Sibinjske žrtve nisu samo simbol Sibinja, Slavonije, oni su simbol obrane Hrvatske

Mirna slavonska ravnica od kraja 19. do sredine 20. stoljeća bilježi nekoliko krvavih obračuna seljaka, ponesenih hrvatskom nacionalnom ili stranačkom politikom, s oružanim odredima vladajućih ražima. Od Bošnjaka, preko Andrijevaca i Perkovaca, do Sibinja lila se krv hrvatskih seljaka koji su nastojali legalno prakticirati političke ideje drugačije od onih koje su favorizirali khuenovci ili Karađorđevići. Osobito okrutno ugušena je posljednja pobuna seljaka u Slavoniji prije Drugoga svjetskog rata – ona u Sibinju, selu nedaleko od Slavonskog Broda.

Povijesni i društveni kontekst uoči krvoprolića u Sibinju – položaj Hrvata u kraljevskoj Jugoslaviji

Zbivanja u Sibinju iz veljače 1935. valja promatrati kao posljedicu društvenih, gospodarskih i političkih prilika koje su u Kraljevini Jugoslaviji vrijedile od stvaranja »zajedničke države«, a napose od uvođenja »ustavnosti« 1931. Nasuprot službenoj politici beogradskog dvora većinsko hrvatsko stanovništvo Brodskog posavlja velikim dijelom opredjeljivalo se za ideje Stjepana Radića i politiku HSS-a.

Naime, političke odnose u Brodskom posavlju još od 1918. čvrsto je određivala i nacionalna podređenost Hrvata, koja je bila očigledna još od trenutka ulaska u zajednicu sa Srbijom i Slovenijom, a napose nakon uvođenja »Vidovdanskog ustava« 1921., kojim se ozakonio centralizam i unitarizam, te nakon ubojstva Stjepana Radića u Beogradskoj skupštini i uvođenja otvorene diktature kralja Aleksandra Karađorđevića. Osim političkih pretpostavki, za pobunu seljaka ključni su i društveno-ekonomski uvjeti koji su vladali na hrvatskom selu.

Gospodarska kriza koja je započela 1920. ostavila je duboke posljedice na hrvatske seljake. Pad cijena poljoprivrednih proizvoda, dugovi i nezaposlenost pogoršali su njihov ionako loš položaj. Naime, hrvatsko je selo osiromašilo već nakon ulaska u novu državu, a nakon stvaranja jedinstvenoga monetarnog tržišta (pritom su dvije krune mijenjane za jedan dinar) te obvezom plaćanja većeg poreza.

Kulminacija nepravdi velikosrpskog režima prema hrvatskom seljaku – Sibinj 1935.

Svi ti problemi kulminirali su u sibinjskim događajima 1935. No, najkonkretnija prethodnica pobuni seljaka iz Sibinja odvijala se u razdoblju 1932-1935. U tom razdoblju zbilo se nekoliko incidenata koji su uvelike odredili smjer razvijanja događaja u Brodskom posavlju 1935. Najteži događaj bilo je ubojstvo Pavla Birtića, člana HSS-a iz Starih Perkovaca. Njega je 9. lipnja 1933. ustrijelio Petar Rusić, član JRSD-a (Jugoslavenska radikalna seljačka demokracija) i jedini Srbin u selu.

No, policija nije uhitila ubojicu, već najuglednije Perkovčane, koji su prosvjedovali pred ubojičinom kućom. Nadalje, policija je okružila i izolirala cijelo selo. Nije se smjelo otići ni na rad u polje. Takav postupak policije ponajbolje ilustrira trajnu i snažnu potporu režima JRSD-u. Ubojstvo Pavla Birtića, preseljenje andrijevačkog župnika Ferde Gerstnera (imao je velik utjecaj u Perkovcima) te maltretiranje seljaka diljem brodskoga kraja zbog nošenja hrvatske trobojnice i drugih znakova nacionalne posebnosti zaoštrili su odnose između Hrvata i vlasti do krajnjih granica.

S druge strane, četnička organizacija iz Starog Slatnika dobila je 1934. pravo na isticanje vlastite zastave. Po zastavu, koja je iz Beograda upućena vlakom, krenula je velika, organizirana povorka, koja je prisustvovala primanju zastave, a zatim se, uz bučno odobravanje Karađorđevićima i režimu, vratila u selo. Pri povratku su na hrvatskim kućama porazbijani prozori. Krv nije prolivena, ali nije reagirala ni policija.

Nakon svih tih događaja spontano političko djelovanje Hrvata u okolici Slavonskog Broda poprimilo je organiziraniji oblik. Veliku su ulogu pritom imali katolički svećenici, koji su, osim što su bili dušebrižnici seljaka te se svakodnevno s njima susretali, bili pravi bastion hrvatske nacionalne misli.

Počelo je skidanje ploča po hrvatskim selima sa dvojezičnim natpisima na latinici i ćirilici (Dubovik, Glogovica, Zdenci, Podvinje). Zbog tih događanja bilo je uhićeno i fizički maltretitano nekoliko Hrvata iz tog kraja, kao i župnik. Došlo je do spontanog okupljanja i bunta hrvatskih seljaka brodskog kraja, pa su slijedila nova uhićenja što je izazvalo nove proteste Hrvata brodskog kraja koji su zahtijevali da se uhićenici oslobode.

Krvoproliće srbijanskog režima nad nevinim hrvatskim seljacima

Centar okupljanja seljaka postao je pitomo hrvatsko selo pored Broda – Sibinj – gdje su se okupili seljaci iz Sibinja i okolnih sela. Dočekala ih je žandarmerijska jedinica razvijena u strijelce, no to nije uplašilo hrabre slavonske seljake.

Neki iz grupe seljaka povikali su: „Ne pucajte, gospodo, mi se nećemo tući!“ Ne obazirući se na ove pozive, žandari su zapucali u masu. Pogođeni dum-dum mecima, na poprištu pred kućom Ivana Juretića ostalo je ležati 8 seljaka, neki su bili ranjeni, dok se najveći broj razbježao. Žandari su zašli među poginule i ranjene te nogama i kundacima karabina gurali njihova tijela provjeravajući jesu li još živi. Ranjenog Đuku Štimca, koji se previjao od bolova, dotukli su udarcima kundaka. Među ranjenima u Sibinju nalazio se i Andrijevčanin Petar Luić-Šarić. On je na licu mjesta uhićen i sproveden u Brod.

Žandari su ubili na mjestu 8 Hrvata i 3 teško ranili. Mnogi su uhićeni odvedeni u Brod, gdje su mučeni te isti dan odvedeni u Zagreb. Najmlađi ubijeni mladić Antun Ecegović imao je 19 godina, a najstariji Stjepan Dunčević, otac petero djece, svega 38 godina.

Poginuli su:

1. Petar Topalović, iz Jakačine Male
2. Antun Ercegović, iz Jakačine Male
3. Đuka Štimac, iz Jakačine Male
4. Ivan Katalinić, iz Jakačine Male
5. Stjepan Gunčević, iz Grižića
6. Antun Perković, iz Andrijevca
7. Mato Pejić, iz Jakačine Male
8. Ivan Janković, iz Jakačine Male

Sutradan, 20. veljače, palo je od metaka brodskih žandara na istočnom ulazu u Brod, kod groblja, šest seljaka iz Ruščice i Gornje Vrbe(Vrbske žrtve).  Oni su krenuli protestirati protiv ubijanja seljaka u Sibinju koje se dogodilo dan ranije. Tako je ukupan broj poginulih u dva dana bio četrnaest Hrvata brodskog kraja.

Kod groblja na ulazu u Brod su poginuli:

1. Ivan Martić, iz Ruščice
2. Mirko Milec, iz Ruščice
3. Stipo Mirković, iz Ruščice
4. Franjo Borevković. iz Gornje Vrbe
5. Ivan Borevković, iz Gornje Vrbe
6. Tomo Vargić iz Gornje Vrbe.

Rasplet događaja u Sibinju

Jugoslavenska žandarmerija uhitila je preko 70 osoba i sprovela u Zagreb. Dio njih je nakon saslušanja kažnjen zatvorskim kaznama u trajanju do 30 dana ili manjim novčanim kaznama, a dio je vraćen u Brod. Ondje je kotarsko načelništvo neke pustilo kućama, a druge kaznilo s nekoliko dana zatvora.

Šesnaestorica prvooptuženih upućena su Državnom sudu u Beograd. Nakon nekoliko mjeseci provedenih u istražnom zatvoru (do sredine rujna 1935.) protiv desetorice je obustavljen postupak, a protiv četvorice nastavljen u okružnom sudu u Požegi. Oni su dobili robiju u trajanju od jedne do tri godine.

Nakon veljačkih zbivanja u Brodskom kotaru žandarmerijske su patrole svakodnevno krstarile selima i pazile na svaki korak žitelja. Zaredali su pregledi seoskih kuća, od seljaka je oduzeto oružje – ponajviše lovačke puške. Seljaci su se zbog takvih postupaka žalili mjerodavnim organima. Tako su se žene uhićenih požalile »zbog zlostavljanja njihovih muževa, djece i njih samih«. Službenik im je odgovorio da ih »treba sve poubijati, poklati i ponaticati na bajunete.«

Upravo taj mali i opori dijalog seljanki i službenika režima predstavlja najbolji sukus situacije i zbivanja u Brodskom kotaru tijekom 1935, ali i ranijih godina. Ondašnje društvo bilo je jasno podijeljeno na dva modela ponašanja i dva smjera političkog djelovanja. Izrazita je nesnošljivost režima prema narodu koji je izražavao snažnu odanost HSS-u i hrvatskoj nacionalnoj ideji. Zbog te ideje i njezina oživotvorenja seljaci sela iz okolice Slavonskog Broda bili su spremni dati i život.

Zadušnice za poginule u Sibinju te njihovu braću u žrtvi koji su pali u Brodu, održane su 23. veljače u zagrebačkoj katedrali. Zadušnicama je, uz mnoštvo naroda, prisustvovao i predsjednik HSS-a dr. Vlatko Maček.

Cijeli hrvatski narod suosjećao je sa brodskim seljacima znajući da su svoje živote položili za slobodu hrvatskog naroda i običnog čovjeka.

 

18. veljače 1931. – Mučki napad na hrvatskog znanstvenika i domoljuba dr. Milana pl. Šufflaya

Što vi mislite o ovoj temi?

«Nema te ideje budućnosti, koja bi u narodnim redovima mogla imati snagu prošlosti».

Ovim je riječima znameniti hrvatski povjesničar, albanolog svjetskoga glasa, poliglot, književnik i pravaški političar dr. Milan Šufflay na neki način sublimirao bit svojih političkih pogleda, kojima je temelj uvijek pronalazio u povijesti. Značenja tih riječi bili su, međutim, itekako svjesni i njegovi fizički i intelektualni atentatori i cenzori. Režim monarhofašističke Jugoslavije na brutalan je način, razbijanjem lubanje čekićem, fizički likvidirao Šufflaya, čime je poslao prešutnu poruku i svim drugim borcima za hrvatsku samostalnost što ih čeka ako nastave s otporom režimu (dr. Mile Budak kasnije je samo za dlaku izbjegao Šufflayev scenarij!), dok je režim komunističke Jugoslavije intelektualno likvidirao Šufflaya izbacivši njegovo ime iz knjiga i sveučilišta, a time, nadajući se, i iz narodne svijesti. Nije pritom Šufflayu nimalo pomogla činjenica što je bio žrtvom monarhofašističke Jugoslavije, protiv koje su službeno istupale i komunističke vlasti. Monarhofašistiški i komunistički režim imali su zajedničku poveznicu – jugoslavenstvo, dok im je Šufflayev nacionalizam i beskompromisna borba za hrvatsku stvar predstavljala zajednički trn u oku. Na žalost, ni ostamostaljenjem Hrvatske Šufflay nije u svijesti hrvatskog naroda dobio mjesto koje je svojom zadivljujućom erudicijom, širinom pogleda i bogatom ostavštinom zaslužio. A riječ je o «aristokratu duha» (Sagrak), koji uz Pilara, Lukasa i Kriškovića spada u najvažnije hrvatske političke pisce 20 st.

Kao što je već naznačeno, Šufflay je uporište svojim političkim pogledima pronalazio u povijesti. «Kao što ne može biti individualnog jastva bez pamćenja, tako nema narodne svijesti bez povijesti», piše u jednome članku. Svjestan činjenice da je nedostatak povijesnog pamćenja jedan od ključnih uzroka hrvatske nesreće tijekom povijesti on zaključuje:» I tko danas hoće da mu njegov narod bude svjež i snažan, taj ne smije da razara narodno pamćenje jer time uništava njegovo jastvo. Time, samo time može ga učiniti plijenom egoističnih susjeda». Narodno pamćenje i hrvatsko državno pravo temelj su Šufflayeva nacionalizma, koji ima samo jedan cilj, obnoviti hrvatsku državu:» Danas, kad na geografskoj mapi Europe ne postoji ni najmanja Hrvatska, u dušama milijuna ipak svježe živi moćna svijest o Velikoj Hrvatskoj. Tu moćnu svijest pruža neprekinuto narodno pamćenje i hrvatsko državno pravo». U drugome pak članku dodaje:»Proti Stjepanovoj kruni, proti srpskom carskom dijademu, proti rimskom imperijalizmu ideja Tomislavove države ne smije biti mrtva. Nju mora kombinirati Radić sa svojom čovječanskom republikom, ne će li, da bude satrt hrvatski narod, danas najdivnija domovina čitavog planeta». Povjesničarima Šufflay namjenjuje posebnu ulogu, pokazujući na taj način koliko je za narod bitno imati nacionalno osvještene historiografe:» Historik, koji odvija film prošlosti svog naroda, neophodno je nuždan organ narodnog organizma. On služi kao poluga pamćenju ili mnemi svoje nacije. Otkriva bitne značajke njezine i daje putokaz za sigurno opredjeljenje i u najtežim njenim časovima. On kadikad djelotvorno budi ili ekforira davne mnemičke klišeje, koji bi inače za vazda ostali zakopani u podsvijesti narodnoj».

Za Šufflayev svjetonazor karakteristična je izrazita zapadnjačka orijentacija. Jednom prilikom tako umuje:»(…)Na rubu Balkana, na granici Zapada i Istoka, katoličanstva i pravoslavlja, europske kulture i barbarstva, ime hrvatsko krv hrvatska ne znači samo naciju! Hrvatska krv tu znači civilizaciju. Hrvatstvo je tu sinonim za sve što je lijepo i dobro stvorio Zapad». I zato je hrvatskoj naciji «mjesto na Zapadu i uz Zapad. Hrvatskoj naciji nema mjesta na Balkanu. Tko je veže proti Zapadu, radi proti hrvatskoj povijesti. Tko srlja na Balkan, taj truje hrvatsku krv». «Zapad je na hrvatskom tlu apsolutno nadmoćan i ova zapadnjačka dominanta ostaje karakteristikom hrvatske nacije kroz sva poznija vremena». Hrvatskoj je, dakle, mjesto na Zapadu, a nikako na Balkanu; tko Hrvatsku gura na Balkan nužno radi protiv hrvatskih nacionalnih interesa. «Zapadnjački katolički Hrvati nemaju što da traže na pravoslavnom Balkanu. To je danas domena Srba, koji su za to, kroz dugi niz naraštaja, potpuno adaptirani. Pa da se i polomi Dušanovo carstvo i stvore federacije, to bi bila čisto balkanska kreacija. U njoj bi Hrvati izgubili bi ono, što je u njima najbolje po mnijenju Stranke prava, i ono, što je u njima najbolje po mnijenju Radićevu. Izgubili bi smisao za zapadnu civilizaciju i za – čovječnost». Hrvatski nacionalizam, koji je uvijek bio i ostao obrambena kategorija (Korsky), za Šufflaya je pozitivan jer «ne znači samo ljubav prema rodnoj grudi i hrvatskim domovima na njoj, on ne znači samo lokalni patriotizam, već lojalnu službu čitavom bijelom Zapadu».

Šufflay je narod shvaćao organički, smatrajući da kao ljudska tvorevina podsjeća na organizam. Tri bitne oznake naroda prema Šufflayu su: srodna krv (rasni faktor), plastika tla (geografski faktor) i zajedničko pamćenje boli i radosti kroz dugi niz generacija (kulturno-historijski faktor). Na jednome mjestu Šufflay u tom smislu piše:» Iz izbornih je žara banske Hrvatske dvaput do sada sukljala hrvatska historija, vjera otaca, zapadne kulture, nošena baštinskim jedinicama seljačke i građanske krvi. Ona će sukljati i dalje jednako moćno, dok bude izbora i hrvatske krvi, dok djedovi žive u našim žilama, a mi u krvi naše djece». Glavne značajke hrvatske nacije prema Šufflayu su ove: zapadnjačka kulturnost, vjernost domovinskoj grudi, svijest «starih pravica», «bogonosilaštvo», čovječnost i prije svega «graničarstvo».

Glavni protivnik hrvatstva prema Šufflayu nije srpstvo, već jugoslavenstvo.Objašnjavajući u historiografiji nedovoljno istražen i mitovima obavijen pokušaj osnivanja Hrvatske radikalne stranke Šufflay kaže:» Politička smrt svim Slavosrbima svih dlaka i patentiranim Jugoslavenima može nastupiti tek onda kad bi se sreli srpski frankovci i hrvatski radikali (…) Jer jedno je nepobitno (…) i frankovci i radikali neprijatelji su jugoslavenske nacionalne ideje». Jugoslavenstvo je, dakle, a ne srpstvo – sve dok ne juriša na Hrvatsku – protivnik hrvatstva i negacija hrvatske misli, i stoga «… mi niti smo bili, niti ćemo ikada biti Jugoslavjani. Mi ne poznamo i ne priznamo ‘Jugoslavije’. Naša je lozinka Bog i Hrvati, pa Hrvatska Hrvatom».

U svojim politološko-historiografskim raščlambama i prikazima Šufflay se nije ograničavao isključivo na prostor Jugoslavije, već je pozorno pratio i analizirao tadašnja kretanja na starome kontinentu. Oštro je kritiziraosve nedostatke tadašnjeg versailleskog poredka i krhke demokracije. Nakon Prvoga svjetskog rata Europa se – piše Šufflay – «umotala u beznadnu tragediju. Prekinula je s monarhijama, a nije znala asimilirati prave principe demokracije. Otjerala je Ameriku u izolaciju. Uronila je u strahovit kaos i stupila u novu eru barbarstva». Velik utjecaj na Šufflaya izvršili su tadašnji europski mislioci i pisci Guglielmo Ferrero, Francesco Niti, Oswald Spengler, Bertrand Russell i Nikolaj Berdjajev. Slično spomenutim piscima, Šufflay je brinuo o budućnosti Zapada i oštro kritizirao nesklad između sve većeg razvoja tehnike i nazadovanja etike («… Bijelac etički, moralno, nije se ništa izdigao iznad čovjeka prije 2000 godina, industrijalno stoji daleko iznad njega»). Rješenje je prema Šufflayu u odbacivanju materijalističkih nazora i u povratku humanim vrijednostima i principu kršćanske ljubavi za bližnjega. Katoličanstvo za Šufflaya predstavlja bitan elemen hrvatskoga identiteta.

Iako po zanimanju nije bio književnik, Šufflay je ostavio trag i u hrvatskoj književnosti. Pisac je povijesnog romana «Kostadin Balšić» (1920) i pisac uopće prvog hrvatskog znanstveno-fantastičnog romana «Na Pacifiku godine 2255.» (1924). Kao povjesnčar uglavnom se je bavio poviješću srednjeg vijeka, a veliku je pozornost posvetio proučavanju albanskog naroda. Smatra ga se najvećim albanologom prve trećine dvadesetog stoljeća.

Kao hrvatski nacionalist, intelektualac neograničenog horizonta i oštar kritičar versailleskog poredka i Jugoslavije Šufflay nije mogao očekivati blagonaklonost režima monarhofašističke Jugoslavije. Svoje je hrvatske nazore kao i mnogi hrvatski intelektualci plaćao tamnicom. Život je položio za ideal slobodne Hrvatske. Hrvatske kojoj je dao sve, a od koje do danas nije dobio dostojno priznanje. A da je riječ o osobi koja zaslužuje veliko priznanje ponajbolje svjedoči činjenica da su apel Međunarodnoj ligi za ljudska prava, u kojemu su upozorili na Šufflayevo ubojstvo i kršenja ljudskih prava u Jugoslaviji, potpisali Albert Einstein i Heinrich Mann, pozivajući europske zemlje da «imadu dužnost da se postave kao štit pred ovaj mali miroljubivi prosvjećeni narod». Naša je dužnost Šufflayu dati zasluženo mjesto u kući hrvatskih velikana duha, koji su svoj život položili za samostalnu i nazavisnu Hrvatsku. Sa Šufflayevom tragedijom trebao bi već u osnovnoj školi biti upoznat svaki učenik. Iz povijesti je potrebno crpiti zaključke i tako izbjegavati ponavljanje starih grješaka i zabluda. U protivnom bi nas ponovno mogla ujesti zmija iz istog protuhrvatskog legla, čije zmije i danas medijski sustavno prešućuju Šufflaya. Razloge prešućivanju mogli bismo potražiti u ponovnim pokušajima trasferiranja Hrvatske na Balkan i u Jugosferu, zar ne? (Davor Dijanović – Hrvatsko slovo)

Ako bi se morali odlučiti koja su dva najveća hrvatska znanstvenika svih vremena, to bi, po mom mišljenju, svakako bili Ruđer Bošković i Milan Šufflay.

Milan Šufflay (Lepoglava, 9. studenoga 1879. – Zagreb, 19. veljače 1931.),

---

Pismo A.Einsteina povodom…
Albert Einstein
Heinrich Mann
APEL MEĐUNARODNOJ LIGI ZA LJUDSKA PRAVA
125, AVENUE DE WAGRAM, PARIZ

Mnogopoštovani prijatelji!

Mi ne možemo propustiti, a da Međunarodnu ligu za ljudska prava ne upozorima na događaje, koji su dne 18. veljače o.g. [1931.] doveli do umorstva hrvatskoga učenjaka dr. Milana Šufflaya.
Kada je ovaj učenjak spomenutoga dana išao kući, bio je u Zagrebu na cesti iza leđa napadnut i, prema našem izvještaju, željeznom motkom umoren. Slijedećega dana on je ovim težkim ozljedama podlegao i dne 22. veljače je na Mirogoju pokopan uz hrvatske mučenike.

Profesor Milan Šufflay bio je poznat po svojim brojnim znanstvenim djelima i radnjama. Zagrebačke novine nisu međutim smjele izvješćivati o djelovanju ovoga učenjaka, čak je i osmrtnica zaplijenjena, a brzojavne sažalnice nisu smjele biti odpremane. Nije bilo dozvoljeno objaviti vrijeme pogreba, a zabranjeno je bilo izvjestiti žalobnu zastavu na zgradi Sveučilišta. Školsku mladež, koja je prisustvovala sprovodu, policajne vlasti izagnaše iz Zagreba, a hrvatske narodne trobojnice, kojima su bili vijenci urešeni, odstraniše.

Ime ubojice, Branko Zwerger, bilo je poznato. Poznata je bila i organizacija kojoj je ubojica pripadao (“Mlada Jugoslavija”). Poznato je bilo da je umorstvo dogovoreno u noći od 11. do 12. veljače u stanu zapovjednika grada generala Belimarkovića. Kod toga dogovora sudjelovali su članovi organizacije “Mlade Jugoslavije” Brkić, Godler, Marčec i ubojica Zwerger. Zagrebačka policija unatoč tome službeno objavljuje dne 19. veljače dne 19. veljače da je počinitelj nepoznat.

Ubojstvu profesora Šufflaya prethodile su sljedeće činjenice:

Povodom posjeta kralja Srbije u Zagrebu mjeseca siječnja dostavljena su nizu najuglednijih ličnosti – tako vođi Hrvata dr. Vladku Mačku, dr. Anti Trumbiću, dr. Mili Budaku, sveučilišnim profesorima dr. Filipu Lukasu, dr. Davidu Karloviću, dr. Milanu Šufflayu i drugima – prijeteća pisma s podpisom “Za kralja i otadžbinu”, u kojima ih se čini odgovornim i vlastitom glavom i životom njihovih obitelji, bude li za to vrijeme kraljeva boravka u Zagrebu ikakvih protesta ili demonstracija.

Ovoj terorističkoj organizaciji, koja javno nosi ime “Mlada Jugoslavija” održao je kralj Aleksandar javni govor, u kojem je progovorio o odstranjivanju po narodu izabranih hrvatskih narodnih zastupnika, što je proveo. Riječima: “Ja sam odstranio poslenike”, on je sam dao poticaj odnosno nalog da se od njegova formalnog odstranjivanja iz parlamenta imade prići na fizičko, to jest konačno odstranjenje. Kao uzor ima vrijediti 20. lipnja 1928., kada su u beogradskom parlamentu umoreni hrvatski vođe.

Iza toga slijede u vladinoj štampi javni pozivi na umorstva vođa hrvatskoga naroda. Tako piše vladin list “Naša Soga” na Sušaku dne 18. veljače: “čelenke će prskati…” Istoga dana uvečer umoren je u Zagrebu prof. Šufflay. Drugi primjer otvorenoga poziva na umorstvo objavljen je 28. veljače u splitskoj “Zastavi”, daljnji poziv, u mariborskom “Jugoslavenu”. Neki članovi držtva “Mlada Jugoslavija”, koji su imali izvesti umorstva Hrvata u inozemstvu, uhapšeni su dne 12. ožujka kod umorstvenih priprema u Beču te predani bečkim sudovima na postupak.

Delegacija Hrvatskoga narodnoga zastupstva još je dne 25. siječnja 1930. predala Ligi naroda u Ženevi memorandum, koji je istodobno odaslan vladama i organizacijama svih kulturnih država, upozoravajući na stanje u Hrvatskoj. Ovim se memorandumom pred cijelim čovječanstvom diže obtužba protiv absolutističke vladavine kralja Srbije kao i protiv užasa i strahota, što ih vladavina nad hrvatskim narodom počinja. Kako činjenice dokazuju, ove su strahote od onoga doba samo još veće.

S obzirom na ovo strašno stanje mi vas molimo, da Međunarodna liga za ljudska prava poduzme sve da se ovoj bezkrajnoj nasilnoj vladavini stane na kraj.
Ne smije se trpiti da se umorstvo upotrebljava kao sredsto za postizavanje političkih ciljeva.
Ne smije se trpijeti da se ubojice veličaju kao narodni junaci.
Držimo da je samo po sebi dužnost Međunarodne lige za ljudska prava da apelira na sve one koji cijene slobodu i ljudska prava naroda, da se proti strahovladi koja gospoduje u Hrvatskoj, digne najsvečaniji protest. Sve zemlje, naročito Francuzka, Njemačka, Poljska, Austrija, gdje postoje grane Međunarodne lige za ljudska prava, imadu dužnost da se postave kao štit pred ovaj mali miroljubivi prosvjećeni narod.
Mi očekujemo vašu odluku i pozdravljamo vas.

Njemačka liga za ljudska prava.
Albert Einstein
Heinrich Mann
Travanj 1931., Berlin

U strogom centru Zagreba 18. veljače 1931. policijski agenti kraljeve Jugoslavije Ljubomir Belošević i Branko Zweger napali su hrvatskog znanstvenika i domoljuba Milana Šufflaya ispred kućnog praga i razbili mu glavu čekićem. Umro je dan kasnije od zadobivenih ozljeda.

Što vi mislite o ovoj temi?