Pratite nas

U potrazi za Istinom

Sjenu od oblaka proglasili masovnom grobnicom

Objavljeno

na

Igor Vukić o zračnoj slici Jasenovca iz siječnja 1945

Ljudi mogu vjerovati u svašta. Crte na prozoru nastale smrzavanjem kišnih kapi mogu podsjećati na lik nekog sveca. I onda se ljudi okupe i vjeruju. U prazno.

Tako i Goran Hutinec, docent s Filozofskog fakulteta, vjeruje da je sivkasta mrlja koju se vidi na fotografiji Jasenovca, snimljenoj iz zrakoplova 20. siječnja 1945., mjesto na kojem se nalazi „masovna grobnica“. Snimku je pronašao u arhivu fotografija u škotskom Edinburghu (National Colection of Aerial Photography, ncap.org.uk), a prošli ju je tjedan objavio Nacional, sa senzacionalističkim naslovom „Otkriven ključni zračni dokaz masovnog zločina u Jasenovcu“, piše: Igor Vukić/Hrvatski tjednik

Kao i obično u lošijim tabloidima, sadržaj priloga nema mnogo veze s naslovom. Svatko razuman mora se začuditi kad vidi fotografiju. Zar stvarno ta mrlja predstavlja „masovnu grobnicu“? Po čemu se to može zaključiti? Na toj fotografiji ima više takvih mrlja. Kad se samo malo pažljivije pogleda, vidi se da je riječ o sjenama koje su na snježnom tlu napravili – oblaci.

Na drugoj su stranici dio te fotografije uvećali pa su na prodručju bosanskog sela Gradine crvenom bojom sugestivno zaokružili nekoliko mjesta. I opet, ništa. Mogli su odabrati i neka druga mjesta na slici pa zaokružiti. Na slici se ispod snježnog pokrivača jasno naziru jedino obrisi polja koja su u vrijeme poljoprivredne sezone obrađivali jasenovački zatočenici. Ondje su sijali pšenicu, kukuruz, konoplju, skupljali sijeno, držali volove, konje i druge životinje. Ujutro bi se skelom prebacili na bosansku stranu, a uvečer bi se vraćali u logor.

Baš na mjestu gdje Hutinec upire prstom na fotografiju nalazili su se inače, tzv. autoklavi, posebni uređaji s kojima se pomoću vruće pare steriliziralo i sušilo voće, npr. šljive. Od tih autoklava vodila je prugica do obale Save kojom su vagonetima prevoženi proizvodi te male tvornice.

Poslije rata od tih kotlova-autoklava iskonstruirana je priča o proizvodnji sapuna od tijela logoraša. Kotlovi su nedavno obnovljeni, stoje tamo i – vjerovali ili ne – služe lokalnim pripovjedačima da turistima ponavljaju priču o ljudskoj tvornici sapuna.

Neodrživa teza o spaljivanju leševa

Prema dostupnim originalnim dokumentima, ponekad je na drugu stranu bio prevezen i lijes s pokojnikom iz logora. Dakle, na bosanskoj strani postoje pojedina grobna mjesta pa i nekoliko skupnih grobnica. Ali nema masovnih grobnica koje bi izdaleka odgovarale broju od 83.000 i više navodnih žrtava jasenovačkog logora, što se želi sugerirati Nacionalovom objavom.

Čudno je da je Berislav Jelinić, glavni urednik Nacionala koji je i pisao prateći tekst, nasjeo na te neuvjerljive fotografije. Morao je biti pažljiviji već i zbog svog stručnog obrazovanja diplomiranog kriminalista. Još je gore što ponavlja tezu da su iz te navodne grobnice, potkraj rata iskopani leševi pa na brzinu spaljeni. A njihov „pepeo“ potom bačen u Savu.

Zar zbilja jedan kriminalist vjeruje da je moguće u dva-tri tjedna u travnju 1945. (kako tvrdi Hutinec), iskopati desetke tisuća leševa, potom ih spaljivati na metalnim rešetkama nakon što su poliveni benzinom (kako misli Ivo Goldstein)?

O tome sam već javno polemizirao s Goranom Hutincem pa ću ponoviti glavne naglaske:

Prvo, grobnice za tako veliki broj leševa morale bi površinom jako velike (znatno veće od zaokruženih na Nacionalovoj slici). Duboke grobnice tamo se ne mogu kopati zbog podzemnih voda.

Drugo, a još važnije: u zagrebačkom krematoriju leševi pokojnika spaljuju se oko 90 minuta u pećima s plinskim plamenicima, na 700 do 1000 Celzijevih stupnjeva (vidi reportažu iz tjednika Globus, 3. travnja 2015.). I nakon takvog tretmana, od sat i pol, kosti pokojnika ostaju gotovo sačuvane. Stoga se ostaci, nakon što se ohlade, drobe u posebnom stroju za usitnjavanje pomoću tri kamene kugle i nekoliko šipki.

Kosti se, dakle, ne raspadaju ni u prah ni i u pepeo, niti poslije 90 minuta na visokoj temperaturi u zatvorenoj peći. Ono što na kraju ostane nakon „drobilice“ nije obični pepeo već smjesa teksture gustog pijeska.

Da je logorska uprava u travnju krenula u neko takvo spaljivanje, partizane bi početkom svibnja dočekale velike hrpe nagorjelih, pougljenjenih tijela i nagorenih kostiju, koje bi mogli fotografirati i pokazivati od Pariza 1947. do Zagreba 2019.

A to nisu našli.

Treće, na području Gradine, na desnoj obali Save, rađeno je 1964., sondiranje terena i ekshumiranje posmrtnih ostataka. Voditelji su bili liječnici iz ljubljane dr. Alojz Šercelj i dr. Vida Brodar. Prema njihovim zapisnicima, na gradinskoj strani pronađeni su ostaci 282 osobe. Upravo je teren na tom području bio najviše istraživan. Koristili su specijalnu sondu Dachnowsky te ručnu spiralnu bušillicu jer je zemlja u travnju, kad su istraživali, bila još vrlo tvrda. Ukupno je napravljena 191 bušotina, a u 23 su pronađeni neki ostaci povezani s ljudima – ponegdje samo kožna cipela, emajlirana zdjela i slično. U ostalim bušotinama pronađen je uglavnom „pseudogley“. A to je, objasnio je dr. Šercelj, „zemlja koja se stvarala milenijiima u oksiredukcionom procesu na jednom mjestu. To ujedno znači da na mjestu bušotine, gdje smo naišli na pseudogley, nema i ne može biti grobnica“.

Prema sadašnjoj tehnologiji, lokacije posmrtnih ostataka pod zemljom u Jasenovcu i Gradini mogu se potražiti neinvazivnim metodama pomoću tzv. georadara (GPR, Ground Penetrating Radar). Zatim se može pristupiti i ekshumacijama.

Oprez pri analizi fotografija

A pri istraživanju valja biti krajnje oprezan s fotografijama. Ne može se na temelju jedne proglasiti „ključni dokaz“. To je kao da za ključni dokaz uzmeš ispis SMS-ova iz nečijeg telefona (pa čak i da nisu izmišljeni kao što smo vidjeli u nekim aktualnim slučajevima). I mi smo u knjizi „Radni logor Jasenovac“ (Naklada Pavičić, Zagreb 2018.) na str. 291, objavili fotografiju zatočenika logora Stara Gradiška kako igraju nogomet na njihovu igralištu (jasno se vidi teren, gol, igrači, publika). Pa nismo tvrdili da je to „ključni dokaz“ za bilo što zatočenici iz Stare Gradiške kao i oni iz Jasenovca. Zatim opisuju ga i posjetitelji logora (u ovom slučaju Julius Schmidlin, izaslanik Međunarodnog odbora Crvenog križa koji je logore posjetio u srpnju 1944.) Potvrdili su to i svjedoci optužbe, bivši zatočenici, na suđenju Dinku Šakiću.

Uzgred, nogomet se igrao i u logoru Terezino/Theresienstadt, i između zatočenika i njemačke straže, o čemu postoje i filmski snimci. Jasenovac i Terezino imaju dosta sličnosti – oba su bila i radna i tranzitna, a u njima nije bilo masovnih, serijskih ubojstava. Slični Jasenovcu bili su i slovački logori za Židove Novaky, Vyhne i Sered, odakle su Židovi deportirani u logore smrti u Treći Reich. Do deportacija život u logoru, osim same činjenice da su bili zatočeni, nije bio nepodnošljiv.

Nogomet se igrao i u Auschwitzu, ali po svemu sudeći, u njegovu radnom dijelu. Britanski vojnik, ratni zarobljenik Denis Avey bio je u radnom dijelu Auschwitza (logorski dijelovi nalazili su se pored ogromnog industrijskog kompleksa kompanije IG Farben, Monowitz-Buna Werke, tri kilometra istočno od mjesta Oswiecim/Auschwitz). U knjizi „The Man Who Broke Into Auschwitz“ Avey donosi fotografiju njegove nogometne momčadi iz logora E715, udaljenog nekoliko stotina metara od logora (pretežno) za Židove, Auschwitza III.

U radnom dijelu Auschwitza, odnosno, u tvornicama IG Farbena, bili su zaposleni i radnici iz Nezavisne Države Hrvatske, među njima i pravoslavci koji su tamo otpremljeni nakon bitke na Kozari (zarobljeni partizani i civili).

Svakome razumnom jasno je da igranje nogometa i odbojke u Jasenovcu, njegova bolnica, orkestar i kazališne predstave, ne znače da je to bio sportsko-rekreativni centar kako to neduhovito znaju reći neki naši kritičari. Orkestar i danas postoji u zatvoru u Lepoglavi pa valjda nitko neće reći da je to zabavni centar.

Nije bilo logor smrti, nego radni kažnjenički logor

Stara Gradiška, Jasenovac pa i Lepoglava bili su zatvori u doba Drugog svjetskog rata. U njima je najviše bilo zatočenika koji su utvrđeni kao aktivni protivnici države te uz njih skupina Židova izuzeta od deportacija kojima je bila izložena židovska zajednica u području Hrvatske pod utjecajem njemačkih nacista.

Jasenovac nije bio mjesto masovnih, serijskih ubojstava i zatočenici u njega nisu bili dovođeni s predumišljajem da bi tu bili ubijeni. Nije bio „logor smrti“, nego radni, kažnjenički logor.  O radnom karakteru Jasenovca sami za sebe govore dokumenti, pridružuju se brojna svjedočenja bivših zatočenika. U korist takvog karaktera Jasenovca govori zapravo i fotografija objavljena u Nacionalu.

Svaka žrtva zaslužuje poštovanje. Preuveličavanje broja navodno stradalih u Jasenovcu , zbog političkih i drugih razloga, uvreda je za žrtve. A popisi s desetaka tisuća imena žrtava navodno ubijenih u Jasenovcu vrlo su velike uvrede za žrtve. Snimka koju je pokazao Nacional zapravo je element koji pokazuje koliko je važno provesti dodatna, sveobuhvatna istraživanja logora u Jasenovcu kako bismo se približili njegovoj realnoj slici.

Fotografija jedino pokazuje kako je Jasenovac bio mali logor

Fotografija objavljena u Nacionalu vrijedna jer pokazuje kako je to bio jedan mali logor, i površinom i brojem objekata. Već i ona govori protiv velikih brojeva navodnih žrtava.

Vidi se da je širina logora tek nešto veća od širine rijeke Save koja protječe pored njega. Sava je ovdje široka oko 200 metara, a fotografija pokazuje da su se logorski objekti smjestili na prostoru širokom od 250 do 370 metara. Otprilike 350  do 400 metara iznosi i duljina logorskog radno-stambenog dijela. Taj je dio bio opasan žicom, a izvan njega nalazio se veliki prazan dio, obična livada, do zida od cigle sa stražarnicama. Zid je na sjevernom dijelu parcele bio izgrađen blizu željezničke pruge, odnosno, usporedno s prugom, trasom kojom danas prolazi cesta kojom se dolazi iz Novske u Jasenovac.

Fotografija može pomoći da se još točnije utvrdi tlocrt logorskih nastambi. No možemo se pohvaliti da smo u knjizi „Radni logor Jasenovac“ već objavili prilično precizan tlocrt logora u Jasenovcu, sa stanjem u početku 1945. koji se sasvim malo razlikuje od fotografije. U izradi su nam pomogli stručnjaci iz tvrtke Plan B iz Zagreba, specijalizirane za projekte u građevinarstvu. Na temelju fotografija snimljenih sa zemlje i povišenih objekata, satelitskih snimki, Googleovih karata, Geoportala Državne geodetske uprave i drugih izvora i računalnih alata koje posjeduje Plan B, rekonstruirali smo raspored logorskih objekat s velikom točnošću.

Neumjesna usporedba s Auschwitzom

Nacional je iz nekih svojih razloga objavio i zračni snimak dijela logora u Auschwitzu. Snimka Jasenovca proteže se preko cijelih stranica, dok Auschwitza zauzima samo oko trećine jedne stranice. Ipak, pažljivi promatrač uočit će da je u logoru u Jasenovcu bilo šest baraka za smještaj zatočenika (svaka s oko 200 mjesta za spavanje), dok se na djelomičnoj slici Auschwitza može izbrojati 91 baraka. Kad se na Google karti pogleda cijela površina tog kompleksa, a radi se o logoru Auschwitzu II – Birkenau, vidi se da je u njemu bilo barem 280 baraka.

Dakle, uspoređuje se Jasenovac koji je imao šest (6) baraka i jedan dio  Auschwitza (Birkenau ili Brzezinka) koi je imao 90 odnosno ukupno 280 baraka.

Kad se tome doda da je Auschwitz III imao 75 stambenih baraka, a zarobljenički logor E715 još  24 baraka plus najmanje 150 baraka koje su bile sa zapadne strane tvornica IG Farben (prema tlocrtu iz knjige Denisa Aveya), proizlazi da je u logorskom kompleksu Auschwitza bilo čak oko 530 baraka.

A u jasenovačkom logoru – šest.

To ni malo ne smeta autorima poput izraelskog Gideona Greifa, koji uživa veliku podršku u Srbiji i gdje mu vlast financira knjigu „Jasenovac – Aušvic Balkana“. U njoj, nije teško pogoditi, tumači da je Jasenovac bio gori (vjerojatno i veći) od Auschwitza. Pridružuje mu se Emir Kusturica koji će na tom temelju snimati i igrani film, obilato potpomognut državnim novcem. Ide li tim putem i hrvatski Nacional?

Nema spomena zračnog bombardiranja jasenovačkog logora

Nigdje u tekstovima u Nacionalu, ni u razgovoru s pronalazačem fotografije Hutincem, nema spomena da su američki zrakoplovi bombardirali logor u više navrata. Najteži napad bio je 30. ožujka 1945., na Veliki petak, kada je srušen najveći dio logora pa i dio naselja u Jasenovcu. Fotografije tog bombardiranja sigurno postoje, jer su zrakoplovci snimali sve napade, ali za sada još nisu pronađene. Bit će zanimljivo vidjeti kako je logor izgledao tijekom tog napada i bit će onda i jasnije zašto je izgledao onako kako su ga snimili partizani početkom svibnja. Na jednoj takvoj fotografiji objavljenoj u Nacionalu može se vidjeti kako zidovi logorskih zgrada stoje, a krovovi su im razneseni pogocima iz zraka. Upravo tako izgledaju zgrade bombardirane iz visine, za razliku od kuća srušenih odozdo postavljanjem eksploziva, o čemu smo mogli svjedočiti i za vrijeme našeg rata 1991. do 1995.

Bit će zanimljivo i otkriti zašto je baš logor u Jasenovcu bio izravan cilj iako se znalo da su njemu rade zatočenici. Slabo informirana  novinarka Nacionala pita Hutinca jesu li zapadne sile tada (1945.) znale za logor u Jasenovcu, a on veli „nisam siguran da su znali za logor“.

Nevjerojatno za jednog profesora novije povijesti s Filozofskog fakulteta u Zagrebu!

Jer, poznato je da je Tito još 1942. Kominterni pisao o postojanju zatočeničkog logora u Jasenovcu, da je AVNOJ te godine izdao brošuru o logoru s iskazima zatočenika koji su pobjegli iz njega. Osim toga iz logora je do 1945. pušteno samo u amnestijama, prije isteka roka kazne, više od 1000 zatočenika. Može Hutinec misliti što hoće o čitateljima Nacionala ili novinarima koji s njim razgovaraju, ali zapadni saveznici su ipak bili malo bolje informirani.

Piše: Igor Vukić/Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Američka studija o bošnjačkim vezama u međunarodnom islamističkom teroru

Objavljeno

na

Objavio

Ratni koledž Američka vojske i Institut za strateške studije (Strategic Studies Institute, U.S. Army War College) su 2014. godine izdali studiju “Islamizam i sigurnost u BiH” ( Islamism and Security in Bosnia-Herzegovina) autorice Leslie S. Lebl. Iako je prošlo šest godina od izdavanja Studije, ona je itekako informativna i zanimljiva, možda čak i aktualnija nego u vrijeme kad je realizirana jer potvrđuje tadašnje teze o jačanju islamizma u svijetu i Bosni i Hercegovini, kao i lošu perspektivu Bosne i Hercegovine.

Zbog te aktualnosti, a kako bi bila dostupna što širem krugu čitatelja, članovi HKZ Tropleta  studiju su preveli na hrvatski jezik, a u cijelosti je možete pogledati OVDJE.

Hrvatski Medijski Servis će u nastavcima objavljivati važnije i aktualnije dijelove studije. Koga zanima, uvodni dio može pročitati u izvorniku. Također, napominjemo da je za studiozno proučavanje materije nužno iščitati i reference kojima se autori koriste u tekstu, tako da onima znatiželjnijima preporučujemo da pročitaju priloženu studiju u cijelosti.

ISLAMIZAM: MUSLIMANSKO BRATSTVO, TERORISTI I VEHABIJE

U ovom nesigurnom okruženju rast islamizma posebno je zabrinjavajući. Islamizam je snažno u suprotnosti s umjerenijim oblikom islama koji se tradicionalno primjenjuje u Bosni. Kao politička ideologija 20. stoljeća koja se temelji na religiji, islamizam ima krajnji cilj zamjenu zapadnog prava tradicionalnim islamskim zakonom ili šerijatom širom svijeta. To ne samo da bi narušilo zapadnu demokraciju odbacivanjem zakona koje su oblikovali demokratski izabrani predstavnici, već su temeljna načela šerijata -poput nejednakosti pred zakonom (više o ovoj temi kasnije u tekstu) –u izravnoj suprotnosti sa zapadnim pravom. Ova transformacija u islamizam bila bi izvedena globalnim kalifatom, odnosno islamskim carstvom, na čelu s osobom koja je i politički i vjerski vođa.

Većina zapadnih promatrača odbacuje upozorenja o opasnosti islamizma kao dio sirove srpske ili hrvatske propagande čiji je cilj potkopati bosansku državu. Čineći to, obično primjećuju da islamizam vjerojatno neće postati značajna sila, jer se većina Bošnjaka i dalje pridržava svoje tradicionalno umjerene i relativno sekularne verzije islama. Međutim, dokazi izvučeni ponajprije iz bošnjačkih i zapadnih izvora otkrivaju jasniju i alarmantniju sliku. Da bismo razumjeli ovu sliku, potrebno je prvo identificirati glavne vrste islamizma koji danas utječe na Bosnu.

Islamisti se obično dijele u dvije kategorije: nasilni islamisti koji otvoreno provode sveti rat, ili džihad, i njihov nenasilni dio koji to javno izbjegava -osim protiv Izraela ili zapadnih snaga koje se bore u muslimanskim zemljama. Međutim, veze između nasilnog i nenasilnog islamizma, iako ih se često negira, postaju sve očiglednije. To se posebno odnosi na zemlje poput Egipta, Libije, Tunisa i Sirije, gdje se Muslimansko bratstvo -najpoznatija skupina u nenasilnoj kategoriji -sada otvoreno bori za vlast. Dokazi iz Bosne, predstavljeni kasnije u ovom tekstu, također pokazuju zamagljenu liniju između nasilja i nenasilja.

Umjesto toga, korisnije je razlikovati tri glavne skupine islamista u Bosni: (1) one povezane s Muslimanskim bratstvom, skupinu čiji članovi sudjeluju u demokratskim institucijama i često javno zagovaraju zapadne vrijednosti; (2) o nekoji su uključeni u terorističke aktivnosti ili džihad; i (3) takozvane vehabije, pristaše saudijskog fundamentalizma koji odbijaju zapadne ustaljene zakone i običaje. Neki su vehabije povezani s terorističkim aktivnostima, dok drugi nisu. Postoje tenzije i sporovi među tri skupine, ali sve se slažu oko istoga cilja -zamijeniti zapadno pravo šerijatom. I sve tri skupine imaju veze s bošnjačkom političkom i vjerskom elitom.

Muslimansko bratstvo

Islamizam se prvi put pojavio u Bosni 1941. godine, kada su Alija Izetbegović i ostali formirali Mlade muslimane, grupu po uzoru na Muslimansko bratstvo. Izetbegovićev poznati politički traktat iz ranih 1970-ih, Islamska deklaracija, sadržavao je mnoge islamističke koncepte koji potvrđuju njegovu osobnu privlačnost prema toj ideologiji.

Ta se davna povijest odjednom pojavila u životu kad je Izetbegović osnovao političku stranku s bivšim mladim muslimanima kao njezinom unutarnjom jezgrom, nadmudrio svoje umjerenije rivale i postao predsjednik Bosne(sic!!!) 1990. godine. To je obnašao za vrijeme i nakon rata u Bosni, od 1990. -96.godine, a zatim je postao član zajedničkog predsjedništva (koje se rotira između Srba, Hrvata i Bošnjaka) od 1996. do 2000. godine. Umro je 2003. godine, ali njegova ostavština živi dalje, jer njegov dugogodišnji suradnik Haris Silajdžić i sin Bakir idu njegovim stopama, obojica kao predsjednici Bosne i kao simpatizeri islama.

Veze s Muslimanskim bratstvom danas su vrlo važne za još jednog visoko pozicioniranog Bošnjaka, Mustafu Cerića. Cerić je godinama služio kao veliki muftija sarajevski i šef službene Islamske zajednice. Uz to, smatra se da je on sam po sebi vodeća bošnjačka politička ličnost.

Dakle, iako se malo govori ili piše o aktivnostima Muslimanske braće u Bosni, najviši bošnjački čelnici -koje zapadnjaci smatraju umjerenim, relativno sekularnim muslimanima -u stvari su usko povezani ili duboko naklonjeni toj organizaciji. Njihovi pogledi i njihovi odnosi usmjeravaju Bosnu prema islamizmu i muslimanskom svijetu, a Bošnjake otuđuju od bosanskih Srba i Hrvata, njihovih sugrađana.

Teroristi

Islamizam je dobio ogroman poticaj dolaskom islamskih boraca, ili mudžahedina, kako bi se borili na bošnjačkoj strani tijekom rata 1992-95. godine. Njihova vojna vrijednost je osporavana, ali popratna financijska i vojna podrška Saudijske Arabije i Irana bila je od vitalnog značaja za bošnjačke ratne napore. Iako su ove dvije zemlje suparnice, stigle su u Bosnu i prilagodile se kako bi podržale mudžahedine. Saudijska Arabija se fokusirala na financiranje i logističke zalihe, a Iran na uvoz boraca i na vojnu pomoć.

Rat u Bosni definitivno je dao ogroman poticaj Al-Qaidi i u pogledu organizacije i novačenja pripadnika te je pomogao radikalizaciji europskih muslimana. Mnogi su bili revoltiranim živopisnim videozapisima stradanja Bošnjaka, a neki su putovali u Bosnu kako bi pružili pomoć ili se borili i tako su stupili u kontakt sa stranim džihadistima. Mnogi džihadisti su kasnije usmjerili svoje borbene vještine protiv europskih i američkih ciljeva. Otkad je rat završio 1995. godine, bosanski veterani iz raznih zemalja bavili su se terorističkim aktivnostima u zemljama širom svijeta, među kojima su Francuska, Indonezija, Irak, Malezija, Maroko, Rusija, Saudijska Arabija, Španjolska, Tajland, Velika Britanija, Sjedinjene Američke Države i Jemen.

Najpoznatije inicijative za borbu protiv islamističkog terorizma bile su racija IFOR-a 1996. godine na iranski teroristički kamp za obuku u Pogorelici i brojni koraci poduzeti nakon terorističkih napada 11. rujna 2001.godine(9/11) na Sjedinjene Države. Tada je SFOR prekinuo terorističke zavjere usmjerene prema NATO-u i drugih zapadnih ciljeva i izvršio pretres Saudijskog visokog komesarijata i u drugim saudijskim dobrotvornim organizacijama koje su financirale terorističke organizacije.

Do 2004. godine, stručnjak za terorizam Evan Kohlmann, u knjizi koja upozorava na afganistansko-bosansku terorističku vezu, zaključio je da al-Qaede u velikoj mjeri nije uspjela steći korijene u Bosni. Primijetio je napredak u gašenju različitih terorističkih operacija i izrazio mišljenje da Al-Qaida nije uspjela jer su umjereni Bošnjaci odbacili njenu ekstremističku ideologiju. Međutim, Kohlmann je možda to prerano govorio. Okvir 1 prikazuje kontinuitet od 1996. do 2006. godine u kojem je Bosna služila kao aktivna poveznica u mreži al-Qaede.

“Bosanska veza” u međunarodnom islamističkom teroru

  • Počevši od 1996. godine, stariji vođe mudžahedina kao što su Abu el-Ma’ali i Abu Sulaimann al-Makki, tada su živjeli kao “civili” u Bočini Donjoj , nadzirali su planiranja u Francuskoj, Italiji i Jordanu, osmišljenih osvetiti smrt drugih vođa.
  • U 2008, Ured visokog predstavnika (OHR) u Sarajevu navodno je otkrio dokaze da je visoki bošnjački političar Hasan Čengić potpisao novčani transfer namijenjen financiranju napada 11. rujna.
  • Karim Said Atmani, krivotvoritelj dokumenta za skupinu koja planira bombardiranje Milenij 2000. godine, bio je čest posjetitelj Bosni. Prvu bosansku putovnicu dobio je 1995. godine, a nakon toga mu je dopušteno ostati bez važeće putovnice nakon što ga je Kanada deportirala 1998. godine.
  • Krajem listopada 2001. godine bosanske su vlasti uhitile Alžirce s bosanskim državljanstvom pod optužbom da su planirali letjeti malim zrakoplovima iz Visokog i srušiti ih u baze SFOR-a u Tuzli i Bratuncu.
  • Plan 2005. u Hrvatskoj za bombardiranje pogreba pape Ivana Pavla II, navodno, potječe iz Gornje Maoče. Plan je uključivao krijumčarenje raketnih bacača, eksploziva i detonatora u Italiju.
  • Također u 2005. godini, bosanska policija izvršila je raciju u stanu povezanom s grupom koja je htjela raznijeti britansko veleposlanstvo u Sarajevu, zaplijenivši eksploziv, puške, drugo oružje i videozapis koji obećava osvetu za džihadiste ubijene u Afganistanu i Iraku. Jedan od uhićenih, švedski državljanin bosanskog porijekla, upravljao je web stranicom u ime Abu Musaba Zarqavija, šefa al-Qaede u Iraku.
  • 2006. godine, grupa Bosanaca i Makedonaca povezana s Al-Qaidom uhićena je na sjeveru Italije, nakon što je iz Istanbula prokrijumčarilo oko 1800 pušaka u tu zemlju.

*Pogledati obavezno fusnote ispod ovog popisa u izvorniku

Iranci nisu bili izbačeni nakon napada u Pogorelici 1996. godine. I danas su i iransko Ministarstvo za obavještajne poslove i nacionalnu sigurnost (VEVAK) i Islamski revolucionarni gardijski korpus (IRGC) prisutni u Bosni. Od njih dvoje, IRGC navodno ima bolju i opsežniju mrežu. Nakon terorističkog napada u srpnju 2012. godine na aerodromu u Bugarskoj, međunarodna pažnja bila je usredotočena na moguće prijetnje Hezbollaha drugdje na Balkanu. Izraelski stručnjak, kojeg navodi Christopher Deliso, zaključio je da je Bosna predstavljala najveću opasnost u regiji jer “u vladi ostaju proiranski elementi; a Iran je aktivan preko veleposlanstva u Sarajevu i dobrotvornih organizacija.”Danas u Bosni i dalje postoji islamistički terorizam, bilo da se radi o al-Qaidi, Iranu ili domaćim odgojenim izvorima, ali procjene koliku opasnost to predstavlja su različite. Mnogi zapadni analitičari uglavnom su odbacili ovaj terorizam kao glavni problem. Na primjer, izvješće Kongresne službe za istraživanje o Bosni iz 2013. godine samo kratko spominje terorizam, a nedavna izvješća State Departmenta i EU o terorizmu govore da razina terorizma u Bosni nije veći nego drugdje u Europi.S druge strane, vodeći bosanski dužnosnik za provođenje zakona rekao je da jedini razlog što nije bilo više terorističkih napada je taj što smo “imali više sreće nego pameti.”Stvarni broj uključenih osoba nije trivijalan; Almir Džuvo, direktor Obavještajno-sigurnosne agencije BiH (OSA), procijenio je u srpnju 2010. godine da je u Bosni bilo 3000 potencijalnih terorista, na populaciji nešto manje od četiri milijuna ljudi.

Iranci nisu bili izbačeni nakon napada u Pogorelici 1996. godine. I danas su i iransko Ministarstvo za obavještajne poslove i nacionalnu sigurnost (VEVAK) i Islamski revolucionarni gardijski korpus (IRGC) prisutni u Bosni. Od njih dvoje, IRGC navodno ima bolju i opsežniju mrežu.Nakon terorističkog napada u srpnju 2012. godine na aerodromu u Bugarskoj, međunarodna pažnja bila je usredotočena na moguće prijetnje Hezbollaha drugdje Iz ovih se procjena mogu izvući dva zaključka. Prvo, razina terorističkih aktivnosti u Bosni čini se usporedivom s razinama drugdje u Europi -premda, ako je bosanski dužnosnik koji je gore citiranu pravu, u najboljem slučaju treba se čuvati optimizma. Drugo, samo što teroristička prijetnja nije neuobičajena, ne znači i da je nužno nevažna. Usporedbe sa zapadnom Europom mogu biti pogrešne, jer je terorizam mnogo opasniji za krhku državu nego za robusnu demokraciju.

Vehabije

Jedan mudžahedinski vođa je 1996.godine predvidio da “novi borci neće biti problem za Bosnu. Oni će otići dalje. Ali mi smo ovdje posijali sjeme i imat ćete sve više i više bosanskih muslimana koji prakticiraju tradicionalni islam.”Najočitiji znak ovog trenda su takozvani vehabije, pristalice fundamentalističkog islama koji se prakticira u Saudijskoj Arabiji.

Procjene o broju vehabija ili pripadnika sličnih sekti uvelike se razlikuju. Promatrače je iznenadilo mnoštvo s više od 3.000 ljudi, od kojih polovica Bosanaca, koji su nazočili pogrebu vehabijskog vođe 2007.godine, kao i konferenciji u Tuzli 2013. godine, koja je privukla 500 sudionika, uglavnom mladih ljudi.S obzirom da se procjenjuje da se svakog petka okupi oko 4000 ljudi kako bi čuli radikalne propovijedi u saudijskoj džamiji kralja Fahda u Sarajevu, broj vehabija mogao bi biti prilično velik. Ali najvjerojatnija brojka je podatak od strane federalne policije (ne policije Srpske Republike), koja je 2009. procijenila da do 5.000 prakticira islam kao bosanske vehabije.

Ne iznenađuje da vehabije regrutiraju sljedbenike iz najmanje povlaštenih klasa:

Bosanski vehabije u velikoj mjeri ciljaju mlade bez ekonomskih mogućnosti i one ugnjetavane, oboje iz ruralnih područja. Oni odlučno iskorištavaju siromaštvo, nedostatak obrazovanja i loše socijalne usluge, nudeći mladim ljudima i izbjeglicama razne mogućnosti, uključujući posao, primanja i zajedništvo. Bilo je slučajeva u kojima se novim članovima plaćalo nekoliko stotina eura mjesečno za njihovu odanost. Između ostaloga, postoje i dokazi da su članovi plaćeni za uvjeravanje supruga da nose hidžab u javnosti.35

Uloga Saudijske Arabije u ovom procesu je velika. Saudijci su nakon rata financirali opsežan program izgradnje džamija, od kojih je džamija kralja Fahda u vrijednosti 30 milijuna dolara samo najvidljivija i najutjecajnija, te su izgradili vjersku obrazovnu strukturu paralelnu onoj koju nudi službena Islamska zajednica.Vjeruje se da Saudijci financiraju razne vehabijske grupe, da obrazuju mlade Bosance u Saudijskoj Arabiji i da šalju operativce u Bosnu koji obično ožene bosanske žene i stapaju se s lokalnom zajednicom.

Kako bi vehabijski pokret dobio na značaju, militanti su se upustili u žestoke sukobe s tradicionalnim Bošnjacima i pokušali su nametnuti javnosti svoje standarde ponašanja. Mladi i karizmatični vehabijski propovjednici putuju kroz zapadnu Europu i Balkan, održavaju predavanja i propovijedi; održavaju popularne web stranice pune džihadističke propagande i poticanja na teror. Jedan istaknuti propovjednik poznat je po pro-džihadističkoj, antiameričkoj pjesmi koju izvodi na vjenčanjima i drugim društvenim događajima:

Američki i drugi protivnici bi to trebali znati
Da sada muslimani
Jedno su poput talibana
Slušajte, braćo,
Vjernici svijeta
S dinamitom na prsima
Vodite stazom do dženeta (neba).

Neki Bošnjaci su oduvijek bili antiamerički, ali velika većina bila je otvoreno zahvalna Sjedinjenim Državama za intervenciju kako bi zaustavili rat, a zatim zadržali mir. Nije bilo nedavnih anketa koje bi mjerile kako su se ti stavovi mogli promijeniti. Međutim, nerealno je očekivati da će mladi ljudi rođeni tijekom ili nakon rata dijeliti taj osjećaj zahvalnosti, ili stvarno očekivati da će stariji ljudi i dalje osjećati zahvalnost jer politički sustav nametnut u Daytonu ne daje rezultate.

Iako su vehabijsko nasilje i prozelitizam prilično vidljivi, ovi islamisti su još poznatiji po svojim separatističkim enklavama, koje djeluju kao “blokirane-zone”. Stanovnici ovih enklava odbacuju autoritet bosanske vlade i umjesto toga nameću strogo tumačenje šerijata. Prva takva enklava bila je u selu Bočinja Donja, nekadašnje selo bosanskih Srba, gdje je bošnjačka vlada nakon rata naselila bivše mudžahedine.

Mudžahedini su ženili bosanske žene i tako stekli bosansko državljanstvo. Selo im je pružalo sigurno utočište u kojem su mogli održavati svoje terorističke kontakte pod krinkom jednostavnih poljoprivrednika. Devedesetih godina prošlog stoljeća neprijateljstvo stanovnika Bočinje Donje prema strancima, uključujući SFOR, bilo je osjetljivo, podrivajući njihove tvrdnje o nevinosti. Na kraju je enklava zatvorena, a selo se vratilo prvobitnim vlasnicima. Sada je najpoznatija enklava u Gornjoj Maoči, udaljenom selu u kojem žive domaći Bosanci zajedno s bivšim mudžahedinima rođenim u inozemstvu.

Dok bosanski Srbi i dalje inzistiraju na tome da ove enklave predstavljaju značajan sigurnosni rizik, bošnjačka politika bila je nejedinstvena. S jedne strane, izvršen je pritisak da se vehabije izoliraju i marginaliziraju u nadi da će bilo kakvi problemi nestati. Analitičar Stephen Schwartz nagađa da su bošnjački politički lideri “slijedili strategiju pokušaja ograničavanja vehabijskih agitatora na udaljene lokacije, a ne rješavanju problema dosljednim pravnim postupcima.40” Međutim, nisu svi bošnjački dužnosnici spremni na takav pristup. Vlasti su izvršile brojna uhićenja, uključujući masovnu raciju na Gornju Maoča 2010.godine i uhićenja dvojice vođa enklave nakon napada 2011.godine na američko veleposlanstvo u Sarajevu. Do sada, međutim, nisu uspjeli pripremiti ni optužnicu, a kamoli donijeti presudu. Kao rezultat toga, oblak misterije vjerojatno će neko vrijeme prekriti Gornju Maoču i druge slične enklave, što otežava utvrđivanje stupnja opasnosti koju predstavljaju po unutarnju sigurnost Bosne i Hercegovine ili njihove potencijalne veze s međunarodnim terorizmom.

Neki promatrači upozoravaju da su mnogi vehabije mirni i da ih ne treba klasificirati kao teroriste zbog bojazni da će ih to odvesti u naručje grupa koje prihvaćaju nasilje.Islamska zajednica, službena muslimanska vjerska organizacija u Bosni, odbila je osuditi vehabije i napasti one koji ih kritiziraju. Ali bošnjačka javnost ostaje neuvjerena; kad su ih zadnji put anketirali, posto odbacilo je vehabizam, sugerirajući da im ovaj oblik islama i dalje ostaje različit od tradicionalnog bosanskog islama i nepoželjan.

Čini se da vehabije još nisu stekle kontrolu nad bilo kojim značajnim vladinim ili službenim vjerskim uredima. Niti su, iako je njihov stvarni broj teško je procijeniti, stvorili svoje zone u urbanim područjima, kao što se to dogodilo u zapadnoj Europi. Taj nedostatak napretka je najvjerojatnije zbog unutarnjeg protivljenja lokalnih Bošnjaka. Pokušaji zauzimanja džamija završili su nasiljem; u jednom slučaju, stanovnik je komentirao: “Trebali bi obrijati bradu i koristiti dezodorans umjesto da dolaze ovdje poput pasa. Za mene su to vukovi, oni će napasti našu djecu. Imam žensku djecu i uopće se ne usuđujem poslati ih u [vjersku školu].”Prijezir tih mještana prema vehabijama neizreciv je.

Ipak, trenutačni opisi Federacije govore da je ona mnogo radikaliziranija nego što je bila u kasnim 1990-ima. S obzirom da trend ide u pogrešnom smjeru, bilo bi glupo smatrati vehabizam potpuno rubnim, pogotovo kada stručnjak poput sarajevskog profesora Rešida Hafizovića to opisuje kao “potencijalno smrtonosni virus” za bosanske muslimane.Kad su vremena teška a budućnost je sumorna, takvi pokreti mogu brzo steći zamah, prenosi HMS.ba.

*Nastavit će se.

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

17. svibnja 1945. Frieda Paulitsch – zločin partizana koji nadilazi razum

Objavljeno

na

Objavio

U blizini Pliberka, kao dio Bleiburškog masakra, dogodio se strašni zločin koji je dugo bio tajna. Koruški partizani su mladu djevojku od 17 godina – Friedu Paulitsch (Pavlič) – masovno silovali njih 42 partizana, zatim izmučenu ubili, raskomadali na dijelove, skuhali i pojeli u gulašu, piše demokracija.si

Strašno je o ovome i razmišljati, a posebno pisati, ali istine radi o zvjerstvima partizana ovo svjedočanstvo je potrebno iznijeti na svjetlo dana da javnost vidi kakvi monstrumi su nosili petokrake na glavama.

Posebno je potrebno pisati zbog toga jer je ovaj slučaj tek jedan u nizu zlodjela partizana i pristaša komunističkog režima tijekom i nakon II. svjetskog rata.

Ali sada napokon istina dolazi na vidjelo. Danas smo suočeni na svakom koraku sa iskazima tih ili drugih zlodjela, a brojne jame pune tisuća ljudi svjedoče o monstrumima s petokrakama čiji su zločini nadilazili čak i životinjske porive. Već smo navikli slušati o svim mogućim perverzijama i brutalnostima partizana tako da nas teško može iznenaditi.

Sljedeća je priča jedna od njih, vrlo je bolna i pokazuje kakva je bila sudbina tisuća djevojaka – Hrvatica, Slovenki i drugih – koji su dospjeli u ruke partizana.

Šokantno pismo o smrti Fride Paulitsch

Dana 16. travnja 1985. godine, utorak, oko podneva, mjesto Železna Kapla/Eisenkappel, relativno blizu Bleiburga gdje se ovih dana odigravala sramotna hajka prema mnogim žrtvama koje su završile na sličan način kao Frida Paulitsch. Gospođa Marija Paulitsch i sin Anton upravo su pri ručku, u vlastitoj gostionici, kada u lokal uđe poštar Ignaz Illgoutz, i donese pismo adresirano na nju – Mariju. Okrenu ga u ruci gledajući tko je pošiljatelj, i u oči joj padne pečat na markici: pismo je predano dva dana ranije, u Klagenfurtu, i to na kolodvorskoj Pošti, koja  jedina u širem kraju i nedjeljom otprema poštanske pošiljke. Očito je pošiljatelju bilo stalo do toga da se ne zna odakle dolazi, pa je otputovao u Klagenfurt i tamo ubacio pismo u poštanski sanduk na kolodvoru. Na koverti nema imena pošiljatelja. Gospođa Marija sumnjičavo otvori pismo pisano pisaćim strojem, i počne ga čitati.

I zamukne! Nijemo zureći u sina, problijedjela, daje pismo Antonu. Na pomalo manjkavom, ali ipak dobro razgovjetnom njemačkom jeziku, u pismu stoji:

„P.T. (pleno titulo – punonaslovni, op. aut.)

1984. godine pozvan sam k bivšemu partizanu, koji bijaše na samrti, i tijekom njegove posljednje ispovijedi, ispovijedio mi je jezovit događaj. Ja ne smijem otkriti svoj identitet, zato što bih riskirao jako strogu crkvenu kaznu, zbog povrede ispovjedne tajne. On je morao olakšati svoju savjest prije nego što umre, rekao je. Ispovijedio je da je na kraju rata, zajedno s drugih 44 partizana imao zarobljenu izvjesnu gospođicu Paulitsch (Pavlič). Odbila je poslušnost partizanima. Potom je nastala svađa, djevojku su proglasili špijunom, i silovalo ju je 42 partizana., a potom ju je on odveo u šumu i ubio. Samo još jedan drug je znao da je njezino tijelo isječeno, i od nje su napravili gulaš kojeg su servirali partizanima, jako začinjen solju, paprom i paprikom da ne bi što primijetili. To se dogodilo negdje u Donjoj Koruškoj, a točno mjesto više nije znao reći.

Možda je Vama kao poslovnoj ženi poznata neka Paulitsch, tako da se ova tajna rasvijetli. (…) Možda će te štogod doznati, tko je bila ova ubijena osoba. Toliko na znanje! Počinitelj je bio Slovenac, prepoznao sam to po jeziku. Ja ne želim doći pod udar Papinskoga suda, ali (…). P.K.“

Ubijena jer je bila Slovenka – tko su Vindiši koji nisu htjeli u Jugoslaviju?

Gospođa Marija je odmah znao tko je brutalno silovana, ubijena i pojedena djevojka u pismu. Bila je to njezina 17-godišnja kći, Frieda, koja je nestala prije 40 godina. Nemoguće je zamisliti kako se osjećala majka, koja je do tada možda gajila zrnce nade da joj je kćer još uvijek živa.

Bio je to klasičan obračun koruških partizana s mještanima koji nisu htjeli biti dio Jugoslavije. To, naravno, nije bio jedini partizanski zločin nad slovenskim stanovništvom u Koruškoj. Partizani su u stvari držali cijelu Korušku do Klagenfurta. No, kada su saznali da im je potrebno povući se iz već okupiranog teritorija zbog sporazuma između Staljina, Churchilla i Roosevelta. jednostavno su poludjeli. Njihov bijes se iskazan najviše protiv slovenske koruške manjine, tzv. Vindiše.

Koruški partizani, osim na Austrijance, posebno su se grozili na malu etničku zajednicu Vindiše / die Windischen, koji su doduše njegovali slovenski jezik, ali su se kulturno-politički opredijelili za austrijsku stranu. Partizani su ih smatrali izdajicama, a kada su saznali da će Koruška pripasti Austriji slovenski partizani počeli su ubijati svoje – Slovence.

Baš kao što su hrvatski partizani – Hrvati i Srbi – ubijali Hrvate.

Toj skupini koruških Slovenaca pripadala je nesretna djevojka Frieda Paulitsch. Zbog toga je i ubijena na tako strašan način, a o ovom slučaju i drugim masakrima partizana moralo se šutjeti do 1990. Ni tada ovi zločinci nisu dospjeli na sud, a Slovenija nije, kao niti Hrvatska, provela lustraciju premda su tisuće Slovenaca, te čak 226 svećenika, stradali od ruke partizana.

U tipičnoj maniri Titovih zločinaca, ime Friede Paulitsch partizani su poslije rata uklesali na partizanski spomenik, kao žrtvu nacista.

Bleiburški masakr: Smrt Friede Paulitsch (engleski jezik)

Izvor: narod.hr/demokracija.si

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari