Pratite nas

Događaji

Sjećanje na akciju “Medački džep”

Objavljeno

na

Na današnji dan, u rano jutro 9. rujna 1993. godine granatiranjem neprijateljskih položaja otpočela je akcija hrvatskih vojnih i policijskih postrojbi  “Medački džep“. Područje je to koje obuhvaća Divoselo, Čitluk, dio Počitelja, brojne zaseoke iz kojih je grad Gospić i okolno područje svakodnevno napadano.

Akcija je potrajala do 11.rujna i u njoj je oslobođen veliki dio hrvatskog teritorija. Ovako uspješna i munjevita akcija nažalost nosi i svoje žrtve, poginulo je 6 hrvatskih boraca, 53 su ranjena.

Provođenje plana stvaranja Velike Srbije na području Like počelo je još u II. svjetskom ratu protjerivanjem i ubijanjem ličkih Hrvata, odnosno potpunim uništenjem sedam katoličkih župa s oko 4.000 žitelja. U II. svjetskom ratu i poraću Lika, sa svojim središnjim mjestom Gospićem, postala je mjesto krvavog pira partizana nad Hrvatima i Hrvaticama, ubijalo se isključivo na nacionalnoj osnovi sa šovinističkim ubilačkim porivima zamaskiranim pod parolama antifašizma i borbe „za narode Jugoslavije.

U Domovinskom ratu ponovno su brojne župe u Lici uništene, a hrvatsko stanovništvo pobijeno i protjerano.

Akcijom Medački džep, 9. rujna 1993. tek je dijelom do 1995. zaustavljen ovaj proces. No, kako sada stvari stoje, počinitelji brojnih zločina u Lici nad Hrvatima tijekom Domovinskog rata ostat će nekažnjeni kao i u slučaju zločina počinjenih tijekom 2. svjetskog rata.

Dan uoči 24.obljetnice akcije u Gospiću su se svih žrtava prisjetila brojna izaslanstva, položeni su vijenci i zapaljene svijeće, služena je misa zadušnica.

Lika je dio Hrvatske koji je najviše stradao u ratovima 20. stoljeća. Tako je 1900. Lika imala čak 194.000 stanovnika, a pred Domovinski rat 76 000. Danas u Lici ima nešto više od 40.000 stanovnika.

Lika je i jedina hrvatska regija koja je u svim međupopisima bilježila pad broja stanovnika pa tako npr. i u razdoblju 1948.-1953., koje je na razini Hrvatske obilježeno porastom broja živorođenih odnosno „baby boomom“.

Brojna hrvatska sela i mjesta doživjela su 1991. ponovno istu kalvariju koju su već jednom doživjela dolaskom „antifašista“ na vlast: Vaganac, Smoljanac, Rastovača, Poljanak i susjedna Matovinska Lisina, Korana, Prijeboj, Čorci (Vrhovine), Lovinački kraj, Gospić i susjedna sela, Lički Osik, Bilaj, Perušić, Široka Kula, Podlapača, Čanak, Otočac i dolina Gacke, Brlog, Dabar, Ličko Lešće, Krasno Polje, Saborsko…

Provodeći taj plan Velike Srbije, srpski pobunjenici iz Like i JNA su do listopada 1991. okupirali oko 35% Like, dio Hrvata s okupiranih područja su pobili, preostale protjerali u progonstvo, razorili i spalili sva hrvatska naselja i sve katoličke crkve, točnije – sve hrvatsko na dometu srpskog topništva dobivenog od JNA. Preživjela je samo jedna enklava (Podlapac) pod zaštitom UNPROFOR-a. Nažalost, do danas nije objavljen (ako postoji) popis hrvatskih žrtava.

Scenarij, po kojem se od početka velikosrpske pobune provodio plan “etničkog čišćenja” Like od Hrvata svugdje je bio isti: vrijeđanje, prijetnje, zastrašivanje i druge vrste šikaniranja, zatim: pljačke, palež, protjerivanja i ubojstva, najčešće – bespomoćnih i staraca. Gotovo svi svjedoci tvrdili su da su počinitelji zločina u njihovim naseljima bili sumještani: “prvi komšije”, dotadašnji prijatelji, kumovi i rođaci.

Plitvički kraj – nekažnjeni masakri koji su nepoznati hrvatskoj javnosti

Pođimo od plitvičkog kraja. Krajem ljeta i u jesen 1991. pobunjenici i JNA razorili su plitvička naselja: Vaganac, Poljanak, Matovinsku Lisinu, Selište, Koranu, Rastovaču, Grabovac, Saborsko i do kraja godine, sva plitvička naselja bila su posve “očišćena” od Hrvata.

Vaganac – mješovito selo, imalo je 13 žrtava uglavnom civila, a među njima osam staraca (80-88 godina) ubijenih i izgorjelih 9. listopada 1991. u vlastitim zapaljenim kućama. Jedna starica (86), istog je dana zadavljena i bačena u bunar, pronađena je tek nakon rata.

Smoljanac – isključivo hrvatsko selo u kojemu je 4. prosinca 1991. ubijeno kod svoje kuće 7 od 12 u ratu ubijenih žitelja.

Rastovača – Iako su 1991. godine u selu živjela 104 Hrvata, a samo 5 Srba, napadnuto je i spaljeno 21. rujna 1991. Žrtve ovoga sela: starica i invalid koji nije mogao bježati.

Poljanak i susjedna Matovinska Lisina doživjeli su strašan genocid. Tu su mještani ubijani pred očima vlastite djece, tijela nekih mještana ostala su nepokopana pred kućnim pragovima. Ubijeno je 14 žitelja, uglavnom starije dobi. Oca (1908.) i sina Lončara (1945.) objesili su 23. listopada 1991., a ostale (žene i muškarce): Vukoviće, Matovine i Sertiće kod njihovih kuća uglavnom 7. studenog 1991.

Iz hrvatskog naselja Korana, žitelji su se spasili bijegom, ali je u motelu “Grabovac” u kojem su sklonjeni prognanici iz okolnih naselja, granata sa srpskih položaja ubila troje mladih iz Korane (18 i 17 godina i dijete od 3 mjeseca).

Prijeboj je u II. svjetskom ratu bio “očišćen” od Hrvata, neki koji su se poslije II. svjetskog rata vratili bili su ubijeni, preostalih nekoliko protjerani su 1991., a jedan civil Hrvat je ubijen.

Čorci (Vrhovine). Dne 4. listopada 1991. spaljen je jedini hrvatski zaselak od 19 kuća s tridesetak žitelja, čiji su svi žitelji nosili prezime Čorak, a bili su uglavnom starice i starci. Krajem rujna i početkom listopada 1991. ubijeno je, spaljeno u vlastitoj kući ili odvedeno 9 Čoraka.

Lovinac – stradanja hrvatske enklave u blizini Gračaca

Lovinački kraj našao se 12. lipnja 1991. u višemjesečnoj blokadi, izložen nemilosrdnim napadima svake vrste. Prva četnička žrtva ubijena je 20. srpnja 1991. minobacačkom granatom pred svojom kućom. Petoricu Lovinčana, od kojih su četvorica bili željeznički radnici, ubili su i masakrirali 8. kolovoza 1991. “komšije” iz susjednog sela, koji su s njima radili na željeznici. Tijela žrtava pronađena su tek 13. kolovoza u stanju raspadanja. Imena zločinaca, koji su prije počinjenja zločina počašćeni kavom u kući jedne od žrtava više puta su objavljena.

Slabo naoružani branitelji, napadani s tri strane četnicima i velikom logistikom JNA odolijevali su sve do 24. rujna, a toga dana više od 2.000 ljudi krenulo je u egzodus bespućima Velebita, jer je cesta preko Alana bila u rukama pobunjenika. Prognanici su bili razne životne dobi, bilo je bolesnih, starih, nepokretnih, sa štakama i na nosilima i njihovo spašavanje je jedna od najdramatičnijih epizoda Domovinskog rata. Nakon egzodusa u Lovincu je ostalo oko 100 uglavnom starih osoba, od kojih je ubijeno 45 i to: nožem, metkom u glavu, a bilo je i živih zapaljenih u svojim kućama, neki su umrli nakon mučenja ili ranjavanja. Neki su oslobođeni zamjenom zarobljenika. Ukupno su ubijene ili poginule 54 osobe.

Gospić –herojski grad čijom obranom je obranjena Lika

Gospić i susjedna sela. U okolici Gospića 16. kolovoza 1991. na smrt je premlaćen mladić iz Barleta. Veći incidenti zaredali su nakon “kninskih balvana” 17. kolovoza 1991. Gospić je dne 29/30. kolovoza napadnut minobacačkim projektilima s tri strane: Novog Ličkog Osika, Ostrovice i iz sela “Medačkog džepa”. U samom gradu na barikadi dne 30. kolovoza masakriran je djelatnik INE, koji je “fićom” pošao na posao. Svakodnevno granatiranje i snajperisti postali su gospićka svakodnevnica, ginuli su branitelji i civili. Grad je postao velika ruševina, u njemu se ginulo svakodnevno. Tek operacijom “Medački džep” (9. rujna 1993.), pobunjenici su odbačeni od Gospića. Incidenata je bilo i kasnije. Prvog dana “Oluje”, avion JNA ubio je troje Gospićana: djevojke (15 i 18 godina) i mladića (30).

Lički Osik napadnut je 28. kolovoza 1991. iz Novog Ličkog Osika, sustavno je razaran, a među 14 žrtava su civili poginuli od granata. Među njima je 18 godišnja učenica, koju je bomba ubila u kući. Napomena: Novi Lički Osik, nastao je pedesetih godina prošlog stoljeća kao industrijsko naselje uz novosagrađenu tvornicu oružja, na zemlji oduzetoj Hrvatima uz beznačajnu naknadu i sustavno je naseljavan Srbima.

Bilaj na jednoj od prvih linija obrane Gospića imao je zajedno s Barletama 10 poginulih civila i branitelja. Iako su Barlete bile u “ružičastoj zoni” pod zaštitom UNPROFOR-a troje staraca, dvije starice (91 i 81 god) ubijene su i spaljene u kući. 19/20. svibnja 1993., a mještaninu (60) zameo se trag. To se dogodilo dva i pol mjeseca prije operacije “Medački džep”.

Perušić – u blizini bojišnice, bio je izložen napadima neprijateljskog topništva. Najveći zločin počinili su četnici s Novog Ličkog Osika 16. listopada 1991. Tri dana nakon masovnog zločina u Širokoj Kuli, Srbi su u selu Bukovac (zaselak Vučići) na kućnom pragu ubili i masakrirali Hećimoviće: majku (79) i njezina tri sina od 48, 46 i 42 godine. Ubijeni su supruzi Pocrnić (60 i 65 godina), starica (93) i nekoliko mlađih ljudi. Četnici su ubili još nekoliko civila iz Perušićke kose, drugi Perušićani su poginuli prilikom granatiranja, kao branitelji ili zbog drugih ratnih okolnosti.

Široka Kula u kojoj je 1991. bilo 184 Hrvata i 346 Srba, trebala je biti “očišćena”, Hrvati su trebali nestati. Ubijena su 34 civila. Žrtve su imale od 13 do 95 godina, ali su većinom bili starci. Najveći skupni zločin dogodio se 13. listopada 1991., kada su u podrumu i pred podrumom jedne kuće u koju su se Hrvati po naredbi morali skloniti, “komšije” ubile 8 civila, među kojima djevojčicu Vericu Nikšić (13), njenu majku (51); staricu (80) sa sinom (54) i snahom (46). Isti mjesec odvedeni su, mučeni i bačeni u jamu Golubnjača i svi članovi obitelji mješovite obitelji Rakić (majka Hrvatica): otac (58), majka (48), kći (28), sinovi (29 i 23 godine). Ostaci većine žrtava pronađeni su posljednjih godina u jamama Golubnjača I. i II. Prema vjerodostojnom popisu s područja Široke Kule, Urija, Mušaluka, Ostrovice, Novog Ličkog Osika i neokupiranog dijela starog Ličkog Osika pronađeni su ostaci ili grobovi poimenično 40 žrtava. Tijela nekih žrtava su spaljena.

Ostaci Hrvata u udbinskom kraju

Podlapača, hrvatska enklava u općini Udbina. U njoj je 1991. s pripadajućim naseljima živjelo 283 Hrvata i 8 Srba. Na Hrvate se nakon izbora 1991. sručio val mržnje i terora, na koji vlasti nisu reagirale, a nakon prvog mučkog ubojstva dio Podlapčana je skrovitim stazama pobjegao iz okruženja. U lipnju 1992. u Podlapaču je prispio češki bataljun UNPROFOR -a čuvati Hrvate, što im nije posve uspjelo, jer je kod svoje kuće ubijeno 9 civila: od osamljene starice naknadno zapaljene u vlastitoj kući (nalaz UNPROFOR-a) do mladića izrešetanog na kućnom pragu. Osim njih za vrijeme okupacije umrlo je 12 osoba čiju su smrt skrivili stres i patnja. Okupaciju je preživjelo manje od 200 Podlapčana.

Čanak, čisto hrvatsko selo u općini Korenica 1991. imalo je 296 Hrvata i 1 Srbina. Četnici i JNA okupirali su ga 10. prosinca 1991. Sve su opljačkali, spalili i razorili, a nekoliko Čančana odmah likvidirali: mjesnog učitelja (54) zaklali su pred mještanima u školskoj zgradi, jednoj starici (69) pucali su u zatiljak i ubili je, jedna starica (65) obješena je u svojoj zapaljenoj kući, drugi mještani su ubijani gdje su se zatekli. Nekima se ni danas ne zna za grob. Ukupno je u ratu ubijeno 7 civila i 5 branitelja. Dne 30. listopada 1994. uoči dana Svih svetih, s položaja koji je “držao” UNPROFOR, ubijen je mještanin koji je došao na grob svoje kćeri.

Otočac, dolina Gacke i Saborsko

Otočac i dolina Gacke. Prema popisu 1991. u Otočcu je živjelo 3.819 Hrvata i 1.259 Srba. Prve žrtve bili su prometni policajci, kojih je ljeti 1991. iz zasjede ubijeno petorica . Jedan u Brlogu, a četvorica kod Žute Lokve. Prva žrtva granatiranja Otočca bila je trudnica u automobilu. Iz ove župe u ratu 1991.-1995. i kasnije poginulo 20 osoba (žrtva mine, posljedica ranjavanja). Prema raspoloživim podacima trojica su bili branitelji, a ostali – civili.

Brlog. Veliki četnički zločin počinjen je u Brlogu. Žrtve su uglavnom bili nemoćni i stari, osmoricu civila ubili su domaći Srbi i to u kući, pred kućom, kod susjeda, a neki su pretpostavlja se živi spaljeni. Svjedočanstva nekih svjedoka su dramatična. Ukupno je ubijeno 11 osoba.

Dabar, mješovito selo u kojemu je u nezamislivo teškim uvjetima okupaciju preživjelo 11 Hrvata, a ubijeno je 14 civila. Utvrđeno je da je 21. studenog 1991. odvedeno, mučeno i ubijeno na osobito okrutan način sedam (7) civila. Ekshumirani su 4. travnja 1992., a na Zavodu za sudsku medicinu Rijeka nalaz obdukcije (i skrnavljenje žrtava) okvalificiran je kao najdrastičniji oblik ratnog zločina nad civilima. Jednoj ženi (64) nakon “Oluje” nađene su kosti jedne noge i torbica, starici (77) nakon “Oluje” nađeno je tijelo bez glave u spaljenoj štali kod blaga, jednoj ženi (57) odsječena je glava kraj šterne, jedna žena (oko 70) zaklana je u Vrhovinama.

Ličko Lešće imalo je 6 žrtava, poginulih od granate, mine ili u obrani.

Krasno Polje: prilikom raketiranja mjesta iz aviona JNA 23. rujna 1991. poginula su 2 civila: mladić (25) i dječak (11).

Saborskom je ubijeno, poginulo i nestalo 56 osoba, uglavnom civila. Na dan okupacije 12. studenoga 1991. ubijene su i bačene u zajedničku jamu u blizini župne crkve 24 žrtve. Pokopane su 15. studenog 1995. Saborske žrtve, pronađene kojegdje bile su stare od 23 do 83 godine, a 12 od njih su žene. Za 12 žrtava ne zna se grob.

Neshvatljivo je da su hrvatska djeca u bivšoj državi učila o NOB-u, dakle o temelju one totalitarne i antihrvatske države, jedno cijelo polugodište, a da o Domovinskom ratu, temelju moderne Hrvatske se posvećuje samo četiri školska sata. Dva sata djeca uče o uzrocima i posljedicama, a svega 2 sata o samom Domovinskom ratu. Ratne operacije presudne za noviju hrvatsku povijest, poput „Maslenice“, „Ljeta ’95“, i „Oluje“ uče se svega pola školskog sata! Kao da je riječ o nečem nevažnom, nečem usputnom. Na ovaj se način minoriziraju važni događaji iz novije hrvatske povijesti koji buduće generacije Hrvata trebaju poučiti o temeljima svoje države čija je sloboda izborena u krvi njihovih otaca i djedova.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Događaji

Predstavljena monografija “Specijalna policija u domovinskom ratu 1990.- 1996”

Objavljeno

na

Objavio

U organizaciji Udruge Specijalne Policije HR-HB u petak je u Hrvatskom domu Hercega Stjepana Kosače u Mostaru predstavljana monografija pod nazivom “Specijalna policija u domovinskom ratu 1990.- 1996”.

Prije predstavljanja monografije, položeni su vijenci kod spomenika hrvatskim braniteljima ispred Kosače. Ova monografija predstavlja trajnu uspomenu na izuzetan doprinos specijalne policije u Domovinskom ratu.

Velimir Raspudić posvetio je pjesmu svojim suborcima iz Specijalne policije

NAD KUPRESOM

Nad Kupresom,plovi oblak rata!
Para ga jeziv krik granata.
Ispod njega svojom krvlju pišu,
slavnu povijest sinovi Hrvata!

Specijalci policije Herceg Bosne,
gaze kupreške livade rosne!
U svitanju jesenjeg dana,
prekrila ih magla i jutarnja slana.

Ni jedan smrti se ne boji!
Kao da smrt za njih ne postoji .
Već joj hrabro prkose u lice
a ona ih gleda poput zmije otrovnice!

I pregaziše kuprešku ravnicu!
Pod Stožerom razviše trobojnicu.
Godinama ona se vijori
na toj svetoj i krvavoj gori!

Ali nisu na Kupresu stali.
Najhrabriji živote su dali,
diljem ove zemlje napaćene.
Sklopiše se mlade oči snene!

Od Kupresa do Mrkonjić Grada,
koliko ih u mladosti strada !?
Gazili su i polomljenih krila,
da bi zemljo moja,ti slobodna bila!

 Velimir Raspudić / Kamenjar.com

Velimir Raspudić: Sve se može zaboraviti ali oni !!!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Događaji

Šibenik: U nazočnosti predsjednice Grabar Kitarović potpisan ugovor o dodjeli bivše vojarne Županiji

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Hina

Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović u četvrtak je u Šibeniku prilikom potpisivanju ugovora o dodjeli bivše vojne nekretnine Minerska Šibensko-kninskoj županiji za izgradnju posjetiteljskog centra, rekla kako se u županijama koje je dosad obišla  pokazalo da su odlazak stanovništva i raspolaganje državnom imovinom najveći problemi te je ministru državne imovine Goranu Mariću zahvalila što je konačno pokrenuto pitanje raspolaganja vojnom imovinom.

“Zahvaljujem ministru Mariću što smo uspjeli dogovoriti ovo potpisivanje u vrijeme izmještanja ureda u Šibensko-kninsku županiju. Moram istaknuti da obišavši petnaest županija, dva najveća problema koja bi se iskristalizirala na terenu su demografija i pitanje raspolaganja državnom imovinom i njeno propadanje, te zadržavanje i zaustavljanje raznih razvojnih projekata. Zahvaljujem ministru Mariću što je konačno pokrenuo to pitanje, ovaj rezultat pokazuje koliko je dobra odluka Vlade da se rješavanje državne imovine podigne na razinu ministarstva i da mu se da odgovarajući značaj. Utvrdili smo kako je to jedna od ključnih okosnica u razvojnim projektima, ali i u ulaganjima u Republiku Hrvatsku. Drago mi je da su se konačno počeli rješavati projekti koji stoje godinama,“ istaknula je predsjednica Republile.

Dodjela bivše vojne nekretnine u Uvali Minerska Šibensko-kninskoj županiji uvjet je za izgradnju posjetiteljskog centra,  koji je zamišljen kao dnevni boravak tvrđave sv. Nikole koja je pod UNESCO zaštitom. Riječ je o drugoj fazi projekta turističke valorizacije Kanala svetog Ante u Šibeniku predstavljenog 2010. godine.

Župan Goran Pauk je istaknuo da je otvaranje šetnice u Kanalu svetog Ante jedna od najvećih prekretnica u turističkoj povijesti Šibenika i jedan od prvih uspješno realiziranih europskih projekata. „Ministar Marić prepoznao je našu dugogodišnju inicijativu, da ne kažem borbu, i učinio da ovaj iznimno vrijedan prostor ustupi na upravljanje građanima Šibenika i Županije. Dobivanjem prostora Minerske na upravljanje riješeni su svi imovinskopravni uvjeti za provedbu druge faze projekta turističke valorizacije u Kanalu sv. Ante,” rekao je.

Projekt Minerska ključan je za uspješno upravljanje tvrđavom sv. Nikole prema standardima UNESCO-a, a Minerska kao središte buffer zone i posjetiteljski centar za prezentaciju prirodne i kulturne baštine postaje pristupni centar čitavog područja sa svim popratnim sadržajima, “ istaknuo je župan Goran Pauk. Dodao je da ove godine slijedi potpisivanje ugovora iz europskih fondova za projekt uređenja posjetiteljskog centra vrijednog 26 milijuna kuna čime će, rekao je, Uvala Minerska postati dnevni boravak Šibenčana i bitan faktor u kreiranju turističke ponude.

Ministar državne imovine Goran Marić istaknuo je kako se prostor bivše vojarne u uvali Minerska na ovaj način vraća Šibenčanima i ocijenio da će projekti u Minerskoj i na području bivše Tvornice elektroda i ferolegura (TEF) izmijeniti lice Šibenika.

„Dijelim zadovoljstvo za županom što sam danas imao prigodu potpisati ugovor u nazočnosti predsjednice. Ima li ljepše poruke od toga da jedan prostor koji je služio povijesno upitnoj instituciji kakva je JNA stavljamo na raspolaganje narodu. Koji je paradoks da nešto što je izazivalo nelagodu i neugodnost danas postaje mjesto afirmacije. Zamislite, vojni hangari su bili skladište straha, a danas postaju posjetiteljski centar Kanala sv Ante. Želim da se svi priviknu na taj šok i buduću stvarnost. Ministarstvo državne imovine učinilo je napor da toga i dođe,“ kazao je ministar Goran Marić, koji se danas sastao i sa svim gradonačelnicima i načelnicima na području Županije.

Predsjednica će u sklopu trećeg dana boravka u Šibensko-kninskoj županiji, gdje je privremeno premjestila Ured, posjetiti otoke šibenskog arhipelaga Žirje, Prvić i Murter i sastati se s ribarima u Tribunju. (Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati