Pratite nas

Reagiranja

Sjećate li se kako je i kada patrijarh Pavle pozivao Srbe na oružje?

Objavljeno

na

Predsjednik Savjeta za nacionalne manjine Hrvatske Aleksandar Tolnauer, kako piše beogradski portal Politika, (23.8.2019.), smatra da su Srbi manjina u Hrvatskoj koja je najizloženija napadima iz mržnje, netolerancije, dodajući da to kod Srba stvara nesigurnost i da su uplašeni.

Također prema njegovu viđenju, Hrvatska mora mnoge stvari mijenjati, naročito u obrazovanom sistemu po pitanju povijesti.

-„Mora se promijeniti nedopustivo koketiranje sa jednom sramnom prošlošću od koje bi se svatko normalan postidio, a to je jedan veliki dio koketiranja sa prošlošću i simpatijama prema Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (NDH), koje hrvatska vlada apsolutno ne podržava“, poručio je Tolnauer.

Svi ti i takvi koji se danas zalažu za neku drugu politiku, koji nas neprestano vraćaju u daleku prošlost, prvo se ipak moraju sjetiti što je i kako bilo 1991. Naime, ni mjesec dana prije okupacije Vukovara (26. listopada 1991.) beogradska Politika je objavila pismo patrijarha Srpske pravoslavne crkve g. Pavla, predsjedniku mirovne konferencije u Haagu Lordu Carringtonu. U njemu se  ističe:

„Srpska pravoslavna crkva zabrinuta je za sudbinu srpskog naroda u ovom  prelomnom času. Po drugi put u ovom veku srpski narod je suočen sa genocidom i izgonom sa teritorija  na kojima je vekovima živio. Prvi put se to dogodilo tokom Drugog svjetskog rata pod takozvanom Nezavisnom Državom Hrvatskom, kvislinškom i i fašističkom tvorevinom nacističke Njemačke i fašističke Italije. Tom prilikom preko 700.000 Srba zaklano je i umoreno na drugi po pravilu  svirep način u Jasenovcu, drugim logorima smrti i brojnim jamama i ponorima u kojima neki od njih i danas počivaju, a poneki iz jama izbavljeni još i danas svedoče sa tog stradanja i pakla. Sve ovo je činjeno prema programu stvaranja  etnički čiste Hrvatske i zatiranja svih Srba… Bitan deo tog zločinačkog nauma bilo je nasilno pokrštavanje pravoslavnih Srba što je sprovodila katolička crkva u Hrvatskoj.“

U nastavku pisma  patrijarh Pavle tvrdi da je nakon proglašenja NDH započelo novo, a po mogućim posljedicama možda i pogubnije stradanje Srba u Hrvatskoj.

„Ti naši sunarodnici iste vere i iste krvi suočeni su sa sledećim kobnim izborom . Ili će se oružjem u ruci  izboriti za opstanak u istoj državi sa maticom srpskog naroda, ili će biti prisiljeni da se iz te „nove NDH“ pre ili posle isele. Trećega nema. Zato ih srpska država i srpski narod moraju zaštititi svim legitimnim sredstvima, uključujući i oružanu samoodbranu srpskih života i svih srpskih krajeva…“, kazao je, a zatim uz ostalo nadodao i ovo:  

„Vreme je da se shvati da žrtva genocida i njegovi negdašnji, a možda i budući vinovnici, ne mogu više živeti zajedno…Srbi su međutim bili prisiljeni da žive zajedno sa Hrvatima, doduše u okviru Jugoslavije kao zajedničke države u kojoj je Hrvatska bila samo jedna od šest  federalnih jedinica. Granice te Hrvatske nisu  ni istorijske, ni etničke, nego određene voljom  Josipa Broza Tita, vođe komunističke revolucije u Jugoslaviji, a Hrvata po narodnosti. Onog trenutka kada su Hrvati proglasili  nezavisnost takve Hrvatske, Srbi u Hrvatskoj su koristeći  to isto pravo naroda na samoopredjeljenje do odcjepljenja odlučili da žive u krnjoj Jugoslaviji, odnosno u državi u kojoj će biti matica srpskog naroda. U protivnom, pre ili posle, bili bi izloženi  zatiranju svog  nacionalnog identiteta, svoje vere i imena a možda i progonstvu  i fizičkom istrebljenju. Onima koji su vekovima unijatili i pokrštavali, a u Drugom svetskom ratu i fizički zatirali Srbe, samo zato što su Srbi i pravoslavci, više se ne može verovati. Tu strašnu istinu treba da shvate i svi dosadašnji Jugoslaveni i civilizovana Evropa“, poručio je srpski patrijarh.

Dakle, ovo pismo je pisano i objavljeno u vrijeme najžešćih srpskih napada na Republiku Hrvatsku, odnosno Vukovar, Osijek, Vinkovce, Županju, Lovas, Ilok,  Tovarnik, Dalj…. Prvi čovjek Srpske pravoslavne crkve tada je dao „upute“ srbijanskim četnicima i zločinačkoj JNA što treba napraviti s tim krajem i Hrvatskom, jer, kako je tvrdio, „Srbi i Hrvati više ne mogu živjeti zajedno“.

U vrijeme obraćanja Lordu Carringtonu i svjetskom javnom mnijenju, diljem Hrvatske, a poglavito u Baranji više nije bilo ni jedne katoličke crkve koja nije „zaradila“ najmanje stotinu projektila.

Iznimno je strašno što se srpski patrijarh, poput recimo kardinala Kuharića,  nije založio  za mirno rješenje sukoba, već je poticao srpski narod da se s „oružjem u ruci izbori za opstanak u istoj državi s maticom srpskog naroda“.

Drugim riječima, umjesto da se bavimo srpskom i inom agresijom na Republiku Hrvatsku, Srbi neprestano okreću „pilu“, a u tome prednjači Milorad Pupovac, koji se s „3 ruke“ svaki puta ugura među one na vlasti,  koje financijski muze kao što se to radi s kravama.

Većina hrvatskih branitelja i stradalnika nije se ni rodila u vrijeme NDH, kao što ni razni pupovci nemaju veze s tim razdobljem. Oni nas svako malo navlače na NDH samo iz razloga da ih ne pitamo na kojoj su strani ratovali u vrijeme hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata (Pupovcu je navodno i brat bio na četničkoj strani.).

Nu, ako je tko ugrožen toliko godina nakon završetka Domovinskoga rata onda to u Hrvatskoj nikako nisu Srbi i Jugoslaveni, već  Hrvati, jer Srbi ili njihovi simpatizeri već su odavno zauzeli gotovo sve važnije pozicije u društvu, od gospodarstva, pa do medija, a dobrim dijelom, nažalost, i u politici.

Međutim, kako bilo da bilo, idemo sada malo raspravljati – što je patrijarh Pavle svojim otvorenim pismom (ni mjesec dana prije okupacije Vukovara) želio poručiti Hrvatima, i zašto ga je napisao baš u vrijeme najžešće agresije na Republiku Hrvatsku?

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Majkama uvijek moramo biti zahvalni

Objavljeno

na

Vrijeme neumitno teče. Stigla je još jedna obljetnica rođenja najponosnije Majke u Hrvata Kate Šoljić (Vukšić Donji kod Brčkog, 23. 2. 1922.-Zagreb, 8.7.2006.). I ovog puta moramo se zapitati: kako je danas majkama koje su u vrijeme hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata čekale svoje junake a koje su im umjesto žive dopremali u mrtvačkim sanducima i rekli – njihova će imena biti zapisana zlatnim slovima?

A gdje su danas te majke koje su poput Kate Šoljić dale sve za Lijepu našu ili bolje rečeno Lijepu njihovu? Neke pod zemljom, a neke svakodnevno s krunicom u ruci kraj grobova ili kraj kreveta teško bolesnih sinova, supruga i kćeri za koje su rekli da će biti Junaci hrvatskog Domovinskoga rata.

Ne, mi nikada ne smijemo zaboraviti žrtvu ne samo Kate Šoljić, koja ni do smrti na žalost nije saznala za sudbinu svoje braće nakon II. svjetskoga rata, kad su Broz i njegovi pomozbog junaci već tada gazili Hrvate, mi se neprestano trebamo sjećati svih hrvatskih majki, i odati im iznimnu zahvalnost za njihove najmilije, bez kojih bi većina, osobito oporbenih političara i politikanata mogla samo da se „slika“.

Obitelj Šoljić je simbol stradanja u Domovinskome ratu. Njih nisu progonili samo srpski i ini okupatori, već, i onaj koji je imao najljepši trg usred Zagreba. Taj zločinac po imenu Josip Broz Tito počeo je pokolj nad Hrvatima, a neslavno ga je završio balkanski krvnik Slobodan Milošević.

Dobro se sjećamo da je najponosnija Majka u Hrvata često govorila da im nikada neće zaboraviti zla koja su počinili, ali da im ne može ni oprostiti jer se nikada nisu pokajali.
Katu Šoljić, ali i sve ostale majke u Hrvata nikada ne smijemo zaboraviti.

Mladen Pavković

23. veljače 1922. Kata Šoljić – Znaš li sine tko je Šoljić Kata

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Mladen Pavković: Zadužio je Hrvate ali i Srbe

Objavljeno

na

Dok Hrvati i dalje polemiziraju o tome kako je Josipa Lisac otpjevala (zavijala) hrvatsku himnu na inauguraciji predsjednika Republike Zorana Milanovića, Srbi više pišu i komentiraju – tko je autor „Lijepe naše domovine“ – Josip Runjanin (Politika, 21. 2. 2020.).

Tako nas među ostalim podsjećaju da je ovaj skladatelj, inače srpski oficir i graničar u tadašnjoj austrougarskoj vojsci, zadužio i Srbe, jer im je skladao pjesmu „Rado ide Srbin u vojnike“, koju su često pjevali i kad su devedesetih godina prošlog stoljeća odlazili ubijati, rušiti, pljačkati i protjerivati Hrvate, od Vukovara do Škabrnje i dalje.

Runjanin je rođen u Vinkovcima 8. 12. 1821., a umro 2. veljače 1878. a podrijetlom je iz sela Runjani kod Loznice. Djed mu je bio prota, a otac kapetan. Bio je najstariji od sedmero djece u obitelji. U Novi Sad je došao dvije godine pred smrt, nakon što je kao oficir morao otići u mirovinu. Kažu da se isticao kao ratnik, ali da je imao i nježniju stranu. Oženio se Otilijom, kćerkom kapetana Tome Perakovića, i s njom imao kćer koja se zvala, isto kao i kćerka Vuka Karadžića – Vilhelmina.

Sahranjen je na Uspenskom groblju u Novom Sadu, na kojem počivaju i druge osobe iz srpske povijesti, poput Svetozara Miletića, Vase Stajića, Koste Trifkovića, Jovana Hadžića…Čak ni mnogi Novosađani ne znaju gdje se nalazi to staro pravoslavno groblje.

Godinama nitko nije vodio skrb o njegovu posljednjem počivalištu. Prije deset godina delegacija Zagreba bila je u posjeti Novom Sadu i tada je dogovoreno da će Zagreb održavati Runjaninov spomenik, s obzirom na to da nema potomaka i da je bio u dosta lošem stanju.
Pjesmu koja je postala hrvatska himna Runjanin je skladao u Glini 1846., na tekst hrvatskog književnika Antuna Mihanovića, s kojim se navodno nikada nije upoznao, već je stihove uzeo iz časopisa Ljudevita Gaja „Danica“.

Antun Gustav Matoš napisao je za tu pjesmu da je nikada nitko ne bi znao da nije bilo melodije.
S obzirom na povijesnu važnost „Lijepe naše domovine“ možda bi trebalo razmisliti da se autorima postavi i jedan zajednički spomenik. Da se ne zaborave!

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati