Pratite nas

Politički rentgen

Sjaj i bijeda hrvatske politike

Objavljeno

na

Izvana zlato, a iznutra blato, možda je i najbolji opis etičkog i moralnog sloma sveukupne hrvatske politike u kojoj dominiraju mediokritetstvo, laž, licemjerje, politička korupcija, torbarenje, brutalna prijevara vlastitog biračkog tijela i već sada se može zloslutiti da će prilikom prvog ozbiljnijeg vala nove recesije ili bilo kakve druge ugroze, slične onoj koja nam silno prijeti u jezgri neaktivirane migracijske atomske bombe na samim granicama Hrvatske, doći do neminovnog sloma i erupcije nezadovoljstva puka koja bi mogla kobno poremetiti nacionalnu sigurnost i same temelje opstanka države. Od odgovornosti za ovakvu depresivnu sliku ne može se ekskulpirati ni jedna politička stranka u Hrvatskoj.

Percepcija političkog amorala iz Hrvatskog sabora  i institucionalno srozavanje na dno dna, kristalno jasno se zrcali na naslovnicama senzacionalističkih medija, a more žutila i senzacionalizma preplavilo je sve male ekrane bez ikakvog izuzetka, kao da se svi takmiče kako još više pridonijeti kaosu u  kojemu sve političke elite već više od 20 godina plivaju kao ribe u vodi silno se bogateći na valovima brutalne korupcije, na grbači hrvatskog naroda. Poznato je što se događa kada mirni, strpljivi i pravdoljubivi hrvatski narod „poludi“, i kao da baš to priželjkuju kreatori kaosa koji uređenu Hrvatsku državu nisu nikada željeli, a čak i oni koji tvrde da je Hrvatska slučajna država i da je hrvatski narod slučajan narod, žele ponovo osvojiti Pantovčak i vratiti Tita na bijelom konju uz kitice ljubičica kao najvećeg sina Hrvatskog naroda.

Na krilima torbarskih neprincipijelnih koalicija peta kolona se ukorijenila u srce hrvatskih svih vlasti i samo se čeka prigoda da teze o Hrvatskoj državi kao sljednici genocidne ustaške NDH postanu kamen oko vrata cijelog hrvatskog  kolektiviteta, a taj kamen bi nas ponovo trebao odvući na dno ništavila balkanske krčme, u lance starim gospodarima, koji su nas desetljećima tlačili pod parolom „glavu dolje, ruke na leđa“ u svojevrsnoj tamnici naroda. Vladajući establišment  potpuno je izgubio autoritet, etički i moralni integritet, a svjetonazor i ideologija koja bi trebala biti temelj politika i temelj brendovske političke prepoznatljivosti postala je „moneta za podkusurivanje“.

Još danas nam u ušima odjekuju gorde riječi oslobođenog generala Gotovine „Hrvatskoj su potrebna oba krila“! Ne tako davno te riječi generala, čijim je oslobođenjem oslobođena i Hrvatska od nametnute stigme o udruženom zločinačkom poduhvatu na čelu s predsjednikom Tuđmanom, odzvanjale su u trenutku kada je jedna svjetonazorska politika Tomislava Karamarka i njegove Domoljubne koalicije slomila lijevo, mentalno komunističko krilo hrvatske politike  upornim demokratskim pobjedama na svim izborima. Te legitimne konzervativne politike voljom hrvatskog naroda slomile su politike Josipovićeve „nove pravednosti“ i „ustaške guje u njedrima“, slomile su politike Milanovićevog „Lex Perković“, njegove podjele na „mi i oni“, njegove sintagme o „slučajnom narodu u slučajnoj državi“, slomile su politike Vesne Pusić i njene optužbe da je Hrvatska izvršila agresiju na BiH, slomile su Mesićevo veleizdajničko svjedočenjenje na Haškom sudu i razotkrile njegovo bestidno dilanje Tuđmanovih transkripata. Danas, kada je desno krilo, domoljubne ili konzervativne politike u Hrvatskoj potpuno slomljeno i amputirano u suludom političkom saltomortaleu, ne čujemo glas generala Gotovinu sa istom porukom; „Hrvatskoj su potrebna oba krila“!?

Jesu li svi zaboravili kako je predsjednik Tuđman stvarao i stvorio Hrvatsku državu? Jesmo li zaboravili tko je u tim epskim vremenima  bio za dom spreman, a tko za dom nespreman? Tko su tada bili idejni inspiratori i motivatori svekolikog hrvatskog puka koji su u srcu hrvatske nacije ponovo pokrenuli otkucaje onog istog bila i silnu čežnju za vlastitom državom? Jesmo li zaboravili koliko je predsjednik Tuđman naglašavao da NDH nije bila samo zločinačka tvorevina, već je bila i odraz čežnje hrvatskog naroda za hrvatskom državom u čemu se potpuno slagao s velikanom hrvatske vjere i  domoljublja blaženim Alojzijem Stepincem? To je bila esencijalna politika Tuđmanove pomirbe koja je nakaradno protumačena kao pomirba „ustaša“ i „partizana“! To je bila politika domoljubne pomirbe s punom sviješću da Hrvatska kao slobodna, parlamentarna i demokratska država nikada ne bi bila stvorena bez desnog HOS-ovog krila, bez domoljublja, bez spremnosti braniti vlastiti dom, bez silne hrabrosti i energije svih branitelja i svih pripadnika Oružanih snaga Republike Hrvatske koji su svoju samoubilačku hrabrost crpili upravo na izvorima domoljubnog zajedništva, na temeljima demokršćanskih desnih politika, dok su se titoisti šetali u hladovini zrinjevačkih hodnika. Sjeća li se još netko stotina tisuća krunica o vratu hrvatskih branitelja koje su bile i ostale simbol vjere i molitve za Domovinu!? Jer da nije bilo tako Hrvatska bi i dan danas bila dio neke nove Jugoslavije u konfederalnom statusu, što je besmrtna ideja neojugoslavena koji tu ideju uporno promoviraju kao legitiman politički cilj. U toj ideji neojugoslaveni savršeno idu ruku pod ruku s velikosrpskom politikom kojoj je nakon izgubljenih ratova i sloma sna o velikoj Srbiji, neki novi Jugoslavenski okvir najbolji model u kojemu bi svi Srbi ponovno živjeli u jednoj državi.

Umjesto da se u Hrvatskoj afirmira političko hrvatstvo na svim razinama, od nacionalnog do manjinskog, u Hrvatskoj su širom otvorena vrata afirmaciji političkog srpstva čiji rodonačelnici  koriste svoj položaj u vladajućoj koalicijskoj većini za perfidne ucjene, blaćenje, destabilizaciju i dekonsolidaciju Hrvatske države u međunarodnim okvirima. Agresija na Vukovar još uvijek traje, i umjesto da se od svih političkih aktera bezuvjetno traži poštivanje i primjena Hrvatskog književnog jezika u svim institucijama Hrvatske, pod nos nam se provokativno stavlja ćirilica, pismo jedne nacionalne manjine pod parolom „Da se bolje razumijemo“. Nije li došlo vrijeme da se u hrvatske institucije, poglavito u Gradsko vijeće Vukovara, angažira prevoditelj koji će prevoditi svaki provokativni istup Srđana Milakovića i ostalih srpskih vijećnika kako bi se doista stvarno bolje razumjeli. Oni koji traže „Da se bolje razumijemo“, oni koji traže da se poštuje ćirilica,  ne pokazuju ni minimum lojalnosti i poštovanja prema hrvatskom službenom jeziku u domovini u kojoj žive. Oni koji traže poštivanje Ustava RH, nepoštivanjem hrvatskog pisma i jezika isti taj Ustav brutalno krše.

Sve te petokolonaške provokacije su moguće, jer je hrvatska politika ostala bez korektivnog desnog demokršćanskog krila, jer se HDZ što zbog pragme, što zbog objektivnih odnosa političkih snaga, ili zbog lidersko-ideološkog svjetonazorskog deficita, pretvorio u neidentificiranu neoliberalnu masu koja iz dana u dan sve više gubi one Tuđmanove ugaone temelje na kojima je stvarana Hrvatska. U takvom komplotu politika bez jasnoće ideologija i bez temeljnog  svjetonazora koji je utkan u Statut sve više jača opasnost od totalnog rasula HDZ-ovog biračkog tijela, a „crni labud“ bi se mogao pretvoriti u jato „crnih labudova“, poglavito u nadolazećim predsjedničkim izborima. Poučeni iskustvom izbora za zastupnike u EU parlamentu ta prijetnja je objektivna, a mogući pad predsjednice Kolinde Grabar Kitarović značio bi strmoglavi pad HDZ-a i gubitak nadolazećih parlamentarnih izbora bez ikakve sumnje. Oni koji u HDZ-u misle da će rušenjem predsjednice srušiti Andreja Plenkovića u velikoj su zabludi. Rušenje predsjednice značilo bi instalaciju Zorana Milanovića na Pantovčaku, snažan politički uspon SDP-a , a strmoglavi pad HDZ-a, što bi neminovno dovelo do gubitka parlamentarnih izbora od ujedinjene ljevice.

Moguća pobjeda Kolinde Grabar Kitarović na predsjedničkim izborima i parada oko predsjedanja Hrvatske Europskom unijom bez sumnje će dodatno ojačati HDZ i položaj premijera Plenkovića, no tim događajima ne bi nestalo one suspekcije zbog kojih je Andrej Plenković zapravo izgubio povjerenje značajnog dijela HDZ-ovih birača. Ne bi nestali oni razlozi kao što su Istanbulska konvencija i Marakeški sporazum, a osobito neprincipijelne koalicije zbog kojih Plenković već sada trpi štetu pa na unutarstranačkim izborima ima tri ozbiljna protukandidata. Osim toga Plenković je porušio sve mostove prema desnom koalicijskom potencijalu kako unutar tako i izvan stranke! Za stabilnost i jačanje HDZ-a, bilo bi bitno da predsjednica Kolinda Grabar Kitarović dobije drugi mandat, a unutarstranačke obračune s kojima predsjednica nema nikakve veze, niti se po Ustavu u to smije miješati, treba ostaviti onima koji misle na dugoročnu korist HDZ-u. Kao zadnje Plenkovićevo utočište u nedostatku koalicijskog potencijala spominje se velika koalicija sa SDP-om što bi HDZ-ovi birači i simpatizeri dočekali na nož i to bi vjerojatno značilo kraj Tuđmanovog HDZ-a!

Andrej Plenković bi pod hitno morao resetirati domoljublje i demokršćanstvo unutar HDZ-a i pozvati u iskreni savez četiri HDZ-ova mušketira koji mu trenutno prijete na unutarstranačkim izborima; Tomislava Karamarka, Davora Ivu Stiera, Miru Kovača i Ivana Penavu i krenuti u potragu za desnim koalicijskim partnerima, ulažući u taj projekt vlastite infrastrukturne resurse.

U protivnom fenomen „crnog labuda“ na kraju bi se mogao obiti o glavu upravo Andreju Plenkoviću i mogao bi svoju političku karijeru završiti vrlo slično kao Ivo Sanader koji je afirmacijom političkog srpstva u Hrvatskoj nakon eliminacije Đapićevog HSP-a i stvaranjem neprincipijelnih koalicija neminovno doveo do političke i ine korupcije kakvu imamo danas, a to bi ponovo moglo silno oslabiti HDZ i dugoročno ga baciti na koljena.

Kazimir Mikašek-Kazo

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Politički rentgen

Kazimir Mikašek-Kazo: Umjesto sezone kiselih krastavaca, čeka nas užareno političko ljeto!

Objavljeno

na

stockphoto

U svibnju 2020., u mjesecu obilježavanja najveće povijesne tragedije hrvatske nacije svjedočimo novom oživljavanju razdora u hrvatskom društvu i još dubljem ukopavanju u ideološke rovove kao da nam nije dovoljan COVID-19, potres u Zagrebu, prijeteća ekonomska kriza i nepredvidiva ugroza zdravlja nacije koja se objektivno prognozira u jesenskim danima. Čini se da smo nacija koja slabo pamti, a brzo zaboravlja vremena kada smo zahvaljujući zajedništvu stvarali i stvorili Hrvatsku? Tuđmanove pomirbe na koju se mnogi pozivaju nema ni u tragovima, o čemu nam svjedoče sve žešće ideološke podjele koje će dodatno zagrijati vrelo političko ljeto 2020.

Na lijevom političkom spektru događa se ujedinjenje ljevičara i liberala koji će se u dva bloka po sistemu „dvije mreže love više glasova nego jedna“, suprotstaviti HDZ-u na parlamentarnim izborima i nema nikakve sumnje da će se taj tip zajedništva na lijevom spektru dogoditi i polučiti realno očekivane rezultate. U stvari, politički entiteti na lijevom političkom spektru nikada nisu ni bili na smrt posvađani da ne bi zbog osobnih i partitokratskih interesa pomirili tekuće foteljaške razmirice. Svi oni zajedno imaju jedan snažan motiv, a to je maknuti HDZ s pozicije vlasti pod svaku cijenu, što je sasvim legitimno i politički opravdano, što konačno i jeste uloga oporbe.

Istovjetni procesi  okupljanja događaju se na desnom političkom spektru, a najnovije približavanje Zlatka Hasanbegovića kao jedinog istaknutog ideologa desnice pokretu Miroslava Škore, dat će dodatni vjetar u leđa Mostu, Suverenistima, Željki Markić i još nekima s pravaške scene za realizaciju projekta okupljanja u široku desnu platformu što im nije uspjelo prije izbora za zastupnike u EU parlamentu. Ostaje za vidjeti jesu li iz tog iskustva akteri desnice nešta naučili i pred njima je ispit vlastite savjesti i vrijeme stvaranja onakvog političkog programa oko  kojega bi se mogli svi okupiti. Kod njih vjerojatno ni na temi političkog programa ne bi trebalo biti većih razlika, a prema onome što se može iščitati iz pojedinačnih nastupa lidera desnice, fokus će se svakako staviti na ustavne promjene i promjene potrošenog i neučinkovitog izbornog zakona koji projicira političku nestabilnost i jačanje korupcije  nakon svakih izbora. U tom kontekstu potrebno je napomenuti da je koncept ustavnih promjena i promjena izbornog zakona prema modelu „Hrvatska jedna izborna jedinica“, detaljno razradio Ante Đapić u suradnji s vrhunskim znanstvenicima u svojim „Vukovarskim tezama“ što je zapravo politička platforma njegove stranke Desno.

Ono što je neupitno, ulaskom Hasanbegovića u savez sa Škorom taj blok je snažno percepcijski zaokrenuo u desno, sužavajući si prostor utjecaja na politički centar.

Oko svjetonazorskih prijepora kao što su zaštita života od rođenja do smrti, Istanbulske i Marakeške konvencije,  olakšavanja referendumskih inicijativa, (ne)rada nedjeljom, izjednačavanja komunističkog i fašističkog režima, revizija povijesti i sličnih tema svi akteri desnice uglavnom imaju isto mišljenje. Ukoliko ih ubačeni gremiji razdora ne uspiju elementarno posvađati, za očekivati je da će ovaj puta ujedinjenje desnice uspjeti. I oni imaju podjednako jak motiv maknuti HDZ s vlasti, možda još i jači nego što to ima ljevica, pa tako ispada da su ljevica i desnica u svojevrsnoj koaliciji protiv HDZ-a s različitih svjetonazorskih pozicija ali s istim ciljem, što nikako ne ide na ruku HDZ-u! U koaliciji su N1 TV i Bujica iako se organski ne podnose, tako da politika u Hrvatskoj umjesto umijeća mogućeg postaje umijeće nemogućeg!

HDZ se nalazi između čekića i nakovnja, a otegotna okolnost mu je i u tome što desna frakcija u HDZ-u nakon izgubljenih unutarstranačkih izbora samo prividno miruje i u datom trenutku sigurno će se  aktivirati s već poznatim argumentima protiv Andreja Plenkovića. Oni sigurno nisu odustali od preuzimanja HDZ-a iako su im svi dosadašnji pokušaji propali, a HDZ mogu preuzeti jedino micanjem Andreja Plenkovića i to ako ovaj izgubi parlamentarne izbore, ili ako ne bude u poziciji  relativnog pobjednika ispregovarati parlamentarnu većinu.

Mogući Plenkovićev plan ulaska u veliku koaliciju kao krajnja politička nužnost dovelo bi do još većeg raskola u HDZ-ovom biračkom tijelu, jer velike koalicije ne može biti bez značajnih svjetonazorskih ustupaka ljevici. Tu se svakako radi o zakonskoj zabrani pozdrava „Za dom spremni“ u svim oblicima, odustanak od bilo kakvog izjednačavanja fašizma s komunizmom, aktivacija rodne ideologije na temelju Istanbulske konvencije, nedjelja kao radni dan, Vatikanski ugovori, a ono što je najvažnije jest podjela resora i osnovnih poluga vlasti. Svakako je važno pitanje tko bi u takvoj konstelaciji političkih snaga bio predsjednik Hrvatske vlade? Relativni pobjednik izbora? Tko će to biti? Na ta pitanja je doista teško odgovoriti?

Uspoređivati novu moguću veliku koaliciju kao nužnost zbog prijeteće ekonomske krize koja je pred nama, s Vladom nacionalnog spasa u vrijeme Domovinskog rata nema baš nekog smisla, jer je u to vrijeme predsjednik Tuđman kao predsjednik HDZ-a ipak vodio glavnu riječ oslanjajući se na ustavne ovlasti koje je crpio iz svog polupredsjedničkog mandata. Dakle, HDZ je u toj situaciji bio u dominantnom položaju, a u kavom će položaju biti nakon ovih izbora teško je predvidjeti. Ukoliko SDP sa ujedinjenom ljevicom bude relativni pobjednik parlamentarnih izbora pod svaku će cijenu pokušati izbjeći veliku koaliciju, a da su sposobni stvoriti većinu već su dva puta dokazali. Svi preletači koji su preletjeli HDZ-u kada im je to bilo oportuno vratit će se u svoje staro prirodno lijevo jato.

Ukoliko se desnica ujedini i ukoliko svoj rast bude temeljila na projiciranom programu, usput raspirujući žestoku konfrontaciju s Plenkovićem i Bernardićem na potki sintagme HDZ=SDP, mogli bi silno naštetiti HDZ-u što se već dogodilo na izborima za EU parlament kao i na predsjedničkim izborima. U građenju svojih politika na čelu s „dirigentom“ Škorom desnici silno odgovara Zoran Milanović na Pantovčaku i već sada se vidi da su „slučajni“ ispadi predsjednika Milanovića rezultirali rastom popularnosti desnih političkih snaga i potakli ih na ujedinjenje. Danas je malo jasnije zbog čega Miroslav Škoro u drugom krugu nije podržao Kolindu Grabar Kitarović?

Izjave Miroslava Škore u kuloarima  da je nakon izbora spreman na razgovore i koaliciju sa HDZ-om, čini se najobičniji su spin da bi privukao što veći broj neodlučnih HDZ-ovih birača, a istu je taktiku upotrijebio i na predsjedničkim izborima. Ono što doznajemo iz krugova bliskih Škori, Hasanbegoviću, Mostu i Suverenistima, jest činjenica da koalicija s Plenkovićevim HDZ-om apsolutno ne dolazi u obzir i oni to s gnušanjem odbacuju! Jer o tom pitanju se neće pitati samo Škoru, već i ostale smrtne Plenkovićeve neprijatelje? Još je legitimnije pitanje bi li Plenković išao u koaliciju sa snagama u kojima je važan čimbenik  Most kao dokazani rušitelj HDZ-ovih vlada? Gotovo izvjestan priključak Nine Raspudića Mostu dodatno usložnjava situaciju! Jer dobiti veliki broj mandata na platformi blaćenja Plenkovića i HDZ-a, a nakon toga s njima ići u koaliciju bilo bi pravo samoubojstvo iz zasjede i prijevara svojih birača. Upravo protiv takve prijevare birača desnica se danas navodno žestoko bori!

Cilj desnice je razbiti HDZ, uzeti im što više mandata, učiniti HDZ relativnim gubitnikom izbora, na taj način srušiti Andreja Plenkovića nakon što su srušili predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović, a onda u tim okolnostima pregovarati s nekim novim, lustriranim HDZ-om na čelu s nekim iz HDZ-ove desne frakcije. Pri tome, uopće im nije važno što će u Banske dvore zasjesti ljevica, jer oni između ovog HDZ-a i SDP-a ne vide nikakvu razliku. U tom strateškom planu dirigent Škoro i njegov orkestar svakako računaju na pomoć HDZ-ove desne frakcije, a čak su im uputili i otvoreni poziv za suradnju, raspirujući na taj način još veći sukob unutar HDZ-a.

Udružena desnica, ako se udruži, računa da moguća Bernardićeva vlada neće trajati ni dvije godine, jer SDP je dva puta znao osvojiti vlast i formirati parlamentarnu većinu, ali nikada nije znao tu vlast zadržati barem dva mandata, pa je teško objektivno vjerovati da će to znati s Bernardićem na čelu  usred velike ekonomske krize kakva nam prethodi. Vjerojatno će doći do velikih svjetonazorskih sukoba, možda i do socijalnih nemira i u toj revolucionarnoj atmosferi će se stvarati nova konzervativna snaga u Republici Hrvatskoj. Nakon pada Plenkovića u HDZ-u i nakon pada SDP-ove Vlade stvorit će se nova velika Domoljubna koalicija s novim vodstvom HDZ-a, koja računa uvjerljivo pobijediti na prijevremenim parlamentarnim izborima. Na pitanje kako će u tim političkim previranjima proći Hrvatska i hrvatska nacija općenito, teško je dati bilo kakav suvisli odgovor?

U svim ovim kalkulacijama izgledno je da će „dirigent“ Škoro sa svojim desnim orkestrom ostati u dubokoj hladovini oporbe, a iz te pozicije neće moći izvršiti ni jedno svoje predizborno obećanje, kao što to nije mogao ni prije, jer je izgubio predsjedničke izbore. Predizborna kampanja je i inače rezervirana za hrpu nerealnih obećanja koja u pravilu ostaju mrtvo slovo na papiru.

Umjesto sezone kiselih krastavaca i bezbrižnog odmora od rata s COVIDOM-19, čeka nas užareno političko ljeto u kojemu će, čini se, HDZ-u biti najužarenije. Možda ipak postoji neko čarobno cjepivo u HDZ-ovom laboratoriju protiv ovog političkog bunila za koje mi analitičari još nismo čuli?

Kazimir Mikašek-Kazo

 

 

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Politički rentgen

Kazimir Mikašek-Kazo: Hoće li Zoran Milanović izazvati ustavnu krizu?

Objavljeno

na

Dvojica veterana Domovinskog rata, predsjednik Zbora udruga gardijskih brigada Krešimir Maretić i predsjednik Udruga specijalne policije Goran Maras u znak potpore ratnim suborcima HOS-a odjenuli su majice sa znakom udruge HOS-a i gotovo cijelo vrijeme obilježavanja 25. obljetnice VRO Bljesak bili su na svečanoj pozornici gotovo rame uz rame Andreju Plenkoviću i ostalim uzvanicima. Slike govore više od tisuću riječi! Tim nadasve ljudskim i domoljubnim činom dali su znakovitu potporu braniteljima HOS-a, ali isto tako su dali legitimitet   predsjedniku Hrvatske vlade Andreju Plenkoviću koji je iz poštovanja i pijeteta prema braniteljima i svakoj žrtvi Domovinskog rata pokazao državničko ponašanje ne praveći nikakvu razliku. Nije mu palo napamet da ih ukloni iz svoje blizine!

Nasuprot tome, predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović je to u svom stilu doživio kao neviđenu provokaciju i demonstrativno je okrenuo leđa ovoj dvojici veterana Domovinskog rata, cijelom državnom vrhu i svim braniteljima ma gdje bili. Bez ove dvojice branitelja koji svojim likom i djelom simboliziraju otpor velikosrpskom ekspanzionističkom fašizmu ne bi bilo ni Republike Hrvatske niti državnog vrha Republike Hrvatske, niti predsjednika Milanovića. Siguran sam da se i danas Vučiću, Dodiku i ostaloj bulumenti stisne knedla u grlu ( da ne kažem nešta drugo), kada bace pogled na ovu dvojicu hrvatskih ratnika.

I dok im se gotovo cijela Hrvatska kao i svim braniteljima  sa zahvalnošću klanja i odaje počast kroz legitimno izabrane vlasti, vrhovni zapovjednik Oružanih snaga Republike Hrvatske Zoran Milanović proglašava ih  provokatorima i u najmanju ruku ustaškim nostalgičarima? Možemo li uopće zamisliti neku novu ratnu ugrozu u kojoj bi Zoran Milanović zapovijedao obranom Republike Hrvatske? Danas se čini da je to nemoguća misija, jer čini se, Zoran Milanović za razliku od predsjednika Tuđmana ne bi imao kome zapovijedati. Ostao je sam, general bez ratnika! Povjerenje je toliko narušeno da Zorana Milanovića ogromna većina braniteljske populacije uopće ne doživljava kao svog predsjednika, a nekmoli kao vrhovnog zapovjednika?

Postavlja se opravdano pitanje radi li se ovdje o nekom asocijalnom poremećaju u glavi Zorana Milanovića uzrokovanog tko zna kakvim kemijama ili je ovo neronovska piromanija razbuktavanja razdora na tragu njegovog obećanja „ imat ćete pakao“? Danas je Zoran Milanović za razliku od jučer , a to dokazuje iz dana u dan, institucionalno toliko jak da doista Hrvatskoj može prirediti pravi pakao ako mu je to cilj, ako je to cilj gremija koji su ga doveli na Pantovčak. Nažalost među tim gremijima je nesuđeni predsjednik Miroslav Škoro i dobar dio ostrašćenog desnog političkog spektra koji su danas direktno suodgovorni za izbor Zorana Milanovića pa se uzaludno post festum posipaju pepelom.

U rukama Zorana Milanovića danas su takvi politički alati i direktne ustavne ovlasti da nam doista može prirediti pakao i stvoriti ustavnu krizu u Republici Hrvatskoj. Danas, kada je udružena ljevica u koaliciji sa  radikalnim snagama s desnog političkog spektra demonstrativno protiv parlamentarnih izbora u srpnju mjesecu, Zoran Milanović bez pardona može iskoristiti svoju ustavnu ovlast, ne raspisati izbore pod izlikom da za izbore nema uvjeta zbog COVIDA-19. Upravo to ljevica i desnica danas tvrde i priželjkuju, svatko iz svojih partitokratskih razloga, vršeći pritisak na Milanovića da učini upravo to!

Osim toga, ako bi se izbori i održali u ustavnim rokovima veliko je pitanje kome bi Zoran Milanović dao mandat za sastavljanje parlamentarne većine s obzirom da se između HDZ-a i SDP-a, čini se, s pravom očekuje mrtva izborna utrka? Dakle, mi ćemo na javnoj sceni imati COVID-19 protiv kojega srednjoročno nema lijeka ni cjepiva, a uz to ćemo imati i tešku gospodarsku krizu možebitno začinjenu izazvanom ustavnom krizom! Nije li to plodno tlo za „pakao“ iz Milanovićevih sintagmi o slučajnoj državi i slučajnom narodu, nije li to na tragu onih snaga koje silno žele neki novi region i koji Hrvatsku nisu nikada doživljavali kao povijesnu činjenicu? Nismo li mi dolaskom Zorana Milanovića na Pantovčak već sada na debelom tragu dekonsolidacije Hrvatske kao države i ne prijeti li nam već danas gubitak svega onoga što smo krvlju branili?

Urotničke tragove ovakvog scenarija treba potražiti u posljednjih pet političkih godina političkog života u Republici Hrvatskoj, kada se pred našim očima pod Milanovićevom palicom događalo  uništavanje svakog oblika suverenističke misli i konzervatizma, a rušenje Kolinde Grabar Kitarović i instalacija Zorana Milanovića samo je pretposljednji čin te prave drame. Posljednji čin te drame dogodit će se ako ljevici potpomognutoj onim snagama poglavito s desnog političkog spektra pođe za rukom srušiti HDZ i Andreja Plenkovića i dovesti Milanovićevu ljevicu u Banske dvore po istom modusu operandi kako su na Pantovčak doveli Zorana Milanovića. A to je scenarij pred našim očima bez ikakve sumnje! Miroslav Škoro igra drugo poluvrijeme ove dramatične utakmice! COVID-19 i potres u Zagrebu biti će mačji kašalj u usporedbi s onim što nas realno u tom scenariju  očekuje!

Državnom vrhu Republike Hrvatske bit će potrebno puno državničke mudrosti, znanja i političkog pragmatizma u borbi s evidentnim i mogućim krizama i jedino hrvatski narod može biti konačni arbitar na nadolazećim parlamentarnim izborim. Pred svima nama bit će glasački listić i jednostavno pitanje? Hoćemo li birati Milanovićev „pakao“ i već viđenu nestabilnost, ili Plenkovićevu stabilnost ma koliko ona tanka i upitna bila?

Kazimir Mikašek-Kazo

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari