Pratite nas

U potrazi za Istinom

Sjećanje na Prosinačke žrtve

Objavljeno

na

“Po svojoj dužnosti smatrao sam da treba prvi da počnem i ja se tim krvavim rukama ponosim.”

Te riječi izgovorio je Grga Budislav Anđelinović na beogradskoj Skupštini održanoj 26. travnja 1921. godine.

Ruke je okrvavio naredivši otvaranje vatre iz tri ‘Shwarzlose‘ 8-milimetarska teška mitraljeza na nenaoružane prosvjednike protiv uspostave Jugoslavije na današnji dan, 5. prosinca 1918. godine. Taj dan ostat će zapamćen kao ‘krvavi četvrtak‘. Malo tko je ikad čuo za prosinačke žrtve.

Međutim, to su bile prve žrtve jugoslavenskog nacionalizma, odnosno, ‘borbe protiv hrvatskog nacionalizma’ koja još traje.

U Zagreb je 2. prosinca 1918. navečer došla vijest da je u Beogradu stvorena kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Malobrojni pobornici Svetozara Pribičevića pokušali su organizirati povorku, ali ih nije bilo dosta. Zato su ujutro otišli u zagrebačke srednje škole, prekinuli nastavu, te gimnazijalce odveli na ulice, da u povorci paradiraju gradom za novu državu. Ova se manifestacija ponovila 5. prosinca, uz proslavu ujedinjenja na Trgu bana Jelačića i misu u katedrali. Ta režimska proslava protekla je u grubom vrijeđanju Hrvata i svega hrvatskog. To je tada izazvalo veliki bijes javnosti, ionako ogorčene time što je ujedinjenje sprovedeno bez suglasnosti naroda, dok bi se danas vjerojatno građani masovno pridružili vrijeđanju kamenjaraca i primitivaca – gotovo sto godina nasilja i propagande je učinilo svoje, no tada su Hrvati još imali ponosa. Zagrepčani su u tom cirkusu vidjeli tuđe prste i plaćenike.

Odgovor je uslijedio još istoga dana poslijepodne. Zagrepčani, svjesni kako im je proslavom zapravo poručeno kako će u Jugoslaviji biti građani drugog reda, u velikoj masi dolaze na tada već prazan trg Bana Jelačića, a pridružuju im se nenaoružani pripadnici 25. i 53. pješačke domobranske pukovnije. Klicali su hrvatskoj republici, ali i boljševičkoj revoluciji koja se odigrala netom prije. No za njihovu je namjeru po svojim doušnicima doznao već ranije dr. Grga Anđelinović, netom imenovani šef policije u Zagrebu i razmjestio na kuće broj 6 i 21 tri mitraljeza. Kad je povorka građana došla na Jelačićev trg, istog trenutka na masu ljudi otvorena vatra, bez milosti ili znaka upozorenja. Trg se napunio krvavim tijelima. Grga Anđelinović je, kažu, osobno pucao iz jednog od mitraljeza u građane. Bila je to snažna poruka Hrvatima o tome gdje im je u Jugoslaviji mjesto.

Ubijeni su: Slavko Šćukanec, Sent Martoni, Miroslav Svoboda, Viktor Kolombar, Miloš Mrse, Mato Gašparević, Mijo Staničar, Stjepan Jureša, Josip Lupinski, Ferdo Varšec, Nikola Ivša, Dragutin Kostelc, Andro Martinko i Antun Tašnar-Jurčić.

Spomen ploča prosinačkim žrtvama

Spomen ploča prosinačkim žrtvama

Radi toga krvoprolića zavladalo je u Zagrebu neopisivo ogorčenje, ali svatko tko bi javno što rekao bio bi isti čas bačen u zatvor. Novine su morale šutjeti, da ih ne stigne sudbina pravaškoga dnevnika Hrvatska, kojemu je dr. Grga Anđelinović već 4. prosinca 1918. zabranio izlaženje.

Ono što je trebao biti miran prosvjed završilo je pokoljem. Prema prvim službenim izvješćima Grga Anđelinović osobno i njegovi suradnici pobili su trinaest osoba – sedam domobrana i četvero građana – a ranili sedamnaest, no kasnije se počelo govoriti kako je ta brojka čak i veća te kako je u konačnici ubijeno čak oko stotinu ljudi.Trg se napunio mrtvima i ranjenima. Navečer je zagrebački garnizon razoružan, a oružanu vlast je preuzela srpska vojska. Ubrzo je uvedeno pravo izvanredno stanje – lokalima je ograničeno radno vrijeme, zabranjeno je javno okupljanje i oglašavanje, a svatko tko je nešto pisnuo protiv Jugoslavije, bio je uhićen.

Ovo je bila tek najava svega što je Hrvate čekalo u Jugoslaviji. Kralj je proglašenjem diktature zabranio uporabu hrvatskog imena i zastave; raspustio je sve hrvatske političke stranke; raspustio je ili potisnuo hrvatske narodne ustanove; onemogućio sve slobodne manifestacije hrvatskoga nacionalnog života; preplavio je hrvatske zemlje policijom i agentima. Podupirao je brutalne postupke policije, čije je metode Times od 11. veljače 1931. nazvao ‘europskim skandalom’ i koje su opisane u apelu profesora Einsteina upućenom Ligi za ljudska prava. Skupštinsko pravo i sloboda tiska ukinuti su. Kritike bilo koje vrste, uperene protiv diktature i njenih nositelja, bile su kažnjavane strogim kaznama.

Da bi se bolje razumjele okolnosti sukoba, donosimo izvadak iz djela djelu “Baštinici Habsburga” (London, svibanj 1932.) autora G. E. R. Gedyea, dugogodišnjeg dopisnika engleskog i američkog tiska iz srednje i jugoistočne Europe:

Ponor između Srba i Hrvata je očit većini slučajnih turista koji napuštaju željezničke kolodvore Zagreba i Beograda. Orijent izgleda vrlo daleko kad se odlazi iz Zagreba. Taj sam grad prvi put vidio 1925. Izgledao mi je kao moderni njemački grad. Koliko je različit bio Beograd. Bilo je, naravno, neizbježno da će građanin Zagreba, sa svom svojom kulturnom superiornošću, kao uvredu primiti činjenicu da je tretiran ne kao jednak, već skoro kao pripadnik porobljene rase. Horda srpskih oficira, bogato plaćena od prihoda teških hrvatskih poreza izmiljela je iz orijentalnog Beograda i raširila korupciju i prinudu”. “Hrvatske zapadnjačke manire i kultura nisu im priskrbile poštovanje, nego prezir u novoj državi, te odbacivanje – Hrvat je gledan kao uškopljeni, degenerirani Srbin, za razliku od krepkog Srbina iz Kraljevine (Srbije).” (Str. 211, 212.)

Hrvati su nedvojbeno i jednodušno ukazivali da su nevjera, preziranje ljudskog života, ubojstvo kao način političke borbe, te korupcija glavne odrednice srpskog karakatera. Posljednjih stotinu godina srpske povijesti je neprispodobivo po događajima koji su u Zapadnoj Europi bili mogući samo u srednjem vijeku. S malobrojnim izuzecima, svi njihovi knezovi i kraljevi bili su ili ubijeni ili zbačeni s prijestolja.

Obitelj Anđelinović bila je izrazito obrazovana, ugledna i utjecajna u Hrvatskoj početkom prošlog stoljeća. Dala je velik broj pjesnika, pravnika, književnika, intelektualaca, pa i liječnika. Na žalost, svi su bili angažirani u ORJUN-i, organizaciji jugoslavenskih nacionalista, i među njima je bilo mnogo policijskih batinaša i četnika. Ukratko, bili su eklatantan primjer tradicionalno izdajničkog ponašanja hrvatske elite.

Sam Grga Budislav Anđelinović rođen je na Hvaru 1886. godine. Nakon što je na Sveučilištu u Zagrebu diplomirao iz područja povijesti i zemljopisa, nastavio je svoj studij u Pragu i Lavovu da bi potom u Zagrebu i Lavovu doktorirao. Kao odvjetnički pripravnik kod dr. Ante Trumbića, osnivača i predsjednika Jugoslavenskog odbora osnovanog u svibnju 1915. godine u Londonu, uređivao je list Hrvatska, a nešto kasnije preuzeo je i uređivanje lista Hrvatska država kojeg je izdavala ona frakcija Stranke prava koja se zalagala za ujedinjavanje južnoslavenskih naroda.

schwarzlose

schwarzlose

Nedugo prije pokolja, u listopadu 1918. godine izabran je za povjerenika za javni red i sigurnost grada Zagreba, odnosno šefa policije, te napušta Stranku prava i pridružuje se Demokratskoj stranci čiji čelnik je bio Ljubomor Davidović, projugoslavenski orijentiran političar iz Srbije gdje je ostao sve do 1928. godine da bi potom osnovao Jugoslavensku narodnu stranku.

Do trenutka kada je nacistička Njemačka okupirala Jugoslaviju, Anđelinović se nalazio na mnogim visokopozicioniranim političkim dužnostima. Međutim, 1941. godine bježi u inozemstvo i tamo se pridružuje četničkim političkim krugovima. Tijekom 1942. i 1943. godine piše tekstove u kanadskom Srpskom glasniku te u četničkom listu Novosti, a također se sprijateljuje i s četničkim vojvodom, Momčilom Đujićem. Potonji je došao na čelo četničkog odreda u ljeto 1941. godine da bi godinu potom sudjelova u osnivanju Dinarske četničke divizije, čiji glavni zadatak je bio provođenje etničkog čišćenja nesrpskog stanovništva na području ‘srpskih zemalja’, unutar crte Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica. Upravo pod njegovim vodstvom četnici su počinili brojne zločine nad hrvatskim stanovništvom.

Bogdan Radica u knjizi Hrvatska 1945. bilježi atmosferu u Šibeniku i donosi crticu o Anđelinovićevu povratku u Hrvatsku. Radica je 16. lipnja 1945. u svoj dnevnik zapisao: ‘U Šibeniku sam po treći put u očekivanju veze za Zagreb. Večerao sam u menzi okružnog NOO… Jedan od prisutnih javlja da se vratio dr. Grga Anđelinović, bivši ministar, i da je jako ostario. Vele da je u razgovoru s rukovodiocima kazao da im čestita sto su obnovili Jugoslaviju. Nije se vratio zbog komunizma, već zbog Jugoslavije! I komunistička Jugoslavija, samo da je Jugoslavija.’ To je posljednji javni zapis o dr. Grgi Anđelinoviću. Umro je u Splitu godinu dana kasnije.

Poznati član obitelji bio je i batinaš i vođa ORJUNE Berislav Anđelinović, koji je osobno ubio 1922. pravnika Šnidaršića u Zagrebu, 28. srpnja 1924. hercegovačkoga Hrvata Marka Zovku na zagrebačkim ulicama i također godine 1924. dva hrvatska radnika u rudniku Trbovlje u Sloveniji.

Navodno se u Zborniku dokumenata Narodnooslobodilačke borbe u Dalmaciji (Split 1982.). na više mjesta spominje ime Danka Anđelinovića kao bliskoga suradnika četničkoga vojvode Ilije Trifunovića Birčanina, kojega je osobno Draža Mihailović imenovao komandantom svih četničkih snaga na području talijanske okupacijske zone u NDH. Birčanin je, dakle, djelovao pod zaštitom talijanskih fašista i imao je sjedište u Splitu. U navedenom zborniku također se govori o ‘Splitskom kvartetu’: Danko Anđelinović, poznati orjunaši Milohnić i Šegvić i talijanska kvestura. U svojoj knjizi Zločini nad Muslimanima izdanoj 1990. godine Vladimir Dedijer i Antun Miletić ističu riječi Ilije Trifunovića Birčanina: ‘Na području Vrgorca oderali smo žive tri katolička sveštenika i pobili sve muškarce od 15 godina naviše’.

Na ovaj podatak također se je osvrnuo, te ga potvrdio, i Vice Vukojević, bivši sudac Ustavnog suda Republike Hrvatske. Protiv Vukojevića se vodila istraga zbog optužbe da je 1993. godine silovao 22-godišnju Bošnjakinju u logoru Vojno u blizini Mostara. Međutim, nakon punih deset godina istrage, tijekom koje je zauvijek okaljano Vukojevićevo ime, otkrilo se ne samo da on nije počinio to zlodjelo već i da dotična Bošnjakinja – nikad nije ni postojala. Vukojević se na svoje nemilo iskustvo osvrnuo u otvorenom pismu pod nazivom Nedostojan izreći i ime moje obitelji koje je Večernji list objavio 30. prosinca 2007. godine. U njemu je istaknuo kako je čelnica HNS-a, inače unuka Danka Anđelinovića, u više navrata navela kako se protiv njega vodi postupak za silovanje, mada sud u tom trenutku već odbacio optužbe kao neosnovane. Sama Vesna Pusić nije se javno očitovala o Vukojevićevom pismu.

A što je doktor Grga Anđelinović sam rekao o svojoj ulozi u pokolju 5. prosinca? Zagrebački časopis Riječ u broju od 30. travnja 1921. prenio je njegov govor u beogradskoj Skupštini održan 26. travnja iste godine, gdje on prije rečenice koju smo naveli na samom početku ovog teksta kaže, ‘Ako bi Hrvatska jednog dana postala Irska, mi ćemo opet biti žandari!’.

Potomci Grge i Danka Anđelinovića to, u neku ruku, i jesu. Zoran Pusić je svojevrsni žandar, preko svoje udruge za ljudska prava i dalje uhićuje i progoni hrvatske nacionaliste i promovira ideju Jugoslavenstva. Često mu se u progonima hrvatskih nacionalista priključuje i sestra, koja je u više navrata izjavljivala da je Hrvatska ‘država stvorena na zločinu’. Za svog ujaka, Vuka Anđelinovića, Vesna Pusić tvrdi da je bio ugledan partizanski liječnik, no on je rođen 1922. pa se postavlja pitanje kad je i gdje diplomirao, obzirom da šuma nije zgodno mjesto za studij medicine. Također je sporno što je partizanima pristupio koji dan pred pad Italije….

(Arhiva)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Sjećanje na Dianu Budisavljević – ideologija i nametnuto kolektivno sjećanje protiv povijesne znanosti

Objavljeno

na

Objavio

Svjedocima smo procesa u kojem se putem medija, kulture i politike nastoji nametnuti određeno kolektivno sjećanje na Dianu Budisavljević, i to nauštrb faktografije, istine i povijesne znanosti. Kako bismo se kao pojedinci i kao društvo mogli oduprijeti tim manipulacijama za početak je potrebno sagledati kronologiju događaja u tom procesu koji još traje,štoviše, koji je u svom punom jeku.

Diana (Obexer) Budisavljević rođena je 1891. u Innsbrucku (Republika Austrija). 1917. udaje se za Julija Budisavljevića s kojim 1919. dolazi u Zagreb. Umrla je 1978. u Innsbrucku.

  1. – 1945. organizirala je i pružala pomoću ratu stradaloj djeci, prije svega kozaračkoj djeci i, kako se navodi u Dnevniku, djeci pravoslavnih majki. Ovo njezino humanitarno djelovanje  nazvano je „Akcija DB”.

U razdoblju od 1945. do 2003. u javnosti se ne spominje, (uglavnom) ne postoji kolektivno sjećanje na Dianu Budisavljević.

Stvaranje kolektivnog sjećanja  kronologija i nekoliko primjera

– 2002. objavljen je pregledni rad Danijele Marjanić „Biografija Diane Budisavljević” (na njemačkom) na hrcak.srce.hr .

– 2002. objavljen je pregledni rad „Dnevnik Diane Budisavljević 1941. – 1945.” na hrcak.srce.hr . Ovdje treba istaknuti kako to nije izvorni tekst dnevnika pisanog na njemačkom, nego (nečiji) prijevod na hrvatski. Ipak, kao autorica je navedena pokojna Diana Budisavljević iako je riječ o prijevodu objavljenom 24 godine nakon njezine smrti.

– 2002. objavljen je pregledni rad „Auszug aus dem Tagebuch: Aktion Diana Budisavljević” (Izvod iz Dnevnika. Akcija D. B.) na hrcak.srce.hr

– 2003. godine objavljena je knjiga „Dnevnik Diane Budisavljević

– 2011. L. Filipović na tportal.hr objavljuje: „ZABORAVLJENA IAKO JE SPASILA 12.000 DJECE; Za našeg Schindlera nema mjesta u udžbenicima povijesti”

– 1. ožujka 2017. austrijski autor Wilhelm Kuehs objavljuje biografski roman „Dianas liste” koji je ubrzano objavljen u srpskom izdanju kao „Dijanina lista”

– 28. lipnja 2017. Jutarnji list objavljuje: „’AKCIJA D.B.’ Europski fond podržao film o ženi koja je spasila 10.000 djece u ustaškom režimu”; iz teksta: „film Akcija D.B. (radnog naslova Dianina lista) redateljice Dane Budisavljević u koprodukciji Hrvatske, Slovenije i Srbije s iznosom od 160.000 eura, kako je izvijestio HAVC.”

– 15. srpnja 2017. Boris Orešić u Globusu piše članak o Diani Budisavljević: „DAMA IZ VISOKOG DRUŠTVA Čudesna priča o zaboravljenoj heroini iz Zagreba”

– 6. listopada 2017. u Sisku je imenovan Park Diane Budisavljević

– 15. svibnja 2018. u Domu Vojske Republike Srbije u Beogradu otvorena izložba “Dijanina deca” posvećena Diani Budisavljević (prenose hrvatski mediji net.hrdanas.hr: „ZAŠTO ZA OVU ŽENU NITKO NIJE ČUO? Srbija ju koristi za propagandu, a Hrvatska ignorira Dianu koja je spašavala djecu iz logora”)

– 23. svibnja 2018. premijerno je prikazan dokumentarni film RTS-a o Diani Budisavljević „Dijanina deca”

–  u studenom 2018. beogradski Odbor za podizanje spomenika donosi odluku o podizanju spomenika Diani Budisavljević do kraja 2019. („Apsurdno je da Beograd diže spomenik heroini, ali ne prihvaća njezina svjedočanstva da je Stepinac pomagao u spašavanju tisuća srpskih mališana”, Davor Iavnković, Večernji list, 25. studenog 2018.)

Dnevnik Diane Budisavljević

– Dnevnik je pisan od listopada 1941. – listopada 1945., uz jedan kratki upis iz veljače 1947.

– 1993. prvi prijedlog da se Dnevnik objavi (iz predgovora)

– Dnevnik je s njemačkog na hrvatski prevela unuka D. B., Silvija Szabo, objavljen je 2003. u nakladi Javne ustanove Spomen-područje Jasenovac i Hrvatskog državnog arhiva.

Pitanja koja se nameću: Zašto njezin dnevnik nije objavljen u bivšoj Jugoslaviji, između 1945. I 1990.? Zašto se tek u suvremenoj hrvatskoj državi počelo javno govoriti o Dijani Budisavljević i o njezinome dnevniku? I drugo, koja su jamstva da je Dnevnik, odnosno njegov objavljeni prijevod autentičan?

Usporedba: „Dnevnik Diane Budisavljević” i Dnevnik Anne Frank

  1. Dostupnost originalnog dnevnika

– Originalni dnevnik Diane Budisavljević nije dostupan široj javnosti, nema ga na internetu.

– Originalni dnevnik Anne Frank javno je dostupan, i na internetu.

Originalni dnevnik Anne Frank, fotografije s mrežnih stranica

Originalni dnevnik Anne Frank, fotografije s mrežnih stranica

Originalni dnevnik Anne Frank, fotografije s mrežnih stranica

Originalni dnevnik Anne Frank, fotografije s mrežnih stranica

  1. Objava Dnevnika:

– Dnevnik Diane Budisavljević nastao je 1941. – 1945.,

prvi put je kao članak objavljen 2002., 2003. prvi put je objavljena knjiga. Knjiga nije dostupna u knjižarama.

– Dnevnik Anne Frank nastao je 1942. – 1944.,

prvi put je u dijelovima objavljen u nizozemskim novinama „Het Patrool”, kao knjiga je prvi put objavljen 1947., nakon čega su uslijedila mnoga izdanja. Dostupna su u knjižarama.

  1. Autentičnost:

– Dnevnik Diane Budisavljević preveden je od njezine unuke i objavljen 2003. kao knjiga. Međutim, široj javnosti nije dostupan original na njemačkom. Ne postoji javno propitivanje autentičnosti ni dnevnika ni njegova prijevoda, i nije javno dostupna stručna analiza koja bi potvrdila autentičnost dnevnika i ispravnost prijevoda.

– Dnevnik Anne Frank javno je dostupan u svome izvornom obliku, te u raznim prijevodima.

Istražena je njegova autentičnost. Uz to je 1978., u sklopu sudske parnice o autentičnosti dnevnika, obavljena i forenzička istraga od strane njemačkog Saveznog Odjela za Kriminal i dokazano je kako i papir i tinta sežu iz vremena nastajanja, prije 1950.

Film RTS-a: „Dijanina deca”

Film „Dijanina deca” iz 2018. snimljen je u koprodukciji Radiotelevizije Republike Srbije i tamošnjeg „Ministarstva za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja” i emitiran je, među ostalim, na  Radioteleviziji Republike Srbije.

Iako bi, sudeći po njegovu naslovu, ovaj film trebao govoriti prije svega o humanitarnom djelovanju Diane Budisavljević, velika je pozornost posvećena vrjednovanju tadašnje hrvatske države.

Nekoliko je netočnih i krivotvorenih povijesnih podataka zbog kojih se film može promatrati kao propagandni film u svrhu falsificiranja povijesti.

Evo nekoliko primjera – kadrovi iz filma uz engleski prijevod (titlovi):

Kao što vidimo, navodi se kako su za vrijeme NDH Hrvatskoj pripadali teritoriji koji danas nisu sastavni dio hrvatske države. Uz Bosnu i Hercegovinu navodi se i Srijem. Riječ je o potpuno netočnoj informaciji. Sastavni dio hrvatskog teritorija današnje hrvatske države je i Srijem (Vukovarsko-srijemska županija).

Pogledajte ovaj primjer:

Ovdje nije samo riječ o netočnoj informaciji nego i o grubom falsificiranju povijesti u svrhu širenja ideologije. Navedeni podatak da je u NDH navodno „zaklano 750.000 nevinih i razoružanih Srba” pobijen je ne samo raznim znanstvenim istraživanjima o ratnom stradanju, nego i pukim uvidom u popise stanovništva.

(doc. dr. sc. Prof. Vlatka Vukelić, „Djelovanje sisačkog ‘Sokolskog društva’ od 1929. do 1941”;
doc. dr. sc. Stjepan Šterc, članak o popisu stanovništva;
https://www.bib.irb.hr/570290
https://narod.hr/hrvatska/stjepan-sterc-o-bleiburgu-i-kriznim-putevima-popis-stanovnistva-1948-pokazuje-gubitke-od-639-000-osoba ).

Ideologija

S obzirom na to da je film „Dijanina deca” snimljen u koprodukciji Radiotelevizije Republike Srbije i tamošnjeg „Ministarstva za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja”, te da je emitiran u programu javne televizije Republike Srbije RTS, može se zaključiti kako tamošnja službena politika zauzima (vanjsko)političke i u širom kontekstu društvene stavove temeljene, među ostalim, i na u filmu navedenim povijesnim falsifikatima i ideološkim propagandama.

S obzirom na tu spoznaju problematičan nije samo spomenuti film, nego i 2017. najavljeni film naslova „Akcija DB” koji se uskoro treba premijerno emitirati u Hrvatskoj, a koji je snimljen u koprodukciji Hrvatske i Republike Srbije, i Republike Slovenije.

 

 

 

Povijesna znanost

U Sisku je u prosincu 2018. održan znanstveni skup „Zbrinjavanje kozaračke djece i dječje prihvatilište u Sisku 1942. – 1943.“ na kojem su izneseni mnogi rezultati znanstvenog istraživanja koja potvrđuju veliku,čak i presudnu ulogu blaženog kardinala Alojzija Stepinca u zbrinjavanju i pomoći kozaračke i ostale djece stradale u ratu. Tu je činjenicu, prema zasad neprovjerenom prijevodu njezina dnevnika, potvrdila i sama Diana Budisavljević.

Međutim, iz ideoloških i propagandnih razloga ova se istina umanjuje, nerijetko i prešućuje. Imamo li u vidu kako Srpska pravoslavna crkva, koja kroz povijest, pa tako i danas, uvelike utječe na politički, društveni i kulturni život Republike Srbije, propagandno djeluje protiv beatifikacije blaženog kardinala Alojzija Stepinca, za očekivati je da će se na svim relevantnim razinama politike, društva i kulture Republike Srbije takvo djelovanje i nastaviti.

Znanstvena istraživanja predstavljena u Sisku koncem 2018. godine također su potvrdila kako u Sisku za vrijeme II Svjetskog rata nije bilo koncentracijskog logora, a kamoli logora za djecu.

Netočna informacija o postojanju logora u Sisku iz ideoloških je razloga do te mjere propagandno proširena da su je čak i vijećnici Grada Siska 2017., predlažući imenovanje Parka Diane Budisavljević, u prijedlogu eksplicite naveli: „…humanitarki koja je predvodila spašavanje srpske djece iz sisačkog logora 1942. i 1943. godine”.http://www.sisak.info/park-diane-budisavljevic-ulica-stjepana-grgca-trg-120-brigade-i-perivoj-tee-bencic-rimay/

Upravo su iz tog razloga mnogi vijećnici glasovali ‘suzdržano’, i upravo je iz tog razloga jedna vijećnica glasovala ‘protiv’ prijedloga. Nisu bili protiv imenovanja trga imenom ove humanitarke, već su bili upoznati s povijesnom činjenicom o nepostojanju logora u Sisku. Glasovali su ‘suzdržano’ i ‘protiv’ jer je obrazloženje bilo temeljeno na povijesnoj, ideološkoj i propagandnoj laži:

„Imenovanje nekoga parka po toj humanitarci nije ni najmanje sporno te je i poželjno, pogotovo u Sisku, međutim akt kojim je objašnjeno imenovanje donosi ključnu neistinu. U njemu je navedeno kako je u Sisku tijekom Drugoga svjetskoga rata postojao »koncentracijski logor za djecu«, što je apsolutna laž.” https://www.glas-koncila.hr/povjesnicarka-dr-vlatka-vukelic-razotkriva-laz-o-djecjem-koncentracijskom-logoru-u-sisku-generacije-koje-dolaze-trazit-ce-pocinitelje-zlocina-nad-svojima/

Zaključak

Iz svega navedenoga razvidno je kako kolektivno sjećanje na Dianu Budisavljević do 2003. gotovo nije postojalo.

Također se može zaključiti kako su lik i djelo Diane Budisavljević od početka 21. stoljeća počeli postajati dijelom kolektivnog sjećanja, ali uglavnom na temelju selektivnih i nedovoljno provjerenih informacija, te ideologiziranom propagandom.

Velika je oskudica relevantnih, znanstvenih, povijesnih istraživanja što otvara vrata ideologiziranju ove teme i širenju nepotpunih, iskrivljenih, propagandnih, pa i netočnih povijesnih podataka.

Sve dok se ne objavi znanstvena ekspertiza o autentičnosti dnevnika Diane Budisavljević i dok se ne naprave znanstvena istraživanja o njezinom djelovanju, sva tumačenja njezinog rada i djelovanja treba promatrati u duhu prosrpske i protuhrvatske propagande.

Građanska inicijativa Ivo Pilar

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Zašto su se partizani s najvećom mržnjom oborili na svećenike Hrvatske pravoslavne ckrve?

Objavljeno

na

Objavio

Osim sa katoličkim svećenstvom, partizani su se još brutalije ‘obračunali’ sa svećenstvom Hrvatske pravoslavne crkve, te ih pobili sve koje su mogli. Na drugoj strani, svećenici i pripadnici Srpske pravoslavne crkve, Bogu hvala, u Hrvatskoj gotovo da nisu doživjeli nikakvo nasilje od strane novih komunističkih vlasti.

Što je razlog tome i zašto su se partizani s najvećom mržnjom oborili na svećenike Hrvatske pravoslavne ckrve?

Već ulaskom partizana u Zagreb u svibnju 1945., počeo je obračuna boljševika sa svećenicima Hrvatske pravoslavne crkve, koji je kulminaciju dosegao u lipnju mjesecu iste godine. Gotovo svi svećenici Hrvatske pravoslavne crkve su ubijeni.

Kada je 2018. godine u Bujici gostovao arhiepiskop Hrvatske pravoslavne crkve Aleksandar, to je izazvalo veliku pažnju javnosti. Razlog više je i u tome što se 16.647 Hrvata vjerski izjašnjava kao pravoslavci, a nemaju svoje crkve.

Gost Bujice , arhiepiskop Aleksandar, podsjetio je i da su svi čelnici Hrvatske pravoslavne crkve 1945. brutalno likvidirani: “Komunistička partija neprijateljima ih je proglasila još ’42. godine! Ubrzo nakon ulaska partizana u Zagreb, episkop Germogen i drugi čelnici HPC-a kao i većina svećenika ubijeni su pod optužbom da su razbijali jedinstvo srpskog roda! Zagrebačkom muftiji Ismetu Muftiću čak su odrezali jezik pa su ga javno objesili, ubijani su i mnogi drugi svećenici – najviše katolički. Samo Srpska pravoslavna crkva nikada nije osuđena!”.

Hrvatska pravoslavna crkva – kako je nastala?

Od sredine 19. stoljeća pravoslavno svećenstvo u Hrvatskoj dobiva veliku potporu iz Beograda. Tamo izlazi velik broj knjiga „za narod i školu“ koje uvjeravaju čitatelje da su Slavonija, Srijem, Dalmacija, Lika i drugi dijelovi Hrvatske „srpske zemlje“. Jedan od autora onoga doba bio je u Hrvatskoj malo poznati, ali vrlo značajni velikosrpski ideolog Petar M. Niketić, autor knjige „Srpski svet u reči i slici“. On navodi da u srpskim zemljama živi oko 11 milijuna stanovnika i pored Srba, piše Niketić, tamo žive „Turci, Arnauti, Cincari, Vlasi, Mađari, Talijani i Cigani“. Hrvati prema njemu ne postoje u Trojednoj Kraljevini Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji. Niketić tvrdi i da „svi govore čistim srpskim jezikom“.

Dr. Eugen Kvaternik, koji je dobro upoznat sa srpskom promidžbom među pravoslavnim pučanstvom u Hrvatskoj, 3. prosinca 1861. godine predlaže banu Šokčeviću osnivanje Hrvatske pravoslavne crkve.

Hrvatska pravoslavna crkva je formirana godinu dana nakon formiranja Nezavisne Države Hrvatske (NDH). Osnovana je zakonskom odredbom poglavnika Ante Pavelića 6. lipnja 1942. temeljem zakonske odredbe o Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi od 3. travnja 1942., objavljene u Narodnim novinama br. 77 od 7. travnja 1942. godine.

Kada je osnovana Hrvatska pravoslavna crkva, izbor njezina poglavara, s potrebnima hijerarhijskim častima te duhovnima i moralnim odlikama, postao je jednim od glavnih pitanja. Nakon konzultiranja i suglasnosti viših pravoslavnih dostojanstvenika, izbor je pao na Grigorija Ivanoviča Maksimova, kojemu se on i odazvao. Pritom je njegovo rusko podrijetlo nedvojbeno bilo izrazom političkog kompromisa. U stvaranju Hrvatske pravoslavne crkve kontaktirane su i ostale pravoslavne crkve te Patrijaršija u Carigradu. Po Ustavu HPC-a (broj: CLXIV-1386-Z-1942.) od 5. lipnja 1942. godine, poglavar je trebao biti patrijarh, postavljen i posvećen u sporazumu s vaseljenskim patrijarhom u Carigradu, a vodstvo Srpske pravoslavne crkve bilo je suglasno s izborom Maksimova, ali se protivilo njegovu imenovanju patrijarhom.

Vladika Germogen uspio je okupiti pravoslavno svećenstvo. Za kratko vrijeme 80 osoba u crkvenoj službi prišlo je Crkvi, koja je u tom trenutku imala 55 stalnih i 19 privremenih općina.

Hrvatska pravoslavna crkva dobila je priznanje od Bugarske pravoslavne crkve i Rumunjske pravoslavne crkve, s kojima potpisuje ugovore o suradnji.

Dne 27. srpnja 1942. mitropolit Germogen preko Ministarstva vanjskih poslova NDH  je dobio iz Carigrada kanonsko priznanje od Carigradskog patrijarha Veniamina.

CK KPH arbitrira u vjerskim pitanjima protiv HPC-a!

Premda su se komunisti izjašnjavali ateistima i mrziteljima religije, osobito kršćanstva, odmah su se oglasili o pitanju Hrvatske Pravoslavne crkve. Oglašava se Centralni komitet Komunističke partije Hrvatske iz 1942. tijelo koje je ateističko, a sada posreduje dopisom: „Hrvatska pravoslavna crkva je prijevara, a svećenici koji su je priznali su izdajice”.

Ova odluka postaje smjernica za odnos partizana i komunista prema HPC.

Stvaranje Hrvatske pravoslavne crkve bio je dio nove politike prema Srbima nakon početnih ustaških represija i progona, s ciljem da se oslabi njihov otpor prema NDH. Pomak u vjerskoj toleranciji razvidan je u tome što su bile upriličene i procesije za vjerske blagdane pravoslavnih vjernika na Jelačićevom trgu, a u službene vjerske blagdane u NDH su bili uvršteni i pravoslavni blagdani.

Svjedoci tih zbivanja iznose razne ocjene o značaju osnivanja HPC: je li “omela” daljnje proganjanje pravoslavaca ili nije imala bitnog utjecaja. Pravoslavci ipak nisu bili izjednačeni u pravima i dužnostima s ostalim građanima NDH, a progoni su nastavljeni. (Mužić, Hrvatska politika i jugoslavenska ideja, str. 52-54.).

Dolazak partizana – patrijarh Germogen i svi svećenici poubijani

Ulaskom partizana u Zagreb i uspostavom nove vlasti 9. svibnja 1945., HPC je faktički prestala djelovati, a patriarh Germogen je bio uhićen i pritvoren. Istraga nije trajala dugo, jer je već 29. lipnja 1945. održano prvo (i zadnje) suđenje pred Vojnim sudom Komande grada Zagreba pod predsjedanjem kapetana Vlade Ranogajca, čije ime u Zagrebu i dan danas nosi jedna ulica.

Tada se sudilo na temelju Uredbe o vojnim sudovima, jer novi kazneni zakonik još nije postojao. Patrijarh Germogen je bio proglašen krivim jer „je primio položaj, ime i naslov mеtropolita zagrebačkog i patrijarha tzv. Hrvatske pravoslavne crkve, kako bi se razbilo jedinstvo srpskog naroda u Hrvatskoj”.

Već sama činjenica da Vojni sud sudi tzv. “otpadnicima“ jedne Crkve, koji ostajući u istoj vjeroispovijesti stvaraju drugu crkvenu organizaciju, pokazuje svu apsurdnost komunističkog pravnog sustava.

 

Popis dijela ubijenih svećenika u Zagrebu:

  1. Patrijarh Germogen Maksimov
  2. Sarajevski episkop Spiridon Mifka
  3. Protojerej Evgenij Jaržemskij
  4. Protojerej Aleksandar Volkovskij
  5. Protojerej Vasilij (Vaso) Šurlan
  6. Protojerej Serafim Kupčevskij
  7. Protojerej Anatolij Paradiev
  8. Protojerej Cvetin Čović
  9. Protojerej Risto Babunović
  10. iguman Miron Federer
  11. jerej Joco Cvijanović
  12. jerej Vasilij Jurčenko
  13. jerej Pavel Kozarski
  14. jerej Dmitrij Mrihin
  15. jerej Sevastijan Perić
  16. jeromonah Amvrosij Veselinović
  17. jeromonah Rafail Stanivuković
  18. jeromonah Vlasmin Pavlovskij
  19. jeromonah Venjamin Radosavljić
  20. jeromonah Mihail Milogradskij
  21. jeromonah Dimitrij
  22. jeromonah Ivan Mračkovski
  23. jeromonah Evgenij Pogorečkij
  24. jeromonah Petar Popov
  25. jeromonah Bogdan Popović
  26. jeromonah Nikolaj Semčenko
  27. jeromonah Petar Stefanović
  28. jeromonah Sergij Selivanovskij
  29. jeromonah Ljubomir Svrtilić
  30. jeromonah Emilijan Šimatović
  31. arhiđakon Aleksej Borisov

Ne postoji sačuvani vjerodostojni izvor s popisom imena svih ubijenih svećenika Hrvatske pravoslavne ckrve,

Jedno je sigurno – svi do kojih su partizani stigli i zarobili su  -ubijeni.

Dana 16. studenoga 2007. godine na zagrebačkom groblju Miroševcu blagoslovljen je po pravoslavnom obredu kenotaf (jer se ni danas ne zna gdje su pokojnici pokopani) ubijenim pripadnicima HPC; još od 1994. ga je godine pokušavao postaviti potomak jednog od smaknutih, Serafima Kupčevskog.

Pri tome je u Hrvatskoj nailazio na velike otpore.

Na drugoj strani, partizani se nisu obračunavali sa svećenicima i vjernicima Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj (hvala Bogu za to), što indicira da su mete partizanske odmazde bile birane po etničkom ključu – trebali su biti ubijeni jer su nosile hrvatsko ime, a ne zato što su bili pravoslavne vjere.

A možda je dodatni razlog bio i kršćanski pomirljivi duh mitropilita Germogena koji se na dirljiv način obratio pravoslavnoj pastvi na Uskrs 1945. godine. Posljednje obraćanje mitropolita Germogena pastvi je bila uskršnja poslanica, u kojoj je on kao i ranije upozoravao o opasnosti koja prijeti svijetu od bezbožnog komunizma:

Čuvajte se, deco moja duhovna onih, koji vam se u svećeničkoj odeždi obraćaju umjesto s krstom – s krvavim nožem i oružjem u rukama, jer oni ne ratuju za Hrista već za nečastivog, oni se trude da vas sablazne i otruju duše vaše! Čuvajte se svih onih koji govore o slobodi pod crvenom zvezdom, jer tamo slobode nema, tamo je samo patnja i nesreća. U njihovom privremenom carstvu vlada samo jedna sloboda – huljenje na Boga Svedržitelja, Njegovog Uskrslog Sina i Duha Svetoga. Sa kršćanskom ljubavlju i bratskim praštanjem, voljena naša braćo i duhovna deco, međusobno čestitajmo Uskršnjim pozdravom – Hristos Voskrese!“

Prema nekim podacima, pred napuštanje Zagreba, poglavnik NDH Ante Pavelić je ponudio mitropolitu Germogenu (zajedno sa klerom HPC-a) otputovati s njim u Austriju, ali on je odbio, kao i cjelokupno zagrebačko pravoslavno svećeništvo. Po riječima Šardt-Kupčevskog, Germogen je izjavio: „Nas je ovdje malo, ….., savjest nam je mirna. U ovim tužnim vremenima sačuvali smo pravoslavlje od propadanja. Spremni smo …. odgovarati za sva svoja delovanja za vrijeme našeg služenja.“

Germogen je uhićen od jugoslavenskih partizana 8. svibnja, zajedno s protođakonom Aleksijem Borisovim. Prema sjećanjima svjedoka,  85-godišnjeg starca su psihički i fizički zlostavljali, vodeći ga razodjevenog po ulicama Zagreba.

Toliko o plemenitosti komunista i njihovoj plemenitoj borbi.

Izvor: narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati