Pratite nas

Kronika

Sjećanje na žrtve partizansko komunističkih zločina u svibnju 1945 u Gornjoj Kustošiji

Objavljeno

na

Ove nedjelje kod Spomen-obilježja žrtava komunističkih zločina stradalih 1945  te ekshumiranih iz masovne grobnice. u Gornjoj Kustošiji, obilježen je Dan sjećanja na žrtve komunističkog režima na lokaciji Gornja Kustošija. Na njivi na kojoj je postavljeno spomen obilježje, 9. Svibnja 1945 partizansko komunistički zločinci bez suda i zakona zvjerski su pobili 17 ljudi, velikom većinom mladih ranjenika – kadeta iz obližnje bolnice na Sv.Duhu. Osobe upućene u ove zločine govore da je zločine izvršila pripadnici 13 proleterske brigade iz istočne Hercegovine i Crne gore.

[ad id=”93788″]

Ovom sjećanju ove nedjelje nazočili su hodočasnici kao i predstavnici političkih i društvenih institucija i organizacija –  vijeća Mjesnog odbora Gornja Kustošija te Predsjednik temeljnog ogranka HDZ-a Gornja Kustošija. Među sudionicima bili su i Andrej Plenković, zastupnik HDZ-a u EU Parlamentu te povjesničar Stipe Pilić. Kod Spomen obilježja održana je Sveta Misa za sve pokojne i nestale koju je predvodio vrč Božidar Tenšek, župnik u kustošijanskoj župi Sv.Nikole Tavolića. Nakon Svete Mise organizirano je druženje hodočasnika uz domaću hranu i kolače.

Ova komemoracija održava se već drugu godinu za redom, a organizirali su je u čast žrtvama Milan Grašovec, Predsjednik Vijeća Mjesnog odbora Gornja Kustošija, Željko Pavković, Predsjednik Temeljnog ogranka HDZ-a Gornja Kustošija te Marko Grbeš.

Nakon što je jedan od likvidatora pritisnut grižnjom savješću, pred smrt otkrio lokaciju likvidiranih ranjenika iz obližnje bolnice na Sv.Duhu 9. Svibnja 1945.,, domaći ljudi su se udružili, organizirali ekshumaciju te podigli Spomen obilježje u obliku velikog križa te nekoliko manjih križeva. Otac vlasnika njive na kojoj su pokopani ranjenici iz bolnice i nekoliko domaćih ljudi,  inače je diskretno u mraku godinama palio svijeće.

Komunistički zločini u Gornjoj Kustošiji pričaju stravične priče.

Pripadnici 13 proleterske brigade ušli su 8 svibnja 1945 u Kustošija i odmah su nekoliko domaćih kolaboracionista pokazivali koga treba likvidirati. Te osobe dovedene su u obližnju školu, bili su mučeni i likvidirani.

Brutalno likvidirane  ranjenike iz obližnje bolnice Sveti Duh i par domaćih ljudi, lokalni su stanovnici morali zakapati drugi dan. Među ubijenima prepoznali su i jednog domaćeg mladog, netom oženjenog potpuno nevinog čovjeka po imenu Blaže. Domaći stanovnici koji su ukapali ubijene, tajno su ga odvukli  u šumu i javili supruzi. Ona je tijekom noći došla tačkama i vozila ga 2 km do mjesnog groblja gdje ga je tajno i zakopala.

Među domaćim stanovništvom koje je likvidirane moralo pokapati, bio je i 13 godišnji dečko. Njegov otac molio je partizane da ga poštede zakopavanja ubijenih, ali partizani su zaprijetili da će i njega likvidirati ako bude inzistirao.

2010 je napokon napravljena stručna ekshumacija (ne kao u Sincu kada su bageri prenosili kosti, a mještani sakupljali koštice koje su ispadale po cesti) a nakon toga je uređeno i Spomen područje. Kosti se  navodno još uvijek nalaze na Patologiji poput kostiju žrtava iz Brotnje, kao što su 12 godina na Patologiji stajale i kosti maceljskih žrtava prije nego su dostojanstveno ukopane u Maclju. Tamo čekaju bolje dane, odnosno dostojanstveni ukop.

Osobe koje su pokrenule izradu Spomen obilježja nisu nikoga izgubile krajem 2. Svjetskog rata ili u poraću, već su se angažirali iz čisto humanitarnih razloga. Budući se nije mogla dobiti podrška općine, Spomen područje uređeno je u privatnom aranžmanu na privatnom zemljištu.

Na spomeniku piše:

U svom zločinačkom pohodu podsljemenskim krajevima partizansko – komunistički zločinci pobili su krajem i nakon II svjetskog rata bez suda i zakona stotine nedužnih ljudi.

Tako je i na ovom mjestu 9. Svibnja 1945. Zvjerski pobijeno 17 ljudi za koja zlodjela do danas nije nitko odgovarao. Njihove kosti su ekshumirane 2010 godine.

Ovu manifestaciju organizirao je mjesni odbor i Crkva.

Gornja Kustošija krije na poznatim lokacijama još mnoštvo neekshumiranih kostiju žrtava komunističkih zločina. Isto tako podsljemenska zona kao i mnoge lokacije na zagrebačkom području kriju stotine neobilježenih i neistraženih grobišta sa tisućama žrtava. Pred nama je veliki posao.

Vlatka Sakar

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kronika

16. rujan 1991. bio je strašan za sve Petrinjce

Objavljeno

na

Objavio

U obrani Petrinje i ratnim zločinima koje su počinili JNA i domaći četnici ubijeno je 598 ljudi. Na današnji dan 1991. u sisačku bolnicu dovezeno je 40-tak ranjenih gardista i civila iz Petrinje, Bresta i Mošćenice. Poginuli su pripadnici Zbora narodne garde Edo Remeta, Stjepan i Zlatko Žugaj, a za vrijeme napada u Tvornici je ubijen Ilija Dumbović.

Stjepan Komes ubijen je nakon teškog i nečovječnog mučenja. Prije nego što je ubijen, odrezana mu je ruka, nakon čega je umro je od teških ozljeda i krvarenja.

U ratnim danima Petrinje crnim slovima je upisan 16. rujna 1991. godine, jer je i to bio dan razaranja Petrinje i dan kada se u gradu dogodio težak ratni zločin za kojeg nažalost, još uvijek nitko nije odgovarao, piše portal Udruge veterana 2 gardijske brigade.

Kod Vile Gavrilović zarobljena je skupina pripadnika Zbora narodne garde, koji su nakon toga, kao zarobljenici i strijeljani. Među njima su bili Ivan Caban, Zdenko Grgec, Nevenko Muškić, Marijan Pećirko, Mišo Svoboda, Ivan i Vlado Žugaj, te nekoliko pripadnika ZNG-s iz drugih krajeva Hrvatske. Kod vile Gavrilović zarobljeni su Ivan Kovačević i Ivan Pleša, a kod Nove bolnice ubijen je Dejan Gregec.

Ubijanje 17 zarobljenih policajaca i gardista – mladih duša i hrvatskih junaka

U nastojanjima zadržavanja grada u hrvatskim rukama, na položajima oko Nove bolnice i Vile „Gavrilović“ zarobljeno je i strijeljano 17 pripadnika MUP-a i Zbora narodne garde. 16. rujna 1991. ugasilo se 17 živih svijeća, u nebo je uzletjelo 17 mladih hrvatskih duša, hrvatskih junaka koji su nam darovali slobodu…

U sisačku bolnicu dovezeno je 40-tak ranjenih gardista i civila iz Petrinje, Bresta i Mošćenice. Poginuli su pripadnici Zbora narodne garde Edo Remeta, Stjepan i Zlatko Žugaj, a za vrijeme napada u Tvornici je ubijen Ilija Dumbović, a  Stjepan Komes ubijen je nakon teškog i nečovječnog mučenja. Prije nego što je ubijen, odrezana mu je ruka, nakon čega je umro je od teških ozljeda i krvarenja.

Cijeli dan bio je strašan za sve Petrinjce.

Prijepodne u 11:40 iz pravca vojarne ”Vasilj Gačeša” počeo je minobacački napad na Petrinju, Brest i Mošćenicu. U 13:57 od Slatine tenkovi su krenuli prema Drenčini i Češkom selu. U 16:35 pogođen je rezervoar amonijaka u Tvornici Gavrilović u kojem se nalazilo 87 tona amonijaka.

U 17:10 pripadnici tzv. JNA ušli su u poslovni krug Tvornice i razarali ga, a Hrvati koje su zarobili odvezli su u glinski zatvor. Sa 6 granata pogođen je i Finel, a granate su padale na Mošćenicu i Pračno. U 20:05 vatrogasna vozila specijalne jedinice iz Zagreba dolaze do Bresta, no tzv. JNA nije dopustila gašenje požara u Gavriloviću.

Od krhotina neprijateljske granate na današnji dan prije 22 godine teško je ranjen i tadašnji petrinjski župnik Stjepan Levanić, koji je od nastalih ozljeda ostao trajni invalid.

U obrani Petrinje i ratnim zločinima koje su počinili četnici, većinom iz grada i okolice, ubijeno je 598 ljudi.

Izvor: narod.hr/udruga2gbr-gromovi.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kronika

Zagaj pored Sanskog Mosta: Beru gljive kako bi preživjeli

Objavljeno

na

Objavio

Nije nama problem ići, raditi. Nije problem niti za hranu. Sami si proizvedemo što nam je potrebno i odemo u šumu, pronađemo gljive a brat Željko iste prodaje na tržnici i nešto se pribavi, ali je problem kada djeca krenu u školu jer nemamo za knjige niti za odjeću i obuću. Kada bismo mogli riješiti taj problem  bili bismo presretni, kaže samohrana majka Sandra Šeić.

Piše: Anto PRANJKIĆ

Dok hitamo  iz pravca Prijedora ka Sanskom Mostu pored nas ostaju brojne kuće i površine zemljišta. Obradivog ali neobrađenog. Suvozač mi kaže da je to naselje gdje su nekada žvijeli Hrvati. Pitam ga gdje su oni danas. Kaže, većinom su u Zagrebu i Njemačkoj, ali ih ima na svim stranama svijeta. Protjerani su, izbjegli, raseljeni.

Uz sami grad smjestilo se selo Poljak u kojemu danas žive Hrvati. Najnaseljenije je hrvatsko mjesto u ovom dijelu Federacije BiH. Tu živi negdje oko 50 starijih mještana, ali prema njihovim riječima, oni se ne boje za svoju budućnost. U sastavu njihovog mjesta je mali Zagaj u kojem se događa svojevrsna demografska bomba. Od ukupno 20-tak mještana u Zagaju živi i osmoro učenika, a ako sve bude kako treba na godinu će u školske klupe i Tanja Zelić:

– Voljela bi ići u školu. Malo se družiti sa vršnjacima. Meni je, znate, ovdje jako lijepo. Imam koke, koze i ovce i svog ljubimca konjića, ali bi bilo lijepo razmijeniti koju i sa kolegama vršnjacima, kao velika priča Tanja. Pitamo ju gdje je naučila tako lijepo govoriti a ona će kao iz topa:

– I ovdje imamo internet. I vidimo svašta, pa tako i znamo, kaže 6-godišnja Tanja, koja sa bakom Ljubom, njezinim partnerom Danom  i tetkama, učenicama srednje škole,  živi u Zagaju, malom mjestu u blizini Sanskog Mosta, u živopisnoj prirodi punoj ljepota, ali i opasnosti:

– Ovdje imamo veliki problem. Naime, iz planine se znaju spuštati vukovi u potražnji za hranom, pa se bojimo za djecu. Osnovni je problem što nam djeca odavde idu u školu i po sedam kilometara: od toga idu po pet pješice, jer autobus ne može doći. Moraju proći kroz šume i to nam daje nespokoj, kaže samohrana majka Sandra Šeić, čiji osnovci Valentina i Marko svakoga jutra pješače kilometre kako bi došli do škole, a poslije dolaska sa majkom i ujakom, koji je i osobom s posebnim potrebama,  idu u šumu brati gljive kako bi nešto zaradili za život,a sretni su i zadovoljni. Još Marko zna i minstrirati na svetim misama nedjeljom i blagdanom.

Zagaj Cesta koja stvara probleme pa autobus ne može doći i odvesti dječicu u školu, pa pješače po osam kilometara

– Nije nama problem ići, raditi. Nije problem niti za hranu. Sami si proizvedemo što nam je potrebno i odemo u šumu, pronađemo gljive a brat Željko iste prodaje na tržnici i nešto se pribavi, ali je problem kada djeca krenu u školu jer nemamo za knjige niti za odjeću i obuću. Kada bismo mogli riješiti taj problem  bili bismo presretni, kaže Sandra i ističe kako ima vrlo vrijednu djecu, koja ju ponekad iznenade i cvijećem:

– Dobri su. Marljivi. Znaju iznenaditi lijepim gestama i ljudi ih vole. Skromni su. Sretni su i zadovoljni s ovo malo što imamo, kaže ponosna majka i ponavlja da je najveći problem dio ceste koji vodi od početka Zagaja do u unutrašnjost zaseoka:

– Autobus ne može dolaziti i problem je veliki. Bila bi nam velika pomoć kada bi nam netko mogao pomoći da saniramo cestu, onda ne bismo morali svako jutro ustajati i djecu voditi u školu. Autobus bi mogao dolaziti po njih i problem mračne i nepregledne šume u koju dolaze vukovi kad su gladni bio bi riješen, kaže Sandra.

Prema riječima sumještanina Ante Ljevara već je izrađen projekt i čeka se dobra volja određenih donatora kako bi se ova cesta mogla sanirati:

– Sve smo pripremili i spremni smo predati zahtjeve gdje god to treba. Važno je da riješimo ovaj problem i da nam djeca bezbrižno mogu u školu, kaže Ljevar i ističe kako su ljudi ovdje vrlo vrijedni  i da im treba jako malo za zadovoljstvo.

– Valjao bi neki manji stroj, kojim bi mogli si pomoći u obradi zemlje. Neki mali motokultivator ili slično, što bismo svi u mjestu mogli koristiti, kaže sumještanin Dane, ali najveći je problem već spomenuta cesta.

– Rado bih maloj Tanji kupio bicikl, ali cesta nije povoljna za vožnju, pa mi ju nekako teško gledati kako pati, ali nije tužna, nego je uvijek raspoložena i sretna, ističe Ljevar.

Ovo malo selo u blizini Sanskoga Mosta, gdje ljudi beru gljive kako bi preživjeli, a sretni su i zadovoljni sa ono malo što imaju, svojevrsni je primjer svima nama kako treba živjeti.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari