bilo kakve druge ugroze, slične onoj koja nam silno prijeti u jezgri neaktivirane migracijske atomske bombe na samim granicama Hrvatske, doći do neminovnog sloma i erupcije nezadovoljstva puka koja bi mogla kobno poremetiti nacionalnu sigurnost i same temelje opstanka države. Od odgovornosti za ovakvu depresivnu sliku ne može se ekskulpirati ni jedna politička stranka u Hrvatskoj.

Percepcija političkog amorala iz Hrvatskog sabora  i institucionalno srozavanje na dno dna, kristalno jasno se zrcali na naslovnicama senzacionalističkih medija, a more žutila i senzacionalizma preplavilo je sve male ekrane bez ikakvog izuzetka, kao da se svi takmiče kako još više pridonijeti kaosu u  kojemu sve političke elite već više od 20 godina plivaju kao ribe u vodi silno se bogateći na valovima brutalne korupcije, na grbači hrvatskog naroda. Poznato je što se događa kada mirni, strpljivi i pravdoljubivi hrvatski narod „poludi“, i kao da baš to priželjkuju kreatori kaosa koji uređenu Hrvatsku državu nisu nikada željeli, a čak i oni koji tvrde da je Hrvatska slučajna država i da je hrvatski narod slučajan narod, žele ponovo osvojiti Pantovčak i vratiti Tita na bijelom konju uz kitice ljubičica kao najvećeg sina Hrvatskog naroda.

Na krilima torbarskih neprincipijelnih koalicija peta kolona se ukorijenila u srce hrvatskih svih vlasti i samo se čeka prigoda da teze o Hrvatskoj državi kao sljednici genocidne ustaške NDH postanu kamen oko vrata cijelog hrvatskog  kolektiviteta, a taj kamen bi nas ponovo trebao odvući na dno ništavila balkanske krčme, u lance starim gospodarima, koji su nas desetljećima tlačili pod parolom „glavu dolje, ruke na leđa“ u svojevrsnoj tamnici naroda. Vladajući establišment  potpuno je izgubio autoritet, etički i moralni integritet, a svjetonazor i ideologija koja bi trebala biti temelj politika i temelj brendovske političke prepoznatljivosti postala je „moneta za podkusurivanje“.

Još danas nam u ušima odjekuju gorde riječi oslobođenog generala Gotovine „Hrvatskoj su potrebna oba krila“! Ne tako davno te riječi generala, čijim je oslobođenjem oslobođena i Hrvatska od nametnute stigme o udruženom zločinačkom poduhvatu na čelu s predsjednikom Tuđmanom, odzvanjale su u trenutku kada je jedna svjetonazorska politika Tomislava Karamarka i njegove Domoljubne koalicije slomila lijevo, mentalno komunističko krilo hrvatske politike  upornim demokratskim pobjedama na svim izborima. Te legitimne konzervativne politike voljom hrvatskog naroda slomile su politike Josipovićeve „nove pravednosti“ i „ustaške guje u njedrima“, slomile su politike Milanovićevog „Lex Perković“, njegove podjele na „mi i oni“, njegove sintagme o „slučajnom narodu u slučajnoj državi“, slomile su politike Vesne Pusić i njene optužbe da je Hrvatska izvršila agresiju na BiH, slomile su Mesićevo veleizdajničko svjedočenjenje na Haškom sudu i razotkrile njegovo bestidno dilanje Tuđmanovih transkripata. Danas, kada je desno krilo, domoljubne ili konzervativne politike u Hrvatskoj potpuno slomljeno i amputirano u suludom političkom saltomortaleu, ne čujemo glas generala Gotovinu sa istom porukom; „Hrvatskoj su potrebna oba krila“!?

Jesu li svi zaboravili kako je predsjednik Tuđman stvarao i stvorio Hrvatsku državu? Jesmo li zaboravili tko je u tim epskim vremenima  bio za dom spreman, a tko za dom nespreman? Tko su tada bili idejni inspiratori i motivatori svekolikog hrvatskog puka koji su u srcu hrvatske nacije ponovo pokrenuli otkucaje onog istog bila i silnu čežnju za vlastitom državom? Jesmo li zaboravili koliko je predsjednik Tuđman naglašavao da NDH nije bila samo zločinačka tvorevina, već je bila i odraz čežnje hrvatskog naroda za hrvatskom državom u čemu se potpuno slagao s velikanom hrvatske vjere i  domoljublja blaženim Alojzijem Stepincem? To je bila esencijalna politika Tuđmanove pomirbe koja je nakaradno protumačena kao pomirba „ustaša“ i „partizana“! To je bila politika domoljubne pomirbe s punom sviješću da Hrvatska kao slobodna, parlamentarna i demokratska država nikada ne bi bila stvorena bez desnog HOS-ovog krila, bez domoljublja, bez spremnosti braniti vlastiti dom, bez silne hrabrosti i energije svih branitelja i svih pripadnika Oružanih snaga Republike Hrvatske koji su svoju samoubilačku hrabrost crpili upravo na izvorima domoljubnog zajedništva, na temeljima demokršćanskih desnih politika, dok su se titoisti šetali u hladovini zrinjevačkih hodnika. Sjeća li se još netko stotina tisuća krunica o vratu hrvatskih branitelja koje su bile i ostale simbol vjere i molitve za Domovinu!? Jer da nije bilo tako Hrvatska bi i dan danas bila dio neke nove Jugoslavije u konfederalnom statusu, što je besmrtna ideja neojugoslavena koji tu ideju uporno promoviraju kao legitiman politički cilj. U toj ideji neojugoslaveni savršeno idu ruku pod ruku s velikosrpskom politikom kojoj je nakon izgubljenih ratova i sloma sna o velikoj Srbiji, neki novi Jugoslavenski okvir najbolji model u kojemu bi svi Srbi ponovno živjeli u jednoj državi.

Umjesto da se u Hrvatskoj afirmira političko hrvatstvo na svim razinama, od nacionalnog do manjinskog, u Hrvatskoj su širom otvorena vrata afirmaciji političkog srpstva čiji rodonačelnici  koriste svoj položaj u vladajućoj koalicijskoj većini za perfidne ucjene, blaćenje, destabilizaciju i dekonsolidaciju Hrvatske države u međunarodnim okvirima. Agresija na Vukovar još uvijek traje, i umjesto da se od svih političkih aktera bezuvjetno traži poštivanje i primjena Hrvatskog književnog jezika u svim institucijama Hrvatske, pod nos nam se provokativno stavlja ćirilica, pismo jedne nacionalne manjine pod parolom „Da se bolje razumijemo“. Nije li došlo vrijeme da se u hrvatske institucije, poglavito u Gradsko vijeće Vukovara, angažira prevoditelj koji će prevoditi svaki provokativni istup Srđana Milakovića i ostalih srpskih vijećnika kako bi se doista stvarno bolje razumjeli. Oni koji traže „Da se bolje razumijemo“, oni koji traže da se poštuje ćirilica,  ne pokazuju ni minimum lojalnosti i poštovanja prema hrvatskom službenom jeziku u domovini u kojoj žive. Oni koji traže poštivanje Ustava RH, nepoštivanjem hrvatskog pisma i jezika isti taj Ustav brutalno krše.

Sve te petokolonaške provokacije su moguće, jer je hrvatska politika ostala bez korektivnog desnog demokršćanskog krila, jer se HDZ što zbog pragme, što zbog objektivnih odnosa političkih snaga, ili zbog lidersko-ideološkog svjetonazorskog deficita, pretvorio u neidentificiranu neoliberalnu masu koja iz dana u dan sve više gubi one Tuđmanove ugaone temelje na kojima je stvarana Hrvatska. U takvom komplotu politika bez jasnoće ideologija i bez temeljnog  svjetonazora koji je utkan u Statut sve više jača opasnost od totalnog rasula HDZ-ovog biračkog tijela, a „crni labud“ bi se mogao pretvoriti u jato „crnih labudova“, poglavito u nadolazećim predsjedničkim izborima. Poučeni iskustvom izbora za zastupnike u EU parlamentu ta prijetnja je objektivna, a mogući pad predsjednice Kolinde Grabar Kitarović značio bi strmoglavi pad HDZ-a i gubitak nadolazećih parlamentarnih izbora bez ikakve sumnje. Oni koji u HDZ-u misle da će rušenjem predsjednice srušiti Andreja Plenkovića u velikoj su zabludi. Rušenje predsjednice značilo bi instalaciju Zorana Milanovića na Pantovčaku, snažan politički uspon SDP-a , a strmoglavi pad HDZ-a, što bi neminovno dovelo do gubitka parlamentarnih izbora od ujedinjene ljevice.

Moguća pobjeda Kolinde Grabar Kitarović na predsjedničkim izborima i parada oko predsjedanja Hrvatske Europskom unijom bez sumnje će dodatno ojačati HDZ i položaj premijera Plenkovića, no tim događajima ne bi nestalo one suspekcije zbog kojih je Andrej Plenković zapravo izgubio povjerenje značajnog dijela HDZ-ovih birača. Ne bi nestali oni razlozi kao što su Istanbulska konvencija i Marakeški sporazum, a osobito neprincipijelne koalicije zbog kojih Plenković već sada trpi štetu pa na unutarstranačkim izborima ima tri ozbiljna protukandidata. Osim toga Plenković je porušio sve mostove prema desnom koalicijskom potencijalu kako unutar tako i izvan stranke! Za stabilnost i jačanje HDZ-a, bilo bi bitno da predsjednica Kolinda Grabar Kitarović dobije drugi mandat, a unutarstranačke obračune s kojima predsjednica nema nikakve veze, niti se po Ustavu u to smije miješati, treba ostaviti onima koji misle na dugoročnu korist HDZ-u. Kao zadnje Plenkovićevo utočište u nedostatku koalicijskog potencijala spominje se velika koalicija sa SDP-om što bi HDZ-ovi birači i simpatizeri dočekali na nož i to bi vjerojatno značilo kraj Tuđmanovog HDZ-a!

Andrej Plenković bi pod hitno morao resetirati domoljublje i demokršćanstvo unutar HDZ-a i pozvati u iskreni savez četiri HDZ-ova mušketira koji mu trenutno prijete na unutarstranačkim izborima; Tomislava Karamarka, Davora Ivu Stiera, Miru Kovača i Ivana Penavu i krenuti u potragu za desnim koalicijskim partnerima, ulažući u taj projekt vlastite infrastrukturne resurse.

U protivnom fenomen „crnog labuda“ na kraju bi se mogao obiti o glavu upravo Andreju Plenkoviću i mogao bi svoju političku karijeru završiti vrlo slično kao Ivo Sanader koji je afirmacijom političkog srpstva u Hrvatskoj nakon eliminacije Đapićevog HSP-a i stvaranjem neprincipijelnih koalicija neminovno doveo do političke i ine korupcije kakvu imamo danas, a to bi ponovo moglo silno oslabiti HDZ i dugoročno ga baciti na koljena.

Kazimir Mikašek-Kazo

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Politički rentgen

Kaos na hrvatskoj desnici

Objavljeno

na

Anto Đapić, predsjednik stranke DESNO i aktualni predsjednički kandidat proteklih je godinu i pol dana predano i uporno radio na projektu objedinjavanja razbijene, posvađane i politički impotentne hrvatske desnice probijajući medijske barijere, znalački koristeći svoje ogromno političko iskustvo na ovim bespućima političke scene u Hrvatskoj. Na svom putu povratka na političku scenu kao nužnost i imperativ, kako bi uopće mogao biti konkurentan i relevantan kao homopoliticus i čelnik stranke Demokratskog saveza nacionalne obnove iznjedrio je „Vukovarske teze“ bez konkurencije najbolji i najopsežniji program revitalizacije hrvatskog nacionalnog bića, koja se može realizirati jedino u  snažnom i iskrenom zajedništvu svih etabliranih desnih stranaka, pojedinaca i grupacija koje koketiraju s pojmovima kao što su konzervatizam, suverenizam i nacionalizam.

Klica novog Suverenizma i konzervatizma u Europi je posađena još od doba Jorga Heidera, zemaljskog poglavara Koruške koji je prvo u Austriji, a onda i u Europi, trasirao put desnom radikalnim pokretima  koji su imali zadaću narušiti globalističku  partitokraciju tradicionalnih stranaka, a posljedica toga je da danas konzervativni pokreti u Europi  i svijetu dolaskom Trumpa na čelo SAD-a nezaustavljivo rastu unoseći novu dinamiku i nemir u redovima uspavanog globalističkog establišmenta. U Hrvatskoj, međutim, u njezinom tradicionalnom, konzervativnom i poslovično neliberalnom društvu, on postoji samo u fragmentima. U Njemačkoj dominantne političke stranke strepe od Alternative za Njemačku (AfD), u Mađarskoj suverenist Viktor Orban već godinama kroji tu zemlju prema svojem kršćanskom aršinu, u Švedskoj su Demokrati sa svojom antiimigrantskom retorikom izbili na drugo mjesto i sa trona skoro srušili vladajuće socijaldemokrate, u Poljskoj konzervativni populist i euroskeptik Jaloslaw Kaczynski iz sjene provodi “moralnu“ revoluciju. Anto Đapić, prateći te europske i svjetske trendove instiktom iskusnog političara prepoznao je taj politički prostor koji je u Hrvatskoj potpuno otvoren, neosvojen te je logično i legitimno  krenuo u osvajanje istog s novom paradigmom zajedništva bez kojega će biti nemoguće ostvariti bilo kakve izborne rezultate.

U Hrvatskoj su Zlatko Hasanbegović i Bruna Esih imali svoj, bljesak no teško je oteti se dojmu da su propustili svoju šansu i da već dvije godine tapkaju  u mjestu, a nakon raskola u NHR-u dobrano su krenuli u poražavajući rikverc svatko svojim putem . Prije izbora za zastupnike u EU parlamentu propustili su priliku za ujedinjenje sa Hrvatskim suverenistima što je dovelo do daljnjeg raslojavanja na konzervativnoj desnici. Pokret “U ime obitelji“ jedri na vrijednostima konzervativne revolucije nakon referenduma o „braku“, ali na izborima, unatoč svim referendumskim inicijativama, ne uspijeva osvojiti više od 1% glasova. Hrast i Hrvatska konzervativna stranka ujedinili su se sa Hrvatskim suverenistima, a svi oni svoju politički vidljivost mogu zahvaliti upravo HDZ-u protiv kojega se danas žestoko bore. U tom kolopletu političkih marginalaca nedostaje još Marijana Petir koja se vjerojatno ubrzano priprema za svoju nezavisnu listu kojom bi za račun HDZ-a trebala vratiti sjaj HSS-u kojega je Titoističkim politikama rasturio notorni Krešo Beljak.

Danas, nakon što je Zlatko Hasanbegović osnovao Blok za Hrvatsku, istom retorikom, istim porukama kao da je preslikao program Ante Đapića poziva na zajedništvo desnice. Anto Đapić je još prije godinu dana govorio ovako i nudio suradnju na jasno zacrtanom programu i vizijama.

– Više ne želim stajati po strani. Nakon mojeg odlaska ni pravaški pokret ni desnica nisu uspjeli iznjedriti ništa ozbiljno. Osim puno tezgarenja, kokošarenja, sektašenja, puno malih stranaka i velikih vođa. Moj pristup je potpuno drukčiji. Predlažem da razgovarao o dokumentu, ne o foteljama. Idemo se okupiti po horizontali, ne po vertikali. Hajdemo prvo napraviti kraljevstvo, lako ćemo se onda dogovoriti kralja – kaže Ante  Đapić i uvjerava nas da osobno nema nikakvih “foteljaških“ ambicija.

– Bio sam pet mandata u Saboru, bio sam gradonačelnik Osijeka i ne trebam više nikome ništa dokazivati. Nas suvereniste više ne zanima da budemo korektiv. Pa ja sam bio korektiv 20 godina. Imao sam ja u HSP-u i 8 zastupnika, a nisam mogao ništa napraviti, nego Ivo Sanader uzeo Srbe u Vladu, i oživio političko srpstvo zbog kojega se danas demonstrira u Vukovaru na način u kojemu se ne smije reći što se misli. Zato nama cilj ne treba biti da uđemo u Sabor i osvojimo 3, 5 ili 7 zastupnika, nego da promijenimo odnose i osvojimo vlast. Nas treba zanimati udar na establishment, i vladajući i oporbeni, jer i HDZ i SDP kada su na vlasti vode istu politiku – ističe Đapić. On je uvjeren da ni jedna od dvije najveće hrvatske stranke ne može biti stvarna opcija hrvatskog suverenizma.

– Suverena politika ne može biti predstavljena današnjom ljevicom, koja je konglomerat neokomunističkog jugoslavenstva i političkog srpstva, niti HDZ-om kojega vodi Plenković – oštar je Đapić, koji očito nije spreman priznati ni HDZ-u ni SDP-u da mogu, žele i umiju braniti hrvatske nacionalne interese. I pritom upozorava da se modernu desnicu – onakvu kakva hara europskom političkom pozornicom – ne smije temeljiti samo i isključivo na Domovinskom ratu i antikomunističkom stavu, kao što je to do sada bilo slučaj.

– Pravaštvo je u tom smislu preusko. Starčevićanstvo će uvijek imati svoj važan udio u hrvatskoj politici, ali pravaštvo može biti samo korektiv. Za nešto više potreban je širi program i to je ono što mi nudimo. Suverenista u Hrvatskoj ima puno i imamo veliku priliku. Samo od nas ovisi hoće li postati uspješni kao što su suverenisti u Mađarskoj, Njemačkoj, Poljskoj, SAD-u – uvjeren je poručuje Đapić. Novu političku platformu predstavio je u deset prilično konkretnih točaka. Hrvatska je – ili bi trebala biti – nacionalna država hrvatskog naroda. Stupovi njezine državnosti su u suverenosti Hrvatske, ali i Bosne i Hercegovine. Ne smije se dozvoliti postojanje autonomnih i separatnih političkih entiteta. Hrvatsko državljanstvo je dragocjenost i ekskluzivitet, i ne treba ga svoditi na to da se šakom i kapom dijeli kako se kome stigne. Iz Ustava treba izbaciti antifašizam, a ugraditi kršćanstvo kao civilizacijsku vrijednost hrvatskog društva. Čitava Hrvatska treba biti jedna izborna jedinica, a Srbima treba ukinuti pravo na tri saborska zastupnika.

Zakon o oprostu omogućio je teroristima da dobiju i oprost i državljanstvo. Tko je htio oprost, nije smio dobiti državljanstvo, nego otići u Srbiju. Tko je htio državljanstvo, morao je odgovarati pred hrvatskim zakonima i zbog pobune ići u zatvor dvije, tri ili pet godina. A mi smo njima dali i oprost i državljanstvo, SDSS je time dobio svoju biračku bazu i nakaradnim zakonom su Pupovcu osigurana tri zastupnika, a priča da zločin ne zastarijeva je priča za malu djecu. Ne zastarjeva dok svi ne umru, i žrtve i zločinci. Prošlo je 27 godina, proći će još 27 godinama, i sa ovakvom politikom ništa se neće promijeniti – izričit je Đapić, podsjećajući da je on u Saboru bio u protiv Zakon o oprostu, i protiv Erdutskog sporazuma. Cilj su mu, zapravo, birači HDZ-a, kojima je pakt sa SDSS-om kost u grlu. Tu vidi šansu za suvereniste.

– Mi birače HDZ-a ne smijemo ostaviti na miru. Biračko tijelo HDZ-a je suverenističko, ali ono se već predugo vremena obmanjuje, još od kada je 2003. Ivo Sanader platformom koja je usvojena na prosvjedu za Mirka Norca na splitskoj Rivi dobio izbore, a onda odustao od nje i, umjesto sa HSP-om, ušao u pakt sa SDSS-om. Mi smo tada iskrvarili za Antu Gotovinu, a HDZ je u toj izbornoj jedinici dobio 10 saborskih zastupnika – ističe projektant nove hrvatske desnice. Za razliku od Sanadera, koji se, prema Đapićevim riječima, služio obmanom da štiti hrvatski nacionalni interes, Plenković ne laže i javno je HDZ pozicionirao u centar koji je bliži ljevici nego desnici. Tko će zauzeti desni politički prostor u jednoj legitimnoj političkoj utakmici?

Činjenica je da će svaki suverenist, konzervativac ili nacionalist u Hrvatskoj potpisati sve što je kazao Ante Đapić od riječi do riječi. U čemu je onda problem? Jesu li destruktivne snage ubačene u redove hrvatske desnice i dan danas toliko snažne da će učiniti baš sve kako bi onemogućile bilo kakve promjene i potrese na bipolarnoj političkoj klackalici koja dogovorno funkcionira na paradigmi „malo meni, malo tebi“, a pred javnošću glumataju epski sukob ljevice i desnice. Može li se uopće dogoditi da za isti stol sjednu Ruža Tomašić, Ante Đapić, Ladislav Ilčić, Hrvoje Zekanović, Bruna Esih, Marijana Petir i mnogi drugi koji se zaklinju  u svoje domoljublje? S pravom trebamo sumnjati u tu mogućnost! Anto Đapić se shvaćajući srž problema i koristeći politički momentum legitimno uputio u  kandidaturu za predsjednika Republike Hrvatske koristeći znalački tu elementarnu političku logiku za medijsku vidljivost svog programa i mogući rast svoje stranke DESNO koja u lokalnim razmjerima već sada ima svoju važnu ulogu. Njegov poziv za zajedništvo, koje sada potencira Zlatko Hasanbegović je odbijen i Anti Đapiću ne preostaje ništa drugo nego se truditi da njegova stranka postane relevantna i konkurentna na političkom tržištu.

Hrvatski suverenisti koji su doživjeli zvjezdane trenutke nakon što su osvojili jedan mandat u Europskom parlamentu, u Miroslavu Škori su prepoznali domoljuba, nacionalistu i suverenistu i podržavaju upravo njega kao kandidata za predsjednika republike. Svoju logiku političkog rasta temelje isključivo na rušenju predsjednice Kolinde Grabar Kitarović čiji poraz bi treba srušiti premijera Andreja Plenkovića, nakon čega bi oni po prirodi stvari doživjeli svoj politički vrhunac. Umjesto rada na terenu, umjesto borbe za svoje autentično biračko tijelo, umjesto svog autentičnog predsjedničkog kandidata u liku i djelu Ruže Tomašić, generala Sačića ili Hrvoja Zekanovića, Velimir Bujanac im je izabrao  popularnog pjevača, čini se, u klasičnom medijskom reketu pod parolom „ ili Škoro ili nema Bujice“. A samo zato što su zajednički procijenili da Škoro može najviše naštetiti Kolindi Grabar Kitarović, pa zatim Plenkoviću, pa zatim HDZ-u, nakon čega mogu obilno zagrabiti u HDZ-ov birački bazen. U cijeloj ovoj priči, predsjednica Kolinda Grabar Kitarović je kolateralna žrtva zbog krivo nasađenih političkih ambicija. Umjesto da logiku političkog rasta temelje na suvislom programu, umjesto da potenciraju zajedništvo marljivog rada, ideja i vizija oni isključivo na tuđoj šteti grade sebi korist računajući ponovo na birače HDZ-a. Pri tome ne razmišljaju da će se nužnom promjenom u vrhu HDZ-a ta umjetno „adhoc“ stvorena  biračka masa ponovo preliti u krilo Karamarka, Stiera ili Kovača koji će onda birati one koalicijske partnere na desnici koji su autentični, one koji su svojim radom stvorili vlastitu izbornu bazu. Ako na ovim presudnim izborima za predsjednika ili predsjednicu Hrvatske pobijedi Kolinda Grabar Kitarović, koju ja još uvijek promatram kao favorita Karamarkovog, a ne Plenkovićevog HDZ-a, suverenisti kao rušitelji i osvetnici nestat će s političke scene. Pobjeda Kolinde Grabar Kitarović ne znači nužno ostanak Andreja Plenkovića na čelu HDZ-a ili Vlade Republike Hrvatske, jer razlozi pobune protiv njega unutar HDZ-a postoje davno prije ovih predsjedničkih izbora i oni neće nestati.

Kazimir Mikašek-Kazo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

ANTO ĐAPIĆ vs ŠEFIK DŽAFEROVIĆ

Objavljeno

na

Poslije političkih promjena od 1990. godine, Šefik Džaferović je isticao da je „pojava političke figure Alije Izetbegovića i Stranke demokratske akcije u suvremenoj, političkoj povijesti bošnjačkog naroda, za mene predstavlja ključni događaj, koji je zauvijek izvršio presudan utjecaj na moje političke svjetonazore“. U početku se nije aktivno angažirao u političkom životu postkomunističke Bosne i Hercegovine, ali je na osnovu osobne komunikacije i poznanstava stečenih u radu pravosuđa u Zenici, ostvario važne veze sa političkim osobama u SDA te usvojio politički program i načela SDA.

Prema Džaferovićevim uvjerenjima, SDA je izvršila presudni utjecaj na društvene procese izgradnje nacionalnog identiteta bošnjačkog naroda, odnosno na povijesnu pojavu „bošnjačke obnove“, zasnovane na postulatima emancipacije i sabornosti bošnjačke nacije u okvirima bosanskohercegovačke države, koja bi trebala biti izgrađena na „građanskoj platformi“ negacije konstitutivnosti i zasebnosti tri naroda u BiH, gdje bi kao u vrijeme Austro-Ugarske okupacije BiH „bosanski državotvorni identitet“ predstavljao točku okupljanja svih stanovnika navedene države, ali bez „jugoslavenskog državotvornog i ideološkog“ faktora okupljanja (!). Također, navedeni koncept ustrojstva bošnjačke nacije u unitarnoj, jednostavno konstituiranoj Državi Bosni i Hercegovini, svoje idejne osnove pronalazi u političkom programu Alije Izetbegovića, izražene u njegovim djelima „Islamska deklaracija“ i, posebno „Islam, između Istoka i Zapada“.

Prema shvaćanjima Šefika Džaferovića „ne postoji nijedan sporan segment političke i „nacionalne“ doktrine, prema kome je sasvim moguće determinirati bošnjački nacionalni identitet na osnovama „islamističkih“, „sunitskih“, „salafijskih i vehabističkih“ provenijencija i tradicija sa principima građanskog, demokratskog ustrojstva europskog društva“, gdje bi Bosna i Hercegovina bila definirana kao unitarna država u kojoj bi bile negirani postulati konstitutivnosti tri naroda, od kojih srpska i hrvatska nacija opravdano ukazuju na opasnost od majorizacije proizvedene iz redova, možda i većinskog bošnjačkog naroda.

U suštini, navedene političke projekcije predstavljaju koncept ustrojstva BiH potpuno suprotan (!) u odnosu na rešenja koja je ponudio Daytonski sporazum iz 1995. godine, a sa druge strane, Džaferović izgleda da ne želi uočiti da su politički programi SDA od 1990. godine do danas, kao i njegovi osobni svjetonazori, predstavljali dio osnovnih uzroka koji su doveli do izbijanja rata između Hrvata i Muslimana u BiH 1992. godine.

Bošnjačka „služba bezbjednosti“, tajna policija, AID, bilo je zloglasno državno tijelo ratne tzv. Republike BiH na onim prostorima koje je kontrolirala tzv. Armija Bosne i Hercegovine (ARBiH), pod komandom Predsjedništva BiH i Alije Izetbegovića.

Izetbegovićeva „Agencija“ svoju tešku odgovornost za zločine nad bošnjačkim i nebošnjačkim građanima u BiH nosi, zbog ratnih zločina prema nepodobnim pojedincima i skupinama građana u okolnostima  u kojima je upravo ista organizirala dolazak i ratni angažman nekoliko tisuća muslimanskih pripadnika i desetina organizacija sa terorističkim provenijencijama i dokumentiranim aktivnostima. Proces planskog useljavanja tzv. „mudžahedinskih“ ili „džihadističkih boraca“ u područjima koje kontrolirala ARBiH, nastavljen je i poslije potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma. Od 01.02. do 01.05.1996. godine, spomenuti proces useljavanja tih problematičnih i nasilnih terorista iz cijelog svijeta u BiH nalazio se pod nadzorom Šefika Džaferovića, koji je u tom razdoblju obavljao dužnost sekretara AID-a. Šefik Džaferović, povjerenje odgovornih organa i pojedinaca u državnoj nomenklaturi Republike BiH stekao je i svojim kontroverznim angažiranjem u tim ratnim sukobima i tajnim operacijama u plamenu građanskog rata u BiH koji je trajao od 1992. do 1995. godine. Šefik Džaferović je sve svoje profesionalne kapacitete, intelektualni potencijal i duhovni profil „uložio“ u afirmaciju ideologije Alije, a potom i Bakira Izetbegovića.

Nakon ovih relevantnih obavještajnih podatak o liku i djelu Šefika Džaferovića, koji je član predsjedništva BiH, rame uz rame notornog Željka Komšića i prevrtljivog Milorada Dodika, s pravom se trebamo upitati je li se stvarno u Hrvatskoj trebao pojaviti Anto Đapić, kao glas vapijućeg u pustinji, koji svoju kandidaturu za predsjednika Republike Hrvatske koristi kako bi državni vrh Hrvatske i međunarodne faktore upozorio što se to kuha u novom bosanskom loncu. A ono što se kuha, bez ikakve sumnje slomit će se preko leđa Hrvatica i Hrvata u BiH, bilo to preko proklamirane unitarne Bošnjačke države ili preko nove konstrukcije „yu-regiona“ koju zagovara Milorad Dodik kao glasnogovornik i šegrt svojih gazda Vučića, Putina i Erdogana. I jedan i drugi model apsolutno odgovaraju i Srbima i Bošnjacima dok i jedan i drugi model definitivno znače nestanak Hrvata sa njihovih stoljetnih ognjišta. Priča o konstitutivnosti Hrvata u BiH odavno je postala stari ofucani vic i ako se ubrzano ne povuku neki radikalni potezi, ako smo nemoćni alarmirati međunarodnu zajednicu kako bi im još jednom otvorili oči o BiH kao novo-starom buretu baruta, čeka nas povijesni poraz nakon teško dobivenog rata, poraz koji će se kulturološki, nacionalno i geostrateški slomiti preko leđa naše mlade Domovine.

Donosimo Vam dijelove iz proglasa Ante Đapića, što je ujedno i integralni dio njegovog programa. Đapićeva razmišljanja i njegove poruke u pravilu su reakcija na sve agresivniju politiku bošnjačkog političkog vodstva u kontinuitetu, pa sve do posljednje suspektne izjave Šefika Džaferovića.

„Bošnjacima treba konačno reći – hoćete mir i savezništvo, dobro došli, hoćete rat, imat ćete ga!

Vrijeme je prestati se iščuđavati nad višegodišnjim izrazito neprijateljskim postupcima bošnjačkog rukovodstva u BiH prema Republici Hrvatskoj, prema našim institucijama, a osobito prema Hrvatima u BiH. Vrijeme je činjenicama pogledati u oči i prestati u sebi i kod sebe tražiti sjeme nametnute krivnje za sva zla u odnosima hrvatskog i bošnjačkog naroda, polazeći od činjenice da su Bošnjaci žrtva, a svi ostali krvnici, jer je hrvatski narod u BiH pretrpio daleko više štete i zla od bošnjačkih politika nego od srpskih, koje nikome nisu upitne. Danas je hrvatski narod izložen sve snažnijoj bošnjačkoj agresiji i neprijateljstvu i tome se mora usprotiviti, te zaustaviti i agresivnu bošnjačku politiku upozoriti da su im ispružene „šape“ opasno blizu vatri koja će ih opeći, pa i potpuno sagorjeti ako se ne povuku u svoje krilo. Gomilanje ilegalnih migranata na granicama BiH sa Hrvatskom nije ni slučajno ni bezazleno i svaka zemlja bi u takvoj situaciji stupanj sigurnosti podigla na najvišu razinu.

To bi trebala biti državna politika, a ne politika prihvaćanja nametnute krivnje. Ta samonametnuta mazohistička krivnja ucjepljenja polustoljetnim srpskim svakodnevnim ispiranjem mozga hrvatskog naroda, postala je razarajuća zaprjeka za uspostavljanje razumskih politika hrvatske države. Hrvatska odmah treba prestati slati poruke bošnjačkom rukovodstvu o našim zaslugama za spašavanje i ovakve strukture BiH, za spašavanje Bihaća, za golemu humanitarnu, vojnu i svaku drugu pomoć. Bošnjačko rukovodstvo sve to zna, ali kako je i tijekom rata imalo islamističku i vrlo agresivnu figu u džepu, ima ju i danas, pa je odgovorno i razumno Bošnjake i njihove politike početi gledati u ovome trenutku kao izraziti problem hrvatskim interesima i prema tom problemu se započeti ponašati racionalno i hladno bez romantičarskih vizija od nazad dva stoljeća. Ponavljanjem tih činjenica, koje Bošnjaci ne prihvaćaju i izokreću na najbizarniji način u svakodnevnoj politici, umjesto snage i moći, hrvatska država šalje poruku nemoći, pokušavajući molećivo dozvati pameti i obrazu sve bezobraznijeg nasrtljivca. S nasrtljivcima vrijedi samo argument moći.

Republici Hrvatskoj ovakva BiH ne može biti prijatelj, partner, niti suradnik. BiH čine tri naroda i Republika Hrvatska mora imati samo jednu polazišnu politiku i to prema zaštiti i obrani interesa hrvatskog naroda, a na temelju toga definirati odnose i odgovarajuće politike prema Srbima i Bošnjacima. Mi bi trebali znati  da se hrvatska strateška pozicija razgraničenja utjecaja s političkim srpstvom mora nastojati uspostaviti na Drini, kao i razgraničenje strateških interesa sa sve zloćudnijim i agresivnijim panislamizmom. Da bi se to postiglo nužno je po svaku cijenu obraniti sadašnje stečene životne prostore i ljudski potencijal hrvatskog naroda u BiH, a to nije moguće bez uspostave Hrvatske republike u BiH. Bilo kakva državna zajednica BiH u današnjim granicama nije moguća na stabilnim temeljima bez uspostave tri republike tri suverena naroda. To mora biti hrvatsko polazište u svim razgovorima o BiH, a stav da će Hrvatska braniti s punim međunarodnim pravom suvereni status Hrvata u BiH mora prepoznavati i uvažavati svaki naš međunarodni partner.

Republika Hrvatska mora prestati ponavljati uz status Hrvata pojam “konstitutivnost”, a utemeljiti svoju politiku na bezuvjetnom pojmu i sadržaju “suverenost” uz hrvatski narod u BiH. Suveren narod je obilježen teritorijem, stanovništvom i svojom vlašću, a tek kad ta tri elementa postoje može se razgovarati o konstitutivnosti tri naroda u eventualnoj zajedničkoj konstituciji. Inače je konstitutivnost koja nije nastala na suverenoj volji okov oko vrata.

Hrvatska se mora odmah prestati ponašati kao jedina zainteresirana strana za održanje BiH u današnjim granicama, iako je to nesumnjivo naš interes. Postoji puno načina za obranu svojih interesa, valja ih osmisliti i ustrajno provoditi, a ne isticanjem svoga interesa davati prvenstveno bošnjačkim politikama prostor za sve agresivnije i neprijateljsko ponašanje sa sve bezobraznijim zahtjevima, od kojih je najopasniji bošnjačko polazište da su samo i jedino oni ekskluzivni zastupnici BiH, što je uz sve ostale opasnosti i dovelo do legalizirane međunarodne činjenice da se Erdogana i Tursku promiče kao ovlaštenog skrbnika po “amanetu” Alije Izetbegovića, a s druge strane Republici Hrvatskoj kojoj su Hrvati u BiH životni i prirodni interes i obveza, upozorava se besramno na “nemiješanje” u “unutarnje „stvari BiH. Republika Hrvatska se sve dok se ne uspostavi održiva državna zajednica s trajnim suverenim statusom hrvatskog naroda u BiH mora s potpunom nadležnošću “miješati” u probleme uspostavljanja takve BiH. To nije stvar o kojoj će odlučivati bošnjačko rukovodstvo, nego pitanje u isključivoj nadležnosti hrvatskog naroda i Republike Hrvatske.

Ovakva BiH opasan je eksperiment i mi moramo iz toga eksperimentiranja izvući, a nakon toga svim raspoloživim sredstvima i metodama, koje stoje državama na raspolaganju, obraniti svoj narod, svoju zemlju i svoju budućnost.

Danas je BiH tempirana bomba, određena islamističkom političkom paradigmom Alije Izetbegovića i srpskim zločinačkim rukopisom iz rata, koju recentno potpiruju Šefik Džaferović i hrvatski Juda Željko Komšić i  ta bomba se neće deaktivirati ako zatvorimo oči pred njom.

Sve ozbiljne europske države, kao i svaki razuman Hrvat znaju da je BiH opasno nestabilna tvorevina, te da je u bošnjačkom dijelu politika i pod bošnjačkom izravnom nadležnošću utjecaj najradikalnijih islamističkih skupina postao izrazito opasan i zabrinjavajući. Iako to može biti i jest problem šireg međunarodnog značaja, to prije svega ugrožava hrvatski narod i Republiku Hrvatsku, koja mora imati odgovor i biti u svakom trenutku spremna na blokadu izvorišta te ugroze. O tome pravu nema razgovora ni s kim tko ne uviđa i ne priznaje  realnost i stvarno stanje i jedino na tom bezuvjetnom pravu se moraju testirati naša moguća savezništva.“

U svakom slučaju, potencijalni glasači Miroslava Škore i Zorana Milanovića  s pravom očekuju njihova očitovanja o ovim važnim pitanjima za Hrvate u BiH o kojima svaki predsjednički kandidat, s obzirom na ustavne ovlasti u kreiranju vanjske politike Republike Hrvatske koje ih čekaju ako osvoje Pantovčak, mora kompetentno progovoriti. Aktualna predsjednica Republike Hrvatske o tim temama je već ponešta kazala, zbog toga je bila razapeta osobito nakon posjeta Izraelu, no to nije dovoljno i od nje treba očekivati puno više angažmana u međunarodnoj zajednici koja glede situacije u BiH još uvijek ima povez preko očiju.

Kazimir Mikašek-Kazo/Kamenjar.com

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari