Pratite nas

Kolumne

Sjeverna Koreja pala, ostala samo Rijeka

Objavljeno

na

Kreativni tim promidžbenog odjela ovogodišnje Povorke ponosa LGBTIQ osoba i obitelji Zagreb Pride nakon sedamnaest godina softy njegovanja duginih boja odlučio se za novi, pravi hardcore pristup promicanju homoseksualnih, lezbijskih i ostalih transrodnih prava. Inspirirajući se naboljim propagandistima, odlučili su se za pravog majstora  među njima – druga Tita koji se više od sedamdeset godina propagandom svog totalitarnog režima najviše bavio.

Sljednici maršala koji ih nije volio, jer je sve homoseksualce progonio, a neke je njegov režim i ubijao, iznenada su se oduševili dijelom Titove revolucionarne himne koji glasi „Drugarska se pjesma ori, pjesma koja slavi rad, srce gromko nek’ nam zbori, da nam živi, živi rad…“. A u njihovoj se izvedbi ove godine zagrebačkim ulicama orilo „..da nam živi, živi rod“.

I ove se godine kalkuliralo o broju sudionika, iako je njihov broj manje važan i zanimljiv od poruka koje su se mogle čuti. Još su zanimljiviji politički pokrovitelji te, kako je organizatori zovu, manifestacije ponosa. Za  parolom „Pederska internacionala protiv granica i kapitala“ u  zagrebačkoj povorci roda i transroda hodali su šef oporbe, esdepeovac Davor Bernardić, koalicijski partneri vladajuće većine Milorad Pupovac, Tomislav Saucha i Ivan Vrdoljak, zatim Anka Mrak-Taritaš i ostali kojima je, kao i mladeži SDP-a, bolja gej slikovnica nego ustaška šahovnica.

Uglednici iz HDZ-a na skupu nisu viđeni premda Zagreb Pride uz inozemne donatore  financiraju i oni, kao vladajuća stranka, kroz Ministarstvo kulture i Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku. Na povorku  nije stigla ni ministrica Nada Murganić, niti njena državna tajnica Margareta Mađerić.

Vjerojatno  na brzinu pripremaju nove demografske mjere, da ih Predsjednica ne bi prestigla u njihovu poslu. U tzv. povorci veselja rodno, umjesto radno razgaljeni Bernardić, osobito se okomio na sve one  koji su, kako je rekao,  zajedno s referendumskim inicijativama protiv civilizacijskih dosega koje je Hrvatska postigla. Za šefa SDP-a i njegovo shvaćanje nazadnjaštva i progesivnosti, pri čemu sebe svrstava u ovu drugu kategoriju, moglo bi se imati blagog razumijevanja s obzirom na njegovu izrazitu političku netalentiranost.

Međutim, pomanjkanje talenta i neznanje ne mogu biti nikakvo opravdanje za to što je dopustio svojoj mladeži vrijeđanje hrvatskog državnog grba. Naime, hrvatski su grb kao višestoljetni simbol  hrvatske državnosti kroz povijest negirali najviše oni koji hrvatsku državu nikada nisu htjeli, velikosrpska politika i jugoslavenska komunistička partija. S takvim podmlatkom i takvom politikom duginih, a ne crveno-bijelih boja, Bernardić će umjesto države moći voditi samo još marševe i povorke.

Donedavni  SDP-ov najbliži koalicijski drug, a današnji partner Andreja Plenkovića, predsjednik HNS-a Ivan Vrdoljak, ljubitelj je, poznato je, svih boja pa i duginih. Današnji hrvatski vladar energetsko-plinskog biznisa i oktroirani vođa  hrvatskog obrazovanja izjavio je da se divno osjeća u hodu za tolerantnu, modernu i europsku državu. Smatra kako su svi okupljeni na Prideu, bili oni gej ili strejt, Srbi ili Hrvati, bogati ili siromašni, visoki ili niski, jednaki. Ni njegovim se riječima ne može protusloviti. Tko ne bi modernu i europsku državu imao kod kuće?

Ali, nažalost, uspješna europska praksa ne bilježi prekonoćne uspjehe kakve je ostvario Vrdoljak. Otkad je ušao u politiku, postao je bogat čovjek, premda upućeni tvrde da mu je u kratkom vremenu žena postala i bogatija od njega. Uz to vlada Hrvatskom s oko jedan posto izbornog legimiteta i vodi naše školarce smjerom duginih boja. Kako u tolerantnoj staroj Europi nema ovakvih primjera uspješnosti, bilo bi dobro u što bržem dosezanju njezinih standarda za početak proglasiti nultu stopu tolerancije na ovakve  masivne uspjehe Ivana Vrdoljaka i njemu sličnih.

NAROD GLEDA PREMIJERU SABORA TAŠTINE – I SKUPLJA POTPISE

Sjeverna Koreja je pala, ostala je samo Rijeka, samo je jedan u nizu duhovitih komentara na društvenim mrežama u povodu povijesnog susreta  Kim Jong-una  i Donalda Trumpa o denuklearizaciji Korejskog poluotoka. Sporazumom koji se do jučer činio nemogućim, Trump je demonstrirao u svom osebujnom stilu političko umijeće i državništvo svima, pa i onim europskim političkim vođama koji su ga podozrivo i gotovo s prijezirom dočekali kao predsjednika SAD-a.

Vodeći američku suverenističku politiku Donald Trump podignuo je gospodarstvo SAD-a, smanjio nezaposlenost, vratio brojne velike kompanije u zemlju, a susretom u Singapuru otvorio vrata novim odnosima snaga na međunarodnoj sceni. U prvom mandatu s parolom „američki narod prije svega“ očitao je lekciju nekim drugim državnicima koji na državni suverenitet gledaju posve drukčije od Trumpa.

I dok su sve oči svijeta bile uperene prema Singapuru, u Zagrebu se za to vrijeme nimalo suverenistički i državnički otvorio pravi rat između predsjednice i premijera, rat koji također s nešto malo manje pažnje diplomatski svijet ipak  promatra. Uglavnom, ona je optužila njega za nedostatak reformi i političku nezrelost, a on uzvraćao da je tisuću posto uvjeren da Vlada vodi u pravom smjeru. Pa je onda  Grabar-Kitarović preko medija izrazila želju da zajedno s premijerom sudjeluje u predsjedanju Vijećem EU, a premijer uzvratio da od toga neće biti ništa.

Neviđeni za uređene zemlje, javni sukobi dvoje najviših predstavnika države, a na štetu države, proizlaze očito iz sve izvjesnije buduće uloge predsjednika države, koji bi se prema nekim najavama trebao birati u Saboru s daleko manjim ovlastima nego što ih ima aktualna predsjednica. Predsjednica ne želi postati fikus, a premijer želi rang kancelara. Kad se svemu tome pridodaju i osobne taštine, započeti rat oko podjele uloga 2020., kad će Hrvatska predsjedavati EU-om, neće tako brzo prestati, dapače, samo će se pojačavati. A pitanje je, nastave li ovako, tko će ga i hoće li ga uopće oboje politički preživjeti. Narod je zasada samo publika kojeg režiseri novih odnosa na političkoj sceni, potpuno odvojeni od hrvatske stvarnosti, ionako ništa ne pitaju.

No, ni narod ne miruje. U jeku okršaja Pantovčaka i Banskih dvora, dio volontera  Građanske inicijative „Narod odlučuje“ predao je više od 400 tisuća potpisa za promjenu izbornog zakona. Dakako, bez prijenosa HTV-a.  Zanimljivo je da ih prvi put otkako se referendumi održavaju,  predsjednik Sabora Gordan Jandroković nije htio primiti. Može se samo nagađati koga se više uplašio, šefa stranke ili naroda.

U svakom slučaju, politički pritisci na Ustavni sud koji bi u konačnici trebao odlučiti o ustavnosti referendumskih pitanja ne posustaju. Tako ministar pravosuđa Dražen Bošnjaković tvrdi da su pitanja apsolutno neprihvatljiva. Kao da je on tisućama ovršenih prihvatljiv. U svakom slučaju, uzalud  neki ustavnopravni stručnjaci upozoravaju da su i Englezi na referendumu odlučili o Brexitu kao međunarodnom ugovoru, ili pak da se bez političke buke svojedobno smanjio broj zastupnika hrvatske dijaspore te da je dvostruko pravo glasa nacionalnih manjina i povlašteni položaj srpske manjine bio svojedobno plod čiste političke trgovine.

Razumljivo je da aktualni politički akteri, poglavito vladajući, štite stečene političke pozicije, ali trenutno potpuno ignoriranje volje  četiristo tisuća građana, birača od kojih su neki i njihovi, vodi samo jednom putu – budućem biračkom ignoriranju njih. Miloradu Pupovcu i Furiju Radinu ionako je svejedno, njima su saborska mjesta zajamčena.

GLUNČIĆ DIV(L)JAČKI  ISTJERAN IZ MINISTARSTVA OBRAZOVANJE

Pala je još jedna žrtva protuprirodne i nenarodne koalicije Plenkovićevog HDZ-a, HNS-a, SDSS-a i ostatka ekipe. Matko Glunčić, ugledni fizičar, nesuđeni voditelj Ekspertne radne skupine za reformu obrazovanja kojeg se premijer brzinski odrekao zbog ustupaka HNS-u, Ivanu Vrdoljaku i ministrici Blaženki Divjak, podnio je ostavku na mjesto državnog tajnika Ministarstava znanosti i obrazovanja.

Bivši docent na odsjeku fizike na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu od početka nije imao šansi. Dolaskom Blaženke Divjak, vatrene obožavateljice velikog reformatora Borisa Jokića, našao se prvi na udaru ministričine metle u velikoj čistki hadezeovih kadrova u Ministarstvu. Jer, Matko Glunčić najbolje zna da strateški najvažnija hrvatska reforma, reforma obrazovanja, ne valja ništa.

On je, naime, sudjelovao u ekspertnim skupinama Jokićeva kurikula i kad je vidio što i kako se radi postao je njezin najveći kritičar. Matko Glunčić više je puta isticao da jest za reformu, ali ne ovakvu nepripremljenu i nekompletnu koju je nakon Jokića nastavila provoditi ministrica Divjak, usprkos stotinama stručnih negativnih recenzija cjelokupnog kurikula.  Nakon što s državnim tajnikom mjesecima nije razgovarala unatoč njegovim uspješnim projektima s kojima se danas hvali, ugledni se fizičar kad je izgubio sve ovlasti koje ta dužnost nosi, odlučio vratiti fakultetu i svom starom poslu. A naša djeca ostala su prepuštena HNS-u.

Kako će njihovim  političkim ucjenama i diktatima okupirano hrvatsko obrazovanje izgledati u praksi, otkrio nam je nedavno na tribini „Kurikul povijesti i Domovinski rat u svjetlu reforme školstva“ dr.sc. Ante Birin. Ističući negativne recenzije Povjerenstva HAZU-a koje je upozorilo da se u škole uvodi anarhija, jer su autori kurikularne reforme inzistirali da sami profesori određuju  teme iz povijesti koje će se obrađivati tijekom četiri godine srednje škole, dr. Birin ustvrdio je da srednjoškolci završnog razreda uopće neće imati cjelovit uvid u hrvatsku povijest 20. stoljeća.

Tako, primjerice, uopće nije predviđena, upozorava dr. Birin, posebna tema Hrvatske u Kraljevini Jugoslaviji. Kako razumjeti cijeli koloplet situacije od 1918. nadalje, ostavljam onima koji su to zamislili, zaključuje zabrinuto dr. Birin. Trebao bi se zabrinuti i Andrej Plenković koji osobno predsjedava Posebnim stručnim povjerenstvom za reformu obrazovanja. Jer mi nismo zabrinuti, mi smo zgroženi ovakvom reformom hrvatskog školstva.

Hloverka Novak Srzić / Dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Hrstić: Jesu li učitelji i nastavnici zaslužili veće plaće? Evo zašto nisu!

Objavljeno

na

Objavio

Kad je ministrica obrazovanja i znanosti Blaženka Divjak kročila u prostoriju, izgledajući kao da je upravo obrisala suze, svima nama koji smo je čekali prostrujala je ista misao – gotovo je, dat će ostavku!

Dok je govorila, ja sam već za svaki slučaj unaprijed pred njom natipkao tweet o tome, stavivši njezinu pokislu fotografiju.

No, iako je očito u sebi nastavila gutati suze, a brada joj podrhtavala dok je govorila, ubrzo je postalo jasno, ministrica obrazovanja još nije donijela presudnu odluku. Suze su očito posljedica još svježeg razgovora s premijerom Andrejom Plenkovićem, a njega očito nisu dirnuli njezini osjećajčići ni dvojbe.

Umjesto demonstrativne javne ostavke, najavila je svoj vlastiti štrajk i opalila premijer Plenkoviću ništa manje demonstrativnu javnu pljusku: U igri moći sindikata i premijera ne želim sudjelovati!

Teška je to optužba, koja sugerira da premijer Plenković nema argumente u nepopuštanju štrajkašima, već da se sve vodi na igre moći, u prijevodu – problem je njegova taština. Što to zapravo znači?

Prvi odgovor koji se nameće jest da Divjak ne želi sama dati ostavku, već izazvati Premijer Plenkovića da joj da otkaz, kako ne bi ispalo da ona sama odustaje ne samo od fotelje, već i od svoje “reforme”.

Da premijer Plenković nije nekoliko dana zauzet političkim igrokazom s brojnim uglednim gostima iz svoje političke obitelji, Europske pučke stranke, možda Divjak ne bi preživjela noć. No, čim premijer isprati svoju europsku obitelj, ministrica Divjak vraća se na dnevni red, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Ministrica ne može pobjeći od svojeg dijela odgovornosti za štrajk. Otpočetka je dala krila zahtjevima prosvjetara, a na koncu podigla ruku za ovakav proračun, poručivši im da je ovo najviše što se sad moglo ispregovarati. Jasno je, u HDZ-u vlada čvrsti konsenzus da popuštanja nema, jer da ne može biti opravdanja za štrajk u vrijeme u kojem kontinuirano osjetno povećavaju plaće.

Ministrica nije jedina koja ovih dana vrti mantru da su “učitelji zaslužili veće plaće”, no to je jedna od ispraznijih i štetnijih floskula među mnoštvom onih koje se u hrvatskom društvu uporno ponavljaju, bez obzira radilo se o prosvjetarima ili radnicima u škveru. Ništa nije dalje od istine. Radnici u Uljaniku nisu zaslužili svoje plaće, jer to nema veze s tim koliko krvi, znoja i suza netko ulaže u svoj posao.

To što netko uredno svako jutro dolazi na radno mjesto, čak ako daje cijelog sebe, malo znači ako nema rezultata. Ako škverani nisu sagradili brod, onda nisu zaslužili plaću. Čak i ako su ga sagradili, ali ga nisu prodali, nisu zaslužili plaću. Ako su ga prodali, ali ispod cijene, ponovno – nisu zaslužili plaću. Ako nisi zaradio, nisi ni zaslužio, koliko god se pritom trudio. A ako škverani nisu zaslužili plaću, ako radnici Đure Đakovića nisu zaslužili plaću, ako ni stotine tisuća drugih nisu svojim proizvodima i uslugama zaradili dovoljno da bi zaposleni u javnom sektoru dobili plaće od kojih se može živjeti dostojno čovjeka, onda u takvom hrvatskom društvu ni učitelji nisu zaslužili veće plaće.

Da ne govorimo o tome da ni njihov priželjkivani proizvod – za 21. stoljeće spremna hrvatska djeca – nipošto ne zadovoljava te da mnogi od učitelja na nekom otvorenom tržištu nikad ne bi mogli dobiti čak niti plaće koje sad dobivaju iz proračuna. A te plaće su za hrvatske uvjete itekako solidne. Pitajte sve one koji u posljednjih 30 godina nisu mogli računati na plaću prvog u mjesecu.

Profesori kažu, ovo nije bitka za veće plaće, nego za dostojanstvo. Nisu zadovoljni ni povišicom, ako svi drugi dobivaju veće povišice nego oni. Naravno, u pravu su, divim se onima koji se organizirano bore za svoja prava, no, meni isto tako smeta zašto bi svaki učitelj dobio jednako. Ima predivnih profesora kojima podučavanje djece nije posao već životna misija, onih koji zaslužuju i trostruku plaću. A ima i onih koji su mojem i tisućama druge djece samo zagorčavali život i koji ne zaslužuju ništa više nego otkaz.

Dakle, i meni je kao roditelju dosta te socrealističke uravnilovke i ne želim da vrijedni i nevrijedni dobiju jednako. Itekako nam je nužan posve novi sustav plaća, kakav se ne može stvoriti preko noći! Ovaj štrajk mora hitno biti prekinut, i to tako da ne bude pobjednika ni poraženih, jer u svakom slučaju najkraći kraj će izvući naša djeca.

Plenković ne smije inzistirati na tome da porazi profesore, jer od poraženih i poniženih ne može se očekivati provođenje bilo kakve reforme, pa ni ove lažne. Vrlo je jednostavno. Premijer već sutra štrajkašima treba ponuditi najavljenih 2 postotka povećanja koeficijenta, umjesto uvjetno od 1. lipnja. A štrajkaši to moraju prihvatiti, prekinuti štrajk i strpjeti se do cjelovite reforme u koju se također mora krenuti odmah. U suprotnom, i premijer i oni suočit će se s opravdanim gnjevom roditelja. Nadajmo se samo da to nikom nije cilj, piše Ivan Hrstić / Večernji list

 

JEFTINA DEMAGOGIJA MINISTRICE DIVJAK!

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Što je nama Vukovar

Objavljeno

na

Objavio

foto: grad Vukovar

Za neke je Vukovar simbol izdaje i čak namjernog žrtvovanja. Uglavnom, ta lažna simbolika dolazi iz kuhinje velikih manipulatora koji, unatoč svemu, nisu prežalili bivšu državu i koji bi htjeli sve zamutiti i relativizirati, i u krajnjoj liniji optužiti sam hrvatski državni vrh za sve ono što se događalo u ovome gradu.

Vukovar se, srećom, na krilima istine izdignuo u znak i značenje nečega drugoga. On je simbol patnje i stradanja, simbol otpora i dostojanstva, simbol zajedništva i suosjećajnosti. Koliko god se svake godine slike ponavljale, svaki put ostajemo dirnuti tim upaljenim svijećama po svim našim gradovima, kao i tisućama ljudi koji iz svih krajeva hodočaste prema Koloni sjećanja.

Ni tako često ponavljana formulacija kako se Hrvatska sjeti Vukovara samo na Dan sjećanja nikako ne stoji. U relativno kratkom vremenu grad je doslovce izniknuo iz pepela, posve obnovljen vraćen je u život, pa evo i jedan naizgled sitan detalj koji to potvrđuje. Ove je godine broj djece u jaslicama povećan za njih četrdeset.

Grad ima i sjajnu perspektivu. Leži na najplodnijoj zemlji i na moćnoj i plovnoj rijeci koja povezuje deset europskih država.

Nažalost, on svih ovih godina nije postao simbolom još nečega, a tako važnog i tako potrebnog. Nije postao simbolom pomirenja. I dalje postoje odvojeni jaslice, vrtići i škole. Ne bi li bilo dovoljno da srpska djeca imaju dopunsku nastavu iz jezika, povijesti i geografije? Ali ne, ona su pošteđena učenja o onome što su njihovi stariji sunarodnjaci učinili ovome gradu.

Ćirilično pismo, koje se doživljava kao simbol okupacije i zločina, nastoji se svim silama nametnuti, dok silovane žene susreću na ulicama svoje silovatelje, a majke ubojice svojih sinova. Za stravičan zločin na Ovčari nitko u Hrvatskoj nije osuđen, predvodniku masakra dvanaestorice policajaca u Borovu Selu podignut je spomenik.

Vođa je hrvatskih Srba uoči Dana sjećanja u znak pijeteta prema poginulim Srbima ove, kao i prošle godine, spustio vijenac u Dunav, koji je otplovio prema Beogradu, gdje će ga preuzeti Aleksandar Vučić ili Vojislav Šešelj. Iako je ove godine vijenac položio i na Ovčari, ovaj njegov potez djeluje cinično. On govori o svim žrtvama i o mržnji na objema stranama. To nije, ili ne bi trebalo biti sporno.

Svaka žrtva zaslužuje žalovanje, kao što i svaka mržnja nikada nije dobrodošla. Ali to nije ono najvažnije. Mrtve nitko ne može oživiti. Mora se u interesu mira i suradnje konačno priznati kako je sve počelo, tko je bio agresor, tko je ubio cijeli jedan grad i tko je htio dio Hrvatske pripojiti Srbiji. Bez toga nikada neće biti pravoga mira ni povjerenja. A to je tako mali, a ipak tako težak korak.

Josip Jović/SlobodnaDalmacija.hr

Nema zaborava i nema inverzije povijesti, zna se i uvijek će se znati tko je bio tko u tom ratu!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari