Pratite nas

Događaji

Sjećanje na akciju “Medački džep”

Objavljeno

na

Na današnji dan, u rano jutro 9. rujna 1993. godine granatiranjem neprijateljskih položaja otpočela je akcija hrvatskih vojnih i policijskih postrojbi  “Medački džep“. Područje je to koje obuhvaća Divoselo, Čitluk, dio Počitelja, brojne zaseoke iz kojih je grad Gospić i okolno područje svakodnevno napadano.

Akcija je potrajala do 11.rujna i u njoj je oslobođen veliki dio hrvatskog teritorija. Ovako uspješna i munjevita akcija nažalost nosi i svoje žrtve, poginulo je 6 hrvatskih boraca, 53 su ranjena.

Provođenje plana stvaranja Velike Srbije na području Like počelo je još u II. svjetskom ratu protjerivanjem i ubijanjem ličkih Hrvata, odnosno potpunim uništenjem sedam katoličkih župa s oko 4.000 žitelja. U II. svjetskom ratu i poraću Lika, sa svojim središnjim mjestom Gospićem, postala je mjesto krvavog pira partizana nad Hrvatima i Hrvaticama, ubijalo se isključivo na nacionalnoj osnovi sa šovinističkim ubilačkim porivima zamaskiranim pod parolama antifašizma i borbe „za narode Jugoslavije.

U Domovinskom ratu ponovno su brojne župe u Lici uništene, a hrvatsko stanovništvo pobijeno i protjerano.

Akcijom Medački džep, 9. rujna 1993. tek je dijelom do 1995. zaustavljen ovaj proces. No, kako sada stvari stoje, počinitelji brojnih zločina u Lici nad Hrvatima tijekom Domovinskog rata ostat će nekažnjeni kao i u slučaju zločina počinjenih tijekom 2. svjetskog rata.

Dan uoči 24.obljetnice akcije u Gospiću su se svih žrtava prisjetila brojna izaslanstva, položeni su vijenci i zapaljene svijeće, služena je misa zadušnica.

Lika je dio Hrvatske koji je najviše stradao u ratovima 20. stoljeća. Tako je 1900. Lika imala čak 194.000 stanovnika, a pred Domovinski rat 76 000. Danas u Lici ima nešto više od 40.000 stanovnika.

Lika je i jedina hrvatska regija koja je u svim međupopisima bilježila pad broja stanovnika pa tako npr. i u razdoblju 1948.-1953., koje je na razini Hrvatske obilježeno porastom broja živorođenih odnosno „baby boomom“.

Brojna hrvatska sela i mjesta doživjela su 1991. ponovno istu kalvariju koju su već jednom doživjela dolaskom „antifašista“ na vlast: Vaganac, Smoljanac, Rastovača, Poljanak i susjedna Matovinska Lisina, Korana, Prijeboj, Čorci (Vrhovine), Lovinački kraj, Gospić i susjedna sela, Lički Osik, Bilaj, Perušić, Široka Kula, Podlapača, Čanak, Otočac i dolina Gacke, Brlog, Dabar, Ličko Lešće, Krasno Polje, Saborsko…

Provodeći taj plan Velike Srbije, srpski pobunjenici iz Like i JNA su do listopada 1991. okupirali oko 35% Like, dio Hrvata s okupiranih područja su pobili, preostale protjerali u progonstvo, razorili i spalili sva hrvatska naselja i sve katoličke crkve, točnije – sve hrvatsko na dometu srpskog topništva dobivenog od JNA. Preživjela je samo jedna enklava (Podlapac) pod zaštitom UNPROFOR-a. Nažalost, do danas nije objavljen (ako postoji) popis hrvatskih žrtava.

Scenarij, po kojem se od početka velikosrpske pobune provodio plan “etničkog čišćenja” Like od Hrvata svugdje je bio isti: vrijeđanje, prijetnje, zastrašivanje i druge vrste šikaniranja, zatim: pljačke, palež, protjerivanja i ubojstva, najčešće – bespomoćnih i staraca. Gotovo svi svjedoci tvrdili su da su počinitelji zločina u njihovim naseljima bili sumještani: “prvi komšije”, dotadašnji prijatelji, kumovi i rođaci.

Plitvički kraj – nekažnjeni masakri koji su nepoznati hrvatskoj javnosti

Pođimo od plitvičkog kraja. Krajem ljeta i u jesen 1991. pobunjenici i JNA razorili su plitvička naselja: Vaganac, Poljanak, Matovinsku Lisinu, Selište, Koranu, Rastovaču, Grabovac, Saborsko i do kraja godine, sva plitvička naselja bila su posve “očišćena” od Hrvata.

Vaganac – mješovito selo, imalo je 13 žrtava uglavnom civila, a među njima osam staraca (80-88 godina) ubijenih i izgorjelih 9. listopada 1991. u vlastitim zapaljenim kućama. Jedna starica (86), istog je dana zadavljena i bačena u bunar, pronađena je tek nakon rata.

Smoljanac – isključivo hrvatsko selo u kojemu je 4. prosinca 1991. ubijeno kod svoje kuće 7 od 12 u ratu ubijenih žitelja.

Rastovača – Iako su 1991. godine u selu živjela 104 Hrvata, a samo 5 Srba, napadnuto je i spaljeno 21. rujna 1991. Žrtve ovoga sela: starica i invalid koji nije mogao bježati.

Poljanak i susjedna Matovinska Lisina doživjeli su strašan genocid. Tu su mještani ubijani pred očima vlastite djece, tijela nekih mještana ostala su nepokopana pred kućnim pragovima. Ubijeno je 14 žitelja, uglavnom starije dobi. Oca (1908.) i sina Lončara (1945.) objesili su 23. listopada 1991., a ostale (žene i muškarce): Vukoviće, Matovine i Sertiće kod njihovih kuća uglavnom 7. studenog 1991.

Iz hrvatskog naselja Korana, žitelji su se spasili bijegom, ali je u motelu “Grabovac” u kojem su sklonjeni prognanici iz okolnih naselja, granata sa srpskih položaja ubila troje mladih iz Korane (18 i 17 godina i dijete od 3 mjeseca).

Prijeboj je u II. svjetskom ratu bio “očišćen” od Hrvata, neki koji su se poslije II. svjetskog rata vratili bili su ubijeni, preostalih nekoliko protjerani su 1991., a jedan civil Hrvat je ubijen.

Čorci (Vrhovine). Dne 4. listopada 1991. spaljen je jedini hrvatski zaselak od 19 kuća s tridesetak žitelja, čiji su svi žitelji nosili prezime Čorak, a bili su uglavnom starice i starci. Krajem rujna i početkom listopada 1991. ubijeno je, spaljeno u vlastitoj kući ili odvedeno 9 Čoraka.

Lovinac – stradanja hrvatske enklave u blizini Gračaca

Lovinački kraj našao se 12. lipnja 1991. u višemjesečnoj blokadi, izložen nemilosrdnim napadima svake vrste. Prva četnička žrtva ubijena je 20. srpnja 1991. minobacačkom granatom pred svojom kućom. Petoricu Lovinčana, od kojih su četvorica bili željeznički radnici, ubili su i masakrirali 8. kolovoza 1991. “komšije” iz susjednog sela, koji su s njima radili na željeznici. Tijela žrtava pronađena su tek 13. kolovoza u stanju raspadanja. Imena zločinaca, koji su prije počinjenja zločina počašćeni kavom u kući jedne od žrtava više puta su objavljena.

Slabo naoružani branitelji, napadani s tri strane četnicima i velikom logistikom JNA odolijevali su sve do 24. rujna, a toga dana više od 2.000 ljudi krenulo je u egzodus bespućima Velebita, jer je cesta preko Alana bila u rukama pobunjenika. Prognanici su bili razne životne dobi, bilo je bolesnih, starih, nepokretnih, sa štakama i na nosilima i njihovo spašavanje je jedna od najdramatičnijih epizoda Domovinskog rata. Nakon egzodusa u Lovincu je ostalo oko 100 uglavnom starih osoba, od kojih je ubijeno 45 i to: nožem, metkom u glavu, a bilo je i živih zapaljenih u svojim kućama, neki su umrli nakon mučenja ili ranjavanja. Neki su oslobođeni zamjenom zarobljenika. Ukupno su ubijene ili poginule 54 osobe.

Gospić –herojski grad čijom obranom je obranjena Lika

Gospić i susjedna sela. U okolici Gospića 16. kolovoza 1991. na smrt je premlaćen mladić iz Barleta. Veći incidenti zaredali su nakon “kninskih balvana” 17. kolovoza 1991. Gospić je dne 29/30. kolovoza napadnut minobacačkim projektilima s tri strane: Novog Ličkog Osika, Ostrovice i iz sela “Medačkog džepa”. U samom gradu na barikadi dne 30. kolovoza masakriran je djelatnik INE, koji je “fićom” pošao na posao. Svakodnevno granatiranje i snajperisti postali su gospićka svakodnevnica, ginuli su branitelji i civili. Grad je postao velika ruševina, u njemu se ginulo svakodnevno. Tek operacijom “Medački džep” (9. rujna 1993.), pobunjenici su odbačeni od Gospića. Incidenata je bilo i kasnije. Prvog dana “Oluje”, avion JNA ubio je troje Gospićana: djevojke (15 i 18 godina) i mladića (30).

Lički Osik napadnut je 28. kolovoza 1991. iz Novog Ličkog Osika, sustavno je razaran, a među 14 žrtava su civili poginuli od granata. Među njima je 18 godišnja učenica, koju je bomba ubila u kući. Napomena: Novi Lički Osik, nastao je pedesetih godina prošlog stoljeća kao industrijsko naselje uz novosagrađenu tvornicu oružja, na zemlji oduzetoj Hrvatima uz beznačajnu naknadu i sustavno je naseljavan Srbima.

Bilaj na jednoj od prvih linija obrane Gospića imao je zajedno s Barletama 10 poginulih civila i branitelja. Iako su Barlete bile u “ružičastoj zoni” pod zaštitom UNPROFOR-a troje staraca, dvije starice (91 i 81 god) ubijene su i spaljene u kući. 19/20. svibnja 1993., a mještaninu (60) zameo se trag. To se dogodilo dva i pol mjeseca prije operacije “Medački džep”.

Perušić – u blizini bojišnice, bio je izložen napadima neprijateljskog topništva. Najveći zločin počinili su četnici s Novog Ličkog Osika 16. listopada 1991. Tri dana nakon masovnog zločina u Širokoj Kuli, Srbi su u selu Bukovac (zaselak Vučići) na kućnom pragu ubili i masakrirali Hećimoviće: majku (79) i njezina tri sina od 48, 46 i 42 godine. Ubijeni su supruzi Pocrnić (60 i 65 godina), starica (93) i nekoliko mlađih ljudi. Četnici su ubili još nekoliko civila iz Perušićke kose, drugi Perušićani su poginuli prilikom granatiranja, kao branitelji ili zbog drugih ratnih okolnosti.

Široka Kula u kojoj je 1991. bilo 184 Hrvata i 346 Srba, trebala je biti “očišćena”, Hrvati su trebali nestati. Ubijena su 34 civila. Žrtve su imale od 13 do 95 godina, ali su većinom bili starci. Najveći skupni zločin dogodio se 13. listopada 1991., kada su u podrumu i pred podrumom jedne kuće u koju su se Hrvati po naredbi morali skloniti, “komšije” ubile 8 civila, među kojima djevojčicu Vericu Nikšić (13), njenu majku (51); staricu (80) sa sinom (54) i snahom (46). Isti mjesec odvedeni su, mučeni i bačeni u jamu Golubnjača i svi članovi obitelji mješovite obitelji Rakić (majka Hrvatica): otac (58), majka (48), kći (28), sinovi (29 i 23 godine). Ostaci većine žrtava pronađeni su posljednjih godina u jamama Golubnjača I. i II. Prema vjerodostojnom popisu s područja Široke Kule, Urija, Mušaluka, Ostrovice, Novog Ličkog Osika i neokupiranog dijela starog Ličkog Osika pronađeni su ostaci ili grobovi poimenično 40 žrtava. Tijela nekih žrtava su spaljena.

Ostaci Hrvata u udbinskom kraju

Podlapača, hrvatska enklava u općini Udbina. U njoj je 1991. s pripadajućim naseljima živjelo 283 Hrvata i 8 Srba. Na Hrvate se nakon izbora 1991. sručio val mržnje i terora, na koji vlasti nisu reagirale, a nakon prvog mučkog ubojstva dio Podlapčana je skrovitim stazama pobjegao iz okruženja. U lipnju 1992. u Podlapaču je prispio češki bataljun UNPROFOR -a čuvati Hrvate, što im nije posve uspjelo, jer je kod svoje kuće ubijeno 9 civila: od osamljene starice naknadno zapaljene u vlastitoj kući (nalaz UNPROFOR-a) do mladića izrešetanog na kućnom pragu. Osim njih za vrijeme okupacije umrlo je 12 osoba čiju su smrt skrivili stres i patnja. Okupaciju je preživjelo manje od 200 Podlapčana.

Čanak, čisto hrvatsko selo u općini Korenica 1991. imalo je 296 Hrvata i 1 Srbina. Četnici i JNA okupirali su ga 10. prosinca 1991. Sve su opljačkali, spalili i razorili, a nekoliko Čančana odmah likvidirali: mjesnog učitelja (54) zaklali su pred mještanima u školskoj zgradi, jednoj starici (69) pucali su u zatiljak i ubili je, jedna starica (65) obješena je u svojoj zapaljenoj kući, drugi mještani su ubijani gdje su se zatekli. Nekima se ni danas ne zna za grob. Ukupno je u ratu ubijeno 7 civila i 5 branitelja. Dne 30. listopada 1994. uoči dana Svih svetih, s položaja koji je “držao” UNPROFOR, ubijen je mještanin koji je došao na grob svoje kćeri.

Otočac, dolina Gacke i Saborsko

Otočac i dolina Gacke. Prema popisu 1991. u Otočcu je živjelo 3.819 Hrvata i 1.259 Srba. Prve žrtve bili su prometni policajci, kojih je ljeti 1991. iz zasjede ubijeno petorica . Jedan u Brlogu, a četvorica kod Žute Lokve. Prva žrtva granatiranja Otočca bila je trudnica u automobilu. Iz ove župe u ratu 1991.-1995. i kasnije poginulo 20 osoba (žrtva mine, posljedica ranjavanja). Prema raspoloživim podacima trojica su bili branitelji, a ostali – civili.

Brlog. Veliki četnički zločin počinjen je u Brlogu. Žrtve su uglavnom bili nemoćni i stari, osmoricu civila ubili su domaći Srbi i to u kući, pred kućom, kod susjeda, a neki su pretpostavlja se živi spaljeni. Svjedočanstva nekih svjedoka su dramatična. Ukupno je ubijeno 11 osoba.

Dabar, mješovito selo u kojemu je u nezamislivo teškim uvjetima okupaciju preživjelo 11 Hrvata, a ubijeno je 14 civila. Utvrđeno je da je 21. studenog 1991. odvedeno, mučeno i ubijeno na osobito okrutan način sedam (7) civila. Ekshumirani su 4. travnja 1992., a na Zavodu za sudsku medicinu Rijeka nalaz obdukcije (i skrnavljenje žrtava) okvalificiran je kao najdrastičniji oblik ratnog zločina nad civilima. Jednoj ženi (64) nakon “Oluje” nađene su kosti jedne noge i torbica, starici (77) nakon “Oluje” nađeno je tijelo bez glave u spaljenoj štali kod blaga, jednoj ženi (57) odsječena je glava kraj šterne, jedna žena (oko 70) zaklana je u Vrhovinama.

Ličko Lešće imalo je 6 žrtava, poginulih od granate, mine ili u obrani.

Krasno Polje: prilikom raketiranja mjesta iz aviona JNA 23. rujna 1991. poginula su 2 civila: mladić (25) i dječak (11).

Saborskom je ubijeno, poginulo i nestalo 56 osoba, uglavnom civila. Na dan okupacije 12. studenoga 1991. ubijene su i bačene u zajedničku jamu u blizini župne crkve 24 žrtve. Pokopane su 15. studenog 1995. Saborske žrtve, pronađene kojegdje bile su stare od 23 do 83 godine, a 12 od njih su žene. Za 12 žrtava ne zna se grob.

Neshvatljivo je da su hrvatska djeca u bivšoj državi učila o NOB-u, dakle o temelju one totalitarne i antihrvatske države, jedno cijelo polugodište, a da o Domovinskom ratu, temelju moderne Hrvatske se posvećuje samo četiri školska sata. Dva sata djeca uče o uzrocima i posljedicama, a svega 2 sata o samom Domovinskom ratu. Ratne operacije presudne za noviju hrvatsku povijest, poput „Maslenice“, „Ljeta ’95“, i „Oluje“ uče se svega pola školskog sata! Kao da je riječ o nečem nevažnom, nečem usputnom. Na ovaj se način minoriziraju važni događaji iz novije hrvatske povijesti koji buduće generacije Hrvata trebaju poučiti o temeljima svoje države čija je sloboda izborena u krvi njihovih otaca i djedova.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Događaji

U Zagrebu održan Okrugli stol ‘Europske perspektive Hrvata na prostoru Bosne i Hercegovine’

Objavljeno

na

Objavio

U napretkovom kulturnom centru u Zagrebu je 21. ožujka upriličen Okrugli stol pod nazivom “ Europske perspektive Hrvata na prostoru Bosne i Hercegovine” a koji je organiziran u suradnji Hrvatskog kulturnog društva Napredak i Udruge Hrvatsko zajedništvo. U najavi ovog događaja organizatori su napomenuli da se radi o znanstvenom skupu te da se isti ne organizira kao politički skup, nego je temeljna intencija bila pokušati mladima predočiti europske vrijednosti i upozoriti ih na neodrživost sadašnje opće situacije življenja na prostoru Bosne i Hercegovine.

Predsjednik Napretkovog kulturnog centra prof. dr. Dražen Vikić-Topić uputio je pozdravnu riječ i preuzeo moderatorsku palicu, a svoja izlaganja iznijeli su:  dr. sc. Nediljko Matić, prof. dr. Pavo Barišić, mr.sc. Marija Šerić te akademik Mislav Ježić.

Predsjednik Napretkovog kiulturnog centra u Tagrebu pozdravljajući izlagače i okupljene goste nije zaboravio spomenuti kako je Napredak društvo koje je utemeljeno i na očuvanju hrvatskoga identiteta i kako je puno napravilo po tom pitanju. Također je kazao kako je  tema interesantna te da je Napredak otvoren i za druge teme te napomenuo  kako je dan prije u Naperetkovom kulturnom centru bio jedan događaj hrvatsko-iranskog društva.

Govoreći na temu “ Ustavno pravni položaj hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini i ideja Hrvatskoga zajedništva” dr. sc. Nediljko Matić je, između ostaloga, istakao kako su Hrvati i međusobno izloženi stalnom “ogađivanju” da BiH nije i njihova država.

– Mislim da je u ovaj “Zeman” potrebno čitati upravo Ivu Pilara da se s time prestane. Ne može se htjeti BIH, a ne htjeti da ona bude i tvoja država. Moramo ovdje biti potpuno jasni i principijelni. Hrvati kao politički narod imaju dvije države gdje su oni konstitutivan narod. To su RH i BiH. Mi smo tu jasni u tome kada tvrdimo da smo u BIH konstitivni narod uz Bošnjake i Srbe također kao konstitutivne narode. Naravno da kod toga priznajemo konstitivnost svakog građanina koji su pripadnici drugih naroda, kazao je, između ostaloga, dr. sc. Nediljko Matić.

Prof. dr. Pavo Barišić je nazočnima kroz svoju temu “ Prinosi Hrvata filozofiji i znanosti u Europi – s posebniom osvrtom na Juraja Dragišića (oko 1445. – 1520.), Josipa Stadlera( 1843. – 1918.) i Ivu Pilara (1874. – 1933.)”, pokušao približiti ulogu koju su Hrvati iz Bosne i oni koji su vezani uz Bopsnu, imali u znanstvenom smislu svojevremeno u Europi. Prof. dr. Barišić je u tom smislu posebno naglasio ulogu Juraja Dragišića, između ostaloga , kazavši:

– Juraj Dragišić je porijeklom iz Srebrenice. Srebrenicu danas znamo po jednom sasvim drugom kontekstu, kojim je ona ušla u jednu europsku priču, ali podsjetimo se , kad je Dragišić rođen, (smatra se negdje 1443. godine ili 1445. – ne zna se točno), u vrijeme, Srebrenica je već jedno stoljeće bila središte otkrića srebra, koje kontroliraju trgovci, koji su se naselili iz Dubrovnika. Oni kontroliraju svu prekomorsku trgovinu Srebrenice. Srebrenica je bila jedno malo europsko sjedište. Dragišić se obrazuje u Franjevačkom samostanu. U to vrijeme, sredinom 15. stoljeća u BiH je bilo oko 30 franjevačkih samostana. I tamo negdje oko 1463., kada Srebrenica pada pod Turke, onda je i on izbjegao prvo u Jajce, a onda i  nakon toga u Zadar, neki kažu u Dubrovnik, a onda u Italiju , gdje stječe najveće počasti, kako u svojoj crkvenoj tako i znanstvenoj razini. Stječe doktorat na bolonjskom sveučilištu, najstarijem europskom sveučilištu. Odlazi u Firencu i postaje odgojitelj sinova poznate obitelji Lorenca medici. Jedan sin je kasnije postao papa. Čovjek koji je doista stekao velike časti. O njemu su najveličastvenije govorili najveći filozofi toga doba. Kada su Medici pali on se nastanio u Dubrovniku, a bio je i sudjelovatelj Petog Lateranskog sabora. Ono što je ključno jeste činjenica da je on za svojega života sudjelovao u najznačajnijim raspravama, intelektualne i kulturne Europe, između ostaloga, kazao je prof. dr. Pavo Barišić ovom prigodom.

Mr. sc. Marija Šerić dobila je zadatak govoriti na temu “Multikulturalnost i multikonfesionalnost u Bosni i Hercegovini”. Prema reakcijama nazočnih vidjelo se odobravanje njezina znanstvenoga pristupa, ali i poznavanja materije o kojoj govori, što potvrđuje razmišljanja mnogih da mr.sc. Šerić izrasta u znanstvenika svjetskoga glasa na svom znanstvenom području.

Akademik Mislav Ježić je u svom nadahnutom i vrlo koncizno pripremeljenom te izrečenom izlaganju govorio o Europskim perspektivama Hrvata u Hrvatskoj i BiH, nimalo se ne libeći govoriti i o onim pitanjima koja su “škakljivija” i u koja se upuštaju samo najbolji poznavatelji situacije. Koncizno je izrekao svoja stajališta ali i nadu za kvalitetnijem i jačem pristupu problemu Hrvata u BIH kako hrvatske političke elite tako i svih drugih segmenata europskoga društva.

U kulturnom dijelu programa nastupila je mlada glazbenica Lucija Štivičić na klasičnoj gitari. Prema procjenama uglednih svjetskih profesora glazbe, ali i po izvedenih skladbama riječ je o velikom talentu i početku jedne velike glazbene karijere.

Anto Pranjkić

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Događaji

Kolinda Grabar Kitarović: Hrvatsko zajedništvo i snažna Hrvatska – to je cilj moje politike!

Objavljeno

na

Objavio

Dan otvorenih vrata za Hrvate Bosne i Hercegovine

Hrvati su najstariji konstitutivni narod u BiH i jedan su od stupova moderne hrvatske države, poručila je hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović na Danu otvorenih vrata za Hrvate iz BiH u svome uredu.

– Vi u BiH niste gosti, pridošlice ni nacionalna manjina, nego njezin najstariji konstitutivni narod koji ne želi ništa drugo nego mir i ravnopravnost s druga dva naroda u zajedničkoj domovini BiH, rekla je Grabar-Kitarović.

Poručila je da BiH nije nacionalna država jednog naroda, već država triju konstitutivnih naroda. Ta činjenica “jamči vaša ustavna prava i tu činjenicu dužni smo braniti, tumačiti i promicati. To je, slikovito rečeno, prag vaše konstitutivnosti i ravnopravnosti i s tog praga nema uzmaka. Zajedno s vama na tom pragu stoji Hrvatska”, rekla je Grabar-Kitarović.

Smatra da Hrvati u BiH imaju pravo birati svoje političke predstavnike koji će ih “legitimno predstavljati i zastupati na svim razinama vlasti”, kao i pravo na nacionalne, kulturne, obrazovne i medijske ustanove te pravo na ravnopravnu javnu uporabu hrvatskog jezika. Istaknula je da Hrvati, tražeći ta prava ne zahtijevaju “ništa više od drugih” te da je to na najbolji način za očuvanje BiH kao države, a da se time u BiH ugrađuju europske vrijednosti.

“Naše srce kuca isto”

Predsjednica je ustvrdila da su bosanskohercegovački Hrvati, uz “sunarodnjake i sve domoljube u Hrvatskoj” te uz iseljeništvo, “jedan od triju stupova moderne hrvatske države i naše pobjede u Domovinskom ratu”. Grabar-Kitarović je kazala kako je susret s Hrvatima iz BiH “izraz kontinuiteta politike izgradnje nacionalnog zajedništva”, koju je zacrtao Franjo Tuđman.

“Ne samo vi Hrvati koji živite u BiH kao njezin autohtoni narod, nego i Hrvati koji su iselili iz BiH, kao i oni iseljeni iz Hrvatske, dio su nedjeljivog hrvatskog bića. Naše srce kuca isto”, istaknula je. Založila se za uspostavu mehanizama za povezivanje Hrvata u Hrvatskoj, BiH i iseljeništvu kako bi se omogućilo da se svi hrvatski “nacionalni resursi” stave “u funkciju demografske obnove i opstojnosti u našim domovinama, jačanja našeg gospodarstva te političke i kulturne afirmacije u svijetu.”

“To je cilj moje politike: hrvatsko zajedništvo i snažna Hrvatska koja će i vama biti siguran oslonac, a susjedima dobar susjed, zaključila je Grabar-Kitarović. Po njezinim riječima, BiH je druga domovina hrvatskog naroda i Hrvati su u BiH prisutni više od tisuću godina. Oni su, poručila je hrvatska predsjednica, “učinili sve za opstanak Bosne i Hercegovine kao države”.

Istaknula je da je Hrvatska pružila “najveći mogući politički i vojni doprinos” obrani i opstanku BiH, da su bosanskohercegovački Hrvati na referendumu 1992. glasali za neovisnost BiH te da su pristali na stvaranje Federacije BiH kako bi doprinijeli “suradnji, miru i povjerenju”. Također, podsjetila je da je Hrvatska zbrinula stotine tisuća prognanika iz BiH “ne gledajući njihovu vjeru i naciju” te da je omogućila humanitarnu pomoć i “naoružavanje svih obrambenih snaga”. Poručila je da sve navedeno zaboravljaju ili prešućuju neki u Bosni i Hercegovini.

Europska unija treba BiH

Hrvatska se predsjednica založila za intenzivnije pregovore o pristupanju BiH Europskoj uniji, ali pod uvjetom da su Hrvati ravnopravan narod. “BiH sa svim svojim posebnostima treba Europskoj uniji, ali to može biti samo s Hrvatima kao ravnopravnim konstitutivnim narodom”, poručila je i dodala da je pristupanje BiH Europskoj uniji od velike političke, kulturne i sigurnosne važnosti za EU.

EU, a i ostali utjecajni međunarodni akteri, će “učiniti veliku pogrešku s nesagledivim posljedicama”, ako ne podupru europski put BiH, smatra Grabar-Kitarović. “Put nije jednostavan, ali želimo pomoći i spremni smo pomoći, a vi Hrvati BiH jamstvo ste da konačan cilj može biti uspješno ostvaren”, istaknula je.

Hrvati u Republici Srpskoj u BiH

Danu otvorenih vrata prisustvovao je banjalučki biskup Franjo Komarica koji je za Hinu rekao da su Hrvati u jednoj polovici BiH, odnosno u Republici Srpskoj, svedeni na “ostatak ostataka”. Komarica se nada da će državno vodstvo Hrvatske još više pomoći onima koji žele ostati, “i to ne kao ljudi drugog ili dvadesetdrugog reda, nego kao ravnopravni sa susjedima”, te onima koji se žele vratiti, a vratiti se, prema Komarici, želi četiri tisuće obitelji.

Banjalučki je biskup ustvrdio da se predsjednica trudi pomoći, ali da pomoć trebaju pružiti i drugi akteri, misleći na hrvatsku vladu, Sabor i hrvatske predstavnike u BiH. Hrvatski predstavnici u BiH “trebaju dići odlučnije i više glas za one Hrvate koji su teško obespravljeni i nemaju temeljna ljudska prava”, poručio je Komarica.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari