Pratite nas

Kronika

Sjećanje – Na današnji dan s kamerom u ruci poginuo je novinar Tihomir Tunuković Tuna

Objavljeno

na

Hrvatski novinari, snimatelji i tehničari dali su izniman obol tijekom hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata. Nije bilo bojišta, a da se netko od njih nije javljao i s terena. A sam dolazak na prve crte obrane nije bilo lagan. Jedan dio naših kolega bio je ranjen, ali  i ubijen, bez obzira što su bili dobro označeni, što su nosili „press“. Za srpske četnike to nije bila nikakva „olakšavajuća okolnost“, baš kao ni oznaka crvenog križa.

Ratni reporter Žarko Plevnik svojedobno je izjavio da su ti ljudi zaslužili više od oproštajnog govora na pogrebu. Jedan od onih koji je u obavljanju svog ratnog zadatka poginuo bio je i snimatelj Tihomir Tunuković Tuna (Zagreb, 30. lipnja 1967. – kod Travnika, 1. studenoga 1992.).

Pamtimo ga kao vrhunskog profesionalca, snimatelja BBC-a. Kad je snimao kolonu nemoćnih i ispaćenih izbjeglica ubio ga je projektil iz srpskog protuzrakoplovnog topa, na dan Svih svetih, iako se nalazio u vidno obilježenom i prepoznatljivom britanskom automobilu s Press oznakama.

Prije ovog nesretnog slučaja, ratnog zločina, također na zadatku, u Vinkovcima, lakše je ranjen u ruku, ali to ga nije priječilo u daljnjem radu.

– Istina se mora čuti i vidjeti u svijetu – znao je reći.

Nakon završene Škole primijenjene umjetnosti, započeo je 1989. studij snimanja na Akademiji dramskih umjetnosti u  Zagrebu.

Tijekom 1991. krenuo je u Domovinski rat s kamerom u ruci! Prepoznat je kao vrhunski profesionalac i ratna događanja pratio je za više stranih medijskih agencija.

Njegove ratne snimke korištene su i u nekoliko filmova, ali i tv spotova.

Posmrtno je dobio Posebno priznanje Hrvatskog novinarskog društva (1993.), a 2006.  Fotografije su mu bile  izložene i na jednoj skupnoj izložbi u Vukovaru, zajedno sa radovima Žarka Kaića, Gordana Lederera i Pave Urbana.

Sjećanje na Tihomira Tunukovića Tunu ponovno podsjeća o izloženosti pogibeljnosti onih koji su u vrijeme rata nastojali svojim prilozima, bilo na TV ekranima, radio programima ili u tisku, informirati domaću i svjetsku javnost o agresiji na Hrvatsku, ali i BiH.

Svojedobno smo predlagali HND-u da se osnuje i muzej u kojem bi se moglo pogledati, ali i ostati sačuvano niz ratnih tv i radijskih snimaka, fotografija, članaka, komentara…

To smo dužni prije svega onim kolegama koji su perom u ruci ili kamerom dali svoje živote.

Pored toga, ne smijemo zaboraviti da je Hrvatska dobila i medijski rat!

Mladen Pavković

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kronika

Pandža: Teška situacija za Hrvate povratnike u prijedorskom kraju

Objavljeno

na

Objavio

“Uglavnom veliki broj je bio izrazio želju za povratkom. Veliki broj njih je bio očistio imanje i pripremio teren za obnovu. Mnogi su se željeli vratiti, ali biti tu i spavati je jako teško. Mi imamo ljude koji spavaju po društvenim domovima, jer se boje. Oni ne mogu ostvarivati svoja prava.

Nezamislivo je da danas ljudi ne mogu ostvariti i osnovna prava. Gube volju. Po pitanju Banja Luke, Federacije, Ministarstva raseljenih lica Hrvati po pitanju održivog opstanka i povratka, ne znam da su dobili bilo što u zadnjih pet godina. Radi se nešto. Krpi se. Mi smo u teškoj situaciji. Ljudi nemaju ceste, struje i tako ne mogu živjeti.

Problem je i u činjenici da se ne mogu prijaviti, jer im se traži da imaju kuću, a nemaju. Ne mogu dobiti niti običnu osobnu iskaznicu a kamoli nešto više. Problem je vođenja politike koja ljude jednostavno demoralizira,” kaže Mirko Pandža, predsjednik udruge povratnika “Altruist” Prijedor

Piše: Anto PRANJKIĆ/Kamenjar.com

Tijekom ratnih događanja u 90-tim godinama veliki broj Hrvata iz prijedorske regije je raseljen. Samo su rijetki ostali na svojim kućnim pragovima. Veliki broj prijedorskih Hrvata završio je u logorima. Neki su ubijeni, nestali,… a svi ostali su prognani.

Nakon 24 godine Hrvati prijedorskoga kraja se pokušavaju vratiti u svoje domove. Neki su se i vratili. Mirko Pandža je predsjednik udruge povratnika “Altruist” iz Prijedora, koja se bavi rješavanjem problema Hrvata povratnika na ovom području. Prema njegovim riječima aktualna situacija je vrlo loša:

– Stanje je jako loše. Što se tiče života hrvatskih povratnika moram reći da oni jako loše žive. Nemamo nikakva prava . Nemamo niti osnovna prava oko obnove svojih ratom porušenih domova. Ne možemo doći do obnove domova i po tom pitanju je stanje uistinu loše, kaže Pandža i napominje da je vrlo teško i kada je u pitanju sigurnosna situacija.

Napominje kako su u posljednje vrijeme sve učestalije prijetnje po nacionalnoj osnovi gdje se Hrvate vrijeđa s konstatacijama da nemaju što tražiti na području Republike Srpske. Prema riječima gospodina Pandže nema ih tko zaštiti jer Hrvata nema u lokalnim institucijama i oni koji ih predstavljaju na razini Republike Srpske u zadnje vrijeme ne rade dovoljno:

– Što se tiče zastupljenosti Hrvata u gradskim ustanovama možemo reći da Hrvata nema uopće. Prijedor je jedna od onih lokalnih zajednica koja u tim tijelima nema niti jednog Hrvata, vijećnika, odbornika, niti u određenim povjerenstvima. Nemamo nikoga. U policiji imamo samo dvojicu Hrvata, ali u svim drugim institucijama, gdje se donose odluke, uopće nemamo Hrvata. Što se tiče hrvatskih predstavnika u institucijama RS u zadnje vrijeme, moram biti iskren, stanje je vrlo loše.

Njihove aktivnosti su izuzetno slabe kada je u pitanju grad Prijedor i prijedorska regija. Ranije smo imali u Skupštini predstavnicu gospodičnu Lovrić koja za četiri godine nije progovorila niti jedne riječi, a kamoli da je nešto učinila za i jednog povratnika izuzev svojih osobnih interesa, napominje predsjednik udruge Altruist i napominje kako je teško govoriti o broju hrvatskih povratnika u Prijedor.

– Sada je teško o tome govoriti. Uglavnom veliki broj je bio izrazio želju za povratkom. Veliki broj njih je bio očistio imanje i pripremio teren za obnovu. Mnogi su se željeli vratiti, ali biti tu i spavati je jako teško. Mi imamo ljude koji spavaju po društvenim domovima, jer se boje. Oni ne mogu ostvarivati svoja prava.

Nezamislivo je da danas ljudi ne mogu ostvariti i osnovna prava. Gube volju. Po pitanju Banja Luke, Federacije, Ministarstva raseljenih lica Hrvati po pitanju održivog opstanka i povratka, ne znam da su dobili bilo što u zadnjih pet godina. Radi se nešto. Krpi se. Mi smo u teškoj situaciji. Ljudi nemaju ceste, struje i tako ne mogu živjeti. Problem je i u činjenici da se ne mogu prijaviti, jer im se traži da imaju kuću, a nemaju. Ne mogu dobiti niti običnu osobnu iskaznicu a kamoli nešto više. Problem je vođenja politike koja ljude jednostavno demoralizira i oni se više ne žele vratiti.

Gospodin Pandža ipak napominje kako tračak nade daju aktivnosti i pomoć koju pruža Središnji državni ured za Hrvate izvan RH:

– Ured za Hrvate RH nam je prošle godine izrazio želju pomoći i radio je s nama. Željeli su nam pomoći kako bismo imali svoje predstavnike barem u određenim povjerenstvima, ali u Prijedoru i Skupštini nisu imali sluha. Nama bi to bila jedina nada, jer kada bismo u određenim povjerenstvima imali svoje ljude, onda bismo preko njih mogli kanalizirati neke svoje probleme i tražiti rješenja, a ovako smo sami bez šanse. Središnji državni ured za Hrvate izvan RH čini koliko može, ali za sada je to nedovoljno, ističe pandža i napominje kako je veliki broj prioritetnih potreba prijedorskih Hrvata povratnika:

– Veliki problem su situacije kada nam ljudi ostaju odsječeni. Bager koji smo dobili napravio je velike stvari u pripremi terena za prilaz, obnovu, ali potrebna nam je prateća oprema, jer mi ne smijemo više dozvoliti da nam ljudi umiru zbog toga što su cestovno odsječeni, a bilo je takvih situacija. Naša je i obveza i odgovornost pomoći ljudima, a vjerujemo da će nam se po tom pitanju pomoći, nada se Mirko Pandža, predsjednik udruge povratnika prijedorskih Hrvata “Altruist”

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kronika

KAD VRIJEME STANE A BOL NE PROLAZI…

Objavljeno

na

Objavio

Ne možemo zaboraviti.
Ne pitajte zašto, jer, vi koji pitate ionako ne znate kako je to kad vrijeme stane a bol ne prolazi.

I kad bi mogli, nemamo pravo zaboraviti. Oni  žive u nama dok ih se sjećamo. Uspomene i sjećanja su jedino što nam nakon svega ostaje. I nama i njima. To je jedino što nas veže. Zaborav bi bio neoprostivi grijeh.
Zaboraviti ni preboljeti ne možemo i zato što nema pravde.

Nema pravde za žrtve: za pobijene, silovane, mučene, protjerane, za one koje još uvijek zovemo “nestalima”, za sve koji su bili izloženi nasilju i barbarskom uništavanju vlastitih domova, sela i gradova.

Životi mnogih koji su prošli pakao rata i izgubili svoje najbliže svode se na čekanje u nadi da će pronaći kosti najbližih.
Preživjeli su taj strašni gubitak koji para dušu i razdire srce, ali su zauvijek ostali u tom vremenu – u prošlosti koja bolno podsjeća iz dana u dan, iz noći u noć. Na svakome koraku. I uvijek vraća na početak.

Vrijeme je stalo u onom trenutku kad su se rastali s najmilijima. Taj posljednji tren, pogled, osmijeh, suza ili mahanje rukom na rastanku, ostao je urezan duboko u svakomu od njih. Trajni i neizbrisivi žig koji im je obilježio živote zauvijek i nepovratno. Oni koji su izbjegli smrt a imali su nesreću biti svjedocima agonije žrtava, slušati krike, jauke i samrtne hropce, umirali su s njima na tim strašnim mjestima i tko zna koliko još puta nakon toga, progonjeni slikama koje se ne daju izbrisati i s kojima žive, ako se to nakon svega i može nazvati životom.

Tko nije doživio, ne može razumjeti.
Slušamo iz dana u dan kako mnogi od njih govore o budućnosti. Podsjećaju da je rat završio i čudom se čude kako žrtve te gubitke nisu u stanju preboljeti i sve zaboraviti. Ili s porugom i ironijom poručuju: “Tko želi, neka ostane živjeti u prošlosti, mi idemo u budućnost”.

Kao da je taj ostanak u vremenu prošlom bio naš izbor. I kao da im netko priječi odmak od te i takve prošlosti i put u budućnost. Oni ionako nisu izgubili ništa, zlo ih nije dotaklo, nemaju što pamtiti i preboljeti i lako im je okrenuti se sutrašnjici.

No, pitaju li se barem ponekad kad ostanu sami sa sobom: Kako će dalje oni za koje je vrijeme stalo? U koju to budućnost mogu vjerovati roditelji, djeca, braća i sestre žrtava kojima se ne zna sudbina, kako će oni pronaći svoj mir i kamo će krenuti bez te konačne istine, bez mjesta na kojemu mogu zapaliti svijeću za mile i drage čiji su im likovi još uvijek pred očima? Mogu li oni biti mirni i tek tako se okrenuti budućnosti, ako ih iz dana u dan razdire spoznaja da duše onih za kojima pate nisu pronašle svoj spokoj?

Trebamo li kao ljudi suosjećati sa žrtvama i mi koji nismo izgubili nikoga od svojih bližnjih? Nismo li na to obvezni, po moralnim, ljudskim zakonima – bili vjernici ili ne? I možemo li i smijemo li nijemo i bez glasa promatrati ponižavanje žrtve i izrugivanje tuđom nesrećom?

“Rat je završio, okrenimo se budućnosti”.
Da, gospodo i drugovi. Završio je – kako za koga.
Za većinu vas koji tako govorite nikad nije ni počeo. Nije ga bilo. Za vas rata nije bilo.
Vi ste uredno jeli, spavali, odlazili u svoje urede, u obiteljske šetnje, zimovali, ljetovali, gradili karijere, išli u kazališta i na koncerte, čitali knjige, pili kave s prijateljima – i tu i tamo ponekad pogledali na vijestima kako se u nekome od vama nepoznatih, egzotičnih i tako dalekih mjesta čija su imena pomalo čudna i ništa vam ne znače, negdje Bogu iza nogu, događa nešto nesvakidašnje. Nema sumnje da su vas katkad čak i zgrozile slike razrušenih i spaljenih kuća, na trenutak ražalostile kolone protjeranih, uznemirili prizori raskomadanih tijela ili ganule suze žena, djece i staraca koji su ostajali prepušteni na milost i nemilost onima koji su došli razoriti im domove i uzeti živote.
Ali, sve je to ipak bilo daleko od vas. Vi ste imali mir svojih domova, ulica, trgova, svoje spokojne večeri i jutra, imali ste svoju sadašnjost i gradili budućnost. Živjeli ste bez straha od toga što će donijeti noć ili sutrašnji dan i bez grča u utrobi kojega stvaraju neizvjesnost i iščekivanje.

Mi smo bili i ostali u različitim dimenzijama. U svjetovima koji se ne dodiruju. I ne razumiju.
Ne tražimo od vas sažaljenje, razumijevanje, suosjećanje niti riječi utjehe, ali očekujemo poštovanje – ne prema nama, nego prema žrtvama. Poštovanje prema onima koji se više ne mogu braniti i čiji smo glas mi. Poštovanje prema njima koji su se odrekli svoje budućnosti radi naše i vaše sutrašnjice.

Podsjećate nas i na to kako moramo oprostiti.
Otkuda vam pravo spominjati oprost? Tko ste vi da u toj stvari presuđujete? Oprost je pravo žrtve i vi s time nemate ništa. A žrtva vidi i zna kako kajanja za zločin nema. Nema ni priznanja krivnje. Naprotiv. Likuje se nad zločinom, slavi ga se i najavljuje nova zlodjela. Oni koji su u prošlosti činili i podržavali zlo, danas su ujedinjeni u njegovoj obrani i veličanju.
Naši suci kojima je pravda jednako daleka i nerazumljiva kao i zločincima pokajanje, sude. Nama sude, a ne njima. Opominju nas kako moramo žalovati bez glasa i jauka. Naša tuga im smeta, stvara nelagodu, unosi nemir u njihove živote…Remeti ustaljeni red. Žrtvu se mora ušutkati, ubijati uvijek iznova, primorati na zaborav i poništiti i takav je odnos prema žrtvi i pravdi odraz njihove bešćutnosti i nečiste savjesti.

Nismo imali istu prošlost pa su nam i putovi u budućnost različiti.
Vi koji niste imali rat u nju brže kročite. Brže i žustrije. S elanom. Neopterećeni bilo čime. Vas ne sputavaju okovi sjećanja i ne pritišću noćne more, vi ne nosite u grudima teret koji pritiska dušu i tijelo poput mlinskog kamena, ne iščekujete u besanim noćima korake onih koji se neće vratiti, ne hodate u crnim kolonama od grobišta do grobišta, od jedne hrpe kostiju do druge tražeći znamen po kojemu bi prepoznali ostatke svoje braće, sestara, očeva, majki, djece, vi ne lutate izgubljeni među bijelim križevima bez imena.

Znamo da smo za razliku od vas ostali negdje daleko, u nekoj devedeset prvoj, drugoj, trećoj, vezani sudbinama onih kojih nema s nama, kao sidrom bačenim na morsko dno. Naša su prošlost, sadašnjost i budućnost ostali u Iloku, Sotinu, Tovarniku, Vukovaru, Borovu Naselju, Voćinu, Lovasu, Škabrnji, Nadinu, Širokoj Kuli, Saborskom, Skeli, Baćinu, Strugi Banskoj, Joševici, Glini i na stotinama drugih stratišta s kojih nevina krv još uvijek vapi za pravdom.
Jedino što vas molimo, jeste da nas ostavite na miru i ne kopate po ranama. I sretno vam bilo u toj vašoj budućnosti na koju imate pravo. Samo nas nemojte pitati kako i zašto i mi ne možemo s vama dalje, istom stazom, kao da se nije dogodilo ništa.
Ne dao vam Bog ikad osjetiti našu bol…

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari