Pratite nas

Kolumne

Sjeverna Koreja pala, ostala samo Rijeka

Objavljeno

na

Kreativni tim promidžbenog odjela ovogodišnje Povorke ponosa LGBTIQ osoba i obitelji Zagreb Pride nakon sedamnaest godina softy njegovanja duginih boja odlučio se za novi, pravi hardcore pristup promicanju homoseksualnih, lezbijskih i ostalih transrodnih prava. Inspirirajući se naboljim propagandistima, odlučili su se za pravog majstora  među njima – druga Tita koji se više od sedamdeset godina propagandom svog totalitarnog režima najviše bavio.

Sljednici maršala koji ih nije volio, jer je sve homoseksualce progonio, a neke je njegov režim i ubijao, iznenada su se oduševili dijelom Titove revolucionarne himne koji glasi „Drugarska se pjesma ori, pjesma koja slavi rad, srce gromko nek’ nam zbori, da nam živi, živi rad…“. A u njihovoj se izvedbi ove godine zagrebačkim ulicama orilo „..da nam živi, živi rod“.

I ove se godine kalkuliralo o broju sudionika, iako je njihov broj manje važan i zanimljiv od poruka koje su se mogle čuti. Još su zanimljiviji politički pokrovitelji te, kako je organizatori zovu, manifestacije ponosa. Za  parolom „Pederska internacionala protiv granica i kapitala“ u  zagrebačkoj povorci roda i transroda hodali su šef oporbe, esdepeovac Davor Bernardić, koalicijski partneri vladajuće većine Milorad Pupovac, Tomislav Saucha i Ivan Vrdoljak, zatim Anka Mrak-Taritaš i ostali kojima je, kao i mladeži SDP-a, bolja gej slikovnica nego ustaška šahovnica.

Uglednici iz HDZ-a na skupu nisu viđeni premda Zagreb Pride uz inozemne donatore  financiraju i oni, kao vladajuća stranka, kroz Ministarstvo kulture i Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku. Na povorku  nije stigla ni ministrica Nada Murganić, niti njena državna tajnica Margareta Mađerić.

Vjerojatno  na brzinu pripremaju nove demografske mjere, da ih Predsjednica ne bi prestigla u njihovu poslu. U tzv. povorci veselja rodno, umjesto radno razgaljeni Bernardić, osobito se okomio na sve one  koji su, kako je rekao,  zajedno s referendumskim inicijativama protiv civilizacijskih dosega koje je Hrvatska postigla. Za šefa SDP-a i njegovo shvaćanje nazadnjaštva i progesivnosti, pri čemu sebe svrstava u ovu drugu kategoriju, moglo bi se imati blagog razumijevanja s obzirom na njegovu izrazitu političku netalentiranost.

Međutim, pomanjkanje talenta i neznanje ne mogu biti nikakvo opravdanje za to što je dopustio svojoj mladeži vrijeđanje hrvatskog državnog grba. Naime, hrvatski su grb kao višestoljetni simbol  hrvatske državnosti kroz povijest negirali najviše oni koji hrvatsku državu nikada nisu htjeli, velikosrpska politika i jugoslavenska komunistička partija. S takvim podmlatkom i takvom politikom duginih, a ne crveno-bijelih boja, Bernardić će umjesto države moći voditi samo još marševe i povorke.

Donedavni  SDP-ov najbliži koalicijski drug, a današnji partner Andreja Plenkovića, predsjednik HNS-a Ivan Vrdoljak, ljubitelj je, poznato je, svih boja pa i duginih. Današnji hrvatski vladar energetsko-plinskog biznisa i oktroirani vođa  hrvatskog obrazovanja izjavio je da se divno osjeća u hodu za tolerantnu, modernu i europsku državu. Smatra kako su svi okupljeni na Prideu, bili oni gej ili strejt, Srbi ili Hrvati, bogati ili siromašni, visoki ili niski, jednaki. Ni njegovim se riječima ne može protusloviti. Tko ne bi modernu i europsku državu imao kod kuće?

Ali, nažalost, uspješna europska praksa ne bilježi prekonoćne uspjehe kakve je ostvario Vrdoljak. Otkad je ušao u politiku, postao je bogat čovjek, premda upućeni tvrde da mu je u kratkom vremenu žena postala i bogatija od njega. Uz to vlada Hrvatskom s oko jedan posto izbornog legimiteta i vodi naše školarce smjerom duginih boja. Kako u tolerantnoj staroj Europi nema ovakvih primjera uspješnosti, bilo bi dobro u što bržem dosezanju njezinih standarda za početak proglasiti nultu stopu tolerancije na ovakve  masivne uspjehe Ivana Vrdoljaka i njemu sličnih.

NAROD GLEDA PREMIJERU SABORA TAŠTINE – I SKUPLJA POTPISE

Sjeverna Koreja je pala, ostala je samo Rijeka, samo je jedan u nizu duhovitih komentara na društvenim mrežama u povodu povijesnog susreta  Kim Jong-una  i Donalda Trumpa o denuklearizaciji Korejskog poluotoka. Sporazumom koji se do jučer činio nemogućim, Trump je demonstrirao u svom osebujnom stilu političko umijeće i državništvo svima, pa i onim europskim političkim vođama koji su ga podozrivo i gotovo s prijezirom dočekali kao predsjednika SAD-a.

Vodeći američku suverenističku politiku Donald Trump podignuo je gospodarstvo SAD-a, smanjio nezaposlenost, vratio brojne velike kompanije u zemlju, a susretom u Singapuru otvorio vrata novim odnosima snaga na međunarodnoj sceni. U prvom mandatu s parolom „američki narod prije svega“ očitao je lekciju nekim drugim državnicima koji na državni suverenitet gledaju posve drukčije od Trumpa.

I dok su sve oči svijeta bile uperene prema Singapuru, u Zagrebu se za to vrijeme nimalo suverenistički i državnički otvorio pravi rat između predsjednice i premijera, rat koji također s nešto malo manje pažnje diplomatski svijet ipak  promatra. Uglavnom, ona je optužila njega za nedostatak reformi i političku nezrelost, a on uzvraćao da je tisuću posto uvjeren da Vlada vodi u pravom smjeru. Pa je onda  Grabar-Kitarović preko medija izrazila želju da zajedno s premijerom sudjeluje u predsjedanju Vijećem EU, a premijer uzvratio da od toga neće biti ništa.

Neviđeni za uređene zemlje, javni sukobi dvoje najviših predstavnika države, a na štetu države, proizlaze očito iz sve izvjesnije buduće uloge predsjednika države, koji bi se prema nekim najavama trebao birati u Saboru s daleko manjim ovlastima nego što ih ima aktualna predsjednica. Predsjednica ne želi postati fikus, a premijer želi rang kancelara. Kad se svemu tome pridodaju i osobne taštine, započeti rat oko podjele uloga 2020., kad će Hrvatska predsjedavati EU-om, neće tako brzo prestati, dapače, samo će se pojačavati. A pitanje je, nastave li ovako, tko će ga i hoće li ga uopće oboje politički preživjeti. Narod je zasada samo publika kojeg režiseri novih odnosa na političkoj sceni, potpuno odvojeni od hrvatske stvarnosti, ionako ništa ne pitaju.

No, ni narod ne miruje. U jeku okršaja Pantovčaka i Banskih dvora, dio volontera  Građanske inicijative „Narod odlučuje“ predao je više od 400 tisuća potpisa za promjenu izbornog zakona. Dakako, bez prijenosa HTV-a.  Zanimljivo je da ih prvi put otkako se referendumi održavaju,  predsjednik Sabora Gordan Jandroković nije htio primiti. Može se samo nagađati koga se više uplašio, šefa stranke ili naroda.

U svakom slučaju, politički pritisci na Ustavni sud koji bi u konačnici trebao odlučiti o ustavnosti referendumskih pitanja ne posustaju. Tako ministar pravosuđa Dražen Bošnjaković tvrdi da su pitanja apsolutno neprihvatljiva. Kao da je on tisućama ovršenih prihvatljiv. U svakom slučaju, uzalud  neki ustavnopravni stručnjaci upozoravaju da su i Englezi na referendumu odlučili o Brexitu kao međunarodnom ugovoru, ili pak da se bez političke buke svojedobno smanjio broj zastupnika hrvatske dijaspore te da je dvostruko pravo glasa nacionalnih manjina i povlašteni položaj srpske manjine bio svojedobno plod čiste političke trgovine.

Razumljivo je da aktualni politički akteri, poglavito vladajući, štite stečene političke pozicije, ali trenutno potpuno ignoriranje volje  četiristo tisuća građana, birača od kojih su neki i njihovi, vodi samo jednom putu – budućem biračkom ignoriranju njih. Miloradu Pupovcu i Furiju Radinu ionako je svejedno, njima su saborska mjesta zajamčena.

GLUNČIĆ DIV(L)JAČKI  ISTJERAN IZ MINISTARSTVA OBRAZOVANJE

Pala je još jedna žrtva protuprirodne i nenarodne koalicije Plenkovićevog HDZ-a, HNS-a, SDSS-a i ostatka ekipe. Matko Glunčić, ugledni fizičar, nesuđeni voditelj Ekspertne radne skupine za reformu obrazovanja kojeg se premijer brzinski odrekao zbog ustupaka HNS-u, Ivanu Vrdoljaku i ministrici Blaženki Divjak, podnio je ostavku na mjesto državnog tajnika Ministarstava znanosti i obrazovanja.

Bivši docent na odsjeku fizike na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu od početka nije imao šansi. Dolaskom Blaženke Divjak, vatrene obožavateljice velikog reformatora Borisa Jokića, našao se prvi na udaru ministričine metle u velikoj čistki hadezeovih kadrova u Ministarstvu. Jer, Matko Glunčić najbolje zna da strateški najvažnija hrvatska reforma, reforma obrazovanja, ne valja ništa.

On je, naime, sudjelovao u ekspertnim skupinama Jokićeva kurikula i kad je vidio što i kako se radi postao je njezin najveći kritičar. Matko Glunčić više je puta isticao da jest za reformu, ali ne ovakvu nepripremljenu i nekompletnu koju je nakon Jokića nastavila provoditi ministrica Divjak, usprkos stotinama stručnih negativnih recenzija cjelokupnog kurikula.  Nakon što s državnim tajnikom mjesecima nije razgovarala unatoč njegovim uspješnim projektima s kojima se danas hvali, ugledni se fizičar kad je izgubio sve ovlasti koje ta dužnost nosi, odlučio vratiti fakultetu i svom starom poslu. A naša djeca ostala su prepuštena HNS-u.

Kako će njihovim  političkim ucjenama i diktatima okupirano hrvatsko obrazovanje izgledati u praksi, otkrio nam je nedavno na tribini „Kurikul povijesti i Domovinski rat u svjetlu reforme školstva“ dr.sc. Ante Birin. Ističući negativne recenzije Povjerenstva HAZU-a koje je upozorilo da se u škole uvodi anarhija, jer su autori kurikularne reforme inzistirali da sami profesori određuju  teme iz povijesti koje će se obrađivati tijekom četiri godine srednje škole, dr. Birin ustvrdio je da srednjoškolci završnog razreda uopće neće imati cjelovit uvid u hrvatsku povijest 20. stoljeća.

Tako, primjerice, uopće nije predviđena, upozorava dr. Birin, posebna tema Hrvatske u Kraljevini Jugoslaviji. Kako razumjeti cijeli koloplet situacije od 1918. nadalje, ostavljam onima koji su to zamislili, zaključuje zabrinuto dr. Birin. Trebao bi se zabrinuti i Andrej Plenković koji osobno predsjedava Posebnim stručnim povjerenstvom za reformu obrazovanja. Jer mi nismo zabrinuti, mi smo zgroženi ovakvom reformom hrvatskog školstva.

Hloverka Novak Srzić / Dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Kolumne

Hitrec: ‘Kakav bi to ustanak bio, a da Srbi ne pobiju Hrvate, kakvo je to slavlje?’

Objavljeno

na

Objavio

Ima li komaraca u šumi Brezovici, nismo saznali iz reportaža, ali su i ondje ubadali i nabadali habulinci, sisačka drugarica gradonačelnica i marginalci, bivši ljudi i bivši šefovi države i sve bi bilo otužno da se nije pojavio i bivši premijer s namjerom da postane budući šef države...

Ljeto je formalno nastupilo prošloga tjedna, i odmah se osjetilo: temperatura je pala, noći su bile ugodne svježe, dosta kiše i tuče. Tu riječ, tuča, većina naših školovanih ljudi rabi za tučnjavu, pa kada čuju da je negdje tuča, odmah zovu policiju. Ne znam je li (kratkotrajno) ljetno osvježenje popravilo stanje u Osijeku koji je doživio novu agresiju združenih snaga armije komaraca i parapostrojba iz najveće europske močvare, ali i urbanih. Krvopije lete i ubadaju, nitko im ništa ne može i nikada ih toliko nije bilo. Kada legla nisu bila uništena na vrijeme, sada je kasno, raspojasali se krvožedni gadovi, a stručnjaci se udubili u analize i tako čitamo da komarci vole krvnu grupu nula, a ostale manje, i da pikaju ljude zato što ovi, neoprezno, izdišu ugljični dioksid koji privlači krvosljednike. Još samo nedostaje savjet da bi napadnuti trebali prestati disati.

Ima li komaraca u šumi Brezovici, nismo saznali iz reportaža, ali su i ondje ubadali i nabadali habulinci, sisačka drugarica gradonačelnica i marginalci, bivši ljudi i bivši šefovi države i sve bi bilo otužno da se nije pojavio i bivši premijer s namjerom da postane budući šef države. On je točno zaključio da je, prikazujući se među lažnim antifašistima, samomu sebi najveći protivnik, što je već prije dokazao kao premijer, gubitnik mnogih izbora i autor rečenica s kojima je ostao u povijesti, a njih mu ironični kolumnisti ovih dana izvlače na svjetlost dana. Inače, ja Milanovića visoko cijenim, ipak je on sjajno odigrao u doba pripojenja Istre matici Hrvatskoj, bio je uzor narodu i svećenstvu. To jest, svećenik Božo Milanović. Zoran Milanović je nešto drugo, a što je, teško je reći, ne zna se ni odakle dolazi jer ga dugo nije bilo, nešto je stariji, a je li pametniji, i to je teško zaključiti.

Habulinci su iskoristili šumarak da napadnu državni vrh poradi nježne sklonosti prema njihovu antifašizmu, ali samo u inozemne svrhe, dok istodobno, po njima, Hrvatska tone u mračni revizionizam. A revizionizam je sve ono što otkriva pravu narav komunističkoga pokreta i njegovih metoda. U tu svrhu navečer toga dana mogli su pogledati emisiju HTV-a „Antifašisti“, dobro posloženu i s (uglavnom) učenim sugovornicima, ma baš „revizionističku“. A u istom su tjednu gledali (ili nisu, iz protesta)nove nastavke serije „Zločini komunizma“. Sve skupa, za znalce ništa novo, ali lijepo se vidi na nacionalnoj televiziji, premda nisu friški uradci, a niti podgrijani. U svemu, ovogodišnja šuma Brezovica ostat će zapamćena jedino po gafu ministra Bošnjakovića da se „trebamo boriti protiv antifašizma“ (ili slično), što se može tumačiti i opravdati naglim i nenadziranim izbijanjem podsvijesti. Budimo blagonakloni: Brezovica je usprkos svemu mala i benigna pastoralna priredba, bez derneka, komunističkih i jugoslavenskih zastava kao u svibanjskom Kumrovcu, po atmosferi ipak ponešto hrvatska pa i zato što Pupovca nije bilo (ili nisam vidio), a nije ga bilo jer on Brezovicu ne priznaje kao početak, nego i dalje jaši na Srbu i srpnju. Jer kakav bi to ustanak bio, a da Srbi ne pobiju Hrvate, kakvo je to slavlje?

Istoga je dana održana komemoracija nad jamom koja je postala simbolom komunističkih zločinstava na tlu Hrvatske, Jazovkom. Uska žumberačka jama, uska kao zadnji trak svjetlosti koji žrtva vidi prije smrti, duboka kao bol obitelji koje desetljećima nisu smjele progovoriti. Velik broj bačenih u jamu izvučen je, kao što se zna, iz bolesničkih postelja na sv. Duhu u Zagrebu, baš kao u Vukovaru devedeset prve dok je to ustaško gnijezdo preuzimao (tada ili nešto poslije) Stanimirović, kojega Pupovac (gdje je dr. Šreter?) 2019. uzima u zaštitu.

Hrvatski junckeri

Državni vrhovi dali su svoja priopćenja i čestitke u „danu antifašizma“, i tako dopisno sudjelovali u šumskim radovima brezovičkim, a Jazovka je ionako samo manje stratište, tek oko pet stotina ljudi, pa se na nju ne treba previše osvrtati. Imaju oni drugih briga, europskih. Kada sam se nedavno šalio da Hrvatska preuzima Europu, misleći jedino na rotacijsko preuzimanje predsjedanja Vijećem, nisam znao da će se gotovo obistiniti u većoj mjeri, barem u europskim kadrovskim križaljkama. Umjesto da Plenković kao pregovarač ispregovara Manfreda Webera, dobio se dojam da je ispregovorio samoga sebe, te se o njemu počelo govoriti kao o ozbiljnom kandidatu za predsjednika Komisije. A da ne bi ostao jedini kandidat, priključena je i Kolinda Grabar Kitarović, hrvatska predsjednica. Ukoliko se nešto od toga dogodi, premda sumnjam, Hrvatska će vladati Europom pet godina, s tim da bi i europski integrirana gospođa Pejčinović mogla postati tajnicom Vijeća ili čega već. Tako dolazimo do neočekivanog obrata: umjesto da Hrvatska postane kolonijom, kao što je više-manje već uspjela, ta ista Hrvatska će kolonizirati Europu, a zbog štednje bi sjedište Komisije, možda i EU-parlamenta, trebalo preseliti u Zagreb, čim Bandić dovrši rotor. Ma tko se tomu mogao nadati u veljači 1989. kada smo rekli da će se vlast iz Beograda preseliti u Zagreb? Kako smo nisko postavili ljestvicu!

Sve je to zgodno, ali je u unutarnjim poljima nastala panika. Spekulacije su ove: ako Plenković postane Juncker, nema ga kao premijera ni kao predsjednika HDZ-a, ako ode Kolinda ne će biti predsjednica države, ako ostane bit će predsjednica čak i ako izgubi izbore, to jest predsjednica HDZ-a s kojim će dobiti parlamentarne izbore i postati predsjednicom Vlade. Već vidim Šeksa kako sjedi, uzdiše, puše i kombinira. Kapitalaca je malo i na desnom (?) centru i na lijevoj obali, a jedini bazen u kojemu trenutno (i ne sam trenutno) kombinatori pecaju jest bivši dječji vrtić Očenašekov iz kojega su se mališani rastrčali na sve strane. Tvrdi tuđmanisti i suvremeni suverenisti samo gledaju što se zbiva. (Usput, nisam čuo ništa šaljivije od nečije izjave da je Hrvatska, naime, početkom devedesetih postala suverenom, pa kog vraga hoće sada ti suverenisti?)

Suverena država Hrvatska dopustila je Srbiji da otvori pravno poglavlje bez odricanja od univerzalne (dotično najviše regionalne) jurisdikcije, što bi značilo da blagonaklono gleda kako agresor na Hrvatsku sudi sumnjivima za zločine počinjene na tlu Hrvatske, sudi i dan-danas. Agresor se zabavlja, kao kada sudi četnicima za stravične zločine u Lovasu, primjerice. Sud je blag, ustanovio je valjda da su se Hrvati sami razbježali po minskim poljima, nesmotreno, i ondje stradali. Zločinci na sudu izjavljuju da su i oni sami bili u minskom polju , ali su bolje pazili. Tako je (za sada) završena odvratna sudska farsa u Beogradu, zločince će malo zatvoriti ili ne će, advokati će se žaliti, ako tko i završi iza rešetaka brzo će na slobodu, na kojoj je ionako već skoro trideset godina, pa idemo dalje.

Memorandum 2 je pripremljen, pomalo se realizira, trebat će veterana. Da nemaju muke s Kosovom koje je im je izmaknulo iz ruku, memorandumaši bi i agilnije krenuli. Za sada su se okomili na Crnu Goru i njezinu pravoslavnu crkvu, što je razgnjevilo papina savjetnika Irineja koji je odmah i dalje zagrabio, po običaju. Reče da su Crnogorci Srbi, kao što su Srbi redom: Šumadinci, Vojvođani, Ličani, Bosanci i Hercegovci.

Klamerice

Vrijeme spajanja državnih, crkvenih i privatnih blagdana dobro je obavljeno, uz onu silu hrvatskih građana koji ništa ne rade imamo i građane koji su zaposleni od ponedjeljka do četvrtka, ako u petak i dođu na posao, misli im već lutaju, a praznike znaju znaju rastezati kao gumu za žvakanje. Tako spajatelji i spajalice posebno u državnom i lokalnom sektoru imaju sve skupa i dva godišnja odmora. Kada se sve zbroji, još nam i dobro ide, za čudo Božje. Dolaze radnici iz trećih i četvrtih zemalja, a njima će trebati neko vrijeme da se aklimatiziraju, da prouče naš način života u kojemu jedni spajaju praznike, a drugi jedva spajaju kraj s krajem. Zagreb je bio uglavnom prazan, morski gradovi puni, autoceste tako zakrčene da su čak i migranti morali putovati sporednim cestama ili tražiti prečice preko brda i planina. (Usput: nismo saznali, barem ja nisam, što se doista dogodilo u planinarskom domu Risnjak, jedino znamo da je uvezeni ris prebjegao u Sloveniju.)

Malo poezije

Obnovljena je rodna kuća Petra Preradovića u Grabrovnici. Poznajem ju, i prije sadašnje obnove bila je podosta dobro uređena i čuvana, u njoj skroman muzej s pjesnikovom ostavštinom, barem onom koja se mogla prikupiti. Preradović je velika figura hrvatske književnosti 19. stoljeća, pobočnik bana Jelačića, general, neke su njegove pjesme ostale u kolektivnom pamćenju i naravno da kuća u kojoj je rođen treba biti jedno od svetih mjesta ljubitelja (ne samo) pjesništva.

Godinu dana nakon što je Preradović umro (u Austriji), rođen je Antun Gustav Matoš, snažnom domoljubnom emocijom na stanovit način sljednik Petrov. Obnova Matoševe rodne kuće u Tovarniku, kao što znate, nije dovršena ni nakon dvadeset godina traumatičnih nastojanja i drastičnih podmetanja s raznih strana. Doista je vrijeme da se tu nešto učini, jer su svi (jer smo svi) već umorni od te priče, tragične kao i Matošev život, uglavnom. Ona bi mogla naknadno biti uvrštena među pjesnikove „Umorne priče“.

Vladimir Nazor rođen je tri godine nakon Matoša, ali je živio znatno dulje, doživio dva svjetska rata u 20. stoljeću, u drugom ratu i sam sudjelovao kao veliki Titov trofej. Neosporno vrstan, velik pjesnik, pripovjedač, esejist. S književne strane treba mu odavati počast, ali činjenica da najviša državna nagrada za kulturu nosi ime po njemu, izaziva pomisao da se i danas glorificira samo jedna strana u žalosnom građanskom ratu četrdesetih. A budući da je taj rat i nadalje izvor podjela u hrvatskom biću, možda bi rečenu nagradu trebalo nazvati po pjesniku koji je Hrvatskoj bio privržen svim svojim bićem, a umro je na početku Prvoga rata, te ne može imati nikakvih dodira s onim što se poslije događalo, niti ga ni jedna strana može svojatati. Ili mu arbitri političke elegancije zamjeraju što je bio pravaš u svoje doba?

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Starešina – Stare jugoslavenske strukture nisu u Hrvatskoj izgubile moć

Objavljeno

na

Objavio

Velika pobjeda 9. svibnja ishodište je svega čega bi se Rusi i ‘pošteni zapadnjaci’ trebali sjećati. Lako je razumjeti zašto se Srbija hrani novom Putinovom paradigmom. Teže je razumjeti zašto ona uspijeva u Hrvatskoj

“Taj dugi mamurluk” nije u ovom slučaju skup korisnih recepata za sanaciju veselih raspoloženja tijekom dugog blagdanskog vikenda, koji ove godine spaja Tijelovo, Dan antifašističke borbe i Dan državnosti. To je naslov knjige britanskog autora Shauna Walkera, u hrvatskom prijevodu (izdavač TIM press), o Putinovoj novoj Rusiji i duhovima prošlosti. Kao dugogodišnji dopisnik britanskog Guardiana, Walker zapravo iznosi niz svojih opservacija o načinima na koje je Vladimir Putin odlučio ponovo napraviti od Rusije „državu prvog reda“, gradeći narativ o velikoj ruskoj pobjedi u Drugom svjetskom ratu. Ili, u ruskoj varijanti, u Velikom domovinskom ratu. Ali time istodobno pravi od Rusije zarobljenika prošlosti i njezinih mitova.

Temeljna je Walkerova teza da su velike promjene 1991. dovele Rusiju u poziciju trostrukoga gubitnika. Urušio se komunistički poredak, osamostaljenjem novih država slomljena je Rusija kao imperijalna sila, a prestala je postojati i dotadašnja matična država SSSR. Putin je nastojao tu izgubljenu Rusiju ponovno učiniti velikom – državom prvog reda. Kao sredstvo bildanja nacionalnog identiteta izabire – narativ o velikoj pobjedi u Velikom domovinskom ratu. Rusija je prema tom narativu spasila Europu. Bitka za ljepšu prošlost u Rusiji postaje obveza. Zatvaraju se arhivi koji su se počeli otvarati još u vrijeme Gorbačovljeve perestrojke. Nova je Putinova mantra – nedopustivo je ponovo pisati povijest. Podsjeća vas na nešto? A 2009. se čak osniva Povjerenstvo za sprječavanje krivotvorenja povijesti nauštrb interesa Rusije! Do te točke u antifašističkom razvoju zasad u Hrvatskoj još nismo došli. Glasnogovornica poželjne povijesti Natalija Naročnicka čak predlaže da bi Rusija trebala zahtijevati poštovanje svog pogleda na Drugi svjetski rat na način da ga veže uz energetiku, “koja zaista zanima zapadne partnere“. Dakle, vezati cijenu nafte i plina uz interpretaciju povijesti. A kreće i val lova na fašiste diljem Europe. Fašisti su svi oni koji ne prihvaćaju bez pogovora novu Putinovu povijest. Od Baltika i Ukrajine do Poljske, Hrvatske i Crne Gore.

Datum koji se počinje veličati je 22. lipnja 1941., dan kada je Hitlerova Njemačka napala Sovjetski Savez. Nepoćudne postaju dotad već i u Rusiji poznate činjenice: da je Staljin dočekao taj napad nespreman uzdajući se u sporazum o nenapadanju Molotov-Ribbentrop, da su u aneksima tog sporazuma Hitlerova Njemačka i Staljinov SSSR podijelili istočnu Europu, da je Staljin već konzumirao anekse aneksijom baltičkih zemalja i dijelova Poljske, da je likvidacijama u Katinskoj šumi po uobičajenom komunističkom obrascu eliminirao cijelu poljsku vojnu, političku i intelektualnu elitu… I dakako, zaboravljaju se svi sustavni zločini komunističkog režima.

Velika pobjeda 9. svibnja – ishodište je svega čega bi se Rusi i „pošteni zapadnjaci“ trebali sjećati. I to kao dana kada je Crvena armija oslobodila Europu. Vojne parade koje tim povodom u Moskvi priređuje Putin postaju sve veće. Ali sve veći postaje i jaz između demokratskog Zapada i nove Putinove paradigme. Podsjeća i Walker da države srednje i istočne Europe pobjedu Crvene armije ne doživljavaju kao oslobođenje, već kao novu okupaciju u kojoj je jedan totalitarni sustav zamijenjen drugim. Od državnika iz članica EU-a i NATO-a, Putinovu jubilarnu vojnu paradu 2015. godine, povodom 70. obljetnice okončanja Drugoga svjetskog rata, pohodio je jedino – Ivo Josipović.

Josipović je na izborima maknut s političke scene. Ali duh nove ruske paradigme, koja u Hrvatskoj ima jugoslavenske boje, i dalje stabilno raste. Ogleda se kroz jugonostalgiju, proizvodnju ekscesa i ideoloških sukoba, proizvodnju fašizma da bi se protiv njega borilo, oprost svih grijeha jugoslavenskog komunizma, zatvaranje arhiva, vraćanje stare komunističke povijesti kao dogme. Lako je razumjeti zašto se Srbija hrani novom Putinovom paradigmom (ratni porazi, gubitak Jugoslavije). Teže je razumjeti zašto ona uspijeva u Hrvatskoj s obzirom na okolnosti u kojima je devedesetih ostvarila slobodu i neovisnost, pobijedila. Istina, stare jugoslavenske strukture nisu ni u Hrvatskoj izgubile moć. Ali u moći ih održava i model Natalije Naročnicke – trgovina: povijest za plin, povijest za naftu. Povijest za proviziju. Država na bubanj. Politički trgovci i sloboda na rasprodaji.

Višnja Starešina/SlobodnaDalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari