Pratite nas

Kronika

Sjećanje na žrtve partizansko komunističkih zločina u svibnju 1945. u Gornjoj Kustošiji

Objavljeno

na

Ove nedjelje, 19. svibnja 2019 godine, kod spomen-obilježja žrtava komunističkih zločina stradalih 1945. te ekshumiranih iz masovne grobnice u Gornjoj Kustošiji, već tradicionalno je obilježen Dan sjećanja na žrtve komunističkog režima na lokaciji Gornja Kustošija.

Na njivi na kojoj je postavljeno spomen obilježje, 9. svibnja 1945. partizansko komunistički zločinci bez suda i zakona zvjerski su pobili 17 ljudi, velikom većinom mladih ranjenika – kadeta iz obližnje bolnice na Sv. Duhu.

Osobe upućene u ove zločine govore da su zločine izvršili pripadnici 13. proleterske brigade iz istočne Hercegovine i Crne gore.
Ovom sjećanju ove nedjelje nazočili su hodočasnici kao i predstavnici političkih i društvenih institucija i organizacija. Među sudionicima je bio i saborski zastupnik Zlatko Hasanbegović kao i predstavnik Hrvatskog žrtvoslovnog društva Gjuro Knezičić.

Kod spomen-obilježja održana je Sveta Misa za sve pokojne i nestale. Svetu Misu je predvodio vlč Robert Šreter, župnik u Šestinama održavši nadahnutu propovijed u kojoj je naveo da je ubijanje koje se dogodilo 1945 bio je ples sotonskog zla. To je bio rezultat mržnje, kazne i odmazde, a mi smo se okupili u ljubavi. Naglasio je da, iako smo razočarani u ljudsku pravdu i hrvatsku pravdu, nemojmo pokleknuti i izgubiti vjeru u Božju pravdu, jer svi na kraju stanu pred sud Božji. I oni koji su 1945 ubijali u mržnji. U propovijedi nas je pozvao da vjerujemo Bogu, od njega se ne može sakriti niti jedan zločin. Pozvao nas je da ne dopustimo da nam iz srca otmu vjeru jer vjera nas je jedina do sada i sačuvala. Naveo je da će možda Bog jednom reći da su Hrvati čudan narod koji radi protiv samoga sebe. Vjerujmo Bogu.

U propovijedi je spomenuo i bl. Alojzija Stepinca rekavši da će on biti proglašen svetim ako ne danas onda sutra. A. Stepinac je žrtva na koju se okomilo sotonsko zlo.

Svi su mu radili o glavi, sve tri države jer je bio vjeran Bogu, a Bog je jači od politike i jači je od sotonskog zla. Bl. Alojzije nije se odrekao ni vjere ni Boga ni u najtežim trenucima. Krenimo za bl. Alojzije Stepincom koliko god to koštalo.

Nakon svete Mise organizirano je druženje hodočasnika uz domaću hranu i kolače.

Vlatka Sakar

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kronika

Javio se Hrvat kojega je vlasnik kafića u Uzdolju mlatio za vrijeme srbijanske agresije

Objavljeno

na

Objavio

Na fb-u se javio Mario Vrban, koji je posvjedočio o ratnim djelovanjima Borisa Petka, vlasnika kafića u Uzdolju u koji su upale maskirane osobe.

Petko, Petko crni Petko..dali me se “sećaš” crni Petko? Dali se “sećaš” “pesmice” koju si nam “pevao” u Kninu u zatvoru 1991. godine? Evo da te “podsetim” , “pesma” koju ste “pevali” i dan danas “pevate” u onoj tvojoj krčmi vi “ugroženi” Arkanđije ide ovako;

Oj Ustaše neka, neka
duboka vas jama čeka.
Široka je jedan metar,
a duboka kilometar….

Jel’ se sad sjećaš? Postavio si mi jedno desetak puta pitanje uz krvave batine; tko ti je Ante Vrban Podgorski? I dobio si odgovor ; moj rođak…

Evo ti moje dvi slike iz tog vremena i jedna iz sadašnjeg , da me se sitiš…kad dođem kod tebe na čašicu razgovora da preskočimo ono jebeno uvodno pitanje; oprostite a Vi ste?
Da ja sam , glavom i bradom…

Vidimo se…, napisao je Vrban, prenosi Hrvatska Danas.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kronika

47 godina od svirepog udbaškog ubojstva obitelji Ševo

Objavljeno

na

Objavio

Danas 24. VIII. 2019. navršava se 47 godina od političkog ubojstva obitelji Ševo u talijanskom gradiću San Dona di Piave kod Venecije

Među opasnije vođe HRB-a u Europi Udba je ubrojila i Stjepana Ševu, rođenog 1936. godine u Hamzićima kod Čitluka. Ševo je emigrirao 1966. godine. Vrlo brzo je postao politički aktivan i povjerljiva osoba u hrvatskim emigrantskim krugovima. Iz izvješća suradnika riječke Udbe Vinka Sindičića i suradnika splitske Udbe pod pseudonimom “Mosor”, bilo je poznato da je Ševo, bio jedan od glavnijih logističara HRB-a u Europi.

Ševo je sa ženom Tatjanom, rođenom 1946. godine u Varaždinu, i pokćerkom Rosemarijom, rođenom 1963. godine u Stuttgartu – živio u Stuttgartu. Te 1972. godine obitelj je planirala godišnji odmor u Italiji. Vinko Sindičić je znao za njihove planove i priključio im se. Prema izjavama svjedoka, s njima je 18. kolovoza 1972. doputovao u gradić San Dona di Piave kod Venecije, gdje su odsjeli u pansionu Bar Ristorante Centrale.

Sindičić je u pansionu prespavao samo jednu noć, a sljedećeg dana je vlakom otputovao u Trst – navodno na sastanak s roditeljima. Tjedan dana kasnije, 24. kolovoza 1972., Ševini su otišli na željezničku stanicu u San Dona di Piave, gdje su dočekali budućeg ubojicu koji je doputovao s vlakom Simplon Express. Na povratku s kolodvora, oko 21.30 sati, Ševo se zaustavio blizu tržnice. Piljarica Antonia Mazaletto kasnije je izjavila policiji kako se u automobilu nalazio jedan muškarac sa crnim naočalima. Obitelj Ševo i ubojica odatle su, sporednom cestom, krenuli upravcu Venecije.

Ševo je vozio; do njega je sjedila Tatjana; a otraga ubojica i mala Rosemarija. U jednom zavoju, kad je Ševo usporio, ubojica mu je ispalio tri hica u zatiljak. Ševo je na mjestu bio mrtav. Automobil se zanio i sletio u jarak. Tatjana, premda vezana pojasom za sigurnost, zgrabila je ubojičin revolver i otrgla prigušivač zvuka. Ubojica je ispalio više hitaca prema njoj i smrtno je ranio.

Nakon toga je ispalio dva hica u glavu devetogodišnjoj Rosemariji i trenutačno je usmrtio. Prilikom napuštanja automobila ubojica je vidio da je Tatjana još živa, pa je stavio novi šaržer u revolver i čitavog ga ispucao u već polumrtvo Tatjanino tijelo. Nakon toga je, pod zaštitom gustog mraka, pretrčao vinogard i sjeo u automobil koji ga je tu čekao te nestao u pravcu Trsta.

U blizini zločina nalazila se talijanska vojarna. Dočasnik Francesco Lombardi i vojnik Salvatore di Garbo, koji su čuli pucnjavu i potrčali prema mjestu odakle se čula, kasnije su izjavili: “Iako smo vojnici, kad smo došli na mjesto zločina, bili smo potreseni i ostali smo bez riječi. Prizor je bio jeziv”. Nakon ubojstva obitelji Ševo, Sindičić je pobjegao u Jugoslaviju. Nastavio je raditi za Udbu – pod novim pseudonimom “Pitagora”.

Izvor: KOMISIJA ZA UTVRĐIVANJE RATNIH I PORATNIH ŽRTAVA Vijeće za utvrđivanje poratnih žrtava komunističkog sustava ubijenih u inozemstvu, Zagreb, 30. rujna 1999. godine.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari