Pratite nas

Kronika

Sjećanje – Na današnji dan s kamerom u ruci poginuo je novinar Tihomir Tunuković Tuna

Objavljeno

na

Hrvatski novinari, snimatelji i tehničari dali su izniman obol tijekom hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata. Nije bilo bojišta, a da se netko od njih nije javljao i s terena. A sam dolazak na prve crte obrane nije bilo lagan. Jedan dio naših kolega bio je ranjen, ali  i ubijen, bez obzira što su bili dobro označeni, što su nosili „press“. Za srpske četnike to nije bila nikakva „olakšavajuća okolnost“, baš kao ni oznaka crvenog križa.

Ratni reporter Žarko Plevnik svojedobno je izjavio da su ti ljudi zaslužili više od oproštajnog govora na pogrebu. Jedan od onih koji je u obavljanju svog ratnog zadatka poginuo bio je i snimatelj Tihomir Tunuković Tuna (Zagreb, 30. lipnja 1967. – kod Travnika, 1. studenoga 1992.).

Pamtimo ga kao vrhunskog profesionalca, snimatelja BBC-a. Kad je snimao kolonu nemoćnih i ispaćenih izbjeglica ubio ga je projektil iz srpskog protuzrakoplovnog topa, na dan Svih svetih, iako se nalazio u vidno obilježenom i prepoznatljivom britanskom automobilu s Press oznakama.

Prije ovog nesretnog slučaja, ratnog zločina, također na zadatku, u Vinkovcima, lakše je ranjen u ruku, ali to ga nije priječilo u daljnjem radu.

– Istina se mora čuti i vidjeti u svijetu – znao je reći.

Nakon završene Škole primijenjene umjetnosti, započeo je 1989. studij snimanja na Akademiji dramskih umjetnosti u  Zagrebu.

Tijekom 1991. krenuo je u Domovinski rat s kamerom u ruci! Prepoznat je kao vrhunski profesionalac i ratna događanja pratio je za više stranih medijskih agencija.

Njegove ratne snimke korištene su i u nekoliko filmova, ali i tv spotova.

Posmrtno je dobio Posebno priznanje Hrvatskog novinarskog društva (1993.), a 2006.  Fotografije su mu bile  izložene i na jednoj skupnoj izložbi u Vukovaru, zajedno sa radovima Žarka Kaića, Gordana Lederera i Pave Urbana.

Sjećanje na Tihomira Tunukovića Tunu ponovno podsjeća o izloženosti pogibeljnosti onih koji su u vrijeme rata nastojali svojim prilozima, bilo na TV ekranima, radio programima ili u tisku, informirati domaću i svjetsku javnost o agresiji na Hrvatsku, ali i BiH.

Svojedobno smo predlagali HND-u da se osnuje i muzej u kojem bi se moglo pogledati, ali i ostati sačuvano niz ratnih tv i radijskih snimaka, fotografija, članaka, komentara…

To smo dužni prije svega onim kolegama koji su perom u ruci ili kamerom dali svoje živote.

Pored toga, ne smijemo zaboraviti da je Hrvatska dobila i medijski rat!

Mladen Pavković

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kronika

Sv. misa povodom 3. obljetnice smrti don Anto Bakovića

Objavljeno

na

Objavio

Anto Baković

Don Anto Baković, rođen je  Goraždu 4. srpnja 1931., a umro u Zagrebu, 26. siječnja 2017. Bio je hrvatski katolički svećenik, domoljub koji je ljubio hrvatski narod, publicist, novinar, povijesni istraživač, svjedok i analitičar zločinačkog jugokomunizma, praktičan demograf i promicatelj strateške hrvatske populacijske politike.

Rođen je 1931. godine u Goraždu na rijeci Drini kao sedmo dijete u dobrostojećoj obitelji. Osnovnu školu završio je u Goraždu, srednju u Sarajevu, teološki studij u Ljubljani, dok je u Đakovu 29. lipnja 1959. zaređen za svećenika Vrhbosanske nadbiskupije. Kao student bogoslovije pozvan je na služenje vojnog roka u JNA. Na kraju vojnog roka, osuđen je na izdržavanje zatvorske kazne s prisilnim radom u vremenu od četiri godine, jer je odbio govoriti protiv kardinala Alojzija Stepinca i svrstati ga kao zločinca. U zatvoru u Nišu preživio je strašnu torturu kroz tri dana batinanja, do duboke nesvijesti i kome. Nakon izlaska iz zatvora nastavio je i završio studij teologije. Za svećenika je zaređen 1959. godine. Kao bogoslov, a kasnije i svećenik, proveo je 10 godina robijanja u 7 jugokazamata. Godine 1962. Rankovićev je policijski režim pomilovao dio robijaša u KPD-u Zenici, no ne i Slavka Miletića, Tomislava Vidovića, Andriju Radoša, Antu Bakovića i Vinka Vicu Ostojića.

Don Anto Baković djelovao je u župama Kaknju, Korićanama, Janjevu na Kosovu i u Maglaju. U Janjevo je došao nakon što je protjeran iz BIH, jer je bio nepoćudan režimu zbog predanog svećeničkog rada. Osnovao je dječji zbor “Bijeli anđeli”, koji je postao poznat u cijeloj bivšoj državi. Osnovao je i “Katon” (Katolički ton) te snimio i izdao dvadesetak singlica – gramofonskih ploča sa stotinjak pjesama pod nazivom “Duhovne hrvatske pučke pjesme”. Ponovno je osuđen na zatvorsku kaznu. Nakon povratka, djelovao je u župi Maglaj, gdje je izgradio svetište sv. Leopolda Bogdana Mandića. Snimio je Bibliju u kasetama, prvo zvučno izdanje Biblije na hrvatskom jeziku. Prestao je sa službovanjem u župi 1983. godine, kada je umirovljen službeno zbog bolesti, ustvari zbog nepoćudnosti u otporu prema komunizmu. Bio je i ostao trn u oku zloglasnog jugokomunističkog sustava.

Od 1983. godine don Anto Baković bavi se pitanjima pronatalitetne politike. Razočaran opstrukcijom i neučinkovitošću duhovne obnove hrvatskog naroda godine 1995. počinje uređivati i izdavati mjesečni list Narod, glasilo za demografsku obnovu i duhovni preporod. Napisao je knjige: “Za jednu bolju Hrvatsku”, “Hrvatska demografska čitanka”, “Jedno dijete više”, “Programska načela Hrvatskog populacijskog pokreta”, “Drinske mučenice”, “Ostaje li Hrvatska bez majki”, “Dječak s Drine” (autobiografija), “Svećenici – žrtve rata i poraća”, Hrvatski martirologij XX. stoljeća i “Batinama do oltara”. Najveće zaslužno djelo mu je jedinstvena enciklopedija mučeništva katoličkog svećenstva u vremenu komunizma “Hrvatski martirologij XX. stoljeća” na kojoj je radio je 17 godina. Na 1100 stranica piše o 664 mučenika Crkve u Hrvata za vrijeme i poslije Drugoga svjetskog rata i poraća. Neosporno je kao svjedok vremena te sustavnog podsjećanja na četničke zločine na Drini, najzaslužniji za pokretanje Postulature i proglašenje blaženima Drinskih mučenika u Sarajevu 24. rujna 2011.

Osnovao je udruge: Hrvatski populacijski pokret, Pronatalitetni pokret “Jedno dijete više”, Martyrium Croatiae te Apostolat ljubavi “Jedna obitelj više”. Proslavio je 50. godina svećeništva zlatnom misom 12. srpnja 2009. godine u crkvi Sv. Jeronima u Zagrebu, s porukom: “Nema spasa Hrvatima bez demografske obnove, a demografske obnove bez moralne obnove”.

Preminuo je 26. siječnja 2017. godine u svećeničkom domu u Zagrebu, te pokopan na zagrebačkom Mirogoju. Ostat će zapamćen njegov nemjerljivi doprinos hrvatskom narodu promicanjem natalitetne politike i suočavanja sa svim totalitarnim režimima dvadesetog stoljeća, a na poseban način s komunizmom, čija je dugogodišnja mučenička žrtva i sam bio. Nažalost ostao je neshvaćen sve do danas.

Prema podacima wikipedije dopunio Damir Borovčak

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kronika

29 godina od jednoga od najokrutnijih srpskih zločina nad Hrvatima

Objavljeno

na

Objavio

U zaseoku Šašići u Erveniku kod Knina dana 18. siječnja. 1992, srpski teroristi Slobodan Kovačević, Damir Travica i Nebojša Travica počinili su ratni zločin nad hrvatskom obitelji Čengić okrutno ubivši 39-godišnjega oca Dragu, 31-godišnju majku Nevenku i njihovo dvoje malodobne djece, dva prekrasna dječaka: 11-godišnjeg Slobodana i 4-godišnjeg Gorana. Istoga dana u isto vrijeme u drugom dijelu sela druga skupina terorista koju su predvodili Nikola Travica i Željko Travica, zvani Žorž zapalili su Pajiće. U dnevnika događanja „Odjeljenja bezbjednosti 9. (kninskog) korpusa JNA“, sljedećega dana, u nedjelju 19. siječnja, poručnik bojnoga broda Zelenbaba napisao je: „U Erveniku je ubijeno noćas sedam Hrvata među kojima dvoje dece, navodno traje borba između Hrvata i Srba.“, piše Joško Buljan u Hrvatskom tjedniku.

Nikakve borbe nije bilo, znao je to i Zelenbaba. Te tužne večeri Srbi su zapalili sve preostale hrvatske kuće u selu, a bijegom su se u posljednji trenutak spasili Dragin otac i majka, čija je kuća bila prilično udaljena od mjesta zločina te Pavao Đakulović sa ženom i sinom. Nakon provedene hladne noći u šumi baka Mara Čengić uputila se prema kući najstarijega sina i u njoj pronašla dva pougljena trupla, a druga dva u dvorištu kuće. Njezina bol bila je neizmjerna. Bol obitelji Čengić traje do današnjih dana jer većina srpskih zločinaca, osim Damira Travice, nije odgovarala za ovaj zločin. Tko je za to odgovoran? Zar je zaista jeftino ubiti Hrvata? Dvadeset osam godina poslije u Erveniku nema više Čengića, u općini je na vlasti SDSS, stranka srpskih terorista, koalicijski partner sadašnje HDZ-ove vlade.

Zločin u Erveniku nije bio slučajan, bio je to dio srpskoga plana za koji su se mladići iz Ervenika dobrovoljno obučavali u terorističkom kampu koji je uspostavila Srbija u Golubiću pokraj Knina. Slobodan Kovačević, Nebojša Travica, Gojko Kovačević, Miloš Matijević, Nikola Vujanić, Nebojša Pašić i Sreten Peslać, svi iz Ervenika, bili su u „prvoj generaciji“ obučenih terorista, kako to navodi Dragan Vasiljković u izvješću Ministarstvu unutarnjih poslova Srbije. Da biste shvatili o kakvu se strašnom događaju radi, objavljujemo zapisnik koji je 13. veljače 1992. sastavio „ovlašteni starešina Organa bezbednosti Vojne pošte 7280 Knin“ kapetan I. klase Dragomir Pećanac koji je ispitao Slobodana Kovačevića, jednoga od ubojica, povodom ubojstva obitelji Čengić.

Rafali s vrata, onako kako su ih obučavali u golubiću

Srpski teroristi toga dana došli su do žičane ograde kojom je ograđeno dvorište Drage Čengića. Slobodan Kovačević nogom je udario u drvena vrata koja se nalaze na ogradi i ušao u dvorište, a slijedili su ga Damir i Nebojša Travica. Sve vrijeme dok su srpski zločinci prilazili kući lajao je pas Drage Čengića pa su ga s nekoliko rafala ubili. Slobodan Kovačević došao je do ulaznih vrata u kuću Drage Čengića držeći automatsku pušku na gotovs, kako je obučen u Golubiću.

Čim je Drago Čengić otvorio vrata, Slobodan Kovačević nasilno je ušao u kuću bez njegova odobrenja i grubo ga odgurnuo. Kuća Čengićevih bila je skromna, bez hodnika, kuća siromašnih ljudi, tako da su se teroristi našli s Dragom oči u oči u kuhinji. Kao nevin čovjek koji je živio skromno s obitelji, Drago je pokušao razgovarati sa svojim susjedima, no oni su se pretvorili u zvijeri. Dok su izgovorene riječi bile u zraku, Slobodan Kovačević ispalio je prvi rafal iz automatske puške u visini njegova grudnoga koša pogodivši ga najvjerojatnije trima ili četiri metcima u predjelu grudi. Smrtno pogođen Drago Čengić bez riječi i uzvika pao je na pod na mjestu gdje je stajao. Drugi srpski terorist Damir Travica iz „krateža“ (skraćene puške) pucao je u dječaka, 11-godišnjega Slobodana, starijeg sina Drage i Nevenke Čengić koji je u tom trenutku sjedio ili ležao na kauču lijevo od ulaznih vrata. Odmah nakon toga Damir Travica ispalio je drugi metak iz svog „krateža“ u pravcu Nevenke i 4-godišnjeg dječaka Gorana, mlađega sina Drage i Nevenke Čengić s udaljenosti od oko tri do četiri metra. U tome tragičnom trenutku, Nevenka je sjedila nasuprot ulaznim vratima, na stolcu desno od kuhinjskih elemenata, pored njezine desne noge stajao je ili bio naslonjen na njezinu nogu mlađi sin Goran. Teško pogođena glava u prvom joj je trenutku klonula, no majčinskom snagom, iako teško ranjena, pokušala je zaštititi mlađega sina. Dok se 4-godišnji Goran u strahu držao za nogu svoje majke, Nevenki je prišao Slobodan Kovačević govoreći Damiru Travici: „Samo ću je malo naklati!“ Izvadio je nož iz korica, stavio ga pod grlo bespomoćnoj ženi držeći ju lijevom rukom za kosu, te joj povukao nož preko vrata.

Smatrajući da su sve pobili, srpski teroristi prešli su u spavaću sobu s namjerom da zapale odjeću i namještaj u sobi. Prvo su upaljačem zapalili pokrivače, a kako je vatra brzo napredovala, krenuli su prema izlazu u nadi da će u požaru izgorjeti tragovi njihova zvjerstva, no u prolazu, kada su prolazili kroz kuhinju prema izlazu, Slobodan Kovačević uočio je da nema Nevenke Čengić i njezina mlađega djeteta, 4-godišnjeg Gorana. Otrčao je do Damira i Nebojše Travice koji su već izlazili iz Čengićeva dvorišta vičući „nema ih“, pa su teroristi odmah počeli pretragu oko kuće u plamenu da ih dokrajče. Slobodan Kovačević našao ih je desetak metara od kuće, tik uz gustirnu (zidani spremnik za vodu), čuo je hroptanje i jecanje Nevenke i plač mlađega sina, koje je tužno zazivao svoju majku. Hladnokrvno je prišao mjestu gdje je bespomoćna Nevenka s djetetom ležala na leđima, mlađi joj je sin ležao preko grudi, a ona ga je držala rukama. Prišao im je na oko jedan metar i iz automatske puške u njih dvoje ispalio jedan rafal. Nakon toga prestao je i jecaj djeteta. Tako je ubijen Goran Čengić, dječak od četiri godine i njegova mama.

Nakon stravičnoga ubojstva obitelji Drage Čengića zločinačka trojka zapalila je sve kuće, staje i stogove sijena u zaseoku Đakulovići, a „Slobodan Kovačević je u kuću Petra ili Pavla Đakulovića ispalio projektil iz zolje nadajući se da u dijelu kuće gdje je zolja pogodila spavaju supruga i sin Pavla ili Petra Đakulovića, kao i on sam”. Dok je ova trojka palila i ubijala po Čengićima i Đakulovićima, čule su se eksplozije iz pravca zaseoka Pajići. Ondje su u isto vrijeme palili i ubijali Nikola i Željko Travica, oni su minirali i zapalili kuće Pere Jurišića i Josipa Čengića.

Presudom Vrhovnoga suda RH, od 19. kolovoza 1993. godine potvrđena je prvostupanjska presuda šibenskoga suda od 23. listopada 1992. godine prema kojoj su za zločin nad članovima obitelji Čengić optuženi Slobodan Kovačević, Damir Travica, Željko Travica, Veljko Travica, Nebojša Travica, Vujo Šašić, Vojislav Romić i Boško Kovačević. Jedino je drugooptuženi u navedenom sudskom postupku, pravomoćno osuđen na 15 godina zatvora. Damir Travica izručen je od strane Velike Britanije 11. studenoga 2008. godine i, s obzirom da nije tražio obnovu postupka, danas je jedini od pravomoćno osuđenih koji je služio zatvorsku kaznu za zločin nad članovima obitelji Čengić.

Koliko god je mučno čitati opis ovoga strašnog zločina, koliko god je teško pri čitanju zadržati hladnu glavu i mirno srce, moramo pokušati vidjeti pravno-političku dimenziju ovoga nedjela. Tu je najzanimljiviji slučaj Slobodana Kovačevića i Damira Travice protiv kojih su srpski kvislinzi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini vodili postupak, a koji je trebao poslužiti u srpskoj protutužbi hrvatskoj tužbi za genocid, o čemu će još biti riječi. Za uvod: relevantan je sljedeći odlomak iz dokumenta srpskoga vojnog suda iz 2003.:

„KOVAČEVIĆ SLOBODANA, rezervnog vojnika iz TO Knin, Srbina, sa prebivalištem u s. Ervenik, SO KNIN i TRAVICA DAMIRA, rezervnog vojnika iz TO Knin, Srbina, sa prebivalištem u s. Ervenik, SO Knin, a optuženi su zbog krivičnog dela ubistvo iz čl. 47. st. 2. tač. 8. KZ R Srbije, u sticaju sa krivičnim delom teško delo protiv opšte sigurnosti iz čl. 194. st. 1. KZ R Srbije, u produženom trajanju. Stavlja im se na teret da su dana 18.01.1992. godine, u zaseoku Šašić, sela Gornji Ervenik kod Knina, kao suizvršoci na svirep način sa umišljajem lišili života više lica hrvatske nacionalnosti i to: supružnike Nevenku i Dragu Čengić i njihovu decu Slobodana (10 godina) i Gorana (4 godine) i zapalili njihovu kuću, tako što je Kovačević najpre iz puške ubio Dragu Čengića i njegovog sina Slobodana, a pokušao da zakolje nožem Nevenku, koja je sa sinom u naručju pobegla u kokošinjac gde ju je pronašao Kovačević i zaklao, a sina Gorana ubio, a Travica je zapalio kauč u kući gde su izgoreli pokojni Drago i Slobodan, a da su nakon toga zapalili i kuće Đakulović Pavla, Đakulović Petra, Čengić Josipa i nekoliko kuća i šala nepoznatih vlasnika. Predmet je dana 04.05.1992. godine, zbog nenadležnosti, dostavljen Okružnom sudu u Kninu, a u Vojnom sudu u Banja Luci vodio se pod PS br. 141/92. Nema podataka kako je okončan ovaj krivični postupak, s tim da napominjem da je ovo delo kvalifikovano po KZ RSK, jer u to vreme nije priznavan krivični zakon Hrvatske.“

Dakle za djelo počinjeno u Hrvatskoj primjenjivao se kazneni zakon Republike Srbije – prema navodima samih srpskih dokumenata! Provođenje zakona Republike Srbije, dakle, druge države na hrvatskom tlu najbolji je dokaz agresije Republike Srbije na Hrvatsku pogotovo zato što su i žrtve i počinitelji u ovome slučaju hrvatski državljani. U hrvatskoj javnosti – vjerojatno pod utjecajem srpske propagande – uvijek se može čuti upravo suprotna tvrdnja: činjenica da se radi o hrvatskim državljanima i na jednoj i na drugoj strani, uvijek se ističe kao dokaz o građanskom ratu, a ne o agresiji. Hrvatska politika, već smo se navikli, što zbog diletantizma, što zbog izdaje, nikad ne ističe taj jednostavan i lako dokaziv argument za agresiju Republike Srbije na Hrvatsku.

Joško Buljan
Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari