Pratite nas

U potrazi za Istinom

Sjećanje na Dianu Budisavljević – ideologija i nametnuto kolektivno sjećanje protiv povijesne znanosti

Objavljeno

na

Svjedocima smo procesa u kojem se putem medija, kulture i politike nastoji nametnuti određeno kolektivno sjećanje na Dianu Budisavljević, i to nauštrb faktografije, istine i povijesne znanosti. Kako bismo se kao pojedinci i kao društvo mogli oduprijeti tim manipulacijama za početak je potrebno sagledati kronologiju događaja u tom procesu koji još traje,štoviše, koji je u svom punom jeku.

Diana (Obexer) Budisavljević rođena je 1891. u Innsbrucku (Republika Austrija). 1917. udaje se za Julija Budisavljevića s kojim 1919. dolazi u Zagreb. Umrla je 1978. u Innsbrucku.

  1. – 1945. organizirala je i pružala pomoću ratu stradaloj djeci, prije svega kozaračkoj djeci i, kako se navodi u Dnevniku, djeci pravoslavnih majki. Ovo njezino humanitarno djelovanje  nazvano je „Akcija DB”.

U razdoblju od 1945. do 2003. u javnosti se ne spominje, (uglavnom) ne postoji kolektivno sjećanje na Dianu Budisavljević.

Stvaranje kolektivnog sjećanja  kronologija i nekoliko primjera

– 2002. objavljen je pregledni rad Danijele Marjanić „Biografija Diane Budisavljević” (na njemačkom) na hrcak.srce.hr .

– 2002. objavljen je pregledni rad „Dnevnik Diane Budisavljević 1941. – 1945.” na hrcak.srce.hr . Ovdje treba istaknuti kako to nije izvorni tekst dnevnika pisanog na njemačkom, nego (nečiji) prijevod na hrvatski. Ipak, kao autorica je navedena pokojna Diana Budisavljević iako je riječ o prijevodu objavljenom 24 godine nakon njezine smrti.

– 2002. objavljen je pregledni rad „Auszug aus dem Tagebuch: Aktion Diana Budisavljević” (Izvod iz Dnevnika. Akcija D. B.) na hrcak.srce.hr

– 2003. godine objavljena je knjiga „Dnevnik Diane Budisavljević”

– 2011. L. Filipović na tportal.hr objavljuje: „ZABORAVLJENA IAKO JE SPASILA 12.000 DJECE; Za našeg Schindlera nema mjesta u udžbenicima povijesti”

– 1. ožujka 2017. austrijski autor Wilhelm Kuehs objavljuje biografski roman „Dianas liste” koji je ubrzano objavljen u srpskom izdanju kao „Dijanina lista”

– 28. lipnja 2017. Jutarnji list objavljuje: „’AKCIJA D.B.’ Europski fond podržao film o ženi koja je spasila 10.000 djece u ustaškom režimu”; iz teksta: „film Akcija D.B. (radnog naslova Dianina lista) redateljice Dane Budisavljević u koprodukciji Hrvatske, Slovenije i Srbije s iznosom od 160.000 eura, kako je izvijestio HAVC.”

– 15. srpnja 2017. Boris Orešić u Globusu piše članak o Diani Budisavljević: „DAMA IZ VISOKOG DRUŠTVA Čudesna priča o zaboravljenoj heroini iz Zagreba”

– 6. listopada 2017. u Sisku je imenovan Park Diane Budisavljević

– 15. svibnja 2018. u Domu Vojske Republike Srbije u Beogradu otvorena izložba “Dijanina deca” posvećena Diani Budisavljević (prenose hrvatski mediji net.hrdanas.hr: „ZAŠTO ZA OVU ŽENU NITKO NIJE ČUO? Srbija ju koristi za propagandu, a Hrvatska ignorira Dianu koja je spašavala djecu iz logora”)

– 23. svibnja 2018. premijerno je prikazan dokumentarni film RTS-a o Diani Budisavljević „Dijanina deca”

–  u studenom 2018. beogradski Odbor za podizanje spomenika donosi odluku o podizanju spomenika Diani Budisavljević do kraja 2019. („Apsurdno je da Beograd diže spomenik heroini, ali ne prihvaća njezina svjedočanstva da je Stepinac pomagao u spašavanju tisuća srpskih mališana”, Davor Ivanković, Večernji list, 25. studenog 2018.)

Dnevnik Diane Budisavljević

– Dnevnik je pisan od listopada 1941. – listopada 1945., uz jedan kratki upis iz veljače 1947.

– 1993. prvi prijedlog da se Dnevnik objavi (iz predgovora)

– Dnevnik je s njemačkog na hrvatski prevela unuka D. B., Silvija Szabo, objavljen je 2003. u nakladi Javne ustanove Spomen-područje Jasenovac i Hrvatskog državnog arhiva.

Pitanja koja se nameću: Zašto njezin dnevnik nije objavljen u bivšoj Jugoslaviji, između 1945. I 1990.? Zašto se tek u suvremenoj hrvatskoj državi počelo javno govoriti o Dijani Budisavljević i o njezinome dnevniku? I drugo, koja su jamstva da je Dnevnik, odnosno njegov objavljeni prijevod autentičan?

Usporedba: „Dnevnik Diane Budisavljević” i Dnevnik Anne Frank

  1. Dostupnost originalnog dnevnika

– Originalni dnevnik Diane Budisavljević nije dostupan široj javnosti, nema ga na internetu.

– Originalni dnevnik Anne Frank javno je dostupan, i na internetu.

Originalni dnevnik Anne Frank, fotografije s mrežnih stranica

Originalni dnevnik Anne Frank, fotografije s mrežnih stranica

Originalni dnevnik Anne Frank, fotografije s mrežnih stranica

Originalni dnevnik Anne Frank, fotografije s mrežnih stranica

  1. Objava Dnevnika:

– Dnevnik Diane Budisavljević nastao je 1941. – 1945.,

prvi put je kao članak objavljen 2002., 2003. prvi put je objavljena knjiga. Knjiga nije dostupna u knjižarama.

– Dnevnik Anne Frank nastao je 1942. – 1944.,

prvi put je u dijelovima objavljen u nizozemskim novinama „Het Patrool”, kao knjiga je prvi put objavljen 1947., nakon čega su uslijedila mnoga izdanja. Dostupna su u knjižarama.

  1. Autentičnost:

– Dnevnik Diane Budisavljević preveden je od njezine unuke i objavljen 2003. kao knjiga. Međutim, široj javnosti nije dostupan original na njemačkom. Ne postoji javno propitivanje autentičnosti ni dnevnika ni njegova prijevoda, i nije javno dostupna stručna analiza koja bi potvrdila autentičnost dnevnika i ispravnost prijevoda.

– Dnevnik Anne Frank javno je dostupan u svome izvornom obliku, te u raznim prijevodima.

Istražena je njegova autentičnost. Uz to je 1978., u sklopu sudske parnice o autentičnosti dnevnika, obavljena i forenzička istraga od strane njemačkog Saveznog Odjela za Kriminal i dokazano je kako i papir i tinta sežu iz vremena nastajanja, prije 1950.

Film RTS-a: „Dijanina deca”

Film „Dijanina deca” iz 2018. snimljen je u koprodukciji Radiotelevizije Republike Srbije i tamošnjeg „Ministarstva za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja” i emitiran je, među ostalim, na  Radioteleviziji Republike Srbije.

Iako bi, sudeći po njegovu naslovu, ovaj film trebao govoriti prije svega o humanitarnom djelovanju Diane Budisavljević, velika je pozornost posvećena vrjednovanju tadašnje hrvatske države.

Nekoliko je netočnih i krivotvorenih povijesnih podataka zbog kojih se film može promatrati kao propagandni film u svrhu falsificiranja povijesti.

Evo nekoliko primjera – kadrovi iz filma uz engleski prijevod (titlovi):

Kao što vidimo, navodi se kako su za vrijeme NDH Hrvatskoj pripadali teritoriji koji danas nisu sastavni dio hrvatske države. Uz Bosnu i Hercegovinu navodi se i Srijem. Riječ je o potpuno netočnoj informaciji. Sastavni dio hrvatskog teritorija današnje hrvatske države je i Srijem (Vukovarsko-srijemska županija).

Pogledajte ovaj primjer:

Ovdje nije samo riječ o netočnoj informaciji nego i o grubom falsificiranju povijesti u svrhu širenja ideologije. Navedeni podatak da je u NDH navodno „zaklano 750.000 nevinih i razoružanih Srba” pobijen je ne samo raznim znanstvenim istraživanjima o ratnom stradanju, nego i pukim uvidom u popise stanovništva.

(doc. dr. sc. Prof. Vlatka Vukelić, „Djelovanje sisačkog ‘Sokolskog društva’ od 1929. do 1941”;
doc. dr. sc. Stjepan Šterc, članak o popisu stanovništva;
https://www.bib.irb.hr/570290
https://narod.hr/hrvatska/stjepan-sterc-o-bleiburgu-i-kriznim-putevima-popis-stanovnistva-1948-pokazuje-gubitke-od-639-000-osoba ).

Ideologija

S obzirom na to da je film „Dijanina deca” snimljen u koprodukciji Radiotelevizije Republike Srbije i tamošnjeg „Ministarstva za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja”, te da je emitiran u programu javne televizije Republike Srbije RTS, može se zaključiti kako tamošnja službena politika zauzima (vanjsko)političke i u širom kontekstu društvene stavove temeljene, među ostalim, i na u filmu navedenim povijesnim falsifikatima i ideološkim propagandama.

S obzirom na tu spoznaju problematičan nije samo spomenuti film, nego i 2017. najavljeni film naslova „Akcija DB” koji se uskoro treba premijerno emitirati u Hrvatskoj, a koji je snimljen u koprodukciji Hrvatske i Republike Srbije, i Republike Slovenije.

Povijesna znanost

U Sisku je u prosincu 2018. održan znanstveni skup „Zbrinjavanje kozaračke djece i dječje prihvatilište u Sisku 1942. – 1943.“ na kojem su izneseni mnogi rezultati znanstvenog istraživanja koja potvrđuju veliku,čak i presudnu ulogu blaženog kardinala Alojzija Stepinca u zbrinjavanju i pomoći kozaračke i ostale djece stradale u ratu. Tu je činjenicu, prema zasad neprovjerenom prijevodu njezina dnevnika, potvrdila i sama Diana Budisavljević.

Međutim, iz ideoloških i propagandnih razloga ova se istina umanjuje, nerijetko i prešućuje. Imamo li u vidu kako Srpska pravoslavna crkva, koja kroz povijest, pa tako i danas, uvelike utječe na politički, društveni i kulturni život Republike Srbije, propagandno djeluje protiv beatifikacije blaženog kardinala Alojzija Stepinca, za očekivati je da će se na svim relevantnim razinama politike, društva i kulture Republike Srbije takvo djelovanje i nastaviti.

Znanstvena istraživanja predstavljena u Sisku koncem 2018. godine također su potvrdila kako u Sisku za vrijeme II Svjetskog rata nije bilo koncentracijskog logora, a kamoli logora za djecu.

Netočna informacija o postojanju logora u Sisku iz ideoloških je razloga do te mjere propagandno proširena da su je čak i vijećnici Grada Siska 2017., predlažući imenovanje Parka Diane Budisavljević, u prijedlogu eksplicite naveli: „…humanitarki koja je predvodila spašavanje srpske djece iz sisačkog logora 1942. i 1943. godine”.http://www.sisak.info/park-diane-budisavljevic-ulica-stjepana-grgca-trg-120-brigade-i-perivoj-tee-bencic-rimay/

Upravo su iz tog razloga mnogi vijećnici glasovali ‘suzdržano’, i upravo je iz tog razloga jedna vijećnica glasovala ‘protiv’ prijedloga. Nisu bili protiv imenovanja trga imenom ove humanitarke, već su bili upoznati s povijesnom činjenicom o nepostojanju logora u Sisku. Glasovali su ‘suzdržano’ i ‘protiv’ jer je obrazloženje bilo temeljeno na povijesnoj, ideološkoj i propagandnoj laži:

„Imenovanje nekoga parka po toj humanitarci nije ni najmanje sporno te je i poželjno, pogotovo u Sisku, međutim akt kojim je objašnjeno imenovanje donosi ključnu neistinu. U njemu je navedeno kako je u Sisku tijekom Drugoga svjetskoga rata postojao »koncentracijski logor za djecu«, što je apsolutna laž.” https://www.glas-koncila.hr/povjesnicarka-dr-vlatka-vukelic-razotkriva-laz-o-djecjem-koncentracijskom-logoru-u-sisku-generacije-koje-dolaze-trazit-ce-pocinitelje-zlocina-nad-svojima/

Zaključak

Iz svega navedenoga razvidno je kako kolektivno sjećanje na Dianu Budisavljević do 2003. gotovo nije postojalo.

Također se može zaključiti kako su lik i djelo Diane Budisavljević od početka 21. stoljeća počeli postajati dijelom kolektivnog sjećanja, ali uglavnom na temelju selektivnih i nedovoljno provjerenih informacija, te ideologiziranom propagandom.

Velika je oskudica relevantnih, znanstvenih, povijesnih istraživanja što otvara vrata ideologiziranju ove teme i širenju nepotpunih, iskrivljenih, propagandnih, pa i netočnih povijesnih podataka.

Sve dok se ne objavi znanstvena ekspertiza o autentičnosti dnevnika Diane Budisavljević i dok se ne naprave znanstvena istraživanja o njezinom djelovanju, sva tumačenja njezinog rada i djelovanja treba promatrati u duhu prosrpske i protuhrvatske propagande.

Građanska inicijativa Ivo Pilar

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Feljton

Kako je Udba smjestila šestorki iz Sydneya?

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Knjiga "Reasonable Doubt: Spies, Police and the Croatian Six"

Odjednom se cijeli pakao otvorio u ulici Livingstone 9. Dvije su žene u prednjem dijelu kuće začule glasno lupanje na vratima.

Christine je prišla otvoriti ih, Lydia se primaknula vratima svoje sobe s noseći kćer Biserku. Četiri krupna muškarca u civilnoj odjeći, neki, prema Lydijinu sjećanju, s pištoljima u rukama upadaju u kuću. Predvodi ih riđokosi čovjek u svijetlom odijelu. Kasnije će ga upoznati kao detektiva Rogera Rogersona, čija će policijska karijera za nekoliko godina završiti neslavno. Poslije će dvije žene posvjedočiti kako se niti u jednom trenutku ti muškarci nisu predstavili, a da su u rukama doista imali pištolje. Rogerson i ostali policajci to će opovrgnuti. Christine je vikala. Rogerson je napredovao kroz hodnik. Drugi policajac ušao je u Lydijinu sobu, s pištoljem u ruci, pogledao uokolo. Lydia je također počela vikati, rasplakala se i Biserka, piše

Na dnu hodnika Joe Kokotović je vikao: ‘Udba, Udba!’ Bila je to uobičajena kratica za jugoslavensku službu državne sigurnosti, koja je zadužena za osujećivanje planova disidenata unutar i izvan granica zemlje, policiji u tom trenutku ta kratica nije značila ništa. Na tavanu, Mile Nekić i Ilija Kokotović začuli su vikanje i brzo se spustili niz stepenice. Do tada još pet detektiva u civilu ušlo na stražnji ulaz kuće. Mile se sjeća kako se na pola stuba našao licem u lice s Rogersonom koji mu je uperio pištolj u trbuh i rekao mu da se vrati gore. Ilija je dvojicu uspio zaobići, ali je također vraćen gore. Pola sata su Rogerson i ostali detektivi rivali kroz knjige u sobi, uzevši nešto od literature. Mile je na njihov zahtjev otisnuo kopiju dokumenta koji je ostao u fotokopirnom aparatu. Muškarce odvode dolje. Mile je uzeo svojeg sina i s njime sjeo na stepenice. Kroz vrata dnevne sobe mogao je vidjeti Joea Kokotovića, vezanog lisičinama kako sjedi na sofi između dva detektiva. Detektiv Robert Godden zatražio je Milu njegove ključeve pa ga je s ostalim policajcima, među kojima je i detektiv Graham Crothers, odvezao u njegov stan na Eurella Street. Policija je oduzela više materijala na hrvatskom i neke priručnike australske vojske.

– Znaš me, Mile, rekao je Crothers, kasnije će svjedočiti Mile Nekić. Mile odgovara kako nije siguran, ali da ga je možda vidio na demonstracijama.

– Ja sam detektiv Crothers iz specijalnog odjela, željeli bismo ti postaviti nekoliko pitanja, rekao je Crothers.

– Pa pitajte me, odgovorio je Mile.

– Ne, bolje je da odemo u CIB. Bez brige, vratit ćemo se brzo, inzistirao je policajac. U ulici Livingstone, Joe i Ilija sjedili su šokirani i zbunjeni, a žene su i dalje plakale.

Lydia kaže kako je jedan od policajaca govorio maloj Biserki: – Bit ćeš odrasla žena kada se tvoj tata vrati kući. U međuvremenu dok se odvija ova drama u vlažnoj i vreloj noći, iz policijske stanice u Burwoodu dolazi i uniformirana policija koju su pozvali susjedi uznemireni bukom. Zapovjeđeno im je da se vrate. Nešto prije ponoći, ostali detektivi odvode vezanog Joea i Iliju do svojih automobila i posjedaju ih na stražnja sjedala, dok zaplijenjeni materijal stavljaju u prtljažnike. Odvezeni su u Criminal Investigation Branch u gradu, ofucanu uredsku zgradu do Središnjeg prekršajnog suda i Središnje policijske postaje u ulici Liverpool. Kako su odlazili, Lydia je izašla na ulicu i gledala kako vozila nestaju iza ugla. Sjeća se kako su u prtljažnike stavljeni jedino dokumenti. Vratila se u kuću i nazvala lokalnu policiju i rodbinu. Rečeno joj je kako će muškarci izaći pred suca sljedeće jutro.

S drugim članovima obitelji stigla je na Središnji prekršajni sud na početak saslušanja u 10 sati ujutro sljedećeg dana. Trojica ljudi iz ulice Livingstone dopraćeni su u sudnicu zajedno s Josephom Stipićem, 22-godišnjim studentom strojarstva koji je oglašavao njihove demonstracije, te još dvojicom koje su ovlaš poznavali s okupljanja hrvatske zajednice i demonstracija, 19-godišnjeg Vjekoslava Vica Brajkovića i 31-godišnjeg Antona Zvirotića.

Do tada je već na kioscima bilo prvo izdanje Daily Mirrora, jednog od dva sydneyska tabloida, s naslovnicom na kojoj je stajalo: osujećena bombaška zavjera u Sydneyu. Nekoliko paragrafa upućivalo je na priču unutra koja se temeljila na informacijama od neimenovanih policajaca. Hitne policijske racije noć prije u gradiću Lithgowu i Sydneyu spriječile su plan hrvatskih “terorista” da postave četiri bombe u Sydneyju protiv meta koje su uključivale jugoslavenske turističke agencije, prepuno kazalište pa čak i dio gradskog vodovoda kroz koji je tekla voda iz akumulacije brane Warragamba.

– Bomba postavljena pred Hiltom bila bi kao petarda u usporedbi s onima koje su planirali postaviti danas, citiran je navodni detektiv misleći na bombu koja je bila detonirana godinu dana prije ovog događaja u kanti za smeće ispred hotela gdje je trebao početi susret lidera zemalja Commonwealtha. Poginula su dva smetlara i policajac. U kratkom sažetku dokaza predstavljenih sudu, policija je izjavila kako je pronađen eksploziv i odgovarajući detonatori u tri kuće u Sydneyu, u jednoj od tih kuća i pištolj te detonatori u četvrtoj kući. Povezana racija u Lithgowu rezultirala je uhićenjem još tri Australca hrvatskog podrijetla te pronalaženjem još veće količine eksploziva. U ulici Livingstone, stajalo je u policijskom zapisniku, Rogersonova grupa pronašla je dva štapina gelignita, mješavine nitroglicerina i bezdimnog baruta ili nitroceluloze, na stolu u podrumu, zajedno s detonatorima i vodičima. Sve je to stiglo u CIB noć prije s Ilijom i Joeom.

Slučajno naletio na priču

Svi su optuženi izgledali umorno i neuredno nakon noći provedene u sydneyskoj kriminalističkoj policiji i pritvoru u Središnjoj policijskoj postaji. Brajković je izgledao kao da su ga tukli, imao je podljev na oku, masnice po licu, modrocrvenu liniju oko vrata. Šestorica su zadržana u pritvoru, optužena za posjedovanje eksploziva s namjerom izazivanja ozljeda. Na kasnijim saslušanjima, Lydia je čula kako je, prema policiji, njezin muž koji je vrijedni radnik predan obitelji u CIB-u priznao da je s ostalima planirao postavljati bombe po Sydneyu prije zore sljedećeg dana, uključujući kazalište gdje je trebao gostovati plesno-glazbeni ansambl iz Jugoslavije i to pred publikom od 1500 ljudi.

– Moramo nešto učiniti za godine koje je naš narod sluga u vlastitoj zemlji. Uhvatili ste nas, ali stotine će zauzeti naše mjesto – tvrdila je policija da su Joeove riječi. Zavjerenici su namjeravali izvršiti atentate na dva ugledna člana hrvatske zajednice u Sydneyu kao i oteti američki putnički avion na sydneyskom aerodromu kako bi iznudili dva milijuna dolara. Košmar je bio stvaran i postajao još gorim za mladu obitelj kao i cijelu hrvatsku zajednicu u Australiji.

Dio je ovo prvog poglavlja knjige “Reasonable Doubt: Spies, Police and the Croatian Six” australskog istraživačkog novinara Hamisha McDonalda. Australski novinar nije tek netko kome se priča oko uhićenja šestorice australskih Hrvata učinila dovoljno zanimljivom. McDonald iza sebe ima nekoliko knjiga u kojima se bavio Suhartovom Indonezijom gdje je radio kao dopisnik australskih medija, slično kao i u Japanu, Hong Kongu, Kini, Indiji…

Riječ je o čovjeku bogata novinarskog iskustva u svakom slučaju osposobljenog da uroni duboko u kompliciranu temu kao što je to bivša država, njezine tajne službe, njihov odnos prema hrvatskim emigrantima. Na slučaj je naletio, kako to često biva, sasvim slučajno, istražujući nešto sasvim drugo, ubojstvo pet australskih novinara u Istočnom Timoru. Njegov je interes za hrvatsku šestorku urodio velikim člankom u Sydney Morning Heraldu 2012. godine zbog kojega je Vrhovni sud države Novi Južni Wales razmatrao reviziju procesa. No to se nije dogodilo.

Mogućnost uvida u tajne arhive australske obavještajne službe Australian Security Intelligence Organisation ponukalo ga je i da napiše ovu knjigu koja je izašla krajem ožujka, a za koju se hrvatska zajednica u Australiji nada da će ipak, nakon 40 godina, dovesti do revizije procesa nakon što je McDonald u njoj utvrdio niz nepravilnosti u radu policije i australskih službi sigurnosti. Ali i miješanje jugoslavenske službe sigurnosti, onoga što se danas kolokvijalno naziva Udba.

Knjiga je vrlo temeljito napisana, očito prije svega namijenjena australskoj javnosti jer se u njoj McDonald dobrim dijelom bavi poviješću nekadašnje države. Ove je krajeve McDonald i posjetio, obišavši mnoge lokacije, i Jasenovac, te se unatoč nekim netočnostima ili slobodnijim tumačenjima može reći uspio prilično dobro predočiti kompliciranu povijest koja nas nekako odbija otpustiti iz svojih ruku.

Čitajući njegovu knjigu, vidi se zašto je potrebno ozbiljan dio sadržaja potrošiti na povijest, jedan je od razloga promašaja australskog pravosudnog sustava u ovom slučaju i prilično temeljito nerazumijevanje odnosa ljudi koji su stizali u Australiju s prostora bivše Jugoslavije, njih oko 160.000, ponajviše Hrvata. Poslijeratnoj Australiji nije bilo toliko bitno tko si sve dok si obrazovan i – bijel. Eventualni problemi koje bi nekakvi Hrvati ili Srbi donosili sa sobom nisu australskim vlastima bili poznati niti ih previše zanimali. Tako nije bilo kraja čuđenju zašto se navijači dva kluba s pridjevima “Croatia” i “Serbian” tako žestoko tuku! Australcima nije bilo jasno kako svoje razmirice ti emigranti ne mogu ostaviti za sobom. I onda na sve to dolazi nova država Jugoslavija sa svojim utjecajnim liderom Titom i njezine sigurnosne službe.

Na primjeru hrvatske šestorke pokazat će se kako je to za australsku policiju, sigurnosni i pravosudni sustav bio prevelik zalogaj. Slučaj koji je započeo u veljači 1979. godine dugo je glasio kao najveći protuteroristički uspjeh australskog sigurnosnog aparata da bi 40 godina kasnije od istog tog aparata bio prešućivan. Iako je svaki od optuženih osuđen na 15 godina zatvora čemu nisu pomogle ni žalbe. Max Bebic, Vic Brajkovic, Tony Zvirotic, Joe Kokotovic i njegov brat Ilija te Mile Nekic dobar su dio tih kazni i izdržali. Interes je Udbe za Australiju jasan, mahom su novopridošli Hrvati protujugoslavenski nastrojeni, ali i aktivni pa tamo plodno tlo nailaze i ekstremnije hrvatske emigrantske organizacije. Na kraju, u Bugojanskoj skupini čak su devetorica imala australske putovnice što je imalo nimalo povoljan utjecaj na odnose Australije s Titovom Jugoslavijom do kojih je državi-kontinentu bilo stalo.

Bilo je to politički važno jer Australija na taj način dobiva ugled kao država koja može posegnuti iza Željezne zavjese. Ili barem u njezino predvorje. Pogotovo je to bilo važno za novu laburističku vladu Gougha Whitlama. Jugoslavenska se diplomacija pobrinula da slučaj Bugojanske skupine dospije u australsku javnost te tako napravila pritisak na tamošnje sigurnosne službe da počnu istraživati hrvatsku emigraciju. I interna slavljenja ustaške države po nekim hrvatskim klubovima sada postaju vrlo nesimpatične, pa su sada i aktivnosti političkog dijela emigracije stavljene pod povećalo, opisuje autor u knjizi o slučaju. Navodi se i zanimljiv CIA-in izvještaj deklasificiran 2010. godine kako je prisluškivanje dovelo do osujećenja pokušaja da se u Jugoslaviju ubaci 109 obučenih emigranata. To se događa uoči dolaska u Australiju Džemala Bijedića, premijera Jugoslavije. Pojavile su se sumnje kako je na njega planiran atentat snajperom ili eksplozivom. Osiguranje je bilo kao da je došao američki predsjednik, a sasvim je moguće da je takvo bilo jer je vrh australske vlasti znao kako je Bijedić i visokorangirani oficir Udbe.

Klasična obavještajna akcija

Nisu svi u Australiji, međutim, uvjereni da su sve akcije usmjerene protiv jugoslavenskih predstavništava i organizacija djelo isključivo hrvatskih organizacija. Odnosno da veće i ozbiljnije organizacije s takvim namjerama i osposobljenošću uopće postoje. Pogotovo je takvo mišljenje podgrijavalo i saznanje kako je u jugoslavenske poslovne i diplomatske krugove u Australiji uključen i veliki broj agenata sigurnosnih službi Titove države, navodno čak trećina osoblja. Upravo za slučaj hrvatske šestorke Hamish McDonald utvrđuje kako je rezultat djelovanja jugoslavenskog sigurnosnog aparata. Bila je to, po svemu, jedna klasična obavještajna operacija s ciljem difamacije hrvatske zajednice, odnosno njezina označavanja plodnim tlom za terorizam.

Slučaj je zasnovan na iskazu stanovitog Vice Virkeza koji je tog 8. veljače 1979. ušetao u policijsku postaju u Lithgowu te objavio kako je uključen u zavjeru koja je trebala rezultirati fatalnim terorističkim napadima, no da se pokajao i odlučio sve priznati i tako spriječiti akciju. McDonald, međutim, dokazuje kako je australska policija već tog dana znala kako se Virkez zapravo uopće tako ne zove, nego da mu je pravo ime Vitomir Misimović, te je iz sjeverne Bosne. Pa što bi to neki Srbin radio u društvu hrvatske emigracije u doba netom prije smrti lidera države koja je već tada u ozbiljnim problemima? Taj ili je opasniji od Jamesa Bonda ili je jednostavno lud. Ispalo je ovo drugo. Već nakon godine dana u Australiji zaprimljen je u psihijatrijsku bolnicu Callan Park gdje mu je ustanovljena preliminarna dijagnoza paranoidne shizofrenije. Iz Jugoslavije je pobjegao jer je izbjegao služenje vojnog roka. Vrati li se, čeka ga tri godine zatvora. Bio je savršen materijal za Udbu.

McDonald u knjizi navodi kako je pri pretresu njegove kuće kada je privedeni on i Maksim Bebić doista i pronađen eksplozivni materijal. Bebić, međutim, policiji sve vrijeme tvrdi kako ga je s Virkezom ukrao iz obližnjeg skladišta kako bi vadili opale iz jednog nalazišta. Nisu dokazane Virkezove tvrdnje kako grupa raspolaže s ukupno 50 kg eksploziva, bilo je nekoliko kilograma, sasvim sigurno nedovoljno da se obavi ono za što se šestorku optuživalo.

Ono što McDonald dokazuje jest živi kontakt s Udbom u jugoslavenskom konzulatu u Sydneyu kojim je rukovodio generalni konzul Georgi Trajkovski za kojeg je tajna služba ASIO smatrala kako je visoki oficir jugoslavenske tajne službe. Prošle je godine australski novinar dobio uvid u još neke dosjee koji potvrđuju kako je ASIO sve vrijeme znao za Virkezov kontakt s određenim ljudima u konzulatu te da im je čak i potvrđeno kako se radi o ubačenom agentu. Nezgodno bi za Australiju bilo da se u doba suđenja koje je do tada bilo najdulje u australskoj povijesti sve to otkrije pa je sva dokumentacija maknuta i od odvjetnika i od javnosti. Događaju se i zanimljive podudarnosti. Virkez dobiva tek dvije godine zatvora, vraća se natrag u Jugoslaviju gdje i umire u svojem zavičaju u Bosni. Nekoliko dana nakon presude, mijenja se osoblje jugoslavenskog konzulata u Sydneyu pa i sam Trajkovski.

Osim Bebića, nitko od optuženih Hrvata nije potpisao svoje priznanje, ona su u dokaznom materijalu predočena kao zapisi usmenih iskaza. On sam je, navodi se u knjizi priznanje potpisao, tek poslije, pod prisilom. Time je zanimljiviji slučaj glavnog policajca u slučaju, Rogera Rogersona. On je zbog krivotvorenja dokaza završio u zatvoru, provođene su istrage i u CIB-u i u Specijalnom odjelu zbog koruptivnih radnji u istragama koje su, izgleda, bile dio normalne policijske prakse. Ipak, australsko pravosuđe nije odobrilo novi proces. Vidljivo je i zašto.

Priznati kako su šestorica ljudi zatvoreni na temelju iskaza i radnji svjedoka koji je suradnik strane službe, priznanja koja nisu potpisana, dokaza koji su sumnjivi, bilo bi previše za australsku javnost. Jer, ono za što se tvrdilo da je najveći uspjeh u borbi protiv terorizma ispao je najveći uspjeh Udbe koja je postigla daljnju diskreditaciju hrvatske zajednice u Australiji.

Hamish McDonald: Nadam se da će knjiga pokrenuti reviziju procesa

Australskog novinara Hamisha McDonalda uspjeli smo uhvatiti u priličnoj gužvi, no ipak nam je odgovorio na nekoliko pitanja. Pitali smo ga zašto je jugoslavenska služba sigurnosti bila tako zainteresirana za hrvatsku zajednicu u Australiji.

– Udba je ciljala sve etničke dijaspore a ona u Australiji bila je jedna od najvećih. I djeca prvog vala migranata također su bila strastveno motivirana za ideju hrvatske nezavisnosti. Obilježavajući ih kao teroriste, Udba je namjeravala diskreditirati ih u očima australskih vlasti i javnosti, rekao je Hamish McDonald. Drugo je pitanje zašto su australske tajne službe bile zainteresirane za hrvatske emigrante.

– Obavještajne službe željele su pokazati kako dobro motre na desni ‘terorizam’ kao i na uobičajenu komunističku subverzivnu djelatnost. Državna policija radila je svoj posao, hvatala je ljude za koje su joj govorili da su teroristi, objašnjava novinar koji je, dakle, na priču naišao slučajno.

– Došao sam do reference na taj slučaj istražujući jedan sasvim nepovezan slučaj iz 2007. godine.Bilo je očito kako je svjedok koristio status nekažnjivosti što me natjeralo da posumnjam u podbačaj pravde. Počeo sam istraživati i postupno gradio ovu knjigu, govori McDonald o tome kako je uopće došao do slučaja hrvatske šestorke.

– Osoba zbog koje su osuđeni bio je bosanski Srbin ubačen u hrvatske krugove u Australiji koji je onda fabricirao uvjerljiv slučaj. Nije bilo oslobađajućih presuda ili pomilovanja. Svaki od njih dobio je 15 godina. I dalje imaju taj kriminalni dosje zbog kojega su ispitivana i njihova djeca koja se javljaju za posao u državnoj službi, objašnjava. Široki povijesni dio namijenjen je, kaže, ponajprije australskoj publici. Mnogo je sličnih slučajeva čije su presude naknadno preokrenute.

– Bilo je dosta slučajeva podbačaja pravde, uključujući pristranost protiv Aboridžina, primjerice, ali ovo je gotovo jedinstven primjer s političkog gledišta, kaže Hamish McDonald. Jesu li australske vlasti nešto poduzele nakon što je otkrivena prava priroda slučaja.

– Nije bilo oslobađajućih presuda, one i dalje stoje. Nadam se da će ova knjiga uroditi novim zahtjevima za reviziju procesa, završava autor knjige o hrvatskoj šestorki.

Autor:

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Video: selo Buković, 17. Kolovoza 1992. – ‘srpska nejač’ slavi 2 godine ‘balvan revolucije’ uz četničke zastave i borbene pjesme

Objavljeno

na

Objavio

S vremena na vrijeme nije loše prisjetiti se “ugroženih” Srba iz bivše “SAO Krajine” i toga kako su se ponašali u vrijeme petogodišnje okupacije hrvatskog državnog područja, pogotovu uzme li se u obzir činjenica da se to razdoblje hrvatske povijesti od mnogih nastoji prikazati u potpuno iskrivljenom svijetlu, a krivnja srpskih terorista i njihovi masovni zločini relativizirati.

Poslušajmo na trenutak govore njihovih prvaka – i gostiju iz Srbije – u vrijeme obilježavanja druge obljetnice rušenja prvih balvana kod sela Buković (općina Benkovac) i pogledajmo u kakvom se ozračju sve to odvija.

To su oni za koje nam i danas Milorad Pupovac, Dejan Jović, Borislav Milošević i drugi velikosrpski propagandisti i etnobiznismeni iz SDSS-a, SNV-a i srpskih “Novosti” tvrde kako su bili “ugroženi”, “goloruki”, “uplašeni” i “digli su se u obranu svojih prava i golih života”.

Kako kaže jedna poslovica: Ako laže koza, ne laže rog. BILI SU TO ČETNICI I TERORISTI, ZLOČINCI NAJGORE VRSTE, OKO TOGA NEMA NIKAKVE DILEME.

Pogledajte dragi čitatelji koja je to razina mržnje, kakav se vokabular koristi, koje insignije nose i koje zastave “ugroženi” Srbi ističu (usred međunarodno priznate Republike Hrvatske – punopravne članice UN-a!), što pjevaju, kako se ponašaju i što govore njihovi politički prvaci, vojni zapovjednici i gosti iz Srbije – te kako je to oduševljeno dočekano od mase koja je nazočna skupu.

Slavlje je održano uz četničke zastave, himnu Srbije i borbene pjesme u Bukoviću, 17.8.1992. pred tisućama “krajišnika”, a zapaljive huškačke govore održali su Gligorije Rnjak (koji je goste pozdravio u ime sela Buković kao predsjednik Mjesne zajednice), Zdravko Zečević (predsjednik “vlade” tzv. SAO Krajine), Goran Opačić Klempo (zapovjednik voda 180 oklopne brigade “SVK”, potom zapovjednik  Specijalne jedinice “MUP Krajine” koji je prema svjedočenjima mnogih sudjelovao u zločinima nad Hrvatima u okolici Zadra, pa i u Škabrnji) i gost iz Srbije, Željko Ražnatović Arkan (ratni zločinac i zapovjednik paravojnih formacija SDB-a Srbije, “Srpske dobrovoljačke garde” i “Tigrova”).

Posebno obratite pozornost na to što govore o Hrvatima i Hrvatskoj. To su “naši sugrađani” od kojih mnogi tvrde kako su i danas “ugroženi”, a poneki, poput četničkog ekstremista Gligorija Rnjaka i sudjeluju u vlasti u današnjoj “ustaškoj” državi Republici Hrvatskoj protiv koje su se borili svim raspoloživim sredstvima i za to primaju pozamašnu svotu “ustaških” kuna svakog mjeseca. Spomenutoga su, naime, njegovi sunarodnjaci poslije rata izabrali za vijećnika Gradskog vijeća Benkovac, u kojemu je on bez trunke srama uskoro počeo prozivati pojedine Hrvate za “netoleranciju” i “diskriminaciju Srba”, dok je gradonačelnika Benkovca Branka Kutiju optužio za “sustavnu diskriminaciju pripadnika srpske nacionalne manjine na području Benkovca” i pri tomu (u materijalu na 70 kucanih stranica) ustvrdio da je Kutija “rasist, nečovjek, veliki lažov i više nego kriminalac, duhovni i moralni bogalj”.

(Vidi: https://www.zadarskilist.hr/clanci/14032012/rnjak-na-70-stranica-optuzio-kutiju-za-diskriminaciju-srba)

Rnjak je svoju borbu za “krajinu” nastavio i u slobodnoj i suverenoj Republici Hrvatskoj, kao i mnogi drugi – uz nažalost, nepojmljivu popustljivost hrvatskih vlasti koja se graniči s mazohizmom.

Ovdje je svaki komentar suvišan i takvo što moguće je samo kod nas.

Kako ne bi bilo zabune, materijal potječe iz arhiva samih terorista – video kazete koje je naša vojska i policija pronašla u njihovim jazbinama nakon oslobađanja okupiranih područja u kolovozu 1995.

Govori Rnjaka, Opačića, Zečevića:  https://www.youtube.com/watch?v=w8VtrFKkchg

Govor srpskog “narodnog junaka” Željka Ražnatovića Arkana na istom skupu: https://www.youtube.com/watch?v=2WNgQwHnE_k

NIKAD NE ZABORAVITI – DA NAM SE NE BI PONOVILO!!!

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari