Pratite nas

U potrazi za Istinom

Sjenu od oblaka proglasili masovnom grobnicom

Objavljeno

na

Igor Vukić o zračnoj slici Jasenovca iz siječnja 1945

Ljudi mogu vjerovati u svašta. Crte na prozoru nastale smrzavanjem kišnih kapi mogu podsjećati na lik nekog sveca. I onda se ljudi okupe i vjeruju. U prazno.

Tako i Goran Hutinec, docent s Filozofskog fakulteta, vjeruje da je sivkasta mrlja koju se vidi na fotografiji Jasenovca, snimljenoj iz zrakoplova 20. siječnja 1945., mjesto na kojem se nalazi „masovna grobnica“. Snimku je pronašao u arhivu fotografija u škotskom Edinburghu (National Colection of Aerial Photography, ncap.org.uk), a prošli ju je tjedan objavio Nacional, sa senzacionalističkim naslovom „Otkriven ključni zračni dokaz masovnog zločina u Jasenovcu“, piše: Igor Vukić/Hrvatski tjednik

Kao i obično u lošijim tabloidima, sadržaj priloga nema mnogo veze s naslovom. Svatko razuman mora se začuditi kad vidi fotografiju. Zar stvarno ta mrlja predstavlja „masovnu grobnicu“? Po čemu se to može zaključiti? Na toj fotografiji ima više takvih mrlja. Kad se samo malo pažljivije pogleda, vidi se da je riječ o sjenama koje su na snježnom tlu napravili – oblaci.

Na drugoj su stranici dio te fotografije uvećali pa su na prodručju bosanskog sela Gradine crvenom bojom sugestivno zaokružili nekoliko mjesta. I opet, ništa. Mogli su odabrati i neka druga mjesta na slici pa zaokružiti. Na slici se ispod snježnog pokrivača jasno naziru jedino obrisi polja koja su u vrijeme poljoprivredne sezone obrađivali jasenovački zatočenici. Ondje su sijali pšenicu, kukuruz, konoplju, skupljali sijeno, držali volove, konje i druge životinje. Ujutro bi se skelom prebacili na bosansku stranu, a uvečer bi se vraćali u logor.

Baš na mjestu gdje Hutinec upire prstom na fotografiju nalazili su se inače, tzv. autoklavi, posebni uređaji s kojima se pomoću vruće pare steriliziralo i sušilo voće, npr. šljive. Od tih autoklava vodila je prugica do obale Save kojom su vagonetima prevoženi proizvodi te male tvornice.

Poslije rata od tih kotlova-autoklava iskonstruirana je priča o proizvodnji sapuna od tijela logoraša. Kotlovi su nedavno obnovljeni, stoje tamo i – vjerovali ili ne – služe lokalnim pripovjedačima da turistima ponavljaju priču o ljudskoj tvornici sapuna.

Neodrživa teza o spaljivanju leševa

Prema dostupnim originalnim dokumentima, ponekad je na drugu stranu bio prevezen i lijes s pokojnikom iz logora. Dakle, na bosanskoj strani postoje pojedina grobna mjesta pa i nekoliko skupnih grobnica. Ali nema masovnih grobnica koje bi izdaleka odgovarale broju od 83.000 i više navodnih žrtava jasenovačkog logora, što se želi sugerirati Nacionalovom objavom.

Čudno je da je Berislav Jelinić, glavni urednik Nacionala koji je i pisao prateći tekst, nasjeo na te neuvjerljive fotografije. Morao je biti pažljiviji već i zbog svog stručnog obrazovanja diplomiranog kriminalista. Još je gore što ponavlja tezu da su iz te navodne grobnice, potkraj rata iskopani leševi pa na brzinu spaljeni. A njihov „pepeo“ potom bačen u Savu.

Zar zbilja jedan kriminalist vjeruje da je moguće u dva-tri tjedna u travnju 1945. (kako tvrdi Hutinec), iskopati desetke tisuća leševa, potom ih spaljivati na metalnim rešetkama nakon što su poliveni benzinom (kako misli Ivo Goldstein)?

O tome sam već javno polemizirao s Goranom Hutincem pa ću ponoviti glavne naglaske:

Prvo, grobnice za tako veliki broj leševa morale bi površinom jako velike (znatno veće od zaokruženih na Nacionalovoj slici). Duboke grobnice tamo se ne mogu kopati zbog podzemnih voda.

Drugo, a još važnije: u zagrebačkom krematoriju leševi pokojnika spaljuju se oko 90 minuta u pećima s plinskim plamenicima, na 700 do 1000 Celzijevih stupnjeva (vidi reportažu iz tjednika Globus, 3. travnja 2015.). I nakon takvog tretmana, od sat i pol, kosti pokojnika ostaju gotovo sačuvane. Stoga se ostaci, nakon što se ohlade, drobe u posebnom stroju za usitnjavanje pomoću tri kamene kugle i nekoliko šipki.

Kosti se, dakle, ne raspadaju ni u prah ni i u pepeo, niti poslije 90 minuta na visokoj temperaturi u zatvorenoj peći. Ono što na kraju ostane nakon „drobilice“ nije obični pepeo već smjesa teksture gustog pijeska.

Da je logorska uprava u travnju krenula u neko takvo spaljivanje, partizane bi početkom svibnja dočekale velike hrpe nagorjelih, pougljenjenih tijela i nagorenih kostiju, koje bi mogli fotografirati i pokazivati od Pariza 1947. do Zagreba 2019.

A to nisu našli.

Treće, na području Gradine, na desnoj obali Save, rađeno je 1964., sondiranje terena i ekshumiranje posmrtnih ostataka. Voditelji su bili liječnici iz ljubljane dr. Alojz Šercelj i dr. Vida Brodar. Prema njihovim zapisnicima, na gradinskoj strani pronađeni su ostaci 282 osobe. Upravo je teren na tom području bio najviše istraživan. Koristili su specijalnu sondu Dachnowsky te ručnu spiralnu bušillicu jer je zemlja u travnju, kad su istraživali, bila još vrlo tvrda. Ukupno je napravljena 191 bušotina, a u 23 su pronađeni neki ostaci povezani s ljudima – ponegdje samo kožna cipela, emajlirana zdjela i slično. U ostalim bušotinama pronađen je uglavnom „pseudogley“. A to je, objasnio je dr. Šercelj, „zemlja koja se stvarala milenijiima u oksiredukcionom procesu na jednom mjestu. To ujedno znači da na mjestu bušotine, gdje smo naišli na pseudogley, nema i ne može biti grobnica“.

Prema sadašnjoj tehnologiji, lokacije posmrtnih ostataka pod zemljom u Jasenovcu i Gradini mogu se potražiti neinvazivnim metodama pomoću tzv. georadara (GPR, Ground Penetrating Radar). Zatim se može pristupiti i ekshumacijama.

Oprez pri analizi fotografija

A pri istraživanju valja biti krajnje oprezan s fotografijama. Ne može se na temelju jedne proglasiti „ključni dokaz“. To je kao da za ključni dokaz uzmeš ispis SMS-ova iz nečijeg telefona (pa čak i da nisu izmišljeni kao što smo vidjeli u nekim aktualnim slučajevima). I mi smo u knjizi „Radni logor Jasenovac“ (Naklada Pavičić, Zagreb 2018.) na str. 291, objavili fotografiju zatočenika logora Stara Gradiška kako igraju nogomet na njihovu igralištu (jasno se vidi teren, gol, igrači, publika). Pa nismo tvrdili da je to „ključni dokaz“ za bilo što zatočenici iz Stare Gradiške kao i oni iz Jasenovca. Zatim opisuju ga i posjetitelji logora (u ovom slučaju Julius Schmidlin, izaslanik Međunarodnog odbora Crvenog križa koji je logore posjetio u srpnju 1944.) Potvrdili su to i svjedoci optužbe, bivši zatočenici, na suđenju Dinku Šakiću.

Uzgred, nogomet se igrao i u logoru Terezino/Theresienstadt, i između zatočenika i njemačke straže, o čemu postoje i filmski snimci. Jasenovac i Terezino imaju dosta sličnosti – oba su bila i radna i tranzitna, a u njima nije bilo masovnih, serijskih ubojstava. Slični Jasenovcu bili su i slovački logori za Židove Novaky, Vyhne i Sered, odakle su Židovi deportirani u logore smrti u Treći Reich. Do deportacija život u logoru, osim same činjenice da su bili zatočeni, nije bio nepodnošljiv.

Nogomet se igrao i u Auschwitzu, ali po svemu sudeći, u njegovu radnom dijelu. Britanski vojnik, ratni zarobljenik Denis Avey bio je u radnom dijelu Auschwitza (logorski dijelovi nalazili su se pored ogromnog industrijskog kompleksa kompanije IG Farben, Monowitz-Buna Werke, tri kilometra istočno od mjesta Oswiecim/Auschwitz). U knjizi „The Man Who Broke Into Auschwitz“ Avey donosi fotografiju njegove nogometne momčadi iz logora E715, udaljenog nekoliko stotina metara od logora (pretežno) za Židove, Auschwitza III.

U radnom dijelu Auschwitza, odnosno, u tvornicama IG Farbena, bili su zaposleni i radnici iz Nezavisne Države Hrvatske, među njima i pravoslavci koji su tamo otpremljeni nakon bitke na Kozari (zarobljeni partizani i civili).

Svakome razumnom jasno je da igranje nogometa i odbojke u Jasenovcu, njegova bolnica, orkestar i kazališne predstave, ne znače da je to bio sportsko-rekreativni centar kako to neduhovito znaju reći neki naši kritičari. Orkestar i danas postoji u zatvoru u Lepoglavi pa valjda nitko neće reći da je to zabavni centar.

Nije bilo logor smrti, nego radni kažnjenički logor

Stara Gradiška, Jasenovac pa i Lepoglava bili su zatvori u doba Drugog svjetskog rata. U njima je najviše bilo zatočenika koji su utvrđeni kao aktivni protivnici države te uz njih skupina Židova izuzeta od deportacija kojima je bila izložena židovska zajednica u području Hrvatske pod utjecajem njemačkih nacista.

Jasenovac nije bio mjesto masovnih, serijskih ubojstava i zatočenici u njega nisu bili dovođeni s predumišljajem da bi tu bili ubijeni. Nije bio „logor smrti“, nego radni, kažnjenički logor.  O radnom karakteru Jasenovca sami za sebe govore dokumenti, pridružuju se brojna svjedočenja bivših zatočenika. U korist takvog karaktera Jasenovca govori zapravo i fotografija objavljena u Nacionalu.

Svaka žrtva zaslužuje poštovanje. Preuveličavanje broja navodno stradalih u Jasenovcu , zbog političkih i drugih razloga, uvreda je za žrtve. A popisi s desetaka tisuća imena žrtava navodno ubijenih u Jasenovcu vrlo su velike uvrede za žrtve. Snimka koju je pokazao Nacional zapravo je element koji pokazuje koliko je važno provesti dodatna, sveobuhvatna istraživanja logora u Jasenovcu kako bismo se približili njegovoj realnoj slici.

Fotografija jedino pokazuje kako je Jasenovac bio mali logor

Fotografija objavljena u Nacionalu vrijedna jer pokazuje kako je to bio jedan mali logor, i površinom i brojem objekata. Već i ona govori protiv velikih brojeva navodnih žrtava.

Vidi se da je širina logora tek nešto veća od širine rijeke Save koja protječe pored njega. Sava je ovdje široka oko 200 metara, a fotografija pokazuje da su se logorski objekti smjestili na prostoru širokom od 250 do 370 metara. Otprilike 350  do 400 metara iznosi i duljina logorskog radno-stambenog dijela. Taj je dio bio opasan žicom, a izvan njega nalazio se veliki prazan dio, obična livada, do zida od cigle sa stražarnicama. Zid je na sjevernom dijelu parcele bio izgrađen blizu željezničke pruge, odnosno, usporedno s prugom, trasom kojom danas prolazi cesta kojom se dolazi iz Novske u Jasenovac.

Fotografija može pomoći da se još točnije utvrdi tlocrt logorskih nastambi. No možemo se pohvaliti da smo u knjizi „Radni logor Jasenovac“ već objavili prilično precizan tlocrt logora u Jasenovcu, sa stanjem u početku 1945. koji se sasvim malo razlikuje od fotografije. U izradi su nam pomogli stručnjaci iz tvrtke Plan B iz Zagreba, specijalizirane za projekte u građevinarstvu. Na temelju fotografija snimljenih sa zemlje i povišenih objekata, satelitskih snimki, Googleovih karata, Geoportala Državne geodetske uprave i drugih izvora i računalnih alata koje posjeduje Plan B, rekonstruirali smo raspored logorskih objekat s velikom točnošću.

Neumjesna usporedba s Auschwitzom

Nacional je iz nekih svojih razloga objavio i zračni snimak dijela logora u Auschwitzu. Snimka Jasenovca proteže se preko cijelih stranica, dok Auschwitza zauzima samo oko trećine jedne stranice. Ipak, pažljivi promatrač uočit će da je u logoru u Jasenovcu bilo šest baraka za smještaj zatočenika (svaka s oko 200 mjesta za spavanje), dok se na djelomičnoj slici Auschwitza može izbrojati 91 baraka. Kad se na Google karti pogleda cijela površina tog kompleksa, a radi se o logoru Auschwitzu II – Birkenau, vidi se da je u njemu bilo barem 280 baraka.

Dakle, uspoređuje se Jasenovac koji je imao šest (6) baraka i jedan dio  Auschwitza (Birkenau ili Brzezinka) koi je imao 90 odnosno ukupno 280 baraka.

Kad se tome doda da je Auschwitz III imao 75 stambenih baraka, a zarobljenički logor E715 još  24 baraka plus najmanje 150 baraka koje su bile sa zapadne strane tvornica IG Farben (prema tlocrtu iz knjige Denisa Aveya), proizlazi da je u logorskom kompleksu Auschwitza bilo čak oko 530 baraka.

A u jasenovačkom logoru – šest.

To ni malo ne smeta autorima poput izraelskog Gideona Greifa, koji uživa veliku podršku u Srbiji i gdje mu vlast financira knjigu „Jasenovac – Aušvic Balkana“. U njoj, nije teško pogoditi, tumači da je Jasenovac bio gori (vjerojatno i veći) od Auschwitza. Pridružuje mu se Emir Kusturica koji će na tom temelju snimati i igrani film, obilato potpomognut državnim novcem. Ide li tim putem i hrvatski Nacional?

Nema spomena zračnog bombardiranja jasenovačkog logora

Nigdje u tekstovima u Nacionalu, ni u razgovoru s pronalazačem fotografije Hutincem, nema spomena da su američki zrakoplovi bombardirali logor u više navrata. Najteži napad bio je 30. ožujka 1945., na Veliki petak, kada je srušen najveći dio logora pa i dio naselja u Jasenovcu. Fotografije tog bombardiranja sigurno postoje, jer su zrakoplovci snimali sve napade, ali za sada još nisu pronađene. Bit će zanimljivo vidjeti kako je logor izgledao tijekom tog napada i bit će onda i jasnije zašto je izgledao onako kako su ga snimili partizani početkom svibnja. Na jednoj takvoj fotografiji objavljenoj u Nacionalu može se vidjeti kako zidovi logorskih zgrada stoje, a krovovi su im razneseni pogocima iz zraka. Upravo tako izgledaju zgrade bombardirane iz visine, za razliku od kuća srušenih odozdo postavljanjem eksploziva, o čemu smo mogli svjedočiti i za vrijeme našeg rata 1991. do 1995.

Bit će zanimljivo i otkriti zašto je baš logor u Jasenovcu bio izravan cilj iako se znalo da su njemu rade zatočenici. Slabo informirana  novinarka Nacionala pita Hutinca jesu li zapadne sile tada (1945.) znale za logor u Jasenovcu, a on veli „nisam siguran da su znali za logor“.

Nevjerojatno za jednog profesora novije povijesti s Filozofskog fakulteta u Zagrebu!

Jer, poznato je da je Tito još 1942. Kominterni pisao o postojanju zatočeničkog logora u Jasenovcu, da je AVNOJ te godine izdao brošuru o logoru s iskazima zatočenika koji su pobjegli iz njega. Osim toga iz logora je do 1945. pušteno samo u amnestijama, prije isteka roka kazne, više od 1000 zatočenika. Može Hutinec misliti što hoće o čitateljima Nacionala ili novinarima koji s njim razgovaraju, ali zapadni saveznici su ipak bili malo bolje informirani.

Piše: Igor Vukić/Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

JEDNA SMRT U PARIZU

Objavljeno

na

Objavio

Ponedjeljak, 16. listopada 1978., nešto iza 23 sata navečer… poznata pariška četvrt Belleville, jedna od žila kucavica Grada svjetlosti živi svojim uobičajenim ritmom. Žagor ljudi na ulicama, trgovima, u parkovima, svjetla neona…

Ulazu u zgradu na broju 57 u Rue de Belleville približava se hrvatski emigrant, književnik, publicist i revolucionar Ante Bruno Bušić. Prolazi usko dvorište i dolazi nadomak stubištu. Ubojica koji čeka skriven u zasjedi, pritrčava mu iz sjene i iz neposredne blizine, s leđa, puca iz pištolja marke „Astra“ (kalibar 7,65) s prigušivačem. Od pet ispaljenih hitaca, dva pogađaju žrtvu – u glavu i lijevu stranu grudi. Bušić pada i uskoro podliježe ranama, a ubojica nestaje bez traga.

Ovo je približni opis mučkoga ubojstva izvršenog od strane krvnika jugoslavenske Udbe ili točnije, to su jedine nepobitno utvrđene činjenice oko kojih dvojbi nema – sve drugo i danas je, 41 godinu nakon ovoga surovog zločina, obavijeno velom tajne i nerasvijetljeno.

Dvojica svjedoka (stanari zgrade Pierre Carnajac i Bernard Didi) dali su izjave policiji, ali nikakvih podrobnijih informacija o događaju i egzekutoru nije bilo, osim toga da je ubojica bio nižeg rasta, zdepast, kratko ošišan, obučen u jaknu i da je viđen kako je utrčao za žrtvom u dvorište noseći u ruci „svjetlucavi metalni predmet“. Jedan od njih je s telefonske govornice pozvao neposredno poslije zločina policiju.

Te večeri u omalenom i neuglednom dvorištu na broju 57 u Rue de Belleville, prestalo je kucati srce 39-godišnjeg revolucionara i humanista, poete, književnika, intelektualca i političara koji se do zadnjega daha borio za svoj ideal slobodne i neovisne Hrvatske – čovjeka kojemu je riječ bila jedino oružje, nepopravljivom i vječitom sanjaru i idealistu koji je borbu za pravdu, istinu, dostojanstvo i slobodu svoga naroda smatrao moralnom i ljudskom obvezom. Komunistička Jugoslavija uz pomoć svoje prljave propagande trovala je svjetsko javno mnijenje i gušila svaki glas istine, pa i uz počinjenje najsurovijih zločina – likvidacijom onih koji se nisu mirili s takvim ropskim i ponižavajućim položajem. Taj državni teror koji je bio na djelu od 1945. godine, nije se zaustavljao na državnim granicama, nego je putem tajnih režimskih službi tragao za svojim žrtvama diljem svijeta i ubijao ih, mučki i kukavički, iz busije, rukom plaćenih ubojica.

Božjom voljom i Njegovom providnošću, istoga dana (tog 16. listopada 1978.), u Vatikanu, na tron svetog Petra sjeda novoizabrani papa Ivan Pavao II, dotadašnji poljski kardinal (svjetovnog imena Karol Józef Wojtyła) kao, 264. po redu poglavar Rimske crkve. U svojih nepunih 27 godina pontifikata postao je moralna uspravnica čovječanstva i nesporni autoritet našeg doba, te zavrijedio naslov „Veliki“. Jedan je od rijetkih papa nakon čije je smrti okupljeni puk na Trgu svetoga Petra iz stotina tisuća grla izvikivao: „Santo subito!“ („Svetac odmah!“). I kao rijetko koji sluga Božji, bio je samo 9 godina poslije smrti proglašen svecem Katoličke crkve.

U vrijeme službovanja ovog neumornog pape putnika, ekumenista, inicijatora sporazumijevanja među religijama i narodima, zagovornika bezuvjetnog mira, duhovnog Oca kršćanskog katoličkog puka i istinskoga apostola i sluge Božjeg ali i velikog državnika Vatikana, bezbožnički komunistički sustav doživio je svoj slom.

Bio je to papa koji je posebno volio nas Hrvate i u najtežim godinama novije povijesti u tri navrata nas pohodio kako bi nam osnažio vjeru u Krista i ohrabrio nas u pravednoj borbi na putu do slobode.

Pad Berlinskog zida i samostalnu i slobodnu Hrvatsku, Bruno Bušić i mnogi naši borci za slobodu nisu doživjeli, ali su utkali svoje živote u borbu za ostvarenje tog uzvišenog cilja.

Zločin je još uvijek obavijen misterijem

Očevid francuske policije i istraga koja je uslijedila obavljeni su traljavo i nemarno. Oni su imali preča posla nego voditi brigu o jednom hrvatskom emigrantu i njegovoj sudbini.

Istraga vođena u Francuskoj u godinama poslije samoga ubojstva (koja je službeno zaključena u lipnju 1982.) kao i sramotno fingirano „suđenje“ do kojega je došlo u samostalnoj Republici Hrvatskoj ne samo da nisu doprinijeli rasvjetljavanju zločina, nego je od svega što se te večeri 16. listopada 1978. godine dogodilo u Rue de Bellevilleu stvoren još veći misterij.

Nakon izvršenja gnjusnog zločina, oko tog događaja jugoslavenska Udba isplela je čitavu mrežu glasina i dezinformacija koje su bile ciljano usmjerene na to da se stvar zataška a činjenice nikad ne izađu na vidjelo.

Mada se od početka pouzdano znalo tko je naredio, organizirao i proveo egzekuciju, pravih dokaza nije bilo ili su oni ostali nedostupni sudu.

Najpoznatiji i najznačajniji poratni hrvatski emigrant bio je žrtva državnog terorizma jugoslavenskog režima i ubijen je od strane plaćenika jugoslavenske Udbe (SDS/SDB). Razlog tomu bilo je njegovo političko angažiranje u krugovima hrvatske emigracije i borba za samostalnost Hrvatske. Ubili su ga samo pet dana prije nego se trebao održati izvanredni sabor Hrvatskog narodnog vijeća (krovne organizacije hrvatskih emigranata) koji je u dva dana održavanja u Amsterdamu (od 20. do 21. listopada) trebao donijeti odlučujuće smjernice za daljnji rad i prema općem raspoloženju članstva na čelno mjesto izabrati upravo Brunu Bušića. Bruno je u emigraciji brzo stekao golemi ugled i korak po korak postajao nesporni lider tvrde državotvorne struje, ali one koja je svojim novim programom nacionalne pomirbe i jednakim odmakom od stare pro-ustaške opcije kao i od one koja je završavala u kandžama jugoslavenske Udbe i Sorosa, krerirala posve novu koncepciju borbe – razumnu i promišljenu, onu koja ujedinjuje sve Hrvate kojima je iskreno stalo do interesa vlastitog naroda i slobodne i samostalne Hrvatske. 

Bušić je već godinama prije bio na meti Titovog režima koji se panično plašio svake riječi što ju je napisao i izgovorio. Velikosrpska propaganda vođena u okviru tadašnjeg komunističkog aparata nastojala je svijetu prikazati idealiziranu slike Jugoslavije kao države u kojoj vladaju sloboda i demokracija, a svi narodi i građani uživaju najviši stupanj ljudskih prava, ali Bruno i njegovi suradnici svojim su tekstovima u emigrantskom tisku otkrivali pravu istinu. Uz to, nastojali su organizirati i druge akcije kako bi svjetsku javnost upoznali sa stvarnim stanjem u tadašnjoj SFRJ i ponižavajućim položajem hrvatskoga naroda u njoj.

Naročito ogorčenje u režimskim krugovima izazvala je akcija otmice američkog zrakoplova (u rujnu 1976. godine), nakon koje je svijet bio upoznat s istinom. Naime, Deklaraciju Vrhovnog zapovjedništva Hrvatskih nacionalnih oslobodilačkih snaga koja je tiskana u obliku letaka i potom bacana iz zrakoplova iznad Montreala, Londona i Pariza, a objavili su je i najugledniji američki listovi sastavio je Bruno i u njoj su detaljno i argumentirano bili objašnjeni razlozi borbe hrvatskih revolucionara i prikazana prava slika stanja i odnosa u tadašnjoj Jugoslaviji, naročito po pitanju položaja hrvatskoga naroda.

Već sljedeće 1977. godine, još je jedna operacija Brune Bušića i njegovih suradnika uzburkala duhove u Beogradu i izazvala pravu paniku. Na švedskoj televiziji 2. veljače 1978. godine prikazana je specijalna emisija i u okviru nje prikazan je dokumentarni film snimljen nekoliko mjeseci prije „Hrvati: teroristi ili borci za slobodu?“. U emisiji svoje su izjave tada dali: povjesničar i komunistički disident dr. Franjo Tuđman, nadbiskup zagrebački dr. Franjo Kuharić, filozof  Vlado Gotovac, jedan od vođa hrvatskog studentskog pokreta iz 1971. godine Ivan Zvonimir Čičak, akademik  Petar Šegedin i odvjetnik i istaknuti intelektualac Lav Znidarčić. Svi spomenuti progovorili su otvoreno o kršenju temeljnih ljudskih i nacionalnih prava u tadašnjoj Jugoslaviji i položaju hrvatskoga naroda kojemu se pored svega ostaloga negirao identitet, priječila uporaba materinjeg jezika i pisma i kršilo pravo na slobodu mišljenja i izražavanja.

U jednom kadru spomenutog filma se, međutim, u neposrednoj blizini maskiranih hrvatskih revolucionara koji su izvodili neku od svojih vježbi s oružjem u jednoj šumi, u trenutku pojavilo i lice Brune Bušića (bez maske). Po svemu sudeći to je bilo presudno da se konačno odobri njegova fizička likvidacija (za koju su pripreme započele još u listopadu 1977. godine). Znalo se kako iza svega stoji Bruno koji je vodio cijelu operaciju vezano za snimljeni dokumentarac ali i TV emisiju, a što je imalo velikog odjeka u svjetskim medijima. Dakako, on nije imao nikakve veze s terorizmom, niti je kao humanist i intelektualac sebi dopuštao služiti se takvim sredstvima i jedina opasnost koja je jugoslavenskom režimu od njega prijetila bila je istina o kojoj je preko svojih članaka i medijskih izjava progovarao.

Nalogodavci zločina sjedili su u samome državnom i političkom vrhu tadašnje SFRJ, a neposredni egzekutor bila je tajna komunistička policija Udba (odnosno SDB/SDS) čiji su operativci organizirali i izvršili ovu kao i brojne druge likvidacije hrvatskih emigranata.

Oni su dobro znali da jedino tako mogu onemogućiti daljnje djelovanje Brune Bušića, unijeti pomutnju među njegove najbliže suradnike i razbijanjem vodstva HNV-a za jedno dulje razdoblje spriječiti konsolidaciju hrvatske emigracije oko novousvojenog programa, jer lidera hrvatske emigracije se nije moglo zastrašiti, ucijeniti ili ušutkati na bilo koji drugi način.

Konkretna odluka o likvidaciji donesena je na najvišoj razini u tadašnjem Saveznom savjetu za zaštitu ustavnog poretka (kojemu je od 1975. do 1982. godine predsjedao Vladimir Bakarić).

Činjenice vezano za nalogodavce i organizatore Bušićeva ubojstva ostale su skrivene u komunističkim arhivima i svoju konačnu potvrdu dobile tek na suđenju bivšim visokim operativcima SDB/SDS Jugoslavije i Hrvatske, Zdravku Mustaču i Josipu Perkoviću pred Visokim zemaljskim sudom u Münchenu (u studenome 2015. godine), kada je objelodanjen originalni dokument s operativnog sastanka u SUP-u SRH, održanom 11. siječnja 1977. godine (naslovljen: „ZAKLJUČCI  SA ODRŽANOG OPERATIVNOG SASTANKA U RSUP SRH, A U VEZI NEKIH NAJNOVIJIH NAJAVA TERORISTIČKIH AKCIJA  OD STRANE USTAŠKE EMIGRACIJE“), a na kojemu su osim operativaca i načelnika centara SDS-a za Split i Karlovac bili nazočni i njihovi nadređeni iz republičkog i saveznog SDS-a.

Sadržaj ovog dokumenta potvrđuje kako  je jedan od operativaca Udbe imao svoga doušnika u Bušićevu bliskom okruženju i u njemu se decidirano traži da se izvrše sve predradnje kako bi se akter akcije pod brojem 1 neutralizirao“, a sve „u cilju onemogućavanja namjera ekstremnih pojedinaca i grupa“. Posve je sigurno kako je „broj 1“ bio Bruno Bušić koji je objektivno gledano i prema svim pokazateljima u to vrijeme predstavljao najveću opasnost za tadašnji komunistički režim.

(Opširnije: http://www.jutarnji.hr/vijesti/crna-kronika/ekskluzivno-prvi-objavljujemo-dokument-udbe-u-kojem-se-predlaze-ubojstvo-brune-busica-a-koji-moze-biti-presudan-na-sudenju-perkovicu/186397/)

 

Udbaš Josip Perković i njegov branitelj Ante Nobilo na suđenju u Njemačkoj

 Tko su bili egzekutori?

Do danas su mnogi nastojali rekonstruirati zadnji dan života karizmatičnog revolucionara i otkriti sve detalje vezano za njegovo kretanje i kontakte koje je imao, uključujući i osobe u čijem društvu je proveo posljednje sate, a što bi bio korak ka odgovoru na ključno pitanje: Tko je neposredni izvršitelj ovog gnjusnog zlodjela?

Kako je već naprijed rečeno, nalogodavci i organizatori zločina ispleli su gustu mrežu laži i dezinformacija kako bi se skrili pravi tragovi i onemogućilo otkrivanje istine.

Među ostalim, ostaje još uvijek nepoznato tko je posljednja osoba s kojom je Bruno razgovarao neposredno prije same likvidacije; tko je tog 16. listopada 1978. godine bio s njime na večeri, odnosno, koja ga je to „važna osoba“ (očito od njegova posebnog povjerenja) pozvala na sastanak, i, je li ga uopće tko zvao, ili se prema ranijem dogovoru sastao s nekim koga su ubojice već držale pod prismotrom kao i njega?

Ne treba gubiti iz vida da je SDB svoje akcije planirala tako što je najčešće angažirala posebno povjerljive osobe iz okruženja žrtve za dostavu podataka o njezinu kretanju i boravku u određenom vremenu i na određenom prostoru, dok je ostalo obavljao čitav tim operativaca i profesionalnih ubojica koji su radili prema već utvrđenoj shemi primjenjivanoj pri „neutraliziranju“ cilja, pri čemu se ništa nije prepuštalo slučaju.

Nitko od izravnih sudionika zasigurno nije znao kompletnu mrežu koja je sudjelovala u akciji, a većina njih niti konkretnog krajnjeg nalogodavca – svaki je obavljao dio posla za koji je bio zadužen i točno znao kada, koga, po kojem pitanju kontaktirati i u kojoj situaciji. Oni koji su vukli konce sjedili su u Beogradu, Zagrebu, Karlovcu, Rijeci, Osijeku, Splitu, dok su sve ostalo bili  samo kraci te hobotnice na čijem su se kraju nalazili besprizorni plaćenici, kriminalci iz podzemlja i patološki zločinci najgore vrste, individue bez skrupula, osjećaja, časti, dostojanstva i morala zadužene za krvnički posao ubijanja i masakriranja žrtava.

Bruno je bio „meta“ od posebne važnosti i zato je njegovo ubojstvo pripremano gotovo pune dvije godine, tako da su zločinci imali više nego dovoljno vremena za razrađivanje svih potrebnih detalja i prikrivanje tragova.

Bliski suradnik i prijatelj Brune Bušića, Mladen Schwartz pisao je kako su za vrijeme njegova ubojstva u Parizu boravili: Blagoje ZelićJerko DraginMaks ManfredaPaško RepušićNeven BaričevićSlavko BuljatPetar GudeljAnte PaparellaMiljenko Šimičević  Slave…dok se od braće Butković spominje samo Tvrtko, koji je (prema tvrdnji Schwartza) bio s Brunom na toj večeri uoči atentata.

Adresu trenutnog boravišta (navodno) je braći Butković već ranije otkrio Brunin prijatelj i stanodavac Neven Baričević za kojega mnogi izvori također tvrde da je niz godina bio suradnik Udbe. U nekim izvorima se kao ubojica navodi Ante Butković, u drugima Vinko Sindičić, potom Petar GudeljVice Vukojević itd., itd.

Francuska policija i pravosuđe još su 1982.godine službeno prekinuli svaku istragu, a sudski proces vođen u Republici Hrvatskoj koji je završio oslobađajućom presudom Vinku Sindičiću (2000. godine) dodatno je zamaglio cijeli slučaj. Iz samoga vrha SDB-a izašao je i podatak da je Tvrtko Butković  uistinu bio te večeri s Brunom i da ga je upravo on „namjestio“ bratu Anti koji je izvršio zločin. Ante Butković tada je bio jedan od vođa hrvatske emigrantske organizacije HRB (Hrvatsko revolucionarno bratstvo) Australije koju je (navodno) ustrojila i od početka vodila jugoslavenska SDB s ciljem unošenja razdora među hrvatske iseljenike.

No, to je samo jedna od mogućih verzija.

Mnogi ubojice traže među najbližim prijateljima žrtve. Izjave koje su o ovome, kao i o drugim slučajevima ubojstava naših emigranata davali Stanko ČolakIvan LasićBlagoje Zelić, Mićo Marčeta, Jerko Dragin i brojni drugi operativci i doušnici SDB-a, moraju se uzeti s posebnim oprezom, jer oni su bili najmanje zainteresirani za istinu i ti iskazi su ne rijetko posve oprečni i u koliziji jedni s drugima.

Riječki udbaš Jerko Dragin (koji je na vezi držao jednoga od najgorih plaćenih zločinaca u povijesti jugoslavenskog SDB-a Vinka Sindičića), svojedobno je izjavio kako je osobno Josip Broz Tito odobrio Bušićevu likvidaciju. Vezano za taj slučaj, on navodi i sljedeće:

Kasnije sam nakon duljeg vremena od Stanka Čolaka ili Miće Marčete saznao da je Franjo Herljević, tada savezni ministar unutar­njih poslova tadašnje Jugoslavije, prethodno ishodio suglasnost vjerojatno od ‘Saveznog savjeta za zaštitu ustavnog poretka’ Pred­sjedništva tadašnje SFRJ – predsjednika Tita – i dobio odobrenje za ovakvu akciju ubojstva.“ 

(http://imotski.net/2010/04/12/kako-je-udba-anketirala-brunu-busica/; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 8.10.2016.)

Oni koji su odlučivali o svim egzekucijama emigranata u to vrijeme pa i ovoj Brune Bušića, bili su: član Predsjedništva SFRJ i predsjednik Saveznog savjeta za zaštitu ustavnog poretka Vladimir Bakarić, članovi istog Savjeta Lazar Koliševski i Vidoje Žarković (također iz Predsjedništva SFRJ), Stane Dolanc kao predstavnik Izvršnog komiteta Predsjedništva CK SKJ, Džemal Bijedić, predsjednik Saveznog izvršnog vijeća (SIV), kao i ministri unutarnjih, vanjskih poslova i obrane – Franjo HerljevićMiloš Minić i Niko­la Ljubičić. Tajnik Savjeta bio je Milislav Đurić, rukovoditelj Službe za pita­nja državne bezbednosti Predsjedništva SFR, dok je tajnik Saveznog savjeta za međunarodne odnose u čijoj je nadležnosti bilo analiziranje posljedica Bušićeve likvidacije na odnose SFRJ s inozemstvom bio Lazar Udovički, stari i provjereni NKVD-ov kadar.

(Vidi: http://imotski.net/2010/04/12/kako-je-udba-anketirala-brunu-busica/; stranica posjećena 8.10.2016.)

Prema do sada dostupnim podacima, operativci SDB/SDS koji su zacijelo imali značajnu ulogu u pripremi i provedbi ubojstva Brune Bušića bili su: Stanko Čolak, Jovo Miloš, Mićo Marčeta i Jozo Petričević iz SSUP-a; Srećko Šimurina, Đuro Lukić, Max Manfreda i Mate Kuvačić iz SDS-a RSUP-a SRH; Jerko Dragin iz Centra SDS Rijeka; Blagoje Zelić, Jozo Duplančić i Čedo Matutinović iz Centra SDS Split; i Josip Perković iz Centra SDS Osijek.

Ono što se nikako ne može razumjeti i prihvatiti sadržano je u sramotnoj činjenici da ni danas, 41 godinu poslije mučkoga ubojstva Brune Bušića – čovjeka kojemu je jedino oružje bila riječ – i 29 godina po uspostavi samostalne Republike Hrvatske istina nije objelodanjena, krivci i nalogodavci nisu kažnjeni, niti je zločinački komunistički sustav doživio zasluženu moralnu društvenu osudu, čak ni nakon rezolucija Vijeća Europe i Europske unije o nužnosti osude totalitarističkog komunističkog sustava i njegovih zločina.

Režim koji je nastao u krvi i hranio se krvlju, u krvi se i raspao

 Upravo je na primjerima brojnih brutalnih likvidacija hrvatskih emigranata najvidljivija sva monstruoznost  i zločinačka narav jugoslavenske vladajuće klike koja se nije libila ni najokrutnijih zločina (ubojstava iz zasjede – vatrenim oružjem, sjekirama, željeznim šipkama – i to na području drugih zemalja, čime su se grubo kršili međunarodni ugovori i konvencije, odredbe međunarodnog prava, pa i sama Povelja UN-a) kako bi ušutkala političke oponente.

Nikad ne smijemo zanemariti kako se sve to događalo pod okriljem Josipa Broza Tita i njegovih najbližih suradnika koji su stajali na vrhu zločinačke piramide i bez čije se odluke ni jedan od tih zločina nije mogao planirati niti provesti – naročito bez odluke Tita, zločinca kojega u Hrvatskoj mnogi još uvijek slave kao vodećeg „antifašistu“  iako je imao do ramena okrvavljene ruke i izravno je odgovoran za smrt stotina tisuća nevinih ljudi.

Vrijeme nakon smrti doživotnog jugoslavenskog diktatora i zločinca Broza, karakterizira ujedinjenje velikosrpskih naci-fašista i komunističkih dogmata koji se skupa pripremaju za „restauraciju“ Jugoslavije, odnosno njezino pretvaranje u “Veliku Srbiju”.

Taj prešutni pakt  jasno je vidljiv već od polovice 80-ih godina, kad se sve savezne institucije, pa i SDB i KOS „JNA“ sve više okreću Srbiji i sklapaju savez s monarhistima i četnicima.

Po svijetu se, međutim, i dalje šalju srbijanski kriminalci međunarodnog kalibra koji kao egzekutori režima i SDB-a ubijaju istaknute emigrante – uglavnom Hrvate i Albance, sve do 1989. godine. U zamjenu za te usluge, vlasti ih ne izručuju državama u kojima su počinili zločine (teške pljačke, otmice, bombaške napade, šverc drogom, ubojstva i druga kriminalna djela), a uz to im osiguravaju lažni identitet i život na visokoj nozi.

U slučajevima provale i otkrivanja identiteta, ovi plaćenici prepušteni su sami sebi, a kad zasmetaju državi, ona ih jednostavno likvidira ili ih se rješava poticanjem sukoba u kriminalnim klanovima pri čemu se oni sami međusobno ubijaju.

Svoje pravo lice zločinački komunistički režim pokazao je ponovno u ratu 90-ih godina, kad je sa svojim dojučerašnjim „ljutim“ ideološkim neprijateljima (četnicima, monarhistima, nacionalsocijalistima) okrenuo oružje i oruđa „JNA“ protiv razoružanog hrvatskog naroda koji je tu vojsku 45 godina krvavo plaćao svojim novcem.

Jugoslavija se raspala u krvi nevinih, jednako kao što je i nastala 1945. godine na krvi nevinih koji su pobijeni na Križnom putu, zazidani u Hudu i ostale jame i u masama ubijani nakon svršetka rata, bez obilježenih grobova i prava na spomen.

Hrvatska je svoju samostalnost krvavo platila, a mnogi od njezinih najboljih sinova nisu dočekali dan slobode o kojemu je sanjao i za koji je živio Bruno Bušić.

No, Bruno je bio i ostao trajni simbol i nadahnuće za borbu protiv komunističke i velikosrpske tiranije i putokaz svima koji su se žrtvovali za slobodu hrvatskoga naroda i time što su ga ubili komunistički su krvnici izazvali suprotan učinak od onoga kojega su željeli.

Njegov suborac i prijatelj iz razdoblja komunističke diktature, dr. Franjo Tuđman, dodijelio mu je svojim ukazima 1995. godine posmrtno visoka državna odličja: Red Kneza Domagoja s ogrlicom i Red Stjepana Radića, a posmrtni ostaci našega revolucionara i mučenika preneseni su u Hrvatsku i na 21. obljetnicu smrti (16. listopada 1999. godine) svečano pokopani u Aleji branitelja na zagrebačkom Mirogoju.

Elitna postrojba Hrvatskog vijeća obrane (1. gardijska brigada), tijekom obrambenog Domovinskog rata s ponosom je nosila ime karizmatičnog hrvatskog junaka Ante Brune Bušića. S njegovim imenom na usnama, s njegovim likom na insignijama i s njegovom idejom o slobodi u srcima, ginulo se diljem Herceg Bosne, gazilo vrleti i krš, prolijevalo krv i s ponosom podnosilo sve žrtve, muke i patnje.

Bruno nije dočekao slobodu – ali je posijao sjeme iz kojega je niknula.

 

HRVATSKA

 

IZMEĐU tebe i mene

 

topla plava pupak-uzica

 

ti

 

kamen na srcu

 

ja

 

‘Smith & Wesson’ u džepu

 

u podne

šalica kave

u ponoć

čaša pelina

u kršu

kad dječak

 

podbode magarca i krene na zvijezdu

 

svijeta

 

na tvoju golu guzicu

 

past će sve naše suze i poljupci

 

zvijezda

mrlja crna i nedokučiva

 

u pepelu je najtoplije

 

Hrvatska

 

ovo je bila pjesma o

 

meni i tebi

 

ona je gotova

 

(Dobiveno od Pariške policije 15. XI. 1978.)

Isječak iz izjave Vlade Gotovca švedskoj televiziji 1977. godine (prikazano u okviru specijalne emisije Hrvati: teroristi ili borci za slobodu): https://vladogotovac.org/iz-medija/intervju-za-svedsku-televiziju-1977/

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Od Karađorđevića i Pribićevića do Vučića i Pupovca (3)

Objavljeno

na

Objavio

Godina 1990. započela je ponovnom registracijom Matice hrvatske, ali i registracijom Srpskoga kulturnoga društva Zora s predsjednikom Jovanom Opačićem. On u srpnju srpski kulturno izjavljuje: „Dođe li do raskida jugoslavenske federacije, onda će integralna srpska država biti od Like i Korduna do Pirota, odnosno od Subotice do Dubrovnika“.

Na prvim demokratskim izborima borbu vode HDZ s Tuđmanom na čelu, koji se zauzima za hrvatsku državu, zatim Socijalistički savez i Savez komunista – zauzimaju se za ostanak u Jugoslaviji, te Koalicija narodnog sporazuma, koja se, kao nastavak ’71., zauzima za ugovorni savez Hrvatske s ostalim republikama. Komunistički prvak jugoslavenske orijentacije, Ivica Račan, naziva HDZ „strankom opasnih namjera“, budući da jedina predviđa slobodnu hrvatsku državu. Komunističko predsjedništvo SR Hrvatske ocjenjuje kako je prvi sabor HDZ-a, održan u veljači 1990., ‘atak na demokraciju’. Istodobno oko 50.000 Srba i Jugoslavena okuplja se početkom ožujka 1990. na Petrovoj Gori, kličući velikosrpskom vođi Slobodanu Miloševiću, ističući parole: ‘Ovo je Srbija!’, ‘Ubit ćemo Tuđmana!’ i ‘Nećemo podele’. Pjevalo se: ‘Slobodane srpski sine, kad ćeš doći do Udbine’.

Između dvaju izbornih krugova srbizirana JNA bez stvarnoga otpora komunističke vlasti na odlasku oduzima oružje hrvatske Teritorijalne obrane. Hrvatska je po drugi put od 1918. temeljito razoružana. O tomu Miloševićev najbliži suradnik Borisav Jović piše: ‘Praktično smo ih razoružali. Formalno, ovo je učinio načelnik Generalštaba, ali faktički po našem nalogu. Slovenci i Hrvati oštro su reagovali, ali nemaju kud’. Hrvatskoj je onemogućena i legalna kupovina oružja za obranu u čemu se osobito istaknuo jugoslavenski diplomat Budimir Lončar. On će desetak godina kasnije postati savjetnikom Predsjednika Republike!

Srbi odbijaju svaku ponudu Zagreba

Osim u razoružanju, odnos srbiziranih JNA i predsjedništva Jugoslavije prema demokratskim procesima u Hrvatskoj očituje se i u onemogućavanju hrvatske policije u pokušaju uspostave narušenoga mira i sigurnosti na pobunjenim područjima, u premještanju vojnika i časnika Hrvata, Slovenaca i Albanaca iz Hrvatske na teritorije drugih republika uz istodobno dovođenje jednonacionalnih (srpskih) vojničkih sastava u garnizone na području Hrvatske te u naoružavanju pobunjenih Srba u Hrvatskoj. Generalsku strukturu JNA činilo je 70 posto Srba i 30 posto ostalih. Od ukupnoga broja aktivnih vojnih pripadnika JNA, Srba je bilo 54,43 posto, Hrvata 12,31. U takvim okolnostima vlast u Hrvatskoj po demokratskim izborima preuzima HDZ. 30. svibnja održana je prva sjednica Hrvatskoga sabora, koju su Srbi bojkotirali zbog insceniranoga slučaja Mlinar. Desetak idućih godina 30. svibnja slavio se kao Dan državnosti, sve do povratnoga, izvana poduprtoga, jugokomunističkog udara godine 2000. godine.

Potpredsjednik Srpske demokratske stranke, Branko Marijanović izrazio je stajalište većine Srba u Hrvatskoj u govoru održanom u Smokoviću 16. lipnja 1990. Rekao je: „Mi izbore dobijamo i nakon izbora, izbore koje smo za vrijeme izbora izgubili naknadno dobijamo jer narod sad vrši izbor između naše stranke i drugih stranaka. Umjesto petokrake sad su stavili neke kocke na sebi, to nisu komunisti nego kockari. Vi znate da smo mi… zaledili odnose sa Hrvatskim saborom i sa svim kroatocentričnim strankama, uključujući i Račanov SKH SDP… Ako je Hrvatska naša domovina i Jugoslavija naša domovina i naša ljubav, a Kosovo naša narodna duša…. stvaramo svoju zajednicu općina.“

Hrvatska demokratska vlast kontinuirano je pokušavala uspostaviti dogovor sa Srbima. Njihovu pobunu i protuustavno djelovanje unatoč tomu pokušavalo se velikosrpskom promidžbom opravdati lošim odnosom hrvatskih vlasti prema Srbima. Srpski političari u Hrvatskoj prihvatili su tezu, koja se bezbroj puta ponovila sve do naših dana, koju je formulirao ključni čovjek Beograda u Hrvatskoj: „Pojedinačne, grupne i masovne likvidacije Srba počele su već u prvoj polovici 1991. godine (prema nekima i ranije). Nedužni civili odvođeni su iz svojih domova, zajedničkih skloništa, s posla ili s ulice te ubijeni skončavali u rijekama i masovnim grobnicama.“ Godine 2013. hineći srpsku ugrozu i hrvatski fašizam, zastupnik Milorad Pupovac u Hrvatski sabor došao je sa žutom trakom na kojoj je pisalo ‘Gost’.

Protuustavno djelovanje s prekrajanjem teritorijalno-administrativnoga ustroja Hrvatske, međutim, započelo je još u lipnju 1990. kad u Kninu pobunjenici donose odluku o ustroju zajednice općina sjeverne Dalmacije. Protuustavne odluke usvajaju i Srbi u Donjem Lapcu, Obrovcu, Dvoru, Vojniću, Glini, Kostajnici, Gračacu i Benkovcu. Pobunjeni Srbi proglasili su ‘ništavnim za Srpski narod u Hrvatskoj sve Ustavne i zakonske promjene, koje negiraju njegov suverenitet kao naroda i umanjuju njegovo autonomno pravo“ na odcjepljenje i ‘prisajedinjenje’ Srbiji. Vodstvo pobunjenih Srba u Hrvatskoj i Beograd tvrdili su da se od Jugoslavije ‘odcjepljuju narodi, a ne države’.

Poslije ‘zajednica općina’ pobunjeni Srbi osnivali su protuustavne „srpske autonomne oblasti“ u Hrvatskoj: ‘SAO Krajina’ (Knin, 21. prosinca 1990.), ‘SAO Zapadna Slavonija’ (12. kolovoza 1991.) i ‘Srpska oblast Slavonija, Baranja i Zapadni Srem’ (Beli Manastir, 25. rujna 1991.) s ciljem ujedinjenja ‘srpskih oblasti’ s istima u Bosni i Hercegovini, napokon i sa srbijanskom državom. Poslije ‘srpskih autonomnih oblasti’ utemeljena je i „Republika srpska Krajina“.

Oružana pobuna Srba u Hrvatskoj počela je 17. kolovoza 1990., proglašenjem „ratnog stanja“ i okupljanjima naoružanih terorista ispred policijskih postaja u Kninu, Benkovcu, Obrovcu, Gračacu, Titovoj Korenici, Dvoru na Uni i Donjem Lapcu. Zaposjednute su prometnice na kninskome području. Minirana je turistička sezona. Nešto kasnije u okupatorskoj Republici srpskoj Krajini 17. kolovoza postao je „državnim“ praznikom, Danom ustanka srpskoga naroda. Navedeni nadnevak prihvatila je i Srbija u svojem zakonodavstvu.

Srbijanski oficir, vojni obavještajac Slobodan Lazarević, svjedočeći u Haagu o „spontanom ustanku naroda“ pojašnjava kako je predsjednik Srbije “Milošević imao izaslanike u Krajini, koji su se starali za to da sve njegove želje budu ispunjene. Njegovi predstavnici su gotovo bez izuzetka bili agenti Službe državne bezbednosti – SDB (Srbije). Oni su se od početka nalazili u Krajini i navodno ‘spontana’ pobuna protiv hrvatskih vlasti 1990. organizovana je iz Beograda“.

O čemu se u početku devedesetih godina radilo, pojasnio je Borisav Jović: „Sada se radi etnička karta srpskoga prostora, naročito u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, da se jasno prikaže teritorija gde su Srbi u većini; od Šibenika, preko Like, Bosanske krajine, pored Save do Bijeljine svuda su Srbi u većini. U centru Bosne su Muslimani. Srbi presijecaju i Sandžak pored Drine, pa se Muslimani ne mogu ujediniti. To je budući prostor Srbije.”

Glavni cilj srbijaniziranoga Predsjedništva Jugoslavije i vojnoga vrha JNA bio je rušenje demokratske izabrane vlasti u Hrvatskoj. Zbog toga je 9. siječnja 1991. Predsjedništvo SFRJ naredilo da se moraju “rasformirati svi oružani sastavi koji nisu u sastavu jedinstvenih oružanih snaga SFRJ ili organa unutrašnjih poslova i čija organizacija nije utvrđena u skladu sa saveznim propisima”. Hrvatska je, naime, počela ustrojavati redarstvene, antiterorističke i specijalne policijske snage.

U Zagreb 28. veljače 1991. dolazi Britanac Douglas Hogg, drugi čovjek Foreign Officea i nudi predsjedniku Tuđmanu staru ideju koju su od 1918. zagovarale hrvatske guske u magli, zatim Titovi komunisti, te sedamdesetprvaška Koalicija narodnoga sporazuma, na koju bi velikosrbi rado pristali, naime, „da sve republike proglase suverenost, ali da odmah potom paralelno uslijedi i dogovor o zajednici jugoslavenskih republika, za što bi osnovni interes bilo jedinstveno tržište te jedan glas u EZ-u”. Dodao je kako mu je Milošević izjavio da je „rješenje ili jugoslavenska federacija ili Velika Srbija“. Kod osamostaljenja Hrvatske od Jugoslavije ovu britansku tezu zagovarali su Račanovi komunisti, pa kad nije prihvaćena, izašli su iz Sabora i mentalno ostali u Jugoslaviji. Dok je Tuđman slušao te i takve projugoslavenske ideje i s njihovim zagovornicima razgovarao, stvarao je vojnu silu bez koje nema hrvatske države.

KOS-ove diverzije po Hrvatskoj

Kontraobavještajna služba JNA pod vodstvom srpskoga generala Aleksandra Vasiljevića diljem Hrvatske izvodi diverzije, uhićuje i sabotažama širi osjećaj nesigurnosti i potrebe za intervencijom JNA. Vodstvo pobunjenih Srba ne prihvaća razgovor na poziv legitimne vlasti. Već ranije Sabor su napustili članovi Srpske demokratske stranke, a krajem siječnja 1991. jedanaest zastupnika srpske nacionalnosti, birani na komunističkim listama SKH-SDP i Socijalističke partije, priopćilo je da napuštaju rad Sabora. Redom: Marko Atlagić, Dušan Badža, Milorad Bekić, Stevan Cupać, Petar Džodan, Savan Grabundžija, Ilija Knežević, Branka Kuprešanin, Veljko Pjevac, Milivoj Vojnović i Jovan Vukobrat.

Pobunjeni Srbi provociraju u Pakracu, Plitvicama…, a nakon intervencije hrvatskoga redarstva dolazi JNA s oklopnim jedinicama. Ginu prvi hrvatski redarstvenici. JNA se razmjestila na crte koji su velikosrpski stratezi planirali kao granice nove srpske države. Utjecajan ratni huškač, predsjednik Srpskoga pokreta obnove, Vuk Drašković, 1991. dokazuje kontinuitet velikosrpske politike: „Optimalan program je (…) sjedinjenje svih srpskih zemalja u jednu državu. Jedan optimalan program mora računati i, na primjer, Skadar. (…) Ako je naše do Ogulina, ako je tako zapisano u ‘Načertaniju’, naš ideal će biti da u pogodnim historijskim okolnostima stignemo do Ogulina. (…) Sada je suludo i nezamislivo inzistirati na pripajanju Temišvara Srbiji, ali 1945. godine, da je pobijedio Draža Mihailović, mogli smo ga dobiti”.

Vodstvo pobunjenih Srba iz Hrvatske i predstavnici Srba iz “Bosanske Krajine” 27. lipnja 1991. donijeli su “deklaraciju o ujedinjenju SAO Krajine i Zajednice opština Bosanska Krajina”. Sadržaj deklaracije pokazuje kako je krajnji cilj obnovljene velikosrpske politike i srpske pobune u Hrvatskoj – izražen načelom “da svi Srbi žive u jednoj državi” – bilo “stvaranje jedinstvene države u kojoj će živjeti svi Srbi na Balkanu”.

U prva tri mjeseca poginulo 170 branitelja

Od 2. svibnja do 2. kolovoza 1991., u napadima JNA i srpskih paravojnih postrojba ubijeno je najmanje 170 hrvatskih branitelja, od toga 83 hrvatska policajca. Najviše hrvatskih policajaca poginulo je u istočnoj Slavoniji – 42, na Banovini – 23, u Lici – 6, zapadnoj Slavoniji – 5, Dalmaciji – 5. Srpska agresija na Hrvatsku, koja se otvoreno provodila od ljeta 1991., imala je za cilj presijecanje hrvatskoga teritorija i potom okupaciju Hrvatske ili barem onih dijelova hrvatskoga teritorija koje je velikosrpska politika željela pripojiti planiranoj jedinstvenoj velikoj srpskoj državi. Baranja je najvećim dijelom okupirana već u kolovozu 1991. prodorom Novosadskoga korpusa JNA iz Vojvodine (Jugoslavija, Srbija), a okupacija Slavonije planirana je usklađenim djelovanjem JNA iz Srbije i Bosne i Hercegovine u jesen 1991. Do kraja 1991. okupirani su dijelovi Slavonije, Dalmacije, Like, Banovine i Korduna. JNA je 1991. djelovala kao srbijanska vojska 1918.

Karakter rata protiv Hrvatske i ulogu JNA opisao je u LeMondeu 4. listopada 1991. francuski filozof i političar Alain Finkielkraut: “Hrvatska nije, kao što neki uporno ponavljaju, poprište građanskoga rata već vojne invazije. Mornarica, ‘migovi’, tenkovi i vatreno oružje u cijelosti su samo na jednoj strani, onoj ‘federalne’ armije. Neovisno o tome koliko je u njoj preostalo ideologije, ta armija nije federalna, već komunistička, a sačinjavaju je Srbi. Nije to borba protiv ponovnoga rađanja ustaškog fašizma, već protiv odluke koju su Hrvati donijeli na demokratski način da budu gospodari vlastite sudbine, da ne budu više podčinjeni neprijateljski raspoloženoj vladi, te da osnuju suverenu državu unutar europske zajednice. Nije to pokušaj zaštite srpske manjine u Hrvatskoj, već kažnjavanje Hrvata tretiranjem njihovih spomenika kao neprijateljskih i otimanjem teritorija u korist Srbije”. Tri dana kasnije zrakoplovi JNA bombardirali su Banske dvore s ciljem likvidacije predsjednika Tuđmana.

Ubijeno 266 ranjenika iz vukovarske bolnice

S područja koje su nadzirale srpske snage ubijeno je ili protjerano gotovo sve nesrpsko stanovništvo, čak i Srbi koji nisu podržali velikosrpsku politiku, a hrvatska je kulturna i crkvena baština opljačkana i razrušena. Ipak, Hrvatska 1991. nije poražena. Od mnogih napadanih hrvatskih gradova srbijanski agresor uspio je okupirati Knin i Petrinju, te razoriti Vukovar. U njemu je tijekom srbijanske agresije poginulo najmanje 1.739 osoba, većinom civila, a ranjeno je najmanje 2.500. Po okupaciji prognano je oko 22.000 Vukovaraca, više od 4.000 osoba iz hrvatskog Podunavlja nasilno je odvedeno na područje Srbije. Najmanje 2.796 zarobljenih osoba mučeno je i zlostavljano u logorima i zatvorima u Srbiji. Najmlađi zatočenik imao je 15 godina, a najstariji 81. Iz vukovarske bolnice odvedeno je i ubijeno na raznim stratištima najmanje 266 osoba. Od toga je 200 osoba, među kojima i 20 djelatnika vukovarske bolnice, ubijeno na poljoprivrednom dobru Ovčara. Iz masovne grobnice 1996. ekshumirano je 200 tijela u dobi od 16 do 72 godine. Ulicu Stjepana Radića srbijanski okupatori preimenovali su u Ulicu Puniše Račića, Radićeva ubojice.

Metode su to kojima se provodio Memorandum Srpske akademije znanosti i „umetnosti“ i Garašaninovo Načertanije u kojem piše: “Temelj srpske politike jest da teži sebi priljubiti sve srpske zemlje koje ju okružuju, a ne da se ograničava na svoje sadašnje granice”. Hrvatske guske i hrvatski komunisti nikad nisu shvatili da je srbijanska politika trajna i da je svako podilaženje njoj – izdaja Hrvatske.

Samoegzodus jer nije ostvarena Velika Srbija

Hrvatska se „vlastitim snagama uz pomoć Božju“ oslobodila velikosrpske okupacije vojnom silom 1995. Zapovjednik 21. kordunskog korpusa tzv. “Srpske vojske Krajine”, pukovnik Čedo Bulat, potpisao je predaju Hrvatskoj vojsci 8. kolovoza 1995. Za srpskom vojskom otišao je veliki dio Srba s oslobođenih područja. Samoegzodus Srba ponovio se i 1998. poslije mirne reintegracije Podunavlja. Zašto su otišli? Zato što na hrvatskom teritoriju nisu ostvarili veliku Srbiju. Te 1998. Hrvati su unatoč izloženosti osmogodišnjoj agresiji, osvojili treće mjesto na Svjetskom nogometnom prvenstvu!

Vojni uspjesi Hrvatske protiv okupatora 1995. doveli su i do Daytonskoga sporazuma. Ne samo da Sporazum, koji je uspostavio mir u Bosni i Hercegovini, nikad nije ratificiran u parlamentu BiH, već je i zajamčeno pravo svih izbjeglica i prognanika na povratak u svoje domove, posebice na području “Republike Srpske”, u praksi ostalo neostvareno. Agencija za informiranje SAD-a stoga zaključuje: “U ožujku 1996. uputili smo Zagrebu analizu državne Agencije za informiranje SAD-a od prosinca 1995., koja upućuje na probleme Hrvata u BiH kojima se treba koristiti kao argumentacijom: 1) nemogućnost povratka 200.000 Hrvata na teritorij pod kontrolom ABiH; 2) posebno problem Bugojna; 3) međunarodna zajednica zanemaruje kršenje ljudskih prava i ratnog prava od strane ABiH, što koči zaživljavanje Federacije (najmanje osam masakra); 4) nemogućnost pristupa Hrvata sarajevskim medijima (de facto isključivanje Hrvata iz politike i diplomacije u Vladi u Sarajevu); 5) tijesne veze Sarajeva i Teherana“.

Američka je agencija uočila da je nemogućnost povratka 200.000 Hrvata u srednju i sjeverozapadnu Bosnu važniji problem za Federaciju nego pitanje Mostara, gdje su Muslimani predstavljali 2 posto bošnjačkog stanovništva, dok spomenuti broj protjeranih Hrvata čini 25 posto ukupnoga stanovništva u FBiH. Upozoreno je na to da je 42 posto bosanskih Hrvata pretrpjelo fizičke štete i ozljede, za razliku od 15 posto Bošnjaka i 13 posto Srba. Unatoč tomu, u anketi Agencije, Hrvati su se pokazali najspremnijima oprostiti svojim neprijateljima i podržati zapadnu demokraciju.

Ne zaboravimo, godine 1918. BiH je „prisajedinjena“ srpskoj Kraljevini kao dio države SHS. Daytonskim sporazumom 77 godina poslije BiH je podijeljena država s dvama entitetima i trima konstitutivnim narodima. Srpskom entitetu, zahvaljujući agresiji, pripalo je 49 posto, a Federaciji BiH 51 posto teritorija unatoč tomu što je srbijanska politika glavni krivac za izbijanje krvoprolića kako u monarhističkoj, tako i u komunističkoj Jugoslaviji.

Prema podatcima dr. Andrije Hebranga, ratnoga ministra zdravstva, na hrvatskoj strani tijekom srbijanske agresije ubijen je 6.891 hrvatski vojnik i 7.263 civila. Oko 47 posto ubijenih civila bilo je starije od 60 godina, a 44 posto bile su žene. Bez jednoga je roditelja ostalo 4.285 djece, a bez obaju 54. Ubijeno je više od 400 djece.

Na neokupiranom području ranjeno je 30.578 osoba, od toga čak 7.169 civila i 21.959 hrvatskih branitelja. Među ranjenim civilima je 1.044 djece. Od posljedica ranjavanja 188 djece ostalo je invalidima. Od ukupnoga broja poginulih civila više od 54 posto stradalo je u istočnoj Slavoniji, a više od 12 posto na području pod upravom snaga Ujedinjenih naroda.

Srbijanska agresija na Hrvatsku uništila je ili teško oštetila ukupno 1.313 sakralnih objekta: 265 župnih crkava, 306 ostalih crkava, 221 kapela, 252 župne kuće i dvorane, 80 samostana, 62 groblja i 127 križeva na otvorenom.

Više od 150 masovnih grobnica

Do sada je otkriveno više od 150 masovnih grobnica s najmanje 3.995 žrtava i oko 1.200 pojedinačnih grobnica žrtava srbijanske agresije. U Hrvatskoj je uništeno ili oštećeno najmanje 195.000 stambenih jedinica, oko 120 gospodarskih objekata i 2.423 spomenika kulture. U prvoj godini srbijanske agresije stradalo je 590 naselja u 57 hrvatskih općina, od kojih je 35 do temelja uništeno, a 34 su pretrpjela teška oštećenja, među njima i veći gradovi. Samo izravne ratne štete procijenjene su od hrvatske vlade godine 1999. na iznos od 37,1 milijarda američkih dolara. Prema novijim istraživanjima, ukupna ratna šteta od 1991. do 2004. iznosi oko 142 milijarde dolara. Izravna ratna šteta iznosi 56,5, a neizravna oko 85,5 milijarda američkih dolara.

Hrvatska je zbog pretrpljene agresije do 2015. izgubila između 7,5 i 9 godišnjih bruto društvenih proizvoda prema BDP-u za 2004. Da bi se dosegle ukupne štete hrvatskoga naroda posljednje srbijanske agresije potrebno je dodati i štete Hrvata u BiH, koje su također ogromne. Od 1992. do kraja 1995. u Bosni i Hercegovini poginulo je i nestalo oko 9.900, dok je djedovinu u BiH pred napadima srpskih snaga ili Armije BiH moralo napustiti više od 400.000 Hrvata. Procjena je da se nakon rata najmanje polovica protjeranih Hrvata nije vratilo u BiH.

Prihvaćen je opći zaključak: “Organizacije koje su se bavile prikupljanjem činjenica, kao UN, Ministarstvo vanjskih poslova SAD, CIA, Helsinki Watch i druge, jednoglasno su zaključile da su Srbi počinili 90 posto zločina u ovom balkanskom ratu i da su izvršili 100 posto genocida sukladno definiciji genocida koju je dao UN, naime, organizirano, planirano i sustavno uništavanje naroda u cjelini ili djelomično, temeljem etniciteta, religije ili drugog grupnog identiteta”.

5. razdoblje od 2000. do 2018.

Predsjednik Tuđman, unatoč vojnoj i diplomatskoj pobjedi, pred kraj života bio je zabrinut za državu i naciju. Izjavio je: „Veličanstveno uskrsnuće hrvatske slobode i samostalnosti i velebne hrvatske olujne ratne pobjede žele obezvrijediti različiti smušenjaci i smutljivci, mutikaše i bezglavnici, jalnuški diletanti i jednostavno – prodane duše“. Stoga je u Ustav ugradio članak 141., nazvan Tuđmanova tvrđava, kojim je onemogućeno legalno geganje u nove, prije svega jugoslavenske magle.

Vlast je 2000. preuzela kriptokomunistička koalicija projugoslavenske orijentacije na čelu s Račanom i Mesićem. Njihovim stopama nastavili su Sanader i Kosorova s Josipovićem. Hrvatskom je upravljala i Milanovićeva vlada, šesta najlošija vlada na svijetu, u kojoj su veliki broj ministarstava vodili Srbi, čak i potomci krvavoga Anđelinovića iz 1918. Plenković je izmislio i novi tip vlade – tzv. inkluzivnu vladu, do temelja ovisnu o Vučićevu Pupovcu.

U proteklih 18 godina promijenjeni su državni blagdani, ukinut je Županijski dom, Hrvatski državni sabor preimenovan je u Hrvatski sabor, ukinut je polupredsjednički sustav, za parcijalne ciljeve elita prilagođavan je i Ustav. Uspostavljen je nakaradni izborni sustav u kojemu svi hrvatski državljani nisu ravnopravni. Iz političkoga života izbačeno je hrvatsko izvandomovinstvo, ubačene su manjine. Zapostavljeni su Hrvati u Bosni i Hercegovini. Proaktivna vanjska politika zamijenjena je pasivnom. Umjesto na međunarodnim sudištima, vlade su međudržavne probleme pristajale rješavati na sumnjivim arbitražama. Ponovo je privilegiran srpski element. Hrvatski branitelji višekratno su izdani. Više od 3.000 hrvatskih branitelja se ubilo. Narod i država prezaduženi su. K tomu, vinkovački Križevci i danas nose ime – Karadžićevo!

Agresor je u kolovozu 1996. priznao poraz Sporazumom o normalizaciji odnosa, kojim je dogovoreno da će se sklopiti i Sporazum o naknadi za svu uništenu, oštećenu ili nestalu imovinu, što je uvod u plaćanje ratne odštete. U proteklih 18 godina nijedna vlada nije pristupila realizaciji Sporazuma o naknadi štete. Ustavni članak 141. nekoliko je puta grubo narušen. Vanjski dug enormno se penjao. Iseljavanje je svakodnevna pojava. Demografski slom prijeti izumiranjem hrvatskoga naroda. Hrvatska je sto godina od „prisajedinjenja“ na gospodarskom začelju Europske unije, ponajviše zbog pristajanja političkih elita na novo balkansko pozicioniranje države s rehabilitacijom jugoslavenstva i četništva.

Srbijanska agresija preimenovana je u građanski rat. Antifašizam je postao vrhovna vrjednota. Zastupnik SDP-a, Nenad Stazić, napisao je 2018.: „Izgleda da u svibnju 1945. posao nije obavljen temeljito. Kakva šlampavost pobjednika.“ Sabotirana su istraživanja o masovnim poratnim zločinima komunista i četnika. I dalje se promoviraju jugoslavenski i velikosrpski mitovi. Četnici su postali antifašistima u Srbiji, a u Hrvatskoj saborski zastupnici, poput ministra okupatorske vlade RSK, Vojislava Stanimirovića. Hrvatske guske obnavljaju spomenike četničkom ustanku iz 1941. Velik dio poslova jugoslavenske Udbe preuzele su tzv. vladine organizacije na državnom proračunu. Suspendiraju se policajci koji istražuju srpske zločine, kao onaj na Ovčari. Uhićuju se i sude protivnici ćirilizacije Vukovara. Marginalizirani su Srbi branitelji Hrvatske. Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, Srbija s predstavnicima iz Hrvatske obilježava kao Dan sjećanja na stradale i prognane Srbe.

Srpski intelektualac iz britanske kuhinje, Dejan Jović, profesor na hrvatskoj plaći i Pupovčev suradnik, smatra kako je referendum o hrvatskoj neovisnosti bio „vrlo neliberalan“ te da nije održan u slobodnim i poštenim okolnostima. Kasnije u svojoj knjizi laže da je „mit o Domovinskom ratu“ (Hrvata protiv srbijanske agresije), prijetnja slobodi u Hrvatskoj, osobito za pripadnike manjina.

Medijski teror jugoslavenstva

Hrvatska je izložena medijskome teroru integralnoga jugoslavenstva. Uspostavljen je jugohranidbeni lanac u kojemu istaknute uloge igraju Tomislav Jakić, Mirko Galić, Igor Mandić, Jelena Lovrić, Gojko Marinković, Inoslav Bešker, Goran Radman, Drago Hedl, Boris Dežulović, Ante Tomić, Miljenko Jergović, pokojna Jasna Babić, Slavenka Drakulić, Mirjana Rakić, Saša Leković, Zoran Šprajc, Jurica Pavičić, Aleksandar Stanković, Branimir Pofuk, Boris Pavelić, Drago Pilsel, Mladen Pleše, Branko Mijić, Matija Babić, Ladislav Tomičić, Tomislav Klauški, Žarko Puhovski…

Nastavljena je praksa „dogovorne povijesti“. Nju zagovaraju povjesničari Hrvoje Klasić, Tvrtko Jakovina i Dragan Markovina. Nastavljeno je teroriziranje hrvatskoga jezika sve do donošenja protuustavne Deklaracije o zajedničkom jeziku 2017. Civilnim društvom vladaju dokazani jugoslaveni, financirani izvana i iz hrvatskoga proračuna, umrežujući se u „jugosferu“. Najpoznatiji su Zoran Pusić, Rada Borić, Vesna Teršelić, Dragan Zelić…

U takvim okolnostima, političari srpske nacionalne manjine ne prihvaćaju status manjine. Srbobran s početka prošloga stoljeća preimenovan je u Novosti, a uređivan kao da su Srbi vlasnici Hrvatske. Taj protuhrvatski list izlazi usred Zagreba. Iako je izdašno financiran hrvatskim proračunom, kontinuirano vrijeđa Hrvate i hrvatsku državu, obezvrjeđuje hrvatske ustanove i nasrće na hrvatski identitet. Nakladnik je privilegirano Srpsko narodno vijeće na čelu s neizostavnim Miloradom Pupovcem. On već nekoliko mandata nastavlja posao koji je započeo Nikola Stojanović i Svetozar Pribićević, nastavio Aleksandar Ranković, potom Dušan Dragosavac, pa Jovan Rašković. Postao je najmoćnijim arbitrom u državi, premda na izborima osvaja minoran broj glasova. Hrvatski pak političari vodećih stranaka sve više nalikuju onima iz Jugoslavenskoga odbora i Narodnoga vijeća, koji su prije sto godina hrvatski narod i teritorij uveli u zajednicu sa Srbijom iz koje je hrvatski narod izašao desetkovan, opljačkan i teritorijalno prepolovljen.

Hrvatski narod treba se zapitati kamo su ga doveli političari Ivo Sanader, Stjepan Mesić, Ivo Josipović, Jadranka Kosor, Zoran Milanović, Andrej Plenković, Zlatko Tomčić, Vladimir Šeks, Luka Bebić, Boris Šprem, Josip Leko, Željko Reiner… Kako su Hrvatsku pozicionirali ministri vanjskih poslova poput Vesne Pusić – koja Hrvatsku optužuje za nepostojeću agresiju, ili veleposlanici poput Ive Goldsteina, koji je u Parizu Hrvatsku predstavljao s fotografijom komunističkoga zločinca Josipa Broza Tita?

Posljednji jugoslavenski Dan republike proslavljen je u Haagu 29. studenoga 2017. osuđujućom presudom protiv skupine Hrvata iz BiH, kojom se Hrvatska proglašava agresorom na BiH. General Slobodan Praljak oduzeo si je život u sudnici uz krik: „S prijezirom odbacujem vašu presudu“.

Kao da nije dovoljno što su rehabilitirane velikosrpska i jugoslavenska ideologija, Plenkovićeva vlada 2018. nametnula je i rodnu ideologiju ratifikacijom Istanbulske konvencije. Povrh svega, Srbija i SPC u Bačkoj Palanci 4. kolovoza 2018. u nazočnosti Milorada Pupovca usporedile su Hrvatsku s Hitlerovom Njemačkom, gradeći novi mit o Oluji kao pogromu Srba.

Uzalud protuhrvatska histerija

Unatoč sustavnom djelovanju hrvatske pete kolone ugrađene u duboku državu – Hrvatska je u nogometu 2018. osvojila drugo mjesto na svijetu i pokazala odnarođenim političkim elitama da je globalni subjekt, a ne balkanski objekt. Uspjeh nije spriječila višegodišnja proizvodnja protuhrvatske histerije Zorana Stevanovića iz Rijeke, profesionalnoga nogometnog doušnika. Njemu uz bok ide i riječki mu sugrađanin Željko Jovanović. Kao ministar hrvatske vlade šutke je promatrao paljenje hrvatske zastave na stadionu u Beogradu. On je s ministarske pozicije izveo niz diverzija na području znanosti, obrazovanja i športa. Sve njegove „reforme“ srušile su pravosudne ustanove. Za vrijeme ministra Ranka Ostojića na stadionu u Splitu osvanuo je kukasti križ. Poniženjima treba dodati da su državni službenici morali u šetnju izvoditi psa ministrice Milanke Opačić.

Istodobno u Srbiji legalno djeluje vlada RSK u izbjeglištvu, ulice nose imena po istaknutim ubojicama Hrvata, četnicima, agresorima i slugama velikosrpske politike u Hrvatskoj. Četnici postaju predsjednici. Srbija i SPC jedini u svijetu protive se kanonizaciji bl. Alojzija Stepinca. Srbijanska državna politika, kao i Srpska pravoslavna crkva i u 21. stoljeću Hrvatsku smatraju privremeno izgubljenom srpskom zemljom, koju u pogodnom trenutku treba „osloboditi“ i „prisajediniti“. U tom poslu odlično joj pomaže hrvatska peta kolona jugoslavenskih gusaka i velikosrpskih i komunističkih zmija.

Hrvatski narod mora u svojoj državi poraziti jugoslavensku, velikosrpsku i komunističku ideologiju. Od te pobjede ili poraza ovisi hoće li kraj 21. stoljeća dočekati kao slobodan i suveren politički narod ili će nestati iz povijesti. Srbija prema Hrvatskoj 2018. ima ista politička polazišta kao i godine 1918.

Nenad Piskač/Hrvatski tjednik/hkv

Od Karađorđevića i Pribićevića do Vučića i Pupovca (2)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari