Pratite nas

Povijesnice

Sjećanja vojnika sa spomenika

Objavljeno

na

‘Bio je rat, ali ono što smo činili tim ljudima je bilo strašno’

Korejski rat, koji je okonačan na današnji dan (27.7.) prije točno 60 godina, ostavio je na mnogim veteranima trajne posljedice. Jedan od njih je i William E. Weber,

“Nekako je žalosno što nismo uspjeli izvršiti našu zadaću jer nam to vrijeme nije dozvoljavalo”, priča stožerni pukovnik William E. Weber za Deutsche Welle prisjećajući se vremena prije 63 godina. Danas umirovljeni časnik je 20. listopada 1950. zajedno sa svojom 187. zračno-desantnom postrojbom prebačen iza neprijateljskih linija na sjeveru korejskog poluotoka. Nekoliko tisuća američkih vojnika našlo se oko 50 kilometara iza Pjongjanga i zadatak im je bio spriječiti povlačenje sjevernokorejske vojske i bijeg vlade. No taj zadatak nije obavljen.

Strahote rata

Zbog lošeg vremena polijetanje zrakoplova s desantnim postrojbama odgođeno je za nekoliko sati. To je sjevernokorejskim vojnicima bilo dovoljno, kako svjedoči Weber, da se povuku. Pritom su zadržali i poubijali 200-tinjak pripadnika postrojbi UN-a. “No to su sve strahote rata”, kaže Weber. Slike poginulih vojnika mu nisu ostavile dubljeg traga. No i dalje mu pokoju besanu noć priskrbe slike patnje civila koji su u svakom ratu najveće žrtve. No onaj Korejski je i u tom segmentu bio posebice okrutan. Tako je američka vojska pri povlačenju na jug pred nadirućim Kinezima palila čitava sela kako ne bi pala u ruke komunistima sa sjevera. “Seljaci, među kojima je bilo mnogo staraca i djece, su sa sobom ponijeli samo najnužnije. Mnogi su na putu umrli od iznemoglosti”, prisjeća se pukovnik u mirovini i dodaje: “Bio je rat, ali ono što smo činili tim ljudima je bilo strašno. To nikada neću zaboraviti”.

Rođeni vojnik

William Weber je rođen 1926. u Chicagu. 1943. i sa samo 17 godina se prijavio u vojsku i odmah je poslan na Pacifički fronta. Isprva na Filipine, kasnije u Okinavu i Jokohamu gdje je nadgledao kapitulaciju Japana. Istodobno je započela i obuka za časnika. Poziv profesionalnog vojnika odveo ga je već 1950. na Korejski poluotok gdje je u prvim danima Korejskog rata po prvi put i ranjen. “To je bila prostrijelna rana. Ništa strašno. Ako metak ne pogodi živac ili arteriju to nije gore nego ubod pčele”, govori danas 87-godišnji Weber.

No njegovo drugo ranjavanje nije prošlo tako bezazleno. U veljači 1951. kada je u bici za Vonju, jedan grad 140 kilometara istočno od Seoula, u roku nekoliko sati izgubio nogu i ruku. “Niske temperature su me spasile. Inače bi iskrvario”, kaže Weber. Time je završeno Weberovo sudjelovanje u Korejskom ratu. No profesionalni vojnik je ostao u sastavu oružanih snaga do svog umirovljenja 1980.

Zaboravljeni rat

Nedostatak ekstremiteta i sjećanja na rat nisu mnogo promijenili njegov životni tok. 2002. je još jednom posjetio mjesto svog ranjavanja. To je, kako kaže, učinio kako bi “zatvorio jedno poglavlje” svog života. No Korejski rat je još uvijek u dobroj mjeri sastavni dio života ovog umirovljenog časnika. Žali se na to kako svoj novi bazen, kojeg je sagradio kako bi se i u starosti održavao tjelesno aktivnim, ne koristi baš mnogo. Weber puno vremena provodi na putovanjima na razne kongrese i predavanja i širi istinu o Korejskom ratu. Veteranu je do toga posebice stalo jer Korejski rat u SAD slovi kao “zaboravljeni rat” koji uglavljen između Drugog svjetskog rata i rata u Vijetnamu pada u zaborav.

Vojnik sa spomenika

Weber je i predsjednik zaklade koja se brine o održavanju spomeniku veteranima Korejskog rata koji je tek 1995. otkriven u Washingtonu.

Weber ima i poseban odnos prema ovom spomeniku jer jedan od 19 vojnika koje ovo djelo prikazuje je zapravo Weberov portret (naslovna fotografija). Visoka politika se vrlo kasno, tek krajem 80-tih godina prošlog stoljeća počela baviti ratom u Koreji koji je, po mišljenju njegovih veterana, bio važan, “ispravan” rat. “U to vrijeme je bilo politički vrlo važno pokazati da slobodan svijet neće dopustiti da komunisti okupiraju jednu cijelu zemlju”, kaže Weber. Veteran je uvjeren da je poruka koju je SAD, zajedno sa saveznicima poslala ulazeći u Korejski rat, bila više nego jasna. Za njega Korejski rat označava početak kraja komunizma. No da u tom naumu za američku vojsku nije sve išlo tako glatko, Weberu je potpuno jasno. Oslobađanje čitavog poluotoka od komunista nije uspjelo (to je spriječio ulazak kineske vojske u sukob) tako da je sve ostalo na stanju koje je dogovoreno prije rata koje vrijedi i do dan danas: Korejski poluotok je podijeljen na Sjevernu i Južnu Koreju i to na 38. paraleli. No ipak je postignuto to da je barem Južna Koreja slobodna. “Ja sam ponosan na to da sam pridonio tomu što su Južnokorejci danas postigli”, zaključuje William Weber. vecernji.hr

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Tuđmanov najveći proročki govor: Prije 21 godina shvatio je tko su ‘JUGOKOMUNISTIČKI OSTACI’ i ‘DILETANTI’

Objavljeno

na

Objavio

Od brojnih govora prvog hrvatskog predsjednika, dr. Franje Tuđmana, teško je izdvojiti jedan koji bi kao malo koji oslikao situaciju koja je i danas u Hrvatskoj aktualna, međutim, moguće je iako baš taj govor neće mnogima ostati u sjećanju kao pozitivan, s obzirom da su ga mediji u ono vrijeme pokopali te je medijski godinama tretiran kao ‘buncanje’ čovjeka koji je ‘ishlapio’ i koji ne zna što govori.

Nažalost, rijetko kada je predsjednik Tuđman bio u pravu kao te 1996., u vrijeme vlastitog suočavanja s teškom bolešću.

Povod govora Franje Tuđmana u Zračnoj luci Pleso tog 23. studenoga 1996. godine možda je bio prosvjed u Zagrebu za takozvani spas Radija 101, međutim, stvarni uzroci nešto su dublje prirode, iako su Tuđmanove emocije izbile na površinu svakako saznanjem da mu je dijagnosticiran rak u Americi, odakle, se vratio u Hrvatsku, piše kamenjar.com

– Nećemo dopustiti ostacima jugokomunističkog sustava, niti jugosrpskog, stanje kakvo smo bili zatekli u Hrvatskoj uspostavom hrvatske slobode i demokracije.
Nećemo dopustiti da nam sve to dovedu u pitanje.

Nećemo to dopustiti tim jugokomunističkim ostacima, ali ni onim političkim diletantima, bezglavim smušenjacima koji ne vide o čemu se zapravo radi danas u Hrvatskoj i u svijetu sa kojekakvim regionalnim planovima…

Nećemo dopustiti onima koji se vežu i sa crnim vragom protiv hrvatske slobode i hrvatske nezavisnosti, ne samo sa crnim, nego i zelenim i žutim vragovima…

Nećemo dopustiti onim koji se povezuju sa svima protivnicima hrvatske samostalnosti, ne samo povezuju nego im se nude, ne samo da im se nude nego im se prodaju za Judine škude, kao što se i sami hvale da dobivaju dotacije iz svih centara svijeta, a povezuju se od fundamentalističkih ekstremista, do kojekakvih lažnih propovjednika, pseudodemokratskih obmanjivača koji nam danas propovijedaju velike ideje o ljudskim pravima i slobodama medija.

Da! Mi smo stvarali svoju Hrvatsku za ljudska prava i za slobodu medija, ali za ljudska prava prije svega većine hrvatskoga naroda.

Ali ćemo, razumije se, mi sa tom hrvatskom slobodom i demokracijom osigurati i manjini ta ljudska prava i slobodu medija.

Ali nećemo dopustiti da nam ti sa strane rješavaju, odnosno nameću rješenja. Hrvatska neće biti ničija kolonija. Hrvatska je dosta bila i pod Mlečanima i pod Stambolom, i pod Bečom i pod Peštom, i pod Beogradom.

Hrvatska je izvojevala svoju slobodu, svoju samostalnost, svoje pravo da sama odlučuje o svojoj sudbini – rekao je prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman.

Da je Tuđman bio u pravu danas je jasnije no ikad.

Zamislite što bi Tuđmanu hrvatski novinari rekli i da li bi ga proglasili neuračunljivim da je 1996. godine rekao kako će u budućnosti, i to vrlo skoroj, jedan intendant HNK govoriti o Hrvatima kao o izmišljenoj naciji, Hrvatskoj kao fašističkoj državi i Jugoslaviji kao budućnosti?

Dakle, nema dvojbe, Franjo Tuđman je apsolutno bio u pravu s obzirom da je shvatio kamo Hrvatska ide i gdje bi mogla stići. Bilo je to vrijeme kada se u Hrvatskoj pojavio zloglasni George Soros, samozvani borac za demokraciju, mešetar i tajkun koji je svojim novcem upropastio hrvatsko novinarstvo, zapravo, koji je financirajući ekstremiste i ulične štemere stvorio medijsku rulju koja je uglavnom dobivala novce iz njegove sumnjive blagajne kako bi linčovali Tuđmana.

Dakle, to je činjenica koja je zapravo danas lako dokaziva, neki koji su bili Sorosevi plaćenici zapravo su notorni ratni profiteri.

Tuđman, naravno, kao državnik, kao povjesničar, nikada nije govorio o Jugoslaviji kao neposrednoj ponovnoj opasnosti, ali jeste o jugoslavenskom ekstremizmu kao o potencijalnoj opasnosti u budućnosti?

Međutim, danas, iz ove perspektive, Tuđman je bio vizionar. Budimir Lončar, koji je 1991. bio praktički veleizdajnik, s obzirom da je bio jedan od najzaslužnijih za nametanja embarga na oružje Hrvatskoj, a onda i za pad Vukovara, godinama je u neposrednoj blizini Tuđmanovih nasljednika, Stjepana Mesića i Ive Josipovića.

Što bi tek rekli na priču o Dejanu Joviću ili na tvrdnje nekih srpskih ekstremista u Hrvatskoj koji tvrde da je Oluja bila etničko čišćenje? Danas neki komunisti i novokomponirani fašisti čak razmatraju promjenu imena Domovinskom ratu, takve čak i Hrvatska kroz državnu blagajnu financiraju, a sve to zato što Domovinski rat, pazite sada, ‘iritira Srbe.’

Ukratko, i ovako površno sve je jasno, uz dodatak, a to nažalost medijski ratni profiteri namjerno zaboravljaju, da Franjo Tuđman nikada hrvatski narod nije nazvao ‘stokom sitnog zuba’, on je isključivo govorio o onima koje je i spomenuo u svom govoru 1996. prije točno 21 godinu, nikako i nikada o narodu.

Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Povijesnice

Jean Michel Nicolier – simbol hrabrosti i mučeništva Vukovara

Objavljeno

na

Objavio

Autor: Damir Kukavica (Ulje na platnu)

Jean Michel Nicolier, francuski dragovoljac Domovinskog rata, vukovarski borac i mučenik sa Ovčare.

Pogubljen je od srpske vojske u noći s 20. na 21. studenoga 1991. na Ovčari zajedno sa ostalim ranjenicima, civilima i zarobljenicima vukovarske bolnice.

Jean-Michel Nicolier rodio se u Vesoulu u Francuskoj, 1966. godine. Bio je jedan od 481 stranih dragovoljaca domovinskog rata (od kojih je 72 poginulo a 88 ih je ranjeno) iz 35 zemalja koji su branili Hrvatsku.

Iako Francuz po nacionalnosti, krajem kolovoza 1991. godine, pristupio je redovima HOS-a u Mejaškom Selu, općina Barilović kod Duge Rese, s kojima je kasnije dragovoljno otišao braniti Hrvatsku u Vukovaru, potaknut televizijskim snimkama i nepravdom prema braniteljima.

Bio je mlad i neiskusan u ratovanju, ali se pokazao vrlo dobrim i hrabrim bojovnikom koji nije odstupao u borbi te je ostao do kraja u Vukovaru. Jean-Michel ratovao je na vukovarskom Sajmištu, a ranjen je 9. studenoga te je morao ostati u bolnici.

Nakon pada Vukovara i ulaska JNA u Opću bolnicu Vukovar (iako je JNA potpisala sporazum s hrvatskom stranom da neće ulaziti u bolnicu) odveden je zajedno s ostalim ranjenicima, bolesnicima, medicinskim osobljem i civilima i pogubljen na Ovčari u noći s 20. na 21. studenoga 1991. godine.

Dragutin Berghofer-Beli, jedan od sedmorice preživjelih, svjedoči kako su četnici Francuza tukli, kao i Sinišu Glavaševića, a polumrtvoga Jean-Michela izvukao je iz mučionice logora na Ovčari Spasoje Petković zvani “Štuka” i ubio metkom. U podrumu vukovarske bolnice, nekoliko sati pred smrt, u kratkome intervjuu francuskim reporterima rekao je:

“Izgubio sam previše prijatelja, vidio sam previše ljudi kako plaču, previše patnji. Više su mi puta predložili da izađem iz Vukovara i vratim se u Francusku, ali ja sam ostao. Izgubili smo. Znao sam da će biti teško, ali nisam mislio da će biti tako strašno, osobito za civile. Ja sam kao dragovoljac došao u Vukovar. To je moj izbor, i u dobru i u zlu. Zašto kao dragovoljac? Jer mislim da im treba pomoći. Zbog toga sam izabrao njihovu stranu. Što za vas zapravo simbolizira Vukovar? Klaonicu. Klaonicu. Klaonicu.”

Još uvijek se ne zna gdje su pokopani njegovi posmrtni ostatci jer su tijela iz skupne grobnice prijeko puta hangara na Ovčari odvezena na nepoznato mjesto

Kamenjar.com

Dragutin Berghofer: Gledao sam kako tuku Sinišu Glavaševića i onog Francuza

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari